Fizika Formule PDF

20. 04. 2018. https://sites.google.com/site/tehnologijaiznanost/home/znanost/fizika?
tmpl=%2Fsystem%2Fapp%2Ftemplates%2Fprint%2F&sho…
HOME > Znanost >
Fizika
Fizika (grčki physis, fysis: priroda) je znanost koja proučava prirodu u sveobuhvatnom smislu.
Fizičari proučavaju ponašanje i interakcije materije i energije u prostoru i vremenu, i takve pojave se nazivaju fizikalne
pojave. Fizikalne teorije se najčešće izražavaju kao matematičke relacije. Osnovne pojave se nazivaju fizikalnim zakonima
ili zakonima fizike. Međutim, i oni su samo provizorni kao i sve druge znanstvene teorije.
Fizika je vrlo usko povezana s drugim prirodnim znanostima, osobito kemijom, znanošću koja se bavi interakcijom i
svojstvima atoma i molekula, i tehničkim znanostima strojarstvom i elektrotehnikom. Teorijska kemija se u mnogome
zasniva na fizici, pogotovo na kvantnoj mehanici, termodinamici i elektromagnetizmu, a tehničke znanosti su zapravo
primjena teoretskih znanja iz matematike, fizike i raznih drugih znanosti.
Fizičari istražuju i postavljaju temeljna načela o građi, općim svojstvima i kretanju materije, stvaranju i prijenosu energije
te međudjelovanju materije i energije. Neki fizičari ova temeljna načela primjenjuju u teorijskim područjima, kao što su
pitanja o prirodi vremena ili podrijetlu svemira, dok se drugi bave praktičnim problemima, npr. razvojem novih
materijala, unapređenjem elektroničkih i optičkih instrumenata ili medicinske opreme.
Fizičari kreiraju i provode eksperimente rabeći lasere, ciklotrone, elektronske mikroskope, teleskope, velike spektrometre
i druge uređaje. Sustavnim opažanjem, mjerenjima i analizama pokušavaju utvrditi zakonitosti koje opisuju prirodne sile,
kao što su gravitacija, elektromagnetizam i nuklearna međudjelovanja. Pronalaze i mogućnosti primjene fizikalnih zakona
i teorije u rješavanju problema na području nuklearne energije, elektronike, optike, telekomunikacija, tehnologije
svemirskih letjelica, usavršanja medicinskih instrumenata i sl.
OSNOVE FIZIKE
https://sites.google.com/site/tehnologijaiznanost/home/znanost/fizika?tmpl=%2Fsystem%2Fapp%2Ftemplates%2Fprint%2F&showPrintDialog=1
20. 04. 2018. https://sites.google.com/site/tehnologijaiznanost/home/znanost/fizika?tmpl=%2Fsystem%2Fapp%2Ftemplates%2Fprint%2F&sho…
SILA TEŽA
Sila teže je sila kojom Zemlja privlači neko tijelo mase m, označavamo ju najčešće slovom G. Ta sila privlači sva tijela prema
središtu Zemlje pa je stoga tu i usmjerena.
Sila teže razlog je zbog kojeg sva bića i predmeti ne odlete u Svemir, već stoje na površini Zemlje.
Kada pustimo tijelo da slobodno pada s određene visine, ono se giba ubrzanjem g koje iznosi 9,81 m/s2 neovisno o njegovoj
težini što znači da će istovremeno pasti i iznimno teško i iznimno lagano tijelo ukoliko ih bacimo s iste visine !
No, na Mjesecu npr. ubrzanje kojim tijelo pada kada ga slobodno pustimo 6 je puta manje nego na Zemlji, tako da bi tamo ljudi
lebdjeli iznad površine (Obratite pozornost na astronaute koji su bili u masivnim odjelima kako bi mogli hodati).
Nadalje, težina je posljedica djelovanja sile teže. To je sila kojom predmet djeluje na vodoravnu podlogu na koju je položen, npr.
knjiga na stol, ili uteg na nit na koju je obješen.
Sila teža i težina jednake su po iznosu i smjeru djelovanja, ali nisu identični pojmovi.
Iznos težine računamo: G=m*g
UZ sili teže vežemo sile
Oznaka za sile je (F), te imamo silu i silu trenja.
Sila se računa po formuli F=m*g a sila trenja F=m*g*faktor trenja dvije površine.

KOSINE I KOLUTUR
Sile na tijelo stavljeno na kosinu
Ako tijelo samo stavimo na kosinu (i dalje ga ne diramo), ono će ili ostati mirovati na tome mjestu, ili će se gibati niz
kosinu jednoliko ubrzano. Ishod ovisi o nagibu kosine i koeficijentu trenja, i lako se odredi analizom sila koje djeluju na
tijelo.
Na skici desno prikazane su sve sile koje djeluju na tijelo ostavljeno na kosini. U normalnom smjeru (okomito na kosinu)
na tijelo djeluje težina svojom komponentom (prikazanom na gornjoj skici) i normalna reakcija podloge . Sila je
reakcija na silu kojom tijelo (u ovom slučaju, samo zbog težine) pritišće na podlogu, a koja nije prikazana na skici jer
promatramo samo sile koje djeluju na tijelo. Budući da tijelo ne dobiva ubrzanje u normalnom smjeru, vektorski zbroj
komponenata sila u tome smjeru iznosi nula, tj. (normalna komponenta težine i normalna reakcija podloge se
poništavaju).
U tangencijalnom smjeru tijelo niz kosinu vuče težina svojom komponentom , a protivi joj se sila trenja u suprotnom
smjeru. (To trenje je dio ukupne reakcije podloge, očito tangencijalna komponenta, ali je uobičajeno nazivati ga samo
trenjem). Tijelo mase će dobivati ubrzanje niz kosinu ako je iznos veći od trenja:
kako slijedi iz drugog Newtonovog aksioma: vektorski zbroj svih sila jednak je umnošku mase i vektora ubrzanja tijela
(kod translacije). Vektorsko zbrajanje provodi se tako da se zbrajaju komponente sila, ovdje u smjeru tangente i normale,
prikazane kao pozitivni ili negativni brojevi, tzv. skalarne komponente. Skalarna komponenta je broj jednak iznosu
vektorske komponente, a predznak smo odredili tako da one u smjeru ubrzanja budu pozitivne, a u suprotnom smjeru
negativne.
Gornja jednadžba opisuje klizanje tijela, pa iznos trenja računamo kao . Ako za iznos težine uvrstimo (pa je ), iz gornje
jednadžbe dobivamo
.
Druga je mogućnost da tijelo stavljeno na kosinu ostane mirovati. Tada na njega djeluje statičko trenje. Statičko trenje je
točno onoliko koliko je potrebno da spriječi klizanje, tj. po iznosu je jednako . Ako, međutim, zamislimo da se
povećava, npr. povećavamo kut kosine, povećava se i statičko trenje, ali ono može narasti samo do graničnog iznosa .
Tako se (za promatrane materijale tijela i podloge) određuje granični kut statičkog trenja pri kojemu tijelo još miruje (što
se može koristiti za mjerenje koeficijenta statičkog trenja).
I najmanje daljnje povećanje kuta kosine dovodi do klizanja tijela. No, tada se statičko trenje pretvara u trenje klizanja,
kojemu je iznos za uobičajene materijale osjetno manji od (jer je koeficijent trenja klizanja manji od koeficijenta
statičkog trenja). Zato sila odjednom postaje osjetno veća od trenja, i tijelo ubrzava niz kosinu. Iz toga slijedi da ne
možemo odabrati takav kut kosine da tijelo koje samo postavimo na nju jednoliko kliže niz kosinu: ono će ili mirovati ili
ubrzavati. (Jednoliko gibanje bi se moglo ostvariti samo ako prije toga pogurnemo tijelo, da bi se statičko trenje
pretvorilo u trenje klizanja i poprimilo nižu vrijednost od granične, a kut kosine je odabran tako da bude za trenje
klizanja.)

Kolotura (ako služi samo za skretanje smjera užeta naziva se i užnicom), spada u jednostavne naprave i poznata je od davnina, osobito
u pomorstvu. Služi za skretanje smjera sile ili za podizanje ili povlačenje velikih tereta malom silom. Izum višestruke koloture utjecao
je na razvoj brodarstva u prošlosti, što je dovelo do porasta trgovine. Razmjena među gradovima je naglo porasla, pošto su troškovi
transporta naglo pali.

Zanemarimo li trenje u ležištima, sila F u oba kraka užeta koje je omotano oko koloture, jednaka je. Ta se okolnost
koristi za skretanje smjera sile. No vezivanjem jednog kraja užeta za čvrsti oslonac, i zavješenjem tereta na jaram u kome
je uležištenaosovina koloture, odnos sila se mijenja. Zbroj sila u oba užeta 2 x F jednak je težini tereta W, tj. možemo
pisati:
2 F = W a iz tog izraza dijeljenjem sa dva dobivamo:
F = W/2, odnosno sila na užetu je upola manja od težine zavješenog tereta. I ovdje možemo uključiti koloturu za
promjenu smjera sile, tako da se primjerice dizanje tereta može obaviti s poda.
sustav kolotura s četiri noseća užeta i koloturom za skretanje smjera sile
Isto sa smještajem svih fiksnih i svih pomičnih kolotura na po jednu osovinu
Ovjes suvremenog alata za manipulaciju kontejnera. Osobitim sustavom vođenja užadi spječava se ljuljanje tereta.
Primjenom većeg broja kolotura, faktor umanjenja vučne sile u odnosu na težinu tereta može se dalje povećavati. Može
se pokazati, da je taj faktor jednak broju užadi na kojima donji sklop kolotura s teretom visi.
U našem primjeru teret visi na 4 užeta, pa će sila za njegovo dizanje biti 4 puta manja od težine tereta. No, zato će
brzina podizanja tereta biti četiri puta manja od brzine potezanja užeta.
Uređaj se može pojednostaviti, ako sve čvrste koloture nataknemo na jednu fiksnu osovinu, a sve pomične koloture na
drugu. Takav sklop kolotura (naziva se i koloturnik) prikazan je desno.
Stariju, dijelom drvenu izvedbu pomičnog sklopa koloturnika obilato korištenu na jedrenjacima prikazuje desna slika.
Lijeva slika prikazuje ovjes suvremenog alata (spredera) za manipulaciju kontejnera. Kombiniranjem vitla i koloturnika,
omogućeno je dizanje tereta velikih težina suvremenim dizalicama.
TLAK
Tlak je plošna sila, tj. tlak p jednak je kvocijentu pritisne sile F okomite na plohu i površine Ste plohe na koju sila djeluje.
p=F/s [Pa]
Mjerna jedinica za tlak je paskal. Uz nju još je zakonita i jedinica bar:
1bar=105Pa
Atmosferski tlak, kao što mu i sam naziv govori, nastaje u atmosferi i to zbog težine čestica zraka i njihovog djelovanja na sva
tijela koja se nalaze u atmosferi. Atmosferski tlak je najveći na razini mora (jer je tada stupac zraka iznad nas najviši) i iznosi
1.013 × 105 [Pa], a smanjuje se s povećanjem nadmorske visine (jer je tada stupac zraka iznad nas manji, a i zrak postaje pri
vrhu atmosfere rjeđi). Atmosferski tlak također ovisi i o vremenu, tj. u području lijepog i suhog vremena je viši, a u području
ružnog i kišnog vremena je niži. Njegovim preciznim mjerenjem i praćenjem mogu se dobiti vremenske prognoze. Instrument za
mjerenje atmosferskog tlaka zove se barometar.
Hidrostatski tlak djeluje na sva tijela koja su uronjena u neku tekućinu. Nastaje zbog težine i djelovanja čestica tekućine na tijelo
koje je u nju uronjeno. Iznos hidrostatskog tlaka na neko tijelo ovisi o gustoći tekućine i o dubini na kojoj se tijelo nalazi. Dakle,
hidrostatski tlak ph biti će veći što tekućina ima veću gustoću r, te što se tijelo nalazi na većoj dubini h.
ph=ρ*g*h [Pa]
Točan iznos hidrostatskog tlaka na nekoj dubini možemo dobiti tako da ga uvećamo za iznos vanjskog tlaka, a to je najčešće za
iznos atmosferskog tlaka:
p=p0 +ρ*g*h
ENERGIJA
Energija je sposobnost nekog tijela ili mase tvari da obavi neki rad a isto se tako može reći da su rad i energija
ekvivalentni pojmovi, iako opseg i sadržaj tih dviju riječi nije posve identičan. U biti, promjena energije jednaka je
izvršenom radu pa se stoga i izražavaju istom mjernom jedinicom - džul [J] u čast engleskog fizičara Jamesa
Prescotta Joulea. Vršenje rada se može manifestirati na mnogo načina: kao promjena položaja, brzine, temperature
itd.
U svemiru ne postoje tijela i sustavi koji ne posjeduju energiju. Energiju se ne može uništiti, ona prelazi iz jednog
oblika u drugi, s jednog tijela na drugo i uvijek u skladu sa zakonom očuvanja energije. Postoje mnogi oblici energije
koji opet imaju svoje podskupine koje dolaze do izražaja kod proučavanja različitih znanstvenih problema:
kinetička energija
je energija koju tijelo ili čestica ima zbog svog gibanja. To je ujedno energija gibanja. Ona je veća što se čestice brže
gibaju i što imaju veću masu. Za tijelo mase m koje se giba brzinom v kinetička energija je:
Ovo vrijedi samo za brzine mnogo manje od brzine svjetlosti.
Mjerna jedinica za kinetičku energiju u Međunarodnom sustavu (SI) je, kao i za sve ostale oblike energije, džul (J):
[Ek] = J = N · m = kg · m2 · s-2
Kinetička energija, kao i svi drugi oblici energije, ne može nastati niti nestati nijednim čovjeku poznatim načinom.
Energija samo mijenja svoje stanje i prelazi iz jednog oblika u drugi, o čemu govori zakon očuvanja energije.
Temperatura je mjera prosječne kinetičke energije čestica i unutarnje energije tijela.Kinetička energija
Potencionalna energija
Potencijalna energija je oblik energije koji postoji u nekom sustavu zbog odnosa između njegovih dijelova, a ima
takvo svojstvo (potencijal) da može djelovati na taj isti odnos. Ona je pak energija položaja koju tijelo ili čestica ima
zbog svog položaja u nekom polju sila. Ima mogućnost za obavljanje rada samo u procesu prelaženja u druge oblike
energije.
U mehanici razlikujemo gravitacijsku potencijalnu i elastičnu potencijalnu energiju.

Gravitacijska potencijalna energija je energija koju tijelo ima zbog položaja koji zauzima u prostoru. Ako se tijelo
mase m nalazi na visini h iznad tla onda ono ima gravitacijsku potencijalnu energiju iznosa , gdje je g ubrzanje sile
teže.
Elastična potencijalna energija je energija koju ima elastično tijelo kada ga se elastično deformira. Ako se elastično
tijelo stegne ili rastegne i pri tome mu se promijeni duljina za x onda ono ima elastičnu potencijalnu energiju iznosa
, gdje je k koeficijent elastičnosti tijela.
Potencijalna energija može bi i kemijska, električna, toplinska

TOPLINA
Toplina je energijakoja prelazi sa jednog tijela na drugo, ona je dio unutarnje energije tijela koja prelazi s tijela (sustava) više
temperature na tijelo niže temperature. Kada se temperature izjednače, toplina je jednaka nuli.
Prenosi se vođenjem (kondukcijomstrujanjem (konvekcijom) zračenjem (radijacijom).
Stoljećima su se ljudi pitali što je toplina. Do 19. stoljeća mislili su da je toplina tvar, jer kako bi inače protumačili njezin prijelaz
iz jednog tijela na drugo. Zašto toplina uvijek prelazi iz toplijeg na hladnije tijelo, to nisu znali objasniti. Tvrdnju da je toplina
tvar opovrgnuo je njemački fizičar Rudolf Julius Emenuel Clausius. Toplinu je opisao kao kinetičku energiju čestica tvari.
Rad i toplina oblici su energije u kojima energija prelazi iz jednog sustava na drugi ili iz sustava na okolinu. Zato se energija
sustava definira kao mjera koja pokazuje kolika je mogućnost tog sustava da obavi rad (W) ili proizvede toplinu (Q). Kada
sustav izmjenjuje energiju s nekim drugim sustavom, njegova se unutarnja energija (U) mijenja. Taj prirast (promjena) unutarnje
energije jednoznačno je određen početnim i konačnim stanjem sustava. Ako se unutarnja energija sustava mijenja pri
konstantnoj temperaturi, energija se prenosi kao rad, jer je za izmjenu topline potrebna razlika u temperaturi.
Grč. endo = u
Grč. exo = van
T(sustav) < T (okolina) = endotermna reakcija
npr. djeca griju ruke na vatri.
T(sustav) > T(okolina) = egzotermna reakcija
Npr. atletičar koji trči
Zagrijavanjem tijelo prima toplinu od okoline. Hlađenjem predaje toplinu okolini. Tijelo toplinu Q izmjenjuje s okolinom pri
promjeni temperature.
Kemijske reakcije koje vežu toplinu iz okoline jesu endotermne reakcije, a reakcije kod kojih se toplina oslobađa i prenosi na
okolinu jesu egzotermne reakcije.
Voda ima jedan od najvećih specifičnih toplinskih kapaciteta, čija vrijednost pri sobnoj temperaturi iznosi:
C(H2O) = 4,2 Kj kg-1 K-1 = 4,2 J g-1 K-1
Tvar c/(J kg-1 K-1)
živa 140
željezo 450
bakar 390
cink 390
voda 4200
led 2100
staklo 800
Toplina se označava je Q a SI mjerna jedinica topline je džul (J).
Može se izračunati s pomoću:
m - mase tijela, tekućine ili plina (u kilogramima)

ΔT - razlike temperatura (u kelvinima) i
c - specifičnog toplinskog kapaciteta (mjerna jedinica je džul po kilogramu i kelvinu J/kg K).
Jednadžba se može iskazati riječima kao: Toplina je umnožak mase, promjene temperature i specifičnog
toplinskog kapaciteta tvari
Ako se promatra neki određeni sustav, njegova toplina može biti pozitivna, jednaka nuli i negativna:
ako je energija predana sustavu,
ako nema izmjene energije,
ako je sustav energiju predao okolini.
STRUJA
Električna struja je tijek električnog naboja, tj. usmjereno gibanje njegovih nosilaca.
Električna struja može biti istosmjerna ili izmjenična.
Struja teče kroz metale, elektrolite, plinove i poluvodiče. Nosioci naboja u metalima su slobodni elektroni, u
elektrolitima negativni i pozitivni ioni (anioni i kationi), u plinovima ioni i elektroni, a u poluvodičima elektroni i
šupljine.
Metali koji obiluju slobodnim elektronima su dobri vodiči struje, npr. srebro, bakar i zlato. Slobodni elektroni su oni
elektroni koji nisu u atomu, npr. omjer slobodnih i neslobodnih elektrona u bakru je 1:1, a to znači da na svaki
kubični centimetar bakra dolazi 1·1022 slobodnih elektrona, pa se bakar odlikuje dobrom vodljivošću.
Dogovorom znanstvenika određen je tehnički smjer struje kao smjer gibanja pozitivnog naboja (od pozitivnog prema
negativnom polu). Kako se elektroni gibaju u suprotnom smjeru to znači da je njihov naboj negativan.
Elektroni se u vodiču usmjereno gibaju pod utjecajem električnog polja, pa zbog toga na krajevima vodiča mora
postojati razlika potencijala, tj. napon. Kad nema električnog polja, gibanje elektrona je kaotično, što znači da je
svaki smjer jednako moguć i to brzinom od oko 1000 km/s (srednja termička brzina). Djelovanjem električnog polja
elektroni dobivaju dodatnu zajedničku komponentu brzine gibanja prema pozitivnom polu (klizanje) od svega
nekoliko mm/s (driftna brzina).
Količina naboja Q u nekom vodiču jednaka je umnošku naboja elektrona e i broju tih elektrona N:

Jakost električne struje [uredi]

Jakost električne struje I jednaka je količini naboja Q koja prođe kroz poprečni presjek vodiča u vremenskom
intervalu t:

Jedinca za jakost električne struje jest amper (A), nazvana prema francuskom fizičaru i jedna je od osnovnih mjernih
jedinica. Po definiciji jedan amper je jakost struje koja teče kroz dva beskonačno duga i tanka vodiča u vakuumu
međusobno udaljena jedan metar kada sila stvorena strujom iznosi 2·10−7 N po svakom metru duljine vodiča.
Opasnost za čovjeka [uredi]
Za čovjeka je opasna električna struja jača od 20 mA, pri čemu se u dodiru električne struje i čovjekovog tijela javlja
toplinsko (opekotine), mehaničko (na mjestima ulaska i izlaska struje dolazi do razaranja tkiva), kemijsko (rastavlja
krvnu plazmu), biološko dijelovanje (stezanje mišića, paraliza srca i pluća). Električna struja najviše djeluje na ulazu i
izlazu struje iz tijela gdje dolazi do najvećih opekotina i razaranja tkiva.
Strujni krugovi

SNAGA
U fizici, snaga opisuje kako se brzo vrši rad, odnosno kako se brzo razmjenjuje (prenosi, emitira ili apsorbira)
energija. SI mjerna jedinica za snagu je vat [W=J/s]
U svakodnevnoj upotrebi često se brka snaga s radom ili silom, pa se tako može čuti npr. kako je netko snažan
ukoliko može velikom silom djelovati na neko tijelo i pritom ga pomaknuti. No, prema definiciji snage u fizici, netko
je snažniji od drugoga ako jednaki rad izvrši za kraće vrijeme, ili ako u istom vremenu obavi veći rad (ili oboje: gleda
se omjer rada i vremena).
Snaga je brzina vršenja rada ili prijenosa energije. [1], [2] Ovdje se riječ "brzina" ne odnosi na kretanje u prostoru,
nego na brzinu promjene funkcije koja ovisi o vremenu (vršenje rada ili prijenos energije), što je po definiciji
derivacija te funkcije po vremenu:
ili
pri čemu W označava funkciju W(t) koja opisuje rad izvršen do trenutka t, računajući od nekog početnog trenutka.
Slovo P je početno slovo i latinske i engleske riječi za snagu. Lijeva formula sadržana je u desnoj, budući da je
izvršeni rad jednak količini energije E(t) koja se pritom prenese sa jednoga tijela na drugo ili iz jednog sustava u
drugi. Desna se formula može smatrati općenitijom utoliko što neke slučajeve prijenosa energije (npr. vođenje ili
zračenje topline) ne promatramo kao izvršeni rad.
U daljnjem tekstu promatra se snaga samo kao "brzina vršenja rada", da bi se izbjegla ponavljanja, budući da nema
značajne konceptualne razlike između "brzine vršenja rada" i "brzine prijenosa energije".
Najjednostavnija definicija za snagu, koja je dobro polazište za razumijevanje pojma, jest uobičajena definicija iz
osnovne škole: "Snaga je izvršeni rad u jedinici vremena”. Međutim, ona nepotpuno opisuje snagu; to je samo broj
koji je jednak prosječnom iznosu snage u toj jedinici vremena.
Ipak, ako se rad obavlja konstantnom snagom (što je čest slučaj u različitim uređajima), može se snaga računati u
skladu s tom jednostavnom definicijom. "Rad u jedinici vremena" dobije se tako da se ukupni rad podijeli s
vremenom u kojemu je izvršen, pa se tada formula za snagu često piše ovako:
GIBANJE
Radij-vektor točke P
Vektor položaja je usmjerena dužina kojoj je početak u ishodištu sustava a kraj (strelica) "prati" točku dok se giba.
Koordinate i vektor položaja često se pišu bez eksplicitne oznake ovisnosti o vremenu, jer se ona kod gibanja i tako
podrazumijeva.
I položaj i gibanje su relativne veličine, što znači da ovise o koordinatnom sustavu iz kojega se promatraju. Taj se
sustav naziva referentnim sustavom.
Krivulja po kojoj se točka giba naziva se putanjom ili trajektorijom, a koordinate točke kao funkcije vremena su
parametarske jednadžbe te krivulje. (U jednostavnijim udžbenicima te se funkcije ponekad nazivaju zakon puta,
mada u fizici riječ zakon nije uobičajeno koristiti u tako trivijalnom značenju.) Duljina putanje koju točka prijeđe od
nekog početnog trenutka (ili početnog položaja) do trenutka t naziva se pređeni put i obično označava kao s(t). Osim
pređenog puta, iz vektora položaja točke (tj. iz njezinih koordinata) mogu se odrediti i njezina brzina i ubrzanje.
Kod opisa gibanja često se koristi i pojam pomaka: to je vektorska veličina koja opisuje ukupnu promjenu položaja u
nekom vremenskom intervalu. Vektor pomaka je usmjerena dužina koja "ide" iz položaja 1 (gdje se točka nalazila na
početku intervala) do položaja 2 (kamo je točka stigla na kraju intervala). Obično se označava kao jer ta oznaka
eksplicitno pokazuje da se pomak dobija oduzimanjem pripadnih vektora položaja: .
Gibanje tijela u cjelosti je opisano ako znamo kako se giba svaka njegova točka. No, kod krutih tijela točke ne mogu
mijenjati međusobnu udaljenost, pa je dosta opisati kako se mijenja vektor položaja samo jedne točke, te kako
ostale točke eventualno rotiraju oko nje. Obično se za tu točku odabire centar masa tijela.
Grana mehanike koja proučava samo gibanje tijela, bez razmatranja kako sile utječu na gibanje, se zove kinematika.
JPG
Jednoliko pravocrtno gibanje ili jednoliko gibanje po pravcu je gibanje tijela bez akceleracije. Tijelo se giba uvijek
istom brzinom i tijekom čitavog puta prevaljuje uvijek jednake puteve.
Formula za brzinu tijela tijekom jednolikog pravocrtnog gibanja je:

Pomnožimo li jednadžbu s nazivnikom dobijemo da je:

s=v × t
Uz to formula za vrijeme glasi:

Formula za s se može zaključiti i iz prikaza v-t grafa jednolikog gibanja, gdje dobijemo lik pravokutnika ili kvadrata
nakon prikazivanja dobivenih vrijednosti v u odnosu na t. Budući da se površina tih geometrijskih likova prikazuje
umnoškom njihovih suprotnih stranica, tako i ovdje za traženi s možemo pomnožiti stranice v i t.
Formula za v dobije se iz s-t grafa, gdje se dobije lik trokuta, pa se tako i ta formula zaključi.
Pravac u s-t dijagramu je je ravan što prikazuje da tijelo prevaljuje jednake puteve. Što je pravac nagnutiji na
ordinatnu (y) os, brzina tijela je veća jer tijelo brže prevaljuje veće puteve.
Pravac u v-t dijagramu je zapravo ravna crta što pokazuje da je brzina uvijek jednaka.

JUG
Jednoliko ubrzano gibanje po pravcu ili jednoliko ubrzano pravocrtno gibanje je gibanje po pravcu kod kojega se
ubrzanje (akceleracija) ne mijenja, tj. to je gibanje stalnim (konstantnim) ubrzanjem. To znači da je pravo ubrzanje
jednako srednjem (prosječnom) u bilo kojem vremenskom intervalu.
Posve isto značenje ima definicija da se kod jednoliko ubrzanog gibanja po pravcu brzina promijeni za jednake
iznose u jednakim vremenskim razmacima (intervalima).
Uobičajeno je da se naziv "jednoliko ubrzano gibanje" odnosi i na slučaj kada tijelo doista ubrzava (povećava brzinu),
kao i na slučaj kada tijelo usporava (smanjuje brzinu); no, kad se želi naglasiti da tijelo usporava, kaže se i jednoliko
usporeno gibanje. Uobičajeno je (i korisno) rabiti iste formule (jednadžbe) u oba slučaja, s tim da se kod usporenoga
za ubrzanje uvrštava negativan broj. Zbog takve upotrebe, neki autori koriste naziv jednoliko promjenjljivo gibanje
umjesto općeg (dvosmislenog) naziva jednoliko ubrzano gibanje.
Jednoliko ubrzano gibanje po pravcu jedno je od najjednostavnijih primjera gibanja, na kojima učenici osnovnih i
srednjih škola tek upoznaju veličine pomoću kojih se gibanje opisuje - znatno prije nego što će učiti npr. o
vektorima ili o derivacijama. Na toj razini znanja, i brzina i ubrzanje se opisuju kao skalarne veličine, što je
opravdano zato jer ne mijenjaju smjer.
Kad se jednoliko ubrzano gibanje po pravcu tumači bez korištenja vektorskih veličina, kaže se da je ubrzanje
promjena brzine u jedinici vremena, te da je pozitivno kada brzina raste a negativno kad se brzina umanjuje. Takve
su definicije "operativno korektne" jer omogućuju točan izračun brzine i pređenog puta (za gibanje tijela na istu
stranu). Budući da se u tome obliku i najviše koriste, opis gibanja u ovome članku počinje sa skalarnim pristupom.
Veličine koje opisuju gibanje su ubrzanje, brzina i pređeni put, te se kao funkcije vremena opisuju sljedećim
formulama:

Nuklearna fizika
Nuklearna fizika grana je fizike koja proučava strukturu atomske jezgre, procese u atomskoj jezgri (npr. radioaktivnost) i
međudjelovanje atomskih jezgri (npr. nuklearnu fuziju i fisiju).
Spontano (ničim izazvano) zračenje uranijevih soli otkrio je francuski znanstvenik Henri Becquerel 1896., dok je radio na
fosforoscentnim materijalima.
Isprva se činilo da je to zračenje slično ranije otkrivenim rendgenskim zrakama. Kasnija istraživanja Pierrea Curie-a,
Marie Curie, Ernesta Rutherforda i drugih otkrila su tri vrste radioaktivnog zračenja: alfa, beta i gama zračenje.
Štetno djelovanje radioaktivnog zračenja nije odmah otkriveno a prve terapije su bile pogrešne.
Neposredno pred početak Drugog svjetskog rata Lise Meitner, Otto Hahn i drugi dolaze na ideju da bi se energija
razvijena fisijom mogla koristiti kao oružje za masovno uništenje. I sile osovine i savezničke snage započele su projekte
u cilju razvoja ovakvog oružja; Projekt Manhattan u SAD-u je na kraju doveo do bacanja bombi na japanske gradove
Hirošimu i Nagasaki i ogromnih civilnih žrtava.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata i u ranom hladnom ratu nastavljen je razvoj nuklearne tehnologije, a u početku se
nedovoljno pazilo na dugoročne opasnosti radioaktivne kontaminacije. Nuklearni otpad nastao u korištenjem uranija
skladišten je u velike spremnike s rokom trajnosti od samo par desetljeća. Mnoga nuklearna oružja testirana su u
atmosferi Zemlje. Sporazum o ograničenim probama prekinuo ove probe u SAD-u i SSSR-u (mada su podzemne probe
nastavljene u mnogim zemljama, a Francuska i Kina nastavile su atmosferske probe još dugo vremena).
Razvijeni su nuklearni reaktori koji su se mogli koristiti kao izvori energije u podmornicama, brodovima, proizvodnju
električne struje. Od 1960.-ih istražuju se zdravstveni problema nastali kao posljedice dugoročnoga izlaganja niskim
razinama zračenja.
Javna zabrinutost je znatno porasla uslijed nuklearnih nezgoda posebno onih u Three Mile Islandu i Černobilu.
Nuklearna tehnologija je danas u širokoj upotrebi: nuklearna energija koja se fisijom oslobađa iz jezgri atoma koristi za
zagrijavanje vode i pokretanje električnih generatora u nuklearnim elektranama, npr. Hrvatska dobiva 50% električne
energije proizvedene u Nuklearnoj elektrani Krško, u medicinskoj dijagnostici primjenjuje se nuklearna magnetska
rezonancija, akceleratori u bolnicama se koriste mijenjanje odabranih jezgri atoma prilikom dobivanja radioaktivnih
farmaceutskih pripravaka i td.

Slaba nuklearna sila je jedna od fundamentalnih sila. Odgovorna je za beta raspad, a standardni model objašnjava
njezino djelovanje preko razmjene W i Z bozona.
Jaka nuklearna sila ili jaka sila je fundamentalna sila koju prenose gluoni, a djeluje na kvarkove, antikvarkove i same
gluone. Njezina posljedica je i privlačenje između nukleona (protona i neutrona), tzv. rezidualna jaka nuklearna sila koju
prenose mezoni.
Jaka sila je sila koja drži atome na skupu, odnosno drži energiju koja je pohranjena u jezgru atoma. Jaka sila je drugim
riječima lijepilo koje čini atome stabilnim.
To je najmoćnija sila u prirodi. Jača je od elektromagnetne i zbog nje se protoni drže zajedno u jezgrama atoma. Djeluje
samo na vrlo malim udaljenostima. Kod teških atoma jezgra se raspada jer je elektromagnetska sila koja razdvaja čestice
istog naboja ukupan zbroj sila svih prisutnih protona i nadjačava rezidualnu jaku nuklearnu silu koja djeluje samo na
susjedne čestice (protone ili neutrone) i drži ih skupa. Neutroni su ovdje samo posrednici koji onemogućavaju direktan
kontakt između protona.
Nuklearno oružje je oružje čija razorna snaga potiče od nuklearnih reakcija, bilo od fisije ili od mnogo jače fuzije. Kao
rezultat, čak i nuklearno oružje sa relativno malim učinkom je značajno jače od najjačeg konvencionalnog eksploziva.
Takvo je oružje sposobno uništiti ili ozbiljno onesposobiti cijeli grad.
U historiji ratovanja, nuklearna oružja korištena su samo dva puta, oba puta tokom zadnjih dana Drugog svjetskog rata.
Prvi događaj desio se ujutro 6. augusta 1945. godine, kada su SAD bacile uranijski eksplozivni uređaj čije je šifrirano ime
bilo Little Boy ("mali dječak") na japanski grad Hirošimu. Drugi događaj odigrao se tri dana kasnije, kada je plutonijska
naprava implozijskog tipa, koja je imala šifrirano ime Fat Man ("debeli čovjek"), bačena na grad Nagasaki. Upotreba ovih
oružja, koja je rezultirala trenutnom smrću oko 100 000 do 200 000 pojedinaca (većinom civila) i čak više tokom
vremena, bilo je i ostaje kontroverzno. Kritičari su optuživali da su to bila nepotrebna djela masovnog ubijanja, dok su
drugi tvrdili da je upotreba nuklearnog oružja maksimalno smanjila žrtve na objema stranama tako što je ubrzala kraj
rata.
Od tada, nuklearna oružja bila su detonirana više od dvije hiljade puta zbog testiranja i demonstratskih svrha. Jedine
poznate zemlje koje su detonirale takvo oružje su SAD, Sovjetski Savez, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Kina, Indija i
Pakistan, a od oktobra 2006. godine pridružila im se i Sjeverna Koreja. Ove zemlje su deklarirane nuklearne sile (zajedno
sa Rusijom, koja je naslijedila oružje nakon raspada Sovjetskog Saveza).
Mnogobrojne druge zemlje možda posjeduju nuklearno oružje, ali nisu nikada javno priznale posjedovanje, ili njihove
tvrdnje da ga ne posjeduju nisu bile potvrđene. Na primjer, Izrael ima savremene avionske sisteme isporuke i izgleda da
ima opsežan nuklearni program sa stotinama nuklearnih glava. I Iran je trenutno optužen od brojnih vlada za pokušaje
razvijanja nuklearnog oružja, iako njegova vlada tvrdi da su njihove potvrđene nuklearne aktivnosti, kao što je
obogaćivanje uranija, za mirnodobne svrhe. U prošlosti se špekulisalo da nuklearno oružje razvijaju, odnosno da ga je
testirala, i Južna Afrika u doba apartheida, Švedska, a danas se slične špekulacije vežu uz Brazil. SFR Jugoslavija je
također započela rad na razvoju nuklearnog oružja, ali je on napušten 1960-ih.
Pored njegove upotrebe kao oružje, nuklearni eksploziv bio je testiran i korišten u razne ne-vojne svrhe. Sintetički
elementi kao što je ajnštajnij, stvoreni u nuklearnoj fisiji, otkriveni su nakon prvog testa hidrogenske bombe.
Nuklearni fizičar talijanskog porijekla Enrico Fermi (1901 - 1945) napustio je Italiju 1938. te nastavio živjeti i raditi u
SAD-u. Godine 1942. sagradio je prvi nuklearni reaktor na napuštenom igralištu za skvoš Univerziteta u Chicagu. Na tom
reaktoru Fermi je uspio izvesti prvu nuklearnu fisijsku lančanu reakciju.
FIZIJA
FIZIJA

Fizika Formule PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Fizika Formule PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

20. 04. 2018. https://sites.google.com/site/tehnologijaiznanost/home/znanost/fizika?

HOME > Znanost >

Iznos težine računamo: G=m*g

UZ sili teže vežemo sile

Oznaka za sile je (F), te imamo silu i silu trenja.

Sile na tijelo stavljeno na kosinu

2 F = W a iz tog izraza dijeljenjem sa dva dobivamo:

sustav kolotura s četiri noseća užeta i koloturom za skretanje smjera sile

Isto sa smještajem svih fiksnih i svih pomičnih kolotura na po jednu osovinu

Mjerna jedinica za tlak je paskal. Uz nju još je zakonita i jedinica bar:

U mehanici razlikujemo gravitacijsku potencijalnu i elastičnu potencijalnu energiju.

Tvar c/(J kg-1 K-1)

m - mase tijela, tekućine ili plina (u kilogramima)

Pomnožimo li jednadžbu s nazivnikom dobijemo da je:

You might also like