China Miéville

STANICA PERDIDO

ZF BIBLIOTEKA

Naslov izvornika
China Miéville
Perdido Street Station
© China Miéville, 2000

Prevela Nada Mihelčić

"Nakratko sam se čak predao, zastavši kod prozora sobe

da pogledam svjetla i tamu, osvijetljene ulice. Jedan od oblika
umiranja je i kad na taj način izgubiš vezu s gradom."
Philip K. Dick, Mi vas možemo oblikovati.

Od otvorenih kamenih stepa do polja, do seoskih imanja, do tih prvih

naherenih kućeraka koji se uzdižu iz tla. Već je jako dugo noć. Te kolibe, koje
prekrivaju obalu rijeke, izrasle su u tami oko mene poput gljiva.
Ljuljamo se. Bačeni smo u jaku struju.
Čovjek iza mene nespretno vuče kormilo i lađa se ispravlja. Svjetlost posrne
svaki puta kad se svjetiljka zaljulja. Taj čovjek me se boji. Nagnuo sam se iznad
pramca male brodice, nad mračnu vodu koja promiče.
Brektanje podmazanih motora i tiho milovanje rijeke polako nadglasavaju
domaći zvuči. Daske šapću, a vjetar dirka slamu kojom su prekriveni krovovi, zidovi
se sliježu i podovi pomiču kako bi ispunili prazninu; deseci kuća prerasli su u
stotine, u tisuće; udaljavaju se od obala i prolijevaju svjetlost po cijeloj ravnici.
Okružuju me. Rastu. Više su, deblje i bučnije, krovovi su im od škriljca, zidovi
od izdržljive opeke.
Rijeka krivuda i zakreće prema gradu. On se ukazuje iznenada, golem, utisnut
u pejzaž. Njegova se svjetlost gomila oko rubova stjenovitih brda, kao krv po
rubovima modrice. Njegovi prljavi tornjevi svijetle. Ponižen sam. Prisiljen
poštovati tu čudnovatu nazočnost što se izdigla iz blata na ušću dviju rijeka. On je
strašan zagađivač, širi smrad, stvara buku. Debeli dimnjaci bljuju prljavštinu čak i
sada, u gluho doba noći. Ne nosi nas struja nego nas privlači sam grad, usisava nas
njegov utjecaj. Jedva čujni povici, tu i tamo glasanje kakve zvijeri, ružni zveket i
udarci iz tvornica u kojima se iz golemih strojeva diže para. Tračnice, poput vena
koje su iskočile, prate anatomiju grada. Crvene opeke i tamni zidovi, zdepaste crkve
koje podsjećaju na pustinjake, lepršaju otrcane tende; labirinti starog grada
popločeni kamenim kockama, slijepe uličice, odvodni kanali presijecaju tlo poput
svjetovnih grobova, novo područje smetlišta, smrskan kamen, knjižnice prepune
zaboravljenih svezaka, stare bolnice, tegljači, brodovi i metalne pandže koje podižu
teret iz vode.
Kako bi nam moglo promaći približavanje nečeg takvog? Kakvim se to trikom
služi topografija, koja dopušta tom čudovištu opruženom po tlu skrivati se iza
uglova i iznenada iskakati pred putnika?
Više nema uzmaka.
Čovjek nešto mrmlja, govori mi gdje smo. Ne okrećem se prema njemu.
Ovo su Gavranova Vrata, ovo izmučeno, ograđeno područje oko nas. Trule
kuće iscrpljeno se naslanjaju jedna na drugu. Rijeka razmazuje mulj po obalama od
opeke, gradske se zidine izdižu iz dubina kako bi zadržale vodu. Smrad je
nepodnošljiv.
(Pitam se kako sve ovo izgleda iz visine; gledan odozgo, grad se ne može
sakriti, ako biste mu se približili nošeni vjetrom ugledali biste ga izdaleka; izgledao
bi vam kao prljava mrlja, kao opružena strvina koju su preplavili crvi. Ne bih
trebao razmišljati na takav način, ali sada ne mogu prestati, mogao bih uzjahati
pramenove dima koje izbacuju dimnjaci pa na njima jedriti visoko iznad ponosnih
tornjeva i posrati se na sve koji su vezani za tlo, mogao bih jahati na kaosu i sjašiti
gdje mi se prohtje; ne smijem razmišljati na taj način, ne smijem to sada raditi,
moram prestati, ne sada, ne to, ne još.)
Ima kuća koje ispuštaju blijedu sluz, organski premaz koji se razmazuje po
pročelju i kaplje s najviših prozora. Dodatni katovi niču u hladnom, bijelom gnoju
koji ispunjava pukotine između kuća i slijepih uličica. Područje je nagrđeno
naborima sličnim otopljenom vosku koji se iznenada prelio preko krovova. Neka
druga inteligencija prisvojila je ove ulice ljudi.
Žice su čvrsto zategnute preko rijeke i streha, i zacementirane mliječnim
gomilama sluzi. Zvuče poput žica kontrabasa. Iznad nas je nešto šmugnulo. Lađar
je s gađenjem pljunuo u vodu.
Njegov ispljuvak se razlijeva. Gomila pljuvačke-žbuke iznad nas se smanjuje.
Pojavljuju se uske ulice.
Vlak zviždi dok ispred nas prelazi rijeku po uzdignutim tračnicama. Pratim ga
pogledom prema jugu i istoku, vidim niz malih svjetala kako promiču, kako ih guta
ova tmina, ova neman koja jede svoje građane. Uskoro ćemo proći pokraj tvornica.
Dizalice se poput vretenastih ptica izdižu iz tame; tu i tamo se pokreću, kako bi
zadržali posade skeleta, ponoćne posade na radnim mjestima. Lanci njišu brodski
teret poput beskorisnih udova, a kada se pokrenu zupci i okrenu zamašnjaci, njega
iznenada zahvaća zombijevsko lelujanje.
Nebom se šuljaju debele, grabljive sjene. Odjeknula je tutnjava, odjek, kao da
je jezgra grada šuplja. Crna barka se probija kroz gomilu svojih družica
pretovarenih koksom i drvetom i željezom i čelikom i staklom. Ovdje voda odražava
zvijezde kroz smrdljivu dugu nečistoće, otpadnih voda i kemijskih pomija od kojih je
troma i nepostojana.
(Oh, uzdići se iznad ovoga, ne udisati ovu prljavštinu, ovaj gnoj, ne ući u grad
kroz ovu latrinu, ali moram prestati, moram, ne mogu nastaviti, moram.)
Motor smanjuje okretaje. Okrećem se i gledam čovjeka iza sebe, on skreće
pogled i kormilari, pravi se da gleda kroz mene. Vodi nas prema doku, tamo iza
skladišta, koje je toliko prepuno da se sadržaj izlijeva s druge strane potpornih
stupova u labirint od golemih kutija. Probija se između ostalih brodića. Iz rijeke
izranjaju krovovi. Niz potopljenih kuća, podignutih s pogrešne strane zida,
naguranih uz poplavljenu obalu, čije se crne opeke premazane bitumenom cijede.
Ispod nas komešanje. Rijeka ključa od vrtloga iz dubina. Mrtve ribe i žabe, koje su
se predale i prestale disati u ovom gnjilom gulašu otpadaka, pomahnitalo se
kovitlaju između ravnog boka barke i betonske obale, zarobljene u uzburkanom
vrtlogu. Praznina je premoštena. Moj kapetan iskače na obalu i privezuje barku.
Izluđuje me što vidim da mu je laknulo. Pobjednički i mrzovoljno mudruje i
požuruje me, govoreći neka se iskrcam i udaljim, a ja izlazim polagano kao da
hodam po žeravici, birajući put kroz smeće i razbijeno staklo.
Zadovoljan je kamenjem koje sam mu dao. Nalazim se u Smog Okuci, kaže mi,
a ja se prisiljavam skrenuti pogled dok me upućuje u kojem smjeru trebam krenuti
kako ne bi znao da sam izgubljen, da sam nov u gradu, da se bojim ovih mračnih i
zastrašujućih zdanja od kojih se ne mogu osloboditi, da mi je mučno od
klaustrofobije i zlih slutnji.
 Malo dalje prema jugu iz rijeke se uzdižu dva velika stupa. To su gradska vrata
kroz koja se ulazilo u Stari Grad, nekad grandiozan, a sada derutan i uništen.
Uklesane povijesti koje obavijaju te obeliske sastrugati su vrijeme i kiselina,
opstaju samo grube spirale, kao one od starih vijaka. Iza njih, neki niski most
(Druidsko Raskrižje, kaže on.) Ne obraćam pozornost na čovjekova užurbana
objašnjavanja i odlazim kroz ovu ispranu zonu, pokraj zjapećih vrata koja
obećavaju uživanje u pravoj tami i bijeg od riječnog smrada. Od lađara je ostao
samo tihi glas, i moram reći kako mi pomisao da ga nikada neću vidjeti pruža
barem malo zadovoljstvo.
Nije hladno. Na istoku se obećavajuće pojavljuju gradska svjetla.
Slijedit ću tračnice. Prikradat ću se u njihovoj sjeni dok prolaze iznad kuća i
tornjeva i baraka i kancelarija i zatvora grada, slijedit ću ih po lukovima koji ih
vezuju za tlo. Moram pronaći način kako ću ući.
Ogrtač (od teške, nepoznate tkanine koja mi ranjava kožu) me stišće i mogu
osjetiti težinu vreće s novcem. To je ono što me ovdje štiti; to, i iluzija koju sam
prisvojio, izvor moje tuge i moga srama, tjeskobe koja me je dovela do ove velike
izrasline, ovog prašnjavog grada podignutog u snovima od kostiju i opeke, ove
urote industrije i nasilja uronjene u povijest i opkoljenu moć, ove zle zemlje koja
nadilazi moju sposobnost shvaćanja.
Novi Krobuzon.
Prvi dio
Ovlasti
 Prvo poglavlje

Visoko iznad tržnice bučno se otvorio prozor. Kroz njega je prema nesvjesnoj
gomili dolje u luku izletjela košara. U zraku se zgrčila, zatim zavrtjela i nastavila se
sporije i neravnomjerno spuštati prema tlu. Nesigurno je poskakivala, češući i grebući
svojim opletom po gruboj fasadi zgrade. Strugala je sa zida boju i betonsku prašinu,
koja je padala brže od nje.
Žarke sive zrake sunca probijale su se kroz neujednačen pokrov oblaka. Tezge i
tačke podvučene ispod njih izgledale su kao da ih je voda donijela. Grad je zaudarao.
Danas je bio sajmeni dan u Lavandi, i prodorni smrad gnojiva i truleži koji se kotrljao
preko Novog Krobuzona bio je, u ovim ulicama, u ove sate, začinjen još i paprikom i
svježom rajčicom, vrućim uljem i ribom i cimetom, sušenim mesom, bananama i
lukom.
Tezge s hranom protezale su se cijelom dužinom bučne Ulice Šadrah. Knjige,
rukopisi i slike ispunjavali su Prolaz Jamstva, ruševnu uličicu malo dalje prema
istoku, u kojoj su banjani bili posađeni bez ikakvog reda. Lončarija se izlijevala niz
put koji je vodio prema Baraci na jugu; dijelove strojeva ste mogli naći na zapadu;
igračke duž jedne bočne uličice; odjeću između još dvije, a razna druga roba
ispunjavala je sve uličice. Redovi robe razlomljeno su se sastajali u Lavandi, poput
žbica na slomljenom kotaču.
U samoj Rupi gubile su se sve razlike. U sjeni starih zidova i nesigurnih tornjeva
nalazile su se gomile alata, klimavi stol s razbijenim zemljanim posuđem i
neobrađenim glinenim ukrasima, sanduk s pljesnivim udžbenicima. Starine, pornići,
prah protiv buha. Između tezgi, tutnjali su i siktali konstrukti. U utrobama napuštenih
zgrada prepirali su se prosjaci. Pripadnici čudnih rasa kupovali su čudne stvari. Bazar
Guja, bučna gomila namirnica, masnoće i prodavača koji prodaju robu na poček.
Ovdje je vladao zakon trgovine: kupac neka otvori četiri oka.
Piljar je stajao ispod košare koja se spuštala i podigao je pogled prema
plosnatim sunčevim zrakama i oblaku čestica zguljenih s opeka. Obrisao je oči.
Uhvatio je izlizani predmet koji se spuštao k njemu i počeo vući uže na kome je visio,
sve dok nije omlitavio u njegovoj šaci. U košari se nalazi mjedeni šekel i poruka
ispisana lijepim, kitnjastim pisanim slovima. Prodavač hrane se počešao po nosu dok
je letio pogledom preko bilješke. Počeo je prekapati po gomilama proizvoda ispred
sebe. U košaru je spustio jaja, voće i korjenasto povrće, držeći se popisa. Zastao je i
ponovo pročitao jednu od stavki, pa se lascivno osmjehnuo i odrezao komad
svinjetine. Kada je završio, gurnuo je šekel u džep i potražio sitniš za ostatak. Malo je
oklijevao dok je obračunavao troškove dostave i na kraju je u košaru pokraj hrane
spustio četiri stivera.
Obrisao je ruke o hlače i na trenutak se zamislio, a onda je komadićem ugljena
nažvrljao nešto na spisku i ubacio ga u košaru pokraj novčića.
Tri puta je povukao konopac i košara je krenula na skakutavo putovanje kroz
zrak. Izdigla se iznad nižih krovova okolnih zgrada, tjerana uvis bukom. Prestrašila je
usnule čavke na napuštenom katu i ostavila na zidu još jedan trag među mnogima, prije
nego je ponovo bila uvučena kroz prozor kroz kojeg je malo prije izbačena.

Isaac Dan der Grimnebulin upravo je shvatio da sanja. Zgranuo se kad je ponovo
sebe vidio kako radi na sveučilištu, paradira pred golemom pločom prekrivenom
raznim opisima poluga, sila i tlakova. Uvod u tehnologiju materijala. Isaac je sa
strahom zurio u razred pred sobom, kad je ono ljigavo kopile Vermishank provirilo
unutra.
"Ne mogu predavati ovom razredu", glasno je prošaptao Isaac. "Prevelika je
buka s tržnice." Pokazao je rukom prema prozoru.
"Sve je u redu.", umirivao ga je odvratni Vermishank. "Vrijeme je za doručak",
rekao je. "To će ti skrenuti misli s buke." Kada je čuo tu glupost, Isaac se s velikim
olakšanjem probudio. Razuzdano bogohuljenje koje je dopiralo s bazara i miris
kuhanja razbudiše se zajedno s njim.
Ležao je onako golem na krevetu i nije otvarao oči. Čuo je Lin kako se kreće po
sobi i osjetio blago ugibanje podnih dasaka. Mansarda je bila ispunjena oštrim
dimom. Isaacu je pošla voda na usta.
Lin je dvaput pljesnula. Uvijek je znala kada bi se Isaac probudio. Vjerojatno
zato što bi zatvorio usta, pomisli on, i prigušeno se nasmije ne otvarajući oči.
"Još spavam, ššššš, jadni mali Isaac uvijek jako umoran", stao je cviliti i
sklupčao se poput djeteta. Lin je ponovo pljesnula, samo jednom, ali prezrivo, i
udaljila se.
Zastenjao je i okrenuo se.
"Čangrizalo!" jeknuo je za njom. "Aspido! Muškaračo! U redu, ma u redu,
pobijedila si, ti, ti... uh.... jezičava bljuvačice vatre..." Počešao se po glavi i sjeo u
krevetu, glupavo se nasmiješivši. Lin je napravila prostačku kretnju ni ne okrenuvši se
prema njemu.
Stajala je gola, leđima okrenuta prema njemu, kod peći. Poskakujući se
udaljavala od njega kada bi vrele kapi ulja poskočile iz tave. Pokrivači skliznuše s
Isaacovog ispupčenog trbuha, koji je podsjećao na dirižabl. Isaac je bio golem,
dobrodržeći i snažan muškarac, prekriven sjedim dlakama.
Lin nije po sebi imala nikakvih dlaka. Ispod crvene kože jasno su joj se isticali
mišići. Izgledom je podsjećala na anatomski atlas. Isaac ju je veselo i požudno
proučavao.
 Zasvrbjelo ga je dupe. Počešao se ispod deke bez imalo srama, poput kakvog
psa. Nešto se rasprsnulo ispod njegovog nokta i on izvuče šaku da vidi što je to
ulovio. Napola zgnječen crv bespomoćno se uvijao na kraju njegovog prsta. Bio je to
reflik, bezopasan mali parazit za kepre. Mora da su ga zaprepastili moji tjelesni
sokovi, pomislio je Isaac, i očistio prst.
"Reflik, Lin”, reče on. "Vrijeme je za kupanje."
Lin je iznervirano lupnula nogom.
Novi Krobuzon je bio jedna golema kužna jama, leglo bolesti. Slavan po
parazitima, infekcijama i glasinama. Kepri su se obvezno morali jednom mjesečno
umakati u kemikalije, ako su htjeli izbjeći svrab i rane.
Lin je prebacila sadržaj tave na tanjur kojeg je spustila preko puta svojeg
doručka. Sjela je i dala znak Isaacu neka joj se pridruži. Ustao je iz kreveta i posrćući
uputio se preko sobe. Spustio se na mali stolac, vodeći računa o pukotinama.
Isaac i Lin sjedili su goli za drvenim stolom na kojem nije bilo stolnjaka. Isaac je
bio svjestan njihovog izgleda, vidio ih je onako kako bi ih vidio netko treći. Bila bi to
divna i čudna litografija, pomisli on. Soba na tavanu, čestice prašine poigravaju na
svjetlosti koja prodire kroz mali prozor, knjige, papiri i boje uredno nagomilani
pokraj jeftinog drvenog namještaja. Tamnoputi muškarac, krupan, gol i trbušast, steže
nož i vilicu, dok neprirodno miran sjedi nasuprot jedne kepri, čije je vitko žensko
tijelo u sjeni i vidi joj se tek obris hitinske glave.
Na trenutak su zaboravili na hranu i zagledali se jedno u drugo: Dobro jutro,
ljubavniče. Potom je počela jesti, ne skidajući pogled s njega.
Upravo dok je jela, Lin je djelovala kao potpuni stranac, tako da su zajednički
obroci predstavljali pravi izazov i potvrđivanje. Dok ju je gledao, Isaac je osjetio
kako ga preplavljuju poznati osjećaji: odvratnost je istog časa odagnao, i osjetio je
ponos što ju je uspio odagnati, a zatim ga je preplavila krivnja zbog želje.
Svjetlost je zasvjetlucala u Lininim složenim očima. Noge na glavi su joj
zadrhtale. Uzela je pola rajčice i uhvatila je čeljustima. Spustila je šake dok su
dijelovi u unutrašnjosti njezinih usta cupkali hranu koju je vanjska čeljust čvrsto
držala.
Isaac je promatrao tog golemog skarabeja, koji se prelijevao u svim duginim
bojama, i predstavljao glavu njegove ljubavnice, kako proždire doručak.
Gledao ju je kako guta, vidio je kako joj se grlo nadima na mjestu gdje blijedi,
kukcoidni donji dio trbuha glatko prelazi u ljudski vrat... mada se ona ne bi složila s
tim opisom. Ljudi imaju tijela kepra, njihove noge, ruke; i glave poput obrijanih
gibona, rekla mu je jednom prilikom.
Nasmiješio se i počeo mahati isprženim komadom svinjetine ispred sebe, zatim
je obavio jezik oko njega i obrisao masne prste o sto. Nasmiješio joj se. Zatreperila je
nogama na glavi prema njemu i rekla mu znacima: Čudovište moje.
 Ja sam perverznjak, pomisli Isaac, a i ona je.

Razgovor za vrijeme doručka uglavnom je bio jednostran: Lin je mogla davati

znakove rukama dok je jela, ali su Isaacovi pokušaji da istovremeno govori i jede
završavali ispuštanjem nekakvih nerazumljivih zvukova i hranom ispljunutom po stolu.
Umjesto da razgovaraju, oni su čitali; Lin je čitala umjetničku okružnicu s dnevnim
vijestima, a Isaac što god bi mu palo pod ruku. Između dva zalogaja ispružio je ruku i
dohvatio knjige i papire; tako se dogodilo da je počeo čitati Linin popis za kupovinu.
Stavka nekoliko svinjskih odrezaka bila je zaokružena i ispod njezinog umjetničkog
rukopisa bilo je nažvrljano pitanje: Imaš društvo??? Evo lijepog komada svinjetine
da se podmažete!!!
Isaac je mahnuo listom papira ispred Lin. "Na što to aludira taj prljavi seronja?"
poviče on, razbacujući uokolo hranu. Bio je ironičan, ali i bijesan.
Lin pročita i slegne ramenima.
Zna da ne jedem meso. Zna da imam gosta na doručku. Poigrava se riječju
"svinjetina".
"Da, baš ti hvala, draga, to sam shvatio. Otkud zna da si vegetarijanac? Šalite li
se vas dvoje često ovako?"
Lin je trenutak zurila u njega i tek onda mu je odgovorila.
Zna, jer ne kupujem meso. Zavrtjela je glavom na njegovo glupo pitanje. Ne
brini: šalimo se samo na papiru. Ne zna da sam buba.
Namjerno je nejasno pokazivala riječi, što je nerviralo Isaaca.
"Do vraga, nisam pravio nikakve insinuacije..." Lin je zavrtjela glavom, što je
odgovaralo podizanju obrve. Isaac je iznervirano zaurlao. "Sveca mu, Lin! Što god
kažem, ti odmah pomisliš kako se bojim da nas ne otkriju!"
Isaac i Lin su već gotovo dvije godine bili ljubavnici. Od početka su se trudili ne
razmišljati mnogo o svojem odnosu, ali što su duže bili zajedno to je postajalo sve
teže praviti se lud. Pitanja koja do sada još nisu postavili zahtijevala su sve veću
pozornost. Nevine opaske i pogledi koji su im drugi kriomice upućivali, previše dug
dodir u javnosti - poruka od piljara - sve ih je to podsjećalo da na neki način vode
tajni život. Sve je bilo puno značenja.
Nikada nisu rekli: Mi smo ljubavnici, tako da nikada nisu morali reći: Nećemo
svima objaviti našu vezu, od nekih ćemo je kriti. Ali već je mjesecima bilo jasno da
stvari upravo tako stoje.
Lin je počela nagovještavati, podmuklim i zajedljivim opaskama, kako je
Isaacovo odbijanje da se proglasi njezinim ljubavnikom najblaže rečeno kukavičko, a
u najgorem slučaju licemjerno. Ovakva bezosjećajnost ga je nervirala. Konačno, jasno
je stavio do znanja svojim najbližim prijateljima kakva je priroda njihovog odnosa, a
isto to je učinila i Lin među svojim najbližim prijateljima. Međutim, njoj je to bilo
daleko lakše učiniti.
Ona je bila umjetnica. Njezin krug prijatelja sastojao se od slobodoumnika,
mecena i prišipetlji, boema i parazita, pjesnika i pamfletista, i od pomodnih
narkomana. Uživali su u skandalima i sličnim stvarima. U čajanama i barovima
Putenih Poljana, Linini ispadi - o kojima se govorilo neizravno, jer nikada nisu
poreknuti niti otvoreno potvrđeni - bili su predmet perverznih rasprava i aluzija. Njen
ljubavni život predstavljao je avangardni prijestup, umjetnički hepening, kao što je to
prošle sezone bila Konkretna Glazba, ili Umjetnost Šmrklji godinu dana prije nje.
Da, Isaac je mogao igrati tu igru. Bio je poznat u tom svijetu još iz vremena prije
Lin. Konačno, bio je prognani znanstvenik, zloglasni mislilac koji je napustio unosno
mjesto predavača da bi obavljao neviđene eksperimente, previše sjajan za skučene
umove koji su upravljali sveučilištem. Baš ga briga za konvencije! Spavati će s kim i
s čim mu se prohtije!
Takav je bio u Putenim Poljanama, gdje je njegov odnos s Lin bio javna tajna,
gdje je uživao da se manje-više ponaša otvoreno. U tamošnjim barovima nije se libio
zagrliti je i šaptati joj dok ona siše šećernu kavu sa spužve. To je bila njegova priča, a
bila je barem polovično istinita.
Napustio je sveučilište prije deset godina. I to samo zato, jer je na svoj užas
shvatio da je užasan učitelj.
Dok je gledao upitne izraze lica i slušao pomamno črčkanje uspaničenih učenika,
postao je svjestan da na taj nasumičan način, dok mu mozak radi kao lud, dok se
spotiče i anarhično juri hodnicima teorije, može podučavati sebe, ali nije u stanju ono
što je njemu bilo jasno i do čega mu je bilo jako stalo, prenijeti drugima. Postiđeno je
sagnuo glavu i pobjegao.
Kao dodatak svemu tome, šef odjela, bezvremeni i odvratni Vermishank, nije bio
neumorni epigon već izuzetni bio-čudotvorac, koji je podcjenjivao Isaacovo
istraživanje, ne zbog toga što je bilo neortodoksno, nego zato što nije vodilo ničemu.
Isaac je mogao biti sjajan, ali nije bio discipliniran. Vermishank se poigravao njime
kao mačka mišem, natjerao ga je da puzi pred njim ne bi li ga ovaj zaposlio kao
slobodnog istraživača za mizernu plaću i osigurao mu makar ograničen pristup u
laboratorije sveučilišta.
Zbog toga, zbog svog posla, Isaac je, kada je bila u pitanju njegova ljubavnica,
bio oprezan.
Ovih dana je održavao slabe veze sa sveučilištem. Zahvaljujući desetogodišnjem
potkradanju, složio si je dobro opremljen laboratorij; uglavnom je zarađivao na
sumnjivim ugovorima koje je sklapao s manje propisnim građanima Novog
Krobuzona, čije bi ga potrebe za razvijenom znanosti stalno iznova iznenadile.
Međutim, Isaacovo istraživanje - čiji se ciljevi tijekom svih ovih godina nisu
promijenili - nije moglo napredovati u vakuumu. Morao je objavljivati. Morao je
voditi rasprave. Morao se prepirati, pohađati konferencije - ponašati se kao lupež i
crna ovca. Odmetnici su bili u velikoj prednosti.
Sveučilište se nije samo pretvaralo da je staromodno. U Novom Krobuzonu su
strani studenti primani na postdiplomski studij tek u posljednjih dvadeset godina.
Otvoreno zabavljanje sa strankinjom bi mu vrlo brzo osiguralo nizak ugled, prije nego
reputaciju jednog šik, ali opakog, momka, koju je uporno pokušavao steći. Nije se
bojao da će urednici časopisa, predsjedavajući na konferencijama i izdavači saznati
za Lin i njega. Bojao se da ne pomisle kako se uopće ne trudi sakriti svoju vezu s
njom. Ako se potrudi zataškati stvar, neće ga moći javno koriti kako je prevršio svaku
mjeru. Lin je sve to teško padalo.
Skrivaš istinu o nama kako bi mogao objavljivati članke za ljude koje prezireš,
rekla mu je znacima, jednom poslije vođenja ljubavi.
U naročito mučnim trenucima, Isaac se pitao kako bi ona reagirala ako bi
umjetnički svijet priprijetio da će je bojkotirati.

Toga jutra ljubavnici su uspjeli raspravu spriječiti šalama i isprikama,

komplimentima i požudom. Isaac se nasmiješio Lin dok je pokušavao navući košulju, a
njezine nožice na glavi senzualno su treperile. "Što si naumila danas raditi?" upitao ju
je.
Idem u Kinken. Potrebne su mi bojebobice. Idem na izložbu na Jaukbrijegu.
Večeras radim, dodala je posprdno i značajno.
"Pretpostavljam onda da te izvjesno vrijeme neću vidjeti?" Isaac se iscerio. Lin
je odmahnula glavom. Isaac poče brojiti dane na prste. "Pa ovaj... mogli bismo
večerati kod "Sata i pjetlića" u, uh... nedjelju? U osam?"
Lin se zamislila. Držala je njegove ruke u svojima dok je razmišljala.
Veličanstveno, rekla je rukama, naoko stidljivo. Nije pojasnila odnosi li se to na
večeru ili na Isaaca.
Spustili su šalice i tanjure u kantu hladne vode u kutu i ostavili ih. Dok je Lin
prikupljala svoje bilješke i skice i spremala se poći, Isaac ju je najprije nježno
privukao k sebi, a zatim povukao na krevet. Ljubio je njezinu toplu crvenu kožu.
Okrenula se u njegovom naručju. Podigla se na lakat i, dok ju je gledao, polako je
rastvorila leđni oklop i raširila nožice na glavi. Dvije polovine koje su tvorile školjku
glave blago su zatreperile i razmakle se koliko su najviše mogle. Iz njihove sjene su se
pomolila i raširila njena predivna, beskorisna mala krila bubice.
Povukla je njegovu ruku nježno prema njima, pozivajući ga da pomiluje ta krhka,
krajnje ranjiva krilca, što je predstavljalo krajnji izraz povjerenja i ljubavi, neviđen
kod kepri.
Zrak između njih postao je naelektriziran. Isaacov ud se ukrutio.
Slijedio je prstima razgranate vene u njezinim nježnim, treperavim krilima,
promatrao je kako se svjetlost koja je prolazila kroz njih prelama u sedefastim
sjenama.
Nabrao joj je suknju drugom rukom, i počeo povlačiti prste uz njeno bedro.
Rastvorila je noge oko njegove ruke i zatim ih stisnula, uhvativši je u klopku. Šaptao
joj je besramne riječi pune ljubavi.
Sunce iznad njih se premještalo, bojažljivo pomičući kroz sobu sjene okvira
prozora i oblaka. Ljubavnici nisu zamijetili kako dan odmiče.
 Drugo poglavlje

Nisu se razdvojili prije jedanaest. Isaac je pogledao na svoju džepnu uru i

posrćući počeo uokolo skupljati odjeću. Već je razmišljao o poslu. Lin ih je oboje
poštedjela mučnog natezanja oko zajedničkog izlaska iz kuće. Sagnula se i antenom
pomilovala Isaacov vrat, natjeravši ga da se naježi i tad je otišla, dok je on i dalje
prtljao oko čizama.
Njena soba nalazila se na devetom katu. Počela je silaziti niz toranj, prošla
pokraj osmog koji nije bio siguran; sedmog s tepihom od ljepila za ptice s kojeg je
dopiralo meko šaptanje čavki; starice koja se nikada nije pojavljivala na šestom; i
nastavila pokraj sitnih lopova, radnika u čeličani, podvornica i oštrača noževa.
U odnosu na Lavandu, vrata su se nalazila na drugoj strani tornja. Lin je izašla u
jednu tihu ulicu, prije bi se moglo reći prolaz, koji je vodio prema tezgama bazara i
od njih.
Udaljila se od bučnih rasprava i profitera pa se uputila prema vrtovima Sobek
Križa. Tamo su na ulazu uvijek čekali poredani taksiji. Znala je da su pojedini vozači
(obično prepravljeni) dovoljno liberalni ili očajni da povezu jednu kepru kao
mušteriju.
Što je dublje zalazila u Guju, to su blokovi i kuće postajali sve nezdraviji. Tlo je
bilo neravno i polako se penjalo prema jugoistoku, u smjeru u kojem se ona uputila.
Vrhovi stabala Sobek Križa izdizali su se poput gustog dima iznad krovova od škriljca
na oronulim kućama oko nje; iza njihovog lišća provirivale su okljaštrene siluete
Vrijesišta.
Linine izbuljene fasetne oči vidjele su grad u složenoj vizualnoj zbrci. U milijun
sićušnih djelića koji su sačinjavali cjelinu, a svaki minijaturni šesterokutni djelić
plamtio je jasnom bojom i još jasnijim linijama i bio je izuzetno osjetljiv na razlike u
svjetlosti, mada je slabo uočavao pojedinosti, osim kada bi se dovoljno jako
usmjerila, što joj je pričinjavalo određenu bol. Pojedinačnim segmentima svojih očiju
ona nije primjećivala mrtve krljušti na oronulim zidovima, za nju se arhitektura
svodila na elementarne mrlje boje. Ali one su joj pričale krajnje preciznu priču. Svaki
vizualni fragment, svaki dio, svaki oblik i svaka nijansa boje razlikovali su se od
svoje okoline na bezbroj načina koji su joj govorili o stanju cijele građevine. Mogla
je osjetiti i okus kemikalija u zraku i reći koliko pripadnika koje vrste živi u kojoj
zgradi: s velikom preciznošću osjećala je vibracije zraka i zvuka, što joj je
omogućavalo razgovarati u prepunoj prostoriji ili osjetiti kada iznad nje prođe vlak.
Lin je pokušala Isaacu opisati kako vidi grad.
Ne vidim ja ništa lošije od tebe, vidim čak i jasnije. Jer za tebe je sve
ujednačeno. U jednom kutu ruši se sirotinjska zgrada, u drugom prolazi novi vlak
sjajnih klipova, u sljedećem pretherano našminkana dama ispod neuglednog i
starog zračnog broda... Ti sve to moraš obraditi kao jednu sliku. Kakav kaos! Ništa
ti ne govori, proturječi sama sebi, mijenja priču. Dok za mene, svaki sićušni dio ima
integritet, svaki se neznatno razlikuje od sljedećeg, dok se sve varijacije ne uzmu u
obzir, dok ne dobiju na vrijednosti i ne budu racionalno sagledane.
Isaac je tjedan i pol bio pod dojmom tih njezinih riječi. Ispisao je bezbrojne
stranice, što je bilo tipično za njega, i potražio knjige o vidu kukaca te podvrgnuo Lin
dosadnim eksperimentima koji su imali za cilj ispitati njezinu percepciju dubine i vid
na daljinu; davao joj je i čitati, a to je na njega ostavilo najveći dojam, jer je znao da
za nju to nije prirodno, da se mora usredotočiti poput napola slijepe osobe.
Njegovo zanimanje je brzo splasnulo. Ljudski um nije bio u stanju obraditi ono
što su kepri vidjeli.
Uokolo Lin tipovi iz Guje su upravo kretali nabavljati novac, krasti, prosjačiti,
prodavati ili pročešljavati gomile smeća koje su tu i tamo stršile po ulicama. Djeca su
promicala noseći dijelove motora spojene u neobične oblike. Povremeno bi ovuda s
izrazom neodobravanja na licu prošao i kakav gospodin ili dama, koji su se uputili
Nekamo Drugdje.
Linine klompe bile su vlažne od organske prljavštine s ulice koja je predstavljala
pravu gozbu za stvorenja što su se krila u odvodnim kanalima i provirivala iz njih.
Kuće oko nje imale su ravne krovove i nadvile su se nad nju, a procjepe između
zgrada premostili su prijelazi sklepani od dasaka. Odstupnice, alternativni prolazi,
ulice svijeta krovova iznad Novog Krobuzona.
Samo bi je poneko dijete nazvalo pogrdnim imenom. U ovoj zajednici bili su
navikli na strance. Mogla je osjetiti kozmopolitsku prirodu ovog kraja, neprimjetne
izlučevine raznih rasa od kojih je tek neke prepoznala. Osjetila je mošusni miris
drugih kepri, neugodno vlažan zadah vodijanoja, pa čak i izuzetno ugodan okus
kaktusovaca.
Lin je zašla za ugao i izbila na put popločen kaldrmom, koji je vodio oko Sobek
Križa. Cijelom dužinom željezne ograde protezao se niz taksija koji su čekali. Bilo ih
je raznih. Dvokolice, oni na četiri kotača, oni koje su vukli konji, podrugljive ptera-
ptice, konstrukti na gusjenicama koji su šištali i bljuvali paru... tu i tamo po koji
prepravljeni, jadni muškarci i žene koji su ujedno bili i vozači taksija i sam taksi.
Lin je stala ispred poredanih taksija i mahnula. Srećom je prvi vozač u nizu na
njezin znak pokrenuo svoju mrzovoljnu pticu.
"Kamo?" Čovjek se sagnuo da pročita detaljne upute koja je nažvrljala na svom
notesu. "U redu", rekao je i dao joj glavom znak neka se popne.
Njegov taksi je bio dvosjed s otvorenim prednjim dijelom, tako da je Lin mogla
promatrati okolicu dok su prolazili južnim dijelom grada. Krupna ptica neletačica
poskakivala je u hodu, ali to se nije odražavalo na kotače. Naslonila se u sjedalu i
pročitala upute koje je dala vozaču.
Isaac se ne bi složio. Nimalo mu se ne bi sviđalo.
Lin su zaista bile potrebne bojebobice i uputila se po njih u Kinken. To je bila
istina. Jedan od njezinih prijatelja, Kukuruzojed Daihat, zaista je izlagao na
Jaukbrijegu.
Ali ona tu izložbu neće vidjeti.
Već je razgovarala s Kukuruzojedom i zamolila ga da, ako ga Isaac bude pitao,
potvrdi da je bila tamo (nije mogla znati hoće li on to i učiniti, ali nije na odmet
osigurati se). Kukuruzojed je bio oduševljen, zabacio je svoju sijedu kosu s lica i
prokleo samog sebe na vječni pakao ako zucne. Očigledno je mislio da ona vara
Isaaca i smatrao se privilegiranim što je upućen u ovaj novi obrat u njezinom i inače
skandaloznom seksualnom životu.
Lin nije mogla stići na njegovu predstavu. Morala je nešto obaviti na drugoj
strani.
Taksi je napredovao prema rijeci. Zanijela bi se svaki puta kad bi kotači udarili
u kakvu uzdignutu kocku kaldrme. Skrenuli su u Ulicu Šadrah. Tržnica se sada nalazila
južno od njih; ovdje se više nije prodavalo povrće, ljuskari i prezrelo voće.
Visok i širok, iznad niskih kuća pred njom pojavio se milicijski toranj Letostrane,
golem, prljav, zdepasti stup, nekako sav nabijen i zao od podnožja pa do vrha trideset
petog kata. Po njegovim stranama bilo je posuto bezbroj uskih prozora s tamnim mat
staklima neosjetljivim na odraze, nalik prorezima za gađanje iz luka. Betonska fasada
tornja bila je prošarana i izrešetana. Sjevernije, na udaljenosti od kakvih pet
kilometara, Lin je na trenutak ugledala jednu još višu građevinu; militia središte,
Šiljak, koji je probušio zemlju poput betonskog trna zabitog u srce grada.
Lin je istezala vrat. Iznad Letostrane se pojavljivao odvratni, napola napuhani
zračni brod. Lepetao je, ljuljuškao se i nadimao poput ribe na samrti. Mogla je osjetiti
zujanje njegovih motora čak i kroz slojeve zraka, dok se trudio nestati u olujno sivim
oblacima.
Začula je novo mrmorenje, koje je bilo u neskladu s monotonim gunđanjem
zračnog broda. Negdje u blizini zadrhtao je potporni stup, a milicijska kapsula je
vratolomnom brzinom prozujala prema sjeveru, prema tornju.
Jurila je visoko iznad tla, viseći na tračnici koja je izlazila iz obje strane tornja,
provučena kroz njegov vrh, kao žica kroz neku divovsku iglu, i nestajala nekamo
prema sjeveru i jugu. Kapsula se naglo zaustavila kod odbojnika. Iz nje su izišle neke
spodobe, ali taksi je nastavio dalje prije nego je Lin stigla vidjeti još nešto.
Po drugi put toga dana, Lin se naslađivala okusom sokova kaktusovaca, dok je
ptera-ptica kaskala ka Stakleniku u Riječnokoži. Zatvorene u tom samostanskom
utočištu (čije su se neravne i složene ploče strme staklene kupole izranjale na istoku, u
srcu kvarta), prezrene od strane svojih starijih, male bande kaktus-mladeži stajale su
oslonjene o zatvorene zgrade i jeftine postere. Igrali su se noževima. Njihove
kralježnice su bile potkresane na sve nemoguće načine, a njihova proljetno zelena
koža unakažena bizarnim ožiljcima.
Nezainteresirano su gledali taksi.
Ulica Šadrah se naglo spuštala. Taksi se nalazio na najvišoj točci, odakle su se
ulice strmoglavo spuštale u raznim smjerovima. Lin i njen vozač su mogli jasno vidjeti
sive, snijegom prekrivene krnje vrhove planina koje su se veličanstveno uzdizale
zapadno od grada.
Ispred taksija protjecala je rijeka Katran.
Slabi krici i industrijska buka dopirali su kroz mračne prozore ugrađene u obalu
od opeke. Neki od njih nalazili su se ispod oznake za najviši vodostaj. Zatvori, odaje
za mučenje, radionice i njihova hibridna kopilad - tvornice za kažnjavanje - u kojima
su osuđenici bili Prepravljani. Čamci su kašljali i bljuvali, grabeći kroz crnu vodu.
Pojavili su se šiljci mosta Nabob. A iza njih, krovovi od škriljca pogrbljeni
poput ramena na hladnoći i truli zidovi koje sprečavaju da se sruše samo potporni
stupovi i organski cement. Svi su oni zajedno jednako smrdjeli i sačinjavali kaos
Kinkena.

S druge strane rijeke, u Starom Gradu, ulice su bile uže i mračnije. Ptera-ptica se
nije osjećala baš lagodno dok je koračala pokraj zgrada skliskih od krutog gela kuće-
bube. Kepri su provirivali kroz prozore i vrata preoblikovanih kuća. Ovdje su oni bili
u većini, ovo je bilo njihovo mjesto. Ulice su bile ispunjene tijelima njihovih žena,
njihovim kukcolikim glavama. Okupljale su se u dubokim ulazima kako bi tamo jele
voće.
Čak je i taksist mogao osjetiti njihove razgovore; zrak je bio kiselkast od
kemijske komunikacije.
Nešto organsko se raspolovilo i rasprsnulo pod kotačima. Najvjerojatnije
mužjak, pomislila je Lin stresavši se kada je zamislila jednoga od bezbroj bezumnih
trkača koji su se rojili iz rupa i pukotina posvuda u Kinkenu. Dobro je što smo ga se
otarasili.
Uplašena ptera-ptica ustuknula je kada su trebali proći ispod niskog luka od
opeke s koga su visjeli stalaktiti od sluzi buba. Lin je potapšala vozača koji se mučio
kako bi zauzdao pticu. Na brzinu mu je nešto načrčkala i podigla svoj notes.
Ptica nije presretna. Pričekaj ovdje, vraćam se za pet minuta.
On joj je zahvalno kimnuo i ispružio ruku kako bi joj pomogao sići. Lin ga je
ostavila da smiri razdraženu pticu. Zašla je iza ugla i izbila na glavni trg u Kinkenu.
Blijede izlučevine koje su se cijedile s vrhova krovova nisu zahvatile ulične oznake
oko oboda trga, ali imenom koje je na njima bilo ispisano - Trg Aldelion - nije se
služio nijedan stanovnik Kinkena. Čak i ono malo ljudi i ostalih ne-kepri koji su tamo
živjeli, koristili su noviji kepri naziv preveden sa siktavog klornog podrigivanja
originalnog jezika: Plaza Kipova.
Bio je prostran i otvoren, okružen klimavim zgradama starim stotinama godina.
Ta ruševna arhitektura bila je suprotnost velikoj sivoj gomili, još jednom od militia
tornjeva koji su se uzdizali na sjeveru. Krovovi su bili nevjerojatno strmi i niski.
Prozori prljavi i išarani mračnim šarama. Mogla je osjetiti tiho terapeutsko mrmljanje
kepri-bolničarki u operacionim salama. Slatkasti dim promicao je iznad gomile
sastavljene uglavnom od kepra, ali je tu i tamo bilo i drugih rasa, koje su razgledavale
kipove. Trg su ispunjavale figure životinja, biljaka i čudovišnih stvorenja, visoke pet
metara. Neke od njih bile su stvarne, a neke nikada nisu živjele. Bile su izrađene u
žarkim bojama kepri pljuvačke.
Svjedočile su o mnogim satima društvenog rada. Skupine kepri žena stajale bi
danima leđima okrenute jedna prema drugoj, žvakale kaše i bojebobice, prerađivale
ih, otvarale žlijezde i stražnji dio svojih kukcolikih glava i izbacivale gustu (i
pogrešno nazvanu) kepri-pljuvačku, koja se na zraku stvrdnjavala već poslije jednog
sata i postajala glatka, krhka i sedefno blistava.
Ti kipovi su za Lin predstavljali posvećenost i zajedništvo, i upropaštene mašte
koje su pribjegavale lažnoj junačkoj grandioznosti. Zbog toga je ona živjela, jela i
pljuvala svoju umjetnost sama.
Lin je prošla pokraj prodavaonica koje su držale voće i povrće, s ručno
ispisanim natpisima koji su, neujednačenim velikim slovima, obećavali domaće
ličinke za iznajmljivanje; bili su to centri za razmjenu umjetnosti gdje se mogla naći
sva potrebna oprema koja bi mogla zatrebati kepri žljezdanom umjetniku.
Drugi kepri odmjeravali su Lin. Na sebi je imala dugačku i kričavu suknju kakva
se nosila u Putenim Poljanama: onako kako su se odijevali ljudi, a ne one
tradicionalne pumperice kakve su nosili stanovnici geta. Lin je bila obilježena. Bila je
autsajder, uljez. Napustila je svoje sestre. Zaboravila je na košnicu i svoj rod.
Svakako da jesam, pomislila je Lin, prkosno šušteći svojom dugačkom zelenom
suknjom.
Vlasnik pljuvačne trgovine ju je poznavao, i oni se pristojno, površno, dodirnuše
antenama.
Lin je podigla pogled k policama. Unutrašnjost radnje bila je obložena cementom
domo-ličinki, koji je bio neravnomjerno nanijet preko zidova i zaobljivao kutove jače
negoli je to bilo uobičajeno. Namirnice za pljuvanje počivale su na policama koje su
stršile kao kosti iz organskog taloga i bile osvijetljene petrolejkom. Prozor je bio
umjetnički umrljan sokom raznih bojabobica, što je priječilo da unutra prodre dnevna
svjetlost.
Lin je govorila lupkajući i mašući svojim nožicama na glavi i lučeći blagu
maglicu mirisa. Prenijela je prodavaču svoju potrebu za skrlet-bobicama,
cijanbobicama, crnobobicama, opalbobicama i grimizbobicama. Zatim je dodala kako
se divi visokoj kvaliteti namirnica koje drži vlasnik ove radnje.
Lin je pokupila robu i žurno izašla.
Bilo joj je zlo od ozračja pobožne zajednice koje je vladalo u Kinkenu.
Taksist ju je čekao i ona uskoči u vozilo, smjestivši se iza njega. Pokazala mu je
u pravcu sjeveroistoka i zapovjedila mu da krene. Crvenokrila Košnica,
Mačjalubanja Polovica, pomisli ona dok joj se vrtjelo u glavi. Vi licemjerne kuje,
ništa nisam zaboravila! Samo ste mljele o zajedništvu i velikoj kepri košnici, dok su
se "sestre" preko u Potokstrani otimale oko krumpira. Nemate vi ništa, okružene ste
ljudima koji vam se rugaju što ste bube, jeftino kupuju vašu umjetnost i skupo vam
prodaju hranu, ali kako ima i onih koji nemaju ni toliko, proglasile ste sebe
zaštitnicama keprijskog načina života. Ja sam to ostavila za sobom. Odijevam se
kako hoću. Moja umjetnost je samo moja.
Počela je lakše disati kad je s ulica oko nje nestalo tog buba amalgama, i kad su
jedini kepri u gomili bili izopćenici poput nje.
Rekla je taksisti neka prođe ispod lukova stanice Prevlaka Bazar u trenutku kad
je iznad njih protutnjao vlak, poput velikog nestašnog djeteta na paru. Uputio se prema
samom srcu Starog Grada. Lin je praznovjerno zatražila da pođu uzbrdo, k Barskom
Mostu. To nije bilo najbliže mjesto na kome je mogla prijeći Tumor, Katranovu sestru;
najbliže bi bilo u Smrdljivoj Bari, trokutastom dijelu Starog Grada usidrenom između
te dvije rijeke, na mjestu gdje se ulijevaju jedna u drugu i postaju Veliki Katran, gdje
je Isaac, kao i mnogi drugi, imao laboratorij.
Nije bilo moguće da je vidi u tom labirintu sumnjivih pokusa, gdje je priroda
istraživanja dovodila u pitanje čak i pouzdanost zgrada. Ali da sad ne bi morala i o
tome razmišljati, napisala je taksisti neka je vozi do stanice Vrtuljak, od koje se Linija
Dexter protezala prema istoku, na uzdignutim tračnicama koje su, što su bile udaljenije
od centra, sve više stremile u visinu.
Slijedite vlakove! napisala je i taksist ju je poslušao. Uputio se širokim ulicama
Zapadnog Vrtuljka i prešao preko drevnog i velikog Barskog Mosta, koji je prelazio
preko Tumora, čišće i hladnije rijeke, koja se spuštala s Bezhek Vrhunaca. Zaustavila
ga je i platila, dodavši bogatu napojnicu, jer je posljednjih kilometar i pol željela
preći pješice, kako joj nitko ne bi mogao ući u trag.
Pohitala je na sastanak u sjeni Rebara, kod Kostogradskih Pandži, u Četvrti
Lopova. Nebo iza nje je na trenutak bilo pretrpano: u daljini je grmio jedan aerostat;
oko njega su nasumice iskakale sićušne točke, krilati obrisi koji su se igrali u
njegovom tragu poput dupina koji kruže oko kita; a ispred svih njih išao je još jedan
vlak, ovog puta prema gradu, prema centru Novog Krobuzona, čvorištu arhitektonskog
spleta u kojem su se sleđivale niti grada, iz koga su se, poput mreže, militia zračne
tračnice zrakasto udaljavale od Šiljka i gdje se susretalo pet velikih gradskih
željezničkih linija, približavajući se veliko; šarenoj tvrđavi od tamne opeke i oribanog
betona, drveta, čelika i kamena, zdanju koje je razjapilo čeljusti prema vulgarnom
srcu grada. Stanici Perdido.
 Treće poglavlje

U vlaku su, nasuprot Isacu sjedili mala djevojčica i njezin otac, gospodin
otrcanog izgleda s polucilindrom i u polovnom sakou. Isaac se kreveljio svaki puta
kad bi djevojčica uhvatila njegov pogled.
Otac joj je šaptao i zabavljao ju je trikovima. Dao joj je da drži kamenčić, a
onda je brzo pljunuo na njega. Kamenčić se pretvorio u žabu. Djevojčica je vrisnula
od oduševljenja ugledavši tu sluzavu životinju i onda stidljivo pogledala Isaaca.
Razrogačio je oči i zinuo, odglumivši zaprepaštenje dok je ustajao. Gledala ga je i
dok je otvarao vrata vlaka i silazio na Stanici Lukavog. Uputio se niz stube, izišao na
ulicu i krenuo kroz gust promet prema Smrdljivoj Bari.
U krivudavim ulicama Znanstvenog Kvarta, najstarijeg dijela ovog drevnog
grada, niste mogli sresti mnogo taksija ili životinja. Ali zato je bilo pješaka svih rasa,
kao i pekarnica, praonica rublja i cehovskih dvorana, svih mogućih službi koje su
nužno potrebne svakoj zajednici. Bilo je tu i pabova i prodavaonica, pa čak i jedan
milicijski toranj, doduše malen i zdepast, koji je čučao na samom vrhu Smrdljive Bare
gdje su se Tumor i Katran ulijevale jedna u drugu. Posteri zalijepljeni po zidovima
koji su se runili oglašavali su iste plesne dvorane, upozoravali na isti Sudnji dan i
tražili od građana da ostanu vjerni istim političkim strankama kao i u svim ostalim
dijelovima grada. Ali premda je na prvi pogled sve djelovalo normalno, u ovom se
području osjećala neka napetost, nekakvo veliko iščekivanje.
Jazavci - upoznati s tradicijom i na neki način, kako se vjerovalo, imuni na
opasnosti od viših harmonika skrivenih nauka - jurili su amo-tamo kao muhe bez
glave, noseći u zubima popise, a njihova kruškolika tijela nestajala su kroz posebna
vratašca na vratima prodavaonica. Iznad izloga od debelog stakla nalazile su se
tavanske prostorije. Promijenjena je namjena i starih skladišta na obali. Zaboravljeni
podrumi skrivali su hramove posvećene manjim božanstvima. U njima, kao i u svim
ostalim pukotinama zgrada, stanovnici Smrdljive Bare bavili su se svojim zanatima:
bilo je tu fizičara, kimerista, biofilozofa i teratologa, kimičara, nekrokimičara,
matematičara, opsjenara i metalurga i šamana vodijanoja; kao i onih čija se
istraživanja, kao ni Isaacova, nisu mogla svrstati ni u jednu od brojnih teorijskih
kategorija.
Nad krovovima su se vrtložila čudna neka isparavanja. Rijeke koje su se
ulijevale jedna u drugu tromo su tekle s obje strane, a na pojedinim mjestima, na
kojima bi njihove struje pomiješale bezimene kimikalije u moćne smjese, voda se
pušila. Bućkuriši zaostali iza neuspjelih pokusa u tvornicama, laboratorijima i
jazbinama alkimičara, nasumice su se miješali stvarajući eliksire kopilad. Voda u
Smrdljivoj Bari imala je neke nepredvidive karakteristike. Ulični derani koji su lutali
močvarnim riječnim rukavcima u potrazi za otpacima, često bi ugazili u nekakvo
bezbojno blato i počeli govoriti davno mrtvim jezicima, vaditi skakavce iz kose ili su
lagano blijedjeli i nestajali.
Isaac se spustio do mirnog dijela riječne obale popločanog kamenim blokovima
koji su se raspadali i između kojih se probijao uporni korov, do Mračne Promenade. S
druge strane Tumora, iznad krovova Kostograda, stršila su Rebra poput golemih
kljova koje se savijaju stotinama metara u zrak. Kad bi se uputila prema jugu, rijeka je
malo ubrzavala. Pola kilometra odavde mogao je vidjeti otok Strak, koji je dijelio
njezin tok na mjestu gdje se ulijevala u Katran i poslije jedne velike okuke nastavljala
na istok. Golemo staro kamenje i tornjevi Parlamenta uzdizali su se sa samog ruba
otoka Straka. Nije bilo postupnog nagiba, niti gradskog šipražja, već su nezgrapni
slojevi opsidijana stršili iz vode kao zaleđena fontana.
Oblaci su se razilazili i ostavljali za sobom isprano nebo. Isaac je mogao vidjeti
crveni krov svoje radionice koji se izdizao iznad okolnih kuća, a ispred njega dvorište
njegove lokalne krčme, "Umiruće dijete", zaraslo u korov. Prastari stolovi u dvorištu
bili su obrasli raznobojnim gljivama. Koliko se Isaac mogao sjetiti, nitko nikada nije
sjeo ni za jedan od njih.
Ušao je. Svjetlost kao da je odustala od borbe na pola puta kroz debela, prljava
prozorska okna, ostavivši unutrašnjost u sjenama. Zidove je krasila samo prljavština.
U pabu je zatekao jedino najposvećenije pijance, teturave spodobe nagnute nad
bocama. Bilo je i nekoliko narkića i prepravljenih. Neki od njih su bili i jedno i
drugo. "Umiruće dijete" nije odbijalo nijednog gosta. Skupina ispijenih mladića ležala
je preko stolova sinkronizirano se trzajući i kljukajući se šazbahom, snovosranjem ili
pravočajem. Neka je žena u metalnoj pandži držala čašu iz koje je šikljala para i
kapalo ulje na podne daske. Čovjek u kutu tiho je iz zdjelice laptao pivo, oblizujući
lisičju njušku koja mu je bila nakalemljena na lice.
Isaac je tiho pozdravio starca pokraj vrata; bio je to Joshua, koji je bio
podvrgnut malom, ali okrutnom prepravljanju. Nekadašnji neuspješni provalnik odbio
je svjedočiti protiv svoje bande i sudac ga je osudio na vječnu šutnju: oduzeli su mu
usta, zatvorili su ih bešavnim komadom mesa. Pošto nije želio nastaviti živjeti na juhi
koju bi mu ubacivali cjevčicama kroz nos, Joshua je presjekao sebi nova usta, ali mu
je ruka zadrhtala od bola, tako da su bila neravna i djelovala nedovršeno; sličila su na
mlitavu ranu.
Joshua je kimnuo Isaacu i prstima pažljivo pridržao usta omotana oko slamke
kroz koju je pohlepno usisavao jabukovaču.
Isaac se uputio u stražnji dio prostorije. Bar, koji je bio smješten u jednom uglu,
nije prelazio metar visine. U koritu prljave vode iza njega, valjao se Silchristchek,
vlasnik paba.
 Sil je živio i radio i spavao u toj kadi. S jednog kraja na drugi odbacivao se
svojim golemim šakama s kožicama između prstiju i žabljim nogama. Tijelo mu se
pritom talasalo poput nabreklog testisa u kome naizgled nije bilo nijedne koščice.
Podsjećao je na vreću stare krvi s udovima, bez zasebne glave, a s velikim
čangrizavim licem koje je provirivalo iz sala na prednjem dijelu njegovog tijela.
Dva puta mjesečno izbacivao je rukama vodu oko sebe i tjerao redovne kupce da
ga polijevaju kantama svježe vode dok je on prdio i uzdisao od zadovoljstva.
Vodijanoji su mogli bez ikakvih posljedica provesti barem jedan dan na suhom, ali Sil
se nije htio izlagati neugodnostima. Smrdio je od mrzovolje i lijenosti i odabrao je
takvo ponašanje u svojoj prljavoj vodi. Isaac je uvijek imao osjećaj kako je Silovo
sramoćenje neka vrsta agresivne predstave. Izgleda da je uživao u tome da bude
odvratniji-od-tebe.
Isaac je počeo ovdje piti još kao mladić željan upoznavanja dubine kaleži. Sada
je bio zreo čovjek i posjećivao je krčme blagotvornije po zdravlje; u Silovu kolibu
svraćao je samo zato što se nalazila blizu mjesta gdje je radio, a u posljednje vrijeme
sve češće, što je bilo krajnje neočekivano, i radi istraživanja. Sil ga je, naime, počeo
snabdijevati potrebnim uzorcima za njegove eksperimente.
Smrdljiva voda boje mokraće prelijevala se preko ruba kade dok se Sil migoljio
prema Isaacu.
"Što oš, 'Zaac?" zalaja on.
"Poglavara."
Isaac je bacio dvoparac u Silovu ruku. Sil je potom skinuo bocu s jedne od
polica iza sebe. Isaac je otpio malo jeftinog piva i smjestio se na barski stolac.
Napravio je grimasu, jer je sjeo na nekakvu sumnjivu tekućinu.
Sil je skliznuo natrag u kadu. Ne gledajući Isaaca, zapodjenuo je jednosložni,
idiotski razgovor o vremenu i pivu. Radio je to tek reda radi. Isaac bi tek s vremena
na vrijeme nešto rekao, samo da bi se razgovor održao. Na šanku se nalazilo nekoliko
sirovih prilika, izrađenih od vode koja je natapala staro drvo pred njegovim očima.
Dvije su se vrlo brzo rastakale, gubile su cjelovitost i Isaacu na očigled pretvarale se
u barice. Sil je lijeno zahvatio još jednu šaku vode iz kade i stao je gnječiti. Voda je
reagirala poput gline: zadržavala je oblik koji joj je Sil davao. U njoj su se kovitlale
trunčice i boja s kade. Sil je uštipnuo lice figurice i napravio nos, a potom je istisnuo
noge nalik na male kobasice. Stavio je malenog homunkulusa ispred Isaaca.
"Zbog ovog si doš'o?" upitao je.
Isaac je nadušak ispio preostalo pivo.
"U zdravlje, sile. Zahvalan sam ti."
Krajnje oprezno je puhao u figuricu, dok nije pala nauznak u njegove spojene
šake. Blago je pljusnula, ali mogao je osjetiti da se površinska napetost održala. Sil je
ispratio Isaaca, koji je s ciničnim osmijehom požurio iznijeti figuricu iz paba i
odnijeti je u laboratorij.
Vjetar se vani malo pojačao. Isaac je zaklonio svoju nagradu i žurnim se
korakom uputio uličicom koja je spajala "Umiruće dijete" s Veslačevim putom i
njegovom radionicom-domom. Gurnuo je stražnjicom zelena vrata i natraške ušao u
zgradu. Isaacov laboratorij je prije dosta godina bio tvornica i skladište, a golem,
prašan pod bio je prekriven klupicama, retortama i crnim pločama koje su se
ugnijezdile po uglovima.
Do njega su doprli pozdravi iz dva suprotna kuta. David Serachin i Lublamai
Dadscatt bili su znanstvenici-nitkovi kao i Isaac i s njima je dijelio zakup i prostor.
David i Lublamai koristili su prizemlje. Svaki je svojim alatom zauzeo po jedan kut, a
između njih se prostiralo dvanaest metara praznih drvenih dasaka. Popravljena crpka
za vodu stršila je iz poda između dijelova prostorije koje su oni zauzeli. Njihov
zajednički konstrukt kotrljao se preko poda, bučno i neučinkovito brišući prašinu.
Drže tu beskorisnu stvar samo zbog sentimentalnih razloga, pomisli Isaac.
Isaacova radionica, kao i njegova kuhinja i krevet, nalazili su se na velikom
ispustu koji je stršio iz zidova stare tvornice otprilike na polovici udaljenosti do
krova. Bio je oko sedam metara širok i opasivao je dvoranu. Klimava drvena ograda,
koju je Lublamai sklepao, još se nekim čudom držala.
Za Isaacom su se vrata treskom zatvorila, zatresavši dugačko ogledalo koje je
visjelo pokraj njih. Ne mogu vjerovati da ta stvar još nije pukla, pomisli Isaac.
Moramo je premjestiti. Zaboravio je na to istog časa, kao i uvijek.
Dok je Isaac preskakao po tri stube, David je primijetio da drži skupljene ruke i
nasmijao se.
"Donio si novo Silchristchekovo djelo visoke umjetnosti, Isaac?" povikao je za
njim.
Isaac mu se nasmiješio.
"Nitko nikada neće moći reći da ne skupljam samo ono što je najbolje!"
Isaac, koji je prije mnogo godina pronašao ovo skladište, prvi je odabrao svoj
radni prostor i to se vidjelo. Njegov krevet, peć i noćna posuda nalazili su se u
jednom kutu izdignute platforme, a na drugom kraju su stršile izbočine njegovog
laboratorija. Staklene i glinene posude s čudnim smjesama i opasnim kimikalijama
ispunjavale su police. Heliotipi koji su prikazivali Isaaca i njegove prijatelje u raznim
pozama po gradu i u Surovoj Šumi popunjavali su zidove. Skladište je sa stražnje
strane izlazilo na Mračnu Promenadu: njegovi prozori gledali su na rijeku Tumor i
obalu Kostograda, i kroz njih je imao divan pogled na Rebra i vlak iz Mrežodrva.
Isaac je protrčao pokraj tih velikih prozora s lukovima do jednog ezoteričnog
stroja od ulaštene mjedi. Bio je nalik na kompaktan čvor od cijevi i leća s
brojčanicima i uređajima koji su grubo ugurani posvuda gdje ih se moglo ugurati. Na
svakoj komponenti cjeline bio je udaren razmetljiv pečat: VLASNIŠTVO KATEDRE
ZA FIZIKU SVEUČILIŠTA NK. NEOTUĐIVO.
Isaacu je laknulo kad je vidio da se mali kotao u sredini stroja nije ugasio.
Ubacio je unutra šaku ugljena i zatvorio kotao. Položio je Silov kipić na platformu za
promatranje ispod staklenog zvona i počeo pritiskati nekakve mjehove neposredno
ispod njega, isisavajući zrak i zamjenjujući ga plinom iz uske kožnate cijevi.
Opustio se. Vodijanovo vodendjelo će sada izdržati nešto duže. Kad napuste ruke
vodijanoja i kada ih nitko ne dodiruje, ti radovi izdrže možda jedan sat prije nego se
polako raspadnu u svoje prvobitno stanje. Ako ste uz njih, rastoče se mnogo brže: no u
plemenitom plinu rastaču se sporije. Imao je na raspolaganju možda dva sata za
istraživanje.
Isaac se zainteresirao za tu vodoumjetnost vodijanoja dok je radio na
istraživanjima vezanim za jedinstvenu teoriju energije. Pitao se je li sila koja dopušta
vodijanojima oblikovati vodu u vezi sa silom ujedinjenja za kojom je on tragao, silom
koja pod izvjesnim okolnostima održava materiju na okupu, a pod drugima je silovito
raspršuje. Ono što se dogodilo, bilo je uobičajeno za Isaacova istraživanja: krenuo je
u svojem istraživanju sporednim tijekom, zahuktao se, i to je preraslo u duboku i
gotovo posve sigurno kratkotrajnu opsesiju.
Isaac je namjestio nekoliko cijevi s lećama i upalio plinsku mlaznicu kako bi
osvijetlio vodendjelo. Još je bio uvrijeđen zbog neznanja koje je okruživalo
vodoumijeće. To ga je ponovo podsjetilo koliko je službena znanost šuplja i
nedostatna, kako su "analize" zapravo samo opisi - i to često loši opisi - koji se kriju
iza zakukuljenih gluposti. Njegov omiljen primjer za to bio je iz Benchamburgove
Hidro-fizikometrije, vrlo cijenjenog udžbenika. Urlao je od smijeha dok ga je čitao,
zatim ga je brižljivo prepisao i prikvačio na zid.

Vodijanoji su, posredstvom onoga što se naziva njihovo vodoumijeće, u stanju

manipulirati sposobnošću oblikovanja i održati površinsku napetost vode, tako da će
izvjesna količina zadržati nakratko svaki oblik koji joj manipulator da. To se postiže
zahvaljujući tome što vodijanoji primjenjuju hidrokohezivno/akvamorfno energetsko
polje manjeg dijakroničkog raspona.

Drugim riječima, Benchamburg nije imao pojma kako vodijanoji oblikuju vodu,
kao što to nije znao ni Isaac ili kakav ulični deran, ili stari Silchristchek osobno.
Isaac je počeo vući brojne poluge, pomicati niz stakalaca i usmjeravati
raznobojna svjetla kroz figuricu, koja se već počela po rubovima ulijegati. Dok je
zurio kroz okular za veliko povećanje, vidio je kako se sićušne animalkule
bespomoćno migolje. Sama po sebi, struktura vode se uopće nije izmijenila: ona je
samo željela zauzeti drukčiju površinu od one uobičajene.
Skupljao ju je dok je curila kroz pukotinu na postolju. Proučit će je kasnije, mada
je iz ranijih iskustava znao kako neće pronaći ništa zanimljivo.
Isaac je potom u notes pokraj sebe zabilježio neka zapažanja. Dok su minute
prolazile, podvrgnuo je vodendjelo raznim pokusima; bušio ga je iglom i isisao malo
njegove supstance, napravio heliotipske otiske iz raznih kutova, upuhao u njega
sićušne mjehure zraka, koji su se potom podigli i izletjeli s vrha rasprsnuvši se. Na
kraju ga je skuhao i pustio da se pretvori u paru.
U jednom trenutku je Iskrenost, Davidov jazavac, dokaskala uz stube i počela mu
njušiti opuštene prste. Odsutno ju je pomilovao, a kada mu je liznula ruku, doviknuo je
Davidu da je gladna. Iznenadila ga je tišina. David i Lublamai su otišli, vjerojatno na
kasni ručak; prošlo je već nekoliko sati od njegovog dolaska.
Protegnuo se, otišao do ostave i dobacio Iskrenosti komad suhog mesa, koji je
ona sretno počela žvakati. Isaac je polako ponovo postajao svjestan svijeta oko sebe
kad je kroz zidove iza sebe začuo čamce.
Vrata u prizemlju su se otvorila i ponovo zatvorila. Otišao je do vrha stubišta
očekujući da će tamo vidjeti svoje kolege.
Kad tamo, nasred velikog praznog prostora, stajao je nekakav stranac. Zračne
struje prilagodile su se njegovoj nazočnosti, proučavale su ga poput pipaka i čak su
poslale vrtlog prašine da se vrti oko njega. Mrlje svjetlosti koje su dopirale kroz
otvorene prozore pokrile su pod i slomljene opeke, ali niti jedna nije padala baš na
njega. Drveni most je zaškripio kad se Isaac jedva primjetno zaljuljao. Prilika u
prizemlju je trznula glavom unatrag i zbacila kapuljaču. Ruke je držao prekrižene na
prsima, stajao je vrlo mirno i zurio uvis.
Isaac je zinuo od zaprepaštenja.
Bio je to jedan garuda.
Gotovo se stropoštao silazeći niz stube. Pokušavao je, ne gledajući, napipati
ogradu, jer nije želio odvojiti pogled od izuzetnog posjetitelja koji ga je čekao. Sišao
je u prizemlje.
Garuda se zagledao u njega s visine. Isaac je bio toliko zadivljen da je zaboravio
na lijepo ponašanje i iskreno mu uzvratio pogled.
To golemo stvorenje bilo je visoko gotovo dva metra i stajalo je na strašno
savijenim pandžama stopala koje su provirivale ispod prljavog ogrtača. Otrcana
tkanina visjela je gotovo do tla i bila je tek lagano prebačena preko svakog djelića
mesa. Prikrivala je pojedinosti njegove fizionomije i muskulature i skrivala je sve
osim garudine glave. A to veliko nedokučivo ptičje lice zurilo je u Isaaca naizgled
zapovjednički. Njegov oštar, zakrivljeni kljun bio je negdje između sokolovog i
sovinog. Glatko perje postupno je prelazilo iz nijanse okera u sivo-smeđu i šareno-
smeđu. Duboke, crne oči zurile su u njegove; šarenice su mu bile fine pjegice na
samom rubu tame. Te oči su bile smještene u šupljine koje su garudinom licu davale
podrugljiv izgled i stvarale dojam da se cijelo vrijeme ponosno mršti.
 A iznad garudine glave su se, nema sumnje, nadvila golema sklopljena krila
prekrivena grubom tkaninom od koje se prave vreće, a u koju se on sav umotao. Bila
su to ispupčenja od perja, kože i kostiju koja su se protezala možda i više od
šezdesetak centimetara iz njegovih ramena i elegantno svijala jedno prema drugom.
Isaac nikada nije vidio garudu raširenih krila u zatvorenom prostoru, ali je čitao opise
o oblaku prašine koji su u stanju podići, i o golemim sjenama koje bacaju na garudinu
lovinu na tlu.
Što ti tražiš ovdje, tako daleko od kuće? pomislio je Isaac začuđeno. Vidi,
molim te, koje si samo boje: dolaziš iz pustinje! Mora da si od Cymeka prevalio
bezbroj kilometara. Kakav ispljuvak tražiš ovdje, ti impresivni idiote?
Umalo nije zavrtio glavom od strahopoštovanja pred velikom grabljivicom prije
nego što je pročistio grlo i prozborio.
"Mogu li vam pomoći?"
 Četvrto poglavlje

Lin je, na svoj užas, kasnila. Odmagalo joj je i to što nije bila ljubitelj
Kostograda. Zbunjivala ju je smjesa raznorodne arhitekture u tom egzotičnom kvartu:
sinkrazija industrijalizma i živopisnog razmetanja u domovima onih malo bogatijih,
beton koji se ljušti u zaboravljenom području dokova i rastegnute kože u naselju
šatora. Različite forme naizgled su se nasumice preplitale u ovoj niskoj, ravnoj zoni,
punoj gradskog zakržljalog šipražja i smetlišta, gdje su divlje cvijeće i biljke debelih
stabljika nicali po ravnicama od betona i katrana.
Lin je dobila naziv ulice, ali su se putokazi na motkama oko nje raspali i iskrivili
tako da su ili pokazivali u nemogućim smjerovima ili su bili prekriveni hrđom ili su
proturječili jedni drugima. Trudila se pročitati ih, umjesto da pogleda u svoju
nažvrljanu kartu.
Mogla se orijentirati prema Rebrima. Podigla je pogled i pronašla ih iznad sebe.
Zadirala su daleko u nebo. Vidjela se samo jedna strana kaveza. Isprane obline pune
plikova sličile su nekom valu od kostiju koji samo što nije zapljusnuo zgrade na
istoku. Lin se uputila prema njima.
Ulice su se rastvorile oko nje i ona se našla pred još jednim naizgled napuštenim
komadom zemljišta, ali mnogo većim od ostalih. Nije sličio na trg, već na golemu
nedovršenu rupu u gradu. Zgrade oko njenih rubova nisu pokazivale pročelja nego
stražnje strane i bokove, kao da im je obećano susjedstvo elegantnih fasada koje
nikada nije ovamo stiglo. Ulice Kostograda nervozno su zalazile u šikaru svojim
malim, istraživačkim okrajcima od opeke koji su se tamo ubrzo rasplinuli.
Po prljavoj travi mjestimično su bile razbacane privremene tezge, a stolovi na
sklapanje bili su nasumice postavljeni i prekriveni jeftinim kolačima, starim novinama
ili starudijama s nečijeg tavana. Ulični žongleri su u blijedom razmetanju bacali uvis
stvari. Bilo je tu i nekoliko poluozbiljnih kupaca i ljudi svih rasa koji su sjedili na
razbacanim kamenim gromadama. Čitali su, jeli, šarali po stvrdnutoj zemlji i
razmišljali o kostima iznad sebe.
Rebra su se izdizala iz zemlje po rubovima praznog prostora.
Komadi levijatana od požutjele slonovače, deblji i od najstarijeg drveća, stršili
su iz zemlje i udaljavali se jedan od drugog, u luku se penjući u visinu. Na više od
trideset metara iznad tla oštro su se svijali jedan k drugom i nadnosili nad krovove
okolnih kuća. Zatim su se nastavili približavati, sve dok se njihovi vrhovi nisu gotovo
dotakli. Podsjećali su na goleme, skvrčene prste, na veliku čovjekolovku od
slonovače.
Postojali su planovi da se trg ispuni, da se u starom grudnom košu izgrade uredi i
kuće, ali oni su se izjalovili.
Alati koji su bili korišteni na tom mjestu lako su se lomili i nestajali. Beton se
nije htio stvrdnuti. Nešto zlokobno u tim napola iskopanim kostima štitilo je ovo
groblje od stalnog uznemiravanja.
Petnaest metara ispod Lininih stopala, arheolozi su pronašli kralježnicu veličine
kuće. Poslije jednog prekomjernog nesretnog slučaja na toj lokaciji, bila je tiho
ponovo zakopana. Na površinu nisu isplivali ni udovi, ni kukovi, nikakva
gargantuovska lubanja. Nitko nije znao reći kakvo je to stvorenje ovdje palo i umrlo
prije nekoliko milenija. Neuredni prodavači otisaka, koji su poslovali oko Rebara,
specijalizirali su se za razne jezive opise Gorostasnog Krobuzona, na četiri ili dvije
noge, humanoidnog, sa zubima, kljovama, krilima, ratobornog ili pornografskog.
Karta koju je Lin imala, usmjeravala ju je prema bezimenoj uličici na južnoj
strani Rebara. Skrenula je u jednu tihu ulicu u kojoj je naišla na zgrade obojene crno,
koje joj je rečeno neka potraži, niz mračnih, napuštenih kuća koje su, sve osim jedne,
imale zazidana vrata i zasunima zatvorene prozore premazane katranom.
U ovoj ulici nije bilo prolaznika, taksija ni prometa. Lin je bila sasvim sama.
Iznad jedinih preostalih vrata u nizu, kredom je bilo iscrtano nešto što je sličilo
na nekakvu ploču za igranje, kvadrat podijeljen u devet malih kvadrata. Nije bilo ni
nula ni križića, niti bilo kakvih drugih oznaka.
Lin je ostala u blizini tih kuća. Počela je popravljati suknju i bluzu, ali onda se
naljutila na samu sebe, uputila se k vratima i brzo pokucala.
Ionako već kasnim, pomislila je, i ne bih ga smjela još više naljutiti.
Negdje iznad sebe čula je škripu šarki i povlačenje poluga i primijetila sićušnu
zraku odbijene svjetlosti iznad svoje glave: sigurno imaju nekakav sustav leća i
ogledala pomoću kojeg oni unutra mogu procijeniti zaslužuju li oni vani da im posvete
pozornost.
Vrata su se otvorila.

Pred Lin se pojavila jedna propisno prepravljena. Njeno lice ostalo je isto:
žalosno, ljupko lice žene kao i prije, tamne kože i dugačke upletene kose, ali ga je
podupirao preko dva metra visoki skelet od crnog željeza i kositra. Stajala je na
tronošcu od krutog teleskopskog metala. Tijelo joj je bilo preoblikovano za težak rad i
opremljeno klipovima i koloturima koji su neizbježno nagovještavali golemu snagu.
Desnu ruku ispružila je u visini Linine glave, a iz sredine brončane šake pružao se
harpun zlokobnog izgleda.
Lin je užasnuto odskočila.
Iza žene tužnog lica dopro je prodoran glas.
"Gospođica Lin? Umjetnica? Kasnite. Gospodin Šarenko vas očekuje. Molim vas
slijedite me."
 prepravljena se povukla balansirajući na srednjoj nozi. Ostale dvije je maknula
iza sebe, kako bi je Lin mogla zaobići. Harpun nije zadrhtao.
Dokle si spremna ići? pomislila je Lin i zakoračila u tamu.
Na suprotnom kraju potpuno crnog hodnika nalazio se kaktusovac. Lin je osjećala
okus njegovog soka u zraku, ali bio je vrlo slab. I on je bio visok preko dva metra,
imao debele udove i bio je vrlo čvrste građe. Glava mu je poput nekog grebena
dijelila zaobljena ramena. Obris njegovog tijela bio je neravan zbog otvrdnulih
izraslina-kvržica, a zelena koža, sva u ožiljcima i izbrazdana kičmama od desetak
centimetara, posutim sićušnim crvenim proljetnim cvjetićima.
Skvrčenim vrhovima prstiju pozvao ju je neka priđe.
"Gospodin Šarenko može sebi dopustiti da bude strpljiv", rekao je kad se
okrenuo i zaputio stubama koje su bile iza njega, "ali nije mi poznato da voli čekati."
Nespretno se okrenuo i značajno podigao obrvu.
Odjebi, lakeju, nestrpljivo je pomislila. Vodi me do glavonje.
Toptao je na bezobličnim stopalima nalik na male panjeve.
Lin je iza sebe čula šištanje pare i udare klipova, što je značilo da je i
prepravljena krenula uz stube. Lin je slijedila kaktusovca kroz zavojite tunele bez
prozora.
Ovo mjesto je golemo, pomisli Lin, dok su išli. Shvatila je da su vjerojatno u
čitavom nizu kuća bili uništeni pregradni zidovi, a one su potom bile obnovljene,
preuređene po narudžbi, renovirane u jedinstven, golem labirintni prostor. Prošli su
pokraj vrata kroz koja je sasvim iznenada dopro nekakav obeshrabrujući zvuk nalik na
prigušeni vapaj strojeva. Linina antena se nakostriješila. Kada su taj zvuk ostavili za
sobom, začula se čitava serija udara, kao kad u nizu ispaljujete strelice iz samostrela u
meko drvo.
Oh, majko moja, pomisli Lin mrzovoljno. Na koju si me to jebenu ludost
nagovorio, Gazide?
Srećko Gazid, promašeni impresario, bio je taj koji je pokrenuo cijelu stvar i
razlog zbog kojeg se Lin našla na ovom zastrašujućem mjestu.
Odmaglio je s kolekcijom heliotipa njezinih najnovijih radova i prodavao ih po
gradu. To nije bilo ništa neuobičajeno, jer je na taj način pokušavao steći ugled među
umjetnicima i mecenama Novog Krobuzona. Gazid je bio patetična figura koja je
stalno podsjećala sve one koji su ga htjeli slušati na jedan jedini uspješan šou koji je
prije trinaest godina organizirao za, sada već mrtvu, kiparicu etera. Lin i većina
njezinih prijatelja su ga sažalijevali i prezirali. Svi koje je znala dopuštali su mu
uzimati heliotipe i tutnuli bi mu po nekoliko šekela ili zlatnik, "akontaciju za
posrednički honorar." Potom bi nestao na nekoliko tjedana, kako bi se opet pojavio sa
bljuvotinom na hlačama i krvavih cipela, mrmljajući o nekoj novoj drogi i sve bi
krenulo iz početka.
 Ali ne i ovoga puta.
Gazid je Lin pronašao kupca.
Kada joj je plaho prišao u "Satu i Pjetliću" ona se pobunila. Na nekog drugog je
red, nažvrljala je po notesu, jer prije otprilike tjedan dana dala mu je "avans" od
cijele jedne gvineje; Gazid ju je prekinuo i zatražio da pođe s njim. I dok su im se
njezini prijatelji, umjetnička elita iz Putenih Poljana, smijali i bodrili ih, Gazid joj je
uručio tvrdu bijelu karticu na kojoj je bio udaren jednostavan pečat u obliku šahovske
ploče od tri puta tri polja. Na njoj je bila otipkana kratka poruka.
Gospođice Lin, pisalo je. Primjerci vaših radova koje je pokazao vaš agent
ostavili su jak dojam na mojeg poslodavca. Zanima ga biste li možda bili
zainteresirani sastati se s njim i porazgovarati o mogućoj narudžbi. Jedva čekamo
da nam se javite. Potpis je bio nečitak.
Gazid je bio propalica navučena na većinu aktualnih stvari i na sve moguće
načine se domišljao kako bi osigurao novac za droge; ali ovo joj nije sličilo na
prijevaru. On iz ovoga ne bi mogao izvući nikakvu korist, osim ako u Novom
Krobuzonu zaista ne postoji netko bogat i spreman platiti za njezine radove, a njemu
isplatiti proviziju.
Izvukla ga je iz bara, što je bilo propraćeno mijaukanjem, povicima i
zaprepaštenjem i zatražila da joj objasni što se događa. Gazid je u početku bio
oprezan i imala je dojam kako pokušava smisliti laž kojom bi je uspio obrlatiti. Ipak
je dosta brzo uvidio da će joj morati reći istinu.
"Postoji neki tip od koga povremeno kupujem robu..." počeo je lukavo. "Kad je
svratio, otisci tvojih kipova ležali su uokolo... uh... na polici, sviđali su mu se i htio je
ponijeti nekoliko, i... uh... i ja sam rekao u redu. Poslije izvjesnog vremena mi je
rekao da ih je pokazao tipu koji njega snabdijeva robom koju i ja ponekad kupujem;
sviđali su se i tom tipu, uzeo ih je i pokazao svojem šefu; tako su dospjeli i do glavnog
tipa, koji jako voli umjetnost - prošle godine kupio je neke Alexandrine radove -
sviđali su mu se i želi da napraviš nešto i za njega."
Lin je sažela cijelu litaniju u jednu rečenicu.
Šef tvog dllera želi da radim za njega??? nažvrljala je.
"Oh sranje, Lin, nije baš tako... hoću reći... je, ali..." Gazid je ušutio. "Ovaj, da”,
neuvjerljivo je završio. Ponovo je nastupila pauza. "Samo... samo... želi da se
sastanete. Ako si zainteresirana, morat ćete se sastati."
Lin se zamislila.
To je, nema sumnje, obećavalo. Ako je suditi po posjetnici, nije bio u pitanju
neki nevažni grebator: ovaj je igrao na veliko. Lin nije bila glupa. Znala je da će biti
opasno. Bila je uzbuđena i nije mogla ništa protiv toga. Bit će to važan događaj u
njezinom umjetničkom životu. Mogla je naslutiti da bi njezin pokrovitelj mogao biti
kriminalac. Bila je dovoljno inteligentna da shvati kako je njeno uzbuđenje djetinjasto,
ali ne i dovoljno sazrela da povede računa o tome.
I dok je sebe uvjeravala kako joj je svejedno, Gazid je počeo navoditi iznose
koje je tajanstveni kupac spomenuo. Linine nožice na glavi su se zapanjeno savile.
Moram porazgovarati s Alexandrinom, napisala je i vratila se unutra.
Alex nije ništa znala. Živjela je od slave nakon što je, za koliko je mogla,
prodala platna šefu kriminalaca, ali je u najboljem slučaju susrela samo nižeg
glasnika, koji joj je ponudio goleme sume za dvije slike koje je upravo bila završila.
Prihvatila je ponudu, predala mu ih, i ništa više o njima nije čula.
To je bilo sve. Nikada čak nije saznala ni ime kupca.
Lin je zaključila da bi ona mogla bolje proći.
Preko Gazida je uputila poruku nezakonitim kanalima koji su vodili tko zna kamo.
U njoj je rekla da je zainteresirana i spremna doći na sastanak, ali da zaista mora znati
ime pod kojim će ga upisati u svoj dnevnik.
Podzemni svijet Novog Krobuzona je najprije morao probaviti njezinu poruku što
je potrajalo tjedan dana, a zatim je ispljunuo odgovor u obliku nove tiskane poruke,
koja je bila gurnuta ispod njezinih vrata dok je spavala, a u kojoj su bili navedeni
adresa u Kostogradu, datum i ime: Šarenko.
U hodnik je prodrlo pomamno štektanje i zveckanje. Linin pratilac kaktusovac
gurnuo je jedna od mnogih tamnih vrata i maknuo se u stranu.
Linine oči prilagodiše se na svjetlost. Gledala je u ured za prijepis. Bila je to
velika prostorija s visokim stropom, obojena u crno, kao i sve ostalo na ovom
pećinskom mjestu. Bila je dobro osvijetljena petrolejkama i opremljena s možda
četrdesetak stolova; na svakom od njih stajao je glomazan pisaći stroj, i za svakim
pisaćim strojem sjedila je tipkačica i prepisivala hrpe i hrpe bilježaka koje su stajale
pokraj njih. Zaposleni su uglavnom bila ljudska bića, i to žene, mada je Lin također
namirisala i vidjela muškarce i kaktusovce, pa čak i par kepri i jednu vodijanojku koja
je tipkala za pisaćim strojem čije su tipke bile podešene za njezine goleme šake.
Uokolo po prostoriji bili su razmješteni prepravljeni; i oni su uglavnom bili ljudi
i bilo ih je i drugih rasa, ali malo, jer je prepravljenih stranaca uopće bilo malo. Neki
od njih bili su organski prepravljeni, imali su pandže i paroške, iako su u najvećem
broju slučajeva to bili mehanički prepravljeni, a toplina koja je izbijala iz njihovih
kotlova stvarala je u prostoriji sparinu.
U dnu te prostorije nalazila se zatvorena kancelarija.
Čim je ušla, iz zvučnik-trube iznad vrata je odjeknulo "Gospođice Lin, konačno!"
Niti jedna tipkačica nije podigla pogled. "Molim vas, dođite u moj ured na suprotnom
kraju prostorije."
Lin se počela probijati između stolova. Pokušala je vidjeti što su to tipkačice, ili
tajnice?, prepisivale, no to nije bilo nimalo lako. Sve je još više otežavala čudna
svjetlosti u toj prostoriji crnih zidova. Sve su tipkačice bile profesionalke, čitale su
nažvrljane bilješke i pretipkavale ih uopće ne gledajući u tastature ili u ono što bi
ispisale.
Poslije našeg razgovora trinaestog ovog mjeseca, pisala je jedna, molimo vas
da imate u vidu da je vaša privilegirana operacija pod našom jurisdikcijom, uvjete
još trebamo odrediti. Lin nastavi dalje.
Umrijet ćeš sutra, jebivetru, ti crvlje govno. Zavidjet ćeš prepravljenima, ti
pizdo kukavička, vrištat ćeš dok ti usta ne prokrvare, pisalo je u tekstu.
Oh... pomisli Lin. Oh... upomoć.
Vrata ureda se otvoriše.
"Uđite, gospođice Lin, uđite!" zatutnjao je glas iz trube.
Lin nije oklijevala. Ušla je.
Najveći dio male prostorije ispunili su ormari i police za knjige. Na jednom zidu
visjelo je malo, tradicionalno ulje na platnu, na kojem je bio naslikan Željezni Zaljev.
Iza velikog radnog stola od tamnog drveta bio je postavljen paravan na sklapanje,
ukrašen obrisima riba; bila je to uvećana verzija paravana iza kojih su se presvlačili
umjetnici. U sredini paravana je jedna riba bila izrađena od zrcala u kojima se Lin
mogla vidjeti.
Lin se nesigurno zaustavila ispred paravana.
"Sjednite, sjednite", rekao joj je jedan tihi glas iza njega. Lin je privukla stolac
koji se nalazio ispred stola.
"Ja vas mogu vidjeti, gospođice Lin. Šaran napravljen od zrcala je zapravo
prozorčić s moje strane. Mislim da od mene ne bi bilo pristojno ako posjetiteljima to
ne bih stavio na znanje." Osoba koja je to rekla je, izgleda, očekivala odgovor, pa je
Lin kimnula.
"Samo da znate da ste zakasnili, gospođice Lin."
Vražjeg mu repa! Od svih sastanaka morala je zakasniti baš na ovaj! Lin je
grozničavo razmišljala. Počela je u notesu pisati ispriku, ali ju je glas prekinuo.
"Poznajem govor znakova, gospođice Lin."
Lin je spustila notes i počela se iskreno ispričavati rukama.
"Ne brinite", odvratio je njen domaćin neiskreno. "Događa se. Kostograd je
nemilosrdan prema posjetiteljima. Sljedeći puta ćete znati da morate krenuti ranije,
nije li tako?"
Lin se složila da je tako, da će upravo to morati učiniti.
"Jako mi se sviđaju vaši radovi, gospođice Lin. Imam sve heliotipove koji su do
mene stigli preko Srećka Gazida. Taj čovjek je žalostan, patetičan, slomljeni kreten -
ovisnost je u najvećem broju oblika tužna - ali on ipak, premda je to samo po sebi
čudno, ima dobar nos za umjetnost. Ona žena, Alexandrina Novodobitna, ona je bila
jedna od njegovih, zar ne? Za razliku od vaših, njezini radovi su prozaični, ali ugodni.
Uvijek sam spreman Srećku Gazidu progledati kroz prste. Neće mi biti drago kad
umre. Nema sumnje da će jadno završiti, zbog nekoliko novčića će ga negdje rasporiti
kakvim tupim, prljavim nožem; ili će umrijeti od neke spolne bolesti koju će pokupiti
od maloljetne kurve i njezinih gadnih izlučevina i znoja; ili će mu polomiti kosti zbog
cinkarenja - moram priznati da militia dobro plaća, a narkomani ne mogu birati kada
je u pitanju stalni izvor prihoda."
Glas koji je dopirao do nje preko paravana bio je melodičan, a riječi su se
hipnotički rimovale: tip je govorio u stihovima. Nježno je nastavio pjevušiti rečenice.
Riječi su mu bile okrutne. Lin je bila silno prestrašena. Nije mogla smisliti ništa
pametno. Njezine ruke su mirovale.
"Došavši do zaključka da mi se vaša umjetnost sviđa, želio sam s vama
porazgovarati. Nakon tog razgovora zaključit ću hoću li od vas naručiti neko djelo.
Vaši radovi nisu nešto uobičajeno za kepre. Slažete li se?"
Da.
"Pričajte mi o vašim kipovima, gospođice Lin, i neka vas ne brine hoće li to
zvučati bahato. Nemam nikakvih predrasude, a umjetnost uzimam ozbiljno i nemojte
zaboraviti da sam ja započeo ovaj razgovor. Ključne riječi o kojima trebate voditi
računa kada budete razmišljali o tome kako odgovoriti na moje pitanje jesu 'teme',
'tehnika' i 'estetika'."
Lin je oklijevala, ali strah ju je natjerao da nastavi. Nije željela razljutiti tog
čovjeka, pa ako je to značilo da će morati govoriti o svojoj umjetnosti, onda će ona to
i učiniti.
Radim sama, rekla je znacima, što predstavlja jedan oblik moje... pobune.
Napustila sam Potokstranu, a potom i Kinken, ostavila sam svoju rodbinu i košnicu.
Rođaci su bili očajni, tako da je i zajednička umjetnost postala glupavo herojska.
Kao ona na Placu Kipova. Željela sam ispljunuti nešto... gadno. Pokušala sam da
neke od velikih figura, koje smo radili svi zajedno, učinim malo manje savršenima...
To je razbjesnilo moje sestre. I tako sam se okrenula samo svom radu. Odvratnim
djelima. Odvratnima kao što je odvratna i Potokstrana.
"To je upravo ono što sam očekivao. To je čak - oprostite mi - pomalo otrcano.
Međutim, to ne umanjuje snagu samog dijela. Pljuvačka kepri je veličanstvena tvar.
Njezin sjaj je jedinstven i zbog svoje čvrstoće i lakoće jako je pogodna kao materijal.
Znam da riječ 'pogodna' ne bi trebalo povezivati s umjetnošću, ali ja sam pragmatičar.
U svakom slučaju, jednu tako divnu tvar ne bi se trebalo upotrebljavati za monotono
ispunjavanje želja depresivnih kepri, to je užasno rasipanje. Jednostavno mi je laknulo
kada sam vidio da netko koristi tu tvar na zanimljiv i zbunjujući način. Usput rečeno,
uspijevate prikazati nevjerojatne perspektive.
Hvala. Imam dobro razrađenu tehniku korištenja žlijezda. Lin je uživala što se
može hvalisati. U početku sam bila članica škole "Vansad", koja zabranjuje rad na
djelu nakon što je ispljunuto. Tamo sam se naučila odlično kontrolirati. Iako sam...
prebjegla. Sad se vraćam djelu dok je pljuvačka još mekana i dorađujem ga. To mi
pruža više slobode, mogu raditi privjeske i slične stvari.
"Koristite li puno raznih boja?" Lin je potvrdno kimnula. "Vidio sam samo sepije
heliotipa. Uzmite to na znanje. Razmotrili smo vašu tehniku i estetiku. Rado bih čuo,
gospođice Lin, što mislite o temama."
Bila je zatečena. Odjednom nije znala kakve su joj teme.
"Dopustite mi da vam olakšam. Htio bih vam reći kakve teme mene zanimaju.
Potom ćemo razmotriti jeste li vi prava osoba za narudžbu kakvu imam na umu."
Glas je pričekao da Lin potvrdno kimne glavom.
"Molim vas da malo zabacite glavu, gospođice Lin." Poslušala ga je, iako ju je
njegov zahtjev zaprepastio. Bila je nervozna, jer je tom kretnjom otkrila meku donju
stranu svoje bubičje glave, kao da mu se nudi da je ozlijedi. Nije uopće micala glavu,
dok su je oči iza zrcala-ribe promatrale.
"Imate iste žile u vratu kao i žene ljudi. Kao i udubljenje u dnu vrata koje
pjesnici obožavaju. Koža vam je crvenkasta i po njoj se izdvajate, to je točno, ali ipak
bi mogla proći kao ljudska. Krećem tim prelijepim ljudskim vratom prema gore -
uopće ne sumnjam da nećete prihvatiti pridjev 'ljudski', ali na trenutak mi progledajte
kroz prste - i onda nastupa... trenutak... nailazimo na uski pojas u kojem se ta mekana
ljudska koža isprepliće s blijedim skorupom podijeljenim u te članke ispod vaše
glave."
Osobi čiji je glas slušala sada je, po prvi puta otkad je ušla u sobu, ponestalo
riječi.
"Jeste li ikada napravili kip nekog kaktusovca?" Lin je odmahnula glavom. "Ali
imali ste priliku vidjeti ih izbliza? Mojeg suradnika koji vas je doveo ovamo, na
primjer. Jesu li vam možda zapala za oko njegova stopala, prsti ili njegov vrat?
Postoji trenutak kada koža, koža bića koja osjećaju, prerasta u bezumnu biljku. Možete
slobodno izrezati salo oko osnove stopala kaktusovca i on ništa neće osjetiti. Ali ako
ga bocnete u bedro gdje je nešto mekši, jauknut će. U tom pojasu... stvari stoje sasvim
drukčije... živci se prepliću, uče kako biti mesnata biljka i bol je daleka, tupa,
raspršena, prije bi se moglo reći zabrinjavajuća nego mučna.
"Sigurno ćete se sjetiti i drugih. Recimo, torza Bodljikavog Raka ili Palčića,
iznenadnog prijelaza s prepravljenog uda, mnogih drugih rasa i vrsta u ovom gradu, i
još bezbroj njih na svijetu, koji žive s mješovitim fizionomijama. Vi ćete možda reći
kako ne primjećujete nikakav prijelaz, kako su kepri potpuni i cjeloviti sami po sebi, i
kako sam ja antropocentričan zato što u vama nalazim 'ljudske' crte. Ali ostavimo po
strani ironiju takve optužbe - ironiju koju vi još niste u stanju cijeniti - nema sumnje
da ste u stanju prepoznati taj prijelaz kod drugih vrsta, ako ne i kod svoje. A možda i
kod ljudskog bića.
"A što je sa samim gradom? Iznikao je na mjestu gdje se dvije rijeke trude postati
more, gdje planine prerastaju u zaravan, gdje se na jugu šumarci zgušnjavaju i -
kvantiteta prerasta u kvalitetu - iznenada postaju šuma. Arhitektura Novog Krobuzona
iz industrijske prerasta u stambenu, iz luksuzne se pretvara u sirotinjsku, silazi u
podzemlje i uzlijeće u zrak, od moderne prelazi u drevnu, iz šarolike u sumornu, iz
plodne u jalovu... Shvaćate što želim reći. Neću nastaviti.
"To je ono što sačinjava svijet, gospođice Lin. Vjerujem da je to osnova
dinamičnosti. Prijelaz. Točka u kojoj jedno postaje drugo. To je ono što tvori vas,
grad, svijet... to je ono što oni jesu. I to je tema koja mene zanima. Taj pojas u kojem
nesklad postaje dio cjeline. Taj hibridni pojas.
Mislite li da bi vas ta tema mogla zainteresirati? U slučaju da je odgovor
pozitivan... zamolit ću vas da radite za mene. Prije nego što odgovorite, želim da
shvatite što to podrazumijeva.
"Tražit ću od vas da radite na osnovu živog primjera, da napravite moj kip -
sanjam o tome da bude u prirodnoj veličini.
"Malo je onih, gospođice Lin, koji vide moje lice. Čovjek na mom položaju mora
biti oprezan. Siguran sam da to možete shvatiti. Ako prihvatite ovu narudžbu, učiniti
ću vas bogatom, ali ću također postati vlasnikom jednog dijela vašeg uma. Onog dijela
koji se odnosi na mene. On je moj. Neću vam dopustiti da to podijelite s bilo kim.
Ako to ipak učinite, bit ćete, prije negoli umrete, stavljeni na strašne muke.
"Eto..." Nešto je zaškripilo. Lin je shvatila da se to on zavalio u stolac. "To je to,
gospođice Lin. Zanimali vas hibridni pojas? Jeste li zainteresirani za ovaj posao?"
Ne mogu... ne mogu ga odbiti, bespomoćno je razmišljala Lin. Ne mogu. Novca
radi, umjetnosti radi... neka mi Bog pomogne. Ne mogu odbiti. Oh... molim te, nemoj
dopustiti da zažalim zbog ovoga.
Poslije kraće pauze znacima mu je dala do znanja da prihvaća njegove uvjete.
"Oh, tako mi je drago", odahnuo je. Linino srce je pomahnitalo. "Zaista mi je
drago. Dobro..."
Iza paravana je čulo polako struganje nogu. Lin je sjedila gotovo ukočeno.
Njezina je antena podrhtavala od straha.
"Zastori u kancelariji su spušteni, zar ne?" upitao je gospodin Šarenko. "Zato što
mislim da bi trebala vidjeti s kim ćeš imati posla. Tvoj um sada pripada meni, Lin. Od
sada radiš za mene."
Gospodin Šarenko je ustao i srušio paravan na pod.
Lin je napola ustala, a nožice na glavi su joj se naježile od zaprepaštenja i straha.
Zurila je u njega.
U hodu je mahao komadićima kože, krzna i perja; sićušni udovi su se grčili; oči
su se prevrtale u mračnim dupljama; parošci i koštane izbočine nesigurno su virili;
pipci su se trzali i usta sjajila. Raznobojne kože su se dodirivale. Papak je nježno
tapkao po drvenom podu. Mesnati nabori su se sudarali u pomahnitalim strujama.
Mišići su bili sputani nekim drugim tetivama za neke druge kosti i uspijevali su
nekako postići nesigurno primirje, dok se sporo i napeto kretao. Krljušti su se
presijavale. Peraja je podrhtavala. Krila slomljeno lepršala. Male pandže, poput one
u insekata, su se grčile i potom opet ispružile.
Lin je krenula natraške i posrnula. Sva užasnuta pipala je oko sebe dok se
povlačila pred njegovim sporim napredovanjem. Njezin dio tijela srastao s glavom
neurotično se trzao. Drhtala je.
Gospodin Šarenko joj se približavao poput lovca.
"Onda", upitao je kroz jedna nacerena ljudska usta. "Što misliš, koji dio je na
meni najbolji?"
 Peto poglavlje

Isaac je stajao okrenut prema svom gostu i čekao. Garuda je šutio. Isaac je
shvatio da se koncentrira. Spremao se progovoriti.
Kad je progovorio, garudin glas je bio grub i monoton. "Ti si znanstvenik. Ti si...
Grimnebulin."
Mučio se da izgovori njegovo ime. Kao papagaj kojeg su učili govoriti, i on je
oblikovao suglasnike i samoglasnike u grlu, bez ikakve pomoći pokretljivih usana.
Isaac je tijekom svojeg života razgovarao samo s dvojicom garuda. Jedan je bio
putnik koji je imao dugi staž u oblikovanju ljudskih zvukova; drugi je bio student iz
male zajednice garuda, koja je rođena i odgajana u Novom Krobuzonu i koji je
odrastao na gradskom žargonu. Nijedan od njih nije zvučao kao ljudsko biće, ali
njihov govor nije bio ni izdaleka ovoliko životinjski kao govor ove velike ptice koja
se mučila sa stranim jezikom. Isaacu je bio potreban trenutak dok je shvatio što je ovaj
rekao.
"Jesam." Ispružio je ruku i polako upitao. "Kako se ti zoveš?"
Garuda se bahato zagledao u njegovu šaku, poslije čega ju je neobično mlitavo
pretresao.
"Yagharek..." Kreštavo je naglasio prvi slog. Veliko stvorenje je zašutjelo i
nelagodno se promeškoljilo prije nego što je nastavilo. Ponovio je svoje ime, ali je
ovog puta dodao i složeni sufiks.
Isaac je zavrtio glavom.
"Sve to je tvoje ime?"
"Ime... i titula."
Isaac je podigao obrvu.
"Znači li to da pred sobom imam plemića?"
Garuda ga je bijelo gledao. Konačno je polagano nastavio ne skidajući pogled s
Isaaca.
"Ja sam Pre Previše Apstraktno Osobni Yagharek Da Ne Budem Poštovan."
Isaac je zatreptao. Počešao se po licu.
"Hm... u redu. Moraš mi oprostiti, Yaghareku, nisam baš upućen u... mhm... riječi
kojima garude izražavaju poštovanje." Yagharek je polako odmahnuo svojom velikom
glavom. "Brzo ćeš to shvatiti."
Isaac je pozvao Yaghareka da se popne, a ovaj je to i učinio. Penjao se polako i
oprezno, ostavljajući za sobom ogrebotine na drvenim stubama za koje se hvatao
svojim velikim pandžama. Međutim, Isaac ga nije uspio nagovoriti da sjedne i da se
posluži jelom i pićem.
 Garuda je ostao stajati pokraj Isaacovog stola, dok je njegov domaćin sjedio i
zurio gore u njega.
"Pa”, započne Isaac, "zašto si došao?"
Yaghareku je opet bio potreban trenutak da se koncentrira prije nego što je
progovorio.
"Došao sam u Novi Krobuzon prije nekoliko dana. Zato što ovdje žive
znanstvenici."
"Odakle si?"
"Cymeh."
Isaac je tiho zazviždao. Bio je u pravu. Prevalio je golem put. Najmanje tisuću i
petsto kilometara kroz surovu, spaljenu zemlju, preko sušom pogođenih pašnjaka,
preko mora, močvare i stepe. Yaghareka je sigurno pokretala jako velika strast.
"Što znaš o znanstvenicima iz Novog Krobuzona?" upitao je Isaac.
"Čitali smo o sveučilištu. O znanosti i industriji koje ovdje napreduju kao nigdje
drugdje. O Smrdljivoj Bari."
"Ali gdje si saznao za te stvari?"
"U našoj knjižnici."
Isaac je bio zapanjen. Zabuljio se u njega, ali se brzo snašao.
"Oprosti mi", rekao je. "Mislio sam da ste vi nomadi."
"Jesmo. I naša knjižnica putuje."
Zatim je Yagharek ispričao Isaacu o Cymeh knjižnici i time ga je još više
zaprepastio. Ispričao mu je o velikom klanu knjižničara koji povezuju i trpaju u
kovčege na tisuće svezaka koje potom nose između sebe dok lete u potrazi za hranom i
vodom, tijekom stalnog cimeškog ljeta koje ih kažnjava. O golemom šatorskom selu
koje iskrsne na mjestu na koje se spuste i o velikim skupinama garuda koje se
okupljaju u svakom velikom centru znanosti uvijek kad naiđu na neki takav centar.
Knjižnica je bila stara stotine godina i imala je rukopise na bezbroj jezika, kako
mrtvih tako i živih: na ragamolu (jezik koji se govorio u Novom Krobuzonu bio je
jedan od njegovih dijalekata); na hočiju; na felidu vodijanoja i južnom vodijanoju; na
visokom kepru; i na gomili drugih. Knjižnica je čak imala i kodeks, rekao mu je
Yagharek s očiglednim ponosom, napisan na tajnom narječju knjižničara.
Isaac nije rekao ništa. Sramio se svojeg neznanja. Njegov stav o garudama se iz
temelja izmijenio. Pred njim nije bio samo dostojanstven divljak. Došao je trenutak
kad se moram zavući u knjižnicu i pokupiti informacije o garudama. Pravo si neuko
kopile, ukorio je samoga sebe.
"Mi nemamo pismo, ali tijekom odrastanja učimo čitati i pisati na nekoliko
drugih jezika", reče Yagharek. "Nove knjige kupujemo od putnika i trgovaca, od kojih
su mnogi prošli kroz Novi Krobuzon. Neki od njih su rođeni u ovom gradu. Dobro
znamo ovo mjesto. Čitao sam povijest i priče."
 "Onda si ti pobjednik, druškane, jer ja nemam pojma o mjestu iz kojeg ti
dolaziš”, malodušno je izjavio Isaac. Zavladala je tišina. Isaac je ponovo podigao
pogled prema Yaghareku.
"Još mi nisi rekao zašto si došao."
Yagharek se okrenuo od njega i zagledao se kroz prozor. Ispod njih su besciljno
plovile teretne brodice.
Samo iz njegovog hrapavog glasa nije bilo lako zaključiti što Yagharek osjeća,
ali Isaacu se ipak učinilo da u njemu nazire gnušanje.
"Dva tjedna sam kao crv puzao iz jedne rupe u drugu. Tragao sam za časopisima,
slušao ogovaranja, sakupljao informacije i to me je dovelo do Smrdljive Bare. I do
tebe u Smrdljivoj Bari. Rukovodio sam se pitanjem: 'Tko je u stanju promijeniti snagu
materijala?' 'Grimnebulin, Grimnebulin', govorili su svi. 'Ako imaš zlata, on je tvoj
čovjek', tako kažu, 'može se zainteresirati za tebe čak i ako ga nemaš, ako si mu, na
primjer dosadan, ali se sažali na tebe, ili ako mu tako puhne u glavu.' Priča se,
Grimnebuline, da si ti čovjek koji zna tajnu materije."
Yagharek se zagledao ravno u njega.
"Imam nešto zlata. Zainteresirat ćeš se za mene. Sažalijevat ćeš me. Preklinjem
te, pomogni mi."
"Reci mi što ti treba”, ponuka ga Isaac.
Yagharek ponovo skrene pogledom. "Grimnebuline, jesi li ikada letio balonom?
Gledao odozgo krovove i tlo. Odrastao sam loveći s neba. Garude su narod lovaca.
Uzimamo lukove, koplja i dugačke bičeve pa čistimo ptice s neba i lovinu s tla. To je
ono što nas čini garudama. Moja stopala nisu predviđena za hodanje po tvojem podu,
nego za stezanje oko malih tijela i komadanje istih. Da se drže za suha stabla i tresu
stupove između zemlje i sunca."
Yagharek se izražavao pjesnički. Zastajkivao je u govoru, i služio se jezikom
epova i povijesnih knjiga koje je pročitao, govorio je neobičnim, bombastičnim
svečanim govorom nekoga tko je jezik učio iz starih knjiga.
"Letenje nije luksuz. Ono mene čini garudom. Sav se naježim kada podignem
pogled ka krovovima koji me sputavaju. Prije nego ga napustim, Grimnebuline, želim
pogledati ovaj grad iz visine. Želim poletjeti, i to ne samo jednom, nego uvijek kad mi
se prohtije.
Želim da mi vratiš sposobnost letenja."
Yagharek je otkopčao ogrtač i zbacio ga na pod. Posramljeno i prkosno se
zagledao u Isaaca. Isaac je zinuo od čuda. Yagharek nije imao krila.
Za leđa mu je bio privezan kompliciran okvir drvenih podupirača i kožnih traka
koji je iza njega idiotski poskakivao dok se okretao. Na sebi je imao neku vrstu
kožnog haljetka iz kojeg su mu, ispod ramena, stršile dvije zaobljene daske čiji su
krajevi bili spojeni nečim poput panta. Te daske su ga nadvisivale i sezale mu do
koljena. Sve to zajedno oponašalo je krila. Između dasaka nije bila razapeta koža, nije
bilo perja, niti su bile prevučene tkaninom ili stavljenom kožom. To nije bio uređaj za
letenje. Samo ga je oponašao, bio je to trik, predstavljao je držač za Yagharekov
ogrtač, samo da bi drugi pomislili da ima krila.
Isaac posegne za tim daskama. Yagharek se ukočio, zatim se umirio i dopustio
Isaacu da ih dodirne.
Isaac je zaprepašteno zavrtio glavom. Na trenutak je ugledao neravni ožiljak na
Yagharekovim leđima, ali se garuda već u sljedećem trenutku naglo okrenuo licem
prema njemu.
"Zašto?" jedva je izgovorio Isaac.
Yagharekovo lice se polako naboralo kad je zakolutao očima. Iz njegovog grla je
dopro tihi, potpuno ljudski jecaj, koji je postajao sve jači i jači, dok nije prerastao u
melankoličan, ratni poklič ptice grabljivice, prodoran, monoton, jadan i usamljenički.
Isaac je uzrujano zurio u njega, dok se krik pretvarao u jedva razumljivi povik.
"Zato jer je to moja sramota!" vrisnuo je Yagharek. Trenutak je šutio, a onda je
ponovo tiho nastavio.
"To je moja sramota."
Otkopčao je tu gomilu drvenih kulisa koja padne s njegovih leđa, tupo tresnuvši o
pod.
Ostao je gol do pojasa. Bio je mršav, dobro građen i čvrst, i zdravo iscrpljen.
Bez nezgrapnih lažnih krila iza sebe, djelovao je nekako sitno i ranjivo.
Polako se okrenuo i Isaac je zadržao dah kada mu je pogled pao na ožiljke koje
je malo prije jedva zamijetio.
Na Yagharekovim lopaticama bila su dva dugačka komada mesa, skvrčena i
crvena. Imao je dojam da ključaju. Tragovi rezanja širili su se poput tankih vena, od
glavnih rezova koji su ružno zacijelili. Trake uništenog mesa s obje strane njegovih
leđa bile su dugačke četrdesetak centimetara i oko desetak centimetara široke.
Isaacovo lice se naboralo od suosjećanja: rupe iz kojih su krila bila istrgnuta bile su
ispresijecane grubim, nazubljenim ožiljcima i Isaac shvati da su krila bila pilom
odvojena od Yagharekovih leđa. Nisu bila skinuta jednim jedinim, naglim rezom, nego
su rezana dugo i mučno, tako da je ostao unakažen. Isaac se trgnuo.
Slabo prikriveni krajevi kostiju pomicali su se i trzali; vidljivi mišići groteskno
su se protezali.
"Tko je to učinio?" jedva je izgovorio Isaac. Glasine su bile točne, pomislio je.
Cymeh je baš neka divlja zemlja.
Zavladala je duga tišina prije nego što je Yagharek odgovorio.
"Ja... ja sam to učinio."
Isaac je u prvi mah pomislio da ga je krivo razumio. "Kako to misliš? Kako si,
jebote, mogao...?"
 "Sam sam kriv za ovo." vikao je Yagharek. "To je bila pravedna kazna. Ja sam to
sebi učinio."
"To je za tebe jebena kazna? Božjeg mu sranja, što je moglo, jebiga... što si
skrivio?"
"Sudiš li ti to pravdi garuda, Grimnebuline? Ne mogu slušati o tome, a da ne
pomislim na prepravljene..."
"Ne pokušavaj izvrtati stvari! Potpuno si u pravu, nemam ja želudac za zakon koji
vlada u ovom gradu... samo pokušavam shvatiti što ti se dogodilo..."
Yagharek je uzdahnuo i na iznenađujuće ljudski način objesio ramena. Nastavio
je sasvim tiho i s puno boli u glasu. Vidjelo se kako mu je teško o tome govoriti.
"Bio sam previše apstraktan. Nisam zasluživao poštovanje. Vladalo je... ludilo...
ja sam bio lud. Učinio sam nešto odvratno, odvratno..." Njegove riječi se pretvoriše u
ptičje jecaje.
"Što si učinio?" Isaac se pripremio saslušati priču o nekom krvoločnom činu.
"Ne mogu na ovom jeziku izraziti svoj zločin. Na mojem jeziku..." Yagharek je na
trenutak zašutio. "Pokušat ću prevesti. Na mom jeziku su rekli... bili su u pravu... bio
sam kriv za krađu-izbora... i to krađu-izbora drugog stupnja... s krajnjim
nepoštovanjem."
Yagharek se ponovo zagledao u prozor. Glavu je držao visoko uzdignutu, ali je
izbjegavao Isaacov pogled.
"Zato su me osudili na Pre Previše Apstraktno. Zbog toga ne zaslužujem
poštovanje. Zbog toga sam sada ovakav. Nisam više Stvarna Osoba i Uvaženi
Yagharek. Njega više nema. Rekao sam ti kako se zovem, i koja titula ide uz moje ime.
Ja sam Pre Previše Apstraktni Yagharek Kojeg Ne Treba Poštovati. I, da ti budem
iskren, to ću zauvijek i ostati."
Isaac je odmahnuo glavom kada je Yagharek polako sjeo na rub njegovog
kreveta. Djelovao je kao netko tko je posve izgubio nadu. Isaac je dugo zurio u njega
prije nego je progovorio.
"Moram ti reći..." počeo je Isaac. "Zbilja ne... uh... Mnogi moji klijenti su... pa
recimo kako baš nisu na strani zakona. Nemam namjeru praviti se da sam shvatio što
si učinio, ali to se mene ni ne tiče. Kao što si rekao, u ovom gradu ne postoje riječi
koje bi mogle opisati tvoj zločin: mislim da nikada ne bih uspio shvatiti gdje si to
pogriješio."
Isaac je govorio polako i ozbiljno, ali um mu je već ubrzavao. Nastavio je mnogo
življe.
"Tvoj problem je... zanimljiv." Polako je postajao svjestan sila i linija moći,
femtomorfičnih rezonanci i energetskih polja. "Ne bi bilo nimalo teško podići te u
zrak. Za to postoje baloni, sila se može prevariti i sve to. Ne bi bilo teško podići te i
više puta tamo gore. Ali ti bi htio da se možeš... vinuti uvijek kada to poželiš, i to
vlastitom snagom... je li tako?" Yagharek je kimnuo. Isaac se počešao po bradi.
"Božjemupljuvačke...! Da... to je već puno ... zanimljiviji problem."
Isaac se počeo povlačiti u svoje izračune. Prozaični dio njegovog uma prisjetio
se da u dogledno vrijeme nema ništa zakazano, a to je značilo da bi se mogao neko
vrijeme posvetiti proučavanju. Drugi, pragmatični, nivo obavio je svoj posao
procijenivši važnost i hitnost nenaplaćenih poslova. Trebao je obaviti nekoliko
analiza tla, što je za njega bila prava igrarija i mogao je to manje-više beskrajno
odlagati; dao je polovično obećanje da će sintetizirati jedan ili dva eliksira... iz čega
se lako mogao izvući... sve u svemu, preostalo je samo njegovo istraživanje
vodoumijeća vodijanoja. A i to je mogao odgoditi.
Ne, ne, ne! Iznenada se usprotivio samom sebi. Ne moram se odreći rada na
vodoumijeću... mogu to uklopiti! U oba slučaja je riječ o elementima koji se zezaju,
koji se ne ponašaju kako bi morali... tekućina koja je u stanju sama stajati, teška
materiji koja provaljuje u zrak... mora postojati nešto... neki zajednički nazivnik...
Morao je uložiti veliki napor kako bi se vratio u svoj laboratorij, a onda je
shvatio da Yagharek ravnodušno zuri u njega.
"Zanima me tvoj problem", jednostavno je rekao. Yagharek je istoga trena
zavukao ruku u vrećicu. Izvadio je punu šaku kvrgavih, prljavih grumena zlata. Isaac je
razrogačio oči.
"Ovaj... uh, hvala. Svakako ću prihvatiti da mi platiš za neke troškove, utrošene
radne sate, itd..." Yagharek je pružio Isaacu vrećicu.
Isaac se jedva suzdržao da ne zazviždi kad ju je odvagnuo u ruci. Zavirio je
unutra. Bila je ispunjena slojevima prosijanog zlata. Ponašao se nedostojanstveno, ali
imao je dojam da je očaran. To je bilo više novaca nego što je ikada imao prilike
vidjeti na jednom mjestu, dovoljno da pokrije većinu istraživačkih troškova i da mu
još ostane za više mjeseci lagodnog života.
Yagharek, očigledno, nije bio poslovan čovjek. Mogao je ponuditi trećinu,
četvrtinu ove sume i gotovo svi u Smrdljivoj Bari bi ipak ostali bez daha. Trebao je
najveći dio zadržati, kako bi mu mogao time mahati pred nosom ako Isaacovo
zanimanje splasne.
Možda je i zadržao najveći dio, pomisli Isaac i još više razrogači oči.
"Kako ću te naći?" upita Isaac, ne skidajući pogled sa zlata. "Gdje živiš?"
Yagharek samo šutke odmahne glavom.
"Morao bih nekako moći doći do tebe..."
"Ja ću doći k tebi", odvrati garuda. "Svakoga dana, svaka dva dana, svakog
tjedna, kako želiš... Pobrinut ću se da ne zaboraviš na moj slučaj."
"Toga se ne moraš bojati, uvjeravam te. Zar ti zaista ne mogu poslati poruku?"
"Ne znam gdje ću biti, Grimnebuline. Klonim se ovog grada. Progoni me. Moram
biti u pokretu."
 Isaac bespomoćno slegne ramenima. Yagharek je ustao.
"Jesi li razumio što želim, Grimnebuline? Ne želim piti napitke. Ne želim nositi
ormu. Ne želim se penjati u nikakve sprave. Ne želim poći na jedno slavno putovanje
među oblake i nakon toga zauvijek ostati vezan za tlo. Želim da mi omogućiš da
odskočim s tla istom onom lakoćom s kojom ti prijeđeš iz jedne sobe u drugu. Možeš
li to postići, Grimnebuline?"
"Ne znam." - polako je odgovorio Isaac. "Ali mislim da mogu. Pretpostavljam da
sam ti ja jedina nada. Nisam ni kemičar ni biolog, a ni čudotvorac... ja sam ti diletant,
Yaghareku, amater. Mislim na sebe..." Isaac je zašutio i kratko se nasmijao. Govorio
je to s velikim uživanjem. "Vidim sebe kao glavnu stanicu za sve škole misli. Nešto
poput stanica Perdido. Znaš li je?" Yagharek je kimnuo. "Neizbježna je, zar ne?
Jebeno masivna golema stvar." Isaac se potapšao po trbuhu kako bi naglasio analogiju.
"Tamo se susreću sve željezničke linije: Južna, Dexter, Verso, i linije Glava i Slivnik;
sve moraju proći kroz nju. I ja sam takav. To je moj posao. Ja sam takav znanstvenik.
Iskren sam prema tebi. Vidiš, stvar je u tome što ja mislim da je tebi upravo potrebno
ono što ti mogu ponuditi."
Yagharek kimne Njegovo lice grabljivice bilo je jako šiljasto i vrlo grubo. Na
njemu se nisu vidjeli osjećaji. Njegove je riječi trebalo dešifrirati. Ni izraz njegovog
lica, ni pogled, niti držanje (ponovo je djelovao ponosno i kraljevski), a ni glas nisu
Isaacu otkrili koliko je očajan, nego samo njegove riječi.
"Slobodno ti budi i diletant, Grimnebuline, budi kvaziznanstvenik, prevarant...
samo me vrati na nebo."
Yagharek se sagnuo i pokupio svoju ružnu drvenu masku. Pričvrstio ju je bez
imalo srama, iako je sam čin bio krajnje nedostojanstven. Isaac ga je gledao kako
prebacuje golemi ogrtač i tiho silazi niz stube.
Isaac se zamišljeno naslonio na ogradu i zagledao u prašnjav prostor ispod sebe.
Yagharek je prošao pokraj nepokretnog konstrukta, gomila papira koje su tu stajale bez
nekog reda, stolaca i ploča. Snopovi svjetlosti nisu više prodirali kroz zidove šuplje
od starosti. Sunce je već bilo zašlo za zgrade nasuprot Isaacovog skladišta, koje su ga
skrivale svojim nagomilanim redovima opeka. Klizilo je postrance preko tog starog
grada, obasjavalo skrivene strane planinskog masiva Plesne Cipelice, Vrh Kičme i
litice Pokajnikovog Prolaza i pretvaralo nejasne obrise obzora u siluete koje su se
izdizale kilometrima na zapad od Novog Krobuzona.
Kad je Yagharek otvorio vrata, dočekala ga je ulica ispunjena sjenama.
Isaac je radio do duboko u noć.
Čim je Yagharek otišao, Isaac je otvorio prozor i zaljuljao dugačko crveno uže
privezano za čavao zabijen u opeku. Premjestio je svoj teški računski stroj sa sredine
stola i stavio ga pokraj sebe na pod. Iz spremišta u stroju ispao je svežanj
programskih kartica. Isaac je opsovao. Skupio ih je na gomilu i vratio. Zatim je prenio
pisaći stroj na radni stol i počeo sastavljati popis. Povremeno bi skočio na noge i
uputio se do polica za knjige koje je sam izradio ili bi počeo prekapati po kakvoj
gomili knjiga na podu, dok ne bi pronašao svezak koji je tražio. Odnio bi ga do stola i
počeo ga prelistavati od zadnje stranice prema naprijed, tražeći bibliografiju.
Marljivo je prepisivao pojedinosti, tipkajući s dva prsta.
Što je duže pisao, njegov plan je postajao sve opsežniji. Bilo mu je potrebno sve
više knjiga i bio je sve više iznenađen mogućnostima koje je pružalo ovo istraživanje.
U jednom trenutku se ipak zaustavio, naslonio u stolcu i zamislio. Dohvatio je
nekoliko slobodnih listova papira i na njima nažvrljao nekakve dijagrame: mentalne
karte, planove kako treba nastaviti.
Stalno se iznova vraćao na isti model. Na trokut s križem čvrsto umetnutim u
sredinu. Nije mogao prestati cerekati se.
"Sviđa mi se..." promrmljao je.
Začuo je kucanje na prozoru. Ustao je i otišao do njega.
Sa vanjske se strane Isaacu cerilo malo, grimizno idiotsko lice s dva tupa roščića
koja su stršila iz izbačene brade, a brežuljkasta i koščata ispupčenja su neuvjerljivo
oponašala rub kose. Vodenaste oči zurile su u njega iznad ružnog, radosnog lica.
Isaac otvori prozor i pusti unutra svjetlost koja se brzo gasila. Došlo je do
prepirke među sirenama industrijskih čamaca koji su se trudili puziti jedni pokraj
drugih u vodama Tumora. Stvorenje koje je čučalo na ispustu Isaacovog prozora skoči
i uhvati se skvrčenim šakama za okvir prozora.
"Živio kapetane!" počeo je brbljati. Imao je jak i bizaran naglasak. "Skužim ja
tog crvenog kak'sevećzove, onog zakukuljenog... pa si velim: 'Vrijeme za obići
gazdu!'" Namignuo je pa se glupavo i lajavo nasmijao. "Bilo dobro, kapetane? Stojim
na usluzi."
"I tebi dobra večer, Čajzadvoje. Dobio si moju poruku."
Stvorenje je zalepetalo svojim crvenim krilima kao u šišmiša.
Čajzadvoje bio je mali zmaj. Ti zmajići su imali ispupčena prsa i podsjećali na
zdepaste ptice. Ispod tih ružnih, funkcionalnih krila imali su i debele ruke, kao
patuljasti ljudi, i krstarili su nebom iznad Novog Krobuzona. Šake su im služile kao
stopala, a ruke, koje su stršile s donje strane bucmastih tijela, su podsjećale na svračje
noge. Kad bi se našli u zatvorenom prostoru mogli su, balansirajući na dlanovima, tu i
tamo napraviti nekoliko nespretnih koraka, ali im je bilo draže izvrnuti se na bok iznad
grada pa vikati na prolaznike, obrušavati se na njih i vrijeđati ih.
Ti mali zmajevi su bile inteligentniji od pasa i majmuna, ali svakako manje
pametni od ljudi. Njihova duševna hrana bila je znanstveno istraživanje fosilnog
izmeta, zezanje i mimikrija, a uzajamno su si nadijevali imena koja su bez ikakvog
razumijevanja napabirčili iz popularnih pjesama, iz kataloga namještaja i odbačenih
udžbenika iz kojih su sricali slova. Isaac je znao da se sestra Čajzadvoje zove
Čepboce; a jedan od njezinih sinova Svrab.
Zmajčići su živjeli u stotinama i tisućama skrovišta: na tavanima, u aneksima i
iza građevinskih skela. Većina ih je preživljavala na gradskim rubovima. Golemi
deponiji i hrpe otpadaka na rubu Okamine i Zelenpada, nenaseljen potez pokraj rijeke
u Sivo Krivu, vrvjeli su od zmajčića koji su se prepirali i smijali, pili ustajalu vodu iz
kanala i ševili se na nebu i na tlu. Neki od njih, kao Čajzadvoje, bile su i neformalno
zaposleni. Kada bi na krovu zalepršala neka krpa ili na zidu pokraj tavanskog prozora
osvanuo znak kredom, to je najvjerojatnije bio znak da netko zove nekog zmajčića da
mu nešto obavi.
Isaac je kopao po džepu i izvadi šekel.
"Čajzadvoje, želiš li zaraditi ovo?"
"Dakako, kapetane!" povikne Čajzadvoje. "Pazi dolje!" dodao je i glasno se
posrao. Usvinjio je dobar komad ulice ispod sebe. Čajzadvoje je prasnuo u smijeh.
Isaac mu pruži popis kojeg je napravio i smotao u svitak.
"Odnesi ovo u sveučilišnu knjižnicu. Znaš gdje je to? S druge strane rijeke?
Odlično. Radi do kasno, trebao bi stići na vrijeme. Daj to knjižničaru. Potpisao sam
se, tako da ti neće praviti probleme. Natovarit će te knjigama. Što misliš, hoćeš li mi
ih moći donijeti? Bit će poprilično teške."
"Nema problem, kapetane!" Čajzadvoje se napuhavao poput ratobornog pjetlića.
"Ja veliki, jaki dečko!"
"Odlično. Ako uspiješ donijeti sve odjednom, dodat ću i nešto mulaha."
Čajzadvoje ščepa popis i spremio se da će poći, proprativši to nekim
nepristojnim dječjim povikom, ali ga Isaac zgrabi za rub krila. Zmajčić se iznenađeno
okrenuo.
"Neki problem, šefe?"
"Ne, ne..." Isaac se zamišljeno zagledao u korijen njegovog krila. Nježno je
počeo šakama otvarati i zatvarati to čvrsto krilo Čajzadvoje. Ispod te žarkocrvene
kože, rožnate, pune čvorića i krute kao da je uštavljena, Isaac je mogao napipati
specijalizirane mišiće za letenje, koji su krivudali mesom krila. Pokretali su se silno
ekonomično. Napravio je pun krug krilom, osjetivši kako ga mišići vuku da zavesla,
da zahvati i izgura zrak ispod zmajčića. Čajzadvoje se nasmijao.
"Kapetan škaklja! Drski vraže!" vrisnuo je.
Isaac dohvati malo papira, jedva se prisilivši da ne povuče sa sobom i
Čajzadvoje. Zamišljao je krilo zmajčića predstavljeno matematički, kao jednostavne
sastavne ravnine.
"Čajzadvoje... znaš što? Kada se vratiš, dat ću ti još jedan šekel ako mi dopustiš
napraviti nekoliko tvojih heliotipa i izvesti nekoliko pokusa. Neće potrajati duže od
pola sata. Što kažeš?"
"Super, super, kapetane!"
 Čajzadvoje skoči na prozorsku dasku i naglo se baci u tamu. Isaac je zatreptao.
Proučavao je lelujavo pokretanje krila i promatrao te snažne mišiće, karakteristične za
letače, kako nebom nose četrdesetak kilograma vretenastih mišića i kostiju.
Kada je Čajzadvoje nestao s vidika, Isaac je sjeo i napravio još jedan popis, a
ovog puta ga je ispisao rukom i to na brzinu.
Na početku stranice je napisao: Istraživanje. Ispod toga: fizika, gravitacija;
sile/ravnine/vektori; JEDINSTVENO POLJE. A malo ispod toga je dodao: Let 1)
prirodan 2) čudesan 3) kimijskofizički 4) kombiniran 5) ostalo.
Na kraju je velikim slovima napisao i podvukao: FIZIOGNOMIJE LETENJA.
Zavalio se u stolcu, ali nije bio opušten već spreman za skok. Nerazgovjetno je
pjevušio. Bio je uzbuđen do očaja. Dohvatio je jednu od knjiga koje je izvukao ispod
kreveta. Bila je dosta debela i stara. Pustio ju je neka tresne o stol, naslađujući se tim
zvukom. Korice su bile reljefne, izrađene od lažnog zlata.
Bestijarij Latentno Mudrih: Osjećajne Rase Bas-Laga.
Isaac je milovao korice Shacrestialchitovog klasičnog dijela, prevedenog s lubok
vodijanoja, koje je prije stotinu godina ažurirao Benkerby Carnadine, trgovac iz roda
ljudi, putnik i znanstvenik iz Novog Krobuzona. Stalno su tiskana nova izdanja tog
djela i ono je često bilo imitirano, ali ga do sada nitko nije nadmašio. Isaac spusti prst
na slovo G otisnuto na rubu i počne okretati stranice sve dok nije pronašao izuzetan
crtež izrađen vodenim bojama, crtež koji je predstavljao ptice-ljude iz Cymeha kao
uvod u esej o garudama.
Kada se u sobi smračilo, upalio je plinsku svjetiljku koja mu je stajala na stolu.
A vani, na hladnoći i daleko na istoku, Čajzadvoje je mukom zamahivao krilima
vukući vreću knjiga koja se ljuljala ispod njega. Mogao je vidjeti sjaj Isaacove
plinske svjetiljke i, neposredno iza njega, s druge strane prozora, mliječnu svjetlost
ulične lampe. Oko nje su kružili noćni insekti, neprestano, poput elektrona. Povremeno
su pronalazili pukotine u staklu i žrtvovali se na njezinoj svjetlosti, što je bivalo
propraćeno slabo pojavom svjetla pri izgaranju. Njihovi karbonizirani ostaci
ostavljali su prah na dnu stakla.
Isaacova svjetiljka je bila svjetionik u ovom odvratnom gradu, koja je pomagala
malom zmaju prijeći preko rijeke i izaći iz noći pune grabljivica.
Oni koji u ovom gradu sliče na mene, nisu isti kao ja. Jednom sam pogriješio
(bio sam umoran, prestrašen i očajnički mi je bila potrebna pomoć) i posumnjao u
to.
Tražio sam mjesto da se sakrijem, hranu i toplinu u noći, i predah od pogleda
koji bi me dočekali svaki put kada bih kročio na ulicu. Ugledao sam žutokljunca,
koji je s lakoćom trčao duž uskog prolaza između oronulih kuća. Srce samo što mi
nije iskočilo. Pozvao sam ga, tog dječaka moje sorte, na pustinjskom jeziku...
uzvratio mi je pogled, raširio krila, otvorio kljun i prsnuo u kakofoničan smijeh.
 Zasuo me je psovkama, kreštavo poput kakve životinje. Njegovo grlo se
naprezalo, ne bi li oblikovalo ljudske zvuke. Ukorio sam ga, ali me nije htio
razumjeti. Doviknuo je nešto nekome iza sebe i skupina malih uličara ljudskog roda
počela je kuljati iz gradskih rupa, poput duhova jalnih na one koji su još živi. Taj
bistrooki ptić mi je zaprijetio šakom i počeo mi psovati, tako brzo izgovarajući
riječi da ga nisam razumio. A njegovi prijatelji, ti musavi grubijani, ta opasna
divlja, nemoralna mala stvorenja zgrčenih lica i poderanih hlača, slinava i
prehlađena, poprskana gradskim blatom, djevojčice u prljavim košuljama i dječaci
u prevelikim sakoima, dohvatiše kamenje s tla i zasuše me dok sam ležao u tami
oronule kućne veže.
Dječak, kojeg neću zvati garuda, jer je bio samo ljudsko biće s grotesknim
krilima i perjem, moj mali izgubljeni ne-brat, bacao je kamenje zajedno sa svojim
prijateljima, smijao se i razbijao prozore iza moje glave, nazivajući me pogrdnim
imenima.
I dok je kamenje odvaljivalo krhotine s moje podloge od stvrdnute boje,
shvatio sam da sam sam.
I tako sada znam da mi nema odmora od ove izolacije. Da se nikada više niti
jednom stvorenju neću obratiti na svom materinjem jeziku.
Počeo sam sam odlaziti u potragu za hranom, kada bi se smrklo i kada bi grad
utihnuo i postao sklon samopromatranju. Uljez sam u njegovom solipsističkom snu.
Dolazio sam s mrakom, živim po mraku. Divlji sjaj pustinje za mene je sada samo
legenda koju sam nekada davno čuo. Postao sam stvorenje noći. Moja uvjerenja se
mijenjaju.
Izlazim na ulice koje poput tamnih rijeka krivudaju kroz porozna pročelja
sagrađena od opeka. Mjesec i njegove male sjajne kćeri slabašno svjetlucaju.
Hladni vjetrovi slijevaju se s podnožja brda poput melase i zatrpavaju noćni grad
nanesenim smećem. Dijelim ulice s komadićima papira koji se besciljno kreću i s
malim vrtlozima prašine, s česticama koje, poput hirovitih lopova, prolaze ispod
streha i kroz vrata.
Prisjećam se pustinjskih vjetrova: kamšin, koji pali tlo poput vatre bez dima;
fen, koji se iznenada podiže s toplih obronaka planine kao iz zasjede; lukavi simum,
koji se laskanjem probija kroz kožne zaklone protiv pijeska i vrata knjižnice.
Vjetrovi u ovom gradu su od one melankoličnije vrste. Istražuju poput
izgubljenih duša. Proviruju kroz prašne prozore osvijetljene petrolejkama. Mi smo
braća, ti gradski vjetrovi i ja. Zajedno lutamo.
Pronašli smo uspavane prosjake, koji stežu jedni druge i priljubljuju se jedni
uz druge poput ljubavnika koje je siromaštvo gurnulo natrag niz ljestvicu evolucije.
Vidjeli smo kako gradski noćni nosači vade mrtvace iz rijeka. Pripadnici
policije, odjeveni u crno, kukama i motkama privlače naduta tijela bez očiju i sa
zgrušanom krvlju u očnim dupljama.
Promatrali smo stvorenja, mutante, kako puzeći izlaze iz kanalizacije pod
hladnom, ravnomjernom svjetlošću zvijezda, sramežljivo se između sebe
došaptavaju, crtaju karte i ispisuju poruke u fekalnom blatu.
Sjedio sam pokraj vjetra i vidio mnoge okrutne, užasne stvari.
Svrbe me ožiljci i patrljci kostiju. Polako zaboravljam koliko su krila teška,
kako je njima zamahnuti, pokrenuti ih. Da nisam garuda, prosio bih. Ali neću
postati pokoran pred tim arogantnim duhovima.
Ponekad svratim do skladišta u kojem Grimnebulin čita, piše, črčka, tiho se
popnem na krov i legnem leđima na škriljac. Pomisao na to koliko energije njegov
um troši da bi smislio način kako da ja ponovo poletim, kako da se oslobodim,
smanjuje svrab u mojim unakaženim leđima. Kada se tu nalazim, vjetar me jače
vuče: osjeća da sam ga izdao. Dobro zna da će, ako ponovo postanem cjelovit,
izgubiti noćnog suputnika kroz kal i smetlišta Novog Krobuzona. I zato me kažnjava
dok tamo ležim, iznenada mi priprijeti kako će me povući odatle i baciti u široku
smrdljivu rijeku, čupka mi perje, gust i hirovit zrak me upozorava da ga ne
ostavljam; ali ja se čvrsto uhvatim pandžama za krov i puštam da vibracije koje
iscjeljuju prijeđu iz Grimnebulinovog uma, kroz škriljac što se mrvi, u moje
izmučeno tijelo.
Spavam u starim slavolucima ispod klopotavih tračnica.
Jedem sve organsko što nađem, a što me neće ubiti.
Skrivam se poput parazita u koži ovog starog grada koji hrče, prdi, klepeće,
češe se, nadima i koji, što je stariji, postaje sve bradavičastiji i svadljiviji.
Ponekad se popnem na vrh golemih, golemih tornjeva koji se zanose poput
kralježnica dikobraza u koži grada. U visinama gdje je zrak rjeđi, vjetrovi gube
melankoličnu znatiželju koju imaju u razini ulica. Odriču se obijesnog poigravanja
kojim se obično služe negdje oko drugog kata. Potaknuti visokim zgradama koje
proviruju iznad mnoštva uličnih svjetiljki - jakih bijelih karbidnih svjetiljki, dimom
ulaštenih crvenih svjetiljki u kojima gori mast, blijedih i treperavih, onih
pomahnitalih koje bljuju plin, svih tih anarhičnih zaštitara protiv mraka - vjetrovi
se raduju i igraju.
Mogu zarinuti pandže u ispust na vrhu zgrade, raširim ruke i osjetim udare
igrčenje razigranog zraka, mogu sklopiti oči i na trenutak se prisjetiti kako je to
letjeti.
 Drugi dio
Fiziognomije leta
 Šesto poglavlje

Novi Krobuzon je bio grad koji nije priznavao gravitaciju.

Iznad njega su se aerostati probijali od oblaka do oblaka, poput puževa na
kupusu. Policijske kapsule sijevale su kroz srce grada sve do zabačenih dijelova, dok
su, desetke metara iznad tla, kablovi koji su ih pridržavali brujali i vibrirali poput
struna gitare. Iznad grada su maleni zmajčići žurili svojim putovima, usput praznili
crijeva i bogohulili. Golubovi su dijelili zrak s čavkama, sokolovima, vrapcima i s
odbjeglim papigicama. Leteći mravi i ose, pčele i debele muhe, leptiri i komarci
vodili su zračni rat protiv tisuća grabljivica, aspisa i dera koji su, leteći, samo
škljocali prema njima. Golemi, koje su sklepali pijani studenti, bezumno su mlatarali
nebom svojim nespretnim krilima napravljenim od kože, papira ili kore voća, i
raspadali se tijekom leta. Čak su se i vlakovi koji su seljakali neizmjernu količinu
žena, muškaraca i robe po velikoj strvini Novog Krobuzona trudili ostati iznad kuća,
kao da su se bojali truleži arhitekture.
Grad se silno trudio doseći visine, kao da su ga nadahnule one nepregledne
planine koje su se izdizale na zapadu. Četvrtaste ploče za stanovanje prekrivene
plikovima i visoke deset, dvadeset, trideset katova obilježavale su obzor. Probijale su
se kroz zrak poput debelih prstiju, poput šaka, patrljaka udova, pomahnitalo
mlatarajući iznad oteklina nižih zgrada. Tone betona i katrana koje su tvorile grad
prekrivale su iskonsku geografiju, humke, grobove i travnate obrube, valovite obrise
koji su se još nazirali. Sirotinjske kuće razdvajale su, poput sitnih kamenčića, padine
brda Valdo, Muhostrana, Zastavnice i nasip Sv. Klepetala.
Zadimljeni crni zidovi Parlamenta stršili su s otoka Strak kao zub morskog psa ili
zupca sivobodlje, nekakvog čudovišnog organskog oružja koje para nebo. Zgrada je
bila uvezana opskurnim cijevima i golemim zakovicama. Duboko u njezinoj
unutrašnjosti pulsirali su stari kotlovi. Prostorije neodređene namjene izbijale su iz
baze tog kolosalnog zdanja, ne vodeći mnogo računa o potpornim stupovima ili
gredama. Negdje unutra, u Komori, izvan dosega neba, kočoperili su se Rudgutter i
bezbrojni gnjavatori. Parlament je podsjećao na planinu smještenu na samom rubu
arhitektonske lavine.
Sfera koje se nadvila iznad najvećeg dijela grada nije bilo ništa čistija. Dimnjaci
su probijali membranu između zemlje i zraka i kao za inat bljuvali tone otrovnog
smoga u taj svijet u visinama. U gušćoj, smrdljivoj izmaglici neposredno iznad
krovova, gomilali su se otpaci iz milijuna niskih dimnjaka. Krematoriji su u zrak
izbacivali pepeo posljednje volje koju su spaljivali ljubomorni izvršitelji, a on se
zatim miješao s ugljenom prašinom koja je trebala grijati ljubavnike na umoru. Na
tisuće prljavih dimnih duhova obavijalo je Novi Krobuzon smradom koji je gušio
poput krivnje.
U prljavoj mikroklimi grada kovitlali su se oblaci. Dobivao se dojam da je u
Novom Krobuzonu vremenske prilike određivao neki jak uragan koji se postupno
prikradao srcu grada u kojem se potom zadržavao oko jedne goleme mješovite zgrade
koja je čučala u jezgri trgovačke četvrti poznate kao Vrana i predstavljala stjecište
mnogobrojnih kilometara željezničkih linija i mnogo godina arhitektonskih stilova i
arhitektonskih nagrđivanja: Stanice Perdido.
Industrijski zamak načičkan nasumičnim ogradama. Najzapadnija kula stanice bio
je Šiljak milicije, koji se nadvio nad ostalim tornjićima koji su u usporedbi s njim
djelovali kao patuljci. Njega su u sedam različitih smjerova vukle zategnute nebeske
tračnice. Međutim, i unatoč svoje visine, Šiljak je bio samo aneks goleme stanice.
Njen arhitekt je bio iza rešetaka, jer je sedam godina nakon završetka Stanice
Perdido potpuno skrenuo umom. Govorili su da je heretik, jer je zgradu smatrao
osobnim bogom.
Na njoj je zjapilo pet golemih usta od opeka koja su gutala pet gradskih
željezničkih linija. Tračnice su se razmatale preko lukova kao kakvi golemi jezici.
Debelu trbušinu zgrade ispunile su prodavaonice, prostorije za mučenje, radionice,
kancelarije i prazni prostori pa je pod izvjesnim kutom i pri određenoj svjetlosti
djelovala kao da se, oslonjena o Šiljak, napinje i sprema skočiti prema beskrajnom
nebu u koje je, tobože nonšalantno, prodrla.
Isaac nije gledao sanjalačkim, zamagljenim pogledom. Kada god bi pogledao
grad, vidio bi kako nešto leti (oči su mu bile natekle: iza njih je zujao mozak pun
novih formula i činjenica spremnih umaknuti stegama gravitacije), i vidio da let nije
bijeg na neko bolje mjesto. Letenje je predstavljalo svjetovnu, običnu stvar: služilo je
jednostavno za prelaženje iz jednog dijela Novog Krobuzona u drugi.
To ga je razveselilo. Bio je znanstvenik, a ne mistik.
Isaac je ležao na svom krevetu i gledao kroz prozor. Pogledom je pratio jednu
leteću točkicu za drugom. Na krevetu su oko njega bile razbacane knjige i članci,
natipkane bilješke i dugačke trake njegovih črčkarija koje su se prelijevale na pod
poput papirnate plime. Klasične monografije ugnijezdile su se ispod razmišljanja
raznih ekscentrika. Biologija i filozofija međusobno su se gurale i borile za prostor na
njegovom stolu.
Poput kakvog lovačkog psa njušio je put duž krivudavog biografskog traga.
Pojedine naslove jednostavno nije mogao zaobići: O gravitaciji ili Teoriju leta. Neki
su bili više posredni, kao Aerodinamika jata. A pojedini su predstavljali tek hir i na
njih bi se njegovi ugledniji kolege sasvim sigurno namrštili. Trebao je, na primjer, još
prelistati knjigu Dveomere koji žive iznad oblaka i što nam oni mogu reći.
Počešao se po nosu i gucnuo kroz slamku pivo koje mu je balansiralo na grudima.
 Tek je dva dana radio na Yagharekovoj narudžbi, a grad mu je već izgledao
sasvim drukčije. Pitao se hoće li se ikada vratiti na staro.
Okrenuo se na bok i počeo ispod sebe micati papire koji su ga žuljali. Izvukao je
zbirku opskurnih rukopisa i svežanj heliotipa što mu ih je donio Čajzadvoje. Isaac je
zadržao te otiske ispred sebe i počeo proučavati složenu muskulaturu malih zmajeva
koju mu je, na njegovo uporno traženje, Čajzadvoje pokazao.
Nadam se da nije predugačko, pomisli Isaac.
Dan je proveo u čitanju i pravljenju zabilješki. Nešto je pristojno promrmljao
kada bi ga David ili Lublamai pozdravili, postavili mu kakvo pitanje ili se ponudili da
mu gore donesu objed. Pojeo je malo kruha, sira i feferona koje je Lublamai spustio
na stol ispred njega. Kako je dan postajao topliji, tako je skidao jedan sloj odjeće za
drugim, a mali kotlovi su sve više zagrijavali zrak. Pod oko stola bio je prekriven
košuljama i rupcima.
Isaac je čekao da mu dostave sve potrebno. Čim je počeo čitati, shvatio je da će
za potrebe ove narudžbe morati popuniti veliku prazninu u svome znanju. Od svih
tajanstvenih disciplina, biologija mu je bila najslabija točka. Osjećao se kao riba u
vodi dok je čitao o levitaciji i kontrageotropskom čudotvorstvu i o svojoj voljenoj
teoriji o jedinstvenom polju, ali su ga otisci Čajzadvoje prisilili shvatiti koliko slabo
pozna biomehaniku jednostavnog letenja.
Potrebno mi je nekoliko mrtvih zmajčića... ne, jedan živ na kojem ću moći
raditi eksperimente - razmišljao je lijeno dok je sinoć zurio u heliotipe. Ne... jedan
mrtav, kojeg ću rasjeći i jedan živ kojeg ću promatrati kako leti...
A onda je odjednom počeo ozbiljnije razmišljati o toj usputnoj ideji. Sjeo je i
neko vrijeme proveo za stolom mozgajući, a onda se uputio u tamu Smrdljive Bare.
Najozloglašeniji pab između Katrana i Tumora izvirivao je iz sjene goleme crkve
Palgolak. Bio je nekoliko ulica udaljen od Danechijevog mosta, koji je spajao
Smrdljivu Baru s Kostogradom.
Većina stanovnika Smrdljive Bare bili su, dakako, pekari, čistači ulica ili
prostitutke, ili su se bavili svim mogućim drugim profesijama i bilo je malo vjerojatno
da će ikada u životu baciti čini ili pogledati u cijev za testiranje. Jednako kao i oni, ni
stanovnici Kostograda nisu bili ništa više zainteresirani od ostalih stanovnika Novog
Krobuzona da se na sva usta i cijelo vrijeme rugaju zakonu. Ipak će Smrdljiva Bara
zauvijek ostati Četvrt Znanosti, a Kostograd Četvrt Lopova. A bilo je i mjesta gdje su
se ta dva utjecaja spajala - potajno, kriomice, romantično i ponekad opasno - kod
"Mjesečevih kćeri".
Na krčmi s tamno crvenom fasadom nalazio se znak koji je predstavljao dvije
lijepe, prilično napirlitane mlade žene koje su poput satelita kružile oko Mjeseca.
Gostionica "Mjesečeve kćeri" bila je derutna, ali privlačna. Klijentela koja je tamo
zalazila sastojala se od avanturama sklonih gradskih boema: umjetnika, lopova,
znanstvenika-nitkova, narkomana i policijskih doušnika koji su se gurali pod budnim
okom Crvene Kate, vlasnice paba.
Katin nadimak odnosio se na njezinu svijetlu, crvenkastožutu kosu, ali je Isaac
oduvijek vjerovao da se odnosi i na kletve njezinih gostiju koji bi je okrivili za svoj
bankrot. Bila je vrlo jaka i znala je koga treba podmititi, a koga protjerati, koga treba
zviznuti, a koga počastiti pivom. Upravo je to bio razlog (a Isaac je sumnjao kako je tu
upleteno i izvjesno blago opsjenarstvo), zbog kojeg su "Mjesečeve kćeri" uspješno
kročile opasnim putom i uspijevale izbjeći sve reketare koji su djelovali na tom terenu
i koji su se međusobno nadmetali. Policija je samo rijetko i površno vršila
premetačine u Katinoj krčmi.
Imala je dobro pivo. Nikad se nije raspitivala o čemu to razgovaraju gosti
okupljeni za stolovima u kutu.
Te noći je Kata Isaacu samo kratko mahnula, i on joj je uzvratio na isti način.
Osvrnuo se po zadimljenoj prostoriji, ali nije ugledao osobu koju je tražio. Zato se
uputio do šanka.
"Kato", viknuo je ne bi li nadjačao buku. "Nema Lemuela?"
Odmahnula je glavom i pružila mu, iako nije tražio, svijetlo pivo Šef. Platio je i
okrenuo se licem prema prostoriji.
Bio je iznenađen. "Mjesečeve kćeri" su Lemuelu Golubu služile ni manje ni više
nego kao kancelarija. Uglavnom ste mogli računati da ćete ga tu zateći svake noći kako
nešto mulja i ubire novac. Isaac je pretpostavljao da je izašao obaviti kakav sumnjiv
poslić. Besciljno se zaputio između stolova, tražeći nekog poznatog.
U kutu je ugledao Gedrecsecheta, bibliotekara u crkvi Palgolak, koji se nekome
blaženo nasmiješio; na sebi je imao žutu odoru svoga reda. Isaac se razvedrio i uputio
k njemu.
Bilo mu je zabavno kad je primijetio da su mišići djevojke koja se mrštila dok je
raspravljala s Gedom, bili istetovirani prepletenim kotačima, što je značilo da
pripada Bogmehu Zupcu i da sasvim sigurno pokušava bezbožnika preobratiti. Kada
im je Isaac prišao, mogao je čuti oko čega se spore.
"... ako pristupaš svijetu i Bogu makar i s djelićem one strogosti i analize, kao
što tvrdiš, uvidjet ćeš kako bi tvoj besmisleni sentientomorfizam jednostavno bio
neodrživ!"
Ged se iscerio toj pjegavoj djevojci i spremao se odgovoriti joj. Isaac ga je
prekinuo.
"Gede, ispričavam se što smetam. Samo sam htio reći, tebi mladi Letećikotaču ili
kako već sebe nazivaš..."
Zubac je pokušala protestirati, ali ju je Isaac prekinuo.
"Ne, zaveži. Bit ću još jasniji... odjebi. I ponesi sa sobom svoju strogost. Želim
razgovarati s Gedom."
 Ged se kikotao. Njegova protivnica je teško gutala i pokušavala potisnuti bijes,
ali ju je Isaac zbunio svojom golemošću i veselom ratobornošću. Dostojanstveno se
isprsila, spremna otići.
Kad je ustala, zaustila je kako bi ih počastila zajedljivom primjedbom koju je
očigledno u međuvremenu smislila, ali Isaac ju je pretekao.
"Ako zineš, razbit ću ti zube", prijateljski joj je savjetovao. Zubac je zatvorila
usta i otišla.
Kada je nestala s vidika i Isaac i Ged su prasnuli u smijeh. "Zašto se petljaš s
njima, Gede?" zaurlao je Isaac.
Ispred niskog stola Ged je čučao kao žaba, njišući se na rukama i nogama
naprijed-natrag i izbacivao iz golemih, mlitavih usta veliki jezik pa ga ponovo uvlačio
u njih.
"Žao mi ih je”, zacerekao se. "Tako su... napete!"
Vladalo je opće mišljenje da je Ged najneobičniji dobroćudni vodijanoj kojeg je
itko ikada sreo. Nikada ni zbog čega nije protestirao, niti se prema bilo kome bilo
kada osorno ponašao, što je inače bilo tipično za tu čangrizavu rasu.
"U svakom slučaju", nastavio je kad se malo smirio, "meni Zupci smetaju manje
nego neki drugi. Nisu ni izdaleka onoliko strogi koliko misle da jesu, razumije se, ali
barem ozbiljno razmišljaju o stvarima. I bar nisu... ne znam... Zagriženi Bogomoljci ili
Pobožna Rulja ili tako nešto."
Palgolak je bio bog znanja. Prikazivali su ga ili kao debelo, zdepasto ljudsko
biće koje čita u kadi, ili kao vitkog vodijanoja koji radi to isto ili, tko zna zašto, kao i
jednog i drugog. Njegovu pastvu tvorila su ljudska bića i vodijanoji u približno istom
omjeru. Bio je ljubazno, ugodno božanstvo, mudrac čije je postojanje bilo potpuno
posvećeno sakupljanju, kategoriziranju i širenju informacija.
Isaac se nije klanjao nijednom bogu. Nije vjerovao u sveznanje ili svemoć
nekolicine, kao ni u postojanje mnogih od njih. Nema sumnje da su postojala stvorenja
i bića koja su naseljavala različite oblike postojanja, a neka od njih su, u ljudskim
okvirima, sasvim sigurno bila vrlo moćna. Ali mislio je da bi bilo kukavički štovati
ih. Međutim, čak je i on bio slab prema Palgolaku. I zato se nadao da to debelo kopile
zaista postoji, u bilo kakvom obliku. Isaacu se sviđala ideja o nekom entitetu koji je
toliko zaljubljen u znanje da se jednostavno u kadi klati od jednog područja do drugog
i zainteresirano nešto promrmlja svaki puta kad na nešto naiđe.
Palgolakova knjižnica nije nimalo zaostajala za onom na sveučilištu Novog
Krobuzona. Knjige se nisu iznajmljivale, ali su čitatelji mogli ući u bilo koje doba
dana ili noći, a u njoj je bilo vrlo malo nedostupnih knjiga. Palgolakisti su bili veliki
pristalice znanja i smatrali su da sve ono što zna jedan vjernik istog trena saznaje i
Palgolak pa je zato njihova sveta dužnost bila čitati sve što im dođe pod ruku. No oni
su to prvenstveno radili zbog znanja, a tek onda zbog Palgolaka i zato su polagali
zakletvu da će u svoju knjižnicu pustiti svakoga tko poželi u nju ući.
Upravo na to je Ged imao manje pritužbe. Palgolakova knjižnica u Novom
Krobuzonu imala je najbolju zbirku religijskih rukopisa, poznatu u svijetu Bas-Lag i
zato je bila cilj mnogobrojnim hodočasnicima koji su vukli porijeklo iz raznih
religijskih tradicija i sekti. Po sjevernim krajevima Smrdljive Bare i Prevlake
Hrabrih gurale su se sve moguće pobožne rase ovog svijeta, u haljama i s maskama, s
bičevima, uzicama, povećalima, i svim mogućim drangulijama od religijskih rekvizita.
Pojedini hodočasnici nisu bili nimalo ugodni. Na primjer, u gradu je bilo sve
više opake Pobožne Rulje koja je bila neprijateljski raspoložena prema strancima, a
Ged je smatrao svojom nesretnom svetom dužnošću pomagati tim rasistima koji su,
dok su prepisivali pasuse iz tekstova, pljuvali po njemu i nazivali ga "žabom" i
"riječnom svinjom".
U usporedbi s njima su Bogmeh Zupci, koji su vjerovali u ravnopravnost,
predstavljali bezopasnu sektu, iako su agresivno branili svoje uvjerenje da je Jedini
Pravi Bog mehaničko stvorenje.
Isaac i Ged su tijekom godina vodili mnoge duge rasprave, uglavnom teološke
prirode, ali su znali razgovarati i o književnosti, umjetnosti i politici. Isaac je
poštovao svog prijatelja vodijanoja. Znao je da se on slijepo pridržava svoje svete
obveze čitanja i da je zato vrlo učen i može raspravljati o bilo čemu što bi Isaacu
moglo pasti na pamet. Uvijek je u početku bio pomalo oprezan u iznošenju svog
mišljenja vezanog za informacije koje bi iznosio... "Samo je Palgolak dovoljno učen
za analizu, izjavio bi pobožno Ged na početku rasprave, ali bi otprilike tri pića bila
dovoljna da zamute njegov religiozni nedogmatizam, nakon čega bi držao govore
derući se koliko ga grlo nosi.
"Gede, što mi možeš reći o garudama?" upitao ga je Isaac.
Ged je slegnuo ramenima i zadovoljno se osmjehnuo, jer može nekome prenijeti
svoje znanje.
"Ne mnogo. Ptičji narod. Žive u Cymehu, i sjeverno od Shoteka, zapadno od
Mordiga, navodno. Možda i na nekim drugim kontinentima. Šuplje kosti." Ged se
zagledao u jednu točku i pokušao usredotočiti na upamćene stranice iz tko zna kojeg
ksenotropološkog rada kojeg je citirao. "Garude iz Cymeha vjeruju u ravnopravnost...
potpunu ravnopravnost... i veliki su individualisti. Lovci i skupljači, ne postoji
podjela rada po spolovima. Nemaju novac ni staleže, mada imaju neku vrstu
neinstitucionalnih staleža, no ti samo označavaju da zaslužuješ više poštovanja i te
stvari. Ne štuju nikakve bogove, mada imaju neku vrstu vraga koja možda jest, a
možda i nije pravo priviđenje. Zove se Dahneš. Love i bore se pomoću bičeva,
lukova, kopalja i lakih sječiva. Ne koriste štitove: previše su teški da bi ih nosili dok
lete. Zato ponekad koriste odjednom dva oružja. Povremeno se porječkaju s ostalim
družinama ili vrstama, najvjerojatnije zbog staništa. Jesi li čuo za njihovu knjižnicu?"
 Isaac kimnu. U Gedovim je očima zasjala gotovo besramna glad.
"Božjemupljuvačke, rado bih je se dokopao. Ali to se nikada neće dogoditi."
Smrknuo se. "Pustinja baš nije omiljeno područje vodijanoja. Previše je suha..."
"Pošto vidim da ne znaš gotovo ništa o njima, ne moram dalje razgovarati s
tobom”, reče Isaac.
Na Isaacovo iznenađenje, Ged se snuždio.
"Šala, Gede! Ironija! Sarkazam! Znaš ti jebeno puno o njima. Barem u usporedbi
sa mnom. Prelistavao sam Sacrestialchita, a i ovo malo što si mi rekao već je više od
onog što sam ja napabirčio. Znaš li bilo što o njihovom... uh... krivičnom zakoniku?"
Ged se zabuljio u njega. Zatim je zaškiljio svojim golemim očima.
"Što si to naumio, Isaac? Oni su tako ravnopravni... ovaj... cijelo njihovo društvo
se temelji na tome da svaki pojedinac ima maksimalnu mogućnost izbora i zato su
komunistički nastrojeni. Svakome daju mogućnost birati bez ikakvih ograničenja.
Koliko se mogu sjetiti, kod njih je jedini zločin ako drugome garudi ne daš to pravo.
Zločin može biti teži ili lakši, ovisno o tome jesu li ga počinili s poštovanjem ili bez
poštovanja, što apsolutno vole."
"Kako možeš ukrasti nečiji izbor?"
"Nemam pojma. Pretpostavljam da ako nekome zasiječeš koplje, onda si mu
oduzeo mogućnosti da ga uporabi... Ili ako slažeš gdje se nalazi neki ukusni lišaj, onda
bi to značilo da ostalima uskraćuješ pravo da odu po njega..."
"Možda su neke od tih krađa izbora analogne onome što i mi smatramo zločinom,
a neke od njih nemaju nikakav ekvivalent”, primijetio je Isaac.
"Pretpostavljam da je tako."
"Kakva je razlika između apstraktne ličnosti i konkretne ličnosti?"
Ged se zaprepašteno zagledao u Isaaca.
"Poštovane mi moje guzice, Isaac... sprijateljio si se s nekim garudom, zar ne?"
Isaac je podigao obrvu i žurno kimnuo.
"Prokletstvo!" povika Ged. Ljudi za okolnim stolovima se na trenutak iznenađeno
okrenuše prema njemu. "Garuda iz Cymeha...! Isaac, moraš ga - njega? nju? - natjerati
da dođe i porazgovara sa mnom o Cvmehu!"
"Ne znam, Ged. Nije baš... pričljiv..."
"Oh molim te, molim te."
"Dobro, dobro. Pitat ću ga. Ali ne nadaj se previše. A sada mi reci kakva je
razlika između jebenog apstraktnog i konkretnog pojedinca."
"Oh, ovo je nevjerojatno. Pretpostavljam da ti nije dopušteno reći mi kakvim
poslom...? Nije, nisam ni mislio da bi bilo. Pa ovaj, jednostavno rečeno, i koliko sam
ja shvatio, oni su svi međusobno jednaki upravo zbog toga što toliko poštuju osobnost,
zar ne? Ne možeš poštovati osobnost drugih ako se usredotočiš na svoju vlastitu osobu
na apstraktan, izoliran način. Stvar je u tome da si ti osoba ako postojiš u društvenoj
matrici ostalih koji poštuju tvoju osobnost i tvoje pravo na izbor. To je konkretna
osoba: osoba koja je svjesna da duguje svoje postojanje nekoj vrsti zajedničkog
poštovanja svih ostalih osoba i da će joj biti bolje da jednako tako i ona njih poštuje.
A to pak znači da je apstraktna osoba onaj garuda koji je na izvjesno vrijeme
zaboravio da je on ili ona dio veće jedinice i da duguje poštovanje svim ostalim
sobama koje mogu birati."
Nastupila je poduža stanka.
"Jesi li poslije ovoga postao mudriji?" nježno je upitao Ged i nasmijao se.
Isaac nije mogao reći ni da je ni da nije.
"Slušaj, Gede, ako ti kažem da je netko počinio 'drugostupanjsku krađu izbora s
nepoštovanjem', bi li znao što je garuda učinio?"
"Ne..." Ged se zamislio. "Ne, ne bih. Zvuči loše... mislim da u knjižnici ima
nekih knjiga koje bi to mogle objasniti, premda..."
U tom se trenutku u Isaacovom vidokrugu pojavio Lemuel Golub.
"Slušaj, Gede”, brzo ga je prekinuo Isaac. "Ispričavam se i sve što uz to ide, ali
zbilja moram porazgovarati s Lemuelom. Možemo li kasnije nastaviti?"
Ged se bez ljutnje nasmiješio i mahnuo Isaacu neka se gubi.
"Lemuele... da ti nešto šapnem. Moglo bi ti se to i isplatiti."
"Isaac! Uvijek mi je zadovoljstvo poslovati s čovjekom od znanosti. Kako umni
život?"
Lemuel se zavalio u stolcu. Bio je kicoški odjeven. Imao je sako boje burgundca
i žuti prsluk. Nosio je cilindar. Gomila plavih uvojaka bila mu je svezana u rep koji ih
nije mogao zadržati.
"Umni je život, Lemuele, zapao u neku vrstu slijepe ulice. A tu ti nastupaš,
prijatelju."
"Ja?" cinično se osmjehnuo Lemuel Golub.
"Da, Lemuele”, pompozno potvrdi Isaac. "I ti možeš unaprijediti znanost."
Isaac je uživao u nadmudrivanjima s Lemuelom, mada se nije baš najugodnije
osjećao u društvu tog mlađeg čovjeka. Lemuel je volio riskirati, bio je denuncijant,
bio je jatak... pravi pravcat posrednik. Izgradio je malu, krajnje isplativu nišu za sebe
zahvaljujući tome što je bio najefikasniji posrednik. Lemuel je raznosio pakete,
informacije, ponude, poruke, izbjeglice, namirnice: sve što bi dvoje ljudi željelo
razmijeniti, a da se ne susretnu. Bio je nezamjenjiv ljudima poput Isaaca, koji su
željeli pročešljati podzemni svijet Novog Krobuzona, a da pritom ne smoče noge ili
ne uprljaju ruke. Na isti način su i stanovnici tog drugog grada mogli iskoristiti
Lemuela kad su se htjeli dokopati manje-više legalnog kraljevstva, a da se,
bespomoćno se batrgajući, ne nasuču na vratima milicije. Ipak, ne bi se moglo reći da
su oba svijeta bila uključena u sve Lemuel ove poslove: neki od njih bili su potpuno
legalni ili potpuno ilegalni. Jednom riječju, prelaženje granice bila je njegova
specijalnost.
Lemuelov život je bio krajnje nesiguran. Nije imao nikakvih obzira i bio je
okrutan - čak zao, kada je to bilo nužno. Ako bi nešto pošlo naopako, ostavio bi na
cjedilu svakoga tko je bio s njim. Svi su to znali. Lemuel to nikada nije skrivao. U
izvjesnom je smislu bio pošten. Nikada se nije pretvarao da mu možete vjerovati.
"Lemuel, ti mladi strastveni ljubitelju znanosti, ti..." počeo je Isaac. "Provodim
jedno malo istraživanje. Potrebni su mi neki uzorci. Govorim o svemu što leti. Tu ti
stupaš na scenu. Vidiš, čovjek mog položaja ne može se potucati po Novom
Krobuzonu tražeći proklete kraljiće... čovjek mojeg statusa trebao bi samo pustiti glas
pa da mu krilata stvorenja počnu padati u krilo."
"Daj oglas u novine, Isaac, stari moj. Zašto razgovaraš sa mnom?"
"Zato što imam u vidu mnogo, mnogo, i ne želim znati odakle ti. I zato što imam u
vidu razne vrste. Želim vidjeti što više različitih malih letača, a do nekih baš nije lako
doći. Na primjer... kad bih se, recimo, želio domoći aspisa... mogao bih masno platiti
nekom kapetanu broda, gusaru, za neki polumrtvi primjerak očišćen od šuge... ili mogu
platiti tebi kako bi dogovorio da neki od tvojih uvaženih suradnika pusti nekog jadnog
sputanog malog aspisa iz prokletog pozlaćenog kaveza, tamo negdje gore u Istočnom
Vrtuljku ili Obod. Capiche?"
"Isaac, stari kučkin... počinjem shvaćati."
"Naravno, Lemuel. Ti si poslovan čovjek. Tragam za rijetkim letačima. Želim
one koje nikada do sada nisam vidio. Želim domišljate letače. Neću masno plaćati za
košaru punu kosova - mada to ne znači da ne želim i kosove. Kosovi su dobrodošli,
zajedno s drozdovima, čavkama i tvojim imenjacima, Lemuel, golubovima. Ali još su
poželjne recimo, zmaj-zmije."
"Rijetke, kažeš", rekao je Lemuel, netremice gledajući u kriglu s pivom.
"Vrlo rijetke", složio se Isaac. "I zato će oveće sume novca prijeći iz ruke u ruku,
za svaki dobar primjerak. Jesi li shvatio, Lemuel? Želim ptice, kukce, slijepe
miševe... isto tako jaja, čahure, larve, sve što će se pretvoriti u nešto što leti. Zapravo
to bi moglo biti još korisnije. Sve što ti izgleda kao da bi moglo izrasti do veličine
psa. Neću ništa što je mnogo veće, niti hoću išta što je opasno. Iako bi bio pravi
podvig uhvatiti druda ili vjetro-nosoroga, ja ih ne želim."
"Tko bi ih uopće poželio?" složio se Lemuel.
Isaac je gurnuo novčanicu od pet gvineja u Lemuelov gornji džep. Zatim obojica
podigoše čaše, nazdraviše i istovremeno ih ispiše.
To je bilo sinoć. Isaac se zavalio u stolcu i zamišljao kako njegov zahtjev krči
sebi put kroz mračne uličice Novog Krobuzona.
Isaac je već i ranije koristio Lemuelove usluge, kad su mu bile nužne rijetke ili
zabranjene mješavine ili kakav rukopis od kojeg je u Novom Krobuzonu postojalo
svega nekoliko primjeraka, ili informacija o sintetiziranju ilegalnih supstanci. Isaaca
je zabavljalo zamišljati kako, u pauzi između rata bandi i trgovanja drogama, najgori
kriminalci iz gradskog podzemlja zdušno tragaju za pticama i leptirima.
Isaac shvati da je sutra nedjelja. Prošlo je već nekoliko dana otkako nije vidio
Lin. Ona čak nije ni znala za ovu narudžbu. Sjetio se da su imali sastanak. Trebali su
se navečer naći. Mogao je nakratko prekinuti s istraživanjem i svojoj ljubavnici
ispričati sve što se dogodilo. Uživao je u tome da isprazni um od svih nagomilanih
sitnica i da ih ponudi Lin.
Lublamai i David su otišli, shvatio je Isaac. Ostao je sam.
Teturao je poput morža, razbacujući papire i otiske preko dasaka. Ugasio je plin i
provirio iz mračnog skladišta. Kroz svoj prljavi prozor mogao je vidjeti velik, hladan
krug Mjeseca i spore piruete koje su pravile njegove dvije kćeri, sateliti koje su
tvorile drevne, gole stijene što su, dok su se okretale oko svoga oca, svjetlucale poput
debelih krijesnica.
Isaac je zaspao promatrajući vijugav rad lunarnog satnog mehanizma. Grijao se
na mjesečini i sanjao Lin: bio je to raskošan, seksualni, ljubavni san.
 Sedmo poglavlje

"Sat i Pjetlić" se razlio izvan zgrade. Stolovi i raznobojne svjetiljke prekrivali su

prednje dvorište pokraj kanala koji je razdvajao Putene poljane od Sangvina. Zveket
čaša i veseli vrisak lebdjeli su iznad ozbiljnih kapetana brodica koji su savladavali
ustave ploveći uz vodu puštenu prema višoj razini, u pravcu rijeke, ostavljajući bučnu
krčmu za sobom.
Lin se osjećala kao da ima vrtoglavicu.
Sjedila je na čelu velikog stola osvijetljenog ljubičastom svijetlošću svjetiljke,
okružena prijateljima. S jedne njezine strane sjedila je Derkhan Plavodan, koja je
radila za Mamac kao kritičar. A s druge strane joj je bio Kukuruzjed, koji je mlatarao
rukama i vrištao na Rast Bedara, čelistu kaktusovca. Alexandrina, Bellagin Zvuk,
Tarik Septimus, Nesnosni Spint: slikari i pjesnici, glazbenici, kipari i gomila
prišipetlji od kojih polovicu nije poznavala.
To je bio Linin milje. Ovo je bio njezin svijet. Nikad do sada se nije osjećala
toliko udaljenom od njih kao sada.
Spoznaja da je osigurala sebi posao, veliku narudžbu o kakvoj su svi oni sanjali,
posao koji bi joj mogao kupiti sreću tijekom sljedećih nekoliko godina, odvajao ju je
od njezinih prijatelja. A i njezin strašni poslodavac ju je krajnje učinkovito osudio na
izolaciju. Lin je osjećala kao da se odjednom, bez ikakvog upozorenja, našla u sasvim
drukčijem svijetu od onog kurvinskog, muljatorskog, živopisnog, dragocjenog i
samostalnog ozračja Putenih Poljana.
Otkad se, poprilično potresena, vratila s nevjerojatnog sastanka u Kostogradu,
nije se ni s kim vidjela. Isaac joj je silno nedostajao, ali znala je da će on iskoristiti
priliku da se, dok ona navodno radi, posveti istraživanjima. A znala je i da bi se
strašno naljutio kada bi se usudila doći u Smrdljivu Baru. U Putenim Poljanama svi su
znali za njih. Smrdljiva Bara je, međutim, predstavljala samu utrobu zvijeri.
Cijeli dan provela je razmišljajući o tome na što je to pristala.
Lagano, oprezno, vratila se na čudovišnu priliku gospodina Šarenio. Što je on
bio? Nije imala jasnu predodžbu o svom poslodavcu, već samo osjećaj o tome koliko
je njegovo tijelo neujednačeno i neskladno. Izazivali su je povremeni odlomci
vizualnih sjećanja: jedna ruka završavala se sa pet ravnomjerno postavljenih kliješta
rakovice; zavojiti rog stršio je iz gnijezda očiju; reptilski hrbat vijugao je ispod kozje
dlake. Nemoguće je bilo reći kojoj je vrsti gospodin Šarenko u početku pripadao.
Nikada nije čula za tako veliko, čudovišno i kaotično Prepravljanje. Svatko tko je bio
bogat kao on, sigurno je mogao sebi priuštiti najbolje Prepravljače koji bi ga
oblikovali u nešto što bi bilo sličnije ljudskom biću - ili bilo čemu drugom. Znači,
sam je izabrao ovaj oblik.
Ili je to bilo tako, ili je bio žrtva Torzije.
Lin se pitala je li njegova opsjednutost prijelaznom zonom bila posljedica
njegovog oblika ili mu je prethodila.
Linin ormar bio je pretrpan grubim skicama tijela gospodina Šarenka - na brzinu
ih je posakrivala, pretpostavivši da će Isaac prenoćiti kod nje. Čak je i pribilježila
sve čega se sjećala, a što je bilo vezano uz tu njegovu luđačku anatomiju.
Užas je poslije nekoliko dana splasnuo, ali se i dalje ježila već na samu pomisao
na njega, dok joj je um vrvio od ideja.
Ovo bi moglo biti njeno životno djelo, zaključila je.
Prvi sastanak s gospodinom Šarenkom bio je zakazan za sljedeći dan, Prašnodan
poslijepodne. Nakon toga će se, tijekom mjesec dana, viđati najmanje dvaput tjedno: a
vjerojatno će sve to potrajati i duže, ovisno o tome kako će napredovati rad na
skulpturi.
Lin je jedva čekala da počne.
"Lin, ti dosadna kujo!" povikao je Kukuruzjed i gađao je mrkvom. "Zašto si
večeras tako tiha?"
Lin je žurno načrčkala na svom notesu.
Kukuruzjedu, ljubavi, dosadan si mi.
Svi prasnuše u smijeh. Kukuruzjed je nastavio napadno očijukati s Alexandrinom.
Derkhan je nagnula svoju sijedu glavu prema Lin i tiho rekla.
"Ozbiljno, Lin... Jedva da si i riječ rekla. Nešto nije u redu?"
Lin je bila dirnuta i lagano je odmahnula svojim glavočlanakom.
Radim na nečem velikom. Zaokuplja mi misli, odgovorila joj je znakovima.
Laknulo joj je što je mogla s nekim razgovarati bez da ispisuje svaku riječ: Derkhan je
dosta dobro znala čitati znakove.
Nedostaje mi Isaac, dodala je Lin tobože neutješno.
Derkhan ju je suosjećajno pomilovala po licu. Ona je divna žena, pomisli Lin.
Derkhan je bila blijeda, visoka i mršava - mada je dobila poneki centimetar u
struku kada je zašla u srednje doba. Iako je voljela pretjeranu ekscentričnost Putenih
Poljana, bila je strastvena, nježna žena koja je izbjegavala biti u središtu pažnje.
Njezina objavljena dijela bila su zajedljiva i nemilosrdna: da se Derkhan nisu sviđala
Linina djela, ona joj sigurno ne bi bila prijateljica. Kritike koje je objavljivala u
Mamcu bile su oštre i graničile su s brutalnošću.
Lin bi mogla reći Derkhan da joj Isaac nedostaje. Derkhan je bila upoznata s
pravom prirodom njihovog odnosa. Prije nešto više od godinu dana, dok su se Lin i
Derkhan zajedno šetale po Putenim Poljanama, Derkhan je zastala da im kupi piće.
Dok je plaćala, ispustila je novčanik. Sagnula se da ga podigne, ali je Lin bila brža.
Podigla ga je i samo je na trenutak zastala kada je ugledala stari, izgužvani heliotip
prelijepe i strastvene mlade žene u muškom odijelu koji je ispao iz novčanika na
ulicu. U dnu su se nalazili otisci usana namazanih ružem i trostruko X. Vratila ga je
Derkhan koja ga je spustila u novčanik bez žurbe ne pogledavši Lin u oči.
"Bilo je to davno", rekla je zagonetno Derkhan i posvetila se pivu.
Lin je osjećala da duguje Derkhan tajnu. Gotovo joj je laknulo kada je nekoliko
mjeseci kasnije, u trenutku depresije, pošto je izjurila iz kuće poslije neke glupe svađe
s Isaacom, ponovo otišla na piće s Derkhan. To je bila prilika da kaže Derkhan istinu
koju je ova najvjerojatnije već naslućivala. Derkhan je samo kimnula, zabrinuta zbog
nevolja koje je Lin imala.
Od tada su postale bliske prijateljice.
Isaac je volio Derkhan zato što je bila buntovnik.
U trenutku kada je pomislila na Isaaca, začula je njegov glas.
"Božjeg mu sranja, ispričavam se svima što kasnim..."
Okrenula se i ugledala njegovu tjelesinu kako se probija između stolova prema
njima. Zatreperila je antenom, sigurna da će on to prepoznati kao osmijeh.
Svi su u horu pozdravili Isaaca dok im je prilazio. Pogledao je ravno u Lin i
samo njoj se nasmiješio. Pomilovao ju je po leđima dok je ostalima mahnuo, i Lin
osjeti kroz košulju kako njegova ruka nespretno izgovara volim te.
Isaac je privukao stolac i ugurao se između Lin i Kukuruzjeda.
"Upravo sam bio u banci i uložio nekoliko svjetlucavih grumena. Unosan mali
ugovor”, povikao je, "usreći znanstvenika koji loše procjenjuje. Ovu rundu ja častim."
Svi su iznenađeno i razuzdano zagraktali, i u zboru pozvali konobara.
"Kako izložba, Kukuruzjedu?" upita Isaac.
"Oh, odlično, odlično!" povika Kukuruzjed, a onda je posve nepotrebno, glasno
dodao: "Lin ju je došla pogledati na Ribodan."
"Tako je”, odvrati Isaac u neprilici. "Je li ti se sviđala, Lin?" Kratko je
znakovima potvrdno odgovorila.
Kukuruzjed je imao oči samo za procjep između Alexandrininih grudi koji se
nazirao kroz njezinu vrlo tanku haljinu. Isaac je svu svoju pažnju posvetio Lin.
"Nećeš povjerovati što se događa..." poče Isaac.
Lin ga ščepa za koljeno ispod stola. Uzvratio joj je na isti način.
Isaac je šapatom ukratko ispričao Lin i Derkhan o Yagharekovom posjetu.
Zamolio ih je da nikom ne pričaju o tome, sve vrijeme se osvrćući uokolo da provjeri
sluša li ih netko. Negdje na pola priče, donijeli su mu pile koje je naručio, i on počne
bučno mljackati dok je opisivao svoj susret u Mjesečevim kćerima i mnogobrojne
kaveze sa životinjama potrebnim za eksperimente koje je očekivao svakog dana da
stignu u njegov laboratorij.
Kad je završio, zavalio se u stolcu i objema im se iscerio, prije nego što mu je
licem minuo pokajnički izraz i on zbunjeno upitao Lin: "Kako napreduje tvoj posao?"
 Samo je odmahnula rukom.
Nema ništa novo, srce moje, pomislila je, što bih mogla s tobom podijeliti.
Popričajmo još malo o tvom novom projektu.
Isaacovo lice jasno je odražavalo da osjeća krivnju zbog ovog jednostranog
razgovora, ali nije mogao odoljeti. Bio je na velikim mukama zbog ovog novog
projekta. Lin je osjetila poznatu melankoličnu naklonost prema njemu. Melankoliju,
jer Isaac je bio sam sebi dovoljan u tim trenucima opčinjenosti; no istodobno je
osjećala i naklonost prema njegovoj žestini i strasti.
"Pogledajte, pogledajte”, iznenada je povikao Isaac i izvukao list papira iz
džepa. Razmotao ga je i spustio na stol ispred sebe.
Propagandni plakat je najavljivao sajam koji se upravo održavao u Sobek Križu.
Pozadina mu je bila kruta od sasušenog ljepila: Isaac ga je bio strgnuo sa zida.
JEDINSTVEN I PREDIVNI SAJAM gospodina BOMBADREZILA, zasigurno će
zaprepastiti i očarati i najistančaniji intelektualni ukus. NEFRITNA PALAČA,
DVORANA UŽASA, VRTLOG i mnoge druge atrakcije po razumnim cijenama.
Dođite također i kako biste vidjeli neobičnu predstavu nakaza, CIRKUS
NATPRIRODNOG. ČUDOVIŠTA i ČUDA očekuju vas na svakom uglu Bas-Laga!
Proroci iz NAPUKLE ZEMLJE, originalna TKALČEVA PANDŽA; ŽIVA LUBANJA;
lascivna ŽENA ZMIJA; URSUS REX, čovjek-kralj Medvjeda; PATULJASTI
KAKTUSOVCI; GARUDA, čovjek-ptica poglavica divlje pustinje; KAMENI LJUDI
iz Bezheka; DEMONI u kavezima, PLEŠUĆE RIBE; blaga ukradena iz GENGRISA; i
brojna druga ČUDNA BIĆA i NEOBIČNE STVARI. Pojedine atrakcije ne
preporučujemo onima koji se lako šokiraju, niti onima koji NERVNO LABILNI.
Cijena ulaznice: 5 stivera. Vrtovi Sobek Križa, od 14. četa do 14. meluarija, svake
večeri od 6 do 11.
"Jeste li vidjeli ovo?" graknuo je Isaac, pokazujući prstom na plakat. "Imaju
garudu! Razglasio sam po cijelom gradu da sam zainteresiran za sve i sva, pa ću
najvjerojatnije završiti s tovarom užasnih bolesnih čavki, a jebeni garuda mi je na
pragu!"
Otići ćeš tamo? rukama ga je upitala Lin.
"Svakako!" frknuo je Isaac. "Ravno odavde! Pomislio sam da bismo svi mogli
otići. Ostali”, nastavio je tišim glasom, " ne moraju znati što tamo tražim. Htio sam
reći kako je na sajmu ionako uvijek zabavno. Nije li tako?"
Derkhan je razvukla usta u osmijeh i kimnula.
"Namjeravaš li maznuti garudu, ili što?" prošaptala je.
"Pa mogao bih napraviti nekoliko heliotipa ili ga čak zamoliti da na nekoliko
dana dođe u laboratorij... ne znam. Već ćemo nešto organizirati! Što kažete? Ide li vam
se na sajam?"
Lin je iz priloga s Isaacovog tanjura uzela crvenu rajčicu i brižljivo s nje
obrisala sok od pileta. Ščepala ga je donjom čeljusti i počela žvakati.
Moglo bi biti zabavno, odvratila je znacima. Ti častiš?
"Svakako!" zagrmio je Isaac i zagledao se u nju. Gotovo cijelu minutu nije skidao
pogled s nje. Potom se osvrnuo uokolo da se uvjeri kako ih nitko ne gleda i onda je
nespretno znakovima ispisao ispred nje.
Nedostajala si mi.
Derkhan je taktično na trenutak skrenula pogled.
Lin se pobrinula da prije Isaaca skrene pogled. Glasno je počela pljeskati, sve
dok se svi za stolom nisu zagledali u nju. Zatim im se obratila znakovima, kimnuvši
Derkhan neka prevodi.
"Uh... Isaac želi dokazati kako nije točno da znanstvenici misle samo na posao.
Intelektualci, kao i razuzdani estete poput nas, znaju se zabavljati i zato nam nudi
ovo..." Lin je mahnula listom papira, kojeg je potom bacila na sredinu stola gdje su
svi ga mogli vidjeti. "Vožnje, predstave, čuda i gađanje kokosovim orasima, a sve to
za samo pet stivera, koje je Isaac ljubazno ponudio platiti..."
"Ne za sve, ti krmačo!" zagrmio je Isaac tobože ljutito, ali ga nadjačaše pijani
povici zahvalnosti.
"... ponudio platiti”, nastavila je nepopustljivo Derkhan. "Prema tome, predlažem
da završimo s jelom i pićem pa da krenemo u Sobek Križ."
Uslijedilo je glasno i kaotično prihvaćanje. Oni koji su završili s jelom i pićem
počeše skupljati torbe. Ostali su s još većim uživanjem navalili na ostrige i salatu ili
pržene brašnjave banane. Organizirati grupu bilo koje veličine kako bi sinkronizirano
učinila bilo što, predstavlja epski napor, smrknuto je pomislila Lin. Proći će još dosta
vremena prije nego krenu.
Ispred nje su Isaac i Derkhan preko stola siktali jedno na drugo. Njezina antena
se trgnula. Hvatala je ponešto od onoga što su mrmljali. Isaac je uzbuđeno pričao o
politici. Unosio je u razgovore s Derkhan svoje difuzno, neusmjereno i zajedljivo
nezadovoljstvo društvom. Kakav pozer, pomisli ona zabavljajući se, pokušava
ostaviti dojam na novinarku poznatu po njezinom lakonskom izričaju.
Vidjela je kako je Isaac neprimjetno gurnuo novčić preko stola i zauzvrat dobio
običnu kuvertu. Sigurno je unutra posljednje izdanje Razuzdanog Otpadnika,
ilegalnog, radikalnog lista za koji je Derkhan pisala.
Osim što nije voljela vladu i njezinu militia, mada nije znala jasno reći zbog
čega, Lin nije bila naklonjena ni politiziranju. Naslonila se u stolcu i kroz ljubičastu
maglicu obješene svjetiljke zagledala u zvijezde. Razmišljala je o svom posljednjem
odlasku na sajam: sjetila se ludih višestrukih slojeva mirisa, mijaukanja i vriske,
grubih nadmetanja i jeftinih nagrada, egzotičnih životinja i šarenih kostima, koji su svi
zajedno bili upakirani u otrcanu, treperavu, uzbudljivu cjelinu.
Sajam je bio mjesto na kome su se nakratko zaboravljala uobičajena pravila,
gdje su se miješali bankari i lopovi da bi se ooh, skandalizirali i nadražili. Čak su i
Linine manje nasilne sestre odlazile na sajmove.
Jedno od njezinih prvih sjećanja bilo je vezano za to kako se, prije dvadeset
godina, na Gallmarch sajmu šulja pokraj nizova živopisnih šatora i zastajkuje pokraj
nekakvog divovskog, užasnog i opasnog kotača. Netko, nikada nije saznala tko,
nekakav kepri prolaznik ili blagonaklon vlasnik tezge - pružio joj je ušećerenu jabuku,
koju je pohlepno smazala. To slatko voće predstavljalo je jedno od malobrojnih
ugodnih sjećanja na djetinjstvo.
Lin se zavalila u stolcu dok je čekala svoje prijatelje da se spreme za polazak.
Sisala je sladak čaj sa spužve i razmišljala o onoj ušećerenoj jabuci. Strpljivo je
čekala da krene na sajam.
 Osmo poglavlje

"Dođite i okušajte, dođite i okušajte svoju sreću!"

"Dame, dame, recite svojim kavalirima da osvoje buket za vas!"
"Zavrtite se na Vrtlogu! Zavrtjet će vam mozak!"
"Za samo četiri minute dobit ćete svoju sliku i priliku! Nema bržeg portretista na
svijetu!"
"Iskusite hipnagogički hipnotizam Silliona Izuzetnog!"
"Tri runde, tri gvineje! Izdržite tri runde protiv 'Željeznog Čovjeka' Magusa i
odnesite kući tri gvineje! Ta ponuda ne vrijedi za kaktusovce."
Noćni zrak bio je nabijen bukom. Izazovi, povici, pozivi, iskušenja odzvanjali su
oko veselog društva kao praskanje balona. Plinske mlaznice, pomiješane s odabranim
kemikalijama, gorjele su crveno, zeleno, plavo i svijetložuto. Trava i staze u Sobek
Križu bili su ljepljivi od prosutog šećera i sosa. Gamad je žurno napuštala posljednje
tezge i nestajala u mračnom grmlju parka, čvrsto stežući odabrane mrvice. Džepari i
kradljivci grabežljivo su migoljili kroz gužvu, kao ribe kroz trsku. Njihov prolazak
bio je propraćen ljutitim gunđanjem i žestokim povicima.
Gomila nazočnih podsjećala je na gulaš od ljudskih bića i vodijanoja,
kaktusovaca, kepra i ostalih, rjeđih vrsta, kojeg je netko miješao: bilo je tu treskavaca,
koračala i štakokoplja kao i rasa čija imena Isaac nije znao.
Na nekoliko metara izvan sajma, potpuna tama je prekrivala travu i drveće. S
grmlja i grana su poput ukrasa visjeli odbačeni i otrcani papirići koji su se uhvatili u
zamku i koje je vjetar lagano derao. Park su presijecale staze koje su vodile k
jezerima, cvjetnim gredicama i arima zapuštenog raslinja, kao i prema ruševinama
starog samostana posred golemog općinskog zemljišta.
Lin, Kukuruzjed, Isaac i Derkhan te svi ostali šetali su pokraj velikih čeličnih
sprava, kričavo obojenog željeza i siktavih svjetiljki. Buka oduševljenja je dopirala iz
malih gondola, koje su se ljuljale na naizgled krhkim lancima iznad njih. Stotine
različitih, mahnito veselih melodija odjekivalo je iz stotinu motora i orgulja.
Sačinjavale su zbunjujuću kakofoniju koja se stišavala i protjecala oko njih.
Alex je žvakala orahe s medom; Bellagin usoljeno meso; Velika Bedra vodeno
lišće koje su obožavali kaktusovci. Gađali su se hranom, hvatali je ustima.
Park je odzvanjao od onih koji su se kladili, nabacivali obruče na motke, gađali
dječjim lukovima i strijelama ili pogađali ispod koje šalice je skriven novčić. Djeca
su vrištala od zadovoljstva i muka na koje ih je stavljalo toliko šarenilo. Prostitutke
svih rasa, spolova i opisa, napadno su se motale između tezgi ili su stajale pokraj
pivnica i namigivale prolaznicima.
 Kad su zašli u samo srce sajma, društvo se polako raspalo. Zadržali su se
trenutak gledajući Kukuruzjeda kako se razmeće svojom vještinom u gađanju iz luka i
strijele. Kočoperno je ponudio dvije lutke, koje je osvojio kao nagrade, Alex i
mladoj, prekrasnoj kurvi koja je klicanjem pozdravila njegov uspjeh. Njih troje su,
ruku pod ruku, nestali u gužvi. Tarik se dokazao u igri pecanja. Uspjelo mu je izvući tri
žive rakovice iz velike bačve koja se okretala. Bellagin i Spint su otišli da im
proreknu budućnost iz karata i prestrašeno su vrisnuli kada je vještica koja se
dosađivala preokrenula redom kartu Zmije i Staricu. Zatražili su i drugo mišljenje od
skarabomanserke široko razmaknutih očiju. Teatralno se zagledala u slike koje su
prelijetale preko leđnih oklopa njezinih buba-uzoraka koje su se šepurile na svojoj
piljevini.
Isaac i ostali ostavili su Bellagina i Spinta i nastavili dalje.
Ostatak društva skrenuo je iza ugla pokraj Kotača Sudbine i tamo su ugledali dio
parka koji je bio odijeljen grubom ogradom. Unutra se nalazio niz malih šatora koji su
se gubili u daljini. Iznad ulaza u taj dio nalazio se ružno ispisan natpis: CIRKUS
NATPRIRODNOG.
"Evo nas", zamišljeno reče Isaac. "Mislim da bih mogao ovo pogledati.."
"Istražuješ dubine ljudskog kala, 'Zaac?" upitala je mlada djevojka koju su
umjetnici koristili kao model i čije ime Isaac nikako nije mogao zapamtiti. Iz družine
koja je prvobitno krenula na sajam, na okupu je, osim Lin, Isaaca i Derkhan, ostalo još
svega nekoliko njih. Isaacov izbor ih je, u najmanju ruku, pomalo iznenadio.
"Istražujem”, odvratio je Isaac značajno. "Istražujem. Biste li mi se pridružili?
Derkhan? Lin?"
Ostali su ili nemarno ili nestašno odmahnuli. Prije nego što su se svi izgubili, Lin
je žurno, koristeći se znakovnim jezikom, rekla Isaacu.
Nisam za ovo zainteresirana. Nauka o čudovištima životinjskog i biljnog
porijekla je tvoje polje rada. Vidimo se kroz dva sata na ulazu?
Isaac je kratko kimnuo i stisnuo joj ruku. Uputila je znakovni pozdrav Derkhan i
požurila kako bi sustigla umjetnika zvuka čije ime Isaac nikada nije saznao.
Derkhan i Isaac se zagledaše jedno u drugo.
"... i na kraju ostade ih dvoje", zapjevala je Derkhan, stih iz dječje brojalice o
košari punoj mačića koji su groteskno poumirali jedan za drugim.
Za Cirkus natprirodnog Isaac je morao doplatiti i dodatnu ulaznicu. Premda se ne
bi moglo reći da je cirkus bio prazan, predstava s nakazama je ipak bila manje
posjećena nego ostatak sajma. Što su se oni unutra kladili u više novaca, to su se one
više krile.
Predstava nakaza izvukla je na svjetlo dana voajere iz puka i licemjernu
gospodu.
Izgleda da je upravo počinjala neka vrsta obilaska, koja je posjetiteljima
obećavala da će vidjeti sve uzorke iz Cirkusa. Zabavljač je od okupljenih glasno
zahtijevao da zbiju redove i pripreme se za prizore koji nisu bili namijenjeni očima
smrtnika.
Isaac i Derkhan su krenuli na maloj udaljenosti za ostalima iz njihovog društva.
Isaac je primijetio da je Derkhan izvadila bilježnicu i pripremila pero.
Ceremonijal Majstor s polucilindrom prišao je prvom šatoru.
"Dame i gospodo", prošaptao je glasno i hrapavo, "u ovom šatoru vreba
najizuzetnije i najstrašnije stvorenje koje je jedan smrtni čovjek ikada vidio. Dakako,
ne samo čovjek, već to isto vrijedi i za vodijanoje, kaktusovce i druge", dodao je
normalnim glasom, graciozno se naklonivši nekolicini stranaca među okupljenima.
Zatim se vratio svojem bombastičnom načinu govora. "Prvi opis nalazimo prije
petnaest stoljeća u ilustriranim putopisima Libintosa Mudraca koji je krstario
tadašnjim ravnicama starog Krobuzona. Na svojim putovanjima južno od zapaljenih
pustopoljina, Libintos je vidio mnoge veličanstvene i čudovišne stvari. Međutim,
nijedna nije bila strašnija od užasnog... mafadeta!"
Isaac se do tada podrugljivo smiješio. Međutim, čak je i on, zajedno s ostalima,
uvukao i zadržao zrak kad je čuo to ime.
Zar stvarno imaju mafadeta? pomislio je, dok je Ceremonijal Majstor povlačio
zavjesu koja je prekrivala prednju stranu malog šatora. Progurao se naprijed, kako bi
bolje vidio.
Začuo se ponovo glasni uzdah i oni iz prvih redova počeli su se povlačiti, dok su
se ostali gurali kako bi zauzeli njihovo mjesto.
Iza debelih šipki, pojačanih debelim lancima, nalazila se nevjerojatna zvijer.
Ležala je na tlu. Njezino golemo, mrko tijelo podsjećalo je na tijelo velikog lava.
Između lopatica je imala vrlo gusto krzno iz koga je stršio golem zmijoliki vrat, deblji
od ljudskog bedra. Njezine ružičaste krljušti sjale su poput ulja. Cijelom dužinom
krivudavog vrata protezala se vijugava šara koja je, na mjestu gdje je vrat prerastao u
golemu zmijsku glavu, dobila oblik dijamanta.
Mafadet lijeno spusti glavu na tlo. Sve vrijeme je palacao svojim golemim
račvastim jezikom. Oči su mu sijale poput ahata.
Isaac zgrabi Derkhan.
"To je jebeni mafadet", zaprepašteno je zasiktao. Derkhan kimnu razrogačenih
očiju.
Okupljeni su se povukli od kaveza. Voditelj je dohvatio štap omotan bodljikavom
žicom i počeo kroz rešetke njime bockati golemo pustinjsko stvorenje. Ovo se pak
oglasilo dubokim siktanjem i patetično posegnulo velikom prednjom šapom prema
svojem mučitelju. Vrat čudovišta se talasao i uvijao u nesuvislom jadu.
Pojedinci su prigušeno kriknuli. Ljudi nagrnuše prema maloj prepreci ispred
kaveza.
 "Udaljite se, dame i gospodo, udaljite se, preklinjem vas!" Glas voditelja bio je
pompozan i hinjeno paničan. "Svi ste vi u smrtnoj opasnosti! Nemojte ni slučajno
razjariti ovu zvijer!"
Mafadet je ponovo zasiktao, jer ga je voditelj nastavio mučiti. Puzeći po podu
povukao se izvan dometa opakih šiljaka.
Isaacov strah brzo je nestao.
Dok se povlačila u stražnji dio kaveza, iscrpljena životinja se grčila u agoniji,
što nije bio nimalo dostojanstven prizor. Izlizanim repom šibala je smrdljivu lešinu
koze koja joj je najvjerojatnije bila servirana kao obrok. Krzno mafadeta bilo je
prašno i uprljano izmetom, a osim toga mu je iz brojnih ranica i posjekotina kapala
krv. Ispruženo tijelo mu se blago trzalo kao da mu je hladno, a nezgrapna glava se
podizala na snažnim mišićima zmijskog vrata.
Mafadet je zasiktao i okupljeni su mu uzvratili na isti način. Njegove opake
čeljusti su se rastvorile. Pokušao je pokazati zube.
Isaac je napravio grimasu.
Iz desni u kojima su trebali sjati okrutni otrovni zubi, sada su stršili polomljeni
patrljci. Isaac shvati da su mu ih polomili, bojeći se njegovog smrtonosnog, otrovnog
ugriza.
Zurio je u skrhano čudovište koje je šibalo po zraku svojim crnim jezikom.
Poslije nekoliko trenutaka ponovo je položilo glavu na tlo.
"Klepetave mu guzice", prošaptao je Isaac Derkhan, sažaljivo i s odvratnošću.
"Nikad mi nije palo na pamet da ću se sažaliti nad nekim sličnim stvorenjem."
"Sigurno si se već zapitao u kakvom li će stanju biti garuda", odvratila je
Derkhan.
Lajavac je već žurno navlačio zavjesu kako bi sakrio to jadno stvorenje. Dok je
to radio, pričao je okupljenima priču o tome kako je Kralj Mafadeta iskušao Libintosa
pomoću otrova.
Dječje priče, prazne riječi, laži i predstava, pomislio je Isaac prezrivo. Shvatio
je da su okupljeni dobili priliku da samo na trenutak vide zvijer. Tako nitko neće
uočiti da je to jadno stvorenje na umoru, razmišljao je on.
I protiv svoje volje počeo je zamišljati kako izgleda jedan mafadet u punoj snazi.
Kako ta mrka tjelesina bešumno ide kroz usijanu i sasušenu šikaru pa poput munje
napada svojim otrovom.
A u visinama krstare garude i sijevaju oštricama.
Posjetitelje su potom poveli do sljedećeg šatora. Isaac nije slušao trabunjanja
vodiča. Promatrao je Derkhan kako nešto užurbano zapisuje.
"Za Razuzdanog Otpadnika?" prošaptao je.
Derkhan se na brzinu osvrnula uokolo. "Možda. Ovisi o tome što ćemo još
vidjeti."
 "Vidjet ćemo", prosikta Isaac bijesno, povukavši Derkhan za sobom, kada je
ugledao sljedeći izložen uzorak, "čistu ljudsku zlobu! Jebeni očaj, Derkhan!"
Zastao je na maloj udaljenosti od grupe danguba koja je zurila u dijete rođeno
bez očiju, jednu krhku, koščatu djevojčicu koja je ispuštala nemušte glasove i okretala
glavu prema zvucima koji su dopirali iz skupine. ONA VIDI UNUTRAŠNJIM
VIDOM! pisalo je na tabli iznad njezine glave. Pojedinci okupljeni ispred kaveza su
se glasno kikotali i derali na nju.
"Božjemupljuvačke, Derkhan...”, Isaac je odmahnuo glavom. "Pogledaj ih samo
kako muče to jadno stvorenje..."
Još dok je to govorio, jedan je par s gađenjem na licu okrenuo leđa izloženom
djetetu. Dok su odlazili, pljunuli su u pravcu žene koja se najglasnije smijala.
"I to će se promijeniti, Isaac", tiho je rekla Derkhan. "Ubrzo."
Turistički vodič ih je poveo između malih šatora, povremeno zastajkujući kako bi
im pokazao odabrane užase. Grupa se raspadala. Pojedine manje skupine ljudi
samovoljno su odlazile svojim putem. Kod pojedinih šatora su ih zaustavljali
pomoćnici koji su čekali da se skupi dovoljan broj gledalaca prije nego će prikazati
svoje skrivene eksponate. U druge šatore su mogli ući bez zadržavanja i tada bi kroz
prljavo platno dopirali povici oduševljenja, šoka i gađenja.
Derkhan i Isaac su odšetali do jednog dugačkog šatora. Iznad ulaza nalazio se
natpis ispisan raskošnim krasopisom. ZBIRKA ČUDA! USUĐUJETE LI SE UĆI U
MUZEJ SKRIVENIH STVARI?
"Usuđujemo li se, Derkhan?" promrmljao je Isaac dok su ulazili u toplu
prašnjavu tamu.
Svjetlost je polako počela dopirati do njihovih očiju iz kuta privremene
prostorije. Platnena odaja bila je ispunjena vitrinama od željeza i stakla, koje su se
protezale pred njima. U nišama su gorjele svijeće i mlaznice plina, čija je svjetlost
propuštana kroz leće i usmjeravana na dramatična mjesta i bizarne eksponate.
Posjetitelji su išli od jednog do drugog, mrmljali i nervozno se smijali.
Isaac i Derkhan polako su prolazili pokraj tegli s požutjelim alkoholom u kojima
su plutali polomljeni dijelovi tijela. Dvoglavi fetusi i dijelovi ruke krakena.
Tamnocrveni sjajni zubac koji je mogao poticati od Tkalčeve pandže ili predstavljati
uglačani izrezbareni predmet; oči koje su se grčile i živjele u teglama s
naelektriziranom tekućinom; složene, majušne slike na leđima bubamara, vidljive
samo pomoću povećala; ljudska lubanja koja žurno grabi po svom kavezu na šest
mesinganih nožica nalik onima u insekata. Gnijezdo štakora isprepletenih repova koji
su po maloj ploči naizmjence črčkali prostote. Knjiga napravljena od prešanih pera.
Zubi drudova i narvalov rog.
Derkhan je pravila bilješke. Isaac je s prezirom gledao na sve to šarlatanstvo i
kriptoznanost oko sebe.
 Izašli su iz muzeja. S njihove desne strane nalazila se Anglerina, Kraljica
Najdubljeg Mora; s lijeve Najstariji Kaktusovac u Bas-Lagu.
"Postajem depresivna”, rekla je Derkhan.
Isaac se složio s njom.
"Idemo na brzinu pronaći Poglavicu Ptico-Čovjeka iz Divlje Pustinje i onda
šibamo odavde. Kupit ću ti ušećerene svilene niti."
KRALJ GARUDA! GOSPODAR ZRAKA!
Derkhan je povukla tešku zavjesu. Ona i Isaac razmijeniše poglede i uđoše.
"Ah! Posjetitelji iz ovog čudnog grada! Dođite, sjednite, počujte priče o
nemilosrdnoj pustinji! Ostanite malo s putnikom izdaleka!"
Iz sjene se začuo mrzovoljan glas. Isaac je zaškiljio kroz rešetke ispred njih.
Tamna, klimava prilika naginjala se iz tame u dubini šatora.
"Ja sam poglavica svog naroda, došao vidjeti Novi Krobuzon za koji mi čuli."
Govorio je s mukom, kao da je bio iscrpljen, a glas mu je bio kreštav i nekako
sirov, ali nije ispuštao nepoznate zvuke nalik onima koji su dopirali iz Yagharekovog
grla. Govornik je iskoračio iz mraka. Isaac je razrogačio oči i zinuo kako bi
pobjednički i začuđeno zaurlao, ali je njegov krik mutirao već na samom početku i
onda zamro u prestravljenom šapatu.
Prilika pred Isaacom i Derkhan tresla se i češala po trbuhu. Meso je visjelo s
njega kao kod debeljuškastog školarca. Imao je blijedu kožu kozičavu od bolesti i
hladnoće. Isaac ga je zbunjeno odmjerio od glave do pete. Bizarne izrasline tkiva
iskakale su iz njegovih mnogobrojnih prstiju: sličili su na pandže kakve crtaju djeca.
Glava mu je bila umotana u perje, ali perje svih veličina i oblika, koje je bez nekog
reda utisnuto od tjemena do vrata u debelim, neravnomjernim i odvojenim slojevima.
Oči koje su kratkovidno zurile u Isaaca i Derkhan bile su ljudske, i mučile su se kako
bi podignule kapke slijepljene zbog sluzi i gnoja. Kljun mu je bio velik i umrljan, kao
da je od starog kositra.
Iza tog jadnog stvorenja protezao se par prljavih, smrdljivih krila. Raspon im
nije bio veći od metar i osamdeset. Dok ga je Isaac gledao, ona su se napola
rastvorila, trgnula i grčevito zadrhtala. Dok su podrhtavala, iz njih se prosuše djelići
organskih otpadaka.
Kljun stvorenja se otvorio i Isaac ispod njega na trenutak ugleda usnice koje su
oblikovale riječi, a iznad njih nos. Shvatio je da je kljun bio samo grubo napravljeni
dodatak, nakalemljen poput gas-maske preko nosa i usta.
"Da vam pričam o vremenu kada sam letio kroz zrak sa svojim plijenom..."
zaustila je ta patetična prilika, ali Isaac iskorači naprijed i podiže šaku kako bi ga
prekinuo.
"Tako ti bogova, prestani!" povikao je Isaac. "Poštedi nas ove... neugodnosti... "
Lažni garuda se počeo posrćući povlačiti i uplašeno treptati.
 "Što je bilo, gazda?" prošaptala je poslije izvjesnog vremena ta prilika iza
rešetaka. "Gdje sam pogriješio?"
"Došao sam ovamo vidjeti jebenog garudu”, zagrmio je Isaac. "Pa što misliš tko
sam ja? Ti si prepravljeni, druže moj... to može vidjeti svaka budala."
Veliki mrtvi kljun se bučno zatvorio kada je čovjek oblizao usne. Nervozno je
šarao očima lijevo-desno.
"Klepetala ti, gosparu”, preklinjući je prošaptao. "Nemoj prigovarati. Ovo je sve
što imam. Ti si očigledno školovan gospodin... a ja sam najbliže garudi što će većina
ikada imati priliku vidjeti... svi oni samo žele čuti po koju pričicu o lovu u pustinji i
vidjeti ptico-čovjeka, a ja na taj način zarađujem za život."
"Božjemupljuvačke, Isaac", prošaptala je Derkhan. "Smiri se."
Isaac je bio strašno razočaran. U glavi je već imao cijeli popis pitanja. Točno je
znao na koji način želi ispitati krila i veze između mišića i kostiju koje ga trenutno
zanimaju. Bio je spreman dobro platiti kako bi to istražio, i čak je namjeravao dovesti
Geda da se kod njega raspita o Cymeh biblioteci. A umjesto svega toga, našao se pred
bolesnim ljudskim bićem punim ožiljaka, koje se držalo scenarija kakvog bi se
postidjelo i najlošije kazalište i to ga je bacilo u depresiju.
Dok je zurio u tu bijednu priliku pred sobom, njegov bijes se miješao sa
sažaljenjem. Čovjek iza perja nervozno je stiskao lijevu ruku desnom. Morao je
otvoriti taj besmisleni kljun kako bi mogao disati.
"Tako ti svega", tiho je opsovao Isaac.
Derkhan je prišla šipkama.
"Što si učinio?" upitala je.
Čovjek se ponovo osvrnuo uokolo prije nego što je odgovorio.
"Krao sam”, brzo je rekao. "U'vatili me kada sam prob'o maznut jednu staru sliku
garude od neke ofucane pičke tamo u Hnumu. Vrijedi čitavo bogatstvo. Sudac je rek'o
da bih, pošto sam tol'ko očaran garudom, mog'o..." na trenutak je ostao bez zraka "... i
ja biti jedan od njih."
Isaac je polako uočavao kako mu je perje na licu bilo nemilosrdno utisnuto u
kožu, i najvjerojatnije potkožno vezano, kako mu ne bi palo na pamet skinuti ga.
Zamislio je na kakvim mukama je bio dok su mu zabadali jedno po jedno pero. Kad se
prepravljeni polako okrenuo prema Derkhan, Isaac je na njegovim leđima primijetio
ružno ispupčenje od stvrdnutog mesa, gdje su krila, otrgnuta s nekog jastreba ili
lešinara, bila spojena s ljudskim mišićima.
Nervni završeci bili su traljavo i napreskokce povezani, te stoga i beskorisni.
Krila su se pokretala samo zahvaljujući nasumičnom grčenju. Isaac je nabrao nos zbog
smrada. Ta krila su polako trunula na leđima prepravljenog.
"Boli li te?" upitala ga je Derkhan.
"Sada više ne toliko, gospođice”, odvratio je prepravljeni. "Sretan sam što imam
i ovo." Pokazao je na šator i šipke. "Donosi mi hranu. Zato bi' vam bio ful zahvalan
kad ne bi rekli mom šefu da ste me skužili."
Je li većina onih koji su ovamo dolazili prihvaćala ovu odvratnu šaradu? pitao
se Isaac. Jesu li ljudi bili toliko lakovjerni da su mogli povjerovati da bi jedno
ovako groteskno biće ikada moglo letjeti?
"Nećemo nikome ništa reći", obećala je Derkhan. Isaac je kratko kimnuo u znak
da se slaže. Osjećao je sažaljenje, bijes i gađenje. Samo je želio otići odavde.
Zavjesa iza njih je zašuštala i unutra je ušla skupina mladih žena koje su se
smijale i pravile vulgarne šale. prepravljeni je pogledao preko Derkhaninog ramena.
"Ah!" uzdahnuo je glasno. "Posjetitelji iz ovog čudnog grada! Dođite, sjednite,
počujte priče iz nemilosrdne pustinje! Ostanite malo s putnikom iz daleka!"
Udaljio se od Derkhan i Isaaca, molećivo ih gledajući. Pridošle posjetiteljice
oduševljeno i zapanjeno vrisnule.
"Leti za nas!" poviče jedna.
"A joj", čuli su ga Isaac i Derkhan kako uzdiše dok su napuštali šator, "vrijeme u
vašem gradu previše je surovo za moju vrstu. Prehladio sam se i privremeno ne mogu
letjeti. Ipak ostanite, pričat ću vam kakav je pogled s neba bez oblaka iznad
Cymeha..."
Zavjesa se sklopila iza njih. Nisu više razgovijetno čuli što govori.
Isaac je promatrao Derkhan kako pravi bilješke.
"O čemu ćeš pisati?" upitao je.
"'prepravljeni prisiljen živjeti kao eksponat u Zoološkom vrtu, jer ga je sudac
osudio na mučenje'. Neću navesti gdje”, odgovori ona, ne podigavši pogled s onoga
što je pisala. Isaac je kimnuo.
"Hajdemo", promrmljao je. "Da ti kupim šećernu vatu koju sam ti obećao."
"Sad sam baš jebeno depresivan”, teško uzdahnuvši izjavi Isaac. Zagrizao je
pretjerano sladak smotuljak koji je nosio. Pramenovi šećernih vlakana zalijepili su mu
se za oštru bradu.
"Da, pitanje je samo jesi li depresivan zbog onoga što su učinili tom čovjeku ili
zato što nisi uspio susresti garudu?" primijetila je Derkhan.
Nisu otišli na predstavu nakaza. Nastavili su uporno mljackati dok su prolazili
pokraj sajamskih šatora napadnog izgleda. Isaac je razmišljao. Bio je donekle zbunjen
i neodlučan.
"Ovaj, pretpostavljam... vjerojatno zato što nisam sreo garudu... Ali", dodao je
braneći se, "ne bih bio ni upola ovoliko depresivan da je u pitanju bila samo
prijevara, netko u kostimu Garude, ili tako nešto. To je zbog... jebenog poniženja koje
ti zastane u grlu..."
Derkhan je zamišljeno kimnula.
"Možemo malo prošetati uokolo", reče ona. "Ovdje negdje mora biti i koji
garuda. Neki od onih koji su odrasli u gradu." Podigla je pogled, ali to je bilo
beskorisno. Pokraj svih tih raznobojnih svjetala, jedva je nazirala i zvijezde.
"Ne sada”, odvrati Isaac. "Nisam raspoložen. Izgubio sam volju." Oboje su
zašutjeli i utonuli u svoje misli, a onda je on ponovo progovorio.
"Hoćeš li stvarno napisati nešto o ovom mjestu u Razuzdanom Otpadniku?"
Derkhan je slegnula ramenima i brzo se osvrnula oko sebe kako bi provjerila
sluša li ih netko.
"Nije lako imati posla s prepravljenima", rekla je. "Ljudi ih uglavnom preziru i
imaju predrasude prema njima. Zavadi pa vladaj. Teško je... pokušati nešto učiniti,
kako ljudi ne bi... o njima sudili kao o čudovištima. Ljudi su uglavnom svjesni toga da
im je život strašan... ali mnogi od njih, čak i kada ih sažalijevaju, ipak neodređeno
misle kako su ovi to i zaslužili ili misle da je to Božja kazna ili neka slična glupost.
Oh, Božjemupljuvačke", iznenada je uzviknula i zavrtjela glavom.
"Što je bilo?"
"Neki dan sam bila u sudu kada je sudac osudio jednu ženu na Prepravljanje.
Počinila je podao, patetičan, bijedan zločin..." Trgnula se kada se sjetila toga. "Ta
žena, koja živi na vrhu jednog od monolita Vrijesišta, ubila je svoje djetešce... ugušila
ga je ili ga je tresla dok nije umrlo ili sam Klepetalo zna što je učinila... zato što nije
htjelo prestati plakati. Sjedila je u sudnici, a pogled... pogled joj je bio prokleto
prazan... nije mogla vjerovati što se dogodilo i sve dok sudac nije izrekao presudu,
ona je uzdišući izgovarala djetetovo ime. Osudio ju je na zatvor, razumije se, mislim
na deset godina, nisam sigurna, ali se zato dobro sjećam na kakvo ju je Prepravljanje
osudio.
"Nakalemit će joj ruke djeteta na lice. 'Kako ne bi zaboravila što je učinila',
rekao je." Derkhan je usiljenim glasom oponašala suca.
Neko vrijeme hodali su u tišini, poslušno žvačući šećernu vatu.
"Ja sam umjetnički kritičar," progovori konačno Derkhan. "Znaš li da je
prepravljanje umjetnost? Bolesna umjetnost. Oni koji se njome bave moraju imati
itekako bujnu maštu. Vidjela sam prepravljene koji puze pod teretom golemih,
spiralnih čeličnih ljuštura, dok se povlače u noć. Žene-puževi. Vidjela sam i one koji
umjesto nekadašnjih ruku imaju velike pipke kao u sipe, kako stoje u blatu rijeke sa
sisaljkama uronjenim u vodu i vrebaju ribe. A što se tiče onih koji su prepravljeni radi
gladijatorskih predstava...! Mada nitko ne priznaje da je to njihova namjena...
"Kreativnost se u Prepravljanju izobličila. Postala je trula. Užegla je. Sjećam se
da si me jednom pitao je li mi teško uskladiti pisanje o umjetnosti s pisanjem za
Razuzdanog Otpadnika." Okrenula se prema njemu dok su šetali sajmom. "To je isto,
Isaac. Umjetnost je nešto što sam odabireš stvoriti... to je spajanje... svega što te
okružuje u nešto što te čini većim čovjekom, većom kepri, većim bilo kime. Ono što te
čini boljom osobom. Klica toga preživljava čak i u Prepravljanju. I to je razlog zbog
kojeg se isti oni ljudi koji preziru prepravljene boje Jacka Polumolitve, bez obzira na
to postoji li on ili ne. Ne želim živjeti u gradu u kome je prepravljanje najviša
umjetnost."
Isaac je u džepu potražio Razuzdanog Otpadnika. Bilo je opasno čak i samo uza
se imati primjerak tog lista. Potapšao ga je, okrenuvši glavu otprilike prema
sjeveroistoku, prema Parlamentu, prema gradonačelniku Benthamu Rudgutteru i
strankama koje se svađaju oko toga kako će između sebe podijeliti kolač. Stranke
Debelo Sunce, Tri Bodlje i Različite tendencije, koje je Lin nazivala "potrošački
ološ"; lažljivci i zavodnici iz stranke Konačno Smo Progledali, svi su oni
predstavljali nadobudne svađalice i podsjećali su je na petogodišnjake pune energije
koji se igraju u pijesku.
Na kraju staze posute papirićima u koje su bili umotani bomboni, plakatima,
ulaznicama, razdrobljenom hranom, odbačenim lutkama i puknutim balonima, ispred
ulaza u sajam, šetala je Lin. Isaac joj se nasmiješio, iskreno zadovoljan što je vidi.
Kada su joj se približili, ona se uspravila i mahnula im. Uputila se k njima.
Isaac je primijetio da je donjom čeljusti stezala ušećerenu jabuku. Zadovoljno ju
je žvakala unutrašnjom čeljusti.
Kako je bilo, našli ste blago? upitala je znakovima.
"Potpuni fijasko”, smrknuto je huknuo Isaac. "Ispričat ću ti kasnije."
Čak je riskirao da joj na trenutak stegne ruku, dok su se udaljavali od sajma.
Tri male prilike izgubile su se u slabo osvijetljenim ulicama Sobek Križa, u
kojem je svjetlost plinskih uličnih svjetiljaka bila smećkasta i prigušena, tamo gdje je
uopće radila. Velika zbrka boja, metala, stakla, šećera i slatkiša iza njih, nastavila je
zagađivati nebo bukom i svijetlošću.
 Deveto poglavlje

Po cijelom gradu, kroz sjenovite uličice Ehogliba i sklepane kućerke Lošostrane,

U isprepletenim i prašinom začepljenim kanalima, u Okuci Smog i na zapuštenim
imanjima Baraka, u tornjevima u Katran Klinu i u neprijateljskoj betonskoj tvrđavi
Pasjeg Rita, pronio se glas. Netko plaća za krilata stvorenja.
Lemuel je poput kakvog boga udahnuo život u poruku i pustio je da poleti. Sitni
razbojnici su je čuli od narkodilera; ulični prodavači su je prenijeli propaloj gospodi;
liječnici sa sumnjivim dosjeima su do nje došli preko honorarnih izbacivača.
Isaacov zahtjev je krstario sirotinjskim dijelom grada i starim kućerinama za
iznajmljivanje. Putovao je kroz alternativni grad, podignut na ljudskoj kanalizaciji.
Stigao je čak i do mjesta gdje su se već pomalo trule kuće nadnijele nad dvorišta,
gdje su se drveni pločnici naizgled samoobnavljali i povezivali s ulicama i stajama u
kojima su iscrpljene teretne životinje amo-tamo teglile trećerazrednu robu. Mostovi na
kojima se plaćala mostarina stršili su preko rovova kao polomljeni udovi. Kuriri su
pronijeli Isaacovu poruku preko kaotičnog obzora, stazama divljih mačaka.
Male ekspedicije gradskih pustolova krenule su prema jugu vlakom, na liniji
Slivnik pa do Ledine Stop i zaputili se u Surovu šumu. Slijedili su napuštene tračnice
dok god su mogli, stupajući s jednog drvenog praga na drugi, da bi na kraju prošli
pokraj prazne, bezimene postaje na rubu šume. Platforme su pokleknule pred
zelenilom. Tračnice su bile obrasle maslačcima i divljim ružama što su ratoborno
provirivali kroz šljunak na pruzi i na pojedinim mjestima iskrivili tračnice.
Crnogorica i zimzeleno drveće dopuzali su do nervoznih osvajača, okružili ih i
uhvatili u bujnu zamku.
Ponijeli su vreće, katapulte i velike mreže. Provlačili su svoje trapava gradska
tijela kroz prepleteno korenje i guste sjene drveća, vičući, spotičući se i lomeći
grančice. Pokušavali su odrediti odakle dopire pjevanje ptica koje ih je
dezorijentiralo, jer je odzvanjalo sa svih strana. Neodlučno i beskorisno su
uspoređivali grad s ovim nepoznatim kraljevstvom: "Ako se uspiješ snaći u Pasjem
Ritu”, govorili su bez ikakvog smisla i griješili, "snaći ćeš se bilo gdje." Vrtjeli bi se
uokolo i na Brdu Valdo bezuspješno pogledom tražili militia toranj, koji se nije vidio
od drveća. Neki od njih se nisu vratili.
Većina se vratila izgrebena, izbodena, izubijana i vrlo ljutita, a uz sve to i praznih
ruku. Isto tako su mogli poći i u lov na duhove.
Povremeno su imali uspjeha i neki pomahnitali slavuj ili zeba iz Surove šume
završili bi u gruboj vreći, što je bivalo propraćeno pretjeranim slavljem. Stršljeni su
zabadali bodlje u svoje mučitelje, dok su ih ovi zatvarali u staklenke i lonce. Ako su
imali sreće, njihovi tamničari bi se sjetili probušiti rupe na poklopcima.
Pomrlo je mnogo ptica i još više insekata. Poneki od njih su doživjeli da budu
odneseni u mračni grad s druge strane drveća.
A u samom gradu, djeca su se pentrala uz zidove i vadila jaja iz gnijezda u
raspadnutim olucima. Gusjenice, crvi i čahure koje su čuvali u kutijama za šibice i
mijenjali ih za vjenčiće ili čokolade, odjednom su vrijedili zlata.
Dolazilo je i do nesretnih slučajeva. Djevojčica koja je trčala za susjedovim
golubom trkačem pala je s krova i razbila glavu. Pčele su nasmrt izbole starca koji je
tražio larve.
Nestajale su rijetke ptice i leteća stvorenja. Neki od njih su uspjeli pobjeći.
Ekosustavu na nebu iznad Novog Krobuzona nakratko su se pridružile nove
grabljivice i nova lovina.
Lemuel je bio dobar u svom poslu. Netko drugi na njegovom mjestu samo bi
obradio podzemlje, ali ne i on. On se pobrinuo da za Isaacovu želju čuju i oni u
gornjem gradu: Vrtuljku, Gar Klinu, Mafatonu Tik Ponornici, Utrini i Vrani.
Službenici i liječnici, odvjetnici i članovi vijeća, vlastelini i dokoličari oba
spola... čak i policija: Lemuel je često poslovao (obično putem posrednika) s
uglednim građanima Novog Krobuzona. Iz vlastitog iskustva je znao da je glavna
razlika između njih i očajnijih stanovnika ovog grada samo u količini novca koja ih
zanima i u njihovoj sposobnosti da ne budu uhvaćeni.
Oprezno i tiho su se raspitivali po salonima i blagovaonicama.
U samom Parlamentu, vodila se diskusija o visini poreza na poslovanje.
Gradonačelnik Rudgutter sjedio je poput kralja na svojem tronu i kimao glavom, dok
je njegov zamjenik, Montjohn Spas, urlajući čitao pismo stranke Debelo Sunce,
agresivno upirući prstom prema drugom kraju goleme nadsvođene dvorane. Spas bi
povremeno zastao kako bi namjestio debeli šal kojeg je nosio oko vrata iako je bila
vrućina.
Vijećnici su dremuckali u izmaglici od čestica prašine.
Na nekom drugom mjestu u toj nepreglednoj zgradi, uredni tajnici i glasnici
užurbano su prolazili jedni pokraj drugih uskim hodnicima i prolazima koji su,
izgleda, bili projektirani da zbune. Mali tuneli i stubišta od uglačanog mramora
granali su se od glavnih prolaza. Mnogi od njih nisu bili osvijetljeni i rijetko kada ih
je netko posjećivao. Neki starac je jednim od takvih prolaza vukao rasklimana kolica.
Dok je vukao kolica uz strmo stubište, za sobom je polako ostavljao buku iz
glavnog predvorja Parlamenta. Hodnik je bio jedva nešto širi od njegovih kolica: bilo
je to nekoliko dugih i neugodnih minuta dok nije stigao do vrha. Zastao je i obrisao
znoj s čela i oko usta, a zatim se nastavio teško kretati stazom koja se uspinjala.
Zrak oko njega je posvijetlio, jer je sunce pokušavalo zaći iza ugla. Čim je
zaokrenuo, lice mu je obasjalo svijetlošću i toplinom. Prodirala je kroz svjetlarnik i
kroz prozore ureda bez vrata, na kraju hodnika.
"Dobro jutro, gospodine”, zakriještao je starac kada je stigao do ulaza.
"I tebi dobro jutro”, odgovorio mu je čovjek koji je sjedio za stolom.
Ured je bio malen i četvrtast, s uskim prozorima od mat stakla koji su gledali na
Visoravan i lukove južne željezničke pruge. Jedan zid preplavila je tamna masa glavne
zgrade Parlamenta koja se nad njim nadvila. U taj zid su bila umetnuta mala, klizna
vrata. U kutu se ljuljala gomila sanduka.
Ta mala prostorija bila je jedna od odaja koje su stršile iz glavne zgrade, visoko
iznad okolnog grada. Petnaest metara ispod, hučao je brzi Veliki Katran.
Raznosač je istovario pakete i kutije s kolica ispred blijedog, sredovječnog
gospodina koji je sjedio pred njim.
"Danas ih nema baš mnogo, gospodine", promrmljao je, trljajući bolne kosti.
Polako se vratio istim putem, vukući kolica koja su sada poskakivala iza njega.
Službenik je brižljivo pregledao sve pakete i na pisaćem stroju otipkao kratke
bilješke. Sve ih je unio u golemu glavnu knjigu s naljepnicom na kojoj je pisalo
"NOVE NABAVE", okretao je stranice između odjeljaka i upisao datum ispred svake
stavke. Otvarao je pakete i upisivao sadržaj na natipkanu dnevnu listu i u veliku
knjigu.
Policijski izvještaji:17. Ljudski zglobovi: 3. Heliotipi (optužujući):
Provjerio je u koje odjeljenje treba poslati svaku pojedinačnu zbirku stavki i
podijelio ih na hrpe. Kada bi neka od tih gomila dovoljno narasla, stavljao bi je u
sanduk i odnosio do vrata u zidu. Vrata su bila u obliku kvadrata, metar i dvadeset
puta metar i dvadeset. Otvarala su se na zapovijed nekog skrivenog klipa i šištavo
propuštala zrak kada bi povukao polugu. Pokraj njih se nalazio mali prorez za
programsku karticu.
S druge strane vrata ljuljao se žičani kavez ispod opsidijanske fasade
Parlamenta. Na jednoj strani imao je vrata. Visio je na lancima koji su se lagano
ljuljali, zveckali i nestajali u ponoru tame koja je, koliko je službenik mogao vidjeti, u
svim pravcima bila jednako neprobojna. Službenik je odvukao sanduk u prolaz i
ugurao ga u kavez, koji se malo zaljuljao pod njegovom težinom.
Oslobodio je vratašca koja su se s treskom zatvorila. Sada su sanduk i sve što se
u njemu nalazilo sa svih strana bili opkoljeni žicom. Zatim je zatvorio i klizna vrata,
zavukao ruku u džep i izvukao svežanj programskih kartica koje je nosio sa sobom;
sve redom bile su čitko obilježene: Policija, Obavještajna služba, Trezor, i tako
dalje. Gurnuo je odgovarajuću karticu u prorez pokraj vrata.
Sada će uslijediti zujanje. Sićušni, osjetljivi klipovi reagirali su na tlak. Ti
nježni, mali kogi napajali su se parom izvučenom iz golemih kotlova u podrumu i
prelazili duž kartice. Na trenutak bi zarili svoje zupce na oprugu u rupe napravljene u
tvrdoj pločici pa uputili sićušni prekidač dalje duž mehanizma. Kada bi kotači završili
svoje kratko putovanje, kombinacija uključi-isključi bila je prevedena u binarne upute
koje su jurnule s parom i strujom duž cijevi i kablova do skrivenih analitičkih
strojeva.
Kavez se oslobodio spona i žustro se ljuljajući krenuo na put pod fasadom
Parlamenta. Putovat će skrivenim tunelima prema gore ili prema dolje, postrance ili
dijagonalno, mijenjat će smjer, uz trzaje će se premještati s lanca na lanac i to će
potrajati, pet sekundi, trideset sekundi, dvije ili više minuta, dok ne stigne i ne udari o
zvono, najavivši na taj način svoj dolazak. Pred njim su se otvorila jedna druga klizna
vrata i sanduk je bio izvučen na odredište. Daleko odavde, novi kavez se, njišući se,
zaustavio ispred službenikove sobe.
Službenik za "Nove nabavke" bio je brz. Popisao je i otposlao gotovo sve
razvrstane neobičnosti pred sobom u roku od petnaest minuta. A onda je uočio da se
jedan od nekoliko preostalih paketa nekako čudno trese. Prestao je pisati i bocnuo ga.
Marke koje su ga ukrašavale svjedočile su da je tek stigao nekim trgovačkim
brodom čije je ime bilo teško izgovoriti. Preko prednje strane paketa bilo je čitko
ispisano odredište: Dr M. Barbile, Istraživanje i Razvoj. Službenik je potom čuo i
grebanje. Trenutak je oklijevao, a onda je oprezno razvezao uzicu i provirio unutra.
A unutra, u gnijezdu od rastrganih papirića, koje su povremeno gurkale, nalazila
se gomila debelih ličinki, većih od njegovog palca.
Službenik se povukao i razrogačio oči iza naočala. Ličinke su bile nevjerojatnih
boja. Neke su imale prelijepe nijanse tamno crvene i zelene s preljevima, kao na
paunovom perju. Koprcale su se i uvijale ne bi li se održale na svojim tupastim,
ljepljivim nožicama. Debela antena im je stršila iz glave iznad sićušnih usta. Stražnji
dio njihovog tijela bio je prekriven raznobojnim nakostriješenim dlakama, koje kao da
su bile premazane tankim slojem ljepila. Debeljuškasta stvorenja slijepo su se
lelujala.
Službenik je prekasno primijetio poderanu fakturu zalijepljenu za stražnju stranu
kutije i napola uništenu tijekom puta. Svaki paket s fakturom trebalo je zavesti
temeljem onoga što je na njoj pisalo i bez otvaranja poslati dalje.
Sranje, pomisli on nervozno. Rastvorio je poderanu frakturu. Još je bila prilično
čitljiva.
MG gusjenice x 5. To je bilo sve.
Službenik se zavalio u stolcu i malo ostao tako, da razmisli. Pritom je promatrao
mala dlakava stvorenja koja su puzala jedno preko drugog i po papiru u kutiji.
Gusjenice? pomislio je i kratko se i nervozno nasmiješio. Nije skidao pogled s
hodnika ispred sebe.
Rijetke gusjenice... Nekog stranog soja, pomislio je.
Sjetio se šaputanja u pabu, namigivanja i kimanja glavama. Čuo je nekog tipa u
svom lokalnom pabu koji je nudio novac za ovakva stvorenja... Što rjeđe, to bolje,
rekao je...
Službenikovo lice iznenada se naboralo od pohlepe i straha. Neodlučno je trzao
ruku naprijed-natrag iznad kutije. Ustao je i uputio se prema ulazu u svoju prostoriju.
Oslušnuo. Iz ulaštenog hodnika nije dopirao nikakav zvuk.
Službenik se vratio do stola na brzinu odmjeravajući rizik i dobit. Pažljivo se
zagledao u fakturu. Pečat je bio nečitak, a nužna obavijest bila je ispisano rukom.
Počeo je prekapati po ladici u radnom stolu, ne dopustivši sebi da o svemu najprije
razmisli. Cijelo vrijeme, dok nije izvadio nož za papir i pero za pisanje, podizao je
pogled prema pustom prolazu ispred svojih vrata. Oštrim nožem je počeo strugati
gornju crtu i izbočinu na brojci 5 koja je bila napisana na fakturi, nježno ih izbrijavši s
papira. Otpuhnuo je prašinu, sićušne trunčice nastale od papira i tinte pa pernatim
dijelom pera za pisanje izgladio hrapavu površinu. Zatim je okrenuo pero i zašiljeni
vrh umočio u tintarnicu. Pažljivo je ispravio zaobljeni dio broja i pretvorio ga u
prekrižene linije.
Konačno je završio. Ispravio se i kritički zaškiljio na svoj ručni rad. Sličilo je na
4.
To je bio teži dio, pomisli on.
Potražio je oko sebe neku zatvorenu posudu, izvrnuo džepove, počešao se po
glavi i zamislio. Lice mu se ozarilo i on izvuče etui za naočale. Otvorio ga je i
napunio razderanim papirićima. Zatim se gadljivo namrštio, zavrnuo rukav i zavukao
ruku u kutiju. Između prstiju je osjetio meke obrise jedne velike gusjenice. Što je
nježnije i brže mogao, odvojio je to stvorenje koje se migoljilo od njezinih družica i
ubacio je u futrolu za naočale. Brzo je spustio poklopac nad tim malim stvorenjem
koje se mahnito trzalo.
Gurnuo je futrolu za naočale na dno aktovke, iza peperminta, papira, nalivpera i
svezaka.
Službenik je potom ponovo zavezao kutiju, ugodno se smjestio na stolcu i
spremio na čekanje. Postao je svjestan glasnih otkucaja svog srca. Čak se malo i
znojio. Počeo je duboko disati i sklopio oči.
Opusti se sada, govorio je samome sebi. Glavno uzbuđenje je prošlo.
Prošle su dvije ili tri minute, a nitko nije došao. Službenik je i dalje bio sam.
Njegova bizarna prijevara prošla je neprimijećeno. Počeo je lakše disati.
Na kraju je ponovo pogledao krivotvorenu fakturu. Shvatio je da je to odlično
obavio. Otvorio je glavnu knjigu i upisao, u odjeljku pod I&R, datum i obavijest: 27.
Čet, Anno Urbis 1779: S trgovačkog broda X. MG gusjenice: 4.
Posljednji broj kao da je bio ispisan crvenom tintom i kao da je zurio u njega.
Natipkao je identične podatke u dnevnu listu prije nego je ponovo podigao
zapečaćenu kutiju i odnio je do zida. Otvorio je klizna vrata i nagnuo se nad malim
metalnim pragom kako bi ubacio kutiju s ličinkama u kavez koji je čekao. Naleti
ustajalog, suhog zraka zapahnuli su mu lice pokuljavši iz mračne rupe između fasade i
utrobe Parlamenta.
Službenik je zatvorio kavez, a zatim i vrata ispred njega. Onda je, prstima koji su
još blago podrhtavali, prtljao oko programskih kartica, dok na kraju nije iz malog
svežnja izvukao onu koja je bila obilježena sa I&R. Ubacio ju je u prorez
informatičkog stroja.
Začulo se drhtavo šištanje i grebanje zubaca dok su upute stizala do klipova,
čekića i zamašnjaka, poslije čega je kavez bio vrtoglavo povučen prema gore,
odnesen daleko od službenikove kancelarije, prebačen na drugu stranu podnožja
Parlamenta, prema vrletnim vrhovima.
Kutija s gusjenicama njihala se vučena kroz tamu. Ličinke nisu imale pojma da su
ponovo krenule na put, dok su peristaltički kružile po svom malom zatvoru.
Tihi motori prebacivali su kavez s jedne kuke na drugu, mijenjali mu pravac i
spuštali ga na pokretne trake. Konačno su ga pokupili na sasvim drugom kraju utrobe
Parlamenta. Kutija je nevidljivo kružila oko zgrade i postupno i neumoljivo
napredovala uvis, prema Istočnom Krilu koje je bilo pod jakim osiguranjem, prolazeći
kroz mehanizirane vene sve do organskih tornjića i izboja.
Napokon je žičani kavez uz prigušeni zveket pao na podlogu od opruga. Tišinu je
poremetila zvonjava. Minutu kasnije, vrata na oknu su se s treskom otvorila i kutija s
ličinkama bila je iznesena na žarku svjetlost.
U dugačkoj bijeloj prostoriji nije bilo prozora; obasjavali su je samo užarene
plinske mlaznice. U toj sterilnoj sobi vidjela se svaka pukotina. Nije bilo prašine, niti
se u njoj uspijevala nastaniti bilo kakva prljavština. Oči bi vas zaboljele od tolike
čistoće.
Okupljena u skupine, stvorenja u bijelom obavljala su svoje sumnjive poslove.
Jedna od tih sjajnih, kamufliranih prilika razvezala je uže na kutiji i pročitala
fakturu. Nježno je otvorila kutiju i zavirila unutra.
Podigla je kartonsku kutiju i ponijela je, držeći je što dalje od sebe, kroz
prostoriju. Na suprotnom kraju je jedan od njezinih kolega, mršav kaktusovac s
bodljama brižljivo prekrivenim debelim, bijelim jednodijelnim odijelom, otvorio
velika, zaključana vrata prema kojima se zaputila. Pokazala mu je svoju propusnicu i
on se maknuo u stranu kako bi je propustio ispred sebe.
Oprezno su se uputili isto onako bijelim i praznim hodnikom, kao što je bila i
prostorija iz koje su došli, a na čijem se suprotnom kraju nalazila velika željezna
rešetka. Kaktusovac je vidio da njegova kolegica nešto oprezno drži s obje ruke, te je
ispružio ruku pokraj nje i ubacio programsku karticu u prorez u zidu. Tanka rešetka
kliznula je u stranu.
Njih dvoje uđoše u jednu golemu, mračnu prostoriju.
Strop i zidovi bili su toliko udaljeni da se nisu vidjeli. Sa svih strana je dopiralo
nekakvo daleko i čudno jadikovanje i mukanje. Kada su im se oči priviknule na tamu,
mjestimično su se pred njima u toj golemoj dvorani počeli pojavljivati kavezi sa
stranicama od tamnog drveta, željeza ili armiranog stakla. Neki od njih bili su golemi
poput soba: drugi nisu bili veći od kakve knjige. Svi su bili poredani poput vitrina u
muzeju i bili su opremljeni kartama i knjigama u kojima ste mogli pročitati podatke o
eksponatima ispred sebe. Znanstvenici odjeveni u bijelo kretali su se kroz labirint
između staklenih blokova kao duhovi po ruševinama, pravili su bilješke, promatrali,
smirivali ili gnjavili stanovnike kaveza.
Zarobljenici su njušili, roktali, pjevali i nestvarno se premještali po svojim
mračnim kavezima.
Kaktusovac se odlučnim korakom zaputio naprijed i nestao. Žena koja je nosila
ličinke pažljivo je nastavila kroz prostoriju.
Razne stvari su se zalijetale u nju dok je prolazila pokraj njih i ona bi svaki puta
zadrhtala zajedno sa staklom. Nešto je napravilo masni vrtlog u golemoj bačvi punoj
žitkog blata: ugledala je zubate pipke kako zamahuju prema njoj i nešto što je
projurilo kroz spremnik. Okupala se u hipnotičkoj organskoj svjetlosti. Prošla je
pokraj nekog malog kaveza, prekrivenog crnom tkaninom s upadljivim znakovima
upozorenja i uputama vezanim za to kako se treba odnositi prema sadržaju. Kolege su
joj prilazili i ponovo se udaljavali noseći podmetače, raznobojne dječje kocke i
komade trulog mesa.
Privremeni crni drveni zidovi dizali su se ispred nje šest metara uvis, okružujući
četiri kvadratna metra prostora. Čak je odozgo bio probijen strop od valovitog
čeličnog lima. Kod ograđenog ulaza u tu sobu unutar sobe stajao je stražar odjeven u
bijelo, poduprte glave, kako bi mogao podnijeti težinu bizarne kacige. Na leđima je
imao pričvršćenu pušku i zakrivljenu sablju. Pokraj njegovih nogu nalazilo se još
nekoliko kaciga, istih kao ona koju je on imao na glavi.
Kimnula je stražaru i pokazala da želi ući. Pogledao je iskaznicu koja joj je
visjela oko vrata.
"Znate što vam je činiti?" tiho je upitao.
Kimnula je i na trenutak pažljivo spustila kutiju na pod, nakon što je prethodno
provjerila je li uže i dalje čvrsto svezano. Zatim je podigla jednu od kaciga koje su
ležale pokraj stražarevih nogu i stavila tu neprikladnu stvar na glavu.
Lubanja joj je sada bila zarobljena u kavezu od mesinganih cijevi i vijaka. Na
udaljenosti od oko pola metra ispred svakog oka visjelo je po jedno malo ogledalo.
Podesila je trake ispod brade kako joj se ta teška stvar ne bi micala, okrenula je leđa
stražaru i počela podešavati zrcala. Pomicala je pokretne zglobove sve dok stražara
nije jasno vidjela iza sebe. Zatvorila je jedno pa drugo oko i provjerila vidljivost.
Kimnula je.
"U redu, spremna sam”, objavila je i podigla kutiju, usput je odvezujući. Nije
skidala pogled s ogledala, dok je stražar otključavao vrata iza nje. Čim ih je otvorio,
skrenuo je pogled kako ne bi vidio što je unutra.
Znanstvenica je, koristeći zrcala, ušla natraške žurno u mračnu prostoriju.
Oblio ju je znoj kada je vidjela kako se vrata pred njom zatvaraju. Ponovo je svu
pažnju usredotočila na ogledala i počela polagano pomicati glavu s jedne na drugu
stranu gledajući prostor iza sebe.
Jedan golemi kavez s debelim crnim šipkama zauzimao je gotovo sav prostor.
Zahvaljujući tamno smeđoj svjetlosti zapaljenog ulja i svijeća, mogla je razabrati
vegetaciju posađenu bez reda, koja je odumirala baš kao i malo drveće u kavezu.
Napola trulo raslinje i tama u prostoriji bili su dovoljno gusti da nije mogla vidjeti
suprotan kraj prostorije.
Brzo je pogledom šarala po retrovizorima. Ništa se nije kretalo.
Tiho se natraške uputila prema kavezu, do mjesta gdje je, prema potrebi, iz
kaveza kroz prorez između špki izlazio jedan mali pladanj ili je bivao uvučen u kavez.
Posegnula je iza sebe i podigla glavu. Ogledala su se spustila pod kutom, tako da je
sada mogla vidjeti svoju ruku kako pipa naokolo. Bio je to težak i nimalo elegantan
manevar, ali je ipak nekako uspjela dohvatiti dršku i povući pladanj van.
Začula je snažne udarce u kutu kaveza. Kao da je netko brzim zamasima tresao
debele pokrivače, udarajući jednim o drugog. Dok se mučila da istrese ličinke na
pladanj, počela je ubrzano disati. Četiri malena, lelujava stvorenja skliznula su na
metal, zajedno s razderanim papirićima.
Zrak je istog trena postao drugačiji. Gusjenice su namirisale stanovnika kaveza i
počele ga preklinjati za pomoć. A stvar u kavezu je odgovarala.
Ti krici su bili nečujni. Treperili su valnim dužinama koje su se razlikovale od
zvučnih. Znanstvenica se naježila od glave do pete kad su duhovi osjećaja proletjeli
kroz njezinu lubanju poput napola uhvaćenih glasina. Djelići nepoznate radosti i
neljudskog užasa uvukli su joj se u nosnice, uši, zašli iza očiju, sinestetički.
Drhtavim prstima gurnula je pladanj natrag u kavez.
Dok se udaljavala od šipki, nešto ju je lascivno pomilovalo po nozi. Uplašeno je
prigušeno kliknula i trgnula nogavice izvan dosega, potisnuvši užas i oduprijevši se
porivu da se okrene.
U onim zrdalima na glavi je na trenutak ugledala tamnosmeđe udove koji su se
razmotavali u grubom raslinju, žućkaste zube i crne očne duplje. Začuo se šum paprati
i granja i stvorenje je nestalo. Znanstvenica je brzo pokucala na vrata, teško progutala
slinu i onda zadržala dah dok se vrata nisu otvorila i ona posrćući izletjela van,
gotovo se bacivši stražaru u naručje. Jednim žurnim pokretom otkopčala je trake ispod
brade i oslobodila se kacige. Niti jednom nije pogledala stražara dok je iza nje
zatvarao i zaključavao vrata.
"Je li zatvoreno?" konačno je prošaptala.
 "Da."
Polako se okrenula. Nije smogla snage podići pogled, nego ga je prikovala za
pod, zagledavši se u dno vrata kako bi vidjela govori li ovaj istinu. Zatim je polako i s
očitim olakšanjem podignula oči prema njemu.
Vratila je kacigu stražaru. "Hvala", promrmljala je.
"Je li sve proteklo dobro?" upitao je.
"Nikada ne protekne dobro”, otresla se i okrenula od njega.
Učinilo joj se da je iza sebe čula snažni lepet kroz drvene zidove.
Žurnim korakom se vratila kroz prostoriju s neobičnim životinjama, shvativši tek
na pola puta da i dalje u rukama steže sada praznu kutiju u kojoj su nekada bile
ličinke. Preklopila ju je i gurnula u džep.
Zatvorila je za sobom teleskopsku ogradu na velikoj odaji punoj sjenovitih,
nasilnih obličja. Vratila se duž izribanog bijelog hodnika i, prošavši kroz ona prva
teška vrata, konačno stigla u predvorje odjela za Istraživanje i Razvoj.
Zatvorila ih je za sobom i zaključala, prije nego se sva sretna pridružila svojim
kolegama odjevenim u bijelo, koji su zurili u femtoskope, čitali članke ili tiho
razgovarali pokraj vrata koja su vodila u ostale specijalizirane odjele. Na svakim od
tih vrata bila je u crveno-crno ploča.
Dok se dr Magesta Barbile vraćala do svog pulta kako bi podnijela izvješće, na
trenutak se osvrnula preko ramena i pogledala upozorenja otisnuta na vratima kroz
koja je malo prije prošla.
Biorizik. Opasnost. Nužan je krajnji oprez.
 Deseto poglavlje

"Nemate iskustva s drogama, gospođice Lin?"

Lin je već bezbroj puta rekla gospodinu Šarenku kako joj je vrlo teško govoriti
dok radi. Ljubazno ju je obavijestio da se on dosađuje dok pozira njoj ili bilo kojem
drugom portretisti. Rekao joj je da mu ne mora odgovarati. Ako je bilo što od onoga
što bude govorio stvarno zainteresira, moći će o tome porazgovarati poslije seanse.
Ne smije mu zamjeriti, rekao je, ali on ne može ostati miran dva, tri, četiri sata u
komadu, a da ne izusti ni riječ. To bi ga izludilo. I tako je ona slušala što je govorio i
pokušavala upamtiti jednu ili dvije primjedbe koje će kasnije spomenuti. I dalje se
silno trudila da ga ne razočara.
"Trebali biste kušati. U stvari, siguran sam da već jeste. Umjetnica kao vi.
Sigurno ste poželjeli proniknuti u dubine svoje psihe. I tome slično." Osjetila je
podsmjeh u njegovom glasu.
Lin je nagovorila gospodina Šarenka da joj dopusti raditi na tavanu njegove baze
u Kostogradu. Otkrila je da je to jedino mjesto u cijeloj zgradi do kojeg je dopirala
prirodna svjetlost. Svjetlo nije bilo potrebno samo slikarima ili heliotipistima:
struktura i opipljivost umjetničkih površina, koje je s tolikom pažnjom stvarala
zahvaljujući izlučevinama svojih žlijezda, nije se vidjela pri svjetlosti svijeća, a
pretjerano se isticala pri svjetlosti plinskih mlaznica. Oko toga se nervozno prepirala
s njim sve dok nije prihvatio njezin stručni sud. Otad pa nadalje, sobar kaktusovac bi
je pričekao kod vrata i odvodio na najviši kat, gdje su kroz vrata na stropu visjele
drvene ljestve.
Penjala se na tavan i silazila s njega sama. Kad god je Lin stigla, gospodin
Šarenko bi je već čekao. Stajao je u tom golemom prostoru na nekoliko metara od
mjesta na kojem bi se ona pomolila kroz otvor. Trokutasta šupljina se, izgleda,
protezala najmanje nad trećinom dužine terasastog niza zgrada, a možda i nad radnom
sobom. Gospodin Šarenko, koji je predstavljao kaotičnu gomilu nakalemljenog mesa,
smještao se u samom njezinom središtu.
Na tavanu nije bilo namještaja. Bila su samo jedna vrata koja su vodila u neki
mali hodnik s vanjske strane, ali ih nikada nije vidjela da se otvaraju. Zrak na tavanu
je bio suh. Lin je koračala po rasušenim daskama, riskirajući pri svakom koraku
poneku špranju. Međutim, prljavština na velikim tavanskim prozorima kao da je bila
prozirna, propuštala je i rasipala svjetlost. Lin bi nježno dala znak gospodinu Šarenku
da stane ispod snopa sunčevih zraka ili pod svjetlost koja je dopirala kroz oblake.
Prije nego što bi nastavila s radom na skulpturi, koračala je oko njega kako bi se
ponovo orijentirala. Jednom ga je pitala gdje će postaviti svoj kip u prirodnoj
veličini. "Ništa vi ne brinite", odvratio je uz nježni osmijeh.
Stajala je pred njim i promatrala mlaku sivu svjetlost na kojoj su se isticale crte
njegovog lica. Svaki puta prije nego bi počela raditi, provodila je nekoliko minuta
iznova se upoznajući s njim.
Pri prvim dolascima bila je uvjerena da se on preko noći mijenjao, da su se
djelići njegove fizionomije, koji su odlučivali o općem dojmu, pregrupirali kad nitko
nije gledao. Narudžba koju je prihvatila počela ju je plašiti. Histerično se pitala nije
li na sebe preuzela obvezu da obavi nemoguć zadatak. Ali nije prošlo dugo vremena i
ona je naučila unositi red u njegov kaos. Smatrala je apsurdnim i besmislenim brojiti
komadiće hitina oštrih poput britve, koji su stršili iz nekog komadića zadebljale kože,
kako bi bila sigurna da na svojoj skulpturi nije niti jednog preskočila. To joj je bilo
gotovo vulgarno, kao da je njegovo anarhično obličje i trebalo prkositi brojanju. Ipak,
čim bi ga pogledala takvim očima, njen rad bi poprimao oblik.
Lin bi stajala i zurila u njega, brzo mijenjajući fokus od jedne stanice vida do
druge, s koncentracijom koja je jurila preko njezinih očiju. Odmjeravala je agregatno
stanje koje je predstavljalo gospodina Šarenka kroz dijelove koji su se iz časa u čas
mijenjali. Donosila je guste, bijele štapove organske kaše koju će propustiti kroz
metabolizam dok bude stvarala svoje umjetničko djelo. Već je ih bila pojela nekoliko
prije nego što je stigla ovamo, a dok mu bude očima uzimala mjeru, na brzinu će
sažvakati još jedan, ne obazirući se na vrlo loš okus. Brzo će ga protjerati kroz
glavočlanak do vreće u stražnjem dijelu grudočlanka. Njezin zadakčlanak će se vidno
napuhnuti dok bude skladištila svoj slinasti malč.
Okrenut će se i ugledati mjesto odakle je počela raditi, troprstnu reptilsku pandžu
koja je predstavljala jedno od stopala gospodina Šarenka i svezat će je za niski nosač.
Potom će s okrenuti i kleknuti licem prema subjektu, otvorivši mali hitinski omotač
koji je štitio njezinu žlijezdu pa će, uz jedno nježno cmok, priljubiti donje usne na
stražnjem dijelu glavočlanka na rub skulpture iza sebe.
Lin će najprije nježno ispljunuti malo enzima koji će omekšati već stvrdnutu
kepri-pljuvačku, ponovo pretvorivši rub kipa na kojem, je radila u gustu, ljepljivu
sluz. Zatim će se sasvim usredotočiti na dio noge koji je obrađivala. Upijat će sve što
se moglo vidjeti, a onda će se prisjećati oblika koje nije mogla vidjeti, egzoskeletnih
zareza, mišićnih šupljina; počet će nježno istiskivati gustu kašu iz svoje žlijezde, dok
će njezine usne sastavljene od kružnih steznih mišića razvlačiti, skupljati, širiti,
valjati, poravnavati i oblikovati sluzavu kašu.
Koristila je sedef s preljevima iz kepri pljuvačke za postizanje efekta. Na
pojedinim mjestima, međutim, boja bizarnog tijela gospodina Šarenka bila je previše
napadna, previše je privlačila pozornost i morala ju je oponašati. Lin bi na trenutak
spustila pogled i dohvatila šaku punu raznobojnih bobica razvrstanih po paleti ispred
nje. Pažljivo je vodila računa o tome u kojoj kombinaciji ih uzima. Na brzinu bi
pojela taj šareni koktel od crvenih bobica, plavih bobica, zatim, recimo, žutih,
grimiznih i crnih.
Sok žarkih boja ispljunula bi kroz glavocrijeva niz neobične unutrašnje putove do
dodatne vreće uz onu glavnu na košu, i već poslije četiri do pet minuta mogla je
istisnuti izmiješanu boju u razvodnjenu kepri-pljuvačku. Pažljivo bi razmazala tekući
talog po određenim mjestima, izlijevajući zaprepašćujuće boje u značajne mrlje i
kraste, poslije čega su se one brzo zgušnjavale, poprimajući određeni oblik.
Tek poslije nekoliko sati rada, kada bi već postala podbuhla i iscrpljena, i kada
je u ustima osjećala odvratnu kiselinu bobica i ustajali ukus kaše, Lin se mogla
okrenuti i pogledati što je napravila. U tome je bila vještina žlijezdo-umjetnika koji su
morali raditi naslijepo.
S izvjesnim ponosom je zaključila kako rad na prvoj nozi gospodina Šarenka
dobro napreduje.
Oblaci koji su se nazirali kroz svjetlarnik napadali su, rasplinjavali se i
pregrupirali u pramenove i grude u novim dijelovima neba. U usporedbi s njima, zrak
na tavanu je bio gotovo nepokretan. Prašina je nepomično visjela. Gospodin Šarenko
je zauzeo pozu, okrenuvši se prema svjetlosti.
Mogao je dugo nepokretno stajati, ali su zato barem jedna njegova usta morala
govoriti. Danas je odlučio pričati Lin o drogama.
"Koji je tvoj otrov, Lin? Šazbah? Kljova ne djeluje na kepre, je li tako, što znači
da to otpada..." mozgao je on. "Mislim da umjetnici imaju ambivalentan odnos prema
drogama. Želim reći kako se sve svodi na oslobađanje zvijeri koja je u nama, zar ne?
Ili anđela. Ma što to bilo. Na otvaranje vrata za koja netko može pomisliti da su
zaglavljena. Ako to činiš uz pomoć droga, zar to onda ne znači da je umjetnost
zapravo razočaranje? Umjetnost mora nešto priopćiti, nije li tako? Ako se oslanjaš na
droge, i baš me briga što mi kaže tamo neki preobraćeni mali makro koji se sa svojim
kompićima u plesnoj dvorani bode šišmunjom, to je onda krajnje individualno
iskustvo, otvorila si vrata, ali možeš li priopćiti ono što si našla iza njih?
S druge strane pak, ako ostaneš tvrdoglavo čista i oslanjaš se samo na um, onda
možeš komunicirati s drugima, jer svi govorite istim jezikom, da tako kažem... ali jesi
li u tom slučaju otvorila vrata? Možda u najboljem slučaju možeš proviriti kroz
ključanicu. Možda će to biti dovoljno..."
Lin je na trenutak podigla pogled, kako bi vidjela kojim ustima govori. Bila su to
ona velika i ženska, u blizini ramena. Zapitala se kako to da mu se i glas nije
promijenio. Bilo joj je žao što mu ne može odgovoriti, mada je željela da on već
jednom umukne. Bilo joj je teško usredotočiti se, ali dobro je znala da ne treba
navaljivati, jer ga je već natjerala na jedan kompromis.
"U drogi leži mnogo, mnogo novca... to ti je, dakako, poznato. Znaš li koliko je
tvoj prijatelj i agent Srećko Gazid spreman platiti za svoje najnovije nelegalno piće?
Sigurno bi se zaprepastila. Pitaj ga, učini to. Postoji nevjerojatno veliko tržište za te
tvari. Ima mjesta čak i za više dobavljača, i svi mogu lijepo zaraditi."
Lin je osjećala da joj se gospodin Šarenko ruga. Tijekom svakog razgovora koji
je vodio s njom otkrivao joj je poneku tajnu o podzemlju novog Krobuzona, uvlačeći
je u nešto što je željela izbjeći. Ja sam samo posjetitelj, mahnito mu je željela reći
znacima. Ne treba mi karta grada! Povremeno koja čašica šazbaha da me podigne,
možda malo kajnina da me tresne i smiri, to je sve što tražim... ne znam ništa o
dilanju i ni ne želim znati!
"Mama Francine drži neku vrstu monopola u Maloj Spirali. Počela je slati svoje
prodavače i izvan Kinkena. Poznaš li je? Jedna od tvojih. Strašno poslovna žena. Ona
i ja ćemo se morati dogovoriti. Inače će postati gadno." Nekoliko usta gospodina
Šarenka se osmjehnulo. "Reći ću ti nešto", tiho je dodao. "Uskoro mi stiže pošiljka
nečega što bi trebalo i te kako izmijeniti moju distribuciju. Možda ću i sam imati neku
vrstu monopola..."
Večeras ću naći Isaaca, nervozno je odlučila Lin. Izvest ću ga na večeru, negdje
u Putenim Poljanama gdje mogu svojim prstima dodirnuti njegove prste na nogama.
Godišnje takmičenje za Šintakost nagradu brzo se približavalo, održat će se
krajem medoarija, i morat će smisliti što će mu reći zašto neće sudjelovati. Nikada
nije pobijedila - ti suci, ljutito je pomislila, ne shvaćaju žlijezdoumjetnost - ali ona i
njezini prijatelji umjetnici u posljednjih sedam godina nisu propustili niti jedno
takmičenje. To je postalo neka vrsta obreda. Na dan proglašenja pobjednika uvijek bi
organizirali veliku večeru i poslali nekoga po jutarnje izdanje Putene Gazete, koja je
bila sponzor takmičenja, da vide tko je pobijedio. Potom bi pijani ogovarali
organizatore govoreći kako su to lakrdijaši bez ukusa.
Isaac će biti iznenađen kad sazna da ona neće sudjelovati. Odlučila je natuknuti
mu nešto o grandioznom poslu kojeg se prihvatila, što bi mu trebalo na izvjesno
vrijeme začepiti usta.
Dakako, razmišljala je, ako je još zabavljen garudom, neće ni primijetiti jesam
li išla na natjecanje ili ne.
Shvatila je da je zlovoljna i da nije pravedna prema njemu. I sama je bila sklona
prepustiti se istoj vrsti opsjednutosti: nije bilo trenutka kada nije krajičkom oka
vidjela čudovišno obličje gospodina Šarenka. Jednostavno je to bio loš tajming, to što
su i Isaac i ona ovog puta istovremeno bili opsjednuti, nepovezano je razmišljala.
Ovaj posao će je živu pojesti. Žudjela je za tim da je svake večeri kad se vrati kući,
čekaju voćna salata, karte za kazalište i vođenje ljubavi s Isaacom.
A umjesto toga, on je u svojoj radionici bez prestanka nešto črčkao, dok je nju iz
noći u noć kod kuće u Lavandi čekao prazan krevet. Nalazili su se jedanput do dvaput
tjedno, na brzinu bi večerali i utonuli u dubok i nimalo romantičan san.
Lin je podigla pogled i primijetila da su se od vremena njezinog dolaska na tavan
sjene pomaknute. Počela je tananim prednjim nožicama užurbano čistiti usta, oči i
antene. Zaključila je kako će ovaj obrok raznobojnih bobica koje je upravo žvakala
biti posljednji za taj dan. Oporost plavobobica ublažavala je slatkim
ružičastobobicama. Pažljivo ih je miješala, dodala nekoliko nezrelih biserbobica ili
žutobobica koje samo što nisu fermentirale. Dobro je znala kojem okusu teži:
bolesnoj, pokvarenoj gorčini nijanse koja podsjeća na boju sirovog lososa kojega je
već počelo nagrizati sivilo, a to je upravo bila boja mišića na listu gospodina
Šarenka.
Progutala je bobice i istisnula sok kroz glavojednjak. Konačno je štrcnuo na
svjetlucave površine kepri pljuvačke koja se sušila. Bio je malo previše rijedak: dok
je izlazio, prskao je i kapao uokolo. Lin je ipak nastavila raditi s njim podešavajući
nijansu mišića pomoću apstraktnih šara i iscjedaka. Spašavala je stvar, iako o tome
uopće nije razmišljala.
Kada se pljuvačka osušila, ona se odvojila. Osjetila je kako se pečat od
ljepljivog blata razvlači i puca kada je povukla glavu od napola završene noge.
Nagnula se na jednu stranu, napela i kroz žlijezdu istisnula preostalu kašu. Nabrekli
rebrasti stražnji dio njenog glavočlanka se skvrčio i vratio u svoje uglavnom
uobičajene dimenzije. Debela bijela kapljica kepri pljuvačke ispala je iz njezine
glave i smotala se na podu. Lin je istegnula vrh žlijezde i očistila ga stražnjim nogama,
a zatim je pažljivo zatvorila mali zaštitni poklopac ispod vrhova krila.
Ustala je i protegnula se. Prijateljske, hladne, opasne, male izjave gospodina
Šarenka naglo prestadoše. Nije shvatio da je završila.
"Tako brzo, gospođice Lin?" povikao je, tobože razočarano.
Gubim snagu, ako ne vodim računa o vremenu, polako je objasnila znakovima.
Iscrpljujuće je. Moram prestati.
"Svakako”, složio se gospodin Šarenko. "Kako napreduje majstorsko djelo?"
Zajedno su se okrenuli.
Lin je bila zadovoljna. Uspjela je stvoriti upečatljiv učinak koji je odisao
životom dok se bila trudila izaći na kraj s razvodnjenim raznobojnim sokom. Nije bio
sasvim naturalistički, ali uostalom, niti jedan njezin rad nije bio takav: mišić
gospodina Šarenka ostavljao je dojam kao da je snažnim zamahom bio nabačen na
kosti noge. A ta analogija možda uopće nije bila daleko od istine.
Prozirne boje slijevale su se u neravnomjernim udubljenjima niz bjelinu koja se
presijavala poput unutrašnjosti školjke. Komadi tkiva i mišića puzili su jedni preko
drugih. Zamršenost višeslojnog mesa bila je živopisna. Gospodin Šarenko je s
odobravanjem kimnuo.
"Znaš”, tiho je zaustio, "ponekad poželim da ne vidim ništa sve dok tvoj rad ne
bude gotov, samo da bih mogao doživjeti taj veliki trenutak. Znaš, mislim da je do
sada sve odlično. Baš odlično. Međutim, opasno je prerano dijeliti pohvale. Mogla bi
se uzoholiti... ili izgubiti zainteresiranost. I zato te molim da ne dopustiš da te obuzme
malodušnost, gospođice Lin, ako od sada pa nadalje ne budem izricao ni pohvale ni
pokude, sve do samog završetka posla. Jesmo li se dogovorili?"
Lin kimnu. Nikako nije mogla odvojiti pogled od onoga što je stvorila i vrlo
nježno je rukom protrljala glatku površinu kepri pljuvačke koja se sušila. Prstima je
istraživala prijelaz od krzna na krljušti i potom na kožu ispod koljena gospodina
Šarenka. Spustila je pogled na original. Zatim ga je podigla i zagledala mu se u glavu.
Uzvratio joj je pogled parom tigrovih očiju.
Što... što ste ranije bili? upitala je znakovima.
Uzdahnuo je.
"Pitao sam se kada ćeš mi postaviti to pitanje, Lin. Nadao sam se da nećeš, ali
dobro sam znao da je to malo vjerojatno. Sada se moram zapitati razumijemo li se
uopće nas dvoje", odjednom je zlobno zasiktao. Lin se povukla.
"To je tako... predvidivo. Još me nisi počela promatrati na pravi način. Nisi.
Pravo je čudo kako možeš stvarati ovakvu umjetnost. Ti i dalje gledaš na ovo."
neodređeno je svojom majmunskom šapom pokazao na vlastito tijelo "... kao na nešto
izobličeno. I dalje te zanima ono što je bilo i što je to krenulo naopako. Nije u pitanju
nikakva pogreška niti nedostatak, niti matiranje: ovo je slika i bit..." Glas mu se
odbijao od greda.
Malo se primirio i spustio mnogobrojne ruke.
"Ovo je cjelina."
Kimnula je, kako bi mu stavila do znanja da je shvatila, previše umorna da bi se
prestrašila.
"Možda sam previše oštar prema tebi", zamišljeno reče gospodin Šarenko.
"Želim ti reći... ovaj komad ispred nas jasno svjedoči o tome da imaš osjećaj za
prijelomni trenutak, iako tvoje pitanje nagovještava upravo suprotno... I zato možda”,
nastavio je sasvim polako, "sadržiš u sebi taj trenutak. Jednom dijelu tebe nisu
potrebna nikakva objašnjenja, čak i kada tvoj viši um postavlja pitanja u takvom
obliku da je nemoguće na njih odgovoriti."
Pobjednički se zagledao u nju.
"Ti se i sama nalaziš u toj zoni kopiladi, gospođice Lin! Tvoja umjetnost se
stvara tamo gdje se pretapaju tvoje razumijevanje i tvoje neznanje."
Odlično, odvratila je znakom dok je skupljala stvari. Besmislica. Oprostite što
sam pitala.
"I ja sam se pitao, ali mislim da više ne", odvrati on.
Lin je spustila poklopac drvene kutije preko umrljane palete, preostalih
bojobobica (bit će joj potrebno još, shvatila je) i blokova kaše. Gospodin Šarenko je
nastavio filozofirati, razmatrati teoriju o miješanju rasa. Lin ga nije slušala. Podesila
je antenu tako da ne sluša njega, nego prigušenu buku i lupu kuće, težinu zraka na
prozoru.
Želim osjetiti nebo iznad sebe, pomisli ona, a ne ovaj star i prašnjav zagrljaj
greda, ovaj krhki krov prevučen katranom. Vratit ću se kući pješice. Polagano. Kroz
Smrdljivu Baru.
Što je duže razmišljala o tome, njezina odlučnost je sve više rasla.
Zastat ću kod laboratorija i nonšalantno pozvati Isaaca da pođe sa mnom,
ukrast ću ga na jednu noć.
Gospodin Šarenko nije zatvarao usta.
Umukni, umukni, razmaženo derište, prokleti megalomanu sa šašavim
teorijama, pomislila je Lin.
Okrenula se kako bi ga znakovima pozdravila i učinila je to gotovo nepristojno.
 Jedanaesto poglavlje

Razapeti golub ležao je u obliku slova X na tamnoj ploči Isaacovog drvenog

stola. Mahnito je vrtio glavom s jedne na drugu stranu, ali nije uspijevao ispustiti
nikakav zvuk, iako je bio prestrašen.
Krila su mu bila pribijena tankim čavlima zabijenim kroz mali prostor između
raširenih pera, čavlima koji su potom bili svinuti kako bi vrhovi krila ostali sputani.
Noge goluba bile su privezane za donju četvrtinu malog križa. Drvo ispod njega bilo
je poprskano bijelo-sivim ptičjim izmetom. Grčio se i pokušavao zamahnuti krilima,
ali nije mogao.
Isaac se naginjao nad njim, zamahujući povećalom i dugačkom olovkom.
"Prestani se zezati sa mnom, crve jedan”, promrmljao je i vrhom olovke bocnuo
rame ptice. Kroz povećalo je promatrao jedva primjetni drhtaj koji je prošao sićušnim
kostima i mišićima. Nešto je zapisao, uopće ne pogledavši papir pred sobom.
"Hej!"
Isaac se okrenuo kad je začuo Lublamaijev nervozni uzvik i udaljio se od stola.
Otišao je do ruba balkona i pogledao dolje. "Što je?"
Lublamai i David stajali su jedan pokraj drugoga u prizemlju, ruku prekriženih na
grudima. Podsjećali su na članove pjevačkog zbora koji samo što nisu zapjevali. Bili
su namršteni. Nekoliko sekundi vladala je tišina.
"Slušaj", zaustio je Lublamai, odjednom pomirljivo, "Isaac... Dogovorili smo se
da ovdje možemo obavljati istraživanja, kakva god želimo, i da jedni drugima nećemo
postavljati nikakva pitanja, da ćemo jedni druge podržavati, i sve to... je li tako?"
Isaac je uzdahnuo i protrljao oči palcem i kažiprstom lijeve ruke.
"Tako vam Klepetala, momci, ne igrajmo se starih vojnika", rekao je zastenjavši.
"Ne morate me podsjećati da smo prošli sito i rešeto, niti što ste sve pretrpjeli, znam
da ste nadrkani, i ne krivim vas zbog toga..."
"Smrdi, Isaac”, otvoreno reče David. "I po cijeli dan slušamo tu buku."
Dok je Lublamai govorio, stari konstrukt se nesigurno dokotrljao i stao iza njega.
Glava mu se okrenula i njegove leće uhvatiše dvojicu muškaraca. Trenutak je
oklijevao, a onda je prekrižio tupaste metalne ruke, trapavo oponašajući njihove poze.
Isaac upre prstom prema njemu.
"Pogledajte, pogledajte, ta glupa stvar je pošizila! Zakvačila je virus! Bolje da je
odmah bacite u smeće, dok se još nije samoorganizirala; u protivnom ćete prije isteka
ove godine voditi redovite rasprave s tim svojim mehaničkim poslužiteljem!"
"Ne mijenjaj jebenu temu", iznervirano ga je opomenuo David, okrenuo se i
gurnu konstrukta, koji se prevrnuo. "Svi bismo se htjeli maknuti kada nam nešto smeta,
ali ovo je prevršilo svaku mjeru."
"U redu!" Isaac je nervozno podiže ruke. Polako se osvrnuo oko sebe. "Izgleda
da sam podcijenio Lemuela”, rekao je pokajnički.
Uzdignuta platforma, koja je opasivala skladište, bila je od početka do kraja
pretrpana kavezima u kojima su se nalazila stvorenja koja lete, deru se, puze. U
skladištu je odzvanjalo od huke zraka, iznenadnog pomicanja i lepeta krila, bubnjanja
izmeta, a najglasnije od svega bilo je neprestano kriještanje uhvaćenih ptica.
Golubovi, vrapci i čvorci izražavali su svoju uznemirenost cvrkutom i dozivanjem:
kad biste ih slušali pojedinačno, ne bi bili naročito glasni, ali ovako udruženi, tvorili
su prodoran i ljutit zbor. Papagaji i kanarinci bi iznenada prodorno zakriještali u tom
ptičjem mudrovanju, pred čim se Isaac skanjivao. Guske, pilići i patke dodavali su
ovoj kakofoniji rustikalnu notu. Aspisi nepomičnih lica bacali su se u zrak i prelazili
kratke razmake u svojim kavezima, udarajući gušterolikim malim tijelima o žičana
pročelja. Lizali su rane svojim sićušnim lavljim njuškama i rikali poput agresivnih
miševa. Golemi stakleni spremnic puni muha, pčela, osa, vodencvjetova, leptira i
letećih buba odjekivali su raznolikom, napadnom bukom. Slijepi miševi su visjeli
naglavce i promatrali Isaaca užarenim očicama. Vilinkonjic-zmije šuštale su svojim
dugim, elegantnim krilima i glasno siktale.
Podovi kaveza nisu bili očišćeni i osjećao se prodorni, kiseli smrad ptičjeg
izmeta. Isaac je primijetio da Iskrenost tetura gore-dolje po prostoriji, tresući svojom
prugastom glavom. David je primijetio u što Isaac gleda.
"Aha", povikao je. "Vidiš? Zlo joj je od tog smrada."
"Momci”, počne Isaac, "cijenim vašu strpljivost, zaista. Ali ovdje je riječ o
uzimanju i davanju, nije li tako? Lube, sjećaš li se kada si izvodio one eksperimente
sa zvukom i kada ti je onaj tip dva dana udarao o golemi bubanj?"
"Slušaj, Isaac, ovo traje već gotovo tjedan dana! Koliko će još? Što je još na
rasporedu? Barem to počisti!"
Isaac spusti pogled na iznervirana lica u prizemlju. Shvatio je da su baš nadrkani.
Pokušao je na brzinu smisliti nekakav kompromis.
"U redu, slušajte”, rekao je na kraju, "noćas ću sve očistiti... obećavam. Riješit
ću to... znam! Najprije ću obraditi one najglasnije. Pokušat ću ih se osloboditi
najkasnije... za dva tjedna?" završio je neuvjerljivo. David i Lublamai su se pobunili,
ali prekinuo je njihovo ruganje i mijaukanje. "Platit ću veću stanarinu za sljedeći
mjesec! Što kažete na to?"
Istog trena prestali su ispuštati nepristojne zvukove. Dvojica muškaraca se
proračunato zagledaše u njega. Bili su znanstvenici, suborci, opaki momci iz
Smrdljive Bare, prijatelji; ali nitko od njih nije bio financijski dobrostojeći, tako da
nisu mogli sebi priuštiti biti sentimentalni kad se radilo o novcu. Znajući to, Isaac je
pokušao unaprijed spriječiti svaku njihovu namjeru da potraže drugi neki prostor. Ne
bi mogao sam plaćati zakupninu ovog mjesta.
"O kojoj sumi razgovaramo?" upita David.
Isaac se zamislio. "Dat ću dvije gvineje više?"
David i Lublamai su se pogledali. Bila je to velikodušna ponuda.
"I”, nastavi Isaac, onako kao usput, "kad smo već kod toga, dobro bi mi došla
pomoć. Ne znam kako bih izašao na kraj s nekima od ovih... uh... znanstvenih
predmeta. Zar nisi jednom radio na nekoj ornitološkoj teoriji, Davide?"
"Nisam", oštro odgovori David. "Bio sam asistent nekome tko je radio na tome.
Strašno sam se dosađivao. Da znaš da si proziran, 'Zaac. Neću prestati protestirati
protiv tvojih dosadnih ljubimaca čak ni ako me uključiš u svoj projekt..." Nasmijao se
s trunkom humora. "Da se nisi posvetio radu na Uvodu u empatičku teoriju ili tako
nečem?"
Iako mu se rugao, David se uputio uz stube, a Lublamai ga je slijedio.
Zastao je na vrhu i odmahnuo glavom kada je vidio sve te kreštave zatvorenike.
"Vražjeg mu repa!" prošaptao je cereći se. "Koliko te je ovo koštalo?"
"Nisam još izravnao sve račune s Lemuelom", suho je odvratio Isaac. "Ali moj
novi gazda bi me trebao pokriti."
Na najvišoj stubi Lublamai se pridružio Davidu. Pokazao je rukom prema gomili
šarenih kaveza na suprotnom kraju platforme. "Što imaš tamo?"
"Tamo držim egzotiku", ogovorio je Isaac. "Aspise, lasimuhe..."
"Imaš lasimuhu?" uzviknu Lublamai. Isaac kimne i razvuče usta u osmijeh.
"Nemam srca izvoditi bilo kakav eksperiment na lijepim primjercima",
primijetio je. "Mogu li je vidjeti?"
"Svakako, Lube. Tamo je, iza kaveza s batkinom."
Dok se Lublamai probijao između nagomilanih kaveza, David se na brzinu
osvrnuo oko sebe.
"Gdje ti je taj tvoj ornitološki problem?" upitao je i protrljao šake.
"Na stolu." Isaac je pokazao na jadnog, svezanog goluba. "Kako da ga natjeram
da se prestane vrpoljiti? U početku sam želio vidjeti kako upravo to radi, želio sam
proučiti muskulaturu, ali sada mu želim sam pomicati krila."
David se zagledao u njega, kao da pred sobom ima slaboumnika. "Ubij ga."
Isaac slegne ramenima. "Pokušao sam. Odbija umrijeti."
"Ma jebeš..." David se ogorčeno nasmijao i uputio do stola. Potom je zavrnuo
golubu šiju. Isaac se napadno trgnuo i podigao krupne ruke.
"Nisu dovoljno profinjene za takvu vrstu posla. Imam trapave prste i prokleto
sam osjećajan”, izjavi on živahno.
"Kako da ne”, skeptično se složio David. "Na čemu to radiš?"
Isaaca istog trenutka ponese oduševljenje.
"Ovaj..." Otišao je do stola. "Imao sam zajebanu sreću s garudama u gradu. Čuo
sam glasine da jedan par živi u Humku Sv. Klepetala i Sirijskoj pa sam lansirao
glasinu kako sam voljan debelo platiti za nekoliko sati razgovora i nekoliko heliotipa.
Još nisam dobio baš nikakav odgovor. Također sam na sveučilištu pribio i nekoliko
plakata, u kojima se raspitujem bi li bilo koji garuda student bio spreman i voljan
navratiti ovamo, ali moji izvori mi kažu da se ove godine nijedan nije prijavio."
"'Garude nisu... navikli apstraktno misliti'." David je oponašao podrugljivi ton
govornika iz zlokobne stranke Tri Pera, koja je prošle godine održala koban skup u
Smrdljivoj Bari. Isaac, David i Derkhan bili su otišli tamo, namjeravajući razbiti taj
skup. Vrijeđali su čovjeka na pozornici i gađali ga trulim narančama, na oduševljenje
stranaca koji su vani demonstrirali. Kad se toga sjetio, Isaac je zagrmio.
"Apsolutno! I tako, kad ne mogu otići u Kal, trenutno ne mogu raditi s pravim
garudom, i zato promatram različite mehanizme za letenje koje... uh... vidiš uokolo.
Zaprepastio bi se kad bi znao koliko se zapravo razlikuju."
Isaac je prelistavao gomile bilježaka, podizao dijagrame krila zeba i muha
zunzara. Odvezao je mrtvog goluba i polagano pravio kružne pokrete njegovim
krilima. Bez riječi je pokazao prema zidu s druge strane stola. Bio je prekriven
brižljivo prikazanim dijagramima krila, uvećanim rotirajućim zglobovima ramena,
umanjeno predstavljenim silama, prelijepo osjenčanim studijama pernatih uzoraka.
Bilo je tu i heliotipa zrakoplova sa strelicama i upitnicima načrčkanim crnom tintom.
Bilo je tu i značajnih skica bezumnih ratnih brodova, i jako uvećanih slika krila ose.
Svaki je crtež bio pažljivo obilježen. David je polagano prelazio pogledom preko
mnogih sati rada, preko komparativnih studija letećih strojeva.
"Mislim da je mom klijentu svejedno kako će njegova krila... ili što god to bilo...
izgledati, samo mu je važno da se može vinuti u zrak kada god to poželi." David i
Lublamai su znali za Yaghareka. Isaac ih je zamolio neka ga nikome ne spominju. Imao
je u njih povjerenja. Rekao im je za njega za slučaj da ga Yagharek posjetio dok su oni
u skladištu, mada ih je garuda do sada, tijekom svojih kratkih posjeta, uspijevao
izbjeći.
"Je li ti palo na pamet da mu jednostavno, znaš već, ponovo nalijepiš neka krila!"
primijeti David. "Da ga Prepraviš?"
"Svakako, moje glavno istraživanje se svodi upravo na to, ali postoje dva
problema. Jedan je: kakva krila? Morat ću ih napraviti. A drugi je: poznaješ li ti bilo
kojeg prepravitelja koji je spreman to napraviti potajno? Najbolji biočudotvorac
kojeg znam je prezreni Vermishank. Otići ću i do njega, baš li budem morao, ali prije
toga ću morati zapasti u krajnji očaj... Za sad obavljam preliminarne radove i
pokušavam shvatiti koje veličine i kakvog oblika treba biti to nešto što će ga uopće
moći podići, a i koji izvor energije bih trebalo uporabiti. Ako na kraju ipak krenem
tim putem."
"Što još imaš na umu? Psihočudotvorstvo?"
 "Znaš već, UFT, moj stari favorit..." Isaac se iscerio i smjerno slegnuo ramenima.
"No, imam osjećaj da su leđa tog garuda previše oštećena da bi ih bilo lako
prepraviti, čak i kad bih uspio izabrati prava krila. Razmišljam o tome da kombiniram
dva različita polja energije... Sranje, Davide, ne znam. Javio mi se začetak jedne
ideje..." Neodređeno je pokazao prema grubo obilježenom crtežu trokuta.
"Isaac?" Lublamaijev povik nadjačao je nemilosrdno kokodakanje i kriještanje.
Isaac i David pogledaše u njegovom pravcu. Nakon što je razgledao lasimuhu i par
zlatnih papigica s dugačkim repovima, nastavio je dalje. Upravo je pokazivao na
manju gomilu kutija, sanduka i bačvi. "Što je ovo?"
"Oh, to je moja dječja soba”, doviknuo mu je Isaac i osmjehnu se. Uputio se do
Lublamaija, vukući Davida sa sobom. "Mislio sam da će biti zanimljivo pratiti razvoj
iz nečeg što ne može letjeti u nešto što može, tako sam se uspio dočepati gomile još
nerođenih, tek rođenih i beba."
Zastao je pokraj kolekcije. Lublamai je zurio u gomilu živopisnih kobaltnih jaja u
kućici.
"Ne znam što će se izleći iz njih”, reče Isaac. "Nadam se nešto lijepo."
Kućica se nalazila na vrhu gomile sličnih kutija s otvorenim prednjim stranama, i
u svakoj od njih nalazilo se po jedno nespretno napravljeno gnjezdašce. U njima je
bilo od jednog do četiri jajeta. Neka od njih bila su nevjerojatnih boja, a neka u
prljavoj nijansi pijeska. Jedna mala cijev zavojito se gubila u prostoru iza kućica,
prelazila preko ograde i spuštala se do kotlova u prizemlju. Isaac ju je gurnuo nogom.
"Mislim da vole toplo..." promrmljao je. "Nisam siguran..."
Lublamai se nagnuo kako bi zavirio u prozirni rezervoar.
"Vau..." uzviknuo je. "Osjećam se kao da mi je ponovo deset godina! Dat ću ti za
njih šest pikula."
Pod rezervoara vrvio je od malih zelenih gusjenica. Pohlepno i sustavno
proždirale su lišće koje je bilo grubo nagurano oko njih. Nije bilo stabljike na kojoj ih
nije bilo.
"Da, vrlo zanimljivo. Trebale bi se ovih dana začahuriti i mislim da ću ih onda
nemilosrdno otvarati u raznim fazama, da vidim kako se preobražavaju."
"Okrutan je život pomoćnika u laboratoriji, zar ne?" promrmljao je Lublamai u
rezervoar. "Kakve još odvratne larve imaš?"
"Gomilu crva. Njih nije teško hraniti. Iskrenosti najvjerojatnije najviše smeta
miris." Isaac se nasmijao. "Još neke ličinke koje obećavaju da će se pretvoriti u
leptire i moljce, strašno agresivne vodene stvarčice za koje su mi rekli da će se
pretvoriti u damask-mušice i..." Isaac je pokazao prema rezervoaru punom prljave
vode, koji se nalazio iza ostalih.
"I”, ponovi on i šepureći se, okrenuo se prema malom žičanom kavezu, nekoliko
koraka dalje, "nešto posebno..." Lupnuo je prstom po kavezu.
 David i Lublamai okružiše kontejner i zablenuše se u njega. "Oh, predivna je...
"prošaptao je David, poslije kraćeg vremena. "Što je to?" siknuo je Lublamai.
Isaac pogleda preko njihovih glava svoju gusjenicu-zvijezdu.
"Da budem iskren, prijatelji moji, nemam pojma. Znam samo da je golema, lijepa
i da nije baš najsretnija."
Ličinka je slijepo njihala svoju debelu glavu. Tromo je premještala svoje krupno
tijelo po žičanom zatvoru. Bila je najmanje dvanaest centimetara dugačka i tri
centimetra široka, a po debeljuškastom cilindričnom tijelu bile su bez nekog reda
raspoređene mrlje žarkih boja. Iz stražnjeg dijela stršile su joj šiljaste dlake. Dijelila
je kavez s već uglavnom potamnjelim listovima salate, komadićima mesa, kriščicama
voća, komadićima papira.
"Vidite i sami", poče Isaac, "nema toga čime je nisam pokušao nahraniti. Stavio
sam unutra sve moguće postojeće travke i biljke, ali ona ne želi niti jednu od njih.
Onda sam pokušao s ribom, voćem, kolačima, kruhom, mesom, papirom, ljepilom,
pamukom, svilom... ali ona i dalje samo besciljno ruje uokolo, gladuje, i optužujuće
zuri u mene."
Isaac se također nagnuo nad kavezom, gurnuvši glavu između Davidove i
Lublamaijeve.
"Očigledno želi jesti", rekao je. "Počela je gubiti boju, što je zabrinjavajuće,
kako s estetske točke tako i s fiziološke... Ja sam na gubitku. Razmišljam o prekrasnim
bićima koje će zbog mene umrijeti." Isaac je šmrknuo, kao da je to već gotova stvar.
"Otkud ti?" upita David.
"Oh, znaš već kako to ide", odgovorio je Isaac. "Ja sam je dobio od tipa koji ju
je dobio od nekog čovjeka, koji ju je pak dobio od neke žene koja je do nje došla... i
tako dalje. Nemam pojma otkud potječe."
"Nećeš valjda i nju rasporiti?"
"Bože dragi, ne. Ako poživi dovoljno dugo da se začahuri, u što iskreno
sumnjam, jedva ću čekati da vidim što će iz te čahure izaći. Možda je čak poklonim
Muzeju znanosti. Znate vi mene. Pravi rodoljub... Ionako ne može poslužiti u
istraživanjima. Ne mogu je čak ni natjerati da jede, a kamoli na preobrazbu, a o
letenju da i ne govorim. Sve ostalo što vidite oko sebe..." raširio je ruke i napravio
krug zglobovima ruku kako bi obuhvatio cijelu prostoriju "... bit će samljeveno u
mojem antigravitacijskom mlinu. Ali ovaj mali starkelja..." pokazao je na ravnodušnu
gusjenicu "... spada u društveni rad." Zatim je razvukao usta u širok osmijeh.
Odozdo se začulo škripanje. Netko je otvorio vrata. Sva tri muškarca su se
opasno nagnula preko ograde platforme i pogledala u prizemlje, očekujući da ugledaju
Yaghareka garudu s lažnim krilima ispod ogrtača.
Međutim, u njih je odozdo gledala Lin.
David i Lublamai su se zbunjeno trgnuli. Bilo im je neugodno kad ju je Isaac
neprirodno i iznervirano pozdravio. Skrenuli su poglede kao da im je nešto drugo u
tom trenutku privuklo pozornost.
Isaac je požurio niz stube.
"Lin”, povikao je. "Baš mi je drago što te vidim." Kad je stigao do nje, brzo je
upitao.
"Dušo, što tražiš ovdje? Mislio sam da ćemo se vidjeti kasnije tijekom tjedna."
Dok je govorio, primijetio je kako njezina antena pokunjeno podrhtava, te je
pokušao savladati svoju nervozu. Bilo mu je jasno da su Lub i David shvatili što se
događa... poznavali su ga vrlo dugo: uopće nije sumnjao da su, zahvaljujući njegovom
izbjegavanju razgovora o svom ljubavnom životu i po pojedinim nagovještajima,
naslutili istinu. Ali ovo nisu bile Putene Poljane. Ovo mjesto se nalazilo preblizu
kuće. Netko ga je mogao vidjeti.
Ali kakve veze ima sve to, Lin se očigledno jadno osjećala.
Slušaj, brzo mu je rekla znakovima, želim da pođeš sa mnom, nemoj odbiti.
Nedostaješ mi. Umorna. Naporan posao. Oprosti što sam došla ovamo. Morala sam
te vidjeti.
Isaac je istovremeno bio i bijesan i zaljubljen. Ovo je opasan presedan,
pomislio je. Jebigal
"Pričekaj", prošaptao je. "Daj mi malo vremena."
Odjurio je uz stube.
"Lube, Davide, zaboravio sam da večeras trebam izaći s prijateljima pa su
poslali nekoga po mene. Obećavam da ću sutra podmiriti sva dugovanja. Časti mi.
Sve su nahranjene, za to sam se pobrinuo..." Brzo se osvrnuo oko sebe i potom uložio
veliki napor da ih pogleda u oči.
"U redu”, rekao je David. "Lijepo se provedi."
Lublamai mu je samo mahnuo neka se gubi.
"Dobro", izusti Isaac s nelagodnošću, osvrćući se oko sebe. "Ako se Yagharek
vrati... uh..." U tom je trenutku shvatio kako nema što reći. Zgrabio je sa stola
bilježnicu i sjurio se niz stube ne osvrnuvši se. Lublamai i David su se potrudili da ga
ne isprate pogledima.
Zahvatio je bespomoćnu Lin poput snažnog vjetra i pronio je kroz vrata na ulicu
koju je već obavijala tama. Dobro ju je pogledao tek kada su izašli iz skladišta, dok je
njegova nervoza polako splašnjavala. Bila je iscrpljena i potištena.
Isaac je trenutak oklijevao, a onda ju je uhvatio za ruku. Spustio je bilježnicu u
njezinu torbu koju je zatvorio uz glasno škljocanje.
"Posvetimo se noćas sebi”, prošaptao je.
Kimnula je i oslonila glavočlanak o njega, tek na trenutak, i čvrsto ga stegnula.
Potom su se razdvojili, bojeći se da ih netko ne vidi. Polako su se uputili prema
stanici Lukavac, korakom ljubavnika, nekoliko opreznih koraka jedno od drugog.
 Dvanaesto poglavlje

Ako bi se neki ubojica šuljao oko zgrada na Zastavnici ili u Tumornom Klinu, bi
li militia gubila vrijeme ili štedjela sredstva? Ne bi! Lov na Jacka Polumolitvu upravo
to dokazuje! Pa ipak, kada ubojica Okouhoda napadne u Okuci Smog, ništa se ne
događa! Prošlog tjedna je iz rijeke Katran izvađena još jedna žrtva bez očiju, tako da
se broj ubijenih sada popeo na pet, a od plavo odjevenih policijskih seronja iz Šiljka
ni traga. Imamo izreku: jedan zakon vrijedi za bogate, a drugi za siromašne!
Po cijelom Novom Krobuzonu osvanuli su plakati koji traže vaš glas - ako ste
dovoljno sretni da ga imate! Rudgutterovo Debelo Sunce hukće i puše, stranka
Konačno Smo Progledali bljuju lukave riječi, Različite Tendencije lažu ugnjetavanim
strancima, a oni ljudski gadovi iz Tri Pera šire svoj otrov. Pošto su kandidati tako
jadni, Razuzdani Otpadnik poziva sve one koji su osvojili pravo glasa neka
sabotiraju tajno glasovanje! Sastavite stranku iz pakla i obznanite da je Izborna Lutrija
cinična prijevara. Naša parola glasi: glasovi za sve i glasajte za promjene!
Lučki radnici vodijanoji iz Mrežodrva razmišljaju o tome da stupe u štrajk, jer su
se lučke vlasti polakomile za njihovim zaradama. Prava je sramota što se Ceh ljudskih
lučkih radnika javno ogradio od njihovih akcija. Naša parola glasi: stremimo
osnivanju jednog sindikata za sve rase, koji će se suprotstaviti gazdama!
Derkhan je podigla pogled s novina kada je jedan par ušao u vagon. Nonšalantno
i kradomice, preklopila je primjerak Razuzdanog Otpadnika i gurnula ga u torbu.
Sjedila je, okrenuta natraške, na samom početku vlaka, tako da je mogla
promatrati ono malo ljudi u vagonu, a da ne pomisle kako ih uhodi. Dvoje mladih, koji
su upravo ušli, zanijeli su se kada je vlak napustio Čvor Sedim i onda brzo sjeli. Bili
su jednostavno, ali lijepo odjeveni, što ih je izdvajalo od najvećeg broja onih koji su
putovali u Kamilicu. Derkhan je pretpostavljala da su to mladi verulinški misionari,
studenti sa sveučilišta koji se nalazio malo dalje, uz put u Utrinu i koji su se pobožno i
licemjerno spuštali u kal Kamilice kako bi spasili duše siromašnih. U sebi je zarežala
na njih dok je vadila ogledalce.
Derkhan je ponovo podigla pogled kako bi provjerila je li nekome zapela za oko,
a potom se kritički zagledala u svoje lice. Malo je popravila bijelu periku i pritisnula
gumeni ožiljak, kako ne bi slučajno otpao. Brižljivo se odjenula. Na sebi je imala
prljavu i poderanu odjeću, kako nitko u Ritu ne bi ni pomislio da ima uza se novaca,
ali se pobrinula da ta odjeća ne bude pretjerano prljava, kako ne bi izazvala pogrdan
bijes putnika u Vrani, iz koje je krenula na put.
Na krilu je držala bilježnicu. Iskoristila je vrijeme tijekom putovanja da napravi
nekoliko pripremnih zabilješki o nagradi Sintacost. Prvi krug će biti negdje krajem
mjeseca. Razmišljala je o tome da napiše članak za Mamac o tome što je, a što nije
prošlo prvo rešeto. Namjeravala je zvučati vickasto, ali s ozbiljnim osvrtom na
politiku pravosuđa.
Zagledala se u početak koji nije obećavao i uzdahnula. Zaključila je da nije
vrijeme za pisanje.
Derkhan je gledala kroz prozor sa svoje lijeve strane. Ovim krakom linije
Dexter, između Utrine i industrijske zone na jugoistoku Novog Krobuzona, vlakovi su
prolazili kroz središte u kojem se grad sudarao s nebom. Između zbijenih krovova
probijale su se policijske kule. U Smrdljivoj Bari i na Otoku Strak, i tamo daleko u
Muhostrani i Shecku. Vlakovi Južne Linije prolazili su južnije, s druge strane Velikog
Katrana.
Isprana Rebra su se pojavljivala i nestajala pokraj pruge, nadnoseći se nad
vagon. U zraku je bilo sve više dima i čađe, tako da se na kraju činilo da vlak plovi
po bujici smoga. Industrijski zvukovi postajali su sve jači. Dok je prolazio kroz
Sunter, vlak je jurio između golemih, raštrkanih dimnjaka nalik na raštrkano drveće.
Ehoglib je bio divlja industrijska zona na istočnoj strani. Malo ispod i južnije,
shvatila je Derkhan, vjerojatno se okupljala štrajkaška straža vodijanoja. Sretno,
braćo.
Kad je vlak skretao u velikom luku ulijevo, inercija ju je povukla udesno.
Odvojili su se od pruge Mrežodrvo i nastavili vijugajući prema istoku. Vlak se
spremao preskočiti rijeku.
Još dok je vlak skretao, na obzoru u smjeru Mrežodrva su se pojavili jarboli
visokih brodova. Blago su se zanosili i njihali na vodi. Derkhan je načas ugledala
smotana jedra, velika vesla i razjapljene dimnjake, uzbuđene, čvrsto zauzdane morske
zmajeve trgovačkih brodova iz Myrshocka, Shankella i Gnurr Ketta. Voda je ključala
od podvodnica izrezbarenih od velikih morskih školjki. Derkhan je okrenula glavu
kako bi ih mogla promatrati dok se vlak kretao u luku.
Preko krovova je na jugu vidjela Veliki Katran, širok i bezdušan, po kojem se
odvijao gusti vodeni promet. Prastare odredbe zaustavljale su velike brodove, strane
brodove, pola milje nizvodno od ušća Tumora u Katran. Oni su se okupljali iza otoka
Strak, u području dokova. Sjeverna obala Velikog Katrana je u dužini od dva i pol
kilometra, pa i više, bila pretrpana dizalicama koje su bez prestanka ukrcavale i
iskrcavale robu, klanjajući se poput golemih ptica hranilica. Gomile lađa i teglenica
prevozile su prebačeni teret uzvodno, do Okuke Smog i Velike Spirale i do
sirotinjskih industrija u Potokstrani; vukle su sanduke po kanalima Novog Krobuzona,
povezujući sitne trgovce i propale radionice, snalazeći se u tom labirintu kao
laboratorijski štakori.
Ilovaču iz Mrežodrveta i Ehogliba istiskivali su debeli, četvrtasti dokovi i
spremnici, a ti golemi slijepi rukavci vode koji su se ulijevali u grad i dubokim
kanalima bili povezani s rijekom, vrvjeli su brodovima.
Jednom su u Lošostrani pokušali oponašati dokove Mrežodrveta. Derkhan je
vidjela što je od njih ostalo. Tri golema smrdljiva, malarična prokopa, čiju su
površinu probijale napola potonule olupine i svinute grede.
Tandrkanje i odzvanjanje tračnica pod željeznim kotačima iznenada se
promijenilo kad je parna lokomotiva povukla svoj teret na snažne nosače Žitnog
Mosta. Malo se zaljuljao s jedne na drugu stranu, usporivši na tim neodržavanim
tračnicama, dok se s prezirom kretao iznad Kamilice.
Nekoliko sivih blokova od popucalog i trulog betona nicalo je s razine ulica
poput korova iz kloake. Mnogi od njih bili su nedovršeni. Potporne su grede stršile iz
sablasnih krovova, hrđale, krvarile uslijed kiše i vlage i prljale fasade zgrada. Iznad
tih monolita su, poput vrana lešinara, kružili zmajčići, slijetali na najviše katove i
zasipali susjedne krovove izmetom. Obrisi sirotinjskog dijela Kamilice nadimali su
se, prskali i bili drukčiji svaki puta kad ih je Derkhan vidjela. Ispod grada su
probijani tuneli koji su ispod Novog Krobuzona tvorili mrežu ruševina, kanalizacije i
katakombi. Ljestve prislonjene uza zid jednog su dana bile pribijene, drugog ojačane,
i već poslije tjedan dana postale su stubište koje vodi do novog, klimavog kata,
podignutog između dva žalosna krova. Kamo god pogledala, Derkhan je vidjela ljude
koji su ležali, trčali ili se tukli po krovovima.
Kad se smrad Rita uvukao u vagon koji je usporavao, umorno je ustala.
Po običaju, na izlazu nije bilo nikoga tko bi uzeo njezinu kartu. Da nije zazirala
od teških posljedica koje bi je snašle ako bi je uhvatili, iako su šanse za to bile
minimalne, Derkhan nikada ne bi ni kupila kartu. Bacila ju je na pult i sišla.
Vrata na stanici Kamilica bila su uvijek otvorena. Zahrđala su u tom položaju i
bršljan ih je prikovao za zidove. Derkhan je zakoračila u ciku i smrad Srebroleđne
ulice. Uz zidove glatke od gljiva i trule gline, bila su dovezena kolica. Ovdje ste
mogli nabaviti raznu lončariju - neki predmeti bili su iznenađujuće dobre kvalitete.
Derkhan se okrenula i zašla dublje u zabitu uličicu. Bila je okružena neprekidnom
bukom, prodavači su reklamirali svoju robu kao da pozivaju na pobunu. Uglavnom su
prodavali hranu.
"Lukovi! Tko želi kupiti moje divne lukove?"
"Zvrkovi! Drž'te se zvrkova-puževa!"
"Juhica koja će vas zagrijati!"
Na svakom uglu mogli ste naći i ostale namirnice i usluge.
Kurve su se okupljale u bijedne, bučne bande. Prljave podsuknje i bogati volani
od ukradene svile, lica namazana bjelilom i crvenilom kako bi se pokrile modrice i
popucale vene. Smijale su se ustima punim polomljenih zuba i ušmrkavale sićušne
hrpice šazbaha pomiješanog s čađom i otrovom za štakore. Neke od njih bile su još
djeca i, kad ih nitko ne bi gledao, igrale su se papirnatim lutkicama i drvenim kolutima
za bacanje, a kada bi prošao neki muškarac lascivno su skupljale usne i oblizivale se.
Oni koji su hodali ulicama Kamilice pripadali su najnižem i najprezrenijem soju.
Pravi poznavatelji su dekadentnu, maštovitu, opsesivnu, fetišnu pokvarenost i tjelesne
perverzije tražili na drugom mjestu, u zoni crvenih fenjera između Vrane i Prevlake
Hrabrih. U Pasjem Ritu mogli ste se opustiti na najbrži, najjednostavniji i najjeftiniji
način. Ovdašnji klijenti bili su isto onoliko siromašni, prljavi i bolesni kao i kurve.
Industrijski prepravljeni radili su kao izbacivači na ulazima klubova iz kojih su
već u ovo doba izbacivani "drveni" pijanci. Agresivno su se klatili na kopitima,
podnožnicima, golemim stopalima i pokretnim metalnim pandžama. Lica su im bila
nagrđena, zaštićena. Očima su prikovali prolaznike koji bi im se pokušali rugati.
Pljuvali su po njima, a oni su šutjeli, ne želeći ostati bez posla. Njihov strah je bio
razumljiv: s Derkhanine lijeve strane jedna je šupljina prerastala u luk ispod pruge. Iz
tame je dopirao smrad govana i ulja, mehaničko zveckanje i ljudsko stenjanje
prepravljenog koji je umirao od gladi i pijanstva, sklupčan u smrdljivu gomilu.
Ulicama je posrtalo nekoliko starih, klimavih konstrukta koji su nespretno
izbjegavali kamenje i blato kojima su ih gađali ulični derani. Nije bilo zida bez
grafita. Krasile su ih nepristojne pjesmice i crteži potpomognuti sloganima iz
Razuzdanog Otpadnika i bogobojažljive molitve:
Dolazi Polumolitva!
Protiv Lutrije!
Katran i Tumor šire se poput nogu / Grad se pita kamo je otišao njezin
ljubavnik / Jer je sada naslijepo siluje / S kurcem koji pripada Vladi!
Nisu bili pošteđeni ni zidovi crkava. Nervozna skupina verulinških svećenika
brisala je pornografiju koja je osvanula na njihovoj kapeli.
Među okupljenima bilo je i stranaca. Neke su gnjavili, naročito nekoliko kepri.
Ostali su se smijali, šalili i psovali sa svojim susjedima. Na jednom uglu kaktusovac
se žestoko svađao s vodijanojem, a skupina sastavljena uglavnom od ljudi podijelila
se tako da su obojica imali svoje pristaše.
Djeca su siktala i tražila novčiće od Derkhan. Nije na njih obraćala pozornost, a
nije ni stisnula torbu uza se, jer bi na taj način samu sebe predodredila za žrtvu.
Odlučno se uputila u samo srce Kamilice.
Kada se zaputila ispod klimavih mostova i sklepanih prostorija koje kao da su
bile sagrađene od stvrdnute prljavštine, zidovi koji su je do tada okruživali kao da su
se sklopili nad njom. Zrak u njihovoj sjeni prijeteći je kapao i škripao. Iza sebe je
začula jedno vuuup i osjetila udar zraka po vratu kada je zmajčić aerobatski zaronio
kroz kratak tunel i ponovo se vinuo u nebo, pomahnitalo blebećući. Posrnuo je dok je
prelijetao iznad nje i udario o zid, pridruživši se mnoštvu psovki kojima su prisutni u
tunelu popratili prolazak malenog zmaja.
Zgrade pokraj kojih je prolazila izgleda da su se rukovodile pravilima koja su se
itekako razlikovala od onih u ostalim dijelovima grada. Ovdje ništa nije bilo
funkcionalno. Kamilica je izgleda rođena iz borbi u kojima su stanovnici bili nevažni.
Čvorovi i ćelije od opeka, drveta i lošeg betona, iskrivili su se i širili poput malignih
tumora.
Derkhan je skrenula u pljesnivu slijepu uličicu popločanu opekama i osvrnula se
oko sebe. Na suprotnom kraju stajao je prepravljeni konj, čije su stražnje noge bili
golemi pneumatski čekići. Prekrivena kola iza njega su svojim stražnjim dijelom
gotovo bila dogurana do zida. Bilo tko od onih koji su se vukli uokolo praznih
pogleda, mogao je biti policijski doušnik. Ali morala je riskirati.
Prišla je kolima sa stražnje strane. Šest svinja bilo je istovareno iz kola u
privremeni obor, koji je bio otvoren na strani najbližoj zidu. Dvojica muškaraca trčali
su u tom malom prostoru hvatajući svinje: izgledali su komično. Svinje su trčale
uokolo, skvičeći i derući se kao mala djeca. Obor je vodio do polukružnog otvora u
zidu, nešto više od metar iznad tla. Derkhan je provirila kroz njega u smradnu rupu tri
metra ispod, slabo osvijetljenu plinskim mlaznicama, koje su nepouzdano treperile.
Pri svjetlosti petrolejki jazbina je odzvanjala, šištala i presijavala se u crvenim
tonovima. Ispod nje su prolazile neke prilike, poput duša kroz vatre pakla, povijene
pod teretom koji se cijedio.
Derkhan je prošla kroz otvor bez vrata sa svoje lijeve strane i spustila se strmim
stubama u klaonicu ispod površine tla.
Imala je dojam da je proljetna toplina ovdje bila pojačana kao nekom energijom
iz pakla. Derkhan se počela znojiti, probijajući se među truplima koja su se ljuljala i
mrljama zgrušane krvi. U stražnjem dijelu prostorije podignuti pogonski remen vukao
je teške kuke za meso duž stropa u bešćutnim krugovima i nestajao u mračnijoj utrobi
kosturnice.
Čak su i odsjaji noževa djelovali kao da su filtrirani kroz crvenkastu tamu.
Derkhan je prinijela svoje piće ustima i nosu i trudila se da ne povrati, usprkos
užeglom, jakom smradu krvi i toplog mesa.
Na suprotnom kraju prostorije spazila je trojicu muškaraca koji su se okupili
ispod otvorenog luka kojeg je vidjela s ulice. Na ovom mračnom i smrdljivom mjestu,
čak su i svjetlost i zrak Kamilice, koji su dopirali odozgo, djelovali kao pročistač.
Trojka iz klaonice se povukla, kao da su dobili neki nijem znak. Svinjari iz
uličice iznad njih uspjeli su uhvatiti jednu od životinja pa su uz novi val sočnih
psovki, stenjanja i užasnutog skvičanja, ubacili njezinu golemu tjelesinu kroz otvor.
Svinja je prodorno cvilila, naglavce srljajući u tamu. Ukočila se od straha dok je
padala k noževima koji su je čekali.
Začulo se mučno krckanje i pucanje kada su se svinjine ukočene nožice slomile
udarivši o pločice klizave od krvi i izmeta. Sručila se na noge koje su krvarile iz
otvorenih rana gdje su patrljci kostiju probili kožu i nastavila se bacakati i skvičati,
nesposobna da potrči i pobjegne. Trojica muškaraca su uvježbanom preciznošću
krenula naprijed. Jedan joj je sjeo na stražnjicu kako bi je spriječio da se sklopi poput
peroreza, a drugi ju je primio za opuštene uši i povukao joj glavu unatrag. Treći
čovjek joj je nožem razrezao kožu na vratu.
Čim joj je iz grla šiknula krv, njeno skvičanje je postupno zamiralo. Muškarci su
podigli golemu tjelesinu koja se još trzala na pripremljeni stol o koji je bila oslonjena
hrđava pila. Jedan od njih je opazio Derkhan. Laktom je gurnuo drugoga.
"Hej, Bene, lupežu nijedan! Stigla je tvoja otmjena kurvica!" doviknuo je
dobronamjerno i dovoljno glasno da ga Derkhan čuje. Čovjek kome se obratio
okrenuo se i mahnuo joj.
"Pet minuta", doviknuo je. Ona kimne. Piće je i dalje držala blizu usta i gutala
žuč i pljuvačku. Mlatarajuće tjelesine golemih, nasmrt preplašenih svinja, nastavile su
iz uličice padati na trbuhe, s nogama svijenim pod neprirodnim kutovima. Muškarci bi
svaku rasporili i objesili na stare drvene držače ostavljajući je iskrvariti. Ljuljali su
se jezici i komadi iskrzane kože s kojih je kapala krv. Kanali usječeni u pod klaonice
su se izlijevali kada bi prljava krv prepunila kante s iznutricama i skuhanim kravljim
glavama.
Konačno je pala i posljednja svinja. Muškarci su od iscrpljenosti jedva stajali.
Bili su krvavi od glave do pete i pušili su se. Nekoliko trenutaka su se oko nečeg
dogovarali i bučno i razuzdano nečemu smijali, a onda se onaj imenom Ben odvojio i
prišao Derkhan. Ostala dvojica su iza njega rasporili prvo truplo i izbacili unutrašnje
organe u golemo korito.
"Dee", tiho joj se obratio Benjamin Savitljivac, "neću te poljubiti u znak
pozdrava." Neodređenom kretnjom je pokazao na svoju natopljenu odjeću i krvavo
lice.
"Zahvalna sam ti na tome", odgovorila je. "Možemo li izaći odavde?"
Prošli su sagnutih glava ispod kuka za meso koje su se kretale uz trzaje i uputili
se prema mračnom izlazu. Zatim su se popeli stubama koje su vodile na razinu ulice.
Svjetlost je izgubila sivkastu nijansu kada se zamućeno plavetnilo neba probilo kroz
prljave svjetlarnike umetnute u strop uskog hodnika daleko iznad njih.
Benjamin i Derkhan skrenuše u prostoriju bez prozora u kojoj su se nalazili kada,
pumpa i nekoliko kanti. Iza vrata je visjelo nekoliko grubih ogrtača za kupanje.
Derkhan ga je bez riječi promatrala dok je sa sebe skidao prljavu odjeću i bacao je u
kantu u kojoj je bila voda s deterdžentom. Počešao se i nastavio se dugo češati, a onda
je pumpom ubacio vodu u kadu. Golo tijelo mu je bilo izbrazdano uljastom krvlju kao
u novorođenčeta. Istresao je malo deterdženta pod mlaz i promućkao hladnu vodu
kako bi napravio sapunicu.
"Tvoji kolege su puni razumijevanja, kada ti dopuštaju tek tako prekinuti posao i
otići na ševu, zar ne?" blago je upitala Derkhan. "Što si im rekao? Jesam li ja tebi
ukrala srce ili ti meni, ili da imamo strogo poslovni odnos?"
Benjamin se prigušeno zahihotao. Progovorio je jakim naglaskom Kamilice, koji
se znatno razlikovao od Derkhaninog gornjogradskog.
"Ionako sam odrađivao dodatnu smjenu. Radim prekovremeno. Rekao sam im da
ćeš svratiti. Što se njih tiče, ti si samo kurva kojoj sam se svidio, kao i ti meni. Prije
nego zaboravim, ta perika ti je zakon." Obješenjački se iscerio. "Odgovara ti, Dee.
Izgledaš super."
Zakoračio je u kadu i polako se spustio u vodu, naježivši se. Na površini vode je
ostavio debeli sloj krvi. Krv i prljavština su se polako skidali s njegove kože i lijeno
isplivali na površinu. Na trenutak je zatvorio oči.
"Neću dugo, Dee, obećavam”, prošaptao je.
"Ne žuri”, odvratila je.
Zaronio je i glavu ispod mjehurića, ostavivši tanke pramenove kose da se
kovrčaju na površini i polako tonu. Na trenutak je zadržao dah, a onda je počeo
žestoko trljati uronjeno tijelo, izlazeći na površinu samo udahnuti zrak.
Derkhan je napunila kantu vodom i stala iza kade. Kada je izronio, polako mu ju
je lijevala na glavu, ispirući s njega krvave mrlje sapunice.
"Ooooh, divno”, promrmljao je on. "Još, preklinjem te."
Udovoljila mu je.
Konačno je izašao iz kade, koja je sada podsjećala na mjesto nasilnog ubojstva.
Ispustio je sluzave ostatke vode u kanal uklesan u podu. Čuli su kako klokoće kroz
zidove.
Benjamin je navukao grubi ogrtač. Zatim je kimnuo Derkhan.
"Da prijeđemo na posao, ljubavi?" namignuo joj je.
"Recite mi kakve usluge očekujete od mene, viteže", odvrati ona.
Izašli su iz prostorije. Na kraju prolaza, do koga nije dolazila svjetlost što je
prodirala kroz svjetlarnik, nalazio se sobičak u kojem je Benjamin spavao. Zatvorio je
i zaključao vrata za njima. Soba je podsjećala na bunar, jer se više protezala u visinu
nego u širinu. I u njoj je prljavi prozor bio umetnut u četvrtasti strop. Derkhan i
Benjamin su prešli preko tankog futona i otišli do rasklimanog starog ormara, relikvije
koja je svjedočila o nekadašnjem sjaju i koja se nikako nije uklapala u ovaj ambijent.
Benjamin je zavukao ruku u ormar i odgurnuo nekoliko prljavih košulja. Zavukao
je prste u za to predviđene i izbušene rupe u drvenoj poleđini i onda je, uz blago
stenjanje, izvukao stražnju plohu ormara. Polako ju je okrenuo postrance i položio na
pod.
Derkhan se zagledala u prolaz od opeka koji je Benjamin otkrio, a on je s male
police u ormaru uzeo šibicu i svijeću. Zapalio je svijeću, štiteći je od naleta hladnog
zraka iz skrivene odaje. Derkhan mu je bila za petama kad je prošao kroz ormar i
osvijetlio ured Razuzdanog Odmetnika.
 Upalili su petrolejke. U odnosu na spavaću sobu iz koje su ušli, ova prostorija je
bila velika. Zrak je u njoj bio težak i nepokretan. Ni u nju nije dopirala prirodna
svjetlost. Visoko iznad mogli su se nazrijeti obrisi svjetlarnika, ali je njegovo staklo
bilo obojeno u crno.
Svuda uokolo ležali su prevrnuti, izgrebeni stolci i nekoliko stolova pretrpanih
papirom, škarama i pisaćim strojevima. Na jednom od stolaca sjedio je neaktivan
konstrukt, tupog pogleda. Jedna noga mu je bila smrskana i uništena, a iz nje su stršile
bakrene žice i komadići stakla. Zid je bio prekriven posterima. Uz zidove prostorije
bile su poredane gomile pljesnivih starih primjeraka Razuzdanog Otpadnika. Uz
jedan od zidova prekrivenih vlagom bio je prislonjen glomazni tiskarski stroj,
željezna grdosija prekrivena slojem masnoće i tiskarske boje.
Benjamin je sjeo za najveći stol i privukao još jedan stolac do sebe. Zapalio je
dugačak, ranije ugašen cigarilos. Strašno je dimio. Derkhan mu se pridružila. Pokazala
je prstom na konstrukta.
"Kako stari?" upitala je.
"Previše je bučan da bismo ga koristili danju. Moram čekam da ostali odu, mada
se ni za tiskarski stroj ne bi baš moglo reći da je tih, tako da je svejedno. Pravo je
olakšanje što jednom u dva tjedna ne moram okretati taj prokleti kotač cijele proklete
noći. Samo ubacim malo ugljena u njegovu utrobu, odvedem ga do njega, i odem
drijemati.
"Kako stojimo s novim izdanjima?"
Benjamin je polako kimnuo i pokazao na gomilu pokraj svojeg stolca.
"Nije loše. Otisnut ih je još nekoliko. Objavit ćemo tvoj člančić o prepravljenom
u predstavi nakaza."
Derkhan je odmahnula rukom.
"Nije to neka naročita priča."
"Nije, ali je zato... znaš već... zubata... Sprdamo se s izborima. Ne kažemo baš
'Jebeš Lutriju', ali se svodi otprilike na to." Nacerio se. "Znam da dosta sliči na
prethodni broj, ali za to je krivo ovo doba godine."
"Nisi bio sretni dobitnik ni ove godine, zar ne?" upita Derkhan. "Je li tvoj broj
izvučen?"
"Nije. Izvučen je samo jednom, i to prije mnogo godina. Otrčao sam na izbore
ponosno stežući nagradni vaučer i glasao za stranku Konačno Smo Progledali".
Mladenački entuzijazam." Ben se zahihotao. "Ni za tebe ne vrijedi automatska
kvalifikacija, je li tako?"
"Vražjeg mu repa, Benjamine. Nemam ja toliko novaca! Dala bih mnogo više za
Razuzdanog Otpadnika da ga imam. Ne, nisam pobijedila ni ove godine."
Benjamin je razvezao uzicu kojom je bila povezana gomila papira. Gurnuo je
nekoliko primjeraka k Derkhan. Podigla je primjerak s vrha i pogledala prvu stranicu.
Svaki primjerak se sastojao od jednog jedinog velikog lista papira koji je bio dvaput
presavijen na pola. Slova na naslovnoj strani bila su otprilike iste veličine kao ona
koja su koristili Mamac ili Svađa ili bilo koje druge legalne novine. Međutim, na
stranicama Razuzdanog Otpadnika, priče, slogani i opomene gurali su jedni druge
otisnuti sitnim slovima. Bilo je ružno, ali učinkovito.
Derkhan izvadi tri šekela i gurne ih Benjaminu. On ih pokupi, zahvali joj kroz
stisnute zube i spusti ih u limenu kutiju na rubu stola.
"Kada dolaze ostali?" upita Derkhan.
"S nekolicinom njih trebam se naći u pabu za otprilike jedan sat, a s ostalima
večeras i sutra." U uzburkanom, nasilničkom, nepoštenom i represivnom političkom
ozračju Novog Krobuzona, oni koji su pisali za Razuzdanog Otpadnika nisu se smjeli
susretati, osim u rijetkim i izuzetnim prilikama. Na taj način su smanjivali opasnost da
se među njih uvuku policijski doušnici. Benjamin je bio urednik, jedini stalni član
redakcije koja se često mijenjala i jedini kojeg su svi poznavali i tko je sve njih znao.
Derkhan je opazila gomilu grubo otisnutih listova na podu pokraj svog stolca.
Bile su to isto tako pobunjeničke novine, srodne Razuzdanom Otpadniku. Njihovi
suborci i rivali.
"Ima li što dobro?" upita ona, pokazavši glavom na gomilu. Benjamin je slegnuo
ramenima.
"Povici su ovog tjedna sranje. U Kovačnici imaju dobar uvodnik o poslovima
Rudguttera s brodskim kompanijama. Uzet ću nekoga da to malo istraži. Ostalo je
mršavo."
"Čemu želiš da se ja posvetim?"
"Ovaj..." Benjamin je počeo prekapati po papirima i konzultirati svoje bilješke.
"Osluškuj što se priča o štrajku dokera... Pretresi mišljenja, pokušaj doći do nekoliko
pozitivnih odgovora, nekoliko citata, znaš već. A što misliš o tome da napišeš
otprilike pet stotina riječi o povijesti Lutrije za pravo glasa?"
Derkhan kimne.
"Što se još sprema?" upita ona.
Benjamin skupi usne.
"Šuška se da je Rudgutter uhvatio neku bolest i podvrgnuo se sumnjivom
liječenju: to bih želio istražiti, mada ćeš mi reći kako je to sigurno prošlo kroz, samo
Klepetalo zna, koliko usta. Pa ipak, drži uši otvorene. Ima još nešto... još je u
početnom stadiju, ali je zanimljivo. Stupio sam u vezu s nekima koji tvrde da su oni u
vezi s nekim tko želi raskrinkati veze između Parlamenta i organiziranog zločina."
Derkhan je lagano i s razumijevanjem kimnula.
"Prava poslastica. O čemu razgovaramo? O drogama? Prostituciji?
"Sranje, možeš se kladiti da je Rudgutter umiješao svoje prste u sve što ti uopće
može pasti na pamet. Svi oni zajedno. Uzmu dio robe, obogate se, a onda pošalju
policiju da sredi kupce, prisvajaju novu ljetinu prepravljenih ili robova-rudara za
jame Strijelin Vrh, brinu se da zatvori budu puni... sve ljepše od ljepšeg. Ne znam
točno što ti napuhani papci imaju na umu. Strašno su nervozni i očigledno su spremni
izbrbljati se. Ali znaš ti mene, Dee. Polako, samo laganini." Namignuo joj je. "Ovo
sigurno neću propustiti."
"Obavještavaj me, može?" reče Derkhan. Benjamin je kimnuo.
Derkhan je gurnula svoje primjerke novina u torbu, sakrivši ih ispod odabranih
otpadaka. Zatim je ustala.
"U redu. Dobila sam naredbe. U ta tri šekela je, uzgred budi rečeno, uračunato i
četrnaest prodanih primjeraka Razuzdanog."
"Odlično”, reče Bendžamin dok je, među mnogima na stolu, tražio određenu
bilježnicu u koju bi to upisao. Ustao je i poveo Derkhan kroz vrata i ormar. Pričekala
je u njegovom sobičku dok je gasio svjetla u tiskari.
"Kupuje li i dalje onaj Grimkakosevećove?" upitao je kroz rupu. "Onaj
znanstvenik?"
"Da. Dobar je on."
"Prije nekoliko dan čuo sam neke čudne glasine s njim u svezi”, rekao je
Benjamin, izlazeći iz ormara i brišući masne ruke o krpu. "Je li to onaj isti koji
skuplja ptice?"
"Oh, da, radi na nekim eksperimentima. Zar si ti to, Benjamine, slušao što pričaju
kriminalci?" nasmiješila se Derkhan. "Skuplja krila. Mislim da je proglasio za svoje
načelo da nikada ne kupuje stvari službenim putem ako ih može nabaviti ilegalnim
kanalima."
Benjamin je s puno razumijevanja kimnuo glavom.
"E, pa tip je jako dobar u tome. Zna kako treba lansirati informaciju."
Dok je to govorio, nagnuo se u ormar i vratio na mjesto drvenu pozadinu.
Pričvrstio ju je i okrenuo se prema Derkhan.
"Dobro”, rekao je. "Vrijeme je da odigramo svoju ulogu."
Derkhan je kratko kimnula i malo raščupala periku. Razvezala je žnirance.
Benjamin je izvukao košulju. Zadržao je dah i počeo mlatarati rukama dok nije
pocrvenio u licu. Ispustio je iznenada zrak i ponovo ga duboko uvukao. Zaškiljio je i
odmjerio Derkhan.
"Hajde”, počeo ju je preklinjati. "Opusti se malo. Uništit ćeš mi reputaciju! Bar
bi mogla djelovati umorno..."
Ona se naceri, uzdahne i započne trljati lice i oči.
"Ooooh, gospon B", blesavo je zakriještala. "Vi ste najbolji koga sam ikada
imala!"
"To je već bolje”, promrmljao je i namignuo. Otključali su vrata i izašli u hodnik.
Nepotrebno su glumili. Bili su sami.
Daleko ispod mogli su čuti zvuk pila za meso.
 Trinaesto poglavlje

Kada se Lin probudila i spazila Isaacovu glavu pokraj svoje, dugo je zurila u nju.
Pustila je antenu da podrhtava na njegovom dahu. Prošlo je previše vremena,
razmišljala je ona, otkad ga je prošloga puta mogla ovako gledati i uživati.
Okrenula se na bok i pomilovala ga. Nešto je promrmljao, napućio usne i malo ih
rastvorio dok je disao. Počela je rukama prelaziti preko njegovog krupnog tijela.
Bila je zadovoljna sobom, zadovoljna i ponosna zbog onoga što je sinoć postigla.
Osjećala se jadno i usamljeno pa je odlučila riskirati. Znala je da će se Isaac naljutiti
ako samovoljno dođe u njegov dio grada. Međutim, večer je ipak protekla ugodno i to
zahvaljujući njoj.
Lin nije namjeravala igrati na kartu Isaacove sućuti, a ipak se, čim ju je bolje
pogledao, zabrinuo za nju i zaboravio da je ljutit. Shvatila je, s nekim neodređenim
zadovoljstvom, da se na njoj primjećivalo koliko je iscrpljena i neraspoložena, tako
da ga uopće nije morala uvjeravati da joj je potrebna pažnja. Čak je i prema
pokretima njezinog glavočlanka uspijevao zamijetiti što ona osjeća.
Isaacova nastojanja da se ne pročuje da je njezin ljubavnik imala su i jednu
dobru stranu. Kada su šetali ulicama, ne dodirujući se, polagano, podsjećali su na
stidljive mladiće i djevojke ljudske rase koji jedni drugima udvaraju.
Kod kepra nije postojalo ništa slično. Seks, čija je svrha bilo stvaranje
potomstva, bijaše tek neugodna zadaća koju su shvaćale kao demografsku dužnost.
Mužjaci kepra bili su bezumni skarabeji, nalik na ženske glavočlanke. Lin je bilo
drago što ih već godinama nije morala trpjeti dok puze, penju se i pare s njezinom
glavom. Seks zbog zabave, među ženkama, bio je bučan i javan, ali se uglavnom
svodio na obred. Udvaranje, odbijanje i prihvaćanje među pojedinim ženkama ili
skupinama bilo je formalno poput plesova. U tome nije bilo ničega od one nervozne
erotike od koje ti se zaveže jezik, kao kod mladih ljudskih bića.
Lin je dovoljno dobro poznavala ljudsku kulturu pa je mogla prepoznati tradiciju
koja je utjecala na Isaaca kad su zajedno išli gradom. Prije nego li se upustila u ovu
zabranjenu vezu s pripadnikom druge vrste bila je oduševljena seksom s pripadnicama
vlastitog soja i prezirala je prazne i besmislene zamuckujuće razgovore koje su vodili
ljudi, a koje je povremeno imala prigode čuti po Novom Krobuzonu. Ali iznenadila se
opazivši kako se i Isaac ponekad ponašao isto tako bojažljivo i nesigurno - i to joj se
prilično sviđalo.
Sinoć, dok su išli prohladnim ulicama prema stanici i vozili se povrh grada
prema Lavandi, to je došlo još više do izražaja. Jedna od najboljih posljedica svega
toga, dakako, bilo je da je želja u njima postala vrlo jaka mnogo prije nego što su
došli u priliku da je ispune.
Isaac ju je zgrabio čim su se vrata zatvorila za njima i ona mu je istom mjerom
uzvratila, obgrlivši ga rukama. Požuda je uslijedila vrlo brzo. Odvojila ga je od sebe,
rastvorila oklop na leđima i nagnala ga da joj miluje krila, što je on i učinio drhtavim
prstima. Natjerala ga je da se suzdržava, dok je ona uživala u njegovom milovanju.
Povukla ga je na krevet tek kada joj je udovoljio. Valjala se zajedno s njim dok nije
završio na leđima. Odbacila je odjeću i strgnula njegovu s njega. Opkoračila ga je i on
joj je milovao tvrdi glavočlanak, prelazio rukama preko njenog tijela, grudi, stezao joj
je kukove dok su se pokretali.
Kasnije joj je pripremio večeru. Jeli su i pričali. Lin mu nije ništa rekla o
gospodinu Šarenku. Bilo joj je neugodno kada ju je upitao zašto je te večeri tako
sjetna. Ispričala mu je poluistinu o golemoj, za rad teškoj skulpturi, koju nikome ne
može pokazati, što je značilo da se neće natjecati za Sintacost nagradu, o skulpturi
koja ju je silno iscrpljivala, i na kojoj je morala raditi na jednom mjestu u gradu koje
je pronašla, ali ne može mu reći gdje.
Bio je oprezan. Možda je sve ovo bilo izmišljeno. Znao je da se Lin ponekad
osjetila uvrijeđenom zbog lutanja njegovih misli kad je radio na nekom projektu.
Preklinjao ju je da mu kaže gdje radi.
Ona to, dakako, ne može reći.
Otišli su u krevet otirući mrvice i sjemenke. Isaac ju je u snu zagrlio.
Kad se probudila, Lin je provela nekoliko dugih trenutaka uživajući u Isaacovoj
nazočnosti prije nego što je ustala i spržila mu kruh za doručak. Kada ga je miris
probudio, razigrano ju je poljubio u vrat i grudočlanak. A ona je njega glavonožicama
pomilovala po obrazu.
Moraš li ovog jutra raditi? upitala ga je znakovima preko stola, dok je donjim
čeljustima žvakala grejpfrut.
Isaac je s nelagodom podigao pogled prema njoj.
"Uh... ovaj. Zaista moram, dušo." Žvakao je i gledao ju.
Što?
"Pa... Kod kuće me čekaju te ptice i sve ono, ali situacija je pomalo blesava.
Vidiš, proučavao sam golubove, crvendaće, sokolove lovce, i, Klepetala mu, tko zna
što sve ne, ali još nisam vidio niti jednog jedinog jebenog garudu izbliza. I zato se
spremam u lov. Do sada sam to odlagao, ali mislim da je kucnuo trenutak. Idem u
Kal." Isaac je napravio grimasu i ostavio joj vremena da probavi njegove riječi.
Odgrizao je još jedan poveći zalogaj. Kada ga je progutao, pogledao ju je ispod
kapaka. "Pretpostavljam da ti ne bi... Bi li pošla sa mnom?"
Isaac, istog trena mu je odgovorila znakovima, nemoj me pitati takve stvari ako
ne misliš ozbiljno, jer ja želim poći s tobom i reći će da, ne budeš li dovoljno
oprezan u izjavama. Pošla bih čak i u Kal.
 "Slušaj... ja zaista... ja to želim. Ozbiljan sam. Ako ovog jutra ne misliš raditi na
svom magnum opusu, pođi sa mnom u skitnju." Što je duže govorio to mu je glas bio
uvjerljiviji. "Hajde, bit ćeš moja pokretna laboratorijska pomoćnica. Ne, znam što bi
mogla raditi: danas bi mogla biti moj snimatelj, moj heliotipist. Ponesi helioaparat.
Potreban ti je kraći odmor."
Isaac je postajao sve hrabriji. On i Lin su zajedno izašli iz kuće. On pri tom nije
pokazao nikakve znakove nelagode. Pješice su krenuli ulicom Šadrah, prema stanici
Putene Poljane, ali Isaac je postao nestrpljiv i usput zaustavio taksi. Kosmati taksist je
podigao obrvu kada je vidio Lin, ali se suzdržao od opaski. Nagnuo je glavu dok je
nešto mrmljao konju i davao znak Isaacu i Lin neka se popnu.
"Kamo, gazda?" upitao je.
"U Kal, molim vas." Isaac je to izgovorio svečano, kao da se tonom svojeg glasa
želio iskupiti zbog odredišta.
Vozač se okrenuo k njemu s izrazom nevjerice na licu. "Sigurno se šalite,
plemeniti. Ne idem ja u Kal. Odvest ću vas do brda Vodua i gotovo. Ne isplati se. U
Kalu bi mi u vožnji skinuli kotače s taksija."
"Dobro, dobro", nervozno je odgovorio Isaac. "Dovezi nas najbliže što se
usuđuješ."
Dok se klimava kočija za dvoje na dva kotača i vozačem smještenim otraga
kotrljala po kaldrmi Putenih Poljana, Isaacovu pozornost zaokupila je Lin.
Zar je zaista toliko opasno? nervozno je upitala služeći se znakovima.
Isaac se osvrnuo uokolo i odgovorio joj isto znakovima. Bio je mnogo sporiji i
nije se njima služio tako dobro kao ona, ali uporabio ih je samo da bi bio nepristojan
prema vozaču.
Ma... samo su jebeno siromašni. Zdipit sve što im dođe pod ruku, ali nisu
naročito nasilni. Ovaj seronja je kukavica. Previše čita... zastao je i duboko se
zamislio.
"Ne znam znak”, promrmljao je. "Senzacionalističku. Previše čita
senzacionalistički tisak. Žutu štampu." Zavalio se u sjedalo i zagledao kroz prozor s
njegove lijeve strane u obrise nebeskih tračnica na Jaukbrijegu.
Lin nikada nije bila u Kalu. Znala je samo da je to ozloglašeno mjesto. Prije
četrdeset godina linija Slivnik bila je od Lišajgaza produžena na jugozapad, uz brdo
Vodua kroz trnovitu Surovu šumu, koja je na jugu graničila s gradom. Urbanisti i
bogataši podigli su visoke ljušture stambenih blokova: nisu to bili monoliti kao u
obližnjem Vrijesištu, ali su svejedno ostavljali dojam. Otvorili su željezničku stanicu,
Ledina Stop, i počeli graditi još jednu u samoj Surovu šumi, iako su u to vrijeme
raščistili tek uski pojas oko pruge. Postojali su planovi za izgradnju još jedne stanice
poslije te pa je zato pruga zašla duboko u šumu. Postojale su i provizorne, apsurdno
prepotentne sheme da se pruga produži stotinama kilometara na jug ili zapad, kako bi
povezala Novi Krobuzon s Myrshockom ili Labudovim morem.
A onda je ponestalo novca. Došlo je do nekoliko financijskih kriza, neki od
sumnjivih balona su se raspukli, pojedine trgovačke mreže doživjele su slom zbog
velike konkurencije i previše jeftinih proizvoda koje nitko nije mogao kupiti pa je
projekt doživio krah već u samom začetku. Vlakovi su i dalje posjećivali Ledinu Stop,
uzalud čekajući po nekoliko minuta prije nego što bi se vratili u grad. Surova šuma je
vrlo brzo poslije toga vratila teren južno od praznih zgrada i progutala bezimenu
napuštenu stanicu i zahrđale tračnice. Nekoliko godina su u Ledini Stop vlakovi čekali
prazni i nijemi. A onda se počelo pojavljivati po nekoliko putnika.
Prazna ljuštura velikih zgrada počela se popunjavati. Siromašni seljaci iz Žitne
Spirale i Prosjačkih Obronaka počeli su se dovlačiti u napušteni okrug. Pročulo se
kako je ovo sablasni sektor, izvan vidokruga Parlamenta, i da su u njemu porezi i
zakoni prava rijetkost, jednako kao i kanalizacija. Nedovršeni tesarski radovi u
ukradenom drvetu ispunjavali su prazne katove. Preko noći bi duž mrtvorođenih ulica
iznikli kućerci sklepani od opeka i valovitog lima. Naseljavali su se poput plijesni.
Nije bilo plinskih svjetiljaka koje bi ublažile pomrčinu, ni liječnika, ni posla, pa ipak
je kroz deset godina ta četvrt bila prepuna improviziranih nastamba koje su služile kao
stanovi. Usvojila je ime, Kal, koje je oslikavalo bezveznu proizvoljnost njezinih
obrisa: cijelo to smrdljivo naselje straćara kao da je bilo posrano s neba.
To predgrađe je bilo izvan dohvata gradske uprave Novog Krobuzona. U njemu
je postojala nepouzdana zamjenska infrastruktura: samoimenovana mreža poštanskih
radnika, sanitaraca, čak i neka vrst zakona. Međutim, ti sustavi nisu bili djelotvorni i u
najboljem slučaju bili su pristrani. Uglavnom, ni policija, a ni itko drugi, nije nikada
odlazila u Kal. Jedini posjetitelji izvana bili su redovni vlakovi koji su se pojavljivali
na začudno dobro održavanoj stanici Ledina Stop, i bande maskiranih razbojnika koje
su ponekad noću dolazile terorizirati i ubijati. Od tih divljih i barbarskih bandi
ubojica najviše su stradavali mali uličari iz Kala.
Čak i oni koji su živjeli u slamovima Kamilice i Lošostrane gledali su s visine na
stanovnike Kala. On jednostavno nije pripadao gradu i predstavljao je samo malo,
čudno naselje koje se nakalemilo na Novi Krobuzon bez njegovog dopuštenja. Nije
postojao taj novca koji bi ovamo namamio industriju, legalnu ili ilegalnu. U Kalu nije
bilo velikih zločina već samo onih koji su počinjeni iz očaja ili u borbi za opstanak.
Kal je bio poznat još po nečemu zbog čega je Isaac odlučio posjetiti njegove
mračne uličice. Tijekom prošlih trideset godina, on je postao novokrobuzonski geto za
garude.
Lin je promatrala goleme blokove visokih zgrada u Vrijesištu. Vidjela je sitne
prilike što su jahale na zračnim strujama koje su same stvorile, i koje su se potom u
kovitlacima dizale iznad njih. Zmajčići i možda poneki garuda. Vlak je prolazio ispod
nebeskih tračnica koje su se graciozno spuštale iz policijskog tornja u blizini blokova.
 Taksi se zaustavio.
"Ja ne idem dalje, šefe”, rekao je vozač.
Isaac i Lin su se iskrcali. S jedne strane taksija protezao se niz urednih bijelih
kućica. Ispred svake se nalazio mali vrt i većina ih je bila lijepo održavana. Ulica je
bila obrubljena prolistalim stablima banjana. Nasuprot tome, s druge strane taksija,
prostirao se dugačak park, potez zelenila širok tristotinjak metara koji se strmo
spuštao i udaljavao od ulice. Ovaj uski potez trave predstavljao je ničiju zemlju
između pristojnih kuća na brdu Vodua, gdje su stanovali činovnici, liječnici i advokati,
i onog rasula i kaosa s druge strane stabala u podnožju brda: Kala.
"Nije ni čudo što Kal nije baš popularno mjesto, zar ne?" uzdahnuo je Isaac.
"Pogledaj, kvari pogled svim ovim finim ljudima koji stanuju ovdje gore..." Zlurado
se iscerio.
Lin je u daljini mogla vidjeti kako je Linija Slivnik odsjekla jedan dio ruba brda.
Vlakovi su prolazili kroz klanac prosječen kroz park na zapadnom obronku brda.
Crvene opeke stanice Ledina Stop nadvile su se nad blatom Kala. U ovom dijelu
grada tračnice su samo djelomično prolazile iznad kuća, ali nije tu nitko trebao biti
genij za arhitekturu da bi se napravila stanicu koja će nadvisiti okolna sklepana
prebivališta. Od svih zgrada u Kalu, jedino su obnovljene ljušture bloka nebodera bile
više od stanice.
Lin je osjetila da ju je Isaac gurnuo laktom. Pokazao je prema blokovima u
blizini željezničke pruge.
"Vidiš li?" pokazao je glavom. "Pogledaj prema vrhu."
Lin je slijedila njegov prst. Donja polovina velikih zgrada djelovala je
napušteno. Međutim, od šestog ili sedmog kata i iznad toga, iz pukotina su pod čudnim
kutovima stršile grane drveća. Za razliku od praznih očnih duplji ispod, ovdje su
prozori bili prekriveni smeđim papirom. A na ravnim krovovima, koji su bili gotovo u
razini s Lin i Isaacom, mogli su zamijetiti sitne prilike.
Isaac je pokazao prema nebu i Lin je pogledom slijedila njegovu ruku. Proželo ju
je iznenadno uzbuđenje. Nebom su letjela krilata stvorenja.
"To su garude", rekao je Isaac.
Lin i Isaac se uputiše nizbrdo, prema željezničkim tračnicama, skrećući blago
udesno kako bi stigli do gnijezda garuda sklepanih u visinama.
"Gotovo sve garude grada žive u ove četiri zgrade. Ne vjerujem da ih u cijelom
Novom Krobuzonu ima više od dvije tisuće. Što znači da... sačinjavaju... uh... nula
zarez jebenih nula tri posto od ukupnog broja stanovnika..." iscerio se Isaac. "Vidiš da
sam naučio domaću zadaću."
Ali ne žive svi ovdje. Što je s Krakhlekijem7
"Svakako, ima garuda koji ponekad odu odavde. Podučavao sam jednom jednog,
bio je fini starac. Vjerojatno ih ima nekoliko u Kamilici, troje ili četvoro u
Mrakostrani, šestoro u Velikoj Spirali. Klepetalov Humak i Sirijska imaju po šačicu
svojih, kako sam čuo. A jednom ili dvaput u svakom naraštaju, proslavi se netko poput
Krakhlekija. Nisam čitao ništa od onoga što je napisao... usput rečeno, valja li to
išta?" Lin je kimnula. "U redu, to znači da imaš one poput njega, i druge... znaš već,
kako li se zvao onaj kučkin sin... onaj u Različitim Tendencijama... Shashijar, da, na
njega mislim. Proboli su ga kako bi dokazali da su RT za sve strance." Isaac je
nepristojno prdnuo. "Naročito one bogate."
Ali većina živi ovdje. A kada se već nadeš ovdje, nije lako izaći...
"Pretpostavljam da je tako. Blago rečeno..."
Prešli su preko potoka i usporili kad su se približili obrisima Kala. Lin je
prekrižila ruke i zavrtjela glavočlankom.
Što ja tražim ovdje? podrugljivo je upitala znakovima.
"Proširuješ svoj vidokrug”, veselo je odgovorio Isaac. "Važno je otkriti kako
druge rase žive u našem fer gradu."
Vukao ju je za ruku dok mu Lin, glumeći da se protivi, nije dopustila da je izvuče
iz sjene drveća i povede u Kal.
Da bi ušli u Kal, Isaac i Lin su morali prijeći preko klimavih dasaka mosta koji
je premošćivao jarak širok dva i pol metra koji je dijelio Kal od parka na Brdu
Vodua. Prešli su ga jedno za drugim, povremeno šireći ruke radi ravnoteže.
Metar i pol ispod njih protezao se jarak ispunjen smrdljivim želatinastim
govnima, otpacima i kiselom kišom. Po površini su izbijali mjehuri odvratnog plina i
plutala trupla životinja. Tu i tamo su poskakivale zahrđale konzerve i komadi mesa
koji su podsjećali na tumore ili pobačene fetuse. Prije bi se moglo reći da se ta
tekućina više vrtložila nego mreškala, jer je gusta površina bila pod jakim
naprezanjima i puna ulja, napetosti koji se nije mogao prekinuti: gutala je kamenčiće
koji su padali s mosta, a da se površina opće nije uzburkala.
Iako je jednom rukom prekrio usta i nos kako bi se obranio od tog smrada, Isaac
se nije mogao suzdržati. Negdje na pola puta preko daščanog mosta hraknuo je i
pokušao povratiti. Uspio se savladati prije nego je povratio. Uopće nije želio
razmišljati o tome što bi se dogodilo ako bi posrnuo na ovom brvnu, ako bi izgubio
ravnotežu i pao.
Od smrada tog žitkog mulja i Lin je osjećala mučninu. Kad su prešli preko
drvenih dasaka, od Lininog i Isaacovog dobrog raspoloženja nije ostalo ni traga. Šutke
su se zaputili u labirint.
Lin nije bilo teško orijentirati se među tim niskim zgradama: blokovi zgrada koje
su tražili jasno su se ocrtavali ispred same stanice. Uputili su se preko rovova
kanalizacije prokopanih između kuća. Više nisu osjećali ni gađenje.
Stanovnici Kala zurili su u njih.
Zlovoljni muškarci i žene i na stotine djece, svi odreda odjeveni u bizarne
kombinacije odbačene odjeće i one sašivene od materijala za vreće. Male ruke i
prstići hvatali su Lin dok je prolazila pokraj njih. Dijelila im je packe idući ispred
Isaaca. Svuda oko njih najprije se začulo mrmljanje, a onda su krenuli prosjačiti. No
nitko ih nije ni pokušao zaustaviti.
Isaac i Lin flegmatično su nastavili krivudavim ulicama, ne ispuštajući iz vida
blok nebodera. Gomila ih je slijedila. Što su bili bliže, to su obrisi garuda koji su
letjeli zrakom bivali jasniji.
Jedan debeljko, krupan gotovo kao Isaac, prepriječio im je put.
"Gosparu, klipane", poviče on kratko i pokaže glavom prema njima. Šarao je
očima uokolo. Isaac gurne Lin, dajući joj tako znak da stane.
"Što hoćeš?" upita ga nestrpljivo Isaac.
Čovjek istog časa odgovori.
"E pa, tute u Kalu su posjetitelji rijetki pa sam se pit'o bi l' ti dobrodošla mala
pomoć."
"Ne melji”, zagrmio je Isaac. "Nisam ti ja nikakav posjetitelj. Kad sam zadnji
puta bio ovdje, bio sam gost Petra Divljaka”, nastavio je hvalisavo. Spominjanje tog
imena izazvalo je mrmljanje uokolo i on zašuti. "Ovoga puta bih malo pročavrljao s
njima." Upro je prst u garude. Debeljko se malo lecnuo.
"Ti želiš pročavrljati s ptico-momcima? Otkud to, gosparu?"
"Ne tiče te se! Hoćeš li me odvesti do zgrade gdje stanuju?"
Čovjek pomirljivo podiže ruke. "Nisam treba' gurat nos, gospar, ne tiče me se. Ja
Smješko vas odvede do kutija za ptice, za sitniš."
"Oh, tako ti Klepetala. Ne brini, dobit ćeš što ti propada. Ali nemoj", izderao se
Isaac na sve okupljene koji su zurili u njih, "da ti padne na pamet da nas napadneš ili
pokradeš. Imam dovoljno da mogu platiti pristojnog vodiča, i ni stiver više od toga, a
znam da će Divljak popizdit ako se išta dogodi njegovom starom kompiću."
"Molim vi, gospar, vrijeđate nas iz Kala. Ni riječ više, samo gazite za menom,
može?"
"Povedi nas, čovječe", reče Isaac.
Dok su vijugali između kamenih zidova koji su se cijedili i zahrđalih limenih
krovova, Lin se okrenula k Isaacu.
Tako ti Klepetala, što je sve to trebalo značiti? Tko je Petar Divljak?
Dok su koračali, Isaac joj je odgovorio znakovima.
Gomila sranja. Bio sam ovdje jednom s Lemuelom zbog... sumnjivog poslića i
sreo Divljaka. Lokalni silnik. Čak ni ne znam zasigurno je li još živ! Sigurno me se
ne bi ni sjetio.
Lin je bila ogorčena. Nije mogla povjerovati da su ovi ljudi nasjeli na takav
Isaacov blesavi trik. Međutim, nije bilo sumnje da ih je čovjek vodio prema tornju
garuda. Možda je maloprije zapravo sudjelovala nekakvom obredu, a ne pravom
sukobu. Možda Isaac ipak nikoga nije ni zavarao niti zaplašio. Možda mu pomažu iz
sažaljenja.
Sklepani kućerci zapljuskivali su temelje visokih nebodera kao mali valovi.
Vodič je oduševljeno pozivao rukom Lin i Isaaca neka priđu, pokazujući prema četiri
zgrade na trgu. U sjenovitom prostoru između njih bio je posađen vrt čija su se
iskrivljena stabla očajnički trudila dosegnuti izravnu svjetlost. Iz šikare su iznikle
mesnate biljke i otporan korov. Garude su kružile ispod pokrivača od oblaka.
"Evo vašeg cilja, gospar!" ponosno reče čovjek.
Isaac je oklijevao. "Kako da... ne želim banuti nenajavljen..." zamucao je. "Uh...
kako da privučem njihovu pozornost?"
Vodič ispruži dlan. Isaac je trenutak zurio u njega, a onda potraži šekel. Čovjek
se ozari kada ga je ugledao i gurne ga u džep. Potom se okrenuo i malo udaljio od
zidova zgrade, stavio prste u zube i zazviždao.
"Ooj!" derao se. "Ptico-frajeri! Gospar želi priča!"
Skupina koja je i dalje okruživala Isaaca i Lin oduševljeno mu se pridružila.
Bučni povici javili su garudama iznad njih da imaju posjetitelje. Jato letećih obrisa
okupila se u zraku iznad gomile ljudi iz Kala. Poslije nevidljivog podešavanja krila,
trojica od njih se spektakularno strmoglaviše prema tlu.
Ljudi su zadržali dah i začuše se zvižduci divljenja.
Tri garude su se poput mrtvaca obrušavale prema gomili koja je čekala. Na nekih
šest metara od tla trgnuli su svojim raširenim krilima, zapahnuvši lica i oči ljudi ispod
njih snažnim naletom vjetra i prašine, i nastaviše lebdjeti gore-dolje, tonući i uzdižući
se iznad ljudskog dosega.
"Zašto se derete?" zakriještao je garuda slijeva.
"Zadivljujuće”, prošaptao je Isaac Lin. "Ima ptičji glas, ali nije ga ni izdaleka
onako teško razumjeti kao Yaghareka... mora da je njegov materinji jezik ragamol, i
vjerojatno nikada nije naučio nijedan drugi."
Lin i Isaac su zurili u ta veličanstvena stvorenja. Garude su bile goli do pojasa, a
noge su im bile prekrivene tankim, smeđim, uskim hlačama s gumom oko stopala.
Jedan je imao crno perje i kožu; druga dvojica su bili tamnosmeđi. Lin je zurila u ta
golema krila. Kada bi se raširila, njihov raspon je bio golem, najmanje šest metara.
"Ovaj gospar tute..." zausti vodič, ali ga Isaac prekide.
"Drago mi je da smo se sreli”, povikao je u visinu. "Imam prijedlog za vas.
Bismo li mogli malo porazgovarati?"
Trojica garuda se pogledaše.
"Što hoćeš?" povikao je onaj sa crnim perjem.
"Ovaj, slušaj..." Isaac je pokazao prema okupljenima "... nisam baš ovako
zamišljao taj razgovor. Bismo li mogli otići na neko mirnije mjesto?"
"Svakako!" odvrati onaj. "Vidimo se tamo gore!"
 Tri para krila istodobno zamahnuše i garude suknu uvis, ostavivši Isaaca da cvili
na tlu.
"Stanite!" povikao je, ali bilo je prekasno. Osvrnuo se uokolo tražeći vodiča.
"Pretpostavljam da liftovi ne rade?" upitao ga je Isaac.
"Nikada nisu ni postavljeni, gospar." Vodič se zlobno iscerio. "Bit će bolje da
krenemo."
"Tako mu zgodne guzice Klepetala, Lin... nastavi bez mene. Ja umirem. Ostat ću
ovdje ležati dok ne umrem."
Isaac je ležao na međukatu između šestog i sedmog kata. Siktao je, šištao i
pljuvao. Lin je stajala nad njim, podbočena i očajna.
Diži se, debelo kopile, zapovjedila mu je znakovima. Da, iscrpljen si. I ja sam.
Misli na zlato. Misli na znanost.
Stenjući kao da ga je netko stavio na grozne muke, Isaac se nekako uspio podići
na noge. Lin ga je potjerala prema betonskom stubištu. Progutao je slinu i nastavio se
penjati posrćući.
Stubište je bilo sivo i mračno. Jedina svjetlost dopirala je kroz pukotine. Tek od
sedmog kata stubište je ostavljalo dojam da ga netko koristi. Oko njihovih stopala bilo
je sve više otpadaka. Do sedmog kata stube su bile prekrivene debelim slojem fine
prašine, a od sedmog prljavštinom. Na svakom katu nalazila su se dvoja vrata i kroz
napuklo drvo čuli su se hrapavi zvuci razgovora koje su vodile garude.
Isaac se penjao vrlo polako. Lin je išla za njim, ne obazirući se na njegove izjave
kako će se ova pustolovina sasvim sigurno za njega završiti srčanim udarom. Poslije
brojnih dugih, mučnih minuta, stigli su do najvišeg kata.
Iznad njih su se nalazila vrata koja su vodila na krov. Isaac se oslonio o zid i
obrisao lice. Kupao se u znoju.
"Samo trenutak, srce”, promrmljao je i čak se uspio osmjehnuti. "Oh tako ti
bogova! Sve za znanost, je li tako? Pripremi helioaparat... U redu. Idemo."
Uspravio se i nastavio usporeno disati, a zatim se popeo uz posljednjih nekoliko
stuba do vrata, otvorio ih i izašao na krov. Lin je izašla odmah za njim s
helioaparatom u ruci.
Očima kepri nije bilo potrebno nekoliko trenutaka da se prilagode prelasku iz
svjetlosti u tamu i obratno. Lin je izašla na grubi betonski krov posut otpacima i
komadima odlomljenog betona i ugledala Isaaca kako u očaju zaklanja oči i trepće.
Ona se samo staloženo osvrnula oko sebe.
Malo dalje prema sjeveroistoku uzdizalo se Brdo Vodua, valovito uzdignuto u
obliku klina, koji kao da je pokušavao središte grada zakloniti od pogleda. Šiljak,
Stanica Perdido, Parlament, kupola Staklenika: sve se to moglo vidjeti kako se probija
iznad tog uzdignutog obzora. A s druge strane, Lin je ugledala kilometre i kilometre
Surove šume koja se prostirala preko neravnog terena i nestajala u daljini. Tu i tamo
bi se kroz pokrov od lišća pomolili mali kameni humci. Prema sjeveru je vidik sezao
u nedogled, jer se ništa nije ispriječilo na putu, sve do predgrađa Zmijavca i
Jedokraja, koja su naseljavali pripadnici srednje klase, i do militia tornja na Humku
Svetog Klepetala, uzdignutih tračnica Linije Verso iza kojih su se nalazila predgrađa
Potokstrana i Himera. Lin je znala da je tri kilometra iza tih čađavih lukova vijugavo
pretjecao Katran po kojem su plovile natovarene teglenice, koje su se iz stepa na jugu
uputile prema gradu. Isaac je spustio ruke i zaškiljio.
Iznad njihovih glava kružilo je na stotine garuda. Počeli su se spuštati iz visina u
pravilnim spiralama, slijećući oko Lin i Isaaca na stopala s pandžama. Padali su s
neba poput kiše prezrelih jabuka.
Lin je procijenila da ih ima najmanje dvije stotine. Nervozno se primaknula što
bliže Isaacu. Prosječni garuda bio je visok nešto preko metar i osamdeset, ako se ne
računaju veličanstveni završeci njihovih sklopljenih krila. Između muškaraca i žena
nije bilo razlike u visini ili muskulaturi. Žene su nosile tanke košulje, a muškarci
komade tkanine oko bokova ili hlače s kratkim nogavicama. I ništa više.
Lin je bila visoka metar i pol. Njezin pogled nije dopirao dalje od prvog reda
garuda koji su stajali tako blizu Isaacu i njoj da ih je mogla dodirnuti, ali je zato
vidjela da i dalje padaju s neba; imala je osjećaj da se njihov broj bez prestanka
povećava. Isaac ju je smirujuće potapšao po ramenu.
Nekoliko garuda je nastavilo letjeti, loviti i igrati se u zraku oko njih. Kad su se
garude prestale spuštati na krov, Isaac je prekinuo tišinu.
"U redu”, povikao je. "Hvala vam što ste nas pozvali ovamo gore. Želim vam
nešto predložiti."
"Kome?" začu se nečiji glas iz gomile.
"Ovaj... svima vama", odgovorio je. "Vidite, trenutno se bavim... ovaj...
letenjem. A vi ste jedina bića u Novom Krobuzonu koja mogu letjeti, a da pritom
imaju i mozga. Zmajčići se baš nisu prečuli po svojoj vještini vođenja razgovora”,
dodao je veselo. Nisu reagirali na ovu njegovu šalu. Pročistio je grlo i nastavio.
"I tako... uh... pitam se bi li itko od vas bio voljan poći sa mnom na nekoliko
dana, radi posla, da mi pokaže kako leti, da mi dopusti napraviti nekoliko otisaka
vaših krila..." Uhvatio je Lininu ruku u kojoj je držala helioaparat i zamahnuo njome
uokolo. "Platit ću vam, dakako... i zaista bi mi dobro došla pomoć..."
"Što radiš?" Bio je to glas jednog od garuda koji su stajali u prvom redu. Ostali
su gledali u njega dok je govorio. On im je šef, pomislila je Lin.
Isaac ga je pažljivo osmotrio.
"Što radim? Htio si pitati..."
"Pitam što će ti slike? Što namjeravaš?"
"Ovaj... istražujem prirodu letenja. Ja sam znanstvenik, znate i..."
"Ne lupetaj. Kako da znamo da nas nećeš ubiti?"
 Isaac se iznenađeno trgnuo. Okupljeni garude kimnuše i zapijukaše u znak
suglasnosti.
"Zašto bih vas, dovraga, htio ubiti...?"
"Odjebi, gospodine. Nitko od nas ti ne želi pomagati."
Nekolicina njih je mrmljala, očigledno im je bilo neugodno. Izgleda da je među
okupljenima bilo i onih koji su bili spremni surađivati. Međutim, nitko od njih nije se
usuđivao suprotstaviti govorniku, nekom visokom garudi s dugačkim ožiljkom koji mu
je spajao bradavice.
Lin je promatrala Isaaca kako polako otvara usta. Pokušavao je okrenuti situaciju
u svoju korist. Primijetila je da mu je ruka krenula prema džepu, ali se onda
predomislio. Ako bi odmah izvadio novac, mogli bi pomisliti da je švercer ili
bogataš.
"Slušajte..." počeo je oklijevajući. "Nije mi uopće palo na pamet da bi oko
ovoga moglo biti problema..."
"I nema ga, ovaj, hoću reći kako bi to i moglo biti točno, ali i ne mora biti,
gospodine. Možda ste iz policije." Isaac je posprdno frknuo, ali je krupni garuda
nastavio svojim režećim glasom. "Možda su vodovi za ubijanje pronašli način kako će
doskočiti nama ptico-momcima. 'Dođite da malo istražujemo...' E pa, nitko od nas nije
zainteresiran, hvala."
"Razumijem da vam nije jasno koji su moji motivi. Hoću reći, ne poznate me i..."
"Nitko od nas neće poći s vama, gospodine. Kratko i jasno."
"Slušajte, mogu vam dobro platiti. Spreman sam plaćati šekel dnevno svakome
tko pristane doći u moj laboratorij..."
Krupni garuda je istupio i počeo agresivno zabadati prst Isaacu u prsa.
"Hoćeš da dođemo u tvoj laboratorij da nas rasporiš i vidiš što nas pokreće?"
Ostale garude su se povukle kada je ovaj počeo kružiti oko Isaaca i Lin. "Ti i tvoja
prijateljica bludnica me hoćete isjeckati na komadiće?"
Isaac se pravdao i pokušavao opovrgnuti optužbe. Malo se okrenuo i pogledao
okupljene.
"Jesam li ja to dobro shvatio da ovaj gospodin govori u ime svih vas ili bi netko
ipak želio zaraditi šekel dnevno?"
Začulo se sporadično mrmljanje. Garude su se kradomice i s nelagodnošću
pogledavali. Onaj krupni garuda ispred Isaaca zabaci ruke uvis i počne njima
mlatarati dok je govorio. Ražestio se.
"Govorim u ime svih!" Okrenuo se i polako šarao pogledom preko svojih
sunarodnjaka. "Ima li odmetnika?"
Nastala je stanka, a onda se iz skupine izdvojio jedan mladić.
"Charlie..." Obratio se izravno samoproglašenom vodi. "Šekel je mnogo
mulaha... što kažeš da nas nekolicina siđe i uvjeri se da nisu po srijedi nikakve
sumnjive rabote pa da budemo malo ljubazni prema njemu..."
Garuda zvan Charlie je otišao do mužjaka koji je govorio i tresnuo ga šakom po
licu.
Okupljeni vrisnuše. Uz iznenadni lepet krila i perja, veliki broj garuda je poletio
s krova kao da ih je odbacila kakva eksplozija. Neki od njih su malo kružili uokolo
prije nego što su se vratili i oprezno nastavili gledati, ali mnogi su nestali u gornjim
katovima ostalih blokova ili se izgubili na nebu bez oblaka.
Charlie je stajao nad ošamućenom žrtvom, koja je izgubila ravnotežu i spustila se
na jedno koljeno.
"Tko je glavni?" povikao je Charlie svojim kreštavim ptičjim glasom. "Tko je
glavni?"
Lin je povukla Isaaca za košulju da krene za njom prema vratima koja su vodila
na stubište. Isaac joj se bezvoljno odupro. Očigledno je bio začuđen događajima koji
su uslijedili kad je iznio svoj prijedlog, ali je istodobno bio i očaran što nazočuje
ovom sukobu. Polako ga je odvukla s poprišta.
Pali garuda je podigao pogled prema Charlieju.
"Ti si glavni", promrmlja on.
"Ja sam glavni. Ja sam glavni zato što se brinem o vama, je li tako? Vodim
računa da vam nitko ne učini nažao, je li tako? Je li tako? I što vam uvijek govorim?
Klonite se onih koji puze po tlu! A više od svega, klonite se antrosa. Oni su najgori,
rastrgat će vas, oduzeti vam krila, namrtvo vas prebiti! Ne vjerujte nikome od njih! A
tu spada i ovaj debeljko s nabreklim novčanikom." Po prvi put za vrijeme svoje tirade
pogledao je u Isaaca i Lin. "Ti!" uzviknuo je i pokazao na Isaaca. "Gubi se odavde
prije nego što ti pokažem kako se leti... bez krila!"
Lin je primijetila kako je Isaac zinuo u želji da još jednom sve objasni i smiri
situaciju. Iznervirano je lupnula nogom i snažno ga povukla kroz vrata.
Nauči se procijeniti prokletu situaciju. Vrijeme je da krenemo, grozničavo mu je
znakovima govorila Lin dok su silazili.
"U redu, Lin, Klepetave mu guzice, shvatio sam!" Bio je bijesan i tutnjao je
onako krupan niz stube, uopće se ne žaleći kako mu je teško. Snagu je crpio iz
nerviranja i zaprepaštenja.
"Jednostavno ne shvaćam", nastavio je, "zašto su bili tako jebeno neprijateljski
raspoloženi."
Lin se sva očajna okrenula k njemu. Natjerala ga je da stane i nije mu dala proći
pokraj nje.
Zato što su stranci, zato što su siromašni i uplašeni, kretenu jedan, polako mu
je objasnila znakovima. Krupno, debelo kopile koje se razbacuje novcem dođe u Kal,
tako ti Klepetala, koje je daleko od raja, ali je sve što oni imaju, i pokušava ih
nagovoriti da ga napuste, ali ne objašnjava im zašto. Meni se čini da je Charlie bio
u pravu. Na ovakvom mjestu netko se mora da brinuti o svojima. Da sam ja garuda,
poslušala bih ga, samo da znaš.
Isaac se malo smirio i čak je sada djelovao posramljeno.
"U pravu si, Lin. Shvaćam što želiš reći. Trebao sam prvo malo izvidjeti
situaciju, naći kakvog posrednika koji poznaje ta bića ili tako nešto..."
Da, ali si prokockao priliku. Sada to više ne možeš učiniti, kasno je...
"Da, kasno je, baš ti hvala što si me na to upozorila..." Namrštio se.
"Božjemupljuvačke, jebiga, do vraga! Baš sam zasr'o, zar ne?"
Lin ništa nije odgovorila.
Vraćajući se kroz Kal, nisu mnogo razgovarali. Promatrali su ih kroz prozore od
staklenih boca i kroz otvorena vrata, dok su se vraćali putem kojim su i došli.
Kad su ponovo prelazili smrdljivu jamu punu fekalija i truleži, Lin se osvrnula i
pogledala oronule zgrade. Ugledala je ravan krov na kojem su stajali.
Slijedila je mala uskovitlana gomila potomaka garuda, mrzovoljno se vukući
nebom. Isaac se okrenuo i lice mu se na trenutak ozarilo, međutim, garude nisu prišle
dovoljno blizu da bi im se mogao obratiti. Gore u visini radili su prostačke pokrete
rukama.
Lin i Isaac su se popeli na Brdo Vodua i uputili prema gradu.
"Lin", obrati joj se Isaac poslije nekoliko trenutaka tišine. Glas mu je bio
melankoličan. "Na stubištu si mi rekla da bi ga poslušala da si garuda, je li tako? Nisi
garuda, ali jesi kepri. Kada si bila spremna napustiti Kinken, sigurno su ti mnogi
govorili neka se držiš svojih, da ljudskim bićima ne treba vjerovati, i slično... Ali ih ti
Lin, nisi poslušala, zar ne?"
Lin je šutke dugo razmišljala i nije mu odgovorila.
 Četrnaesto poglavlje

"Hajde stari, stari druže, stari momče. Pojedi nešto, tako ti Klepetala..."
Gusjenica je opušteno ležala na boku. Povremeno bi joj se namreškala uvenula
koža i zamahnula bi glavom, tražeći hranu. Isaac je nad njom coktao, mrmljao, bockao
je štapom. Neko vrijeme bi se uvijala, kad bi joj bilo neugodno, a onda bi prestala.
Isaac se uspravio i bacio štapić u stranu.
"Dižem ruke od tebe”, objavio je . "Ne možeš reći da nisam pokušao."
Zatim se udaljio od kutijice s hrpicama raspadnute hrane.
Kavezi su i dalje stajali jedni na drugima na uzdignutom rubnom dijelu skladišta;
i dalje je odjekivala neskladna simfonija kokodakanja, siktanja i ptičjeg kriještanja;
ali broj stvorenja je bio mnogo manji. Mnoga spremišta i sanduci bili su otvoreni i
prazni. Ostalo je manje od polovice prvobitnog broja životinja.
Izvjestan broj Isaacovih eksperimentalnih objekata se razbolio i uginuo; neki su
stradali u borbama, kako u onima između pripadnika iste vrste, tako i u borbama
između predstavnika različitih vrsta, dok su neki pali kao žrtve njegovog istraživanja.
Nekoliko malih, ukočenih tijela bilo je u raznim pozama pribijeno za daske
postavljene uza zid. Po zidovima je bilo zalijepljeno mnoštvo ilustracija. Početni broj
skica krila i načina letenja ustostručio se.
Isaac se oslonio o radni stol. Prelazio je prstima preko dijagrama koji su stajali
na njemu. Iznad svih se nalazio nacrtan trokut s umetnutim križem. Zatvorio je oči ne
bi li se obranio od neprekidne kakofonije.
"Zavežite, svi odreda", dreknuo je, ali je ptičji zbor nastavio po svome, kao i
dotad. Isaac je stisnuo glavu rukama i nastavio se sve jače mrštiti.
Još se oporavljao od jučerašnjeg pogubnog putovanja u Kal. Cijelo vrijeme je u
glavi iznova puštao film s tim događajima i razmišljao o tome što je mogao i što je
trebao drukčije učiniti. Bio je arogantan i glup, pojavio se tamo kao kakav neustrašivi
pustolov, mašući novcem kao da je to neko čudotvorno oružje. Lin je bila u pravu.
Nije ni čudo što je uspio otjerati vjerojatno cjelokupnu gradsku populaciju garuda.
Prišao im je kao da pred sobom ima bandu lupeža koju može zadiviti i potkupiti.
Ponašao se prema njima kao da su pajdaši Lemuela Goluba. A oni to nisu bili. Oni su
siromašna, prestrašena družina koja se trudila preživjeti i možda sačuvati malo
dostojanstva u gradu koji je prema njima neprijateljski raspoložen. Gledali su kako im
samozvani čuvari reda skidaju s neba susjede, sporta radi. U nedostatku boljeg,
prihvatili su alternativni oblik lova i zamjene: harali su Surovom šumom u potrazi za
hranom i krali.
Njihova politika je okrutna, ali i sasvim razumljiva.
 Definitivno je uprskao stvar s gradskim garudama. Isaac je bacio pogled na sve
te slike, heliotipe i dijagrame koje je napravio. I s njima stvari stoje isto kao i s onim
jučer, pomislio je. Izravni pristup ne prolazi. Bio sam na pravom putu na samom
početku. Ovdje nije riječ 0 aerodinamici, ne trebam nastavljati u tom smjeru...
Kriještanje zatvorenika probilo se do njegovih misli.
"Tako je!" Iznenada je povikao. Ustao je, uspravio se i podigao pogled k
zatvorenim pticama, kao da ih izaziva neka nastave s tom bukom. Što su one, razumije
se, i učinile.
"Tako je!" povikao je ponovo i uputio se k prvom kavezu. Par gugutki u njemu
mahnito je lepršao i gugutao dok ih je vukao prema velikom prozoru. Ostavio je kutiju
okrenutu prednjim dijelom prema staklu i dohvatio drugu, u kojoj se šarena konjic-
zmija vijugala poput blijede pustinjske zvečarke. Podigao ju je na kutiju s gugutkama.
Zatim je dohvatio kavez od gaze s komarcima i još jedan s pčelama, pa je i njih donio
do prozora. Probudio je čangrizave slijepe miševe i aspise koji su se sunčali i
dovukao ih do prozora okrenutog prema Tumoru.
I svu preostalu menažeriju nagomilao je ispred prozora. Životinje su gledale
Rebra, koja su se okrutno uzdizala iznad istočnog dijela grada. Isaac je ispred stakla
napravio piramidu od kutija sa živim bićima. Podsjećala je na žrtvenu lomaču.
Konačno je posao priveo kraju. Grabljivice i njihova lovina su lepršali i
kriještali jedni pokraj drugih, razdvojeni jedino drvetom ili tankim šipkama.
Isaac je zavukao ruku u uski prostor ispred kaveza i otvorio veliki prozor. Bio je
visok metar i pol, a šarke su se protezale donjim rubom, tako da se otvarao prema
unutra. Zvukovi grada i večernja toplina pokuljali su unutra.
"A sada", povikao je Isaac, koji je počeo uživati u ovome. "Dižem ruke od vas!"
Osvrnuo se uokolo i na trenutak se vratio do stola kako bi uzeo dugački štap koji
je prije mnogo godina koristio za pokazivanje na ploči. Počeo ga je uvlačiti u kaveze i
podizati kuke, male kvake i praviti rupe u žici tankoj poput svile.
Prednji dijelovi malih zatvora počeli su otpadati. Isaac je sve brže radio, otvarao
je jedna vrata za drugima, pomažući si i prstima kad mu štap nije bio dovoljan.
Mala stvorenja su se u prvi mah zgranula. Mnoga od njih već tjednima nisu
letjela. Uz to ih je i loše hranio. Bilo im je dosadno i bila su zaplašena. Nisu shvaćala
zašto ih tako iznenada oslobađa, nisu shvaćala da je pred njima sumrak i da udišu zrak
koji dolazi izvana. Ali čim je prošlo nekoliko dugih trenutaka, prvi zatvorenik se
vinuo u slobodu.
Bila je to sova.
Izletjela je kroz otvoreni prozor i odletjela prema istoku, gdje je nebo bilo
najtamnije, k pošumljenim predjelima pokraj Željeznog Zaljeva. Jedrila je između
Rebara gotovo i ne mičući krila.
Kao da je dala znak. Uslijedio je pomamni lepet krila.
 Sokolovi, noćni leptiri, batkin, aspisi, konjici, papigice s dugačkim repovima,
bube, svrake, stvorenja koja krstare u gornjim slojevima zraka, i mala stvorenja koja
obiru opnu s vode, noćna stvorenja, dnevna stvorenja i ona koje love u sumrak,
izletjela su kroz Isaacov prozor u treperavoj eksploziji kamuflažnih i žarkih boja.
Sunce je zašlo s druge strane skladišta. Jedina svjetlost koja je obasjala oblake perja,
krzna i hitina potjecala je iz uličnih svjetiljki i pokoje zrake Sunca na zalasku koja bi
se odbila od prljave rijeke.
Isaac je uživao u veličanstvenom prizoru. Ispustio je zrak kao da promatra kakvo
umjetničko djelo. U jednom trenutku se osvrnuo oko sebe tražeći kameru, ali je odmah
odustao i zadovoljio se samo time da promatra.
Tisuću obrisa se kovitlalo u zraku oko njegovog skladišta-doma. Prvih nekoliko
trenutaka besciljno su kružili, a onda su osjetili zračne struje i dopustili im da ih
ponesu. Neki su otišli s vjetrom. Neke su zahvatili žestoki naleti i sada su im se
pokušavali oduprijeti pa su, vrteći se, prelijetali iznad grada. Spokoj koji je vladao u
tim prvim trenucima zbunjenosti ubrzo je nestao. Aspisi su letjeli kroz rojeve
dezorijentiranih kukaca, škljocajući svojim sićušnim lavljim čeljustima i drobeći
debela mala tijela. Sokolovi su nabadali golubove, čavke i kanarince. Zmajo-zmije su
se spiralno kretale kroz tople zračne struje i grizle svoju lovinu.
Koliko različitih obrisa, toliko i različitih stilova letenja. Jedno tamno obličje
pomahnitalo je letjelo nebom, tonući prema uličnoj svjetiljci, nesposobno oduprijeti
se svjetlosti: bio je to moljac-ponirač.
Neko drugo stvorenje, nekakva ptica grabljivica, se s veličanstvenom
jednostavnošću podiglo uvis i u luku nestalo u noći. Neko drugo stvorenje se pak istog
trena rastvorilo poput cvjeta, zatim se skupilo i kao izbačeno iz katapulta udaljilo,
istisnuvši mlaz obojenog zraka: jedan od oni malih vjetrovitih-polipa.
Oni pak previše iscrpljeni i oni na samrti bubnjali su po tlu. Isaac shvati da će tlo
ispod biti ujutro krvavo i bljuzgavo. Čulo se ne baš jako pljuskanje kada bi se Tumor
dočepao žrtve. Ipak će više njih uspjeti preživjeti nego što će umrijeti. Nekoliko dana,
tjedana, mislio je Isaac, nebo nad Novim Krobuzonom bit će šarenije nego obično.
Isaac je blaženo uzdahnuo. Osvrnuo se oko sebe i otrčao do nekoliko kutija s
čahurama, jajima i ličinkama. Odgurao ih je do prozora. Ostavio je na miru samo onu
veliku šarenu gusjenicu na samrti.
Isaac je napunio šake jajima i izbacio ih kroz prozor za životinjicama koje su već
pobjegle. Potom su uslijedile gusjenice koje su se skupljale i pružale dok su padale
prema popločanom tlu. Protresao je kaveze u kojima su se nalazila osjetljiva
začahurena tjelešca i začulo se zveckanje. Zatim je i njih ispraznio kroz prozor. Prolio
je i spremnik vode s vodenim larvama. Puštanje na slobodu je za ove mladunče bilo
naročito okrutno, jer se za njih sve svelo na samo nekoliko sekundi slobode dok su
padali kroz zrak.
 Kada je na kraju i posljednje sićušno obličje nestalo u dubini, Isaac je zatvorio
prozor. Okrenuo mu je leđa i osmotrio skladište. Čuo je slabi lepet krila i vidio kako
nekolicina oslobođenih kruži oko svjetiljaka. Jedan aspis, šačica noćnih leptira i
nekoliko manjih ptica. Pronaći će već sami put van, razmišljao je on, ili neće dugo
izdržati pa ću ih izbaciti kada pomru od gladi.
Nekoliko kržljavaca i životinjica na samrti, kao i onih iznemoglih, palo je s
unutrašnje strane prozora prije nego što je uspjelo poletjeti. Neki od njih već su bili
mrtvi. Većina ih je jedva puzala amo-tamo. Isaac ih je pokupio i izbacio van.
"Imaš sreću što si a) vrlo lijepa i b) prilično zanimljiva, stara moja”, rekao je
velikoj, bolesnoj ličinki dok je radio. "Nemoj mi zahvaljivati. Jednostavno me smatraj
filantropom. Mada ne razumijem zašto nećeš jesti. Ti si moj projekt", reče on.
izbacivši punu lopaticu iscrpljenih puzavaca u noćni zrak. "Sumnjam da ćeš preživjeti
noć al, jebi ga, izazvala si moje sažaljenje i moju znatiželju i pokušat ću te još jednom
spasiti."
Začuo se tresak. Netko je otvorio ulazna vrata na skladištu. "Grimnebuline!"
Bio je to Yagharek. Garuda je stajao u polumraku, raširenih nogu, stežući šakama
ogrtać. Drvena lažna krila nestvarno su mu se njihala s jedne na drugu stranu. Nisu
bila pričvršćena kako treba. Isaac se nagnuo preko ograde i namrštio.
"Yagharek?"
"Zar si zaboravio na mene, Grimnebuline?"
Yagharek je kriještao poput ptice stavljene na muke. Gotovo ga je bilo nemoguće
razumjeti. Isaac mu je rukama dao znak da se smiri.
"O čemu ti to za ime svijeta govoriš, Yaghareku?"
"Ptice, Grimnebuline, vidio sam ptice! Rekao si mi, pokazao si mi, one koje su ti
trebale poslužiti u istraživanju... što se dogodilo, Grimnebuline? Zar ti to odustaješ?"
"Stani malo... kako si ih vidio da su odletjele? Gdje si bio?"
"Na tvom krovu, Grimnebuline." Yagharek je govorio sve tiše. Njegov bijes je
počeo jenjavati. Zračio je velikom tugom. "Čučim na tvojem krovu iz noći u noć i
čekam da mi pomogneš. Vidio sam te kako puštaš sva ta stvorenja. Zašto si odustao,
Grimnebuline?"
Isaac ga je pozvao da se popne. "Yag, stari moj... Prokletstvo, ne znam odakle
bih počeo." Isaac podigao pogled prema stropu "Kog si govna radio na mojem krovu?
Koliko već dugo visiš tamo? Mogao si spavati ovdje... to je apsurdno. Da ne kažem
da je pomalo sablasno. Kad samo pomislim da si sve vrijeme dok sam radio, jeo, srao
ili ma što sam već radio, ti bio tamo gore. I..." podigao je ruku kako bi spriječio
Yaghareka da odgovori"... samo da znaš, nisam digao ruke od tvojeg projekta."
Neko vrijeme je šutio. Pustio je da se u Yaghareku slegne ono što je upravo bio
rekao. Pričekao je da se ovaj smiri, da se vrati iz bijedne jazbine koju je izdubio za
sebe.
 "Nisam odustao”, ponovio je. "Ono što se dogodilo zapravo je baš dobro...
Mislim da smo ušli u novu fazu. Odstranimo staru. Ta faza u istraživanju bila je...
ovaj... završena."
Yagharek je sagnuo glavu. Ramena su mu jedva primjetno zadrhtala kad je
duboko udahnuo.
"Ne razumijem."
"U redu, da vidimo kako ćemo... slušaj, dođi ovamo. Pokazat ću ti nešto."
Isaac je poveo Yaghareka do radnog stola. Na trenutak je zastao kako bi se sa
zvukom neodobravanja obratio golemoj gusjenici koja je mlitavo ležala na boku u
kutiji. Jedva primjetno se promeškoljila.
Yagharek se nije udostojao ni pogledati je.
Isaac je pokazao na razne hrpe papira koje su podupirale knjige iz knjižnice, koje
je odavno trebalo vratiti i koje su se ljuljale na njegovom stolu. Crteži, jednadžbe,
bilješke i znanstveni radovi. Yagharek ih je počeo polagano, pod Isaacovim
vodstvom, prelistavati.
"Slušaj... Vidiš li te proklete skice kojih ima posvuda? Uglavnom su to skice
krila. U svom istraživanju krenuo sam od krila. To ima smisla, zar ne? Moja namjera
je bila shvatiti upravo taj ud. Uzgred rečeno, Garude koje žive u Novom Krobuzonu
nisu nam ni od kakve koristi. Objesio sam i oglas na sveučilištu, ali ove godine
očigledno nema studenata garuda. Čak sam pokušao, znanosti radi, urazumiti jednog
Garudu... uh... vođu zajednice... i to je bila prava propast. Da se tako izrazim."
Isaac je na trenutak zašutio, prisjećajući se neugodnih trenutaka, a onda je
zatreptao i ponovo progovorio. "Umjesto toga, posvetimo se pticama. To nas dovodi
do jednog sasvim, novog problema. One sitne, kolibrići, kraljići i njima slične vrlo su
zanimljive i korisne za... znaš već... stjecanje općeg uvida u fiziku leta i onog što vi
imate, ali nas u biti zanimaju veliki momci. Sokolovi, orlovi kliktavci... ako se
uspijem dočepati nekog od njih. U ovoj fazi još razmišljam analogno. Ali ne želim da
pomisliš kako nisam otvorenog uma... ne proučavam ja vodencvijet ili takvo što samo
zato što me zanimaju, pokušavam dokučiti mogu li to nekako primijeniti.
Hoću reći kako sam pošao od pretpostavke da nisi sitničav, je li tako, Yag?
Pretpostavljam da ne bi imao ništa protiv ni kada bih ti na leđa nakalemio par krila
slijepog miša ili mesarske muhe ili čak žlijezdu za letenje vjetro-polipa. Možda to ne
bi izgledalo baš lijepo, ali tvoj cilj je da se vineš u zrak, jesam li u pravu?"
Yagharek je kimnuo. Pomno ga je slušao prelistavajući papire na stolu. Trudio se
shvatiti.
"U redu. Uzevši sve to u obzir, zaključio sam kako bi trebalo učiti na primjeru
velikih ptica. Ali razumije se..." Isaac je počeo prekapati po papirima, zatim je
strgnuo nekoliko slika sa zida i pružio Yaghareku one sa značajnim dijagramima.
"Razumije se, pokazalo se da nije tako. Hoću reći, toliko o aerodinamici ptica - sve je
to jako korisno, ali zapravo vodi na krivi kolosijek. Zato što je aerodinamika tvoga
tijela u biti sasvim drukčija. Ti nisi tamo neki orao s pridodanim suhonjavim ljudskim
tijelom. Uvjeren sam da nikada nisi o sebi razmišljao na taj način... nisam upoznat s
tvojom matematikom i fizikom, ali na ovom listu papira ovdje." Isaac ga pronašao i
dodao Yaghareku "... nalazi se nekoliko dijagrama i jednadžbi koji pokazuju zbog čega
se ne trebamo posvetiti proučavanju leta velikih ptica. Linije sila su pogrešne. Nisu
dovoljno jake. Na takve stvari mislim.
Zato sam se okrenuo drugim krilima iz kolekcije. Što će se dogoditi ako ti
nakalemimo krila konjica ili ova koja su kod tebe? Kao prvo, morali bismo se
dočepati insekta sa dovoljno velikim krilima. A insekti koji su već toliko narasli
sigurno nam ih neće dragovoljno predati. Ne znam kako s tobom stoje stvari, ali ja baš
ne ludujem za tim da se pentram po brdinama ili kojekuda kako bih iz zasjede usmrtio
nekakvu bubetinu. Mogli bismo nastradati.
Što bi se dogodilo ako bismo ih izgradili prema određenim specifikacijama? U
tom slučaju bismo mogli napraviti krila odgovarajuće veličine i oblika. Mogla bi
predstavljati nadoknadu za tvoj... neobičan oblik." Isaac se naceri i nastavi. "Nezgoda
je u tome što bismo tu imali posla s tehnologijom, koja je takva kakva je, tako da
bismo možda mogli napraviti približno ista, dovoljno laka i dovoljno jaka krila, ali
iskreno da ti kažem, ja u to sumnjam. Radim na crtežima koji bi mogli uspjeti, ali ne
moraju. Mislim da izgledi nisu baš veliki.
Isto tako, ne smiješ zaboraviti da cijeli ovaj projekt ovisi o tome hoće li te
prepravljati pravi virtuoz. Drago mi je što mogu reći, kao prvo, da ne poznam niti
jednog prepravitelja, a kao drugo, da su oni uglavnom zainteresirani da ponize i da ih
više zanima industrijska snaga ili estetika nego nešto tako složeno kao što je let.
Postoji gomila nervnih završetaka, mišića, krhotina kostiju i sličnih stvari na tvojim
leđima, i oni bi morali sve to precizno povezati da bi ti imao makar male izglede da
se ponovo vineš u zrak."
Isaac je posjeo Yaghareka na stolac. Privukao je drugi stolac i sjeo nasuprot
njemu. Garuda nije rekao ni riječ. Zagledao se prvo prodorno u Isaaca, a onda u
dijagrame koje je držao. Isaac shvati da se on kada čita sav posvećuje tome i da se
sav usredotočio na ono što čita. Nije izgledao kao pacijent koji čeka da liječnik
prijeđe na stvar: upijao je baš svaku riječ.
"Trebao bih ti reći da još nisam potpuno završio s ovim. Poznam osobu koja se
bavi biočarobnjaštvom, a tebi će ono i te kako biti nužno ako želiš da ti nakalemimo
operativna krila. Ispipat ću ga, onako neprimjetno, zanima me što on misli kakvi su
izgledi da stvar uspije." Isaac je napravi grimasu i zavrtio glavom. "I samo da znaš,
stari moj, kad bi poznavao tog starkelju shvatio bi koliko je to plemenito od mene.
Nema te žrtve koju ja ne bih za tebe podnio..." Rekavši to, napravio je podužu stanku.
"Moguće je da taj tip kaže: 'Da, krila, nema problema, dovedi ga i ja ću to
obaviti popodne na Prašnodan.' Ali teško da će to reći, a ti si me ionako unajmio da
odbacim sve ideje koje nisu izvedive sa znanstvenog gledišta i zato ti kažem da je
moje profesionalno mišljenje da se to neće dogoditi. Trebali bismo drukčije
razmišljati. Prva stvar koju sam učinio kad sam krenuo tim putem bila je da potražim
ona bića koja lete bez krila. Poštedjet ću te pojedinosti. Većina planova je... ovdje,
ako te baš zanima. Potkožni samonapuhavajući mini zrakoplov; transplant mutirajućih
žlijezda vjetro-polipa; nadopunjavanje tvoga tijela s letećim golemom; čak sam
razmišljao i o tome da te uputim u temelje fizičkog čarobnjaštva." Isaac mu je
pokazivao bilješke vezane za svaki od ovih planova onim redom kojim ih je
spominjao. "Ništa od toga ne bi uspjelo. Čarobnjaštvo nije pouzdano i iscrpljujuće je.
Svatko može naučiti osnovne vradžbine i kako se one koriste, ali da u svakom trenutku
i po želji možeš prizvati kontrageotropiju za to bi bilo potrebno mnogo više energije i
vještine nego što većina ljudi ima. Imate li neke moćne vradžbine u Cymehu?"
Yagharek polako odmahne glavom. "Samo poneki šapat kojim možemo dozvati
lovinu bliže pandžama; nekakve simbole i položaje koji pomažu kostima da zarastu i
krv da se zgruša, to je sve."
"Da, nisam iznenađen. Bit će onda bolje da se ne oslanjamo na to. I vjeruj mi kad
ti kažem da su se i moji ostali... ovaj... nekonvencionalni planovi pokazali
neizvodljivima.
I dok sam tako gubio vrijeme mozgajući o stvarima poput ovih, koje me nisu
nikamo odvele, shvatio sam da mi uvijek kad na trenutak ili dva zastanem i razmislim,
ista stvar pada na pamet. Vodoumijeće."
Yagharek se namrštio i još više skupio ionako nakostriješene vjeđe, koje su se
sada mogle čak razmatrati s geološkog stanovišta. Zatresao je glavom, stavljajući mu
do znanja da je zbunjen.
"Vodoumijeće”, ponovio je Isaac. "Znaš li što je to?"
"Čitao sam nešto o tome... To je vještina koju posjeduju vodijanoji..."
"Pogodak, stari moj. Možeš ponekad vidjeti lučke radnike kako to rade u
Mrežodrvetu ili Okuci Smog. Gomila vodijanoja u stanju je preoblikovati oveći dio
rijeke. Iskopaju rupe u vodi do mjesta na dnu gdje leži prosut teret, kako bi ga dizalice
mogle zakvačiti. Zadivljujuće. U seoskim zajednicama koriste tu svoju vještinu da
prosijeku zračne jarke kroz rijeke, i onda u njih tjeraju ribu. Riba jednostavno izleti iz
vode na tlo. Sjajno." Isaac s odobravanjem skupi usne. "Danas tu vještinu uglavnom
koriste za zezanje ili za pravljenje malih kipova. Održavaju čak i takmičenja i tko zna
što sve ne. Stvar je u tome, Yag, da se voda ponaša uglavnom onako kako se ne bi
trebala ponašati. A to je ono što ti želiš. Ti želiš da ova teška stvar, ovo ovdje, ovo
tijelo..." nježno je bockao Yaghareka prstom u grudi"... leti. Pratiš li me? Posvetimo
svoje umove ontološkoj zagonetki kako da nagovorimo materiju da se odrekne svojih
navika starih nekoliko eona. Želimo da se elementi ponašaju loše. To nije problem
napredne ornitologije, nego filozofije.
Na tome ja, Yagi moj, radim već godinama! Gotovo da sam to unaprijedio u neku
vrstu hobija. A onda sam jutros ponovo pregledao bilješke koje sam napravio kad sam
se tek počeo baviti tvojim slučajem, povezao ih sa svim svojim starim idejama i
shvatio da je to put kojim treba ići. Cijeli dan mozgam o tome." Mahnuo je Yaghareku
ispred nosa onim listom papira na kojem bio iscrtan trokut s križem.
Zgrabio je olovku i ispisao riječi iznad sva tri kuta trokuta. Zatim je crtež
okrenuo prema Yaghareku. Iznad gornjeg kuta pisalo je Okultno/čudotvorno; pokraj
donjeg lijevog Materijalno, a pokraj donjeg desnog Društveno/mudro.
"Ne razbijaj puno glavu oko ovog dijagrama, stari moj, on ti samo treba pomoći
pri razmišljanju, ništa više. To što vidiš je prikaz tri kuta unutar kojih je smještena
cjelokupna učenost, cjelokupno znanje.
Ovdje dolje imamo materijalno. To su ti prave fizičke stvari, atomi i slično. Sve
od osnovnih femtoskopskih čestica, kao što su elektroni, pa do velikih jebenih
vulkana. Stijene, elektromagnetizam, kemijske reakcije... I sve slične stvari.
Suprotno tome, dođe ti društveno. Razumna bića, kojih ne nedostaje u Bas-Lagu,
ne mogu se proučavati kao kamenje. Dok razmišljaju o svijetu i o vlastitim
razmišljanjima, ljudska bića, garude i kaktusovci i svi ostali, stvaraju drukčiji
poredak, drukčije organiziraju stvari, je li tako? Što znači da to moramo proučavati na
poseban način - međutim, očigledno je da je to istodobno povezano s fizičkim
svijetom koji sve stvara. Zato ovdje imamo ovu finu liniju koja ih spaja.
Gornji kut označava okultno. Sad se tu stvar počinje zakuhavati. Okultno:
'skriveno'. Tu spadaju razne sile, dinamika i slične stvari koje nemaju veze samo s
međusobnim fizičkim utjecajem između trica i kučina, i nisu samo misli onih koji
razmišljaju. Duhovi, demoni, bogovi ako ti se više sviđa da ih tako zoveš,
čudotvorno... razumiješ? Kao prvo, čudotvorne tehnike, prizivanja, šamanizam i tako
dalje, sve to zajedno utječe na društvene odnose koji ih okružuju i obrnuto. Moramo
uzeti u obzir i fizičku stranu: vradžbine i čarolije uglavnom se svode na manipulaciju
teorijskim česticama - 'začaranim česticama' - koje nazivamo thaumaturgoni. Pojedini
znanstvenici...", tu se on udari u grudi, "...misle da su one u osnovi isto što i protoni i
sve druge fizičke čestice. E, sada stvari postaju zaista zanimljive", rekao je Isaac
lukavo, primjetno usporivši.
"Slobodno pomisli na bilo koju arenu proučavanja ili znanja i shvatit ćeš da se
ona nalazi negdje u ovom trokutu, ali ne u nekom od samih kutova. Uzmi, na primjer,
sociologiju, psihologiju ili ksenotropologiju. Krajnje je jednostavno, zar ne? Nalaze
se ovdje dolje, u 'Društvenom' kutu? I da i ne. To je definitivno njihovo najpribližnije
uporište, ali ne možeš proučavati društva ako ne razmisliš o pitanjima vezanim za
fizičke resurse. Je li tako? Što znači da se od samog početka nametnula i fizička
dimenzija problema. Tako da ćemo sociologiju morati malo pomaknuti duž donje osi."
Prešao je prstom otprilike centimetar ulijevo. "Ali, kako da shvatiš, na primjer,
kulturu kaktusovaca ako nisi upoznat s njihovim solarnim fokusom, ili kulturu kepri
bez njihovih božanstava, ili kulturu vodijanoja ako ne razumiješ šamansko
prokopavanje kanala? To je jednostavno nemoguće", pobjednički je zaključio. "Zato
stvari moramo malo pomaknuti prema okultnom." Njegov prst je po papiru prešao
odgovarajući put.
"Otprilike ovdje negdje nalaze se sociologija, psihologija i njima slične znanosti.
Malo iznad donjeg desnog kuta i malo ulijevo.
Fizika? Biologija? Trebale bi se nalaziti unutar prirodnih znanosti i odmah
pokraj tehnologije, zar ne? Ali ako kažeš da biologija ima utjecaj na društvo, onda
vrijedi i obrnuto, što će reći da je biologija za mrvicu pomaknuta iz 'materijalnog'
kuta. A što ćemo s letenjem vjetro-polipa? Hranjenjem dušo-drveća? To su okultne
stvari, i zato smo ih ponovo pomaknuli, ovoga puta prema gore. Fizika uključuje
djelovanje izvjesnih tvari u čudotvornim vradžbinama. Shvaćaš li o čemu ti govorim?
Čak se i 'najčišći' predmet nalazi zapravo negdje između ta tri kuta.
Imamo zatim i gomilu predmeta koji su definirani njihovom miješanom
prirodom. Sociobiologija? Nalazi se malo iznad polovine donje crte. Hipnotologija?
Na pola puta, uz desni bok. Društveno/psihološko i okultno, ali s malo ubačene
moždane kimije, tako da bi to bilo negdje ovdje..."
Isaacov dijagram je sada bio prekriven križićima koji su označavali gdje bi se,
prema njegovom mišljenju, trebalo nalaziti razne discipline. Pogledao je Yaghareka i
pažljivo ucrtao, precizan, konačni x u samom središtu trokuta. "Što mi to imamo
ovdje? Što se nalazi u samom središtu? Neki misle da je to matematika. Dobro. Ali
ako je matematika ta koja ti omogućava da razmišljanjem pronađeš put do centra,
koje su to sile koje izučavaš? Matematika je potpuno apstraktna, na izvjesnoj razini,
kvadratni korijen iz minus jedan i tome slično; međutim, svijet je u osnovi oblikovan
posve matematički. Znači, na taj način treba gledati na svijet koji ujedinjuje sve sile:
mentalne, društvene, fizičke.
Ako se teme o kojima razgovaramo nalaze unutar trokuta, s tri čvorišta i jednim
središtem, onda se u njemu nalaze i sile i dinamika koju one izučavaju. Drugim
riječima, ako misliš da je ovakvo gledanje na stvari zanimljivo ili od pomoći, onda u
biti postoji jedna vrsta polja, jedna vrsta sile koju ovdje proučavamo u njezinim
raznim oblicima. Zato ovo nazivamo 'ObjedinjenOM teorijom polja'."
Isaac se iscrpljeno nasmiješio. Božjemupljuvačke, iznenada je shvatio, ovo mi
baš ide dobro... Deset godina istraživanja je povoljno utjecalo na moja
predavanja... Yagharek ga je pažljivo promatrao.
"Ja... razumijem..." konačno je izgovorio garuda.
"Drago mi je što to čujem. Ima još toga, stari moj, naoštri se. OTP baš nije široko
prihvaćena kao teorija, znaš. Ima otprilike status Hipoteze o Napuklom Tlu, ako ti to
išta znači." Yagharek je kimnuo. "U redu, onda znaš što želim reći. U neku ruku
ugledna, ali pomalo luckasta. Međutim, kako bih uklonio i posljednje ostatke
kredibiliteta na koji sam još mogao računati, pridružio sam se manjini među
teoretičarima OTP-a. Onima koji se bave prirodom proučavanih sila. Pokušat ću ti to
izložiti jednostavnim riječima." Isaac je na trenutak zatvorio oči kako bi sabrao misli.
"U redu. Pitanje je: je li patološki da ispušteno jaje padne."
Zašutio je i pustio tu sliku da ostavi dojam.
"Vidiš, ako smatraš da su materija, te stoga i objedinjene sile koje su predmet
proučavanju, u osnovi statične, onda padanje, letenje, kotrljanje, promjena mišljenja,
bacanje čini, starenje, kretanje, zapravo predstavljaju devijaciju osnovnog stanja.
Drugim riječima, ja mislim da je kretanje dio ontologije i sada dolazimo do pitanja
kako bi trebala glasiti teorija koja sve to obuhvaća. Jasno ti je na čijoj strani su moje
simpatije. Statistika bi rekla da ih ja pogrešno tumačim, al' nek' se nosi.
Znači, ja sam TPOP, Teoretičar Pokretnog Objedinjenog Polja. Ne TSOP,
Teoretičar Statičnog... razumiješ? Ali kad si TPOP, javlja se isto onoliko problema
koliko i rješenja: ako se kreće, kako se kreće? Postojanim korakom? Isprekidanim
korakom unatrag? Kada podigneš komad drveta i držiš ga tri metra iznad tla, ono u
sebi sadrži mnogo više energije nego kad leži na tlu. To zovemo potencijalnom
energijom, je li tako? S tim se slažu svi znanstvenici. Potencijalna energija je ona
energija koja daje drvetu moć da te ozlijedi ako te lupi, da oguli pod, moć koju ono
nema dok samo leži na tlu. Podignuto, ono i dalje ima energiju koju je imalo kada je
bilo nepokretno, ali sada može i pasti. Ako do toga dođe, potencijalna energija se
pretvara u kinetičku, a ti završiš sa slomljenim nosom ili tako nečim.
Shvaćaš, potencijalna energija nastaje kada nešto dovedeš u stanje u kojem se
može zanjihati, promijeniti svoje stanje. Kao kada neku grupu ljudi izložiš dovoljno
velikom pritisku, i ona iznenada eksplodira. U jednom trenutku su razdražljivi, ali
mirni, a u sljedećem postaju nasilni i kreativni. Na prelazak iz jednog stanja u drugo
može utjecati prebacivanje nečega - neke društvene skupine, komada drveta,
vradžbine - na mjesto gdje će se, uslijed uzajamnog djelovanja s ostalim silama,
njegova vlastita energija suprotstaviti njegovom trenutnom stanju. Govorim ti o
dovođenju stvari do točke krize."
Isaac se na trenutak naslonio u svom stolcu. Iznenadio se kada je shvatio koliko
mu se ovo sviđalo. Dok je objašnjavao svoj teorijski pristup, njegove ideje su se
sređivale, što mu je omogućilo krajnje dosljedno formuliranje pristupa. Yagharek je
bio uzoran učenik. Pozornost mu nije lutala niti popuštala, i gledao ga je prodornim
pogledom.
Isaac je duboko udahnuo i nastavio.
"Ovdje imamo posla s velikim sranjem, Yag, stari moj. Već godinama pomalo
radim na toj teoriji krize. Najsažetije rečeno: tvrdim da je u prirodi stvari da ulaze u
krizu, upravo zbog onoga što jesu. Stvari se preokrenu zahvaljujući samo tome što su
stvari, razumiješ? sila koja tjera objedinjeno polje dalje jest energija krize.
Potencijalna energija, na primjer, predstavlja jedan oblik energije krize, njezinu
sićušnu sporednu manifestaciju. Ako bih mogao iskoristiti rezerve energije krize u
svakoj danoj situaciji, imao bih na raspolaganju golemu moć. U pojedinim situacijama
kriza može izbiti prije nego u drugima, to je točno, ali teorija krize govori o tome da
su stvari u krizi samim tim što postoje. Velika količina sirove energije krize cijelo
vrijeme kola uokolo, ali mi još nismo naučili kako je djelotvorno iskoristiti. Umjesto
toga, ona često nepouzdano i nekontrolirano eksplodira. Kakvo rasipanje."
Isaac je zavrtio glavom na tu pomisao.
"Mislim da su vodijanoji u stanju iskoristiti energiju krize. Barem djelomično.
Kakav paradoks. Iskoristiš postojeću energiju krize u vodi da je zadržiš u obliku
kojem se ona opire, što znači da je dovodiš u još veću krizu... ali energija nema kamo
otići i kriza se rješava sama od sebe tako što se voda raspadne u svoj prvobitni oblik.
Ali što bi se dogodilo ako bi vodijanoji uporabili vodu koju su već... uh...
vodooblikovali kao sastavni dio u nekom eksperimentu koji povećava energiju krize...
Ispričavam se. Napravio sam digresiju. Hoću reći da pokušavam smisliti način kako
da ti iskoristiš svoju energiju krize i kako da je usmjeriš na letenje. Ako sam u pravu,
to je jedina sila koja će te uvijek... prožimati. Što više budeš letio, to ćeš biti u većoj
krizi, i moći ćeš više letjeti... U svakom slučaju, tako stvari stoje u teoriji... Ali da
budem iskren, Yag, ovo je mnogo veće od toga. Ako bih zaista uspio osloboditi
energiju krize za tebe, onda bi tvoj slučaj postao, iskreno rečeno, beznačajan. Ovdje
je riječ o silama i energiji koje bi mogle potpuno promijeniti... sve..."
Od te nevjerojatne ideje čak se i zrak umirio. Prljava unutrašnjost skladišta kao
da je bila previše malena i otrcana da bi se u njoj vodio jedan ovakav razgovor. Isaac
je zurio kroz prozor u prljavu noć Novog Krobuzona. Mjesec i njegove kćeri
staloženo su plesali iznad njega. Kćeri, manje od svojeg oca ali veće od zvijezda,
prodorno i hladno su sijale iznad njega. Isaac je razmišljao o krizama.
A onda Yagharek konačno prozbori.
"A ako si u pravu... ja ću letjeti?"
Isaac je prasnuo u smijeh kad je čuo to trivijalno pitanje. "Da, da, Yag, stari moj.
Ako sam u pravu, ti ćeš ponovo letjeti."
 Petnaesto poglavlje

Isaac nije uspio nagovoriti Yaghareka da ostane u skladištu. Garuda nije htio
objasniti što ima protiv toga. Kukavni izgnanik jednostavno je nestao u noći, odlučan
da prespava u nekom jarku, dimnjaku ili ruševini. Nije čak htio prihvatiti ni hranu.
Isaac ga je ispratio pogledom, stojeći na vratima skladišta. Yagharekovo tamna deka
vijorila se s drvenog okvira njegovih lažnih krila.
Isaac se vratio na promatranje svjetala kako klize Tumorom. Položio je glavu na
ruke i osluškivao otkucaje sata. Divlji noćni zvuci Novog Krobuzona uspijevali su se
promigoljiti kroz zidove. Čuo je melankolično mukanje strojeva, brodova i tvornica.
A u prostoriji ispod, Davidov i Lublamaijev konstrukt kao da je nježno kloparao
u skladu s otkucajima sata.
Isaac je tada skinu crteže s zidova. One koje je smatrao uspjelima gurnuo je u
podeblji fascikl. Mnoge od njih je kritički odmjerio i bacio. Spustio se na svoj veliki
trbuh i zavukao pod krevet, izvukavši prašnjavo računalo i logaritamsko ravnalo.
Moram nekako otići na sveučilište i maznuti jedan njihov diferencijalni stroj,
razmišljao je. To neće biti lako. Oni iz osiguranja su postajali neurotični kad se radilo
o takvim stvarima. A onda se sjetio da će imati priliku osobno pregledati stražarske
sustave: sljedećeg dana trebao je otići do sveučilišta i porazgovarati sa svojim
omraženim poslodavcem, Vermishankom.
Mada ga ovih dana Vermishank baš nije puno angažirao. Prošli su mjeseci otkad
nije primio pismo ispisano njegovim sitnim rukopisom u kojem mu kaže da su njegove
usluge potrebne u istraživanju nekih mutnih i možda besmislenih prototipova teorije.
Isaac nikada nije mogao odbiti te "zahtjeve". Time bi ugrozio izvjesne privilegije
vezane uz pristup sveučilišnim resursima, to jest bogatoj žili opreme koju je pljačkao
manje ili više u slobodno vrijeme. Vermishank nije ništa poduzeo da bi ograničio
Isaacove privilegije, usprkos njihovom oslabljenom profesionalnom odnosu i usprkos
tome što je vjerojatno uočio vezu između nestanka dijelova opreme i Isaacovog
istraživačkog rasporeda. Isaac nije znao zašto. Vjerojatno kako bi pokušao zadržati
moć nada mnom, pomisli on.
Shvatio je da će sada prvi puta u životu on potražiti Vermishanka, ali je dobro
znao da mora otići do njega i sastati se s njim. Iako je osjećao da se treba posvetiti
svojem novom pristupu, svojoj teoriji krize, nije mogao potpuno okrenuti leđa
svjetovnijim tehnologijama, kao što je prepravljanje, i ne zatražiti mišljenje o
Yagharekovom slučaju kod jednog od najistaknutijih gradskih biočudotvoraca. To ne
bi bilo profesionalno.
Pripremio si je pecivo sa šunkom i šalicu hladne čokolade. Hrabrio je samog
sebe dok je razmišljao o Vermishanku. Postojalo je mnogo razloga zbog kojih ga Isaac
nije volio. Jedan od njih bio je politički. Konačno, čudotvorstvo je bilo pristojan
način da se opiše ono čime se bavi osoba koja trga i ponovo oblikuje meso, koja ga
povezuje na neočekivane načine i manipulira njime unutar granica koje određuje samo
mašta. Razumije se, te tehnike mogu pomoći nekome da ozdravi i da bude popravljen,
ali one obično nisu bile korištene u te svrhe. Nitko, razumije se, nije imao nikakav
dokaz, ali se Isaac ne bi nimalo iznenadio kad bi saznao da je Vermishank obavio neka
od svojih istraživanja u kažnjeničkim tvornicama. Vermishank je bio izuzetno vješt
kipar mesa.
Začuo je kucanje na vratima. Iznenađeno je podigao pogled. Bilo je gotovo
jedanaest sati. Odložio je večeru i pohitao niz stube. Otvorio je vrata i ugledao
raskalašenog Srećka Gazida.
Što li je sad ovo? pomislio je.
"'Zaac, brate moj, moj... uobraženi, trapavi... voljeni..." Povikao je Gazid čim je
ugledao Isaaca. Pokušavao je smisliti još poneki opisni pridjev koji bi odgovarao.
Isaac ga uvuče u skladište, jer su se duž ulice počela paliti svjetla.
"Srećko, glupi seronjo, što hoćeš?"
Gazid je prebrzo špartao gore-dolje. Oči su mu bile razrogačene i praktično su se
spiralno kretale u njegovoj glavi. Izgleda da ga je povrijedio Isaacov ton.
"Smiri se, šefe, polako, polako, ne moraš se odmah ljutiti, je li tako? Ha? Tražim
Lin. Je l' ovdje?" Iznenada se zahihotao.
Ah, pomisli Isaac oprezno. Ovo je bilo nezgodno. Srećko je bio iz Putenih
Poljana, on je znao nepotvrđenu istinu o Isaacu i Lin. Ali ovo nisu bila Putene Poljane.
"Ne, Srećko, ona nije ovdje. A da iz nekog razloga i je ovdje, nemaš nikakvo
pravo banuti ovamo usred noći. Što će ti ona?"
"Nije kod kuće." Gazid mu je okrenuo leđa i počeo se penjati uz ljestve.
Nastavio je odgovarati na Isaacovo pitanje nijednom ga ne pogledavši. "Upravo
dolazim odande, ali pretpostavljam da se baš posvetila umjetnosti, a? Duguje mi
novac, duguje mi proviziju što sam joj namjestio super posao i osigurao je za cijeli
život. Pretpostavljam da je tamo sada, a? Želim nešto gotovine..."
Isaac se u očaju lupi po glavi i skoči na stubu iza Gazida.
"O čemu ti to, do vraga, lupetaš? Kakav posao? Trenutno radi na svom djelu."
"Oh, da , kako da ne, tako je, aha, u pravu si", složio se Gazid s neobičnim
oduševljenjem. "Svejedno mi duguje novac. Očajan sam, 'Zaac... Budi prijatelj..."
Isaac se već počeo ljutiti. Zgrbio je Gazida i prisilio ga da se smiri. Gazid je
imao one izuzetno mršave ruke narkomana. Mogao se samo patetično otimati dok ga je
Isaac držao.
"Slušaj, Srećko, ti mali crve. Nemoguće da ti je loše, toliko si napušen da jedva
stojiš. Kako se usuđuješ praskati po mojoj kući, prokleti narkomančiću..."
 "Oj!" neočekivano drekne Gazid. Zarežao je na Isaaca, prekinuvši bujicu
njegovih riječi. "Lin trenutno nema, ali ja žudim za nečim, i želim da mi ti pomogneš,
a ako ne budeš htio, svašta bih mogao reći; ako mi Lin neće pomoći, ti možeš, ti si
njezin vitez u sjajnom oklopu, njena ljubica-bubica, a ona je tvoja bubamara..."
Isaac je zamahnuo debelom teškom rukom i tresnuo Srećka Gazida posred lica,
odbacivši čovječuljka nekoliko metara kroz zrak.
Gazid je zacvilio od zaprepaštenja i straha. Zastrugao je petama po nezastrtom
podu u želji da se dočepa stuba. Ispod nosa mu se širila krvava mrlja. Isaac je otresao
krv s članaka i krenuo prema Gazidu. Pušio se od bijesa.
Zar misliš da ću ti dopustiti da govoriš takve stvari? Zar misliš, seronjo, da me
možeš ucjenjivati? pomislio je.
"Srećko, odmah se gubi, ako ne želiš da ti otkinem glavu."
Gazid je nekako uspio ustati i briznuo je u plač.
"Ti si potpuno lud, Isaac, mislio sam da smo prijatelji..."
Sline, suze i krv kapali su na Isaacov pod.
"Izgleda da nisi bio u pravu, zar ne, stari moj? Ti si jedna najobičnija gnjida, i
ja..." Isaac je prekinuo svoju tiradu i zapanjeno se zabuljio.
Gazid se naslonio o prazne kaveze u kojima se nalazila kutija s gusjenicom. Isaac
je primijetio da se debela ličinka uvija, uzbuđeno skuplja i pruža prema žičanom
pročelju, i kako s posljednjim ostacima energije pokušava prići Srećku Gazidu.
Srećko je sav užasnut čekao da Isaac završi rečenicu.
"Što?" zacvilio je. "Što ćeš učiniti?"
"Zaveži", prosikta Isaac.
Gusjenica je očigledno bila živa, mada je bila mršavija nego kad je stigla, a
njezine nevjerojatne boje, koje su podsjećale na paunovo perje, su u međuvremenu
izblijedjele. Vijugala je po malom kavezu opipavajući zrak poput prsta kakvog
slijepca i posrtala prema Gazidu.
"Ne miči se" prosiktao je Isaac i prišao bliže. Preneražen, Gazid ga je poslušao.
Pratio je Isaacov pogled i razrogačio oči kada je ugledao golemu ličinku koja je
migoljila po kavezu pokušavajući pronaći put do njega. Tiho vrisnuvši, trgnuo je ruku
s kutije i počeo se povlačiti. Gusjenica je istog časa promijenila smjer i pokušala ga
slijediti.
"Ovo je nevjerojatno... " rekao Isaac promatrajući ih. U tom trenutku, Gazid se
uhvatio rukama za glavu i iznenada počeo luđački mahati njome, kao da je puna
insekata.
"Oh, što se to događa u mojoj glavi?" zamucao je Gazid.
Kada je prišao bliže, i Isaac je osjetio isto. Kroz mali mozak su mu se, poput
električnih jegulja provlačili djelići tuđih osjećaja. Zatreptao je i zakašljao se,
iznenada i nakratko postavši rob osjećaja koji nisu bila njegovi, ali su mu ipak zastali
u grlu. Isaac zatrese glavom i čvrsto zatvori oči.
"Gazide", obrecnuo se. "Hodaj polako oko nje."
Srećko Gazid ga posluša. Gusjenica se okretala u silnoj želji da se ispravi, da ga
slijedi, da ga uhvati.
"Zašto želi mene?" zastenja Srećko Gazid.
"Ne znam, Srećko”, odvrati oštro Isaac. "Jadna gusjenica pati. Izgleda da želi
nešto što ti imaš, Srećko, stari moj. Isprazni polako džepove. Ne brini, neću ti ništa
maznuti."
Gazid je počeo vaditi komade papira i maramice iz džepova prljavog sakoa i isto
takvih hlača. Trenutak je oklijevao, a onda iz unutrašnjih džepova izvadio dva
nabrekla paketića.
Ličinka je doslovno pomahnitala. Dezorijentirajući djelići sinestetičkih osjećaja
ponovo kao vrtlog projuriše Isaacovom i Gazidovom glavom.
"Što to, do vraga, imaš?" procijedio je Isaac kroz stisnute zube.
"Ovo je šazbah", oklijevajući odgovori Gazid i mahne prvim paketićem ispred
kaveza. Larva nije reagirala. "A ovo je snovosranje." Gazid podiže drugu vrećicu
iznad gusjeničine glave, i ona se njišući uspravi na stražnji dio u želji da je dohvati.
Nisu baš mogli čuti njezino dirljivo zapomaganje, ali ona je izražavala jake osjećaje.
"To je, znači!" povikao je Isaac. "To želi! Gusjenica želi snovosranje!" Isaac
ispruži ruku prema Gazidu i pukne prstima. "Daj mi je."
Gazid je oklijevao, ali mu je na kraju ipak predao paketić.
"To je mnogo robe, čovječe... to je mnogo mulaha, čovječe..." nije prestajao
cviliti. "Ne možeš ga tek tako uzeti, čovječe..."
Isaac je u ruci odvagnuo vrećicu. Prema njegovoj procjeni, težila je kilogram,
možda kilogram i dvadeset deka. Potom ju je otvorio. Gusjenica je ponovo počela
zapomagati. Isaac se trgnuo na to njezino bolno i neljudsko preklinjanje.
Snovosranje su proizvodili u obliku smeđih, ljepljivih tableta koje su smrdjele
po jako zagorjelom šećeru.
"Što je ovo?" upitao je Isaac Gazida. "Čuo sam za njega, ali ne znam pod milim
bogom ništa o njemu."
"Nova stvar, 'Zaac. Skupa stvar. Pojavila se otprilike prije godinu dana. Ona...
udara u glavu..."
"Kako djeluje?"
"Ne bih ti baš znao to opisati. Hoćeš kupiti malo?"
"Ne!" grubo odgovori Isaac, ali onda se zamisli. "Ovaj... ne za sebe, u svakom
slučaju... Koliko bi koštao ovaj paket, Srećko?"
Gazid je oklijevao, očigledno se dvoumio koliko bi pretjerao. "Uh... otprilike
trideset gvineja..."
"Odjebi, Srećko... Ti si takav jebeni majstor, stari moj... Otkupit ću ga od tebe
za..." sada je Isaac oklijevao. "Za deset."
"Prodano", istog časa je pristao Gazid.
Sranje, pomisli Isaac. Zajebo sam se. Već se spremao povući ponudu, kad mu je
iznenada nešto palo na pamet. Pomno se zagledao u Gazida, koji se ponovo počeo
kočoperiti, iako mu je lice bilo uprljano krvlju i pljuvačkom.
"Vrijedi. Dogovorili smo se. Slušaj, Srećko", nastavi Isaac ravnodušno, "možda
će mi zatrebati još ove stvari, razumiješ što želim reći? Ako ostanemo u dobrim
odnosima, neće biti razloga da te ne zadržim kao svog... ekskluzivnog snabdjevača.
Razumiješ što želim reći? Ali ako bilo što iskrsne i unese razdor u naš odnos, kao što
je nepovjerenje i slično, morat ću se obratiti nekom drugom. Jesi li shvatio?"
"'Zaac, ti si moj čovjek, ne moraš ništa više reći... Mi smo partneri, eto što
smo..."
"Svakako", tobože se složio. Isaac nije bilo toliko blesav da pomisli kako može
vjerovati Srećku Gazidu, ali na ovaj način ga je bar donekle umilostivio. Teško da će
Gazid ugristi ruku koja ga hrani, barem neko vrijeme.
Ovo ne može potrajati, pomislio je Isaac, ali za sada će poslužiti.
Isaac je odvojio jednu vlažnu, ljepljivu tabletu iz paketića. Podsjećala je na
veliku maslinu obloženu debelim slojem sluzi koja se brzo suši. Isaac podiže nekoliko
centimetara poklopac na kutiji s gusjenicom i ubaci unutra grudicu snovosranja.
Čučnuo je kako bi promatrao ličinku kroz žičano pročelje.
Isaacovi kapci zatreperiše kao da je statički elektricitet prostrujao kroz njega. Na
trenutak nije mogao usredotočiti pogled.
"Auuuh..." zastenjao je Srećko Gazid iza njega. "Nešto se zajebava s mojom
glavom..."
Isaacu je na trenutak bilo mučno, a onda je pao u ekstazu kakvu nikada do tada
nije iskusio i koja ga je cijelog obuzela. Poslije manje od pola sekunde izbacio je iz
sebe neljudske osjećaje. Činilo mu se da su mu izašli na nos.
"Oh tako mu Klepetala..." zadahtao je Isaac. Vid mu se čas izoštravao, a čas
zamagljivao. Na kraju se neobično izoštrio i postao kristalno jasan. "Ovaj mali kučkin
sin je neka vrsta empata, zar ne?" promrmlja on.
Zabuljio se u gusjenicu kao kakav voajer. Malo stvorenje se kotrljalo oko tablete
droge kao zmija koja gnječi plijen. Razjapila je dio gdje su joj bile usne i priljubila
ga uz snovosranje, žvačući ga pomamno i gotovo lascivno. Pljuvačka joj je curila iz
kutova čeljusti. Proždirala je hranu poput djeteta koje se na dan Sv. Klepetala
naslađuje pudingom od karamela. Snovosranje je nestajalo velikom brzinom.
"Svih mu paklenih pataka", prozbori Isaac. "Tražit će mnogo više od toga."
Spustio je još pet ili šest tableta u kavez. Larva se sva sretna valjala po toj ljepljivoj
kolekciji.
Isaac se uspravio. Pogledao je Srećka Gazida, koji je promatrao gusjenicu kako
jede, blaženo se smiješio i njihao.
"Srećko, stari moj, izgleda da si spasio kožu mom malom zamorcu. Jako sam ti
zahvalan."
"Ja sam spasitelj, zar ne, 'Zaac?" Gazid se polako okretao, praveći ružne piruete.
"Spasitelj! Spasitelj!"
"Da, dobro, dobro, ti si upravo to, stari moj, dosta je bilo, smiri se." Isaac baci
pogled na sat. "A sada zaista moram obaviti još neke stvari, pa te molim da budeš tako
dobar i izgubiš se, u redu?" Ne ljuti se, Srećko..." Isaac je trenutak oklijevao, a onda
ispružio šaku. "Oprosti što sam ti razbio nos."
"Oh." Gazid ga iznenađeno pogleda. Zatim obazrivo opipa krvavo lice. "Ma...
nije važno..."
Isaac se uputio do svojeg radnog stola.
"Odmah ću ti dati tvoje mulahe. Samo trenutak." Počeo je prekapati po ladicama,
dok na kraju ipak nije pronašao novčanik i iz njega izvadio gvineju. "Čekaj, imam
negdje još. Ostani sa mnom..." Isaac je kleknuo pokraj kreveta i počeo razbacivati
gomile papira, skupljajući stivere i šekele.
Gazid je zavukao ruku u paketić sa snovosranjem koji je Isaac ostavio na kutiji s
gusjenicom. Zamišljeno je pogledao Isaaca, koji se potrbuške zavukao pod krevet.
Otrgnuo je od ljepljive gomile dvije tablete snovosranja i pogledao u Isaacovom
smjeru, provjeravajući gleda li ga ovaj. Isaac mu je upravo bio nešto onako uzgred
dobacio, ali njegove riječi je prigušio krevet.
Gazid se nonšalantno uputio do kreveta. Izvadio je omotač od nekog slatkiša iz
džepa, umotao u njega jednu tabletu snovosranja i ubacio je u džep. Lice mu je ozario
idiotski osmijeh kada se zagledao u drugu.
"Trebao sam znati što prepisuješ 'Zaac" tiho će on. "To je baš etički."
Oduševljeno se zahihotao.
"Što kažeš?" viknuo je Isaac. Počeo se izvlačiti ispod kreveta. "Našao sam. Znao
sam da u džepu jednih od ovih hlača imam nešto novca..."
Srećko Gazid na brzinu podiže gornji dio peciva sa šunkom koje je, napola
pojedeno, ležalo na stolu. Gurnuo je tabletu snovosranja u senf ispod lista salate.
Zatim je vratio gornji dio peciva i odmaknuo se od stola.
Isaac je ustao i krenuo prema njemu. Bio je sav prašan, ali se nasmiješio. U ruci
je stezao gomilu novčanica i nešto sitniša.
"Evo ti deset gvineja. Cjenkao si se k'o kakav jebeni profesionalac..."
Gazid je prihvatio ponuđeni novac i brzo krene niz stube.
"Hvala 'Zaac", reče on. "Jako sam ti zahvalan na tome."
Isaac je bio zatečen.
"Dobro onda. Stupit ću u vezu sa tobom ako mi bude potrebno još snovosranja,
dobro?"
 "Da, svakako to učini, veliki brate..."
Gazid je navrat nanos izjurio iz skladišta, površno mahnuvši i zatvorivši za
sobom vrata. Isaac ga je čuo kako se apsurdno hihoće i cokće jezikom, dok je nestajao
u tami.
Vražjeg mu repa! pomisli on. Baš mrzim imati posla s jebenim narkićima. Sav
je sjeban... Isaac je odmahnuo glavom i vrati se do kaveza s gusjenicom.
Ličinka se već bila bacila na drugu grudicu ljepljive droge. Nepredvidivi valovi
njezine sreće prelili su se u Isaacov um. Taj osjećaj nije bio nimalo ugodan. Isaac se
povukao. Larva je prestala jesti i sada ju je gledao kako se pažljivo čisti od ljepljivih
ostataka. Zatim je nastavila jesti, ponovo se uprljala i opet se očistila
"Baš si mi izbirljiva, ha?" promrmljao je Isaac. "Ukusno ti je, ha? Uživaš u
tome? Hmmmm? Divno."
Otišao je do stola po svoju večeru. Okrenuo se kako bi promatrao to šareno biće
kako se uvija. Potom je zagrizao već gotovo stvrdnuto pecivo i otpio gutljaj čokolade.
"U što ćeš li se ti pretvoriti?" mrmljao je on svom 'zamorcu'. Mrštio se dok je jeo
već suho pecivo i uvelu salatu, ali je ipak pojeo do kraja. Bar je čokolada bila dobra.
Obrisao je usta i vratio se do kaveza s gusjenicom, pokušavši odoljeti neobičnim
i slabim empatičkim valovima. Isaac je čučnuo i zagleda se u to maleno, izgladnjelo
stvorenje koje je pohlepno žderalo. Nije baš mogao biti siguran, ali imao je dojam da
su larvine boje već postale jasnije.
"Dobro ćeš mi poslužiti za sporedno istraživanje, kako ne bih postao potpuno
opsjednut teorijom krize, ha? Hoćeš, zar ne, ti mali puzavče? Sigurno te nema ni u
jednom udžbeniku, je li tako? Stidljiva si? Je li to posrijedi?"
Isaaca poput munje pogodi udar izopačene psihe. Posrnuo je i pao.
"Auuu!" vrisnuo je i otpuzao što dalje od kaveza. "Ne mogu podnijeti tvoje
empatičko brbljanje, stara moja..." Uspio je nekako ustati i krenuti prema krevetu,
češkajući se po glavi. U trenutku kad je stigao do kreveta, u glavi mu je zapulsirao još
jedan snažan grč nepoznatih osjećaja. Koljena su mu popustila pa je pao pokraj
kreveta, pritisnuvši prstima sljepoočice.
"Oh sranje!" Uznemirio se. "To je već bilo previše, postaješ previše jaka..."
Odjednom je izgubio moć govora. Ukočio se kada je treći snažni napad preplavio
njegove sinapse. Ali ovog puta je bilo drukčije, shvatio je, ovo više nisu bili maleni
psihički valovi nezadovoljstva koje je odašiljala čudna ličinka, tri metra daleko od
njega. Usta su mu se odjednom osušila, i on je postao je svjestan okusa uvele salate.
Sluzi. Gnojiva. Stvrdnutog voćnog kolača.
Grudice senfa.
"Oh ne..." promrmljao je. Glas mu je zadrhtao kada je shvatio što se dogodilo.
"Oh ne, ne, ne oh Gazide, jebivjetru nijedan, seronjo. Ubit ću te, da znaš..."
Rukama koje su se pomamno tresle čvrsto je stisnuo rub kreveta. Znojio se i koža
mu je podsjećala na kamen.
Lezi, razmišljao je sav očajan. Zavuci se pod prekrivače i prebrodi to, na tisuće
ljudi radi to svakog dana zbog zadovoljstva, tako ti Klepetala...
Isaacova šaka je poput drogirane tarantule puzila preko nabora pokrivača.
Nikako mu nije polazilo za rukom dosjetiti se najboljeg načina kako bi se zavukao pod
pokrivače, jer su bili jako nabrani i skrivali su plahtu: nabori i jednog i drugog
materijala bili su tako slični da je Isaac odjednom postao uvjeren kako su svi oni dio
iste valovite tkanine i kako ih ne treba razdvajati, jer bi to bilo sablasno, pa je svoju
tjelesinu prebacio preko pokrivača, uz osjećaj da pliva između uzbibanih složenih
nabora pamuka i vune. Kretao se gore-dolje i pomamno mlatarao rukama, kao dijete
koje pliva oponašajući psića. Zbog jake žeđi je kašljucao, pljuvao i coktao jezikom.
Pogledaj se samo, kretenu jedan, prezrivo mu se obratio jedan dio njegovog
uma. Gdje ti je dostojanstvo?
Međutim, on na to nije obraćao pozornost. Bio je zadovoljan što može polako
plivati u mjestu, na krevetu, dašćući poput kakve životinje na samrti, eksperimentalno
napinjući vrat i bockajući oči.
Duboko u svom umu osjetio je kako pritisak postaje sve jači. Gledao je neka
velika vrata, velika vrata podruma, umetnuta u zid najzapostavljenijeg kuta njegovog
malog mozga. Vrata su se tresla. Nešto je pokušavalo izaći.
Brzo, pomisli Isaac. Stavi zasun...
Međutim, osjetio je kako snaga onoga što je nastojalo pobjeći postaje sve jača.
Vrata su proključala, s njih se počeo cijediti gnoj i samo što nisu popustila pod
naletima mišićavog psa bezizražajnog lica, koji je nijemo, prijeteći pokušavao
prekinuti lance, dok je more nemilosrdno udaralo o trošni zid luke koji se mrvio.
Nešto se u Isaacovom umu rasprsnulo i otvorilo.
 Šesnaesto poglavlje

Sunce prodire unutra poput vodopada i ja se u njemu radujem, dok se iz mojih

ramena i moje glave rastvaraju cvjetovi, a klorofil okrepljujuće kulja kroz moju
kožu i podižem velike, bodljikave ruke ne dodiruj me na taj način svinjo jedna
nisam spreman Pogledaj samo te parne čekiće! Volio bih ih i kad mi ne bi pomagali
da ovako radim!
je li ovo
ponosan sam što ti mogu reći da je tvoj otac pristao na naš brak
je li ovo jedan
i evo me kako plivam ispod sve te prljave vode prema tamnoj grdosiji od čamca
koja se pojavljuje kao kakav veliki oblak udišem prljavu vodu koja me tjera na
kašalj i moja stopala s kožicama odguruju me prema
je li ovo san?
svjetlosti koži hrani zraku metalu seksu bijedi vatri gljivama mrežama
brodovima mučenju pivu žabi šiljcima bjelilu violini tinti pukotinama sodomiji
novcu krilima šarenim bobicama bogovima pili kostima slagalicama bebama betonu
školjki štakama drobu snijegu tami
Je li ovo san?
Međutim, Isaac je znao da to nije san.
Magična svjetiljka treperila je u njegovoj glavi, bombardirala ga nizom slika.
Nije to bila neka od onih optičkih igračaka s malom vizualnom anegdotom koja se
beskonačno ponavlja: bio je izložen snažnom bombardiranju beskrajno različitih
trenutaka. Isaac je bio mitraljiran milijunima iskrica vremena. Svaki izlomljeni život
zadrhtao je pri prelasku u sljedeći; Isaac je prisluškivao živote drugih bića. Govorio
je kimijskim jezikom kepre koja je plakala, jer ju je njena leglomama kaznila, a odmah
potom je prezrivo frknuo kada je kao glavni konjušar čuo smiješan izgovor novog
momka, da bi već u sljedećem trenutku spustio prozirni unutrašnji kapak kada je
skliznuo u hladnu svježu vodu planinskih potoka i odbacio se prema ostalim
vodijanojima koji su se parili i orgijali i on...
"Oh Klepetala mu..." Začuo je vlastiti glas iz dubina te kakofonijske emocionalne
klaonice. Slike su se nastavile nizati i to velikom brzinom, preklapati se i pri
rubovima gubiti na jasnoći, sve dok se dva-tri ili više trenutaka života nisu počeli
odvijati istodobno.
Kad je svjetlo bilo upaljeno bilo je jako, pojedina lica su bila jasna, a ostala
nejasna i nevidljiva. Svaki pojedinačni isječak života imao je svoj zloslutni,
simbolični fokus s kojim se kretao. Svakim od njih upravljala je onirička logika. U
nekom od analitičkih džepova svog uma, Isaac je shvatio kako ovo nisu, niti su mogle
biti, pećine povijesti zgusnute i destilirane u ljepljivu smolu. Okvir radnje bio je
previše fluidan. Svijest i stvarnost su se ispreplitale. Isaac se nije pojavljivao u tuđim
životima, nego u tuđim umovima. Bio je voajer koji uhodi posljednja utočišta onih
kojima bi se prišuljao. A to su bila sjećanja. To su bili snovi.
Bio je poprskan psihičkom žabokrečinom. Imao je osjećaj da je strašno prljav.
Slike su se prestale smjenjivati, nisu više po jedna, dvije, tri, četiri, pet, šest njih
provaljivale nakratko u njegov um i uklapale se u njega kako bi ih obasjala svjetlost
njegove vlastite svijesti. Umjesto toga, sada je plivao kroz glib, želatinastu septičku
jamu punu snovosoka koji je istjecao iz jednih i utjecao u druge i obrnuto, koji nije
imao integritet i koji je krvario logiku i slike kroz cijele živote, spolove, vrste, sve
dok mu ne bi ponestalo daha, davio se u bljuzgavici snova i nada, sjećanja i
razmišljanja koja nikada nisu bila njegova.
Njegovo tijelo bilo je tek vreća mentalnog nabreknuća bez kostiju. Negdje dosta
daleko, čuo ga je kako stenje i klokoćući se ljulja na krevetu,.
Isaac se preokrenuo. Negdje u toj treperavoj klaonici osjećaja i banalnosti
naslutio je tanke i postojane niti gađenja i straha, koje je prepoznao kao svoje. Borio
se da stigne do njih kroz talog zamišljenih i ponovo prikazanih drama svijesti.
Plašljivo je dodirnuo kapanje mučnine, koja je sasvim sigurno predstavljala ono što je
on u tom trenutku osjećao, uhvatio se za nju, smjestio se u samom njezinom središtu...
Grčevito se držao za nju.
Držao se za svoj bitak, dok su ga sa svih strana šibali snovi. Isaac je preletio
iznad šiljastog grada, šestogodišnja djevojčica se oduševljeno smijala na jeziku kojeg
nikada prije nije čuo, ali kojeg je odmah mogao razumjeti kao da mu je materinji; ritao
se u neiskusnom uzbuđenju dok je sanjao seksualne snove nekog pubertetlije; plivao je
kroz rukavce, posjećivao neobične špilje i sudjelovao u obrednim borbama. Lutao je
kroz poravnane pašnjake uma kaktusovca koji sanjari. Kuće oko njega poprimale su
forme rukovodeći se logikom sna, koja je, izgleda, bila zajednička svih razumnim
rasama Bas-Laga.
Tu i tamo pojavljivao se i Novi Krobuzon u svojem obliku iz snova, sa
zapamćenom ili zamišljenom geografijom, s detaljima koji su se isticali i onima koji
su nedostajali, s velikim provalijama između ulica koje su prelažene za nekoliko
sekundi.
U tim snovima bilo je i drugih gradova, zemalja i kontinenata. Neki od njih su
sasvim sigurno pripadali zemljama iz snova nastalim iza treperavih vjeda. Ostali su
djelovali kao aluzije: onirički čvorovi za postojeća mjesta, gradove, gradiće i sela
koji su bili stvarni kao i Novi Krobuzon, s kućama koje Isaac nikada nije vidio i
narječjima koje nije čuo.
Shvatio je da je u moru snova kroz koje je plivao bilo i kapljica iz velike daljine.
 To mi sve manje sliči na more, pijano je razmišljao sa dna svog uma koji se još
nije zaglavio, "a sve više na kašu." Zamislio je sebe kako nehajno žvače hrskavice i
iznutrice nepoznatih umova, grude užeženih snova koje plutaju u rijetkoj kaši
polusjećanja. Isaac se mentalno pobljuvao. Ako ovdje povratim, izokrenut ću vlastitu
glavu tako da će unutrašnja strana biti vani, pomislio je.
Sjećanja i snovi nailazili su u valovima. Plime su ih nanosile tematski. Iako je
besciljno plutao među nasumičnim mislima, Isaaca su preko prizora u njegovoj glavi
nosile prepoznatljive struje. Podlegao je privlačnoj sili snova o novcu, uspomenama
na stivere, dolare, grla stoke, oslikane školjke i tablete-obećanja.
Valjao se u naletu seksualnih snova: muškarci kaktusovci ejakulirali su po zemlji,
preko nizova jajalukovica koje su posadile žene. Žene kepra trljale su ulje jedne po
drugima, u prijateljskim orgijama; ljudi svećenici, koji su se zakleli na celibat, sanjali
su o svom grijehu, o nedopuštenim željama.
Isaac se spiralno kretao u malom vrtlogu tjeskobnih snova. Sna djevojčice koja
pripada ljudima i koja se spremala za polaganje ispita, u kojem je vidio sebe kako ide
gol u školu; jednog vodoumjetnika vodijanoja čije je srce ludo zalupalo kad se
peckava slana voda počela iz mora vraćati u rijeku; glumca koji je zanijemio na
pozornici, ne mogavši se sjetiti ni jednog jedinog retka svog teksta.
Moj um je poput kotla, razmišljao je Isaac, i svi ti snovi se prelijevaju iz njega.
Bućkuriš od ideja nadolazio je sve brže i postajao sve učestaliji. Isaac je
razmišljao o njima i pokušao sklepati rimu, usredotočio se i zaodjenuo ih slutnjom, te
ih počeo ponavljati sve brže i brže i učestalije i učestalije i brže, pokušavši
zanemariti branu, bujicu psihičkog isparavanja.
Nije koristilo. Ti snovi su se nalazili u Isaacovom umu, i od njih nije mogao
pobjeći. Sanjao je kako sanja snove drugih ljudi i shvatio da je njegov san bio istinit.
Preostalo mu je samo pokušati, grozničavom, užasnutom žestinom, sjetiti se koji
je od tih snova bio njegov vlastiti.
Negdje iz velike blizine dopiralo je mahnito cvrkutanje. Probilo se kroz zbrku
slika koje su promicale Isaacovom glavom i postajalo sve jače, dok nije zauzelo
mjesto glavne teme u njegovom umu. A onda su odjednom nestali svi snovi.
Isaac je prebrzo otvorio oči i opsovao. Svjetlost je bila toliko jaka da ga je od
nje istog trena zaboljela glava. Htio ju je dotaknuti rukom i osjetio kako se tromo
oslonila o glavu, kao kakvo veslo. Svom težinom ju je spustio preko očiju.
Snovi su prestali. Isaac je provirio kroz prste. Bio je dan. Bilo je svijetlo.
"Tako mu... Klepetalove... guzice..." prošaptao je. Od tog napora ga je zaboljela
glava. Ovo je bilo apsurdno. Kao da nije izgubio nijedan trenutak. Svega se jasno
sjećao. Ako ništa drugo, bar se odmah sabrao. Imao je osjećaj da se pod utjecajem
snovosranja njihao, znojio i jadikovao otprilike pola sata, ne duže. A ono... potrudio
se podići kapke i škiljeći pogledao na sat... već je bilo pola osam ujutro, što znači da
su prošli mnogi sati otkad se nekako uspio dočepati kreveta.
Podigao se na laktove i prešao pogledom preko svog tijela. Tamna koža bila mu
je glatka i siva. Iz usta mu je smrdjelo. Isaac shvati da je sigurno cijelu noć ležao
gotovo nepokretno: prekrivači su bili tek neznatno izgužvani, i to je bilo sve.
Ponovo je začuo usplahireno cvrkutanje koje ga je probudilo. Isaac iznervirano
zavrte glavom i potraži krivca. Jedna ptičica je sva očajna kružila po skladištu. Isaac
shvati da je to jedna od onih koje sinoć nisu htjele odletjeti, kraljić, koji se očigledno
nečeg uplašio. Dok se Isaac osvrtao uokolo da vidi zbog čega je ptica toliko nervozna,
vitko reptilsko tijelo aspisa proletjelo je poput strijele ispaljene iz samostrijela s
grede u jednom kutu do greda u drugom kutu skladišta. U prolazu je jednostavno
pokupio ptičicu. Kraljićevo cvrkutanje naglo je prekinuto.
Isaac se nespretno iskobeljao iz kreveta i stao zbunjeno kružiti. "Bilješke"
govorio je sebi u bradu. "Pribilježi, sve moraš zabilježiti."
Dohvatio je papir i pero sa stola i počeo zapisivati sve čega se sjećao dok je bio
pod djelovanjem snovosranja.
"O čemu je ovdje, do vraga, riječ?" prošaptao je naglas dok je pisao. "Netko je
obavio sjajan posao, uspio je reproducirati biokemiju snova ili ih prisluškivati na
samom izvoru..." Ponovo je protrljao glavu. "Gospode, kakvo je to stvorenje koje jede
ovo..." Isaac je na trenutak ustao i pogledao prema svojoj gusjenici zatvoreniku.
Ukočio se. Idiotski je zinuo, i tek poslije nekoliko trenutaka uspio zatvoriti usta i
oblikovati riječi.
"Oh, tako ti svega."
Polako i nervozno posrćući, uputio se preko prostorije kao da se opire, ne želeći
povjerovati u ono što je vidio. Približio se kavezu.
Unutra se nesretno meškoljila golema tjelesina ličinke prelijepih boja. Isaac se
sa osjećajem nelagode nagnuo nad tu golemu stvar. U eteru oko sebe osjećao je
neobične vibracije nečijeg nezadovoljstva.
Gusjenica je preko noći barem utrostručila svoju veličinu. Bila je tridesetak
centimetara dugačka i shodno dužini se i udebljala. Izblijedjele i veličanstvene
raznobojne mrlje povratile su svoj prvobitni, polirani sjaj. I ne samo vratile.
Nemoćno je gurkala stranice sanduka.
"Što se tebi dogodilo?" prosiktao je Isaac.
Ustuknuo je i zablenuo se u tu stvar koja je slijepo njihala glavom. Brzo je
razmišljao. Pokušao se prisjetiti koliko je tableta snovosranja dao ličinki. Osvrnuo se
uokolo i ugledao kovertu s ostatkom tamo gdje ju je i ostavio; nitko ju nije dirao.
Stvorenje nije izašlo da se počasti. Tablete koje je ostavio u sanduku nikako nisu
mogle sadržavati dovoljno kalorija da gusjenica toliko poraste preko noći, razmišljao
je Isaac. Čak i da je dobila na težini razmjerno količini koju je pojela, nikako se nije
mogla ovoliko udebljati.
 "Kakvu god energiju da izvlačiš iz svoje večere”, prošaptao je, "ona nije fizička.
Što si ti, tako ti Klepetala?"
Morao ju je izvaditi iz tog kaveza. Djelovala je tako jadno dok se besciljno vukla
u tom malom prostoru. Isaac se nije baš veselio što će morati dodirnuti tu nevjerojatnu
stvar. Konačno je podigao kutiju i posrnuo, jer nije očekivao da će biti toliko teška.
Odnio ju je do mnogo većeg kaveza koji je koristio u eksperimentima, mini kokošinjca
sa žičanim prednjim dijelom, koji je bio visok metar i pol i u kojem je donedavno
prebivalo malo jato kanarinaca. Otvorio je vratašca i istresao larvu na pilovinu, a
potom žurno zatvorio i zaključao prednju rešetku.
Udaljio se i zagledao u svog zatvorenika kojeg je prebacio u novo prebivalište.
Gusjenica se takoreći zabuljila u njega i on osjeti da ga poput kakvog djeteta
preklinje da joj servira doručak.
"Oh strpi se malo", reče on. "Ni ja još nisam jeo."
Sa izvjesnom nelagodom se povukao i uputio k svom salonu.
Dok je doručkovao voće i smrznuto pecivo s grožđicama, Isaac je shvatio da
posljedice snovosranja brzo nestaju. To je mogao biti najgori mamurluk na svijetu,
smrknuto je razmišljao, ali prošao je u roku od jednog sata. Nije ni čudo da se
mušterije koje ga jednom kušaju vraćaju po još.
Na drugom kraju prostorije, gusjenica dugačka trideset centimetara koprcala se
po podu svog novog kaveza. Sva očajna je njuškala po zaostaloj prljavštini, a onda se
ponovo propela i zanjihala glavom u pravcu paketića sa snovosranjem.
Isaac se klepne šakom posred lica.
"Oh, magarećeg mu pakla”, izusti on. Istovremeno je osjećao i neodređenu
nelagodu i želju za eksperimentiranjem. Bio je uzbuđen poput kakvog djeteta, poput
dječaka i djevojčica koji pale insekte pomoću sunčevih zraka propuštenih kroz lupu.
Ustao je i gurnuo u kovertu veliku drvenu žlicu. Odnio je slijepljenu grudu do
gusjenice, koja samo što nije zaplesala od uzbuđenja kada ju je vidjela, namirisala ili
na neki drugi način osjetila da joj se snovosranje približava. Isaac otvori vratašca za
ubacivanje hrane na stražnjem dijelu kaveza i ubaci nekoliko tableta droge unutra.
Gusjenica je istog trenutka podigla glavu i priljubila je uz grumen. Usta su joj sada
bila dovoljno velika, tako da je mogao vidjeti kako žvače. Rastvorila su se i pohlepno
navalila na snažni narkotik.
"Veći kavez od ovog nećeš dobiti, tako da ti savjetujem da usporiš malo s rastom,
u redu?" Krenuo je unatraške po odjeću, ne skidajući pogled sa stvorenja koje je jelo.
Isaac je podizao i mirisao razne komade odjeće razbacane po prostoriji.
Navukao je košulju i hlače koje nisu smrdjele i koji su imale najmanje mrlja.
Bit će najbolje da napraviš popis stvari koje "treba obaviti", pomisli on
smrknuto. Prva će biti "Nasmrtprebiti Srećka Gazida". Dovukao se do stola. Iznad
svih ostalih papira ležao je list s onim trokutastim dijagramom Objedinjene teorije
polja kojeg je nacrtao za Yaghareka. Isaac je skupio usne i zagledao se u njega.
Podigao ga je i zamišljeno se zagledao u gusjenicu koja je sva sretna žvakala. Još je
nešto trebao obaviti tijekom ovog jutra.
Nema svrhe odlagati, nevoljno je razmišljao. Možda bi Yagu pomoglo ako bih
saznao nešto više o ovoj mojoj maloj prijateljici... možda. Isaac je paćenički
uzdahnuo, zavrnuo rukave pa sjeo ispred ogledala da se površno dotjera, što je ionako
vrlo rijetko činio. Najprije je nespretno pokušao srediti kosu, a onda je potražio
drugu, čišću košulju, koju je s krajnjom zlovoljom odjenuo.
Načrčkao je poruku Davidu i Lublamaiu i provjerio sve otvore na kavezu s
divovskom gusjenicom, kako ova ne bi slučajno pobjegla. Zatim je sišao niz stube,
zakvačio poruku na vrata i izišao van, gdje su ga dočekali prodorne zrake žarke
svjetlosti.
Uzdahnuo je i pošao u potragu za ranim taksijem koji će ga odvesti do
sveučilišta, kod najboljeg biologa, filozofa prirode i biočudotvorca koga je poznavao:
mrskog mu Montaguea Vermishanka.
 Sedamnaesto poglavlje

Isaac je ušao u Sveučilište Novog Krobuzona s mješavinom nostalgije i

nelagode. Zgrade sveučilišta se nisu mnogo promijenile od vremena kada je on ovdje
predavao. Različiti fakulteti i katedre ispunili su Utrinu grandioznom arhitekturom
koja je zasjenila ostatak područja.
Prostor ispred goleme i drevne zgrade fakulteta prirodnih znanosti bio je pun
stabala u cvatu. Isaac je prolazio stazama koje su izlizala mnoga pokoljenja studenata
kroz mećavu upadljivih ružičastih latica. Žurno se popeo izlizanim stubama i gurnuo
velika vrata.
Isaac mahne iskaznicom fakulteta koja je istekla još prije sedam godina, mada
nije morao. Za vratarskim stolom sjedio je Šaš, potpuno senilni starac, koji je došao
na fakultet mnogo prije Isaaca, i činilo se da nikada neće otići. Pozdravio je Isaaca
kao i uvijek kada bi ovaj navratio, promrmljavši nešto nerazumljivo, ali bilo je očito
da ga je prepoznao. Isaac mu je protresao ruku i upitao ga kako mu je obitelj. Imao je
razloga biti zahvalan Šašu, jer je pokraj njegovih mliječnih očiju iznio gomilu skupe
laboratorijske opreme.
Isaac se uputio uza stube, prolazeći pokraj skupina studenata koji su pušili,
raspravljali i nešto pisali. Iako su uglavnom bili pripadnici muškog roda ljudske rase,
ipak je tu i tamo bilo i skupina mladih stranaca ili žena ili i jednih i drugih, koji su se
držali po strani i stalno bili na oprezu. Pojedini studenti vodili su razmetljive teorijske
rasprave. Drugi su pravili povremene bilješke na marginama udžbenika i sisali
cigarilose od oštrog duhana koje su sami motali. Isaac prođe pokraj jedne skupine
koja je čučala na kraju hodnika i isprobavala u praksi ono što su upravo bili naučili i
koja je prasnula u razdragani smijeh kada je sićušni homunkulus, koga su sklepali od
zemlje, napravio četiri posrćuća koraka prije nego što se skljokao i pretvorio u gomilu
blata, lišća i mladica koja se trzala.
Broj studenata oko njega smanjivao se razmjerno s prijeđenim brojem stuba i
hodnika. Isaac je osjetio bijes i gađenje kad se uhvatio kako mu srce sve brže kuca što
se više približava svom nekadašnjem šefu.
Prošao je duž zidova obloženih raskošnim tamnim drvetom u administrativnom
krilu fakulteta prirodnih znanosti i približio se uredu na suprotnom kraju, na čijim
vratima je stajala pločica s natpisom ispisanim zlatnim slovima: Direktor, Montague
Vermishank.
Isaac je zastao ispred vrata i počeo se nervozno vrpoljiti. Bio je zbunjen, jer nije
želio suzbiti deset godina bijesa i netrpeljivosti, a dobro je znao da barem ovog puta
mora zvučati pomirljivo i da mu se ne smije suprotstavljati. Duboko je udahnuo,
okrenuo se, energično pokucao, otvorio vrata i ušao.
"Što ti misliš..." povikao je čovjek koji je sjedio za stolom, prije nego je
prepoznao Isaaca i naglo ušutio. "Ah", izustio je poslije vrlo duge tišine. "To si ti,
Isaac. Izvoli, sjedni."
Isaac je sjeo.
Montague Vermishank je upravo objedovao. Nagnuo je pod šiljatim kutom svoje
blijedo lice i ramena nad golemi stol. Iza njega se nalazio mali prozor. Isaac je znao
da taj prozor gleda na široke avenije i velike kuće Mafatona i Hnuma, no preko njega
je bila navučena prljava zavjesa kroz koju nije prodiralo mnogo svjetlosti.
Vermishank nije bio debeo, ali je od čeljusti naniže bio prevučen tankim
prekomjernim slojem mrtvog mesa, koji je podsjećao na povoj. Nosio je pretijesno
odijelo iz čijih rukava je kipjela nekrozna bijela koža. Pretjerano, gotovo neurotično
se trudio začešljati i namjestiti prorijeđenu kosu. Vermishank je pio krem juhu punu
grudica. Stalno je u nju umakao gnjecav kruh i potom sisao i žvakao tu natopljenu
masu, ali nije otkidao komade, nego je samo grickao i čupkao kruh natopljen
pljuvačkom koji se cijedio i pravio blijedo-žutu baru na njegovom stolu. Odmjerio je
Isaaca svojim bezbojnim očima.
Isaac je s nelagodom u duši zurio u njega i bilo mu je drago što je čvrst i što mu
je koža boje drveta sušenog na dimu.
"Htio sam se izderati na tebe, jer nisi kucao ili jer nisi ranije zakazao sastanak,
ali onda sam shvatio da si to ti. Razumije se, uobičajena pravila za tebe ne vrijede.
Kako si? Kratak si s novcem? Potreban ti je posao?" upitao je Vermishank svojim
krkljajućim šapatom.
"Ne, ne , ništa od toga. Zapravo ne stojim loše, Vermishanku", odgovorio je Isaac
suzdržavajući se. "Kako napreduje tvoj posao?"
"Oh, dobro, dobro. Pišem rad o biopaljenju. Izolirao sam pirotičke elemente u
zapaljivim biomasama." Nastupila je poduža tišina. "Jako je uzbudljivo", prošaptao je
Vermishank.
"Zvuči tako, zvuči tako”, oduševljeno je odvratio Isaac. Zurili su jedan u
drugoga. Isaac nije znao o čemu bi još mogli neobvezno brbljati. I prezirao je i
poštovao Vermishanka. Bila je to uznemirujuća kombinacija osjećaja.
"Znači, ovaj... i tako..." počeo je Isaac. "Da budem iskren, došao sam zatražiti
tvoju pomoć."
"Nije valjda."
"Aha... Radim na nečemu što pomalo izlazi iz mog polja rada... ja sam više
teoretičar nego praktičar, znaš..."
"Ma nemoj..." Vermishankov glas bio je posprdan.
Jebeni štakore, pomislio je Isaac. Nitko me nije tjerao da ti to priznam... "Da",
nastavio je polako. "To je... to jest mogao bi biti, mada ipak sumnjam da je... problem
za biočarobnjaštvo. Htio sam te zamoliti za tvoje profesionalno mišljenje."
"Aha."
"Da. Zanima me je li netko... može li netko biti prepravljen tako da ponovo može
letjeti?"
"Oooo." Vermishank se zavalio u stolcu i kruhom pokupio ostatke juhe oko usta.
Nekoliko trenutaka je imao brkove od mrvica. Spojio je ruke ispred sebe i počeo
vrtjeti debele prste. "Letjeti, kažeš?"
Vermishankov glas je do tada bio hladan i ravnodušan, ali sada je postao vidno
uzbuđen. Možda je do prije nekoliko trenutaka želio pokazati Isaacu koliki prezir
osjeća prema njemu, ali nije mogao sakriti oduševljenje kad su u pitanju bili
znanstveni problemi.
"Tako je. Zanima me je li to ikada učinjeno?" upita Isaac.
"Da... učinjeno je..." Vermishank je kimnuo, ne skidajući pogled s Isaaca koji se
uspravio na stolcu i izvadio iz džepa bilježnicu.
"Zaista?" upita Isaac.
Kad se zamislio, Vermishankov pogled je izgubio fokus. "Da... Zašto, Isaac? Zar
je netko došao k tebi i zatražio da leti?"
"Zaista ne mogu... ovaj, rastrubiti..."
"Razumije se da ne možeš. Razumije se da ne možeš. Zato što si ti profesionalac.
I ja te zbog toga poštujem." Vermishank se lijeno nasmiješio svom gostu.
"Onda... mogu li čuti pojedinosti?" počeo se raspitivati Isaac. Stisnuo je zube
prije nego što je progovorio, kako bi obuzdao ogorčenje i bijes. Jebi se, ti i tvoje
pokroviteljsko glumatanje, bijesno je pomislio.
"Oh... ovaj..." Isaac se grčio od nestrpljenja kada je Vermishank podigao glavu i
zamislio se, pokušavajući se sjetiti. "Prije mnogo godina, negdje pri kraju prošlog
stoljeća, postojao je jedan biofilozof imenom Calligine. Dao je da ga preprave."
Vermishank se nasmiješio s naklonošću, a istodobno i okrutno, pa odmahnuo glavom.
"To je bilo zaista ludo, ali izgleda da je uspjelo. Dobio je golema mehanička krila
koja su se otvarala poput lepeza. Napisao je pamflet o tome." Vermishank je okrenu
glavu preko svog debelog ramena, i neodređeno pogledao prema policama punim
svezaka knjiga koje su prekrivale njegove zidove. Mahnuo je neodređeno prema njima
mlitavom šakom, tako da se Calliganeov pamflet mogao nalaziti zaista bilo gdje. "Zar
ne znaš što je poslije bilo? Nisi čuo pjesmu?" Isaac je upitno zaškiljio. Zaprepastio se
kada je Vermishank piskutavim tenorom otpjevao nekoliko stihova. "Poleti visoko
Kali/ Na krilima smeđim k'o zemlja/ visoko u nebo/ Mahni svojoj dragani na
rastanku/ Uzdahni i pođi na zapad/ Nestani u zemlji Užasnih Stvari..."
"Svakako da sam to čuo!" reče Isaac. "Nisam znao da je pjesma o osobi koja je
stvarno postojala..."
"Nikada nisi pohađao uvodni seminar iz biočudotvorstva, zar ne? Koliko se
sjećam, mnogo kasnije si dva semestra pohađao posredni tečaj. Propustio si moje
prvo predavanje. Tom pričom uvijek pokušavam namamiti naše izmučene mlade lovce
na znanje da pođu putem ove plemenite znanosti." Vermishank je govorio krajnje
bezličnim glasom. Isaac je ponovo osjetio prezir prema njemu, i to još veći nego
ranije. "Calligine je nestao", nastavio je Vermishank. "Odletio je na jugozapad, prema
Kakotopičkoj Mrlji. Nitko ga više nikada nije vidio."
Ponovo je nastupila duga tišina.
"Uh... i to je cijela priča?" upitao je Isaac. "Kako su mu nakalemili krila? Je li
vodio bilješke tijekom eksperimenta? Kako je izgledalo prepravljanje?"
"Oh, pretpostavljam da je bilo užasno teško. Calligine je vjerojatno stvar prvo
iskušao na nekolicini eksperimentalnih subjekata, prije nego je uskladio vrijednosti..."
Vermishank se iscerio. "Vjerojatno se pozvao na izvjesne usluge koje je učinio
gradonačelniku Mantagonyju. Pretpostavljam da je nekolicina osuđenika na smrt
poživjela nekoliko tjedana duže nego što su to očekivali. O tom dijelu procesa nije,
razumije se, javno govorio. Ali to ima smisla, zar ne, moraš nekoliko puta pokušati
prije nego što sve bude kako treba. Hoću reći da moraš povezati mehanizam s kostima,
mišićima i tko zna s čim još, a uz to se nema blagog pojma kako bi sve trebalo
funkcionirati..."
"Ali što ako su mišići i kosti znali što rade? Što ako je... neki zmajčić ili nešto
slično, ostao bez krila. Bi li mu ona mogla biti vraćena?"
Vermishank je pasivno zurio u Isaaca. I glava i oči bili su mu potpuno nepokretni.
"Ha..." izustio je jedva čujno na kraju. "Čovjek bi pomislio da bi u tom slučaju
bilo lakše, zar ne? I je, u teoriji, ali je još teže u praksi. Radio sam neke slične stvari s
pticama i... ovaj, s krilatim stvorenjima. Kao prvo, to je u teoriji sasvim moguće
izvesti. U teoriji gotovo da i ne postoji ništa što se ne bi moglo učiniti putem
prepravljanja. Treba samo dobro povezati stvari i malo oblikovati meso. Ali postići
da netko poleti, to je užasno teško, jer imaš posla s gomilom varijabli, a ne smije ti se
potkrasti ni najmanja pogreška. Znaš, možeš prepraviti psa, ponovo mu zašiti nogu ili
mu nakalemiti novu, oblikovanu pomoću vradžbina od glina-mesa, i životinja će sva
sretna nastaviti šepati. Neće lijepo izgledati, ali moći će hodati. Ali s krilima to ne
možeš. Krila moraju biti savršena ili neće poslužiti svrsi. Teže je naučiti mišiće koji
misle da znaju letjeti da to ubuduće rade na drukčiji način, nego podučiti mišiće koji
nemaju pojma o čemu je riječ. Ramena te tvoje ptice ili što god to imaš bit će potpuno
zbunjena novim krilima, koja su samo pogrešnog oblika ili pogrešne veličine, ili se
baziraju na drukčijoj aerodinamici, tako da ona na kraju biva dovedena u gotovo
nemoguć položaj, čak i pod pretpostavkom da si sve povezao kako treba.
Što će reći da je odgovor na tvoje pitanje da, to je izvedivo. Taj zmajčić ili ma
što to bilo, može biti prepravljen da ponovo leti. Ali je to malo vjerojatno. Prokleto je
teško. Ne postoji biočudotvorstvo pomoću kojeg bih to mogao učiniti, kao ni
prepravitelj koji može obećati uspješan ishod. Ili ćeš morati pronaći Calliginea i
natjerati ga da to napravi", prosiktao je na kraju Vermishank, "ili ne bih riskirao."
Isaac je prestao pisati i zatvorio je bilježnicu.
"Hvala, Vermishanku. Na neki način sam se... nadao da ćeš to reći. To je tvoje
profesionalno mišljenje, ha? E pa, morat ću nastaviti drugim putem, koji sasvim
sigurno ne bi naišao na tvoje odobravanje... Iskolačio je oči poput zločestog dječaka.
Vermishank je jedva primjetno kimnuo i bolesni smiješak mu se pojavio i odmah
zamro na usnama poput gljive. "Ha" izustio je jedva čujno.
"Da, tako je, hvala ti što si odvojio vrijeme za mene... Cijenim to..." Isaac je
zbunjeno ustao. "Oprosti što ne mogu ostati duže..."
"U redu je. Treba li ti još o čemu moje mišljenje?"
"Pa..." Isaac zastane s rukom napola zavučenom u rukav jakne. "Jesi li načuo
nešto o nečemu što se zove snovosranje?"
Vermishank je podigao obrvu. Zavalio se u stolcu i počeo grickati palac,
gledajući Isaaca napola zatvorenih očiju.
"Čuj, ovo je sveučilište. Zar si mislio da će nova i zabranjena tvar, što je čini
samo još uzbudljivijom, preplaviti grad, a da niti jedan naš student neće pasti u
iskušenje? Razumije se da sam čuo. Prije manje od pola godine smo istjerali prvog
studenta zbog prodavanja te droge. Vrlo bistar mladi psihonomer, predvidivo
avangardnog teorijskog uvjerenja. Isaac, Isaac... pokraj svih tvojih mnogobrojnih, uh,
indiskretnosti..." budalastim smijuljenjem pokušao je neuvjerljivo ublažiti žalac
uvrede "... nikada ne bih pomislio da se... drogiraš."
"Ne, Vermishanku, ne drogiram se. Ali kako živim i radim u močvari korupcije
koju sam sam izabrao, okružen ljudima s dna i bezvrijednim degenericima, nužno se
na raznim bijednim orgijama suočavam sa stvarima kao što su droge." Isaac je ukorio
samog sebe što je izgubio strpljenje u trenutku kada je zaključio da više ništa ne može
dobiti diplomatskim putem. Govorio je glasno i sarkastično i prilično je uživao u
svom bijesu.
"U svakom slučaju", nastavio je, "jedan od mojih odvratnih prijatelja koristio je
tu bizarnu drogu pa sam poželio saznati nešto više o njoj. Očigledno nisam trebao
pitati nekog tako plemenitog kao što si ti."
Vermishank se bezglasno hihotao. Smijuljio se ne otvarajući usta. Izraz lica mu je
ostao isti: kiselo prezriv. Nije skidao pogled s Isaaca. Jedino se po blagom trzanju
ramena i jedva primjetnom ljuljanju naprijed-natrag moglo zaključiti da se smije.
"Ha”, rekao je konačno. "Al' smo osjetljivi." Odmahnuo je glavom. Isaac se
lupnuo po džepovima i zakopčao jaknu, jasno mu stavivši do znanja da je spreman
krenuti i ujedno odbivši da se osjeća blesavo. Okrenuo se i uputio prema vratima,
razmišljajući o tome koliko je vrijedio ovaj posljednji pokušaj.
Dok je on još razmišljao o tome, Vermishank je progovorio.
 "Snovosr... Ah, ta supstanca ne spada baš u moje područje proučavanja.
Farmakologija i sve to ti je u biologiji samo sporedni riječni rukavac s ustajalom
vodom. Siguran sam da će ti neki od tvojih starih kolega moći nešto više reći o tome.
Sretno."
Isaac je odlučio ne odgovoriti mu. Međutim ipak je na odlasku kukavički
mahnuo, mada se nije okrenuo, uvjerivši samoga sebe da je to učinio s prezirom.
Njegov čin mogao je biti shvaćen ujedno i kao izraz zahvalnosti i kao pozdrav.
Prokleta kukavice, korio je sebe. Jednostavno nije mogao drukčije, Vermishank je bio
koristan izvor znanja. Isaac je dobro znao da bi se gorko pokajao ako bi bez nekog
velikog razloga bio grub prema svom bivšem šefu. Nije smio sebi dopustiti da mu
njegova vrata zauvijek ostanu zatvorena.
Zato si je Isaac oprostio što nije imao petlje vratiti mu milo za drago i čak se
podsmjehnuo na svoj račun kad se sjetio kako je zamuckivao pred tim užasnim
čovjekom. Barem je saznao ono zašto je i došao ovamo. U Yagharekovom slučaju
prepravljanje nije dolazilo u obzir. Isaac je bio zadovoljan i bio je dovoljno pošten da
prizna zbog čega je to tako. Njegovo vlastito istraživanje doživjelo je ponovni procvat
zahvaljujući problemu letenja. Da je prozaično oblikovanje mesa, kojim se služilo
primijenjeno biočudotvorstvo, pobijedilo teoriju krize, došlo bi do prekida u
njegovom istraživanju. Nije želio izgubiti novostečenu sposobnost daljnjeg
napredovanja.
Yag, stari moj, razmišljao je, stvari stoje upravo onako kao što sam i mislio.
Samo jedan drugome možemo pomoći.
Prije grada bilo je kanala koji su krivudali između stjenovitih formacija poput
silikatnih kljova i kukuruznih polja na škrtom tlu. A šikari su prethodili dani
usijanog kamena. Skvrčene granitne izrasline teško su padale na želudac zemlji još
od njezinog rođenja. Tijekom pukih deset tisuća godina zrak i voda zgulili su s njih
tanki sloj zemlje-mesa. Bile su ružne i zastrašujuće, kakve su i inače iznutrice, te
kamenite izrasline, te pukotine.
Slijedio sam tok rijeke. Bila je bezimena dok je protjecala između
nepristupačnih, nazubljenih brda: za nekoliko dana postat će Katran. Mogao sam
vidjeti ledene visine pravih planina udaljenih nekoliko kilometara prema zapadu,
kolose od kamena i snijega koji su se propinjali isto onako bahato iznad lokalnih
dronjaka od sitnog kamenja i lišajeva kao što su se ti niži vrhovi propinjali nada
mnom.
Povremeno sam imao dojam da litice imaju oblik golemih spodoba s pandžama
i očnjacima, glavama poput kvrga ili šaka. Okamenjeni divovi; nepokretni kameni
bogovi; pogreške vida ili skulpture koje je slučajno isklesao vjetar.
Opazili su me. Koze i ovce su se mrštile zbog mojeg posrtanja. Kreštave
grabljivice dovikivale su svoj prezir. Povremeno sam prolazio pokraj pastira koji su
sumnjičavo i bezobrazno zurili u mene.
Noću su se javljala tamnija obličja. Pod vodom je bilo hladnijih promatrača.
Kameni zubi izbijali su na površinu tako polako i prepredeno da sam satima
išao kroz tu izdubljenu dolinu prije nego što sam toga uopće postao svjestan. Prije
toga sam danima viđao samo travu i šikaru.
Sada sam lakše hodao po tlu i golemo nebo nije više bilo tako bolno za moje
oči. Ali neću dopustiti da me to zavara. Neću dopustiti da me zavede. To nije bilo
nebo nad pustinjom. Bio je to prevarant, surogat, koji me pokušavao uljuljkati.
Sasušena vegetacija me je milovala sa svakim naletom vjetra, i bila je mnogo
bujnija nego u mojoj domovini. U daljini se nalazila šuma za koju sam znao da se
proteže na sjever sve do ruba Novog Krobuzona, a na istok do mora. Na tajnim
mjestima među debelim drvećem stršili su golemi, mračni, zaboravljeni strojevi,
klipovi i zupčanici, željezna debla među drvećem, čija je kora hrđala.
Nisam im se približavao.
Iza mene, na mjestu gdje se rijeka račvala, nalazila se močvara, neka vrsta
besmislenog kopnenog rukavca koji je neodređeno obećavao da će završiti u moru.
Tamo sam ostao u visokim sojenicama Štulaša, te tihe i odane rase. Hranili su me i
pjevali mi sentimentalne uspavanke. Išao sam u lov s njima i nabadao na koplje
kajmane i anakonde. U vlažnoj zemlji sam izgubio svoj bodež, slomio se kada sam
ga zario u tijelo neke brze grabljivice krvopije koja je, iz mulja i natopljene trske,
iznenada iskočila pred mene. Propela se i zapištala poput čajnika na vatri i potom
nestala u blatištu. Ne znam je li uginula.
Prije negoli sam naišao na vlažnu zemlju i rijeku, danima sam išao kroz travu
koja se sušila i podnožjima brda kojima su harale bande prepravljenih bandita, koji
su umakli pravdi i na koje su me upozorili. Nijednog nisam vidio.
Bilo je i sela koja su me mesom i odjećom potkupila da svratim i preklinjala
me neka se zauzmem za njih kod bogova žetve. Bilo je sela koja su me otjerala
kopljima i puškama i zaglušujućim trubama. Dijelio sam travu sa stadima i
povremeno s jahačima, ptice su me smatrale svojim rođakom, a sa životinjama sam
smišljao mitove.
Spavao sam sam, skriven u kamenitim naborima ili u šibljacima ili u bivacima
koje bih podigao kada bih namirisao kišu. Četiri puta me je nešto obišlo dok sam
spavao, ostavivši otiske kopita, miris trave, znoja ili mesa.
U tim ispruženim dolovima moj bijes i bijeda mijenjali su oblik.
Hodao sam s mirnim insektima koji su ispitivali moj miris, jer im je bio
nepoznat, pokušavali liznuti moj znoj, okusiti moju krv i oprašiti mrlje boje na
mojem ogrtaču. Među tim zrelim zelenilom vidio sam debele sisavce. Brao sam
cvijeće koje sam vidio u knjigama, cvjetove nježnih boja na visokim stabljikama,
koji izgledaju kao da gledate kroz tanku izmaglicu. Nisam mogao disati koliko je
bio jak miris drveća. Nebo je bilo bogato posuto oblacima.
Ja, stvorenje pustinje, išao sam kroz tu plodnu zemlju. Osjećao sam se trapavo
i prašnjavo.
Jednog dana sam shvatio da više ne sanjarim o tome što ću učiniti kad ponovo
budem cjelovit. Izgarao sam od želje da to postignem, a onda odjednom od toga nije
ostalo ništa. Sveo sam se na svoju želju da letim. Na neki način sam se prilagodio.
U ovom nepoznatom području sam evoluirao, klipšući tromo prema mjestu na kome
su se okupljali svjetski znanstvenici i prepravitelji. Sredstvo je postalo ciljem. Ako
dobijem natrag svoja krila, postat ću nova osoba, bez želje koja me je određivala.
U toj proljetnoj vlazi, dok sam beskonačno išao na sjever, shvatio sam da
nisam tražio ispunjenje nego smrt. Predat ću svoje tijelo nekom novorođenčetu i
počinuti.
Kada sam tek bio zašao u ta brda i ravnice bio sam žilavije stvorenje. Napustio
sam Myrshock, gdje je pristao moj brod, ne provevši u njemu ni jednu jedinu noć. To
je ružan lučki gradić u kome živi dovoljno mojih sunarodnjaka čija nazočnost me
bacila u očaj.
Žurio sam kroz grad u potrazi za zalihama i nekim tko će mi potvrditi da sam u
pravu što sam se uputio u Novi Krobuzon. Za otvorene rane na leđima kupio sam
kremu koja hladi, i pronašao dovoljno poštenog liječnika koji je priznao da u
Myrshocku neću naći nikoga tko bi mi mogao pomoći. Dao sam svoj bič trgovcu koji
me je povezao na svojim kolima sedamdesetak kilometara u dolinu. Nije htio uzeti
moje zlato, nego samo moje oružje.
Jedva sam čekao da za sobom ostavim more. More je predstavljalo
međurazdoblje. Četiri dana proveo sam u potpalublju sporog, masnog broda
lopatara koji je puzao preko Oskudnog mora. Samo sam po iznenadnim
naginjanjima na jednu ili drugu stranu i zapljuskivanju vode znao da plovimo.
Nisam mogao prošetati palubom. Osjećao bih se sputaniji vezan za palubu pod tim
golemim nebom iznad oceana nego u bilo kojem trenutku tijekom tih zagušljivih
dana koje sam proveo u svojoj smrdljivoj kabini. Krio sam se od morskih galebova,
orlova štektavaca i albatrosa. Stajao sam što sam mogao bliže slanoj vodi, u svojoj
prljavoj, drvenoj zaključanoj rupi iza toaleta.
A prije vode, dok sam još gorio i bjesnio, dok su mi ožiljci još bili krvavi, bio
je Shankell, grad kaktusovaca. Grad s mnogo imena. Sunčev dragulj, Oaza,
Borridor, Slana rupa, Citadela Vadičep, Solarij. Dugo sam se borio u tijelojamama
i žičanim kavezima s kukama Shankella. Parao sam drugima kožu i oni su parali
moju, tamo sam mnogo češće pobjeđivao nego što sam gubio, noću sam divljao
poput borbenog pijevca, a danju gomilao penije. A onda je došao dan kada sam
pobijedio barbarskog princa koji je od moje garuda lubanje želio napraviti kacigu.
Bilo je pravo čudo što sam pobijedio, jer sam strašno krvario. Držeći utrobu
jednom rukom, drugom sam mu iščupao grkljan. Osvojio sam njegovo zlato i
njegove sljedbenike, koje sam oslobodio. Platio sam da me izliječe i da me prevezu
na trgovačkom brodu preko mora.
Krenuo sam preko kontinenta da ponovo postanem cjelovit. Pustinja je došla
sa mnom.
 Treći dio
Metamorfoze
 Osamnaesto poglavlje

Proljetni vjetrovi postali su topliji. Kužni zrak iznad Novog Krobuzona bio je
pod nabojem. Gradski meteoromanseri u neboderu Katran Klina prepisivali su brojke
s brojčanika koji su se vrtjeli i skidali dijagrame s poludjelih atmosferskih uređaja.
Skupljali su usne i odmahivali glavama.
Mrmljali su između sebe o začuđujuće toplom i vlažnom skorašnjem letu. Lupali
su po golemim cijevima aeromorfnog stroja koji se vertikalno uzdizao cijelom
dužinom šuplje zgrade poput divovskih cijevi orgulja ili cijevi pušaka koje zahtijevaju
da dođe do dvoboja između zemlje i neba.
"Ta prokleta stvar je prokleto beskorisna", mrmljali su s gađenjem. Ne baš s
puno poleta pokušali su pokrenuti motore u podrumima, ali oni nisu radili sto pedeset
godina, i nitko živ ih nije bio u stanju popraviti. Novi Krobuzon bio je osuđen na
vrijeme kakvo su mu namijenili bogovi, priroda ili slučaj.
U zoološkom vrtu Tumornog Klina promjenjivo vrijeme je razdražilo životinje.
Bili su u tijeku posljednji dani sezone parenja i nemirno grčenje požudnih,
razdvojenih tijela nešto je splasnulo. Laknulo je i čuvarima, a i njihovim štićenicima.
Pokrov zapare i promjenjivog mošusnog mirisa koji je kolao kroz kaveze, izazivao je
agresivno i nepredvidivo ponašanje.
Dnevna svjetlost se iz dana u dan sve duže zadržavala tako da su medvjedi,
hijene i koščati nilski konji, usamljeni alopeks i majmuni, satima nepokretno ležali -
mada se činilo da su dosta napeti - i promatrali prolaznike iz svojih ćelija od oribane
opeke i iz svojih blatnih rovova. Čekali su kiše s juga koje nikada neće stići do Novog
Krobuzona, koje su im možda bile u kostima. A kad kiše nisu stigle, mogli su se smiriti
i početi čekati sušnu sezonu, koja isto tako nije pogađala njihov novi dom. Sigurno je
bilo čudno i zastrašujuće tako živjeti, umovali su čuvari, dok su umorne i
dezorijentirane zvijeri režale.
Noći su od zimus izgubile gotovo dva sata i kao da su postale jezgrovitije. Činilo
se da su izrazito napete, jer je sve više i više ilegalnih aktivnosti ispunjavalo sate od
zalaska Sunca do svitanja. Svake noći je golemo staro skladište na pola milje južno od
zoološkog vrta privlačilo kolone muškaraca i žena. Čak i kad bi se povremena rika
lavova uspjela probiti kroz topot i neprestanu dreku mušičavog, budnog grada koji je
ulazio u staru zgradu, nitko na nju ne bi obratio pozornost.
Opeke od kojih je bilo sagrađeno skladište nekada su bile crvene, a sada su se
crnile od čađe. Bile se glatke i složene ravno, kao da su naslikane. Cijelom dužinom
zgrade se i dandanas protezao nekadašnji natpis: Cadnebarovi sapuni i loj.
Cadnebarovo poduzeće propalo je tijekom krize '57. Oduzeli su mu golemo
postrojenje za topljenje i preradu sala i prodali ga u staro željezo. Poslije dvije ili tri
godine tihog propadanja, Cadnebar je sada doživio preporod kao cirkus za
gladijatore.
Baš kao i gradonačelnici prije njega, i Rudgutter je rado uspoređivao civilizaciju
i sjaj Grada-Države Republike Novi Krobuzon s barbarskim smetlištem po kojem su
stanovnici drugih krajeva bili prisiljeni puzati. Sjetite se samo ostalih Rohagi zemalja,
zahtijevao je Rudgutter u svojim govorima i uvodnicima. Ovo nije ni Tesh, ni
Troglodopolis, Vadaunk ili Visoka Kamena Grobnica. Ovim gradom nisu vladale
vještice; ovo nije bila paklena jazbina; promjene godišnjih doba nisu bile uzrok
navale praznovjernih represija; Novi Krobuzon nije obrađivao svoje građane u
tvornicama za stvaranje zombija; Parlament nije, poput onog u Maru'ahmu, kasino u
kojem su zakoni ulozi u ruletu.
On nije ni Shankell, isticao je Rudgutter, u kome su se ljudi borili poput
životinja, sporta radi.
Osim, razumije se, kod Cadnebara.
Možda i nije bilo legalno ono što se tamo događalo, no nitko se nije mogao sjetiti
je li policija ikada u toj zgradi obavila raciju. Mnogi sponzori vrhunskih štala bili su
članovi Parlamenta, industrijalci i bankari i nema sumnje da su oni bili ti koji su
sprječavali službene organe da se pomnije zainteresiraju za ovo skladište. Bilo je,
razumije se, i drugih dvorana u kojima su se istodobno održavale borbe pijetlova i
borbe štakora, u kojima se u jednom kutu mogla održavati hajka na medvjede ili
jazavce, a u drugom hrvanje zmija, dok bi se u sredini borili gladijatori. Ali Cadnebar
je bio legendaran.
Zabava je svake večeri je počinjala komedijom za redovite goste. Izvjestan broj
mladih, glupih i najčvršćih momaka sa sela, momaka koji su bili najopasniji u svojim
selima i koji su danima putovali iz Žitne Spirale ili Prosjačkih Obronaka kako bi se
proslavili u gradu, pokazivali bi pred izbornicima svoje mišiće. Ovi bi pak izabrali
dvojicu ili trojicu i gurnuli ih u glavnu arenu, pred rulju koja je urlala. Samouvjereno
bi odmjeravali težinu mačeta koje su im dali. A onda bi se otvorila vrata u areni i oni
bi problijedjeli kad bi se suočili s nekim golemim, prepravljenim, gladijatorom ili
ravnodušnim ratnikom kaktusovcem. Krvavi pokolj koji bi uslijedio bio bi za tren oka
okončan, a jedina mu je svrha bila nasmijati profesionalce.
Borbe koje su se održavale kod Cadnebara povodile su se za modom.
Posljednjih dana tog proljeća, na cijeni su bili okršaji između ekipa sastavljenih od
dva prepravljena ili tri stražar-sestre kepri. Ekipe kepri su iz Kinkena i Potokstrane
izmamile velike nagrade. Te jedinice, sastavljene od tri religiozne ratnice, godinama
su obučavane da oponašaju bogove zaštitnike kepri, Snažne Sestre. Kao i Snažne
Sestre, jedna je u borbi koristila mrežu i koplje, druga samostrijel i kremenjaču, a
treća oružje kepra koje su ljudska bića nazvala kutija sa žalcem.
 Što se ljeto više uvlačilo pod kožu proljeća, oklade su sve više rasle.
Kilometrima odavde, u Kamilici, Benjamin Savitljivac mrzovoljno je razmišljao o
tome kako Cadnebarov bijes, ilegalno tijelo za trgovinu borcima, ima promet pet puta
veći od Razuzdanog Otpadnika.
Ubojica Okouhoda ostavio je još jednu izmrcvarenu žrtvu u kanalizaciji. Pronašli
su je siromasi koji traže ugljen u riječnom mulju. Visjela je kao da je bila izbačena s
ostalim otpadom iz cijevi u Katran.
U predgrađima Tik Ponornice jedna je žena umrla od velikog broja rana zadanih
u vrat. Izgledalo je kao da ju je nešto obuhvatilo i stegnulo golemim nazubljenim
škarama. Kada su je susjedi pronašli, tijelo joj je bilo prekriveno dokazima da je u
policiji bila poručnik-doušnik. Pročulo se. Napao ju je Jack Polumolitva. U jarcima i
u blatu nitko nije sažalijevao njegovu žrtvu.
Lin i Isaac bi uspjeli potajno provesti po koju noć zajedno. Isaacu je bilo jasno
da ona nije baš najbolje. Jednom joj je rekao neka sjedne i neka mu kaže što je muči,
zašto se ove godine nije prijavila na natjecanje za nagradu Sintacost (znao je da se
uvijek nervirala zbog mjerila temeljem kojih se ulazilo u najuži izbor), na čemu je to
radila i gdje. Ni u jednoj od njezinih soba nije uočio nikakav trag uobičajenom
umjetničkom smeću.
Lin ga je pomilovala po ruci. Očigledno mu je bila zahvalna na brizi. Međutim,
nije mu htjela ništa reći. Rekla mu je samo to da radi na nečemu čime se, za sada,
ponosi. Pronašla je prostor o kojem nije mogla niti je željela razgovarati i u kojem je
trenutno stvarala jedno golemo djelo o kojem je on ništa ne smije pitati. Ne bi se
moglo riječi da je nestala s ovog svijeta. Otprilike jednom u dva tjedna svratila bi u
neki od barova u Putenim Poljanama, gdje se smijala sa svojim prijateljima, mada ne
onako živahno kao prije dva mjeseca.
Zadirkivala je Isaaca koji je počeo bjesnjeti čim bi netko spomenuo Srećka
Gazida, koji je tempirao da nestane u pravom trenutku, što je bilo itekako sumnjivo.
Isaac je ispričao Lin o tome kako je i protiv svoje volje iskušao snovosranje, i žestio
se kako će pronaći i kazniti Gazida. Isaac joj je opisao i neobičnu ličinku koja se,
izgleda, hranila samo drogom. Lin je nije vidjela, jer nikada nakon onog nesretnog
dana proteklog mjeseca nije svratila u Smrdljivu Baru, ali čak i kad bi uzela u obzir
mogućnost da Isaac u izvjesnoj mjeri pretjeruje, to stvorenje mora da je bilo posve
izuzetno.
Dok je spretno mijenjala temu razgovora, Lin je razmišljala o tome koliko joj je
Isaac drag. Upitala ga je što on misli koju je vrstu hranjivih tvari gusjenica mogla
unositi u organizam iz te neobične hrane, ugodno se smjestila u stolcu dok se na
njegovom licu pojavio izraz zadivljenosti i onda joj je s ushitom govorio kako on to
ne zna, ali kako ima nekoliko ideja. Zatim ga je zamolila da joj pokuša objasniti
energiju krize i pitala ga misli li zaista da bi ona mogla pomoći Yaghareku da ponovo
leti, a on se upustio u nadahnuto objašnjavanje tijekom koga joj je na komadićima
papira čak crtao i dijagrame.
Njega uopće nije bilo teško obrlatiti. Lin je ponekad imala osjećaj da Isaac zna
da ona njime manipulira i da osjeća krivnju što joj dopušta da tako lako njegovu
zabrinutost za nju preokrene u nešto drugo. Imala je osjećaj da joj je zahvalan što
može tako naglo mijenjati temu razgovora, ali i da se zbog toga kaje. Znao je da je
njegova dužnost da bude zabrinut za nju, jer je zapala u strašnu melankoliju i zaista je
bio zabrinut, ali mu je to teško padalo, za njega je to bila samo dužnost, jer mu je
najveći dio uma bio zaokupljen krizom i hranom za onu gusjenicu. Oslobodila ga je
obveze da brine i on je to sa zahvalnošću prihvatio.
Lin nije željela da Isaac neko vrijeme brine zbog nje. Nije smjela dopustiti da
postane znatiželjan. Što on više bude znao, to će ona biti u većoj opasnosti. Nije točno
znala kakvih je sve moći njen poslodavac, mada nije vjerovala da je telepat. Ipak nije
željela riskirati. Jedina njezina želja bila je završiti djelo, pokupiti novac i nestati iz
Kostograda.
Svaki puta kad bi se našla sa Šarenkom, on ju je odvlačio - iako ona to nije
željela - dublje u grad. Ubijao je vrijeme pričama o rivalskim ratovima u Suku i u
Lošostrani, pravio aluzije na gangsterske masakre u samom srcu Vrane. Mama
Francine je sve dalje pružala svoje šape. Počela je dilati šazbah i zapadno od Vrane,
što je gospodin Šarenko i očekivao. Ali sada se počela širiti i na istok. Lin je žvakala
i pljuvala, oblikovala i trudila se da ne čuje pojedinosti, nadimke mrtvih glasnika,
adrese sigurnih kuća. Gospodin Šarenko ju je uvlačio u sve to. Mora da je to radio
namjerno.
Skulptura je dobila i drugu nogu, bedra i već se nazirao struk (ako se uopće
moglo reći da gospodin Šarenko ima struk). Boje nisu bile prirodne, ali su podsjećale,
izazivale divljenje, hipnotizirale. Bilo je to nevjerojatno djelo, kakvo je i dolikovalo
subjektu.
Unatoč svih njezinih pokušaja da izolira svoj um, veselo čavrljanje gospodina
Šarenka lako je savladavalo sve njezine prepreke. Uhvatila se kako razmišlja o tome.
Užasnula se i skrenula misli na drugu stranu, ali ne zadugo. Na kraju bi se opet
uhvatila kako se pita tko će steći nadzor nad prometom droge u Himerinom Kraju.
Otupjela je. I to je bio jedan način obrane. Puštala je um da lijeno prelazi preko
opasnih informacija. Uporno se trudila ne saznati ništa od onoga što je bilo važno.
Lin je uhvatila sebe da sve više razmišlja o Mami Francine. Gospodin Šarenko je
pričao o njoj krajnje bezbrižno, ali se u svojim monolozima stalno vraćao na nju, tako
da je Lin došla do zaključka kako je ipak malo zabrinut.
Lin se i sama iznenadila kada je počela navijati za Mamu Francine.
Nije ni znala kako je uopće došlo do toga. Prvi put je postala svjesna da to radi
kada joj je gospodin Šarenko jednom prilikom tobože šaljivim tonom pričao o
pogubnom napadu na dvojicu kurira noć prije toga, pri kojem su kepri pljačkaši iz
bande Mame Francine oteli veliku količinu neke tajne tvari, nekakve sirovine za
proizvodnju nečega. Lin je shvatila kako u sebi navija za njih. Zaprepastila se, a
njezine žlijezde su na trenutak prestale s radom, dok je pokušavala shvatiti vlastite
osjećaje.
Željela je da Mama Francine pobijedi.
U tome nije bilo nikakve logike. Čim je strogo razmislila o toj situaciji, shvatila
je kako nema nikakvo mišljenje o svemu tome. Intelektualno govoreći, pobjeda jednog
narkodilera i kriminalca nad drugim uopće ju nije zanimala. Međutim, emocionalno,
Mama Francine, koju nikada nije ni vidjela, polako je postajala njezin šampion.
Uhvatila je sebe kako nijemo prosvjeduje dok ju je gospodin Šarenko lukavo i
samozadovoljno uvjeravao da ima plan koji će radikalno izmijeniti odnos snaga na
tržištu.
Što to treba značiti? smrknuto se zapitala. Zar joj se poslije toliko godina
probudila savjest kepra?
Rugala se na svoj račun, ali bilo je izvjesne istine u toj ironičnoj pomisli. Možda
bi isto tako reagirao svatko tko bi se suprotstavio Šarenku, pomislila je. Lin se
strašno bojala čak i razmišljati o svojem odnosu s gospodinom Šarenkom, postajala je
nervozna čim bi pomislila da je nešto više od obične zaposlenice, tako da joj je dugo
trebalo da shvati da ga mrzi. Neprijatelj mojeg neprijatelja... pomislila je. Ali
postojalo je tu nešto više od toga. Lin je shvatila da se solidarizirala s Mamom
Francine zato što je i ona kepri. Ali Francine nije bila dobar kepri, i to ju je možda
najviše mučilo.
Te i slične misli podbadale su Lin, pričinjavale joj nelagodu. Prvi put poslije
mnogo godina, natjerale su je na drukčiji način razmišljati o njezinom odnosu sa
zajednicom kepri. Do sada je za nju taj odnos bio jednostavan, crno-bijeli. Ona i
zajednica bile su na različitim stranama. Ove nove misli su je natjerale da se sjeti
djetinjstva.
Svaki put kada bi završila s gospodinom Šarenkom, Lin je odlazila posjetiti
Kinken. Čim bi otišla od Šarenka, hvatala je taksi na rubu Rebara. Prevezla bi se
preko Danechijevog mosta ili preko Barskog Mosta, prošla pokraj restorana, ureda i
kuća u Prevlaci Hrabrih.
Ponekad bi se zaustavila kod Prevlake Bazar i tu bi lutala pod prigušenom
svjetlošću, ne vodeći računa o vremenu. Opipavala je platnene haljine i kapute koji su
visjeli s tezgi, ne obraćajući pozornost na prolaznike koji su nepristojno zurili u nju,
začuđeni što jedna kepri kupuje ljudsku odjeću. Lin bi lutala bazarom dok ne bi stigla
do Shecka, dijela grada u kome je bilo mnogo kaotičnih isprepletenih ulica i dugačkih
stambenih zgrada.
To nije bio sirotinjski dio grada. Zgrade u Shecku bile su prilično solidne i
većina nije prokišnjavala. U usporedbi s mutantnim širenjem Kamilice, pljesnivim i
trulim opekama Lošostrane i Himerinog Kraja, potleušicama očajnika u Kalu, Sheck je
bio jako poželjno mjesto. Bio je pretrpan, dakako, a imao je i on svoju dozu pijanstva,
siromaštva i lopovluka. U Shecku su živjeli vlasnici prodavaonica, niži rukovoditelji i
bolje plaćeni tvornički radnici koji su svakog dana preplavljivali Ehoglib i dokove
Mrežodrva, Veliku Spiralu i Selo Didacai, općepoznato kao Okuka Smog.
Lin tu nije bila dobrodošla. Sheck je graničio s Kinkenom, dijelilo ih je samo
nekoliko beznačajnih parkova. Kepri su stalno podsjećali Sheck na to koliko ga malo
dijeli od samog dna. Tijekom dana su mnogobrojni kepri hodali ulicama Shecka. Neki
od njih su išli kupovati u Vranu, a neki su hvatali vlak na stanici Perdido. Međutim,
noću bi se samo hrabri kepri usudili ići opasnim ulicama kojima su krstarili ratoborni
pripadnici Tri Pera, koji su se zalagali za "čistoću svoga grada". Lin je vodila računa
da uvijek prođe kroz ovu zonu prije zalaska Sunca. S druge strane nalazio se Kinken u
kojem je bila sigurna.
Sigurna, ali ne i sretna.
Lin je šetala ulicama Kinkena kao u transu: istodobno joj je bilo mučno i bila je
uzbuđena. Toliko godina je u ovaj dio grada dolazila samo radi kupovanja raznobojnih
bobica, paste i povremeno nečeg što je keprima bila poslastica. Sada su joj ovi
posjeti počeli vraćati u sjećanje uspomene za koje je mislila da ih je zauvijek
odagnala.
Kuće su ispuštale bijelu sluz kućnih larvi. Neke od njih bile su potpuno obložene
tim debelim slojem: sluz se širila preko krovova povezujući različite zgrade u jednu
kvrgavu, zamrznutu masu. Lin je mogla kroz prozore i vrata vidjeti unutrašnjost.
Zidovi i podovi koje su postavili ljudi arhitekti bili su na pojedinim mjestima maknuti,
kako bi se velike kućne larve mogle naslijepo kretati kroz ljušturu, iz zadaka ispuštati
sluz-cement i strugati svojim kratkim, debelim nožicama dok grizu prolaze kroz
uništenu unutrašnjost zgrada.
Povremeno je Lin imala prigodu vidjeti živi uzorak, uzet s imanja pokraj rijeke,
kako preuređuje neku zgradu i pretvara je u labirint složenih, zavojitih organskih
prolaza kakve je voljela većina kepri stanara. Velike, glupe bube, veće od nosoroga,
koje su reagirale na štipanja i povlačenja svojih vlasnika, spoticale su se kroz kuće
čas u jednom, čas u drugom smjeru i prekrajale sobe pomoću obloga koji su se brzo
sušili. Omekšavale su rubove te povezivale odaje, zgrade i ulice nečim što je iznutra
izgledalo kao goleme crvo-tračnice.
Lin bi ponekada ostala sjediti u nekom od malih parkova Kinkena. Sjedila je
nepokretno među drvećem koje se polako rascvjetavalo, te promatrala svoje
sunarodnjake koji su bili svuda uokolo. Promatrala je stražnje i bočne strane visokih
zgrada koje su stršile iznad parka. Jednom je ugledala neku djevojčicu ljudi kako se
naginje kroz prozor koji je gotovo bez plana bio usječen pri vrhu prljavog betonskog
zida na stražnjem dijelu zgrade. Lin je vidjela da djevojčica sasvim spokojno
promatra svoje susjede kepre, dok je rublje cijele obitelji, obješeno na šipku koja je
stršila pokraj nje, lepršalo i lepetalo na oštrom vjetru. Neobičan način da se odraste,
pomislila je Lin i zamislila to dijete okruženo nijemim stvorenjima s glavama
insekata, što bi bilo isto kao da je Lin odrasla među vodijanojima... ta misao ju je,
iako to nije htjela, natjerala da se prisjeti vlastitog djetinjstva.
Njezino putovanje ovim prezrenim ulicama bilo je, dakako, vraćanje kroz grad iz
njenog sjećanja. Ona je bila toga itekako svjesna. Hrabrila je samu sebe da se u
sjećanjima vrati unatrag.
Kinken je bio Linino prvo utočište. U ovom čudnom razdoblju izolacije, kada je
navijala za kepre kraljice-zločina i u svim drugim četvrtima grada osjećala se kao
prognanik - osim možda u Putenim Poljanama kojima su vladali prognanici - shvatila
je da su njezini osjećaji, vezani za Kinken, mnogo više podvojeni nego što je to do
sada priznavala.
Kepri su živjeli u Novom Krobuzonu gotovo sedam stotina godina, još od
vremena kada je Vatrena Bogomoljka prešla Nabrekli Ocean i stigla do Bered Kai
Neva, istočnog kontinenta, doma kepri. Svega nekolicina trgovaca i putnika usudila se
ukrcati kada je brod završio svoju obrazovnu misiju i krenuo natrag. Potomci ove
male skupine su stoljećima opstali u gradu, postavši na kraju starosjedioci. Dijelovi
grada u to vrijeme nisu bili razdvojeni, nije bilo kućnih larvi niti geta. Nije bilo
dovoljno kepri. Sve do Tragičnog Prijelaza.
Prošlo je stotinu godina od kada su prvi brodovi s izbjeglicama dopuzali, jedva
držeći nos iznad vode, u Željezni Zaljev. Njihovi golemi motori sa satnim
mehanizmima bili su zahrđali i pokvareni, jedra poderana. Bili su to brodovi-
kosturnice, pretovareni keprima iz Bered Kai Neva, koji su bili na izmaku snaga.
Zaraza je bila toliko nemilosrdna da se čak nisu obazirali ni na stare tabue protiv
sahranjivanja u moru. Na brodovima je, zahvaljujući tome, bilo samo nekoliko
mrtvaca, ali su na tisuće njih bili na samrti. Brodovi su izgledali kao pretrpana
predvorja mrtvačnica.
Vlasti u Novom Krobuzonu, koje nisu imale konzule u zemljama na Bered Kai
Nevu i koje su s njima održavale vrlo slabe veze, nisu mogle proniknuti u tajnu ove
tragedije. Izbjeglice nisu željeli govoriti o tome, a kada su to činili, njihova
svjedočenja bila su krnja ili, kad su povremeno bila slikovita i jasna, onda je jezična
barijera sprječavala ljude da ih shvate. Ljudska bića su saznala samo to da se keprima
s istočnog kontinenta dogodilo nešto užasno, da je nekakav jeziv vrtlog usisao
milijune, ostavivši samo malenom broju njih mogućnost da pobjegnu. Kepri su ovu
nebuloznu apokalipsu nazvali Proždiranje.
Između dolaska prvog i posljednjeg broda proteklo je dvadeset pet godina. Za
neka spora plovila bez motornog pogona govorilo se da su dopremila samo kepre
rođene na moru, pošto su sve prvotne izbjeglice pomrle tijekom putovanja za koje se
činilo da mu nema kraja. Njihove kćeri nisu znale od čega su to pobjegle. Morale su
se leglomamama zakleti da će nastaviti na zapad i da nikada neće okrenuti kormilo.
Priče o Brodovima sažaljenja kepri - nazvanim tako, jer su tražili da se sažale na njih
- stigli su do Novog Krobuzona iz ostalih zemalja na istočnoj obali Rohagi kontinenta,
iz Gnurr Ketta i s otočja Jheshull, i iz mjesta na jugu, od kojih je najudaljenije bilo
Krhotina. Dijasporu kepra zahvatila je panika, pripadnici su različito reagirali i
zavladao je kaos.
Izbjeglice su u pojedinim zemljama bile pobijene u stravičnim pogromima. U
drugim, pak, kao što je bio Novi Krobuzon, izazvali su tjeskobu, ali ih vlasti nisu
proganjale. Smjestili su se, zaposlili se, postali porezni obveznici i kriminalci. U
početku nisu shvatili da žive u getima, jer je organski pritisak bio gotovo neprimjetan.
Ponekad su ih lovili bogomoljci i pripadnici vjerskih zajednica.
Lin nije odrasla u Kinkenu. Rođena je u mlađem, siromašnijem getu kepri u
Potokstrani, prljavoj mrlji na sjeverozapadu grada. Bilo je gotovo nemoguće dokučiti
pravu povijest Kinkena i Potokstrane, zbog sustavnog mentalnog brisanja koje su
naseljenici izvršili. Trauma koju je na njih ostavilo Proždiranje bila je tako jaka da je
prvo pokoljenje izbjeglica namjerno zaboravilo deset tisuća godina povijesti kepri, i
objavili su da je njihov dolazak u Novi Krobuzon početak novog ciklusa, Gradskog
Ciklusa. Kad je sljedeća generacija zatražila od svojih leglomama da čuju priču,
mnoge od njih su je odbile ispripovjediti, a mnoge se nisu mogle sjetiti. Na povijest
kepri pala je golema sjena genocida.
Zato je Lin bilo teško proniknuti u tajne prvih dvadeset godina Gradskog Ciklusa.
Kinken i Potokstrana su joj predstavljeni kao fait accompli, kao i njezinoj leglomami,
i pokoljenju prije nje, i onom još ranijem.
Potokstrana nije imala Trg kipova. Prije stotinu godina bio je to sirotinjski dio
grada koji su nastavala propala ljudska bića, naselje propalih građevina koje su kućne
ličinke kepri samo obložile cementom, zauvijek ih okamenivši u trenutku rušenja.
Stanovnici Potokstrane nisu bili umjetnici niti vlasnici voćnih barova, vođe klanova
ili starješine roja, kao ni vlasnici prodavaonica. Bili ozloglašeni i gladni. Radili su u
tvornicama i kanalizaciji, prodavali se svakome tko je htio platiti. Sestre iz Kinkena
su ih prezirale.
Neobične i opasne ideje rađale su s po tim oronulim ulicama Potokstrane.
Grupice radikalki sastajale su se po skrivenim dvoranama. Mesijanski kultovi
obećavali su izbavljenje odabranima.
Bilo je puno onih među prvobitnim izbjeglicama koji su okrenuli leđa bogovima
s Bered Kai Neva. Ljutili su se na njih, jer nisu zaštitili svoje sljedbenike od
Proždiranja. Međutim, sljedeće generacije, koje nisu bile upoznati s prirodom
tragedije, ponovo su ih počele štovati. Već više od stotinu godina, posvećivani su
hramovi bogova panteona u starim radionicama i napuštenim plesnim dvoranama.
Međutim, mnoge stanovnice Potokstrane, u svojom nesnalaženju i gladi, okrenule su se
odmetnutim bogovima.
U Potokstrani ste mogli naći sve uobičajene hramove. Tu su štovane i Strašna
Leglomama i Umjetnica Pljuvačka. Dobrostiva Bolničarka bdjela je nad otrcanom
bolnicom, a Snažne Sestre branile su vjernice. Ali u kućercima koje su se raspadali
pokraj industrijskih kanala, kao i u prednjim sobama sa zamračenim prozorima, molile
su se mnogo čudnijim bogovima. Svećenice su se obvezivale da će služiti Eliktričnom
Vragu ili Žeteocu Zraka. Grupice su se potajno penjale na krovove i pjevale himne
Krilosestri, moleći je da im omogući let. A pojedine usamljene i očajne duše - kao što
je bila Linina leglomama - zaklele su se na vjernost Insekt Aspektu.
Pravilno transkribiran s jezika kepri na novokrobuzonski, kimiko-audio-vizualni
sklop koji je obuhvaćao opis, odanost i strahopoštovanje i predstavljao ime boga
preveden je kao Insekt/Aspekt/ (muškarac)/ (usmjeren k jednom cilju). Mali broj
ljudskih bića koji je uopće čuo za njega nazivao ga je Insekt Aspekt, pa ga je i Lin
tako opisala Isaacu znakovima dok mu je pričala priču o svojem odrastanju.
Od šeste godine, kada je rastrgnula čahuru sa svoje dječje glavolarve i iznenada
se preobrazila u glavoskarabeja, kad je postala svjesna govora i misli, majka ju je
učila da pripada onima koji su pali. Mračna doktrina Insekt Aspekta glasila je da su
žene kepri proklete. Neka prezira vrijedna pogreška koju je počinila prva ženka,
osudila je njezine kćeri na životarenje, sputane u nepriličnim, smiješnim, sporim,
nestabilnim dvonožnim tijelima i na umove koji su vrvjeli beskorisnim prečkama i
zamršenim putovima svijesti. Žena je izgubila insektoliku čistoću Boga i mužjaka.
Linina leglomama (koja je prezirala ime i smatrala ga dekadentnom afektacijom)
naučila je Lin i njezinu leglosestru da je Insekt Aspekt gospodar sveukupnog stvaranja,
svemoćna sila koja zna samo za glad, žeđ, parenje i zadovoljstvo. Posrao je svemir
nakon što je pojeo prazninu u bezumnom činu kozmičkog stvaranja, potpuno čistom i
sjajnom, jer je bio bez motiva ili svijesti. Lin i njezinu leglosestru leglomama je
naučila da Ga štuju i da Ga se boje, i da preziru vlastitu samosvijest i svoja meka
tijela bez hitina.
Također ih je naučila da obožavaju i služe svoju bezumnu braću.
Kada bi se sada sjetila tih dana, Lininim tijelom više ne bi prošao drhtaj
odvratnosti. Dok je sjedila u tim samotnim parkovima u Kinkenu, Lin je s pažnjom
pratila slike iz prošlosti koje su se odmotavale u njenom umu, malo po malo, u tom
postupnom činu prisjećanja za koji je bila potrebna velika hrabrost. Sjetila se kako je
polako počela shvaćati da njezin život nije uobičajen. U rijetkim prigodama, kad je
odlazila u kupovinu, s užasom je gledala kako se njezine kepri sestre s nemarnim
prezirom odnose prema mužjacima kepri, kako šutiraju i gaze te bezumne dvonožne
insekte. Sjetila se svojih prvih pokušaja da razgovara s drugom djecom, koja su je
uputila u način života njezinih susjeda; svog straha da se koristi jezikom koji nije
morala učiti, jezikom koji je nosila u krvi, ali koji ju je njena leglomama naučila
prezirati.
Lin se sjećala povrataka kući gdje je sve vrvjelo od mužjaka kepri, i smrdjelo po
trulom povrću i voću. Cijela kuća bila je preplavljena organskim otpacima kojima su
se mužjaci gostili. Sjećala se da joj je leglomama zapovijedala da pere bezbrojne
sjajne leđne oklope braće, da sakupi njihovu balegu na gomilu pred oltarom, da im
dopusti da se penju po njoj i istražuju njezino tijelo kako bi zadovoljili svoju tupavu
znatiželju. Sjećala se noćnih rasprava s leglosestrom s kojom se došaptavala na jeziku
kepra, to jest kimijski, lupkala krilima, tiho klepetala i siktala. Ishod tih teoloških
rasprava bio je taj da je njena leglosestra krenula suprotnim putem od nje i postala još
veći zagovornik Insekt Aspekta od majke, nadmašivši čak i njezin fanatizam.
Lin se tek s petnaest godina otvoreno suprotstavila svojoj leglomami. Sada je
shvaćala da je to činila krajnje naivno i konfuzno. Lin je optužila majku da je heretik, i
proklela ju je u ime glavnog panteona. Pobjegla je od luđačkog samoprezira kojeg je
zagovarao Insekt Aspekt i od uskih ulica Potokstrane. Pobjegla je u Kinken.
Zbog toga će za nju Kinken, razmišljala je, bez obzira na sva kasnija razočaranja
- prezir, zapravo, i mržnju - uvijek ostati neka vrsta pribježišta. Sada joj je bilo mučno
od filistarske uskogrudnosti te izdvojene zajednice, ali u vrijeme bijega bila je
opijena njime. Raskalašeno je uživala u arogantnim pogrdama na račun Potokstrane i
molila se Strašnoj Leglomami sa strašću i oduševljenjem. Pokrstila se i uzela kepri
ime i - što je bilo od velike važnosti u Novom Krobuzonu - uzela je i ime koje su
koristili ljudi. Otkrila je da su u Kinkenu, za razliku od Potokstrane, košnica i sustav
rođaka služili zato da se jedinke povezu u složene i korisne društvene mreže. Njena
majka nikada nije spominjala njezino rođenje ili odgoj, te je Lin prekopirala zakletvu
na vjernost svoje prve prijateljice u Kinkenu i svakome tko bi je pitao govorila je
kako pripada Košnici Crvenokrilo, klanu Mačjalubanja.
Prijateljica ju je upoznala sa seksozadovoljstvom, naučila ju je naslađivati se
senzualnim tijelom ispod vrata. Vlastito tijelo smatrala je izvorom sramote i
odvratnosti; u početku joj se smučilo dok se predavala aktivnostima čiji je jedini cilj
bilo uživanje u fizičkom, zatim ju je to užasnulo i na kraju oslobodilo. Do tada je
jedino, na majčinu zapovijed, prakticirala glavoseks. Nepokretno bi sjedila ne
osjećajući se nimalo ugodno, dok su mužjaci puzili i uzbuđeno se parili s njezinim
glavoskarabejem, u, srećom neuspješnim, pokušajima da naprave potomke.
Vremenom je Linina mržnja prema njezinoj leglomami polako splasnula,
pretvorivši se najprije u prezir, a potom u sažaljenje. Njezino gađenje prema
prljavštini Potokstrane udružilo se s nekom vrstom razumijevanja. A onda se okončala
i njezina petogodišnja ljubavna veza s Kinkenom. Sve je počelo kad je jednom zastala
na Trgu kipova i shvatila da su kipovi sladunjavi i loše napravljeni, da predstavljaju
kulturu koja nije u stanju sagledati svoje pravo lice. Počela je shvaćati da je Kinken
sudjelovao u podjarmljivanju Potokstrane i sirotinje iz Kinkena koju nikada nije
spominjao, shvatila je da je "zajednica" u najboljem slučaju bešćutna i ravnodušna, a
u najgorem slučaju namjerno drži Potokstranu u podčinjenom položaju kako bi
sačuvao svoju superiornost.
Lin je shvatila da živi u kraljevstvu koje nije bilo u stanju samo sebe uzdržavati.
Ono je imalo svoje svećenice i orgije i kućnu radinost i tajno se oslanjalo na
proširenu ekonomiju Novog Krobuzona, što se neodređeno opisivalo kao nebitno
obilježje Kinkena. Ono je kombiniralo licemjerje, dekadenciju, nesigurnost i
snobizam u čudan, neurotičan napitak. To je društvo živjelo poput parazita.
Shvatila je da je Kinken nepošteniji od Potokstrane, i to ju je strašno naljutilo.
Ali nije kod nje probudilo nostalgiju za bijednim djetinjstvom. Nije imala namjeru
vratiti se u Potokstranu. Ako je sada namjeravala okrenuti leđa Kinkenu, kao što ih je
nekada okrenula Insekt Aspektu, onda nije mogla otići nikamo nego van.
I stoga je Lin naučila razgovarati pomoću znakova i otišla.
Nikada nije bila toliko glupa da bi pomislila kako će grad prestati u njoj gledati
kepra. Ona to nije ni željela. Ali je zato, sebe radi, prestala pokušavati biti kepri, kao
što je nekada prestala pokušavati biti insekt. Zato su je zaprepastila vlastiti osjećaji
vezani za mamu Francine. Nije u pitanju bilo samo to što se mama Francine
suprotstavljala gospodinu Šarenku, shvatila je Lin. Stvar je bila u tome što je to radila
jedna kepri, koja je ovom opakom stvorenju bez po muke krala dio po dio teritorija i
to je bilo ono što je pokrenulo Lin.
Lin se nije mogla praviti da to razumije, čak ni pred samom sobom. Dosta
vremena provodila je sjedeći u sjeni banjana, hrasta ili kruške, u Kinkenu kojeg je
godinama prezirala, okružena sestrama koje su je smatrale autsajderom. Nije imala ni
najmanju želju vratiti se "keprijskom načinu života", a još manje Insekt Aspektu. Nije
razumjela kakvu je to snagu crpila iz Kinkena.
 Devetnaesto poglavlje

Izgleda da je konstrukt koji je godinama čistio Davidov i Lublamaijev pod

konačno pošandrcao. Zujao je i okretao se dok je ribao. Postao je opsjednut pojedinim
dijelovima poda, koje je glačao kao da su dragulji. Bilo je jutara kada mu je bio
potreban čitav sat da se zagrije. Sve se više zaplitao u programske petlje uslijed kojih
je beskrajno ponavljao neke radnje.
Isaac je naučio ne obraćati pozornost na njegovo monotono, neurotično zavijanje.
Istodobno je koristio obje ruke. Lijevom je neuredno ispisivao ideje u obliku
dijagrama. Desnom je unosio jednadžbe u svoje malo računalo i udarao po krutim
tipkama. Izbušene kartice je nespretno ubacivao u otvore za programe i vadio ih iz
njih. Koristio je različite programe za rješavanje istih problema, uspoređivao
odgovore, tipkao jedan list brojki za drugim.
Bezbrojne knjige o letenju koje su ispunjavale Isaacove police bile su, uz pomoć
Čajazadvoje, zamijenjene jednako tako velikim brojem svezaka o objedinjenoj teoriji
polja i o tajanstvenom podpolju matematike krize.
Poslije samo dva tjedna istraživanja, u Isaacovom umu dogodilo se nešto
izuzetno. S takvom je lakoćom izmijenio cijeli koncept da u prvi mah nije bio svjestan
razmjera svoje pronicljivosti. Mislio je da je u pitanju samo još jedan ozbiljan
trenutak, poput mnogih drugih, u okviru cjelokupnog unutrašnjeg znanstvenog dijaloga.
Isaac Dan der Grimnebulin nije doživio šok kad je shvatio da je genij, niti ga je
pogodila munja. Jednostavno je u jednom trenutku, dok je jednog dana grickao vrh
olovke, neodređeno pomislio, stani malo, možda bih to mogao izvesti ovako...
Isaacu je trebalo sat i pol da shvati kako bi ono za što je pomislio da bi moglo
poslužiti kao koristan model mišljenja bilo i daleko uzbudljivije. Potom je dao sve od
sebe da dokaže kako je u zabludi. Konstruirao je jedan matematički scenarij za
drugim, s kojima je pokušavao omalovažiti oprezno nažvrljane jednadžbe. Njegovi
pokušaji da ih uništi nisu uspjeli. Jednadžbe se nisu dale.
Trebala su mu dva dana da počne vjerovati da je riješio osnovni problem teorije
krize. Uživao je u trenucima euforije, ali mnogo više u opreznoj neurozi. Mozgao je
nad udžbenicima i jako sporo napredovao, jer je želio biti siguran da nije previdio
nekakvu očiglednu pogrešku, da nije ponovio neki odavno odbačen teorem.
Njegove jednadžbe su i to izdržale. U strahu od oholosti, Isaac je davao sve od
sebe kako bi pronašao neku alternativu umjesto da odmah povjeruje u ono što je sve
više i više izgledalo kao istina: istina da je riješio problem matematičkog
predstavljanja, kvantifikacije, energije krize.
Bio je svjestan da bi odmah trebao porazgovarati s kolegama, objaviti ono do
čega je došao kao "rad koji je još u tijeku" u Časopisu za filozofiju fizike i
čudotvorstva, ili Objedinjenom polju. Ali njega je ono što je otkrio toliko prestrašilo
da je izbjegavao poći tim putem. Govorio je samome sebi kako želi biti siguran. Bilo
mu je potrebno još nekoliko dana, nekoliko tjedana, možda mjesec ili dva... i onda će
objaviti. Ništa nije rekao Lublamaiu ili Davidu, niti Lin, što je bilo vrlo čudno. Isaac
je bio brbljavac, sklon objelodaniti svaku staru besmislicu, znanstvenu, društvenu ili
besramnu, koja bi mu pala na pamet. Uopće nije bilo u njegovoj naravi da bilo što
zadrži za sebe. On se dovoljno dobro poznavao, tako da je odmah shvatio što to znači:
bio je silno uznemiren, i vrlo, vrlo uzbuđen zbog onoga što je otkrio.
Isaac je razmišljao o tome kako je stigao do ovog otkrića, do njegovog
formuliranja. Shvatio je da za svoje napredovanje, za nevjerojatne skokove koje je u
posljednjih mjesec dana napravio na teorijskom planu, za to što je zasjenilo prethodni
petogodišnji rad, treba zahvaliti neposrednim, praktičnim stvarima. Iz slijepe ulice u
koju je zapao u svom proučavanju teorije krize uspio je izaći tek kada ga je Yagharek
angažirao. Isaac nije znao zašto je to tako, ali je shvaćao da je do napretka u radu na
svojim najapstraktnijim teorijama došao zahvaljujući tome što je razmišljao o
praktičnim stvarima. Zato je odlučio ne posvetiti se samo teško razumljivoj teoriji.
Nastavit će se bavi problemom Yagharekovog letenja.
Neće sebi dopustiti razmišljanja o račvanjima u njegovom istraživanju, bar ne u
ovoj fazi. Sve što otkrije, svaki napredak koji postigne, svaku ideju koja mu padne na
pamet, tiho će utkati u istraživanje na kome je trenutno radio. Pokušao je u svemu
vidjeti sredstvo za Yagharekovo vraćanje u zrak. Teško mu je padalo i djelovalo mu je
čak perverzno što je cijelo vrijeme pokušavao obuzdati i ograničiti svoj rad. Imao je
dojam da sam sebi radi iza leđa ili još točnije, kao da pokušava istraživati tek
krajičkom oka. Pa ipak, iako je to izgledalo nezamislivo, zahvaljujući nametnutoj
disciplini, Isaac je u teorijskom pogledu napredovao brzinom o kojoj prije šest
mjeseci nije mogao ni sanjati.
Bilo je to nevjerojatno, zaobilazno putovanje do znanstvene revolucije,
razmišljao je ponekad, i već sljedećeg trenutka ukorio samog sebe što ne razmišlja
samo o teoriji. Vraćaj se na posao, odlučno bi rekao. Čeka te Garud, kojeg treba
podići u zrak. Ali nije mogao spriječiti uzbuđeno kucanje srca, kao ni povremeno
gotovo histerično osmjehivanje koje bi mu ozarilo lice. Bilo je dana kada je potražio
Lin i, ako nije radila na svom tajanstvenom djelu u tajnom ateljeu, pokušao bi nježno i
s puno žara zavesti je u njezinom stanu, što je nju oduševljavalo, iako je očito bila
vrlo umorna. No uglavnom je provodio dane sam i posvećivao se znanosti.
Isaac je primijenio svoja oštroumna zapažanja i počeo oprezno projektirati stroj
koja je trebao riješiti Yagharekov problem. Sve češće se u njegovom radu pojavljivao
jedan te isti crtež. U početku je to bila obična črčkarija, tek nekoliko labavo
povezanih linija prekrivenih strelicama i upitnicima. Već nakon nekoliko dana ta slika
je postala jasnija. Crte su bile izvučene ravnalom i tintom. Zaobljenja su bila pažljivo
izvedena prema određenim mjerama. Črčkarija je bila na putu da postane nacrt.
Yagharek je ponekad svraćao u Isaacov laboratorij i to uvijek kada u njemu nije
bilo nikog drugog osim Isaaca. Noću bi začuo škripu vrata, okrenuo se i ugledao
nepokretnog, dostojanstvenog, napaćenog garudu.
Isaac je zaključio kako ima koristi od pokušaja da Yaghareku objasni svoj rad.
Ne tešku teoriju, dakako, već primijenjenu znanost koja je podupirala napola skrivenu
teoriju. Provodio je dane i dane s tisućama ideja i potencijalnih projekata koji su se
vrtložili u njegovoj glavi. Da bi raščistio tu zbrku, da bi objasnio običnim, a ne
stručnim jezikom razne tehnike za koje je mislio da bi mu mogle pomoći isisati
energiju krize, bio je prisiljen procjenjivati svoje putove istraživanja pa onda neke
odbaciti, a na druge se usredotočiti.
Počeo se oslanjati na Yagharekovo zanimanje. Ako se garuda ne bi pojavio dosta
dugo, Isaac je postajao rastresen. Tada je sate provodio promatrajući golemu
gusjenicu.
To stvorenje proždiralo je snovosranje već skoro dva tjedna i nije prestajalo
rasti. Kada je dostiglo gotovo metar dužine, Isaac ju je, uznemiren, prestao hraniti.
Kavez joj je postao premalen. Nije više smjela rasti. Sljedećih dan-dva provela je
motajući se po svom skučenom prostoru puna nade i njušeći nosom zrak. Poslije toga
se, izgleda, pomirila s činjenicom da više neće dobiti hranu. Minula ju je ona
prvobitna očajnička glad.
Nije se mnogo kretala, samo bi se s vremena na vrijeme pomaknula, lelujavo
prešavši jednom do dvaput kavez po širini, i protegavši se kao da zijeva. Uglavnom je
samo mirovala i neznatno pulsirala, što je moglo biti posljedica disanja ili otkucaja
srca ili tko zna čega, Isaac nije bio siguran. Djelovala je prilično zdravo i kao da
nešto čeka.
Ponekad, dok je stavljao grudice snovosranja u gusjeničine čeljusti razjapljene u
željnom iščekivanju, Isaac bi se uhvatio kako s blagom i mrzovoljnom čežnjom
razmišlja o vlastitom iskustvu koje je imao kada je, ne znajući, uzeo tu drogu. Nije
bila posrijedi prividna nostalgija. Isaac se živo sjećao osjećaja da je ogrezao u
prljavštini; da je spao na najniže moguće grane; gađenja, dezorijentirajuće mučnine;
panike i zbunjenosti kad je mislio da se gubi u kaosu osjećaja, zatim prestanka
zbunjenosti i pogreške kad ju je zamijenio sa strahovima koji su prodirali u neki drugi
um... Pa ipak, usprkos žestini tih sjećanja, uhvatio bi se kako zamišljenim pogledom
odmjerava gusjeničin doručak - možda ga je čak gledao gladnim očima.
Isaaca su silno uznemirili ti osjećaji. Oduvijek je bio velika kukavica kada se
radilo o drogama i nije se sramio to priznati. Razumije se da je, dok je bio student,
naveliko pušio mirišljave cigarilose maglenkorov, koji su tjerali na blesavo hihotanje.
Ali Isaac nikada nije imao hrabrosti za bilo što jače. Ta još nejasna nova glad nije
nimalo smirila njegove strahove. Nije znao koliko lako se čovjek mogao navući na
snovosranje, i je li uopće mogao, ali je uporno odbijao podleći toj svojoj tek
probuđenoj znatiželji.
Snovosranje je bilo za njegovu gusjenicu i samo za nju.
Isaac je preusmjerio svoju znatiželju s osjetilnog na intelektualni plan. Osobno je
poznavao samo dvojicu kimičara i obojica su bili neviđeni čistunci pred kojima
nikada ne bi potegnuo pitanje ilegalnih droga, kao što nikada ne bi plesao gol nasred
Tervisad Puta. Umjesto da porazgovara s njima o snovosranju, on je započinjao
razgovor o njemu u ozloglašenim krčmama Putenih Poljana. Ispostavilo se da je
nekolicina njegovih poznanika probala tu drogu, a nekolicina njih ju je redovno
konzumirala.
Izgleda da je učinak snovosranja na sve rase bio isti. Nitko nije znao odakle ta
droga potječe, ali svi oni koji su priznali da je koriste pjevali su hvalospjeve
nevjerojatnom učinku koji je na njih imala. Jedina stvar oko koje su se svi složili bila
je visoka cijena snovosranja, koja nije prestajala rasti. No to ih nije natjeralo da se
odreknu svoje navike. Posebno su umjetnici gotovo na mističan način govorili o vezi s
drugim umovima. Isaac se tome rugao, tvrdeći (iako nije priznavao da je i sam doživio
nešto slično tijekom svog ograničenog iskustva) da je ta droga samo moćni onirogen,
koji u mozgu stimulira centre za snove onako kao što i čaj stimulira vizualne i njušne
centre.
Ni sam nije u to vjerovao. Nije ga iznenadilo što je njegova teorija naišla na
snažan otpor.
"Ne znam kako joj to uspijeva, 'Zaac", svečano je prosiktao na njega Bedro Rast,
"ali dopušta ti da podijeliš snove..." Kad su to čuli i ostali ovisnici stisnuti u malom
separeu u Satu i Pjetliću, komično zakimaše glavama. Isaac se tobože skeptično
zagledao u njih, u želji da zadrži ulogu osobe koja voli drugima kvariti raspoloženje.
Iako se zapravo slagao s njima. Namjeravao je nešto više saznati o toj nevjerojatnoj
supstanci - Lemuel Golub je bio prava osoba koju je mogao pitati, ili Srećko Gazid,
ako se ikada ponovo pojavi - ali ga je rad na teoriji krize potpuno okupirao. I dalje se
prema snovosranju koje je ubacivao u kavez sa gusjenicom odnosio sa znatiželjom,
nervozom i neznanjem.
Jednog toplog dana krajem medoarija Isaac je s nelagodom zurio u to golemo
stvorenje. Zaključio je da je više nego nevjerojatno. To nije bila samo vrlo velika
gusjenica. Tu se, posve sigurno, radilo o čudovištu. Zamjerao joj je što je tako
prokleto zanimljiva. Inače bi jednostavno mogao zaboraviti na nju.
Vrata ispod njega su se otvorila i pojavio se Yagharek obasjan zrakama ranog
sunca. Bila je prava rijetkost da se garuda pojavi prije nego padne mrak. Isaac se
trgnuo i skočio na noge, pozvavši rukom svog klijenta neka se popne stubama.
"Yag, stari moj! Dugo te nisam vidio! Rasplinuo sam se. Moraš me sputati. Popni
se ovamo."
Yagharek se bez riječi popeo. "Kako znaš kada Lub i David nisu tu, ha?" upitao
je Isaac. "Stražariš ili se baviš nečim još jezovitijim? Do vraga, Yag, moraš se
prestati motati uokolo poput kakvog prokletog uličnog napadača."
"Želim popričati s tobom, Grimnebuline." Yagharekov glas je bio čudno napet.
"Samo pucaj, stari moj." Isaac je sjeo i zagledao se u njega. Već je odavno znao
da Yagharek neće sjesti.
Yagharek skine ogrtač i okvir s krilima pa se prekriženih ruku okrenuo prema
Isaacu. Isaacu je bilo jasno da mu Yagharek iskazuje veliko povjerenje stojeći pred
njim ovako razgolićen, ni ne pokušavajući prikriti svoj deformitet. Isaac je
pretpostavio da bi se trebao osjetiti polaskanim.
Yagharek ga je gledao ispod oka.
"U noćnom gradu gdje živim ima raznih ljudi, Grimnebuline. Nisu svi oni
odbačeni i ne kriju se svi."
"Nikada nisam ni pretpostavljao..." zaustio je Isaac, ali je Yagharek nestrpljivo
trgnuo glavu, i Isaac je zašutio.
"Mnoge noći provodim sam u tišini, ali ponekad razgovaram s onima čiji su
umovi još bistri pod patinom alkohola, usamljenosti i droga." Isaac je poželio reći:
"Već sam ti rekao da možeš ostati ovdje" ali se na vrijeme ugrizao za jezik. Zanimalo
ga je kamo vodi ovaj razgovor. "Ima tamo jedan čovjek, obrazovana pijanica. Nisam
siguran da vjeruje da sam stvaran. Možda misli da sam halucinacija koja se vraća."
Yagharek je duboko udahnuo. "Razgovarao sam s njim o tvojim teorijama, tvojoj krizi
i bio sam uzbuđen. A onda me je taj čovjek upitao... upitao me je 'Zašto ne ideš do
kraja? Zašto ne iskoristiš zakretnu silu?'"
Nastupila je vrlo duga tišina. Isaac je u očaju i s gađenjem odmahivao glavom.
"Došao sam ti postaviti isto pitanje, Grimnebuline", nastavio je Yagharek. "Zašto
ne upotrijebimo zakretnu silu? Pokušavaš ni iz čega stvoriti znanost, Grimnebuline, a
zakretna sila postoji, poznate su i tehnike pomoću kojih se ona može zarobiti... pitam
te to kao neznalica, Grimnebuline. Zašto ne koristiš zakretnu silu?"
Isaac je vrlo duboko udahnuo i počeo gnječiti lice. Bio je ljutit, ali uglavnom je
očajnički želio odmah prekinuti ovaj razgovor. Okrenuo se prema garudi i podigao
ruku.
"Yaghareku..." započeo je, ali se tog trenutka začu kucanje na vratima.
"Ima li koga?" poviče neki veseli glas. Yagharek se ukočio. Isaac je skočio na
noge. Kakav tajming!
"Tko je?" povikao je Isaac sjurivši niz stube.
Neki čovjek proviri kroz vrata. Djelovao je prijateljski, gotovo apsurdno
prijateljski.
"Zdravo živo, gospodaru. Došao sam zbog konstrukta."
 Isaac je zavrtio glavom. Nije imao pojma o čemu taj čovjek govori. Osvrnuo se,
ali nije mogao vidjeti Yaghareka. Očigledno se udaljio od ruba platforme. Čovjek na
vratima pruži Isaacu posjetnicu.
NATHANIEL ORRIABEN, TVRTKA ZA POPRAVAK I ZAMJENU
KONSTRUKATA pisalo je na njoj. KVALITETA&ODRŽAVANJE PO RAZUMNOJ
CIJENI.
"Jučer bio gospodin. Zove se... Serachin?" pročita on ime s papira. "Rekao nam
da je njegov model za čišćenje... hm... EKB4C pošašavio. Misli da je možda uhvatio
virus i tko zna što još. Obećao sam doći sutra, ali sam upravo završio jedan drugi
poslić u susjedstvu pa pomislih možda je netko od kuće." Čovjek se široko
nasmiješio. Ruke je gurnuo u džepove masnog, jednodijelnog radnog odijela.
"Da”, izusti Isaac. "Hm... Slušajte. Nije baš zgodan trenutak..."
"U redu! Vi odlučujete. Samo..." Čovjek se osvrnuo uokolo prije nego što je
nastavio kao da mu želi reći neku tajnu. Uvjerivši se da ga neće čuti nitko tko ne bi
trebao, povjerljivo je nastavio. "Stvar je u tome, gosparu, što možda sutra neću moći
dođem..." Podesio je izraz lica kao da se ispričava, ali je u tome toliko pretjerao da je
bilo jasno kako laže. "Mogu se pozabavim njime tamo u kutu, neću vam smetati.
Potrajat će oko sat, ako ga budem mogao tu srediti, inače će morati u radionicu. Treba
mi pet minuta da utvrdim kako stvari stoje. Inače ću se tek sljedeći tjedan moći
pobrinuti za njega."
"Oh, sranje. U redu... Slušaj, gore imam klijenta, i ni po koju cijenu nas ne smiješ
prekidati. Ozbiljno to mislim. Jesmo li se dogovorili?"
"Oh, svakako. Samo ću malo odvijačem prošetati po staroj čistačici, pa viknem
kada utvrdim na čemu smo, dobro?"
"Dobro. Mogu, znači, otići?"
"Savršeno." Čovjek se odmah uputio prema konstruktu za čišćenje, noseći torbu s
alatom. Lublamai je tog jutra uključio čistačicu i utipkao upute da mu opere radni dio,
ali to su bili samo pusti snovi. Konstrukt se dvadeset minuta vrtio uokrug gubeći
vrijeme, a zatim je stao i oslonio se o zid. I poslije tri sata još je bio tamo, nesretno
škljocajući i grčeći tri uda s dodacima.
Majstor se uputio k njemu, mrmljajući i cokćući poput kakvog zabrinutog
roditelja. Opipao je konstruktove udove, izvadio iz džepa sat na lancu i izmjerio
razmak između grčenja. Zatim je nešto zabilježio u malu bilježnicu. Okrenuo je
konstrukta za čišćenje licem prema sebi i zagledao mu se u jednu staklenu zjenicu.
Polako je počeo prelaziti olovkom s jedne na drugu stranu i provjeravati rad senzora.
Isaac je samo s pola pozornosti gledao majstora, jer su mu misli bile na platformi
gdje ga je Yagharek čekao. Ta stvar sa zakretnom Silom, nervozno pomisli Isaac. To
ne može čekati.
"Imate sve što vam treba?" nervozno je doviknuo majstoru.
 Čovjek je upravo otvarao torbu i vadio veliki odvijač. Podigao je pogled k
Isaacu.
"Sve je pod kontrolom, šefe", odvratio je i veselo mahnuo odvijačem. Ponovo se
vratio konstruktu i isključio ga pritisnuvši prekidač na vratu. Njegovo bolno krčanje
zamrlo je u zahvalnom šapatu. Zatim je počeo odvrtati vijke ploče na "potiljku" stroja,
jednom grubom komadu sivog metala pri vrhu njegovog cilindričnog tijela.
"Onda odoh ja”, rekao je Isaac i potrčao uz stube.
Yagharek je stajao pokraj Isaacovog stola, tako da ga odozdo nitko nije mogao
vidjeti. Podigao je pogled kada se Isaac vratio.
"Sve je u redu”, tiho reče Isaac. "Došao je majstor popraviti našeg konstrukta,
koji se pokvario. Samo me brine može li nas čuti..."
Yagharek je upravo zaustio kako bi nešto odgovorio, kada se odozdo začulo tiho,
nemuzikalno zviždukanje. Yagharekova usta su trenutak ostala glupavo otvorena.
"Izgleda da nema razloga za brigu”, primijetio je Isaac i nacerio se. Namjerno to
radi! pomislio je. Kako bi mi stavio do znanja da ne sluša. Baš ljubazno od njega.
Isaac se naklonio, tobože u znak zahvalnosti majstoru.
Zatim se vratio na neposredni problem, na Yagharekov provizorni prijedlog, i
osmijeh nestane. Skljokao se na krevet, provukao prste kroz gustu kosu i zagledao se u
Yaghareka.
"Ti nikada ne sjediš, zar ne, Yag?" tiho je upitao. "A zašto?"
Bubnjao je prstima po sljepoočicama i razmišljao. Konačno je ponovo
progovorio.
"Yag, stari moj. Već si me jednom zadivio... kad si mi pričao o vašoj
nevjerojatnoj biblioteci, sjećaš se? Navest ću ti dva imena, zanima me što ti ona
znače. Što znaš o Surohu ili Kakotopičkoj Mrlji?"
Nastupila je duga tišina. Yagharek je gledao uvis, kroz prozor.
"Za Kakotopičku Mrlju, razumije se, znam. Nezaobilazna je u svakom razgovoru
o zakretnoj Sili. Možda je samo bauk." Isaac nije mogao na osnovu nijansi u
Yagharekovom glasu razabrati kakvo mu je raspoloženje, ali su zato njegove riječi
bile obrambene. "Možda bismo trebali prebroditi naš strah. A što se tiče Suroha...
čitao sam vaše povijesti, Grimnebuline. Rat je uvijek... opako vrijeme..."
Dok je Yagharek to govorio, Isaac je ustao i otišao do polica s knjigama na
kojima je vladao blagi kaos i počeo kopati po naguranim tomovima. Vratio se noseći
jednu tanku knjigu u tvrdom uvezu, s listovima od pola arka. Otvorio ju je ispred
Yaghareka.
"Ovo je”, započeo je vrlo ozbiljnim glasom, "zbirka heliotipova napravljenih
prije gotovo stotinu godina. Ovi heliotipovi su velikim dijelom zaslužni što je u
Novom Krobuzonu prekinut rad na eksperimentima sa zakretnom Silom."
Yagharek je polako ispružio ruku i počeo okretati stranice. Ništa nije rekao.
 "To je trebalo biti tajno istraživanje, koje bi utvrdilo posljedice rata stotinu
godina kasnije", nastavio je Isaac. "Grupica policajaca, nekoliko znanstvenika i jedan
heliotipist otišli su uzvodno u špijunskom zračnom brodu i napravili izvjestan broj
otisaka iz zraka. Zatim su se neki od njih spustili u ostatke Suroha, kako bi napravili
snimke izbliza.
"Sacramundi, heliotipist, bio je toliko... zgrožen... da je o vlastitom trošku
otisnuo pet stotina kopija svojeg izvještaja. I besplatno ih je podijelio knjižarama.
Zaobišao je gradonačelnika i Parlament i upoznao narod sa svim tim... Gradonačelnik
Turgisadi se zapjenio od bijesa, ali nije mogao ništa učiniti.
Izbile su demonstracije, Zatim Sacramundijevi nemiri iz '89. Uglavnom su do
sada već pali u zaborav, ali tada umalo nisu doveli do pada vlade. Nekoliko velikih
tvrtki uložilo je u program zakretne sile - Pentonovi, koji su i dan danas vlasnici
rudnika Vrh Strelice, bili su najveći od njih... u svakom slučaju, prestrašili su se i
povukli pa je stvar propala. Zbog toga, Yag, sine moj", Isaac pokaže na knjigu,
"nećemo koristiti zakretnu silu."
Yagharek je polako okretao stranice. Pred njim su promicale smećkaste slike
uništenja.
"Ah..." Isaac je spustio prst na jednolični, blijed prikaz nečega što je sličilo na
razbijeno staklo i drveni ugljen. Heliotip je bio snimljen s male visine, iz zraka.
Vidjelo se nekoliko većih krhotina koje su prljale golemu, savršeno kružnu ravnicu i
nagovještavale da to isušeno smeće predstavlja ostatke nekad izuzetno iskrivljenih
predmeta.
"Evo što je ostalo od srca grada. To je mjesto na koje su bacili kolorbombu
1545. Poslije su govorili da je ona okončala "Gusarske ratove" ali bit ću iskren prema
tebi, Yag, oni su završili još godinu dana prije toga, kada je Novi Krobuzon
bombardirao Suroh bombama zakretne sile. Shvaćaš li? Bacili su kolorbombe
dvanaest mjeseci kasnije pokušavajući sakriti što su učinili, ali je jedna završila u
moru, a dvije su zakazale, tako da su s jedinom preostalom uspjeli očistiti samo
otprilike dva i pol četvorna kilometra u centru Suroha. Ti djelići koje vidiš..."
Pokazao je na niske ruševine po rubovima kružne ravnice. "Odatle pa nadalje ruševine
još stoje. Tamo možeš vidjeti učinke zakretne sile."
Dao je znak Yaghareku da okrene stranicu. Yagharek je to i učinio i neki čudan
zvuk se čuo iz dubine njegovog grla. Isaac je pretpostavio da garude na taj način
iznenada zadržavaju dah. Isaac se na trenutak zagledao u sliku, zatim je podigao
pogled, ne previše brzo, i pogledao Yaghareka.
"To što vidiš u pozadini i što podsjeća na rastopljene kipove nekad su bile kuće”,
reče on ravnodušno. "To u što gledaš, koliko su uspjeli da se vidi, potomak je domaće
koze. Izgleda da su ih u Surohu držali kao ljubimce. Možda je u pitanju druga, deseta,
dvadeseta generacija poslije zakretne sile. Ne znamo kako dugo žive."
 Yagharek je zurio u mrtvo stvorenje na heliotipu.
"Morali su je ubiti, objašnjava on u tekstu”, nastavio je Isaac. "Bila je prije toga
ubila dva pripadnika policije. Obavili su autopsiju, ali ti rogovi u njenom trbuhu nisu
bili mrtvi, iako je ostatak organizma bio. Uzvratili su pri autopsiji i gotovo su ubili
biologa. Pogledaj kakav joj je leđni oklop. Kakav čudan spoj." Yagharek je polako
kimnuo.
"Okreni stranicu, Yag. Pogledaj ovo, nitko nema blage veze što je to nekad bilo.
Možda je čak spontano nastalo tijekom eksplozije zakretne sile. Ali ja mislim da ova
oprema potječe od motora vlakova." Lagano je lupkao po stranicama. "Ovaj... uh...
najbolje tek slijedi. Nisi vidio žohar-stablo, ili krda nečega što su nekada možda bila
ljudska bića."
Yagharek je bio krajnje pedantan. Niti jednu jedinu stranicu nije preskočio. Vidio
je snimke potajno napravljene iza zidova i snimke napravljene iz tolikih visina od
kojih se vrtjelo u glavi. Spori kaleidoskop mutacija i nasilja. Nezamislive nakaze
vodile su beznačajne ratove oko ničije zemlje koja se sastojala od šljake i košmarne
arhitekture.
"U zračnom brodu je cijelo vrijeme boravilo dvadeset predstavnika militia,
heliotipist Sacramundi i troje znanstvenika istraživača, plus nekoliko inženjera.
Sedmorica pripadnika militia, Sacramundi i jedna kimičarka izašli su iz Suroha. Neke
od njih je ranila zakretna sila. Jedan pripadnik militia umro je prije nego su stigli do
Novog Krobuzona. Drugom su izrasli bodljikavi pipci umjesto očiju, a znanstvenici je
svake noći nestajao po neki djelić tijela. Nije bilo krvi, boli... samo su ostale glatke
rupe u trbuhu, ruci ili negdje drugdje. Na kraju se ubila."
Isaac se sjetio kada je prvi put čuo tu priču od jednog neortodoksnog profesora
povijesti koji ju je ispričao kao anegdotu. Isaac je odlučio provjeriti tu priču i krenuo
je tragom fusnota i članaka u starim novinama. Taj dio povijesti bio je zaboravljen,
pretvoren u emocionalnu ucjenu za djecu... "Budite dobri ili ču vas poslati u Suroh,
gdje žive čudovišta!" Isaacu je trebalo godinu i pol da uopće pronađe primjerak
Sacramundijevog izvješća, i još tri godine dok je uspio sakupiti novac koji su za njega
tražili.
Učinilo mu se da razabire pojedine misli koje su gotovo nevidljivo treperile pod
Yagharekovom nepokretnom kožom. U pitanju su bile ideje koje bi u nekom trenutku
pale na pamet svakom neortodoksnom studentu.
"Yag”, tiho mu se obratio Isaac, "nećemo koristiti zakretnu silu. Možda upravo
misliš: 'I dalje koristite čekiće, iako su neki ljudi njima ubijeni.' Je li tako? Ha?
'Rijeke mogu poplaviti i pobiti na tisuće, ali mogu i pokretati turbine.' Zar ne? Vjeruj
mi... i ja sam nekada mislio da je zakretna sila strašno uzbudljiva... ali ona nije
oruđe. Ona nije čekić, ona nije poput vode. Ona je... zakretna sila predstavlja sirovu
moć. Ovdje nije riječ o energiji krize, je li tako? Odmah da si to sebi izbio iz glave.
Kriza predstavlja energiju na kojoj se temelji cijela fizika, zakretna sila nema nikakve
veze sa fizikom. Ona nema veze ni s čim. To je... krajnje patološka sila. Ne znamo
odakle potječe, zašto se javlja, kamo odlazi. Ne možeš se ni na što kladiti. Nema
pravila. Nemoguće ju je iskoristiti - ovaj, možeš pokušati, ali vidio si rezultate - ne
možeš se njome poigravati, ne možeš joj vjerovati, ne možeš je shvatiti a, tako mi
svega, ne možeš je ni kontrolirati."
Isaac je iznervirano odmahivao glavom. "Oh, svakako, obavljeni su razni
eksperimenti i tko zna što sve ne, vjerovali su da imaju tehnike kojima se mogu
zaštititi od pojedinih učinaka, a druge pojačati, te kako će neki od njih u izvjesnoj
mjeri čak i djelovati. Ali nikada nije obavljen niti jedan pokus koji uključuje zakretnu
silu, a koji nije završio u... ovaj... u najmanju ruku u suzama. Što se mene tiče, postoji
samo jedna vrsta eksperimenta u svezi sa zakretnom Silom: smisliti način kako ćemo
je izbjeći. Moramo je ili zaustaviti ili pobjeći od nje.
"Prije pet stotina godina, neposredno poslije otvaranja Kakotopičke Mrlje, blaga
oluja zakretne sile obrušila se odnekud s mora na sjeveroistok. Neko vrijeme je i
Novi Krobuzon bio izložen njezinom djelovanju." Isaac je lagano zavrtio glavom.
"Nije to bilo ni blizu onome što je snašlo Suroh, očigledno, ali je ipak izazvalo pravu
epidemiju neobičnih rođenja i nekoliko veoma čudnih trikova kada je riječ o
kartografiji. Sve zahvaćene zgrade bile su velikom brzinom srušene. Mislim da je to
bilo jako razumno. Tada su napravili planove za izgradnju nebodera - nisu htjeli
vrijeme ostaviti na milost i nemilost slučaju. Ali to je sad prošlost, i najebali smo ako
nas zahvati još koja nasumična struja zakretne sile. Srećom, izgleda da su tijekom
stoljeća postale vrlo rijetke. Najviše ih je bilo negdje oko 1200-te."
Isaac je mahao rukama, dok je sa sve većim žarom pred Yagharekom iznosio
optužbe na račun zakretne sile i objašnjavao je.
"Znaš, Yag, kada su shvatili da se nešto događa tamo dolje u šikari - a nije im
dugo trebalo da skuže kako je u pitanju golema pukotina koju je napravila zakretna
sila - a puno su srali oko toga kako je treba nazvati i te rasprave još nisu okončane, ni
poslije pola jebenog milenija. Netko ju je nazvao Kakotopička Mrlja i taj naziv se
zadržao. Sjećam se da su nam na koledžu govorili kako je taj naziv krajnje prostački,
jer Kakotopos u biti znači Zlo Mjesto, da je to moraliziranje, a zakretna sila nije ni
dobra ni zla, i tako dalje. Stvar je u tome... očigledno, što je to u izvjesnom smislu
točno, je li tako? Zakretna sila nije zla... ona je bezumna, ona nema motiv. Bar ja tako
mislim - ostali se ne slažu sa mnom. Ali čak da je i to točno, meni se čini da je
zapadni Ragamol upravo Kakotopos. To ti je neizmjerni potez tla potpuno izvan naše
moći. Nema tog čudotvorstva kojim bismo mogli ovladati, niti tehnika koje bismo
mogli usavršiti, pa da nam omoguće da bilo što učinimo s tim mjestom. Ne preostaje
nam ništa drugo nego ga se kloniti i nadati se da će na kraju ipak propasti. To ti je
golemo jebeno prostranstvo loše zemlje po kojem pužu Palčići - a svima je poznato da
oni isto tako žive i izvan zona zakretne sile, ali izgleda da su posebno sretni unutar tih
zona - kao i druge stvari koje čak neću ni pokušati opisati. To ti je sila koja se izruguje
cjelokupnoj našoj znanosti. A to je loše, ako mene pitaš. I to bi mogla biti jebena
definicija te riječi. Vidiš, Yag... teško mi je što to moram reći, zaista mi je teško, pa ja
sam jebeni racionalist... međutim, zakretna sila je nespoznatljiva."
Isaacu je itekako laknulo kada je vidio da Yagharek potvrdno kima glavom, u
čemu mu se i on odmah pridružio.
"Jasno ti je da sam pomalo sebičan”, dodao je Isaac s iznenadnim crnim
humorom. "Hoću reći, ne želim se zezati s eksperimentima i završiti... što ti ga ja
znam, kao nešto odvratno. Previše je rizično. Drž'mo se mi krize, u redu? A kad smo
već kod toga, moram ti nešto pokazati."
Isaac je polako uzeo Sacramundijevo izvješće iz Yagharekovih ruku i vratio ga
na policu. Otvorio je ladicu stola i izvadio svoj probni nacrt.
Spustio ga je pred Yaghareka, a zatim se oklijevajući povukao.
"Yag, stari moj", počeo je. "Moram znati... jesmo li to ostavili za sobom? Jesi
li... zadovoljan? Uvjeren? Ako se i dalje namjeravaš zajebavati sa zakretnom silom,
tako ti Klepetala reci mi to sada pa da se rastanemo... ali prije toga ću ti izraziti moju
sućut."
Zabrinuto se zagledao u Yagharekovo lice.
"Čuo sam tvoje riječi, Grimnebuline”, odvratio je garuda poslije izvjesne pauze.
"Ja... tebe poštujem."
Isaac je već počeo razvlačiti usta u osmijeh, spremajući se odgovoriti mu, ali je
opazio kako Yagharek melankolično i ukočeno zuri kroz prozor. Usta su mu ostala
otvorena dugo prije nego je ponovo progovorio.
"Mi garude znamo za zakretnu silu." Radio je dugačke stanke između rečenica.
"Posjetila je Cymeh. Mi je zovemo rebekh-lajhnar-h'k." Ispljunuta riječ podsjećala je
na ljutito ćurlikanje. Yagharek se zagledao Isaacu u oči. "Rebekh-sackmai znači Smrt:
'sila koja dokrajči.' Rebekh-kavt znači Rođenje: 'sila koja započinje.' One su bile Prvi
Blizanci, koje je rodila svjetska maternica poslije sjedinjenja s vlastitim snom. Ali u
trbuhu zemlje je s njima bila i ... bolest... postojao je tumor." zastao je kako bi
odvagnuo pravu riječ čim mu je pala na pamet " - Rebekh-lajhnar-h'k je uspio izaći iz
svjetske maternice odmah poslije njih, ili možda istovremeno s njima, ili možda
neposredno ispred njih. On je..." Svojski se trudio pronaći prvu riječ kako bi točno
preveo, "kancerogeni blizanac. Njegovo ime znači: 'sila kojoj se ne može vjerovati.'"
Yagharek nije ispričao ovu narodnu priču onim pijevnim, šamanskim tonom, nego
bezizražajnim glasom pravog ksenotropologa. Široko je rastvorio kljun, naglo ga
zatvorio, a onda ga ponovo otvorio.
"Ja sam odbačen, prognanik", nastavio je Yagharek. "Možda ne bi predstavljalo...
nikakvo iznenađenje... ako bih okrenuo leđa tradiciji... Ali moram naučiti kada da joj
ponovo pogledam u oči. Lajhni znači 'vjerovati' i 'čvrsto sputati'. Zakretnoj sili se ne
može vjerovati, niti se nju može sputati. Ona je nezadrživa. To mi je poznato otkad
znam za te priče. Ali u svojoj... ja... jedva čekam, Grimnebuline. Možda se prebrzo
okrećem stvarima pred kojima bih nekad ustuknuo. Teško je... živjeti između dva
svijeta... ne pripadati niti jednom. Ali ti si me natjerao da se sjetim onog što sam
oduvijek znao. Kao da si jedan od naših starih." Nastupila je još jedna dugačka stanka.
"Hvala ti."
Isaac je polako kimnuo.
"Nema na čemu... ja... meni je strašno laknulo što si mi sve ovo rekao, Yag. Ne
mogu ti reći koliko mi je laknulo. Ne... ne spominjimo to više." Pročistio je grlo i
pokazao prstom na dijagram. "Imam neke zadivljujuće stvari koje ti želim pokazati,
stari moj."
Na prašnoj svjetlosti ispod Isaacove platforme, majstor iz "Orriabenovih
konstrukata" petljao je odvijačem i lemilom po unutrašnjim organima pokvarenog
stroja za čišćenje. I dalje je nesvjesno i živahno zviždukao.
Do njega je razgovor odozgo dopirao kao tiho, duboko mrmljanje, prekidano
povremenim kreštavim glasanjem. Iznenađeno je na trenutak podigao glavu kada je
začuo ovaj drugi glas, ali se odmah vratio na posao.
Kratak pregled mehanizama konstruktovog unutrašnjeg analitičkog stroja potvrdio
je osnovnu dijagnozu. Osim uobičajenih problema vezanih za dotrajalost, kao što su
napukli zglobovi, hrđa i izlizane dlake - što je majstor brzo sredio - konstrukt je
zaradio neku vrstu virusa. Pogrešno probušena programska kartica ili kakav zupčanik,
koji je iskliznuo negdje duboko u inteligentnom parnom stroju doveli su do toga da se
beskonačno ponavljaju ista upute. Umjesto da izvjesne radnje obavlja refleksno,
konstrukt je počeo o njima mozgati te pokušavati izvući dodatne podatke ili složenija
naredbe. Konstrukt za čišćenje bio je paraliziran paradoksalnim uputama ili viškom
podataka.
Inženjer je podigao pogled prema drvenom stropu iznad sebe. Nitko nije na njega
obraćao pozornost. Osjetio je kako mu srce poskakuje od uzbuđenja. Virusi su se
javljali u raznim oblicima. Neki su jednostavno sprečavali rad strojeva. Drugi su
tjerali mehanizme na obavljanje bizarnih i besmislenih zadataka, što je bila posljedica
novo programiranog viđenja svakodnevnih informacija. Ostali, a ovo je bio savršeni,
prelijepi uzorak toga, paralizirali su konstrukte tako što su ih stalno tjerali
preispitivati svoje osnovne programe ponašanja.
Bili su opsjednuti razmišljanjem. U njjma se budila samosvijest.
Majstor je zavukao ruku u svoju torbu i izvadio gomilu programskih kartica koje
je vješto raširio, kao da izvodi neki trik s kartama. Šapatom je izgovorio molitvu.
Čovjek je nevjerojatnom brzinom odvrnuo razne ventile i brojčanike u samoj
konstruktovoj jezgri. Zatim je pomoću poluge podigao zaštitni poklopac s otvora za
ubacivanje programa. Provjerio je postoji li u generatoru dovoljan tlak za napajanje
prijemnog mehanizma metalnog mozga. Programi će biti učitani u memoriju gdje će ih,
kad ovaj bude uključen, aktivirati konstruktovi procesori. Brzo je u otvor ubacio
najprije jednu karticu, a za njom još dvije. Čuo je škriputav zvuk nazubljenih kotačića
koji su se okretali na matičnoj ploči. Zupci su ulazili u male otvore prevodeći ih u
upute ili informacije. Radio je pauze između ubacivanja kartica, kako bi bio siguran
da su podaci uneseni kako treba.
Miješao je svoj mali špil kao da su igraće karte. Pod vrhovima prstiju lijeve
šake osjećao je jedva primjetne trzaje analitičkog stroja. Opipavao je tražeći pogrešan
ulaz, slomljeni zubac ili kakav ukočeni, nepodmazani pokretni dio koji bi mogao
pokvariti ili blokirati njegove programe. Ničeg nije bilo. Pobjednički je uskliknuo.
Virus koji je zahvatio konstrukta bio je samo posljedica informatičke povratne sprege,
a ne otkazivanja hardvera. To je značilo da će sve kartice kojima je čovjek nahranio
stroj biti učitane, da će upute i informacije s njih biti unesene u sofisticirani mozak
parnog stroja.
Poslije ubacivanja brižljivo odabranih programskih kartica u otvor prema
određenom redoslijedu, pritisnuo je nekoliko tipki na numeričkoj tipkovnici,
povezanoj s analitičkim dijelom stroja za čišćenje.
Čovjek je vratio poklopac motora na mjesto i oslobodio konstruktovo tijelo.
Zatim je pričvrstio poklopac iskrivljenim vijcima. Na trenutak je položio ruke na
beživotno tijelo konstrukta. Uspravio ga je i postavio na podnožnike. Tada je pokupio
alat.
Čovjek se uputio prema središtu prostorije.
"Hmm... Oprostite, gospar", povikao je.
Uslijedila je tišina, a onda je odjeknuo Isaacov glas.
"Da?"
"Završio sam. Više ne bi trebalo biti problema. Samo recite gospodinu Serachinu
neka malo dopuni kotao i potom uključi staru damu. Divni su ti EKBS modeli."
"Aha, uvjeren sam da jesu”, stigao je odgovor. Isaac se pojavio kod ograde.
"Trebam li još nešto znati?" nestrpljivo je upitao.
"Ne, gospar, to je otprilike sve. Poslat ćemo fakturu gospodine Serachinu u roku
od tjedan dana. Ostaj mi zdravo."
"U redu, zdravo. Mnogo vam hvala."
"Nema na čemu, gospodine”, zausti čovjek, ali Isaac se već bio okrenuo i nestao
s vidika.
Majstor se polako uputio k vratima. Otvorio ih je i pogledao prema mjestu gdje
je konstrukt ležao licem okrenut podu, u sjeni velike prostorije. Brzo je pogledao
gore, kako bi provjerio je li Isaac otišao, a onda je rukama iscrtao u zraku nekakav
simbol nalik na prepletene krugove.
"Smrt virusu”, prošaptao je prije nego je izašao na topli podnevni zrak.
 Dvadeseto poglavlje

"U što ja to gledam?" upitao je Yagharek. Dok je držao dijagram nagnuo je glavu
kao neka prava ptica.
Isaac mu je uzeo list papira i okrenuo ga.
"To je, staro momče, vodič krize", pompozno je objavio Isaac. "Ili bar prototip
tog vodiča. Pravi jebeni trijumf primijenjene psiho-filozofije krize."
"Što je to? Što to radi?"
"Evo ovako. Staviš što god hoćeš... da bude isisano, ovdje." Pokazao je črčkariju
koja je predstavljala zvono. "Zatim... ovaj, znanost je složena, ali bit je u ovome... da
vidimo kako ćemo." Počeo je kuckati prstima po stolu. "Ovaj kotao treba biti usijan i
on napaja ove ovdje međusobno povezane strojeve. Ovaj ovdje ima senzorsku opremu
koja je u stanju detektirati različite tipove energetskih polja - toplino, eliktrostatično,
potencijalno, čudotvorno - i predstavlja ih u matematičkom obliku. Ako sam u pravu
glede objedinjenog polja, a jesam, onda su svi ti oblici energije različiti oblici
pojavljivanja energije krize. Što znači da je zadatak ovog analitičkog stroja izračunati,
na temelju raznih drugih okolnih polja, koja je vrsta energetskog polja krize prisutna."
Isaac se počešao po glavi.
"U pitanju je jebeno složena matematika krize, sinko moj. Pretpostavljam da će to
biti najteži dio. Ideja je u tome da dobijemo program koji može reći 'ima toliko i
toliko potencijalne energije, toliko čudotvorne, i što ti ga ja znam čega još, što znači
da temeljna situacija krize mora biti takva i takva.' Pokušati prevesti... ovaj...
svjetovno, u oblik krize. Zatim - a to je još jedna prekretnica - taj učinak za kojim ti
tragaš također mora biti preveden u matematički oblik, u nekakvu jednadžbu krize,
koja se zatim ubacuje u ovaj stroj za računanje ovdje. Potom koristiš ovo, a to se
napaja kombinacijom pare ili kimije i čudotvorstva. Najvažniji u cijeloj stvari je
konvertor koji treba isisati energiju krize i manifestirati je u njezinom sirovom obliku.
A onda je usmjeriš u predmet." Isaac je postajao sve uzbuđeniji dok je govorio o
projektu. Nije se mogao obuzdati: na trenutak ga je ponio zanos zbog velikog
potencijala njegovog istraživanja i razmjera onoga na čemu je radio, te je zaboravio
da je odlučio baviti se samo neposrednim projektom.
"Naš cilj je izmijeniti oblik predmeta tako da isisavanje njegovog polja krize
zapravo povećava njegovo krizno stanje. Drugim riječima, polje krize raste
zahvaljujući tome što ga isisavamo." Isaac se sav ozaren zagledao u Yaghareka,
otvorenih usta. "Shvaćaš li o čemu ti govorim? Jebeno trajno gibanje! Ako nam pođe
za rukom stabilizirati taj proces, dobit ćeš beskrajnu petlju povratne veze, to jest
stalni izvor energije!" Smirio se malo kada je primijetio da se Yagharek mršti. Isaac
razvuče usta u osmijeh. Nije mu više bilo teško usredotočiti se na primijenjenu teoriju,
čak je osjetio potrebu da to učini čim prije, kad je uvidio kako je Yagharek opsjednut
narudžbom na kojoj je radio.
"Ne brini, Yag. Dobit ćeš ti već ono za čim žudiš. Što se tebe tiče, ako sve to
proradi onako kako sam zamislio, pretvorit ću te u hodajući, ne, u leteći dinamo. Što
više budeš letio, to ćeš pokazivati više energije krize, što će reći da ćeš moći više
letjeti. Više nikada se nećeš suočiti s problemom umornih krila."
Poslije toga je nastupila mučna tišina. Isaac je odahnuo, jer Yagharek izgleda nije
uočio nesretno dvostruko značenje njegovih riječi. Garuda je u čudu i s očiglednom
žudnjom milovao taj list papira. Yagharek je promrmljao nešto na svom jeziku, a onda
tiho i grleno zapjevušio.
Konačno je podigao pogled.
"Kad ćeš napraviti ovu stvar, Grimnebuline?" upitao je.
"Najprije moram napraviti radni model kojeg ću testirati, kako bih uskladio
matematiku i što ti ga ja znam što sve još. Pretpostavljam da će mi biti potrebno
otprilike tjedan dana da nešto sklepam. Ali to je tek početak, ne zaboravi. Samo
početak." Yagharek je brzo kimnuo, i odmahnuo rukom kao da mu kaže neka zaboravi
na oprez. "Siguran si da ne želiš ostati ovdje? Nastavit ćeš lutati uokolo poput demona
i zaskočit ćeš me uvijek kada to najmanje očekujem?" upitao je ironično Isaac.
Yagharek kimne.
"Molim te da me obavijestiš čim postigneš bilo kakav napredak u primjeni svojih
teorija, Grimnebuline”, reče on. Isaac se nasmijao zbog pristojnosti i banalnosti
zahtjeva.
"Nemaj brige, stari moj, dajem ti riječ. Čim stare teorije krenu u ofenzivu, ti ćeš
o tome biti obaviješten."
Yagharek se kruto okrenuo i uputio prema stubama. Kad se ponovo okrenuo da se
pozdravi, ugledao je nešto. Ostao je nepokretan cijelu minutu, a zatim se uputio na
suprotni kraj platforme, koji je bio okrenut prema istoku. Pokazao je prstom na kavez s
divovskom ličinkom.
"Grimnebuline", pozvao ga je. "Što radi tvoja gusjenica?"
"Znam, znam, raste brzo za popizdit, zar ne?" reče Isaac, zaputivši se k njemu.
"Postala je pravo malo čudovište, ha?"
"Da", složio se i on. "Ali što radi?"
Isaac se namrštio i zagledao u drvenu kutiju. Ranije ju je pomaknuo i okrenuo od
prozora, što znači da je njezina unutrašnjost bila u sjeni i da se nije dobro vidjela.
Zaškiljio je i zagledao se u tamu.
Krupno stvorenje otpuzalo je do najudaljenijeg kuta kaveza i nekako se uspjelo
popeti uz grubo tesanu dasku. Potom se, pomoču nekakvog organskog ljepila, kojeg je
lučilo iz stražnjice, zakvačilo za poklopac kutije s kojeg je trenutno visjelo. Teška
gusjenica visjela je i ljuljala se blago se zanoseći i nabirajući se poput čarape pune
blata.
Isaac je siknuo, gurnuvši jezik kroz zube.
Gusjenica je skupila stupaste nožice i podvila ih pod trbuh. Dok su je Yagharek i
Isaac gledali, savila se po sredini i kao da je poljubila vlastiti rep, poslije čega se
počela lagano opuštati dok na kraju nije ponovo visjela poput zakvačenog tereta.
Potom je ponovila cijeli proces.
Isaac je pokazao prema zamračenoj unutrašnjosti kaveza. "Pogledaj", rekao je.
"Premazuje se nečim."
Usta gusjenice su uvijek kada bi dodifnula tijelo ostavljala zalijepljena vrlo
tanka, sjajna vlakna, koja su se zatezala dok je odvajala usta i potom prianjala uz
tijelo. Dlačice na stražnjem dijelu tijela bile su polegle i kao da su bile navlažene.
Golema ličinka se polako, krenuvši odozdo, prekrivala prozirnom svilom.
Isaac se polako ispravio. Uhvatio je Yagharekov pogled.
"Ovaj..." zaustio je. "Bolje ikad nego nikad. Konačno, zbog ovog sam je i kupio.
Počela je praviti čahuru."
Yagharek je poslije izvjesnog vremena polako kimnuo.
"Uskoro će moći letjeti”, tiho je rekao.
"Ne mora biti, stari moj. Ne dobije krila sve što se začahuri."
"Ne znaš u što će se pretvoriti?"
"To je jedini razlog zbog koga se još nisam otarasio tog prokletstva, Yag.
Prokleta znatiželja. Nikako da me napusti." Isaac se nasmiješio. Zapravo se uzrujao
kad je vidio da ta bizarna ličinka konačno otpočinje proces na kojeg je čekao otkada
ju je prvi puta ugledao. Gledao ju je kako se pokriva i imao je dojam da to čini čudno,
istančano, izvrćući pojam čistoće. Sve se tako brzo odigralo. Žarke šare njezinih
dlačica su se zamaglile čim ih je obavila prvim slojem niti, a zatim su brzo nestale s
vidika.
Yagharekovo zanimanje za stvorenje nije dugo potrajalo. Vratio je drveni okvir
kojim je prikrivao svoj deformitet na ramena i prekrio ga ogrtačem.
"Idem ja sada, Grimnebuline”, rekao je. Isaac podiže pogled s gusjenice.
"Dobro! Dobro, Yag. A ja ću nastaviti raditi na... uh... stroju. Već sam naučio da
te ne trebam pitati kada ću te ponovo vidjeti, je li tako? Svratit ćeš u pravom
trenutku." Zatim je zavrtio glavom.
Yagharek je već bio sišao niz stube. Na trenutak se okrenuo, pozdravio Isaaca i
izašao.
I Isaac je njemu mahnuo. Izgubio se u mislima tako da mu je ruka ostala u zraku
nekoliko sekundi nakon što je Yagharek već bio otišao. Na kraju ju je spustio, lagano
se pljesnuvši po bedru i ponovo se okrenuo kavezu s gusjenicom.
Omotač od vlažnih niti se brzo sušio. Repni dio je već bio krut i nepokretan.
Larvi je zbog toga bilo sve teže savijati se i morala je izvoditi akrobatiku koja je, dok
se pokušavala pokriti, bila sve više klaustrofobična. Isaac privuče stolac i sjedne
ispred kaveza kako bi je promatrao. Pravio je i bilješke.
Djelomično je bio svjestan da se u intelektualnom smislu ponaša nedolično, da bi
se trebao sabrati i usredotočiti na problem koji ga čeka. Ali dio njega koji mu je to
govorio bio je premalen i šaptao mu je to bez imalo samopouzdanja. Gotovo kao da je
to radio reda radi. Ništa na svijetu nije ga moglo spriječiti da iskoristi ovu prigodu i
promatra tu neobičnu pojavu. Udobno se smjestio na stolcu i privukao povećalo.
Gusjenici je trebalo nešto više od dva sata da se cijela začahuri. Najteže joj bilo
kada je na red došla sama glava. Ličinka je bila prisiljena ispljunuti neku vrstu
okovratnika. Dopustila mu je da se djelomično osuši prije nego što se skupila i
skratila u svojem povoju, naizgled se na nekoliko trenutaka udebljavši, dok nije
istkala poklopac i zatvorila se unutra. Lagano se odgurnula od poklopca kako bi
provjerila je li dovoljno čvrst, a zatim je nastavila izlučivati cement-niti dok nije
sasvim prekrila glavu. Više ju nije mogao vidjeti.
Nekoliko trenutaka je taj organski pokrov podrhtavao, širio se i skupljao u
ovisnosti od kretanja unutra. Bijeli omotač je njemu naočigled postao krhak i
promijenio boju: sada je bio biserno mat. Gotovo neprimjetno se ljuljao na slabim
zračnim strujama i stvrdnjavao se, tako da se više nije moglo ni naslutiti unutrašnje
pomicanje ličinke.
Isaac se zavalio u stolcu i črčkao po papiru. Yagharek je bio gotovo sigurno u
pravu kad je rekao da ima krila, pomislio je. Ta organska vreća koja se nježno
njihala sličila je na crtežu kukuljice leptira ili moljaca iz udžbenika, samo što je bila
mnogo veća.
Vani se postupno smrkavalo i sjene su postajale sve duže.
Obješena čahura je mirovala već više od pola sata kada su se otvorila vrata.
Isaac se prestrašio i skočio na noge.
"Ima li gore nekoga?" povikao je David.
Isaac se nagnuo preko ograde da ga pozdravi. "Bio je neki tip i pozabavio se
konstruktom, Davide. Rekao je da samo trebaš ubaciti gorivo i uključiti ga, trebao bi
raditi."
"Odlično. Dozlogrdilo mi smeće. A i ti si nam udijelio dobrovoljni prilog. Da to
nije bilo možda namjerno?" iscerio se David.
"Ma daj”, odvratio je Isaac, gurajući širokim zamasima stopala prašinu i mrvice
kroz otvore u ogradi. David se nasmijao i nestao s vidika. Isaac je začuo zvonki udar
metala, kada je David s puno ljubavi odalamio konstrukta.
"Također ti trebam prenijeti da je tvoja čistačica 'divna starica'", rekao je Isaac
službeno. Obojica se nasmijaše. Isaac se spustio polovicu puta niz stube i sjeo.
Gledao je Davida kako ubacuje komadiće koncentriranog koksa u mali kotao
konstrukta, učinkovit model za trostruku razmjenu. David je sa treskom zatvorio
poklopac i zabravio ga. Podigao je ruku iznad konstruktove glave i povukao malu
polugu pomoću koje se uključivao.
Začulo se šištanje i tiho zavijanje kada je para prodrla u tanke cijevi i počela
polako napajati konstruktov analitički stroj. Čistačica se nekoliko puta grčevito
trgnula i ponovo naslonila na zid.
"Trebao bi se brzo zagrijati”, zadovoljno reče David, gurnuvši ruke u džepove.
"Što si to naumio, 'Zaac?"
"Popni se”, odvrati Isaac. "Želim ti nešto pokazati."
Kada je David ugledao obješenu čahuru kratko se nasmijao i podbočio.
"Klepetala mu!" reče on. "Golema je! Kad se ta stvar izlegne, ja brišem
odavde..."
"Nisam ti je pokazao samo zato da bi vodio računa o tome kada će izaći. Možeš
mi pomoći da je probodemo još dok je u čahuri." Obojica se naceriše.
Odozdo je doprlo klokotanje, kao kada se voda s mukom probija kroz bučne
cijevi. Zatim je uslijedilo tiho šištanje klipova. Isaac i David se na trenutak zbunjeno
pogledaše.
"Izgleda da se čistačica zagrijava za ozbiljan rad”, rekao je David.
Novi podaci i upute pomahnitalo su kloparali kratkim, sporednim putovima od
bakra i mesinga koji su predstavljali konstruktov mozak. Prenosili su ih klipovi i vijci
kao i bezbrojni ventili, šupljine i gomila inteligencije stisnuta na ograničenom
prostoru.
Infinitezimalni udari energije praskali su kroz sićušne parne čekiće kojima se
krajnje precizno upravljalo. U samom središtu mozga nalazila se kutija pretrpana
nizovima sitnih prekidača koji su se podizali i spuštali sve brže i brže. Svaki prekidač
predstavljao je sinapsu koju je napajala para. Oni su pritiskali dugmad i povlačili
poluge u krajnje složenim kombinacijama.
Konstrukt se trgnuo.
Duboko u konstruktovoj umjetnoj inteligenciji kružila je neobična solipsistička
petlja podataka koji su sačinjavali virus, rođen na mjestu gdje je sićušan zamašnjak na
trenutak pošašavio. Dok je para prolazila sve većom brzinom i snagom kroz lubanju,
beskorisna pitanja virusa su bez prestanka kružila autističnim krugom, otvarala i
zatvarala stalno iste ventile i pritiskala jedne te iste prekidače istim redom.
Ali ovog puta virus je bio nahranjen. Sit. Programi koje je majstor ubacio u
konstruktov analitički stroj otposlali su nevjerojatna upute kroz sve cijevi velikog
mozga. Ventili su zakloparali i prekidači isprekidano zazujali, naizgled prebrzo da bi
to predstavljalo bilo što drugo osim slučajnih pokreta. Pa ipak, u tom naglom nizanju
numeričkih šifri, nepristojni mali virus je mutirao i razvijao se.
Kodirane informacije navirale su iz tih ograničenih šištećih neurona, prelazeći u
rekurzivnu slaboumnost virusa i iz njega crpile nove podatke. Virus je bujao.
Moronski motor njegovog osnovnog, nijemog kruga je ubrzao i počeo izbacivati
spiralno i sve dalje od sebe cvjetove novonastalog koda stvorenog virusom, nekom
vrstom binarne centrifugalne sile u svaki dio procesora.
Svaki od ovih sekundarnih virusnih krugova ponavljao je proces sve dok upute,
podaci i samogenerirajući programi nisu preplavili svaku stazu tog ograničenog
računskog stroja.
Konstrukt je stajao kutu, tresao se i jedva primjetno zujao.
U nekada beznačajnom kutu njegovog ventilskog uma, prvobitni virus, originalna
kombinacija pogrešnih podataka i bezumnih referenci, koja je utjecala na konstruktovu
sposobnost da čisti podove, i dalje se vrtjela. Ostala je ista, ali transformirana. Nije
više bila destruktivna, već je postala sredstvo, generator, pokretačka sila.
Vrlo brzo je centralni dio konstruktovog mozga za procesuiranje počeo zujati i
škljocati punom snagom. Domišljati mehanizmi su se uključivali na zapovijed novih
programa, zujeći kroz analogne ventile. Dijelovi analitičkog kapaciteta koji su u
normalnim okolnostima bili prepuštani funkcijama za kretanje, pravljenje kopija i
podršku, sada su se preklapali i udvostručavali svoj kapacitet, jer je jedna te ista
binarna funkcija dobila dvostruko značenje. Bujica stranih podataka bila je skrenuta,
ali ne i usporena. Zapanjujuće odredbe programskog dizajna povećale su učinkovitost
i snagu procesuiranja samih ventila i prekidača koji su njima upravljali.
David i Isaac su gore razgovarali, pravili grimase ili se osmjehivali kada bi čuli
zvukove koje je nesretni konstrukt i protiv svoje volje ispuštao.
Dotok podataka se nastavio, najprije je bio prebačen iz opsežnog kompleta
majstorovih programskih kartica i pohranjen u kutiju memorije koja je blago zujala i
škljocala, a sada su ti podaci bili konvertirani u upute u aktivnom procesoru. Podaci
su nastavili pristizati. Apstraktne upute su ustrajno nadirale. Sastojale su se od običnih
kombinacija da/ne ili uključeno/isključeno, ali bilo je ih vrlo mnogo i u tako
složenim kombinacijama, da su se već približavale pojmovima.
I na kraju, u izvjesnom trenutku, kvantiteta je prerasla u kvalitetu. U mozgu
konstrukta se nešto promijenilo.
Jednog trenutka je to bio računalni stroj, koji se ravnodušno pokušavao boriti s
nadiranjem podataka. A kad su ga preplavili, oglasilo se nešto što ti brojevi nisu
zapovjedili, metal se stegnuo i ventili su počeli poskakivati. Analitički stroj je sam
generirao petlju podataka. Procesor je razmislio o svojoj kreaciji i uz pištanje
ispustio paru pod tlakom.
U jednom trenutku to je bilo računski stroj.
U sljedećem, stroj koji misli.
Čudnom, sračunatom tuđom sviješću, konstrukt je razmišljao o vlastitom
razmišljanju. Nije bio iznenađen. Ni radostan. Nije bio ni ljut, niti je osjećao užas.
Samo znatiželju.
Svežnjevi podataka koji su čekali, cirkulirajući neispitani u kutiji s ventilima,
odjednom su postali važni, i stupili su u interakciju s tim izuzetnim novim načinom
računanja, tim samoupravljačkim procesuiranjem. Sve što konstrukt za čišćenje ranije
nije razumio, sada je odjednom imalo smisla. Podaci su bili savjeti. Obećanja. Podaci
su bili dobrodošli. Podaci su predstavljali upozorenje.
Konstrukt je vrlo dugo ostao nepokretan. Mrmljao je, ispuštajući tanke
pramenove pare.
Isaac se duboko nagnuo preko ograde, tako da je ova zaškripala. Gotovo se
posve sagnuo pokušavajući vidjeti konstrukta koji se nalazio ispod njegovih i
Davidovih nogu. Isaac ga je promatrao kako nesigurno počinje podrhtavati i namrštio
se. Upravo je htio nešto reći o njemu, kada se konstrukt ispravio u aktivni položaj.
Ispružio je sisaljku i počeo, u početku oprezno, usisavati prašinu s poda. Dok je Isaac
gledao, konstrukt je iza sebe izbacio i rotirajuću četku i počeo ribati daske. Isaac ga je
pomno motrio ne bi li primijetio bilo kakvu pogrešku u njegovom radu, ali ovaj je
samo ubrzao i postao još samouvjereniji. Isaacovo lice se ozarilo dok je gledao
konstrukta kako po prvi put poslije nekoliko tjedana uspješno čisti.
"Tako je već bolje!" objavio je Isaac preko ramena Davidu. "Prokleti vrag opet
može čistiti. Vraćamo se u normalu!"
 Dvadeset prvo poglavlje

U golemoj, hrskavoj čahuri započeo je nevjerojatan proces.

Gusjeničino omotano tijelo počelo se raspadati. Noge, oči, dlake i segmenti
tijela su se rasplinuli. Cjevasto tijelo postalo je tekuće.
Počela je koristiti uskladištenu energiju, koju je za svoju transformaciju izvukla
iz snovosranja. Sama je sebe organizirala. Njezin mutirajući lik je ključao, nadimao se
i stvarao grebene neobičnih oblika iz kojih je curilo kao kad se masno blato prelijeva
preko ruba svijeta i vraća natrag. Ponovo se smotala u samu sebe, oblikujući se iz
promjenjivog blata vlastite osnovne materije.
Nije bila stabilna. Bila je živa, a onda je nastupilo izvjesno razdoblje između
oblika kada nije bila ni živa ni mrtva već prezasićena snagom.
Potom je ponovo oživjela. Ali sada je bila drukčija.
Spirale biokimijskog mulja naglo su stvarali iznenadne oblike. Živci koji su se
razmotali i rasplinuli u iznenadnom vrtlogu vratili su se u zbrku senzorskog tkiva. Crte
glave su se rastopile i ponovo ustrojile u nekim novim, neobičnim razmještajima.
Trzala se u agoniji koja je tek počela i zbog tek javljajuće, ali sve veće gladi.
Izvana se ništa nije vidjelo. Siloviti proces uništenja i stvaranja predstavljao je
metafizičku dramu koja se izvodila bez publike. Bila je skrivena iza neprozirne
zavjese krhke svile, u ljušturi koja je promjenu skrivala životinjskom, instinktivnom
skromnošću.
Poslije sporog, kaotičnog gubljenja oblika, nastupio je jedan kratak trenutak kada
se ta stvar u čahuri našla u graničnom stanju. A potom, kao odgovor na nezamislive
tjelesne plime, počela se ponovo oblikovati. I radila je to sve brže i brže.
Isaac je mnoge sate proveo u promatranju kukuljice, ali je mogao samo zamišljati
borbu samostvaranja koja se unutra vodila. On je vidio samo čvrstu stvar, nekakvu
čudnu voćku koja visi obješena na jedva vidljivoj niti u ustajaloj tami velikog
sanduka. Ta čahura ga je uznemirila, jer je zamišljao kako iz nje izlaze razni divovski
moljci i leptiri. Čahura se nije izmijenila. Jednom ili dvaput ju je hrabro bocnuo
prstom i blago zaljuljao na nekoliko sekundi. I to je bilo sve.
Kada nije radio na svom stroju, koji mu je oduzimao najveći dio vremena, Isaac
je promatrao čahuru i razmišljao o njoj.
Hrpe bakra i stakla počele su dobivati oblik na Isaacovom stolu i podu. Provodio
je dane u lemljenju, udaranju čekićem, pričvršćivanju klipova na paru i čudotvornih
strojeva na stroj koja je postajao sve veći. Večeri je provodio po pabovima, u
razgovoru s Gedresechetom, knjižničarom Palgolakom, Davidom ili Lublamaijem, ili
s bivšim kolegama sa Sveučilišta. Pazio je što govori i trudio se da ne otkrije previše,
ali je to radio s puno strasti i opčinjenosti. Razgovore o matematici, energiji, krizi i
inženjerstvu produžavao je u beskonačnost.
Nije se micao iz Smrdljive Bare. Upozorio je svoje prijatelje u Putenim
Poljanama da neko vrijeme neće biti u dodiru s njima; te veze ionako nisu bile čvrste,
već fluidne, opuštene, površne. Jedino mu je Lin nedostajala. I sama je bila vrlo
zaposlena, a što se njegovo istraživanje više zahuktavalo, sve teže su uspijevali naći
vremena za sebe.
Kako se nisu viđali, Isaac bi sjedio u krevetu i pisao joj pisma. Raspitivao se o
njenoj skulpturi i govorio joj koliko mu nedostaje. Otprilike svako drugo jutro bi
zalijepio marku i ubacio pismo u sandučić na kraju ulice.
I ona je njemu pisala. Njena pisma su Isaacu služila za iskušavanje vlastite volje.
Branio je sebi da ih pročita dok ne bi završio s dnevnim poslom. Zatim bi se smjestio
u udubljenje prozora, pijuckao čaj ili čokoladu, šaljući svoju sjenu preko Tumora i
grada po kojem se spuštala tama i čitao pisma. Iznenadio se koliko su mu ti trenuci
prijali. Bio je svjestan da je pretjerano sentimentalan kad je u tom raspoloženju, ali i
da osjeća veliku ljubav, stvarnu povezanost, osjećaj da mu nešto nedostaje kada Lin
nije bila ovdje.
Za samo tjedan dana uspio je da izgraditi prototip stroja krize, kakav-takav,
pljuckav krug cijevi i žica, koji je samo podizao veliku buku i lajao. Potom ga je
rastavio i ponovo sastavio. Malo više od tri tjedna kasnije, novi neuredan
konglomerat mehaničkih dijelova našao se ispred prozora kroz koji su prhnuli u
slobodu mnogobrojni krilati stanovnici okolnih kaveza. Bila je to nesadržajna,
neodređena skupina posebnih motora, dinama i konvertera raširena po podu i spojena
sirovim inženjeringom.
Isaac je želio pričekati Yaghareka, ali s garudom nije mogao stupiti u vezu, jer je
ovaj živio kao skitnica. Isaac je vjerovao da je u pitanju Yagharekovo otkačeno,
izvrnuto shvaćanje dostojanstva. Dok je živio na ulici, nije imao nikakve obveze ni
prema kome. Njegovo hodočašće preko kontinenta neće se završiti tako što će se sa
zahvalnošću odreći svojih odgovornosti, svoje samokontrole. Yagharek je u Novom
Krobuzonu bio istrijebljen autsajder. On neće sebi dopustiti da se oslanja na druge,
niti da im bude zahvalan. Isaac ga je zamišljao kako seljaka s jednog mjesta na drugo,
kako spava na golom podu u napuštenim zgradama ili na kakvom krovu, sklupčan
pokraj ventila koji ispuštaju paru ne bi li se ugrijao. Mogao bi se pojaviti za jedan sat
ili za nekoliko tjedana. Već poslije samo pola dana čekanja Isaac je i bez Yaghareka
odlučio testirati svoj izum.
Pod zvonom gdje su se spajale žice, cijevi i elastični kablovi, Isaac je postavio
komad sira. I tako je on tamo stajao i sušio se, dok je Isaac udarao po tipkama svog
kalkulatora. Pokušao je izračunati sile i vektore o kojima je se tu radilo. Često je
zastajkivao kako bi nešto zabilježio.
 Čuo je kako dosadna Iskrenost dolje frkće i kako joj Lublamai zajedljivo
odgovara, dok je konstrukt za čišćenje zujao krećući se uokolo. Isaacu nije bilo teško
ne obraćati pozornost na sve njih, isključiti se i usredotočiti na brojke.
Nije mu baš bilo drago što će testirati svoj stroj dok je Lublamai u skladištu. I
dalje se pridržavao svoje neobične politike šutnje. Možda samo postajem sklon
teatralnosti, pomisli on i osmjehne se. Kada je riješio jednadžbe onako kako je
najbolje znao, prepustio se dokolici, priželjkujući da Lublamai čim prije ode. U
jednom trenutku je provirio s platforme prema mjestu gdje je Lublamai po
milimetarskom papiru crtao dijagrame. Izgleda da uopće nije imao namjeru u
dogledno vrijeme napustiti skladište. Isaac se umorio od čekanja.
Počeo se probijati kroz gomilu metala i stakla razbacanu po podu. Zastao je i
čučnuo tako da mu je informacijski ulaz stroja krize bio s lijeve strane. Krug
sastavljen od stroja i cijevi vijugalo je oko sobe. Vrhunac je bio u zvonu sa sirom
pokraj njegove desne ruke.
Isaac je u jednoj ruci držao savitljivu metalnu cijev čiji je kraj bio povezan s
laboratorijskim kotlom na suprotnom zidu. Bio je nervozan i uzbuđen. Što je tiše
mogao, povezao je cijev s ventilom za napajanje energijom na stroju krize. Oslobodio
je kvačicu i osjetio kako para polako puni motor. Začulo se siktavo zujanje i
kloparanje. Isaac je kleknuo i unio svoje matematičke formule preko ulazne tastature.
Brzo je ubacio četiri programske kartice u jedinicu, osjetio kako kotačići klize i
hvataju, vidio je kako se diže prašina i da se pojačavaju vibracije stroja.
Mrmljao je sebi u bradu i pomno promatrao.
Kao da je mogao osjetiti kako energija i podaci prolaze kroz sinapse do različitih
uporišta razbacanog prototipa stroja krize. Imao je osjećaj da se para probija kroz
njegove vlastite vene i pretvara mu srce u ubojiti klip. Promijenio je položaj tri velika
osigurača na jedinici, i čuo kako se cijela konstrukcija zagrijava.
Zrak je počeo zujati.
Nekoliko dugih sekundi nije se ništa dogodilo. A onda je komad sira ispod
prljavog zvona počeo podrhtavati.
Dok ga je gledao, Isaac je htio pobjednički kriknuti. Okrenuo je brojčanik za sto
osamdeset stupnjeva i brojčanik se još malo pomaknuo.
Stvorimo krizu, pomislio je Isaac, i povukao polugu koja je zatvorila krug i
stavila staklenu posudu pod nadzor senzorskih aparata.
Isaac je podesio zvono, odrezao mu vrh i zamijenio ga velikim čepom kojeg je
potom počeo pritiskati, tako da se njegovo hrapavo dno polako počelo pomicati
prema siru. Sir je bio u opasnosti. Ako se čep spusti do kraja, zgnječit će sir.
Dok ga je pritiskao desnom rukom, lijevom je podešavao prekidače i brojčanike
u skladu s drhtavim uređajima za stvaranje tlaka. Promatrao je igle koje su se spuštale
i skakale i podešavao čudotvornu struju.
 "Hajde, ti mali zajebante”, prošaptao je. "Pazi se! Zar ne osjećaš? Stiže kriza..."
Čep se sadistički sve više i više približavao siru. Tlak u cijevima je postao
opasno visok. Isaac je iznervirano zasiktao. Usporio je spuštanje čepa kojim je
prijetio siru. Čak i ako stroj krize zakaže i sir ne pokaže učinak kojeg je Isaac pokušao
uprogramirati, ipak će ga zgnječiti. Pitanje krize svodilo se na pitanje potencijalne
energije. Ako nema namjeru stvarno zdrobiti sir, onda on neće biti u krizi. Ontološko
polje ne možete zavaravati.
Kada je zavijanje raspjevanih parnih klipova postalo neugodno i kada su se
rubovi sjene čepa koji se približavao dnu zvona izoštrili, sir je eksplodirao. Čulo se
jedno glasno polutekuće pljus, kada su se komadići sira razletjeli i mrvicama i uljem
poprskali unutrašnjost zvona.
Lublamai je viknuo upitavši što se to, tako mu Klepetala, događa, ali ga Isaac
nije slušao. Sjeo je i blenuo u uništeni sir poput kakve budale, otvorenih usta. A onda
se radosno nasmijao, mada s izvjesnom dozom nevjerice.
"Isaac? Koji to kurac radiš?" povika Lublamai.
"Ništa, ništa! Oprosti što ti smetam... radim na nečemu... Zapravo, dosta mi
dobro ide..." Odgovorio mu je isprekidano Isaac, razvlačeći usta polako u osmijeh.
Žurno je isključio stroj krize i podigao zvono. Prešao je prstima unutra, preko
razmazane, napola rastopljene smjese. Nevjerojatno! pomislio je.
Pokušao je programirati sir da lebdi na tri-četiri centimetra iznad poda. S te
točke gledišta, ovo je bio promašaj. Ali on zapravo nije očekivao da će se bilo što
dogoditi! Razumije se, izračunavanja su bila pogrešna, a i pogrešno je programirao
kartice. Očigledno će biti vrlo teško izvršiti točnu specifikaciju učinaka kojima je
težio. Možda i sam proces isisavanja nije bio dobro podešen, tako da je ostavljao
mjesta za sve vrste pogrešaka i nesavršenosti. A još nije ni pokušao stvoriti stalnu
povratnu vezu, što je bio njegov krajnji cilj.
Ali, ali... uspio je isisati energiju krize.
To je bilo bez presedana. Isaac je tada prvi put zaista povjerovao da će uspjeti
svoje ideje provesti u djelo. Sada je pred njim samo usavršavanje. Čeka ga još gomila
problema, razumije se, ali to su bili drukčiji i jednostavniji problemi. Osnovna
zagonetka, središnji problem teorije krize, bio je riješen.
Isaac je pokupio bilješke i počeo ih s krajnjim poštovanjem prelistavati. Nije
mogao povjerovati u ono što je postigao. Istog je trena počeo praviti planove. Sljedeći
puta, pomislio je, koristit ću se nekim djelom nastalim vodoumijećem vodijanoja.
Nešto što se već drži na okupu zahvaljujući energiji krize. To bi trebalo biti
zanimljiv, i možda bismo onda mogli poraditi i na toj vezi... Isaacu se vrtjelo u glavi.
Lupio se po čelu i razvukao usta u osmijeh.
Izlazim, iznenada pomisli Isaac. Napit ću se. Potražit ću Lin. Uzimam slobodnu
noć. Upravo sam riješio jedan od prokletih tvrdokornih problema jedne od
najkontroverznijih paradigmi znanosti i zaslužujem piće... Nasmiješio se zbog ovog
nijemog ispada, ali se odmah i uozbiljio. Shvatio je da je upravo odlučio reći Lin za
svoj stroj krize. Ne mogu više sam razmišljati o njemu, pomislio je.
Provjerio je jesu li mu ključevi i novčanik u džepovima. Protegnuo se, stresao, i
sišao u prizemlje. Lublamai se okrenuo kad ga je čuo da se približava.
"Odoh ja, Lub", rekao je Isaac.
"I ti to zoveš radnim danom? Tek je tri sata."
"Slušaj, stari moj, skupio sam nekoliko sati prekovremenih", rekao je Isaac,
uzvrativši mu osmijeh. "Uzimam si pola dana slobodno. Ako me itko bude tražio,
primit ću ga sutra."
"Dogovoreno", odvrati Lublamai i vrati se svom poslu, pošto mu je prethodno
mahnuo. "Lijepo se provedi."
Isaac je progunđao nešto u znak pozdrava.
Zastao je nasred Veslačevog Puta i uzdahnuo uživajući u svježem zraku. U maloj
ulici nije bilo gužve, ali nije bila ni pusta. Isaac pozdravi dvoje ili troje susjeda, a
zatim se okrene i uputi prema Nižoj Spirali. Dan je bio veličanstven i on odluči
pješice otići do Putenih Poljana.
Topao zrak probijao se u skladište kroz vrata, prozore i pukotine zidova.
Lublamai je u jednom trenutku prekinuo rad kako bi poravnao odjeću. Konstrukt je
odavno završio s čišćenjem i sada je stajao i tiho otkucavao u udaljenom kutu, s
jednom optičkom lećom naizgled usredotočenom na Lublamaija.
Ubrzo nakon što je Isaac otišao, Lublamai je ustao i nagnuvši se kroz otvoreni
prostor pokraj svog stola, vezao crvenu krpu za kuku u zidu. Napravio je popis
potrepština za slučaj da Čajzadvoje svrati. Zatim je nastavio sa radom.
U pet sati sunce je još bilo visoko, ali se počelo u luku spuštati k obzoru. Brzo se
smrkavalo.
Duboko u obješenoj čahuri zakukuljeni je život osjećao da je dan na izmaku.
Tresao je i istezao svoje gotovo završeno tijelo. U njegovoj sluzi i zapećcima
njegovog tijela, otpočeo je posljednji niz kimijskih reakcija.
U pola šest, Lublamaija je prekinula tutnjava ispred prozora. Kada je pogledao
dolje, ugledao je Čajzadvoje u uličici, kako se češe po glavi stopalom za hvatanje.
Zmajčić podiže pogled prema Lublamaiu i veselo ga pozdravi.
"Gospar Lublub! Baš obilazim pa spazih tu tvoju crvenu mahalicu..."
"’Bra večer, Čajzadvoje”, odvrati Lublamai. "'O'š ući?" Maknuo se s prozora i
pustio zmaja unutra. Čajzadvoje je nezgrapno tresnuo na pod. Njegova crveno-smeđa
koža obasjana zrakama kasnog sunca bila je prelijepa. Iscerio se pogledavši
Lublamaija svojim veselim, odurnim licem.
"Kakav je plan, šefe?" povika Čajzadvoje. Prije nego što je Lublamai stigao
odgovoriti, Čajzadvoje pogleda Iskrenost koja ga je sumnjičavo odmjeravala. Raširio
je krila, isplazio jezik i iskezio joj se, a ona, zgadivši se, pobjegne.
Čajzadvoje je prsnuo u gromoglasni smijeh i podrignuo se.
Lublamai se popustljivo nasmiješio. Ščepao je Čajzadvoje prije nego što mu je
još nešto uspjelo privući pozornost i odvukao ga do stola. Dao je Čajzadvoje pločicu
čokolade kako bi mu zadržao pozornost.
Dok su se Čajzadvoje i Lublamai prepirali oko toga koliko namirnica zmajčić
može nositi zrakom, nešto se iznad njih promeškoljilo.
U sve gušćim sjenama kaveza u Isaacovom uzdignutom laboratoriju, čahura je
titrala pod djelovanjem neke sile, a ta sila nije bio vjetar. Kretanje u čvrstom,
organskom paketu tjeralo ju je da se brzo i hipnotički kreće. Najprije se vrtjela, zatim
je počela zapinjati i povremeno se ritati. Začulo se jedva čujno paranje, ne dovoljno
glasno da bi ga Lublamai i Čajzadvoje čuli.
Vlažna, oblikovana crna pandža rasporila je niti čahure. Polako je klizila naviše i
bez imalo muke, kao nož ubojice, prosjekla kruti materijal. Nalet potpuno nepoznatih
čula izlio se poput nevidljive utrobe iz otrcane rupe. Dezorijentirana provala osjećaja
kratko se kotrljala po sobi, natjeravši Iskrenost da zareži, a Lublamaija i Čajzadvoje
da na trenutak nervozno podignu glave.
Iz tame se pojaviše složeni udovi i uhvatiše rubove poderotine. Nečujno su
počeli gurati rubove u stranu, tjerajući ih da se razdvoje i otvore. Začuo se jedva čujni
udar kada je drhtavo tijelo iskliznulo iz čahure, vlažno i klizavo poput novorođenčeta.
Ostalo je trenutak sklupčano na daskama u istom položaju u kojem je boravilo i u
čahuri, jer je još bilo slabašno i zaprepašteno. Zatim se polako počelo rastvarati,
uživajući u dobivenom prostoru.
Kada je dodirnulo žičanu mrežu na prednjoj strani sanduka, bez muke ju je
strgnulo i ispuzalo u još veći prostor sobe.
Otkrilo je sebe. Upoznalo se sa svojim oblikom.
Shvatilo je da ima potrebe.
Lublamai i Čajzadvoje podigoše pogled kad su čuli škripu i trganje žice. Zvuk je
izgleda dolazio odozgo i proširio se kroz cijelu prostoriju. Njih dvojica su se
pogledali pa onda opet podigli pogled.
"Što je to bilo, gosparu...?" upita Čajzadvoje.
Lublamai se udaljio od stola. Pogledao je prema Isaacovom balkonu, polako se
okrenuo i obuhvatio pogledom cijelo prizemlje. Vladala je tišina. Lublamai se umirio,
namrštio, zagledao u ulazna vrata. Je li zvuk možda dolazio izvana? zapitao se.
U zrcalu pokraj vrata odražavalo se nekakvo kretanje.
S poda na vrhu stuba podiglo se nešto tamno.
Lublamai je nešto rekao, to jest zakrkljao je u nevjerici, strahu, zbunjenosti, i taj
zvuk je zamro već poslije jednog vrlo kratkog trenutka. Otvorenih usta zurio je u
odraz.
 Stvar se rastvorila. Izgledalo je kao da se rascvjetava. Kao da se širi poslije
boravka u skučenom prostoru. Sličila je na muškarca ili ženu koji stoje i pružaju ruke
pošto su ih prethodno držali priljubljene uz tijelo u fetalnom položaju. Ali ova
spodoba je imala mnogo golemih ruku. Neraspoznatljivi udovi dotičnog stvorenja kao
da su se mogli savinuti tisuću puta, pa se rasklapalo poput kakve origami figurice,
stojeći i šireći te ruke ili noge ili krakove ili repove koje je bez prestanka otvaralo. Ta
stvar, koja je do maloprije bila sklupčana poput psa, sada je ustala, rastvorila se, i
dostigla gotovo visinu čovjeka. Čajzadvoje je zakriještao. Lublamai je još jače zinuo i
pokušao se pokrenuti. Nije mu mogao nazrijeti oblik. Vidjela se samo tamna blistava
koža i ruke koje su se stezale kao u djeteta. Hladne sjene. Oči koje nisu bile oči.
Organski nabori, zarezi i zavijuci nalik na repove štakora podrhtavali su i trzali se kao
kod onih što umiru. A te krhotine dužine prstiju, od bezbojne kosti koje su se bjelasale,
razdvajale i cijedile, to su bili zubi...
Kad je Čajzadvoje pokušao projuriti pokraj Lublamaija, a Lublamai pokušao
otvoriti usta i kriknuti, očiju i dalje prikovanih za to stvorenje u zrcalu i grebući
stopalima po kamenom podu, stvar na vrhu stuba je rastvorila krila.
Četiri poput šuštave harmonike tamne stvari prhnule su s leđa tog stvorenja i
nastavile se protezati sve dalje, zauzimati položaj, rastvarati se poput lepeze i širiti u
golemim naborima od debelog prošaranog mesa, usput poprimajući nemoguću
veličinu: bila je to eksplozija organskih ustrojstava, razmotavanje zastave, rastvaranje
stisnutih ruku.
Tijelo stvorenja bilo je mršavo, ali su zato divovska krila od glomaznih
spljoštenih nabora krute kože takoreći ispunjavala dvoranu. Bila su nepravilna,
kaotičnog oblika, s nasumičnim fluidnim virovima; ali su zato bila savršeno
simetrična, kao trag prolivene tinte ili boje na presavijenom listu papira.
A na tim golemim ravnim površinama vidjele su se tamne mrlje, grubi uzorci koji
kao da su treperili dok ih je Lublamai gledao, a Čajzadvoje petljao oko vrata i
zapomagao. Bile su boje ponoćnog neba, groba, crno-plava, crno-smeđa, crno-crvena.
A onda su ti uzorci zaista zatreperili, sjenovita obličja su se pokrenula poput ameba
pod povećalom ili ulja na vodi. Uzorci s lijeve i desne strane su i dalje odgovarali
jedni drugima, pokretali su se istovremeno, hipnotički i u početku sporo, a potom sve
brže. Lublamaijevo lice izbrazdale su bore. Leđa su ga počela luđački svrbjeti kad mu
je sinulo da se ta stvar nalazi iza njega. Lublamai se okrenuo da se suoči s njom, i
zagledao se u same mutirajuće boje, živopisnu predstavu prigušenih boja...
... Lublamai nije više razmišljao o tome da vrišti, samo je htio promatrati te
tamne šare kako se kotrljaju i šumore u savršenoj simetriji preko krila poput oblaka na
noćnom nebu iznad i u vodi ispod.
Čajzadvoje je zaurlao. Okrenuo se kako bi pogledao tu stvar koja je razmotanih
krila upravo krenula niz stube. A onda su mu uzorci na krilima prikovali pogled i on se
razjapljenih usta zabuljio u njih.
Tamni crteži na tim krilima čarobno su se pokretali.
Lublamai i Čajzadvoje stajali su nepokretni i nijemi u napetom očekivanju,
otvorenih ustiju i drhteći, zagledani u ta veličanstvena krila.
Stvorenje je onjušilo zrak.
Nakratko je pogledalo Čajzadvoje i otvorilo usta, ali mu se ulov učinio mršav.
Okrenulo je glavu prema Lublamaiu, držeći i dalje raširena ta krila koja su ih očarala.
Bezglasno je zastenjalo od gladi, natjeravši Iskrenost, koja je već umirala od straha,
da krikne. Povukla se još dublje u sjenu nepokretnog konstrukta koji je stajao
uspravljen uza zid u kutu sobe, dok su mu se nekakve čudne sjene grčile u lećama.
Zrak je treperio od Lublamaijevog mirisa. Stvorenju je potekla slina na usta i ono
počne mahnito mahati krilima. Lublamaijev okus postajao je sve jači i jači. Stvorenje
razmota i isplazi svoj čudovišni jezik i bez muke ošine njime Čajzadvoje.
Potom je krilato stvorenje privuklo Lublamaija u svoj gladni zagrljaj.
 Dvadeset drugo poglavlje

Sunce na zalasku krvarilo je u kanale i rijeke Novog Krobuzona koje su se

ulijevale jedna u drugu. Tekle su nabujale i krvave od svjetlosti. Radne smjene su se
mijenjale, radni dan je završavao. Kolone iscrpljenih radnika topionica i ljevaonica,
ložača, pekara i nižih službenika teškim su koracima napuštale tvornice i urede i
kretale prema stanicama. Na peronima, koji su zaudarali na cigarilose i piće,
odjekivale su umorne i bučne rasprave. U Mrežodrvetu su parne dizalice radile do
duboko u noć, podižući egzotični teret sa stranih brodova. S rijeke i velikih dokova,
lučki radnici vodijanoji dovikivali su uvrede posadama na lukobranima, sastavljenima
od ljudi. Nebo nad gradom bilo je prošarano oblacima. Zrak je bio topao, i
naizmjence opijao i zaudarao, ovisno o tome je li prevladao miris sazrelog voća ili
tvorničkog otpada koji se zgrušavao u sve gušćim bujicama.
Čajzadvoje je poput topovske kugle izletio iz skladišta na Veslačevom Putu.
Vinuo se u nebo kroz razbijeni prozor. Za sobom je ostavljao trag od krvi i suza dok je
blebetao i cmizdrio poput kakve dojenčete. Uputio se u nepravilnoj spirali k Bakalaru
i Zelenpadu.
Prošlo je nekoliko minuta, a onda je još jedan, tamniji lik krenuo za njim prema
nebu.
To stvorenje sa složenom šarom provuklo se kroz jedan od gornjih prozora i
vinulo u sumrak. Po tlu se kretalo oprezno, svaka kretnja je izgledala kao eksperiment.
Ali je zato kroz zrak jedrilo bez muke. Uopće nije oklijevalo prepustiti se čarima
letenja.
Nepravilna krila su se moćno i nečujno spajala i širila, zahvaćajući velike
količine zraka. Stvorenje se vrtjelo, nehajno zamahujući krilima, i njegovo tijelo je, u
kaotičnom i negracioznom letu, promicalo nebom brzinom leptira. Za sobom je
ostavljalo vrtloge vjetra, znoja i izlučevina.
Stvorenje se još nije do kraja osušilo.
Uzdizalo se sve više u nebo. Lizalo je sve hladniji zrak.
Ispod njega se grad gnojio poput plijesni. Palimpsest osjetilnih dojmova
zapuhnuo je tu leteću spodobu. Zvuči, mirisi i svjetla sinaestetički su zapljuskivali
nepoznati um.
Novi Krobuzon se pušio, pun bogatog okusa-mirisa lovine.
Spodoba se najela, zasitila, ali ju je izobilje hrane zbunjivalo, strašno
zbunjivalo, tako da joj je slina išla na usta i pomahnitalo je škrgutala golemim zubima.
Obrušila se. Krila su joj podrhtavala i treperila dok je jurila prema
neosvijetljenim uličicama ispod sebe. Imala je srce lovca i znala da mora izbjegavati
velike kraste svjetlosti zgrušane po gradu u nepravilnim razmacima, da mora potražiti
mračnija mjesta. Provukla je jezikom kroz zrak, pronašla hranu i uletjela, izvodeći
kaotične vratolomije, u sjenu koju su stvarale opeke. Spustila se poput palog anđela u
krivudavu slijepu uličicu u kojoj su se prostitutka i njen klijent jebali oslonjeni o zid.
Njihovi nesuvisli trzaji su prestali kad su pokraj sebe osjetili tu spodobu.
Gotovo da nisu stigli ni pošteno vrisnuti. Prestali su čim je to stvorenje raširilo
krila.
Spodoba se neviđenom žudnjom bacila na njih.
Poslije toga je ponovo uzletjela, pijana od okusa.
Lebdjela je i vrtjela se, tragajući za središtem grada. Sve više i više ju je
privlačila golema Stanica Perdido. Uputila se na zapad, iznad Prevlake Hrabrih i zone
crvenih fenjera, preletjela iznad nespojive zbrke trgovina i prljavštine u Vrani. A iza
nje su se poput zamki u zraku uzdizali tamno zdanje Parlamenta i policijske zgrade na
Otoku Strak i u Smrdljivoj Bari. Stvorenje se kretalo nepravilnom putanjom iznad
trase zračne pruge, kojih je nekoliko povezivalo niže nebodere sa Šiljkom koji se
nadvio nad zapadnim krilom stanice Perdido.
Leteća spodoba se trgnula kada su čahure projurile tračnicama. Ostala je trenutak
lebdjeti, zadivljena tutnjavim prolaskom vlakova koji su izlazili iz stanice, tog čuda
arhitekture.
Vibracije u stotinu različitih registara i tonova dozivale su tu spodobu, dok su se
sile, osjećaji i snovi izlijevali i pojačavali u prostorima postaje od opeke pa
eksplodirali prema nebu. Bio je to nevjerojatan, nevidljiv trag okusa.
Nekoliko noćnih ptica u panici se udaljilo od tog čudnog stvorenja koje se
probijalo prema mračnom srcu grada. Zmajčići, koje su obavljali svoje poslove,
skretali su u drugom smjeru kad bi ugledale njen neshvatljivi obris, zasipajući je
nepristojnostima i kletvama. Na sve strane tutnjalo je i brujalo, jer su zrakoplovi
pozdravljali jedni druge, klizeći polako, poput debelih štuka, između grada i neba.
Spodoba je prolepetala pokraj njih. Vidio ju je samo jedan od inženjera, koji to nije
prijavio već je napravio religiozni znak i šapatom zamolio Solentona da ga zaštiti.
Leteća spodoba je dopustila da je zahvati nalet čulnih ugođaja sa stanice
Perdido, koji ju je odnio visoko iznad grada. Zamahnuvši krilima nekoliko puta,
polako se okrenula usmjerivši se prema novom teritoriju.
Zapazila je riječne tokove. Osjetila je izljeve različitih energija iz različitih
gradskih zona. Upoznavala je grad zahvaljujući kratkotrajnim pasažima različitih
modaliteta. Koncentraciji hrane. Zaklonima.
Stvorenje je tragalo za još nečim. Za sebi sličnima.
Bilo je društveno biće. Kada je po drugi puta rođeno, počelo je žudjeti za
društvom. Odmotalo je jezik i okusilo zrak pun pijeska, tragajući za nečim što bi
nalikovalo njemu samom.
 Stvorenje zadrhta.
Nazrelo je nešto na istoku, nešto vrlo slabo, jedva osjetno. Nazrelo je okus
frustriranosti. Krila mu empatički zatreperiše.
Napravilo je luk u zraku i uputilo se natrag, smjerom iz kojeg je došlo. Ovog puta
je skrenulo malo na sjever i prošlo iznad parkova i elegantnih starih zgrada Vrtuljka i
Utrine. Goleme krhotine Rebara koso su se uzdizale na jugu i leteća spodoba osjeti
gađenje i tjeskobu kada je postala svjesna tih dugačkih kostiju. Moć koja je iz njih
stremila uvis nije joj se nimalo sviđala. Ta nelagoda stupila je u borbu s duboko
ukorijenjenom naklonošću prema vlastitoj vrsti, čiji okus je u sjeni tog golemog
skeleta postajao sve snažniji, mnogo snažniji.
Spodoba se počela oprezno spuštati. Približavala se u krugovima, dolazeći sa
sjevera i istoka. Letjela je nisko i ukočeno ispod nebeskih tračnica koje su se
protezale prema sjeveru, iz policijske zgrade na Brežuljku Mog do onih u Hnumu.
Bacila je sjenu na vlak koji je grabio prema istoku na liniji Dexter, klizeći kroz prljavi
i zagrijani zrak. Potom je u širokom luku zaobišla neboder na Brežuljku Mog i
preletjela preko sjevernog ogranka industrijske zone Ehogliba. Stvorenje se uputilo
prema uzdignutim tračnicama u Kostogradu, iako se nekako stisnulo pod utjecajem
Rebara, ali je ipak nastavilo vući se prema okusu i mirisu svojih sunarodnjaka.
Išla je od krova do krova. Strastveno je njihala jezikom pokušavajući ući u trag
tim svojima. Povremeno bi strujanje zraka izazvano njezinim krilima nagnalo kakvog
prolaznika da podigne pogled, dok su šeširi i papiri padali po napuštenim ulicama.
Ako bi i ugledali tamno obličje koje bi se na trenutak nadvilo nad njima i već u
sljedećem trenu nestalo, samo bi se stresli i žurno nastavili dalje ili bi nabrali vjeđe i
odbili povjerovati u ono što su vidjeli.
Krilato stvorenje je isplazilo jezik i pustilo ga da se njiše dok je polako
promicalo zrakom. Koristilo ga je kao što lovački pas koristi nos. Prelijetalo je preko
valovitih krovova koje kao da su Rebra savila. Lizalo je jedva primjetan trag i na taj
način ga slijedilo.
Dok je prelazilo preko isparavanja jedne velike zgrade premazane bitumenom u
napuštenoj ulici, stvorenju se dugački jezik zgrčio poput biča. Ubrzalo je i napravilo
elegantnu petlju. Prvo je u luku poletjelo uvis, a onda se ponovo spustilo prema
jednom krovu premazanom katranom. Na njegovom suprotnom kraju čuo se zvuk koji
je dopirao odnekud ispod, zvuk poput morske vode koja kaplje kroz spužvu, uzbuđenje
nekog njemu sličnog...
Penjalo se preko ploča, savijajući svoje neobične udove i isijavajući
usamljenost. A kada je zarobljeni pripadnik njegovog roda reagirao na njegovu
nazočnost, nastupio je trenutak potpune zbunjenosti. Potom se njihov nejasni jad
rasplamsao: molbe, radost i zahtjevi da bude oslobođen, a između svega toga, hladna i
precizna uputa što mu valja činiti.
 Stvorenje je uspjelo stići do ruba krova i spustiti se do vanjskog ruba zatvorenog
prozora desetak metara iznad pločnika, za koji se uhvatilo. To je izvelo napola leteći,
a napola hodajući. Staklo je bilo premazano bojom i neprozirno. Jedva primjetno je
podrhtavalo i bilo jezovito bombardirano emanacijom iznutra.
Spodoba na prozorskom ispustu je nekoliko trenutaka prstima pipala uokolo, a
onda je jednim potezom istrgnula okvir, ostavivši ružnu ranu na mjestu gdje se nekada
nalazio prozor. Ispustila je staklo, koje je već bilo popucalo napravivši strašnu buku i
zakoračila na mračni tavan.
Prostorija je bila vrlo velika i prazna. Nalet snažne i ljepljive dobrodošlice i
upozorenja dopro je preko poda prekrivenog smećem.
Nasuprot pridošlici nalazila su se četiri pripadnika njegove vrste. Pokraj njih se
osjećao kao patuljak. U usporedbi s njihovim veličanstvenim udovima, njegovi su
djelovali zakržljalo. Bili su prikovani za zid debelim metalnim trakama, koje su ih
opasale i stezale im pojedine udove. Svi odreda su potpuno raširili krila i priljubili ih
uza zid: svaki par krila bio je jedinstven, s posve slučajnim uzorkom, baš kao i kod
pridošlice. Ispod njihovih stražnjica nalazile su se kante.
Čim ih je prvi puta dotakao, pridošlici je bilo jasno da neće moći skinuti te
metalne trake. Jedan od onih koji su bili prikovani za zid zasiktao je na frustrirano
stvorenje, zatraživši da obrati pozornost na njega. Komunicirali su psihičkim
cvrkutom.
Toj slobodnoj, pridošloj i nižoj spodobi bilo je zapovjeđeno neka se povuče i
pričeka, što je ona i učinila.
Kroz razbijen prozor dopirali su povici i vika s ulice. Iz prizemlja zgrade začula
se zbunjena buka. Iz hodnika s druge strane vrata odzvanjali su koraci u trku. Kaotični
djelići razgovora uspjeli su se probiti kroz drvo.
"... unutra...."
"... da uđem?"
"... zrcala, nemoj..."
Stvorenje se još više udaljilo od svojih sputanih srodnika i povuklo u sjene na
suprotnom kraju prostorije, iza vrata. Smotalo je krila i čekalo.
Začulo se skidanje reza s vanjske strane vrata. Uslijedio je trenutak oklijevanja,
a potom su se vrata treskom otvorila i unutra su upala četiri naoružana muškaraca,
jedan za drugim. Svi odreda okrenuše glave od zarobljenih stvorenja. Dvojica su
nosila teške kremenjače, napunjene i spremne za paljbu. Dvojica su bili prepravljeni.
U lijevim rukama držali su pištolje, a iz desnih ramena su im stršile goleme metalne
šipke nalik na starinske puške širokih cijevi, prepravljeni su ih uperili iza sebe.
Pažljivo su ih podigli i zagledali se u zrcala koja su visjela s metalnih kaciga pred
njihovim očima.
I ona dvojica s konvencionalnim puškama također su nosila kacige sa zrcalima,
ali oni su zurili pokraj zrcala u tamu ravno ispred sebe.
"Četiri moljca, i to je sve!" povikao je jedan od prepravljenih s čudnom puško-
rukom uperenom iza sebe i dalje zureći u zrcalo.
"Ovdje nema ničega..." odgovorio je jedan od one dvojice koji su zurili u tamu
pokraj uništenog prozora-rupe. U tom trenutku, spodoba uljez iskorači iz sjene i raširi
svoja nevjerojatna krila.
Ona dvojica, koji su gledali ispred sebe, bili su užasnuti i otvorili su usta da
vrisnu.
"Oh, Klepetalo mu jebem, ne..." uspio je protisnuti jedan od njih, prije nego što
su obojica zamuknuli kada su se uzorci na krilima tog stvorenja počeli vrtložiti poput
kakvog nemilosrdnog, mračnog kaleidoskopa.
"Što do vraga...?" zaustio je jedan od prepravljenih i na trenutak pogledao ispred
sebe. Istog trena lice mu je preplavio užas, ali je njegovo stenjanje zamrlo čim je
ugledao krila tog stvorenja.
Onaj drugi prepravljeni počeo je poimence dozivati ostale. Kada mu se nijedan
nije odazvao i kada je čuo kako ispuštaju puške, počeo je cviliti. Krajičkom oka uspio
je razabrati nejasni odraz. Stvorenje ispred njega moglo je osjetiti njegov užas.
Počelo mu se prikradati, tiho mrmljalo nešto ohrabrujuće, emitirajući zvuke u
emotivnom vektoru. U glavi tog čovjeka imbecilno se ponavljala ista rečenica: Jedan
je ispred mene jedan je ispred mene...
Prepravljeni je pokušao poći naprijed ne skidajući pogled sa zrcala svoje kacige,
ali se stvorenje ispred njega sasvim lako našlo u njegovom vidnom polju. Ono što je
do malo prije vidio samo krajičkom oka, sada je stajalo i kretalo se ispred njega i on
to nije mogao izbjeći. Podlegao je iskušenju i zagledao se u ta krila koja su se
pomahnitalo mijenjala, razjapio je usta i drhtao od straha. Spustio je puško-ruku.
Stvorenje je zatvorilo vrata, trgnuvši u stranu jedan dio svoje složene
muskulature. Stajalo je ispred četvorice zarobljenih muškaraca i požudno slinilo.
Međutim, njegovi srodnici-sužnjevi obuzdali su njegovu glad i ponizili ga jednom
odlučnom naredbom. Ispružilo je udove i okrenulo četvoricu muškaraca prema četiri
zarobljena noćna leptira.
Dok ih je ponaosob okretao, svaki od četvorice muškarca djelić sekunde nije
gledao u ta krila. Sve odreda ih je u tim trenucima preplavio osjećaj da se njihov um
oslobodio, ali su odmah potom, u snažnom naletu, kontrolu nad njihovim umovima
preuzela četiri niza sličnih uzoraka šara na krilima, šara koje su se brzo mijenjale
pretapajući se u neki novi oblik. Tada su definitivno bili izgubljeni.
Uljez je sada stajao iza njih. Gurnuo je po jednog muškarca prema svakoj
golemoj krilatoj spodobi. Ove su jedva dočekale da za plijenom posegnu svojim
kraćim udovima, koji im nisu bili sputani.
Stvorenja su se počela hraniti.
 Jedno od njih počelo je petljati oko ključeva koji su visjeli s opasača njegovog
obroka i otrglo ih je s čovjekove odjeće. Kada je završilo s jelom, polako i oprezno je
posegnulo gore i pažljivo gurnulo ključ u bravu okova koji ga je sputavao.
Uspjelo je tek u četvrtom pokušaju, jer je među prstima stezalo nepoznati ključ i
moralo ga je okretati pod neprirodnim kutom, ali se ipak na kraju oslobodilo. Prišlo je
svakom od svojih sudrugova i ponovilo isti spori proces, dok svi zatvorenici nisu bili
oslobođeni.
Jedan za drugim su se posrćući uputili preko prostorije do nepravilne rupe koja
je nekada bila prozor. Zastali su i oslonili svoje atrofirane mišiće o opeku, raširili
svoja nevjerojatna krila i bacili se van. Uputili su se što dalje od bolesno suhog etera
koji kao da se probijao iz Rebara. Posljednji je zgradu napustio pridošlica.
Vukao se za svojim srodnicima: iako su bili iscrpljeni i maltretirani, letjeli su
mnogo brže od njega. Čekali su ga poredani u krug, stotinama metara iznad tla. Širili
su svoju svijest i plutali na čulima i dojmovima koji su navirali odasvud.
Kad je njihov ponizni osloboditelj pristigao, malo su se razdvojili kako bi mu
napravili mjesta. Letjeli su zajedno, dijeleći osjećaje, lascivno ližući zrak.
Uputili su se na sjever, prema stanici Perdido. Polako su kružili. Bilo ih je
ukupno pet kao što je bilo i pet gradskih željezničkih pruga, koje je podupirao
prostrani grad ispod, to plodno i uzavrelo mjesto koje se razlikovalo od svega što je
njihova vrsta ikada ranije iskusila. Njihali su se iznad njega, lepetali krilima i
odupirali se vjetru. Zvuci i energija grada koji je gunđao izazivali su kod njih svrab.
Hrane je bilo posvuda, u svakom dijelu grada, na svakom mračnom mostu, u
svakom zdanju starom pet stotina godina, na svakom zamršenom bazaru, u svakom
grotesknom betonskom skladištu, neboderu, kući-čamcu, prljavom sirotinjskom dijelu
grada i njegovanom parku.
Bila je to prašuma, zasad bez grabljivica. Lovište.
 Dvadeset treće poglavlje

Nešto je blokiralo vrata na Isaacovom skladištu. Tiho je opsovao i jače ih gurnuo

ne bi li uklonio prepreku.
Bilo je rano poslijepodne sljedećeg dana nakon što je postigao prvi uspjeh na
koji je već gledao kao na "trenutak slave". Kada je prethodne noći stigao do Lininog
stana, oduševio se što ju je našao kod kuće. Bila je umorna, ali ništa manje sretna od
njega. Otišli su u krevet na tri sata, a zatim posrćući krenuli do "Sata i Pjetlića".
Bila je to obeshrabrujuće savršena noć. Svi koje je Isaac mogao poželjeti da vidi
zatekli su se u Putenim Poljanama i svi su svratili do S & P na jastoga, viski ili na
čokoladu punjenu kvinerom. U društvu je čak bilo i pridošlica. Jedna od njih bila je i
Mavbet Podijeljena, kojoj su oprostili što je osvojila nagradu Šintakost. Ona je,
zauzvrat, prešla preko nestašnih komentara koje je Derkhan izrekla u tisku, a ostali
izgovorili osobno.
Lin se opustila u društvu svojih prijatelja, mada bi se prije moglo reći da je
njezina melankolija splasnula nego da se rastočila. Isaac je opet vodio jednu od
njegovih siktavih političkih rasprava s Derkhan, koja mu je gurnula posljednji broj
Razuzdanog Otpadnika. Okupljeni prijatelji su raspravljali, jeli i gađali se hranom
sve do dva sata ujutro, kada su se Isaac i Lin vratili u krevet svojem toplom spavanju
isprepletenih udova.
Tijekom doručka joj je ispričao o svom uspjehu s motorom krize. Ona baš i nije
najbolje razumjela važnost tog dostignuća, što je bilo i za očekivati. Međutim, shvatila
je da ga još nikada do tada nije vidjela toliko uzbuđenog i potrudila se pokazati
primjereno oduševljenje. Pokazalo se da je Isaac bio u pravu kad je pretpostavio da
će mu mnogo značiti ako nekome u općim crtama i običnim riječima izloži svoju
zamisao. Osjetio je da sada čvršće stoji na zemlji, da više nema osjećaj kako živi u
nekom besmislenom snu. Dok joj je objašnjavao, postao je svjestan potencijalnih
problema. Otišao je od nje, jedva čekajući da ih razriješi.
Isaac i Lin su se rastali u velikoj ljubavi, obećavši jedno drugom da neće
dopustiti da ponovo prođe toliko vremena, a da se ne vide.
A sada Isaac nije mogao ući u svoju radionicu.
"Lube! Davide! Što ste to smislili?" povika on, i ponovo gurne vrata.
Pod njegovim pritiskom vrata su se malko odškrinula i on ugleda djelić
unutrašnjosti obasjane suncem. Također je mogao vidjeti i rub i onoga što je blokiralo
vrata.
Bila je to ruka. Isaacu se stegnulo srce.
"Oh Klepetala mu!" čuo je sebe kako viče u trenutku kada je svom svojom
težinom nalegao na vrata. Popustila su pod njegovom masom.
Lublamai je ležao ispružen duž cijele širine vrata. Kada je Isaac kleknuo pokraj
glave svojeg prijatelja, začuo je Iskrenost kako cmizdri nedaleko odavde, između
pedala konstrukta. Bila je prestrašena.
Isaac je okrenuo Lublamaija i odahnuo kada je osjetio da je njegov prijatelj
topao i vidio da diše.
"Probudi se, Lube!" poviče.
Lublamaijeve oči su već bile otvorene. Isaac se trgnuo kada je vidio kako ga
ravnodušno gledaju. "Lube...?" prošaptao je.
Ispod Lublamaijevog lica napravila se bara od bala koje su utisnule tragove po
njegovoj prašnoj koži. Bio je posve mlitav i ležao potpuno nepokretno. Isaac opipa
prijateljev vrat. Puls mu je bio dosta ujednačen. Lublamai bi duboko udahnuo zrak, a
zatim napravio kratku pauzu prije nego što bi ga ponovo ispustio. Zvučao je kao da
spava.
Isaac se, međutim, sav užasnut trgnuo pred tim imbecilnim ispraznim pogledom.
Mahnuo je šakom ispred Lublamaijevih očiju bez ikakvog učinka. Zatim je nježno
pljusnuo Lublamaija. Ponovio je to još dvaput jače i shvatio da izvikuje Lublamaijevo
ime. Lublamaijeva glava samo se njihala naprijed-natrag, kao vreća puna kamenja.
Isaac mu je stisnuo prste i osjeti nešto ljepljivo. Lublamaijeva ruka bila je
prevučena tankim slojem neke prozirne, ljepljive tekućine. Pomirisao je svoju ruku i
trgnuo se osjetivši blagi miris limuna i truleži. Istog trena mu se od toga zavrtjelo u
glavi.
Prešao je prstima po Lublamaijevom licu i shvatio da mu je koža oko usta i nosa
skliska i ljepljiva i da je ono za što je mislio da je Lublamaijeva pljuvačka uglavnom
bila ta tanka prevlaka od sluzi.
Ni povici, ni pljuske, ni molbe nisu mogle natjerati Lublamaija da se probudi.
Kada je Isaac konačno podigao pogled i osvrnuo se po prostoriji, primijetio je
da je prozor pokraj Lublamaijevog stola otvoren, staklo razbijeno i drvene žaluzine
polomljene. Uspravio se i otrčao do uništenog okvira prozora, ali ni s unutrašnje ni s
vanjske strane nije imao što vidjeti.
Još dok je trčao iz jednog kuta u drugi, ispod svojeg uzdignutog laboratorija,
trčkarajući između Lublamaijevog i Davidovog kuta u potrazi za bilo kakvim znakom
koji su uljezi mogli ostaviti i tješeći užasnutu Iskrenost besmislenim riječima koje joj
je šaptao, shvatio je da mu je još prije izvjesnog vremena na pamet palo nešto grozno
što je ostalo zlokobno čučati u dnu njegova uma. Ukopao se u mjestu. Lagano je
podigao pogled i zagledao se u užas s donje strane daščane galerije.
Obuzeo ga je neki strašan mir, koji ga je prekrio poput snijega. Osjetio je da
podiže stopala i neumoljivo stupa prema drvenom stubištu. U hodu je okrenuo glavu i
vidio kako se Iskrenost njuškajući postupno približava Lublamaiju. Vratila joj se
hrabrost, sada kada više nije bila sama.
Sve što je Isaac vidio kao da se odvijalo usporeno. Imao je osjećaj da korača
kroz vodu koja se ledi. Napredovao je stubu po stubu. Nije bio iznenađen, nego ga je
samo obuzeo blagi predosjećaj kad je na svakoj stubi ugledao barice čudne sline i
vidio svježe ogrebotine koje je ostavio neki pridošlica oštrih pandži, Čuo je vlastito
srce koje je naizgled ujednačeno kucalo, i upitao se nije li otupio od šoka.
Ali kada je stigao do vrha i kad se okrenuo, ugledao srušen sanduk i debelu
žičanu mrežu raskomadanu iznutra, s komadićima metala koji su stršili iz rupe na
sredini, i kad je vidio raspolovljenu, praznu čahuru i trag od tamnih sokova koji su
kapali iz njezine ljuske, Isaac je začuo vlastiti zaprepašten krik i osjetio da mu se
tijelo streslo i potom ukočilo, i kako ga podilaze ledeni žmarci. Užas se širio kroz
njegovu unutrašnjost i oko njega kao tinta u vodi.
"Oh dragi bogovi..." prošaptao je kroz suhe i drhtave usne. "Oh, Klepetala mu...
što sam to učinio?"
Militia, policijske snage Novog Krobuzona nije voljela biti zamijećena. Njeni bi
pripadnici izlazili su noću, u tamnim odorama, i obavljali svoj posao kao što je, na
primjer, bilo vađenje mrtvih iz rijeke. Njihovi cepelini i kabine su s nejasnim
namjerama krivudali i zujali iznad grada. Njihove zgrade bile su hermetički zatvorene.
Militia, vojska Novog Krobuzona i njihovi unutrašnji agenti, pojavljivali su se u
odorama s nimalo popularnim maskama koje su im prekrivale cijelo lice, i u tamnim
oklopima, sa štitovima i kremenjačama, jedino kada su u ulozi stražara osiguravali
neko osjetljivo mjesto ili u hitnim slučajevima. Otvoreno su nosili svoje zastave za
vrijeme Gusarskih Ratova i Sacramundijevih Nemira, kad su neprijatelji napadali
gradski red i poredak, kako izvana tako i iznutra.
U obavljanju svakodnevnih dužnosti oslanjali su se na svoj ugled i razgranatu
mrežu doušnika - nagrade koje su davali za potrebne informacije bile su krajnje
velikodušne - i na svoje zaposlenike koji su nosili svakodnevnu odjeću. Njihovi su
bili: čovjek koji je u kafiću pio kasis, starica koja se pogrbljena vuče pod teretom
mnogobrojnih torbi, službenik s uštirkanom kragnom i ulaštenim cipelama. Oni bi
iznenada podigli ruku iznad glave pa iz nevidljivih nabora u tkanini izvukli kapuljače,
izvukli goleme kremenjače iz skrivenih futrola i uletjeli u jazbine kriminalaca. Kada
džepar pobjegne od svoje žrtve koja viče, možda će ga zaustaviti neki krupni čovjek
gustih brkova (najvjerojatnije lažnih, razmišljali bi svi kasnije, pitajući se kako da to
nisu ranije opazili) koji će ga snažno ščepati za vrat i nestati s njim ili s njom u gomili
ili u jednoj od policijskih zgrada.
Niti jedan od svjedoka kasnije neće znati reći kako su izgledali ti agenti
prerušeni u civile. I nitko nikada više neće ponovo u tom dijelu grada vidjeti ni
službenika ni krupnog čovjeka niti bilo koga od njih.
Policija je održavala red oslanjajući se na decentralizirani strah.
 Prostitutka i njena mušterija pronađeni su u Smrdljivoj Bari tek u četiri ujutro.
Dvojica živahnih muškaraca koji su s rukama u džepovima išli mračnim uličicama,
primijetili su pri slaboj svjetlosti plinske svjetiljke dva srušena tijela. Njihovo
držanje se istog trena promijenilo. Osvrnuli su se oko sebe i odšuljali se u slijepu
uličicu.
Zatekli su muškarca i ženu koji su kao omamljeni ležali staklastih i praznih
pogleda, jedno preko drugog. Isprekidano su disali i zaudarali na truli limun.
Muškarcu su hlače i gaće sapinjale noge oko članaka tako da mu se vidio smežurani
penis. Ženina odjeća - njena suknja s prikrivenim šlicom, koji su mnoge prostitutke
koristile kako bi što brže obavile posao - bila je netaknuta. Kako ih pridošlice nisu
uspjele probuditi, jedan od njih ostao je pokraj nijemih tijela, a drugi je otrčao u
mrak. Obojica su na glave navukli tamne kapuljače.
Malo kasnije se ispred uličice zaustavila crna kočija koju su vukla dva golema
konja, prepravljeni sa rogovima i očnjacima koji su se presijavali od sline. Mali vod
policajaca u odorama iskočio je iz nje i bez i jedne riječi odvukao komatozne žrtve u
tamu vozila. Ovo je potom odjurilo prema Šiljku, koji se nadvio nad središtem grada.
Ona dvojica ostadoše. Pričekali su da kočija otklopara preko kaldrme ove četvrti
labirinta. Zatim su se pažljivo osvrnuli oko sebe i osmotrili svjetlost koja je tu i tamo
dopirala sa stražnjih zidova zgrada i šupa, iza napola srušenih zidova i kroz tanke
prste voćaka u vrtovima. Zadovoljni što su prošli neprimijećeno, skinuli su kapuljače
i gurnuli ruke natrag u džepove. Neočekivano su postali sasvim druge osobe. Tiho su
se smijali i uljudno brbljali pa su, nastavivši svoj noćni obilazak ponovo djelovali
posve bezazleno.
U katakombama ispod Šiljka, pronađeni i još uvijek posve mlitav par bio je
podvrgnut bockanju i udarcima. Zatim su na njega vikali i ulagivali mu se. Do jutra ih
je pregledao i policijski znanstvenik, koji je načrčkao preliminarno izvješće.
Svi su se u nedoumici češali po glavi.
Znanstvenikovo izvješće, zajedno sa sažetim informacijama o svim ostalim
neobičnim ili ozbiljnim zločinima, bio je poslan u gornje dijelove Šiljka. Stigao je
čak do predzadnjeg kata. Izvješća su potom žurno odnijeli dugačkim, krivudavim
hodnicima bez prozora do ureda ministrice unutrašnjih poslova. Stigli su na vrijeme,
prije pola devet.
U dvanaest minuta poslije deset, cijev koja govori počela je odlučno odzvanjati
stanicom za gondole koja je imala izgled špilje i koja je zauzimala cijeli kat na samom
vrhu Šiljka. Mladi narednik na dužnosti nalazio se na drugom kraju prostorije gdje je
popravljao svjetlo na jednoj od gondola koja je, poput desetina drugih, visjela s
isprepletenih tračnica koje su obilazile jedne druge i križale se ispod visokog stropa.
Zamršene tračnice omogućavale su gondolama da se zaobilaze i da stignu do jedne od
sedam zrakastih pruga, koje su izlazile kroz goleme otvore, ravnomjerno raspoređene
po vanjskom zidu. Tračnice su prelazile preko golemog lica Novog Krobuzona.
S mjesta na kojem je stajao, narednik je mogao vidjeti kako zračna tračnica ulazi
u policijsku zgradu u Shecku, na kilometar i pol odavde u pravcu jugozapada, a izlazi
na drugoj strani. Vidio je kako gondola napušta neboder, visoko iznad nestabilnih
kuća, a zapravo u visini njegovih očiju, i kreće velikom brzinom u smjeru Katrana,
koji je nepouzdano vijugao prema jugu.
Podigao je pogled, jer buka nije prestajala, i istog trenutka shvatio koja mu to
cijev nastoji privući pozornost. Opsovao je i pohitao preko prostorije. Krzna mu
zalepršaše. U ovoj otvorenoj prostoriji, koja je služila kao divovski tunel za
provjetravanje i koja se nalazila visoko iznad grada, bilo je čak i ljeti hladno. Skinuo
je poklopac s cijevi koja govori i zalajao u mesing.
"Izvolite, ministrice unutrašnjih poslova?"
Glas koji je iz nje izišao bio je, poslije prolaska kroz zakrivljen metal, slab i
izobličen.
"Smjesta spremi moju gondolu. Idem na Otok Strak."
Vrata na Lemkquist sobi, gradonačelnikovom uredu u Parlamentu, bila su golema
i okovana drevnim željezom. Danonoćno su ispred Lemquist sobe stražu čuvala dva
policajca, no njima je bio uskraćen pristup hodnicima moći: nikakva ogovaranja, tajne
ili zvuci nisu dopirali do njihovih ušiju kroz ta golema vrata.
Sama prostorija, koja se nalazila iza tog okovanog ulaza, bila je nevjerojatno
visoka i obložena tamnim drvetom izuzetne kvalitete, koje je bilo gotovo crno. Portreti
prethodnih gradonačelnika bili su obješeni uokrug cijele sobe. Spuštali su se od
stropa, koji je bio na visini od devet metara, u blagoj spirali do visine od gotovo dva
metra iznad poda. Prostorija je imala i jedan golemi prozor, koji je gledao izravno na
stanicu Perdido i Šiljak, te gomilu raznih cijevi za komuniciranje, računskih strojeva i
teleskopskih periskopa, odloženih u niše po cijeloj sobi, u mračnim i neobično
prijetećim pozama.
Bentham Rudgutter sjedio je za svojim stolom kao pravi zapovjednik. Nitko tko
ga je vidio u ovoj prostoriji nije mogao reći da on ne zrači izuzetnom sigurnošću i da
ne predstavlja oličenje apsolutne moći. Ovdje se sve vrtjelo oko njega. On je to
duboko u sebi znao, baš kao i njegovi gosti. Tome su sasvim sigurno doprinosili i
njegova izuzetna visina i mišićavost, mada nije sve bilo samo u tome.
Nasuprot njemu sjedio je Montjon Spas, njegov zamjenik, kao i uvijek umotan u
debeli šal. Naginjao se naprijed i pokazivao nešto na papiru koji su njih dvojica
proučavali.
"Dva dana”, reče Spas čudnim, neprilagođenim glasom, sasvim različitim od
onoga koji je koristio kada je držao govore.
"I što onda?" upitao je Rudgutter, gladeći svoju kozju bradicu.
"Izbit će štrajk. Kao što znate, utovar i istovar su trenutno usporeni između
pedeset i sedamdeset posto. Međutim, dojavili su nam da kroz dva dana štrajkaši
vodijanoji namjeravaju paralizirati rijeku. Radit će noću i krenut će od dna prema
površini. Malo istočnije od Žitnog Mosta. Bit će to značajna vježba u vodoumijeću.
Namjeravaju prokopati zračni jarak preko vode, cijelom dubinom vode. Morat će
stalno učvršćivati i bez prestanka obnavljati zidove kako se ne bi urušili, ali ima ih
dovoljno i mogu raditi u smjenama. Nema tog broda koji je u stanju preskočiti takvu
provaliju, gradonačelniče. Potpuno će odsjeći Novi Krobuzon za riječnu trgovinu, u
oba smjera."
Rudgutter nešto promrmlja i napući usne.
"To ne možemo dopustiti", primijeti on razumno. "Što je s ljudima lučkim
radnicima?"
"I o tome sam htio s vama porazgovarati, gradonačelniče”, nastavio je Spas.
"Stanje je zabrinjavajuće. Prvobitno neprijateljstvo izgleda splašnjava. Izgleda da ima
sve više onih koji su spremni solidarizirati se s vodijanojima."
"Oh, ne, ne, ne”, reče Rudgutter, odmahujući glavom poput kakvog učitelja koji
ispravlja inače pouzdanog učenika.
"Tako je. Očigledno su naši agenti utjecajniji u kampu ljudi nego u kampu
stranaca. Većina je i dalje protiv štrajka ili su neodlučni, ali izgleda da održavaju
sastanke izbornog odbora, da postoji zavjera, ako hoćete... tajni sastanci sa
štrajkašima i sličnima."
Rudgutter raširi svoje goleme prste i pomno se zagleda u šaru stola koju je vidio
između njih.
"Je li netko od tvojih ljudi tamo?" tiho je upitao. Spas se poigravao šalom.
"Jedan je sa ljudima”, odvrati on. "Teško je ostati skriven među vodijanojima,
koji obično u vodi ne nose nikakvu odjeću.” Rudgutter je kimnuo.
Obojica su zašutjeli i zamislili se.
"Pokušali smo raditi iznutra”, konačno primijeti Rudgutter. "Ovo je daleko
najozbiljniji štrajk koji je zaprijetio gradu ima tome već više od jednog stoljeća. Iako
mi je to mrsko, izgleda da ćemo morati nekoga kazniti kao primjer..." Spas je svečano
kimnuo.
Na gradonačelnikovom stolu zatutnjala je jedna od cijevi za komuniciranje. Kad
ju je odčepio, podigao je obrvu.
"Davinija?" javi se on. Načinom na koji je izgovorio tu jednu riječ rekao je
toliko toga. Stavio je do znanja svojoj tajnici da je iznenađen što ga je prekinula iako
joj je izričito zapovjedio neka to ne čini, ali i da ima u nju bezgranično povjerenje, i
da je uvjeren kako ga nije poslušala, jer je stvar zaista hitna, te će biti najbolje da mu
odmah kaže o čemu se radi.
Šupalj, odzvanjajući glas iz cijevi štektavo je ispuštao nekakve zvukove.
"Nije valjda!" uzviknu blago gradonačelnik. "Svakako, svakako." Ponovo je
začepio cijev i odmjerio Spasa. "Kakav poklapanje”, rekao je. "Stigla je ministrica
unutrašnjih poslova."
Golema vrata se na trenutak odškrinuše i unutra uđe ministrica unutrašnjih
poslova, kimnuvši im u znak pozdrava.
"Eliza”, oslovi je Rudgutter. "Pridruži nam se, molim te." Pokazao je na stolac
pokraj Spasa.
Eliza Stem-Fulcher je prišla stolu. Bilo je nemoguće odrediti koliko ima godina.
Gotovo da nije imala bore, a istaknute crte njezinog lica nagovještavale su da je
prevalila tridesetu. Kosa joj je, međutim, bila sijeda, tek neznatno prošarana tamnim
pramenovima koji su svjedočili da je nekada bila drukčije boje. Na sebi je imala
tamno civilno odijelo, pametno odabranog kroja i boje, koje je silno podsjećalo na
policijsku odoru. Pušila je dugačku lulu od bijele gline, čije se glava nalazila na
dobrih četrdeset pet centimetara od njezinih usta. Pušila je mješavinu duhana i začina.
"Gradonačelniče. Zamjeniče." Sjela je izvukla fascikl koji je nosila ispod ruke.
"Oprostite što upadam nenajavljena, gradonačelniče Rudgutter, ali mislila sam da bi
ovo smjesta trebali vidjeti. Kao i vi, Spasu. Drago mi je što ste ovdje. Izgleda da smo
pred... nekom vrstom krize."
"Upravo smo o tome razgovarali, Eliza”, reče gradonačelnik. "Mislite na štrajk
lučkih radnika?"
Stem-Fulcher podiže pogled dok je vadila nekakve papire iz fascikla.
"Ne, gospodine gradonačelniče. Govorim o nečem sasvim drugom." Glas joj je
bio zvonak i grub.
Na stol je bacila kriminalističko izvješće. Rudgutter ga je okrenu kako bi ga i
Spas mogao vidjeti i obojica se nagnuše nad njega kako bi ga istovremeno pročitali.
Poslije jedne minute Rudgutter podiže glavu.
"Dvoje ljudi je u nekoj vrsti kome. Čudne okolnosti. Pretpostavljam da ćete mi
pokazati i nešto više od ovoga?"
Stem-Fulcher mu pruži još jedan list papira. Ponovo su ga on i Spas zajedno
pročitali. Ovog puta su reagirali gotovo istog trena. Spas je zašištao i ugrizao se za
unutrašnjost obraza i nastavio ga grickati. Gotovo istovremeno, Rudgutter je tiho s
razumijevanjem uzdahnuo i drhtavo ispustio zrak.
Ministrica unutrašnjih poslova ih je ravnodušno promatrala.
"Naša krtica u Šarenkovom uredu očigledno ne zna što se događa. Potpuno je
zbunjena. Međutim, djelići razgovora koje je zabilježila... vidite ovo? 'momci su
izašli...?' Mislim da se slažemo kako tu nešto nije dobro čula i mislim da se slažemo
oko onoga što je zapravo bilo rečeno."
Rudgutter i Spas su nekoliko puta u sebi pročitali izvješće.
"Donijela sam i izvješće znanstvenika koji smo naručili na samom početku
projekta MG, studiju o ostvarivosti." Stem-Fulcher je govorila vrlo brzo, ne unoseći
osjećaje u svoje riječi. Spustila je izvješće na stol. "Skrenula sam vam pozornost na
nekoliko rečenica od posebne važnosti."
Rudgutter otvori uvezano izvješće. Pojedine riječi i rečenice bile su zaokružene
crvenom olovkom. Gradonačelnik je preletio pogledom preko njih:... izuzetna
opasnost... u slučaju bijega... nema prirodnih neprijatelja...
... prava katastrofa...
... okot...
 Dvadeset četvrto poglavlje

Gradonačelnik Rudgutter ispruži ruku i ponovo skine čep s komunikacijske

cijevi.
"Davinija”, pozvao je. "Otkaži sve sastanke zakazane za danas... ne, za sljedeća
dva dana. Ispričaj se u moje ime svima koji to očekuju. Tu sam samo u slučaju da
eksplodira stanica Perdido ili se dogodi nešto slično. Jesi li razumjela?"
Vratio je poklopac i ošinuo pogledom Stem-Fulcher i Spasa.
"Prokletstvo, tako vam Klepetala, što to, božjeg mu sranja, Šarenko namjerava?
Mislio sam da je profesionalac..."
Stem-Fulcher kimnu.
"Ovo je isplivalo na površinu dok smo se dogovarali o transferu”, reče ona.
"Provjerili smo njegove aktivnosti - moram naglasiti kako je dobar dio usmjeren
protiv nas - i zaključili da njegovo osiguranje nije ništa lošije od našeg. On nije
budala."
"Znamo li tko je ovo učinio?" upita Spas. Stem-Fulcher je slegnula ramenima.
"Možda netko od rivala, Francine ili Judix ili netko treći. Ako je to točno, budite
sigurni da su se upleli u nešto s čim nisu u stanju izaći na kraj..."
"Dobro." Rudgutter ju je odlučno prekinuo. Stem-Fulcher i Spas se okrenuše ka
njemu, čekali su. Čvrsto je stegnuo isprepletene ruke, spustio laktove na stol i zatvorio
oči. Usredotočio se tako snažno da se činilo da će mu se lice raspasti.
"Dobro", ponovio je i otvorio oči. "Najprije moramo provjeriti jesmo li suočeni
sa situacijom s kojom mislimo da smo suočeni. To možda izgleda očigledno, ali
moramo biti sto posto sigurni. Zatim moramo smisliti neku vrstu strategije kako bismo
brzo i tiho ovladali situacijom.
Što se druge stvari tiče, svi dobro znamo da se ne možemo osloniti na policiju
sastavljenu od ljudi ili na prepravljene - kao ni na strance, kad smo već kod toga. Svi
oni pripadaju u osnovi istom psihičkom tipu. Svi smo mi hrana. Siguran sam da se svi
sjećamo naših početnih testova vezanih za napad-obranu..." Spas i Stem-Fulcher žurno
kimnuše. Rudgutter nastavi. "Dobro. Zombiji bi možda mogli doći u obzir, ali ovo nije
Cromlech: naši kapaciteti su ograničeni i ne možemo ih proizvesti u dovoljnom broju,
niti možemo zadovoljiti potrebnu kvalitetu koji nam je potrebna. Sve mi se čini da
nećemo moći uspješno izaći na kraj s prvom stvari ako se oslonimo samo na naše
redovite obavještajce. Moramo imati pristup različitim informacijama. Postoje dva
razloga zbog kojih moramo osigurati pomoć agenata koji su u stanju nositi se sa
situacijom - najvažnije je da oni budu različitih psihičkih modela. Čini mi se da
postoje dva takva agenta, i da nam ne preostaje ništa drugo nego obratiti se barem
jednom od njih."
Zašutio je i zagledao se ravno u ministricu Stem-Fulcher, pa u Spasa. Čekao je da
se usprotive. No oni to nisu učinili.
"Slažemo li se?" upitao je tiho.
"Riječ je o ambasadoru, zar ne?" upita Stem-Fulcher. "I o kome još... ne mislite
valjda na Tkalca?" Zbunjeno se namrštila.
"Nadam se da se nećemo morati obraćati Tkalcu" počeo ju je razuvjeravati
Rudgutter. "Da, mislio sam na njih dvojicu... ah... na tu dvojicu agenata. Upravo tim
redoslijedom."
"Slažem se”, brzo reče Stem-Fulcher. "Ako je tim redom. Tkalac... Klepetala mu!
Porazgovarajmo prvo s ambasadorom."
"Montjohne?" Rudgutter se okrenuo svojem zamjeniku.
Spas je polako kimnuo, poigravajući se svojim šalom.
"Nadam se da će nam ambasador biti dovoljan za rješenje problema”, izgovorio
je polako.
"Svi se tome nadamo, zamjeniče gradonačelnika", primijeti Rudgutter. "Svi."
Između jedanaestog i četrnaestog kata Mandragorinog krila stanice Perdido,
iznad jedne od manje popularnih trgovačkih dvorana koja se specijalizirale za stare
tkanine, ispod niza odavno napuštenih tornjića, nalazila se Diplomatska Zona.
Mnoge ambasade u Novom Krobuzonu su se, razumije se, nalazile negdje
drugdje: barokne zgrade u Tik Ponornici, Istočnom Vrtuljku ili na Zastavnici.
Međutim, nekoliko njih nalazilo se ovdje u stanici: bilo ih je dovoljno da ovi katovi
budu po njima nazvani i da to tako ostane.
Mandragorino Krilo gotovo da se moglo samo uzdržavati. Hodnici su tvorili
golem betonski pravokutnik oko središnjeg prostora na čijem dnu se nalazio vrt o
kojem nitko nije brinuo i koji je bio zarastao u crnogorično drveće i egzotično šumsko
cvijeće. Djeca su jurila po stazama i igrala se u ovom zaklonjenom parku, dok su
njihovi roditelji bili u kupovini, putovali ili radili. Svuda oko njih zidovi su se
uzdizali u nedogled, tako da je šumarak podsjećao na mahovinu na dnu izvora.
Iz hodnika na višim katovima iznikli su nizovi međusobno povezanih prostorija.
Mnoge od njih su nekada bile uredi ministara. Potom je jedno kraće vrijeme svaka od
njih bila sjedište neke male tvrtke. A onda su godinama bile prazne, dok plijesan i
trulež nisu sastrugani i dok se u njih nisu uselili ambasadori. To se dogodilo prije
nešto više od dva stoljeća, kada je većina vlada došla do zaključka kako bi se, od tada
pa nadalje, radije bavile diplomacijom nego ratovale.
U Novom Krobuzonu su ambasade postojale mnogo duže. Međutim, poslije
pokolja u Surohu koji je krvavo okončao takozvane Gusarske Ratove ili Spori Rat ili
Lažni Rat, broj zemalja i gradova-država koje su odlučile ubuduće pregovarati
umjesto svađati se, silno je porastao. Stigli su emisari s cijelog kontinenta i još dalje.
Napuštene katove Mandragorinog Krila preplavili su pridošlice, kao i stariji
konzulati, koji su se premjestili kako bi se uklopili u novi kaos u diplomaciji.
Čak i kada ste htjeli izaći iz liftova ili napustiti neko od stubišta i stupiti na
katove koje je zauzimala Zona, morali ste proći kroz gomilu sigurnosnih provjera. U
prolazima je bilo hladno i tiho, jer je izvjestan broj vrata bio polomljen, a plinske
mlaznice, postavljene bez ikakvog plana, nisu ih mogle osvijetliti kako treba.
Rudgutter, Spas i Stem-Fulcher išli su napuštenim hodnicima dvanaestog kata. Slijedio
ih je niski, vižlast muškarac s naočalama debelih stakala koji je trčkarao za njima
vukući golem kofer.
"Eliza, Montjohne”, obratio im se gradonačelnik Rudgutter dok su išli, "ovo je
Brat Sanchem Vansetty, jedan od naših najsposobnijih karcista." Spas i Stem-Fulcher
kimnuše u znak pozdrava. Vansetty ih je ignorirao.
Nisu sve prostorije u Diplomatskoj Zoni bile zauzete. Samo na pojedinim
vratima nalazile su se mjedene pločice koje su obavještavale zainteresirane da one
predstavljaju suveren teritorij neke od zemalja - Tesh, Khadoh ili Gharcheltist - i iza
njih su se protezali golemi apartmani koji su zauzimali nekoliko katova: bile su to
samodovoljne kuće u kuli. Neke od tih prostorija nalazile su se tisućama kilometara
od svojih glavnih gradova. Neke od njih bile su prazne. Prema tradiciji Tesha, na
primjer, njihov ambasador je u Novom Krobuzonu živio kao skitnica, a službene
dužnosti je obavljao putem pošte. Rudgutter ga nikada neće sresti. Ostale ambasade
bile su napuštene, zahvaljujući nedostatku sredstava ili zanimanja.
No ipak je najveći dio poslova koji su se ovdje obavljali bio od nevjerojatno
velikog značaja. Apartmani u kojima su bile smještene ambasade Myrshocka i
Vadaunka proširene su prije nekoliko godina, zbog sve veće papirologije koju je
trebalo obaviti i zato što im je bio potreban veći uredski prostor za trgovačke
poslove. Dodatne prostorije stršile su iz unutrašnjih zidova na jedanaestom katu poput
ružnih tumora, opasno se naginjući nad vrt.
Gradonačelnik i njegovi suradnici prođoše pokraj jednih vrata na kojima je
pisalo Salkrikaturska Zajednica Bodljikavog Raka. Hodnik se sav tresao od tutnjave
i zujanja velikog, skrivenog postrojenja. Bile su to goleme parne crpke, koje su
svakog dana satima radile. Usisavale su svježu slanu vodu za ambasadora bodljikavog
raka četrdeset pet kilometara od Željeznog Zaljeva te izbacivale u rijeku vodu koju je
iskoristio i zaprljao.
Prolaz ih je zbunio. Kada biste ga gledali iz jednog kuta, imali ste dojam da je
predugačak, a iz drugog je djelovao nekako kratko. Mjestimice su se iz njega odvajali
kratki pomoćni hodnici, koji su vodili u druge, manje ambasade, do ormara-ostava ili
do prozora zatvorenih daskama. Na kraju glavnog hodnika, s druge strane ambasade
bodljikavog raka, Rudgutter ih je poveo niz jedan od tih malih prolaza, koji se nije
daleko protezao, ali je zato često krivudao. U njemu se dramatično spuštao strop na
mjestima gdje se križao sa stubištem. Taj je hodnik završavao s malim, neoznačenim
vratima.
Rudgutter se osvrnuo kako bi provjerio prati li ih netko. Mogao je vidjeti samo
malen dio prolaza i u njemu nije bilo nikoga osim njih.
Vansetty je vadio iz džepova kredu i olovke u raznim bojama. Iz jednog od
džepića izvadio je i nešto nalik na sat, kojeg je potom otvorio. Brojčanik mu je bio
podijeljen na bezbroj kompliciranih segmenata. Imao je sedam kazaljki različitih
dužina.
"Moram utvrditi broj varijabli, gradonačelniče", promrmljao je Vansetty
proučavajući složeni rad te spravice. Prije bi se reklo da je razgovarao sam sa sobom
nego što se obraćao Rudgutteru ili bilo kome drugome. "Izgledi za danas su prilično
loši... Val visokog tlaka zahvaća eter. U stanju je da iz bilo koje provalije potjera
gore, kroz nulti prostor, energetske oluje. Bit će danas prilično čupavo i u pograničnim
zemljama. Hmmmm..." Vansetty je obavio nekakve izračune na poleđini bilježnice.
"Dobro", obrecnu se on i zagledao se u tri ministra.
Zatim je ispisao složene, stilizirane oznake na debelim komadima papira. Kako
je koji završio, tako bi otkinuo ispisani list papira i predao ga redom ministrici Stem-
Fulcher, Rudgutteru, Spasu, a posljednji papir je zadržao za sebe.
"Stavite ih na srce", reče on, žurno gurajući svoj ispod košulje. "Simboli trebaju
biti okrenuti prema van."
Otvorio je svoj ofucani kofer i izvadio niz glomaznih keramičkih dioda. Stao je u
sredinu skupine i dodao po jednu svakom od ljudi... "Lijeva ruka, i nemojte ih
ispustiti..." zatim je čvrsto omotao bakrenu žicu oko njih i pričvrstio je za ručni motor
sa satnim mehanizmom kojeg je izvadio iz kovčega. Pregledao je očitavanja s tog
čudnog uređaja, podesio brojčanike i sitnu dugmad na motoru.
"Tako, a sada svi stanite mirno", reče on i okrene prekidač koji je stavio u pogon
motor sa satnim mehanizmom.
Duž žica i između prljavih dioda zaplesali su mali lukovi raznobojne energije.
Njih četvoro se našlo u malom trokutu struje. Sve dlake su im se vidno nakostriješile.
Rudgutter je ispod glasa opsovao.
"Imate otprilike pola sata prije nego što djelovanje prestane”, brzo je rekao
Vansetty. "Savjetujem vam da požurite!"
Rudgutter ispruži desnu ruku i otvori vrata. Svi četvoro krenuše naprijed, vukući
noge i zadržavši istovjetni položaj u odnosu jedni na druge, kako ne bi izišli izvan
trokuta. Stem-Fulcher je za njima zatvorila vrata.
Našli su se u potpuno mračnoj prostoriji. Uspijevali su ponešto nazrijeti
zahvaljujući ambijentalnom sjaju strujnih vodova, dok Vansetty nije objesio motor sa
satnim mehanizmom na uzicu oko vrata i upalio svijeću. Pri nedovoljnoj svjetlosti
koju im je ona pružala vidjeli su da je veličina prostorije možda tri i pol na tri metra,
da je prašna i potpuno prazna, ako se ne računa neki stari radni stol i stolac smješteni
uz suprotni zid i kotao koji je tiho zujao pored vrata. Nije bilo prozora, polica,
apsolutno ničeg više. Zrak je bio vrlo ustajao.
Vansetty je iz torbe izvukao nekakav neobičan ručni stroj. Sastojao se od svijene
žice i metala, i imao složena i ljupko oblikovana čvorišta od raznobojnog stakla.
Namjena tog stroja bila je nejasna. Vansetty se na trenutak nagnuo izvan kruga i gurnuo
ulaz ventil u kotao pokraj vrata. Povukao je polugu na vrhu tog malog aparata koji je
počeo zujati, a njegova mala svjetla počela su treperiti.
"Razumije se, nekada, prije nego što sam se ja počeo ovim baviti, morali ste
prinijeti živu žrtvu na dar”, objasnio je odmotavajući čvrsto namotan kolut žice s
donje strane aparata. "Ali mi nismo divljaci, zar ne? Znanost je divna stvar. Ovo
draga stvarčica je..." ponosno je potapšao aparat "... pojačivač. Pojačava snagu
motora za dvije stotine puta, dvije stotine i deset, i transformira ga u eterični oblik
energije. Propustite to poput krvi kroz žice tako da..." Vansetty zavitla odmotanu žicu
prema suprotnom kraju male prostorije, iza stola. "I gotovo! Žrtvovanje bez žrtve!"
Pobjednički je razvukao usta u osmijeh, a zatim je svu svoju pozornost posvetio
brojčanicima i čvorištima malog motora, koji se počeo okretati i bockati. "Nije više
nužno ni učiti sve te glupe jezike”, tiho je promrmljao. "Prizivanje je sada automatsko.
Mi zapravo nikamo ne idemo, razumijete?" Iznenada je glasnije progovorio. "Mi
nismo paklonauti, i ne igramo se ni iz daleka s dovoljno energije da bismo mogli
izvesti transplantropski skok. Mi ćemo samo proviriti kroz jedan mali prozor, i pustiti
Paklenog da dođe kod nas. Međutim, dimenzionost ove prostorije bit će neko vrijeme
prokleto nestabilna, i zato ostanite unutar zaštite i ne motajte se uokolo. Jeste li
razumjeli?"
Vansetty je prstima prelazio preko kutije. Prve dvije-tri minute ništa se nije
dogodilo. Samo je kotao zračio toplinu i tutnjao, a mali aparat u Vansettyjevim rukama
je bubnjao i zavijao. U pozadini se čulo kako Rudgutter nestrpljivo udara nogom.
A onda je u toj maloj prostoriji postalo osjetno toplije.
Začuo se dubok, podzvučni drhtaj. Nagovještaj crveno-smeđe svjetlosti i masnog
dima. Zvuk je postao prigušen, a onda odjednom oštar.
U trenutku kao da ih je nešto počelo vući i osjetili su da su izgubili orijentaciju.
Crvena prošarana svjetlost obasjala je sve površine, neprestano se krećući kao kroz
krvavu vodu.
Nešto je zalepršalo. Rudgutter podiže pogled. Oči su ga zaboljele na tom zraku
koji kao da se iznenada zgrušao i postao vrlo suh.
Iza stola se pojavio neki krupan čovjek u besprijekornom tamnom odijelu.
Polako se nagnuo naprijed, laktova položenih na papire koji su iznenada prekrili
stol. Čekao je.
Vansetty je provirio preko Spasovog ramena i pokazao palcem na prikazu.
 "Njegova paklena ekscelencija”, objavi on, "ambasador Pakla."
"Gradonačelniče Rudgutter”, oslovi ga demon ugodnim, tihim glasom. "Baš mi je
drago što vas ponovo vidim. Upravo sam obavljao nekakvu papirologiju." Ljudska
bića s izvjesnom nelagodom podigoše poglede.
Pola sekunde nakon što bi ambasador izgovorio neku riječ začuo bi se njezin
odjek i ona bi bila ponovljena kao zastrašujući krik nekoga tko je stavljen na muke. Ti
krici nisu bili glasni. Čuli su se samo izvan zidova ove prostorije, i stvarao se dojam
da dopiru kroz kilometre nezemaljske vrućine iz neke jame na dnu Pakla.
"Što mogu činiti za vas?" nastavio je on (Što mogu učiniti za vas? odjeknuo je
mrtvi vapaj nekakvog jadnika). "Zar i dalje pokušavate otkriti hoćete li nam se
pridružiti kada preminete?" Ambasador se kratko osmjehnuo.
Rudgutter mu je uzvratio osmijeh i odmahnuo glavom.
"Dobro znate što ja o tome mislim, ambasadore”, odgovorio je ravnodušno.
"Bojim se da me nećete uspjeti privući. Niste u stanju u meni probuditi egzistencijalni
strah, znate." Kratko i pristojno se nasmijao i ambasador mu je uzvratio istom mjerom.
Kao i njegov užasni odjek... "Moja duša, ako tako nešto uopće postoji, pripada samo
meni. Nije na vama da kažnjavate ili žudite za tim. Svemir je mnogo ćudljivije
mjesto... Već sam vas i ranije pitao, što mislite da se događa s demonima kada vi
umrete? A obojica znamo da vam se to može dogoditi."
Ambasador je sagnuo glavu u pristojnom oklijevanju.
"Vi ste takav modernist, gradonačelniče Rudgutter”, rekao je. "Ne želim
raspravljati s vama. Ali imajte u vidu da moja ponuda i dalje vrijedi."
Rudgutter je nestrpljivo odmahnuo rukom. Bio je staložen. Nije se trzao na urlike
ispunjene bolom koji su prigušivali ambasadorove riječi. Niti je sebi dopustio
uznemiriti se kad se zagledao u ambasadora, a lik tog čovjeka na stolcu je na trenutak
zatreperio i pretvorio se u... nešto drugo.
Već je imao prilike iskusiti sve to. Svaki put kada bi Rudgutter zatreptao, u
djeliću sekunde bi vidio ovu prostoriju i spodobu u njoj u najrazličitijim oblicima.
Rudgutter je kroz kapke vidio unutrašnjost nekakvog kaveza; željezne šipke pokretale
su se poput zmija; vidio je lukove nezamislive sile, neravnomjerni, rastući vrtlog
topline. Na mjestu gdje je sjedio ambasador, Rudgutter je povremeno nazirao nekakvo
čudovišno obličje. U njega je zurila glava hijene s isplaženim i obješenim i jezikom.
Prsa sa škrgutavim zubima. Kopita i pandže.
Ustajali zrak u prostoriji mu nije dopuštao držati otvorene oči: morao je treptati.
Nije se obazirao na te kratke vizije. Odnosio se prema ambasadoru oprezno i s
poštovanjem. Kao što se i demon odnosio prema njemu.
"Ambasadore, došao sam zbog dva razloga. Kao prvo, želio bih da prenesete
svome gospodaru, Njegovom Dijaboličnom Veličanstvu Đavlu, Caru Pakla, pozdrave
i izraze štovanja građana Novog Krobuzona. Što se može, kad su neznalice."
Ambasador je na to odgovorio gracioznim kimanjem. "Također bih htio od vas
zatražiti savjet."
"Uvijek nam predstavlja veliko zadovoljstvo kada možemo pomoći svojim
susjedima, gradonačelniče Rudgutter. Naročito takvima kao što ste vi, jer je Njegovo
Veličanstvo u tako dobrim odnosima s vama." Ambasador je odsutno trljao bradu,
čekao je.
"Dvadeset minuta, gradonačelniče”, prosikta Vansetty Rudgutteru na uho.
Rudgutter spoji čvrsto prste kao u molitvi i zamišljeno se zagleda u ambasadora.
Osjećao je slabe nalete sile.
"Vidite, ambasadore, imamo neku vrstu problema. Imamo razloga vjerovati da je
nešto... pobjeglo, da se tako izrazim. Nešto što bismo baš rado ponovo uhvatili. Htjeli
bismo vas zamoliti za pomoć, ako nam dopustite."
"O čemu to razgovaramo, gradonačelniče Rudgutter? Istinitim Odgovorima?"
upita ambasador. "Vrijede li uobičajeni uvjeti?"
"O Istinitim Odgovorima... a možda je posrijedi i nešto više od toga. Vidjet
ćemo."
"Isplata odmah ili poslije?"
"Ambasadore", uglađeno mu se obratio Rudgutter. "Na trenutak vas je izdalo
pamćenje. Imam pravo na dva besplatna pitanja."
Ambasador se na trenutak zabuljio u njega, a onda se nasmijao.
"Tako je, gradonačelniče Rudgutter. Primite moju najiskreniju ispriku.
Nastavite."
"Vrijede li trenutno bilo kakva neobična pravila, ambasadore?" zajedljivo upita
Rudgutter. Demon je odmahnuo glavom (veliki jezik hijene palacnuo je u trenutku s
jedne na drugu stranu) i osmjehnuo se.
"Sada je mjesec medoari, gradonačelniče Rudgutter", objasnio je jednostavno.
"Vrijede uobičajena pravila za medoari. Devet riječi, naopako."
Rudgutter kimne. Sabrao se i usredotočio. Moram te proklete riječi izgovoriti
bez greške. Vražja infantilna igra, pomislio je na trenutak. Zatim ih je izbacio u rafalu
krajnje ravnodušno gledajući ambasadora pravo u oči.
"?točna pobjeglo je što onoga procjena naša ta Jel'"
"Je”, istog trenutka je odgovorio demon.
Rudgutter se na trenutak okrenuo i značajno pogledao ministricu Stem-Fulcher i
Spasa. Klimali su mu smrknutih lica.
Gradonačelnik se ponovo okrenuo ambasadoru demonu. Trenutak su zurili jedan
u drugoga bez riječi.
"Petnaest minuta", prosiktao je Vansetty.
"Neki od mojih... staromodnijih kolega poprijeko bi me pogledali što sam vam
dopustio da jel' računate kao jednu riječ, znate", rekao je ambasador. "Ali ja sam
liberal." Nasmiješio se. "Želite li postaviti i drugo pitanje?"
"Mislim da to neću učiniti, ambasadore. Sačuvat ću ga za neki drugi put. Imam
prijedlog."
"Nastavite, gradonačelniče Rudgutter."
"Vama je poznat soj onih koji su nam pobjegli, i sigurno vam je jasno da želimo
što prije ispraviti pogrešku." Ambasador je kimnuo. "Također vam je jasno da bi nama
bilo teško nastaviti, i da je vrijeme vrlo bitno.... zato predlažem da unajmimo vaše...
ah... trupe, kako bi nam pomogle pri opkoljavanju naših bjegunaca."
"Ne", kratko i jasno odvrati ambasador. Rudgutter je zatreptao.
"Nismo još ni razmotrili uvjete, ambasadore. Uvjeravam vas da će moja ponuda
biti vrlo velikodušna..."
"Bojim se da to ne dolazi u obzir. Nijedan pripadnik moje rase nije na
raspolaganju." Ambasador je ravnodušno zurio u Rudguttera.
Gradonačelnik je trenutak razmišljao. Nije mu bilo jasno cjenka li se to
ambasador, jer ako je to bilo cjenkanje, onda je on to radio na sasvim nov način.
Rudgutter se zaboravio i zatvorio oči da razmisli, ali ih je istog časa ponovo otvorio,
jer je ugledao onaj čudovišni prizor: na trenutak je uhvatio ambasadorovo drugo
obličje. Pokušao je još jednom.
"Mogao bih ići čak do... recimo..."
"Gradonačelniče Rudgutter, ne razumijete”, reče ambasador. Glas mu je bio
ravnodušan, ali se vidjelo da je iznerviran. "Nije me briga koliko komada možete
ponuditi niti u kakvom su stanju. Mi vam ne stojimo na raspolaganju za ovaj posao.
Nije prikladan."
Uslijedila je duga tišina. Rudgutter je s nevjericom zurio u demona vis a vis.
Počeo je shvaćati što se događa. Zahvaljujući krvavim zrakama svjetlosti, vidio je
kako ambasador otvara ladicu i vadi svežanj papira.
"Ako ste završili, gradonačelniče Rudgutter", smireno je nastavio ambasador,
"čeka me posao."
Rudgutter je pričekao sve dok tamo vani bijedni, nemilosrdni odjek riječi čeka
me posao čeka me posao nije zamro. Od toga mu se zgrčio žludac.
"Oh, svakako, svakako, ambasadore" reče on. "Ispričavam se što sam vas
zadržao. Nadam se da ćemo uskoro ponovo razgovarati."
Ambasador je pristojno nakrivio glavu i kimnuo, a zatim je iz unutrašnjeg džepa
izvadio nalivpero i počeo obilježavati listove papira. Vansetty, koji je stajao iza
Rudguttera, počeo je vrtjeti prekidače i pritiskati raznu dugmad, uslijed čega je drveni
pod zadrhtao kao da je zemljotres. Zujanje oko zbijenih ljudskih bića se pojačalo,
nesigurno se krećući u njihovom malom energetskom polju. Zagušljivi zrak je
podrhtavao duž njihovih tijela.
Ambasador se napuhnuo, pukao napola i nestao u trenutku, poput heliotipa u
vatri. Žarkocrvena svjetlost se mučila, ključala i na kraju isparila, kao da je iscurila
kroz tisuću pukotina u prašnim kancelarijskim zidovima. Mrak u prostoriji sklopio se
oko njih poput kakve zamke. Vansettyjeva mala svijeća je prokapala i ugasila se.
Provjerivši prvo ima li koga u blizini, Vansetty, Rudgutter, Stem-Fulcher i Spas
posrćući iziđoše iz sobe. Vani je zrak bio tako divno svjež. Nekoliko trenutaka brisali
su znoj s lica i podešavali odjeću koju su razbarušili vjetrovi iz nekih drugih ravnica.
Rudgutter je potišteno i zaprepašteno odmahivao glavom.
Njegovi ministri su se sabrali i okrenuli k njemu.
"Sreo sam se s ambasadorom možda desetak puta tijekom prethodnih deset
godina", rekao je Rudgutter, "i nikad do sada se nije ovako ponašao. Prokleti zrak!"
dodao je, trljajući oči.
Njih četvoro se uputiše natrag hodnikom, skrenuše u glavni prolaz i nastaviše se
vraćati prema liftu.
"Kako se to ranije ponašao?" upitala je Stem-Fulcher. "Do sada sam samo
jednom imala posla s njim. Nisam se još naviknula."
Rudgutter je mrmljao u hodu i zamišljeno čupkao donju usnu i bradu. Oči su mu
bile strašno zakrvavljene. Prošlo je nekoliko sekundi prije nego što je odgovorio
ministrici.
"Potrebno je reći dvije stvari: jedna je demonološka, a jedna praktična i hitna."
Rudgutter je govorio monotonim, preciznim glasom, koji je zahtijevao pozornost
ministara. Vansetty se brzo udaljio, jer je on svoj posao obavio. "Prva bi mogla pružiti
izvjestan uvid u psihu Paklenog, njegovo ponašanje i još štošta. Pretpostavljam da ste
oboje čuli eho? Pomislio sam da ga je izazvao kako bi me prestrašio, barem nakratko.
Uzmite u obzir golemu udaljenost koju zvuk mora prijeći. Znam”, žurno je nastavio
podigavši ruke, "da to nije pravi zvuk, niti je to prava udaljenost, ali jesu
ekstraplanarne analogije, a većina analognih pravila održava se na manje-više
izmijenjen način. Imajte na umu koliko daleko mora putovati od dna Jame do te odaje.
Činjenica je da mu je potrebno izvjesno vrijeme da stigne do tamo... Vjerujem kako je
zapravo prvo bio izgovoren taj 'odjek'... Izražajne riječi koje smo čuli iz
ambasadorovih usta... one su predstavljale prave odjeke. One su bile iskrivljeni
odrazi."
Stem-Fulcher i Spas su šutjeli. Razmišljali su o kricima, izmučenom,
pomahnitalom glasu koji je bio dopirao izvana, o iskrivljenom brbljanju idiota koji
kao da je ismijavao ambasadorovu vražju profinjenost...
Razmišljali su o tome kako je to mogao biti pravi glas.
"Pitam se da nismo pogriješili, možda se njihov psihički model ne razlikuje od
našeg. Možda ih je moguće shvatiti. Možda oni misle na isti način kao i mi. A što se
druge stvari tiče, ako uzmemo u obzir i tu mogućnost, kao i to što nam je taj 'odjek'
možda govorio o demonovom stanju uma, ako je o tome ovdje uopće bila riječ, mislim
da se ambasador uplašio kada sam se pokušao nagoditi s njim... Zbog toga nam nije
htio priteći u pomoć. Zbog toga nas je ostavio na cjedilu. Demoni se boje onoga što
lovimo."
Rudgutter je zastao i okrenuo se prema svojim pomoćnicima. Njih troje se zurili
jedno u drugog. Lice ministrice Stem-Fulcher se na trenutak zgrčilo, ali se odmah
potom pribrala. Spas je bio nepomičan poput kipa, ali se poigravao svojim šalom.
Rudgutter je kimnuo, dok su oni razmišljali.
Cijelu minutu vladala je tišina. "Preostaje nam, znači, Tkalac..." žustro je rekao
Rudgutter, pljesnuvši rukama.
 Dvadeset peto poglavlje

U sitne sate te noći, poslije kratkog pljuska koji je okupao grad prljavom vodom,
netko je otvorio vrata na Isaacovom skladištu. Ulica je bila prazna. Sljedećih nekoliko
minuta nitko se nije pomaknuo. Kretale su se samo noćne ptice i slijepi miševi.
Plinska svjetlost se smanjila.
Konstrukt se uz trzaje otkotrljao u mrklu noć. Ventili i klipovi bili su mu
obmotani krpama i komadima deke koji su prigušivali karakteristični zvuk koji je
pratio njegov prolazak. Žurno je grabio naprijed, pogrešno skretao i kotrljao se
onoliko brzo koliko su mu to dopuštali njegovi stari kotači.
Drhtavo je napredovao sporednim ulicama i prolazio pokraj pijanaca koji su
hrkali, nesvjesni svijeta oko sebe. Blijedožute mlaznice plina kradomice su se
reflektirali na njegovoj izubijanoj metalnoj koži.
Konstrukt je žurno i nesigurno napredovao ispod zračnih tračnica. Nepostojani
čupavi oblaci sakrivali su cepeline, koji su provirivali kroz njih. Konstrukt je vrludao
spuštajući se prema Katranu, rijeci koja je zamršeno krivudala kroz drevne stijene
ispod grada.
Nekoliko sati nakon što je nestao preko Mosta Skretanje s kursa u južnom dijelu
grada, konstrukt se dokotrljao natrag u Smrdljivu Baru u trenutku kada je noćno nebo
počelo rudjeti. Imao je sreće. Ušao je i zaključao vrata nekoliko trenutaka prije nego
što se Isaac vratio iz pomamne noćne potrage za Davidom, Lin, Yagharekom i
Lemuelom Golubom, bilo kime tko bi mu mogao pomoći.
Lublamai je ležao na kauču koji je Isaac ogradio s nekoliko stolaca. Čim je ušao
u skladište, Isaac se zaputio k svom nepokretnom prijatelju i počeo mu beznadno
šaptati, ali promjene nije bilo. Lublamai nije ni spavao niti je bio budan. Samo je
zurio.
Ubrzo zatim David se žurno vratio u laboratorij. Bio je u nekom svom
uobičajenom lovu i negdje ga je dočekala hitna i iskrivljena verzija jedne od
mnogobrojnih poruka koje je za njega Isaac ostavio diljem Novog Krobuzona.
Sjedio je nijemo kao i Isaac i zurio u svog bezumnog prijatelja.
"Ne mogu povjerovati da sam ti dopustio da to učiniš", tupo je rekao.
"Tako ti Klepetala, Davide, jebi ga...zar misliš da se i meni to stalno ne mota po
glavi... ja sam pustio to prokleto stvorenje van..."
"Trebali smo svi biti pametniji", odbrusio je David.
Potom je među njima nastala duga tišina. "Jesi li zvao liječnika?" upitao je
David.
"To sam prvo učinio. Zvao sam Phorgita, onog preko puta, i ranije sam ga
pozivao. Malo sam očistio Luba, skinuo nešto od onog sranja s njegovog lica...
Phorgitu ništa nije bilo jasno. Priključio je sam bog zna koliko uređaja, obavio više se
ni ne sjećam koliko očitavanja... i sve se svodilo na jedno te isto 'nemam pojma što
mu je'. 'Utoplite ga i hranite ga, premda bi možda bilo bolje da mu bude hladno i da
mu ne date ništa jesti...' Možda ću pozvati nekog od tipova sa Sveučilišta koje znam da
ga pregleda, ali sve to pruža jebeno malo nade..."
"Što mu je ta stvar učinila?"
"Tako je, Davide. To je pravo jebeno pitanje, zar ne?"
Začulo se oprezno kuckanje po razbijenom prozoru. Isaac i David podigoše glave
i ugledaše nesretno, ružno lice Čajazadvoje kako proviruje unutra.
"Oh, sranje", sav očajan izusti Isaac. "Slušaj, Čajzadvoje, nije baš najbolji
trenutak, kužiš? Možda bismo kasnije mogli popričati."
"Samo svratio, šefe..." Sav isprepadan zamuca Čajzadvoje koji je obično
uzbuđeno kriještao. "Htio vidim kako je Lublubu."
"Molim?" prenuo se Isaac i ustade. "Što je bilo s njim?"
Čajzadvoje se plašljivo i pokunjeno povukao i počeo zapomagati.
"Nisam ja, gosparu, nisam ja kriv... samo se pitam je li mu bolje jer mu je to
veliko jebeno čudovište pojelo lice..."
"Čajzadvoje, ti si bio ovdje?"
Zmajčić mrzovoljno kimne i pride malo bliže, balansirajući u središtu
prozorskog okvira.
"Što se dogodilo? Ne ljutimo se mi na tebe, Čajzadvoje... samo nas zanima što si
vidio..."
Čajzadvoje zašmrca i u očaju odmahne glavom. Nadurio se poput djeteta,
napravio grimasu i osuo paljbu.
"Ono jebeno golemo kopile siđe niz stube mašući svojim užasnim krilima, u glavi
ti sve zavrti, škljoca velikim zubima i... i... samo su ga pandže i onaj veliki jebeni
smrdljivi jezik... i ja... gospodin Lublub zuri u zrcalo i onda se okrene prema njemu i...
poblesavi... i ja vid'o... meni u glavi bude čudno i kada sam se probudio to je zabilo
jezik ravno u... u... pljuvačku gospodin Luba i čuo sam srkanje u moja glava i ja...
zbris'o sam, nisam mog'o učinim ništa, kunem se... uplašen sam." Čajzadvoje se
rasplakao poput kakvog dvogodišnjaka i niz lice su mu se slijevale sline i suze.
Čajzadvoje je plakao i kada je stigao Lemuel Golub. Nikakvo umiljavanje,
prijetnje ili mito nisu mogli smiriti malog zmaja. Na kraju je zaspao, sklupčan na
prekrivaču kojeg je upropastio svojim balama. Ponašao se isto kao i iscrpljeno
djetešce ljudi.
"Navukao si me da dođem ovamo, Isaac. U poruci koju sam dobio stoji da će mi
se isplatiti ako svratim do tvojeg cirkusa." Lemuel se zamišljeno zagledao u Isaaca.
"Proklet da si, Lemuele, jebeni šverceru", planu Isaac. "To te muči, a? Tako mi
Klepetala, pobrinut ću se da dobiješ što ti i pripada, u redu? Osjećaš li se sada bolje?
Ali najprije me saslušaj... Nekoga je napalo nešto što se izleglo iz lčćinke koju si mi
ti nabavio. Moramo to zaustaviti prije nego sredi još nekoga, moramo saznati sve o
tome, što znači da kao prvo moramo ući u trag onome koji je to nabavio, i to moramo
uraditi pod hitno. Pratiš li me, stari moj?"
Lemuela ovaj njegov ispad nimalo nije uplašio. "Slušaj, ne možeš nikako mene
okriviti..." zausti on, ali ga Isaac prekine iznervirano zaurlavši.
"Đavolovog mu repa, Lemuele, nitko tebe ne krivi, kretenu jedan! Naprotiv!
Hoću reći da si ti ugledan poslovni čovjek koji sigurno uredno vodi knjige i ja samo
tražim da zaviriš u njih. Obojica znamo da sve prolazi kroz tvoje ruke... moraš mi
nabaviti ime onoga tko je nabavio veliku debelu gusjenicu. Bila je golema i imala šare
zaista čudnih boja. Sjećaš se?"
"Da, sjećam se kao kroz maglu."
"Baš lijepo", Isaac se malo smirio. Prevukao je rukama preko lica i duboko
uzdahnuo. "Lemuele, potrebna mi je tvoja pomoć" jednostavno je rekao. "Platit ću ti...
Ali te isto tako preklinjem. Zaista mi je potrebno da mi pomogneš oko ovoga. Slušaj."
Otvorio je oči i zagledao se u Lemuela. "To prokleto stvorenje je već mogla da se
prevrne i umre, je li tako? Možda je to nešto nalik na vodencvijet: živi samo jedan
dan. Možda će se Lub sutra probuditi kao pravi veseljak. Ali možda i neće. Zanima
me: pod jedan..." počeo je nabrajati na debele prste "... kako da probudim Lublamaija
iz ovoga; pod dva: što se izleglo iz te prokletnice... jedini opis koji imamo je dosta
neodređen." Pogledao je zmajčića koji je spavao u kutu. "I pod tri: kako da uhvatimo
tog kurvinog sina."
Lemuel je nepomičnog lica netremice zurio u njega. Polako i razmetljivo je
izvukao burmuticu iz džepa i ušmrknuo. Isaac je stiskao i opuštao šake.
'"U redu, Zaac", tiho je pristao Lemuel i vratio u džep kutijicu optočenu dragim
kamenjem. Polako je kimnuo. "Vidjet ću što mogu učiniti. Ostat ću u vezi. Ali ja nisam
dobrotvorno društvo, Zaac, ja sam poslovni čovjek, a ti si mušterija. Dobit ću nešto za
ovo. Naplatit ću ti, pristaješ?"
Isaac umorno kimnu. U Lemuelovom glasu nije bilo ni gnjeva, ni zlobe ni prkosa.
On je jednostavno stvari nazvao pravim imenom i istaknuo da mu radi uslugu. Isaac je
dobro znao da mu, ako mu se to bude više isplatilo, Lemuel neće otkriti tko je nabavio
tu čudnu gusjenicu.
"Gradonačelniče." Eliza Stem-Fulcher je banula u Lemquist sobu. Rudgutter ju je
upitno pogledao, a ona baci pred njega na stol neke tanke novine. "Imamo trag."
Kad se probudio, Čajzadvoje je brzo zbrisao, iako su ga i David i Isaac pokušali
uvjeriti da ga nitko ne drži odgovornim za ono što se dogodilo. Do večeri se u
skladište na Veslačevom Putu uselio onaj užasan, monotoni spokoj.
David je pokušavao nahraniti Lublamaija gustim kompotom, šopajući ga kao
gusku. Isaac je nezainteresirano koračao amo-tamo. Nadao se da će se Lin vratiti kući,
naći poruku koju joj je sinoć zakvačio za vrata i da će doći do njega. Da je nije
svojeručno napisao, mogla bi pomisliti da je posrijedi neka neukusna šala. To što ju je
Isaac pozvao u svoj laboratorij bilo je bez presedana. Morao ju je vidjeti, ali se bojao
da bi mogao propustiti neku važnu promjenu kod Lublamaija ili kakvu važnu obavijest.
Vrata su se otvorila i Isaac i David istog časa podigoše poglede.
Bio je to Yagharek.
Isaac je na trenutak ostao bez riječi. Ovo je bilo prvi put da se Yagharek pojavio
dok su se David (i Lublamai, razumije se, ali teško da se on računao) nalazili u
skladištu. David se zagledao u garudu ogrnutog prljavom dekom koja je skrivala lažna
krila.
"Yag, staro momče", umorno ga pozdravi Isaac. "Uđi, upoznaj Davida...
Dogodilo se nešto strašno..." Teškim korakom se uputio prema vratima.
Yagharek ga je čekao na pragu. Nije ni riječ izustio dok Isaac nije bio dovoljno
blizu da je mogao da mu se obrati šapatom. A njegov šapat je ličio na glasanje ptice
koju dave.
"Nisam namjeravao doći, Grimnebuline. Ne želim da me itko vidi..."
Isaac je istog časa izgubio strpljenje. Namjeravao mu je nešto reći, ali je
Yagharek nastavio.
"Načuo sam... neke stvari. Osjetio sam... Preko ove kuće je prebačen mrtvački
pokrov. Ni ti niti bilo koji od tvojih prijatelja niste napustili ovu prostoriju cijelog
dana."
Isaac se kratko nasmijao.
"Čekao si, zar ne? Čekao si da se raščisti, zar ne? Kako bi mogao sačuvati svoju
dragocjenu anonimnost..." Dao je sve od sebe da se smiri. "Slušaj, Yag, dogodilo nam
se nešto strašno i ja zaista nemam ni vremena ni volje da... obigravam oko tebe. Bojim
se da će naš projekt morati pričekati izvjesno vrijeme..."
Yagharek je usisao zrak i tiho kriknuo.
"Ne možeš", zakriještao je jedva čujno. "Ne možeš me napustiti..."
"Do vraga!" Isaac ispruži ruku i uvuče Yaghareka unutra. "Saslušaj me!" Otišao
je do mjesta gdje je Lublamai isprekidano disao, zurio i slinio. Ispred sebe je gurao
Yaghareka. Radio je to odlučno, ali ne i nasilno. Garude su bile vižlaste, mišićave i
jače nego što su se doimale, ali imale su šuplje kosti i nimalo sala, tako da se nisu
mogle mjeriti s nekim krupnim čovjekom. Međutim, nije se Isaac samo zbog toga
suzdržavao. I on i Yagharek bili su razdražljivi, mada nisu bili opasni jedan po
drugoga. Isaac je čak imao dojam da Yagharek, čak i po cijenu da ga drugi vide, želi
saznati zbog čega je u skladištu iznenada zavladala ovakva napetost.
Isaac pokaza na Lublamaija. David je buljio u garudu. Yagharek ga je potpuno
ignorirao.
 "Ona jebena gusjenica koju sam ti pokazao”, reče Isaac, "pretvorila se u nešto što
je učinilo ovo mom prijatelju. Jesi li ikada vidio bilo što slično?"
Yagharek je polako odmahnuo glavom.
"Je li ti sada jasno", nastavio je Isaac umorno, "bojim se da će, dok ne otkrijem
što sam to, Klepetalove mu guzice, pustio nad grad, i dok ne dovedem k svijesti
Lublamaija, problemi vezani za letenje i stroj krize, ma koliko bili uzbudljivi, biti,
barem što se mene tiče, stavljeni na led."
"Dopustit ćeš da moja sramota...”, žurno je prosiktao Yagharek. Isaac ga je
prekinuo.
"David zna za tvoju takozvanu sramotu, Yag!" povika on. "I ne gledaj me tako, ja
tako radim, ovo je moj kolega, zahvaljujući njemu napravio sam jebeni pomak u tvom
slučaju..."
David oštro pogleda Isaaca. "Što?" prosikta on. "Motor krize...?"
Isaac iznervirano odmahne glavom, kao da u uhu ima komarca.
"Napravio sam prodor u fizici krize, to je sve. Ispričat ću ti kasnije."
David je polako kimnuo, svjestan da sada nije trenutak da se o tome razgovara,
ali su njegove iskolačene oči jasno govorile koliko je iznenađen. To je sve? pitale su.
Yagharek se nervozno trzao, jer se trenutno osjećao krajnje jadno.
"Meni... potrebna mi je tvoja pomoć..." počeo je.
"Znam, kao i Lublamaiju", povikao je Isaac, "samo što je njemu mnogo
potrebnija..." Zatim se malo smekšao. "Neću te ostaviti na cjedilu, Yag. To mi nipošto
nije namjera. Samo trenutno ne mogu nastaviti s radom na tome." Isaac se na trenutak
zamislio. "Ako želiš da ovo što prije završi, mogao bi pomoći... Samo, jebi ga, nemoj
nestati. Ostani ovdje i pomogni nam da izađemo na kraj s ovom jebadom. Tako bismo
se za tren oka mogli vratiti na tvoj problem."
David je ispod oka pogledao Isaaca. Sada su njegove oči govorile: Jesi li
svjestan što radiš? Kada je to vidio, Isaac se razbjesnio i sabrao.
"Možeš ovdje spavati, možeš ovdje jesti... Davidu neće smetati, on čak ni ne živi
ovdje, samo ja ovdje živim. A kada nešto čujemo, moći ćemo... možda ćemo te moći
nekako iskoristiti. Shvaćaš što želim reći? Možeš pomoći, Yaghareku. To bi bilo od
velike koristi. Što prije ovo riješimo, prije ćemo nastaviti raditi na tvojoj stvari.
Razumiješ?"
Yagharek je bio pobijeđen. Prošlo je nekoliko minuta prije nego što je bilo što
izustio, a i onda je samo kimnuo i kratko rekao da će ostati u skladištu. Bilo je
očigledno da nije u stanju razmišljati o bilo čemu drugom osim o prekinutom
istraživanju. Isaac je bio očajan, ali mu je oprostio. Odsjecanje krila, kazna koja je
snašla Yaghareka, okovala mu je dušu poput lanaca od olova. Bio je strašno sebičan,
ali je imao i razloga za to.
David je od iscrpljenosti i jada zaspao. Tu noć je proveo u svojem stolcu. Isaac
je preuzeo brigu oko Lublamaija. Hrana je prolazila kroz njega, i prva neugodna
dužnost bila je čišćenje njegovih govana.
Isaac je smotao uprljanu odjeću i gurnuo je u jedan od bojlera u skladištu.
Razmišljao je o Lin. Nadao se da će uskoro doći. Shvatio je da se sve više veže uz
nju.
 Dvadeset šesto poglavlje

Tijekom noći stvari su se zahuktale.

U rane jutarnje sate i ponovo kada se sunce već podiglo, pronađeno je još idiota.
Ovog puta petoro. Dvojica skitnica koji su se krili ispod mostova Velike Spirale.
Pekar koji se vraćao kući s posla u Tik Ponornici. Liječnik s Brda Valdo. Žena s
teglenice koja se zatekla izvan Gavranove ograde. Nasumični napadi su bez ikakvog
plana nagrđivali grad. Sjever; istok; zapad; jug. Nigdje nije bilo bezopasno.
Lin je loše spavala. Dirnula ju je Isaacova poruka. Kad samo pomisli da je
prešao cijeli grad samo da bi zataknuo komad papira u njezina vrata. Međutim,
istovremeno je bila i zabrinuta. Ta kratka poruka joj je zvučala pomalo histerično, a
molba da dođe do skladišta bila je toliko neuobičajena da ju je uplašila.
Bez obzira na sve, pošla bi istog trenutka da se u Lavandu nije vratila kasno,
prekasno za tako dalek put. Nije radila. Kada se prethodnog jutra probudila, zatekla je
poruku gurnutu ispod vrata.
Hitni poslovi zahtijevaju odlaganje poziranja do daljnjeg. Bit ćete kontaktirani
kad se steknu uvjeti da nastavite s obavljanjem svoje dužnosti.
Š.
Lin je gurnula kratku poruku u džep i otišla do Kinkena. Ponovo je zapala u
melankolično razmišljanje. A onda, s nevjerojatnim osjećajem zaprepaštenja, kao da
gleda predstavu o vlastitom životu i doživljava iznenađenje zbog obrta događaja,
izišla je iz Kinkena i uputila se na sjeverozapad prema Skrivengazu, gdje se ukrcala u
vlak. Linijom Slivnik odvezla se dvije stanice na sjever, i nestala u nepreglednoj,
katranom obloženoj utrobi stanice Perdido. U tamošnjoj zbrci i šištavoj pari goleme
centralne željezničke stanice, na kojoj se susretalo pet linija čineći golemu zvijezdu
od željeza i drveta, promijenila je vlak i krenula linijom Verso.
Morali su čekati pet minuta, dok u šupljem središtu stanice nisu naložili kotao. To
je bilo dovoljno da se Lin s nevjericom zagleda u samu sebe i zapita što to ona, tako
joj Strašne Leglomame, radi. A možda bi se trebala pozvati i na ostale bogove.
Međutim, nije odgovorila na to pitanje, nego je ostala mirno sjediti sve dok vlak
nije lagano krenuo, počeo ubrzavati i ravnomjerno kloparati prema jednoj od staničnih
pora kroz koju je bio istisnut. Okrenuo je sjeverno od Šiljka, prošao ispod dva niza
zračnih tračnica koje su gledale na Cadnebarov zdepasti, barbarski cirkus.
Blagostanje i veličanstvenost Vrane - galerije Senned, Kuće Fuksija, parka Gargoyle -
narušavala je nečistoća. Lin je zurila u vrhove smeća koji su se pušili dok se Vrana
pretapala u Obod, u tom naprednom susjedstvu vidjela je široke ulice i novo ožbukane
kuće, koje su pažljivo zaobilazile oronule blokove po kojima je znala da se motaju
štakori.
Vlak je prošao kroz stanicu Obod i zaronio preko debelog sivog Katrana,
prešavši preko rijeke na samo četiri i pol metra sjeverno od Glomaznog Mosta,
poslije čega je nastavio, što nije bilo nimalo ugodno, preko propalih krovova
Potokstrane.
Izišla je iz vlaka u Niskom Blatu, na zapadnom rubu prljavog geta. Nije joj dugo
trebalo da se snađe u tim ulicama punim truleži, među sivim zgradama koje su
neprirodno stršile znojne od vlage, i pripadnicima iste vrste koji su joj se micali s
puta nakon što su je odmjerili i u zraku osjetili njezin miris. Njezin gornjogradski
parfem i čudna odjeća govorili su im da je jedna od onih koje su odatle pobjegle.
Ubrzo je pronašla put do kuće svoje leglomame.
Lin nije prišla preblizu kući, jer nije željela da se njen miris probije kroz
rasklimane prozore i uznemiri njezinu leglomamu ili sestru. U sve većoj žezi, njezin
miris je za ostale kepre bio poput bedža kojeg nije mogla skinuti.
Sunce se pomaknulo i zagrijalo zrak i oblake, a Lin je i dalje stajala u blizini
svojeg nekadašnjeg doma. Nije se ništa promijenio. Kroz pukotine u zidovima i
vratima mogla je čuti struganje, organsko pokretanje nožica mužjaka kepra.
Nitko nije izašao. Prolaznici su ispuštanjem kimijskih tvari izražavali odbojnost
prema njoj, misleći da se vratila kako bi likovala, da uhodi tamo neko domaćinstvo
koje o tome ništa nije znalo, no ona na njih nije obraćala pozornost.
Ako bi ušla i unutra zatekla svoju leglomamu, obje bi se razljutile, obje bi se
osjećale jadno, i zasigurno bi se bez potrebe posvađale, kao da nije proteklo toliko
godina.
Ako bi unutra zatekla sestru koja bi joj rekla da je njihova leglomama umrla, i da
ju je Lin pustila da ode ne uputivši joj čak ni neku ljutitu riječ, a kamoli riječ
oproštaja, ostala bi sama. Moglo se dogoditi da joj srce prepukne.
Ako ne bi zatekla... ako bi po svim katovima puzali samo mužjaci, koji žive
poput crva što su i bili, i koji više ne podsjećaju na kljukane princeze bez mozga već
samo na smrdljive bube koje jedu strvine, ako su njena leglomama i sestra otišle...
onda bi Lin nepotrebno ušla u pustu kuću. Njen povratak kući bio bi besmislen.
Prošao je jedan sat, a možda i malo više, prije nego što je Lin okrenula leđa
zgradi koja se raspadala. Vraćala se prema stanici mlatarajući glavonožicama i
nervozno trzajući glavoskarabejem.
Uhvatila se u koštac sa svojom melankolijom, zaustavila se u Vrani i dio goleme
svote koju je dobila od Šarenka potrošila na knjige i rijetke namirnice. Ušla je u jedan
ekskluzivni ženski butik. Upravnica je pustila jezik kada ju je ugledala, ali ju je Lin
ušutkala mahnuvši joj pred nosom svežnjem gvineja i kraljevskim gestom pokazala na
dvije haljine. Zahtijevala je da joj vrlo točno uzmu mjeru, jer je željela da joj obje
haljine stoje isto onako senzualno kao što bi stajale i ženama ljudi kojima ih je kreator
namijenio.
Kupila je obje. Upraviteljica više nije prozborila niti jednu riječ i samo je
nabrala nos dok je primala novac od jedne kepri.
Lin je išla ulicama Putenih Poljana u jednoj od kupljenih haljina, magličasto
plave boje koja joj je odlično stajala i činila njezinu crveno-smeđu kožu tamnijom.
Nije bila sigurna osjeća li se lošije ili bolje nego ranije.
Istu haljinu je odjenula i sljedećeg jutra kada se uputila na drugi kraj grada u
posjet Isaacu.
Tog je jutra zoru kod dokova Mrežodrveta pozdravio prodorni krik. Lučki radnici
vodijanoji proveli su cijelu noć u kopanju, oblikovanju, guranju i raščišćavanju velike
količine oblikovane vode. Kada je sunce izašlo, stotine njih izronilo je iz prljave
vode, zahvatilo pune šake riječne vode koju su bacili daleko preko Velikog Katrana.
Vrištali su i klicali dok su podizali posljednji tanak sloj tekućine iz velikog rova
kojeg su prokopali u rijeci. Zjapio je petnaest metara u širinu. Bio je to golem komad
zraka prosječen u riječnoj vodi, jarak čija je dužina od jedne do druge obale iznosila
otprilike tri stotine metara. S obje strane ostavili su uske rovove vode, kao i ponegdje
na samom dnu. Na dnu rova, na dubini od dvanaestak metara ispod površine, korito
rijeke bilo je preplavljeno vodijanojima. Njihova debela tijela klizala su se u blatu
jedna preko drugih, dok su oprezno lupkali po ovom ili onom vertikalnom rubu vode
na mjestima gdje je rijeka bila zaustavljena. Povremeno bi koji od vodijanoja
porazgovarao o nečem sa svojim sudrugovima i skočio preko njihovih glava
odbacivši se svojim golemim stražnjim nogama na kojima su imali plivaću kožicu
sličnu onoj na žabljim kracima. Zaronio bi kroz zračni zid u vodu i uputio se obaviti
neki neodređeni zadatak odbacujući se stopalima s plovećim kožicama. Ostali bi
užurbano iza njega poravnali vodu i začepili vodoumijeće, vrativši napravljenoj
blokadi cjelovitost.
U središtu rova stalno su vijećala tri kršna vodijanoja, koji su skačući ili puzeći
prenosili obavijesti sudrugovima oko sebe. Kada bi obavili posao, vraćali su se
vijećanju. Rasprave su bile žestoke. To su bili izabrani vođe štrajkaškog odbora.
Kada je sunce izašlo, vodijanoji na riječnom dnu i oni duž obala razvili su
zastave na kojim je pisalo OD SADA POŠTENE NADNICE! i BEZ POVIŠICE
NIŠTA OD RIJEKE.
S druge strane klanca nastalog u rijeci, mali čamci oprezno su veslali sve do
samog ruba vode. Mornari u njima su se istezali što su više mogli i mjerili udaljenost
do suprotne strane brazde. U očaju su vrtjeli glavama. Vodijanoji su im se rugali i
klicali.
Kanal je bio prokopan nešto južnije od Žitnog Mosta, na samoj granici područja s
dokovima. Neki brodovi su čekali da uđu, neki da odu. Otprilike kilometar i pol
nizvodno, u nezdravim vodama između Lošostrane i Kamilice, trgovački brodovi
zauzdavali su svoje morske zmajeve, puštajući da im se kotlovi gotovo ohlade. U
suprotnom smjeru, pokraj mola i pristaništa, u debelim kanalima Mrežodrveta pokraj
suhih dokova, kapetani brodova, od kojih su neki došli čak iz Khadoha, nestrpljivo su
zurili u predstražu vodijanoja koja je preplavila obalu. Bili su zabrinuti, jer nisu znali
kako će se vratiti kući.
Negdje oko podneva stigli su ljudi lučki radnici, kako bi se pobrinuli za utovar i
istovar. Ubrzo su otkrili da je njihova nazočnost manje-više nepotrebna. Kad obave
preostali posao i pripreme te brodove koji su i dalje bili usidreni u samom
Mrežodrvetu - za što će im biti potrebno najviše još dva dana - neće više imati što
raditi.
Mala skupina koja se upustila u raspravu s vodijanojima štrajkašima, došla je
pripremljena. U deset sati prije podne, otprilike dvadeset muškaraca iznenada je
pokuljalo iz svojih dvorišta i počeli su se penjati uz ogradu koja je opasavala dokove.
Kada su se našli s druge strane, potrčali su do ruba vode, pokraj predstraže
vodijanoja koji su im pomalo histerično klicali. Ti su ljudi izvadili vlastite natpise:
LJUDSKA BIĆA I VODIJANOJI PROTIV ŠEFOVA!
Pridružili su se bučnom pjevanju.
Tijekom sljedeća dva sata, raspoloženje je postalo ozbiljnije. Glavnina ljudskih
bića započela je s protudemonstracijama unutar niskih zidova područja dokova.
Vrijeđali su vodijanoje, nazivali ih žabama i žabama krastačama. Siktali su na ljudska
bića koja su štrajkala i nazivali ih izdajnicima svoje rase. Upozoravali su ih kako će
vodijanoji uništiti dokove te da će pasti i nadnice ljudi. Jedan ili dvojica nosili su
propagandni materijal "Tri Pera".
Između njih i ljudi štrajkaša, koji nisu zaostajali u vrištanju, nalazila se velika
masa zbunjenih, neodlučnih lučkih radnika. Išli su amo-tamo i zbunjeno psovali.
Slušali su obje strane.
Broj okupljenih počeo je rasti.
Na obje strane rijeke, i u samom Mrežodrvetu i na južnoj obali Sirijskog Vrela,
počeli su se okupljati oni koji su željeli biti svjedoci sukobu. Među njima je trčalo
nekoliko muškaraca i žena, koji su se kretali prebrzo da bi ih itko mogao identificirati,
i dijelili pamflete s logom Razuzdanog Otpadnika na vrhu. U sitno tiskanom tekstu
predlagalo se da se lučki radnici ljudi pridruže vodijanojima, jer je to jedini način da
postignu svoj cilj. Svatko je mogao primijetiti novine koje su kružile među ljudima
lučkim radnicima, ali ne i osobu ili osobe koje su ih dijelile uokolo.
Što je dan više odmicao i zrak postajao topliji, sve je više lučkih radnika
prelazilo zid kako bi se pridružili vodijanojima. Rastao je također i broj
protudemonstranata, u pojedinim trenucima čak vrlo brzo. No, što je više vremena
prolazilo, to se broj štrajkača osjetno brže povećavao.
U zraku je vladala napeta neizvjesnost. Okupljeni su postajali sve rječitiji i
tražili su od obje strane da nešto poduzmu. Počele su se pronositi glasine kako će im
se obratiti upravitelj lučke kapetanije, pa čak i da će se pojaviti Rudgutter osobno.
Za sve to vrijeme, vodijanoji u zračnom kanjonu izdubljenom u rijeci imali su
pune ruke posla oko utvrđivanja svjetlucavih vodenih zidova. Povremeno bi po koja
riba slučajno proletjela kroz ravne rubove i pala na tlo, gdje bi se koprcala ili bi
napola potonuli otpaci nježno završili u neočekivano nastalom ponoru. Vodijanoji su
sve vraćali. Radili su u smjenama, i plivali su kroz vodu prema gore, kako bi
vodoumijećem utvrdili gornje dijelove zidova rijeke. Hrabrili su ljude štrajkaše s
korita rijeke prekrivenog uništenim metalnim dijelovima i debelim glibom koji je
sačinjavao dno Velikog Katrana.
U pola tri, dok je sunce pržilo kroz slabašne oblake, viđena su dva cepelina kako
se približavaju dokovima, jedan sa sjevera, a drugi s juga.
Okupljeni su se uzbudili i ubrzo se pronio glas da dolazi gradonačelnik. Zatim su
primijećeni i treći i četvrti cepelin, kako postojano kruže nad gradom i približavaju se
Mrežodrvetu.
Nad riječnim obalama pojavila se sjena nespokojstva. Neki od okupljenih su se
bez riječi razišli. Štrajkaši su snažnije zapjevali.
U pet do četiri, cepelini su iznad dokova formirali znak X i ostali lebdjeti u
takvom poretku koji je predstavljao golem znak zabrane. Otprilike kilometar i pol na
istok, jedan usamljeni zrakoplov našao se iznad Kamilice, s druge strane nezgrapne
riječne petlje. Vodijanoji i ljudska bića kao i okupljena gomila zaklonili su oči rukama
i zagledali se u ta nepomična obličja, metak-tijela, nalik na sipe u lovu.
Zrakoplovi počeše ponirati prema tlu. Približavali su se dosta brzo, tako da su
sasvim iznenada postale uočljive pojedinosti njihove konstrukcije i veličina njihovih
napuhanih tijela.
Nešto prije četiri, iza okolnih krovova izdigla su se neobična organska obličja
koja su izašla kroz klizna vrata na vrhu policijskih potpornja u Mrežodrvetu i Siriji,
manjih kula koje nisu bile povezane mrežom zračnih pruga.
Predmeti koji gotovo da nisu imali težinu, počeli su se vrtjeti i nježno
poskakivati na povjetarcu, a potom su gotovo nasumice zaplovili prema pristaništu.
Nebo su neočekivano preplavile slične stvari. Bile su velike i imale meka tijela.
Svaka od njih predstavljala je masu iskrivljenog, podbuhlog tkiva prevučenog
složenim naborima i zavijucima kože, kraterima i neobičnim otvorima iz kojih je
kapalo. Središnja vreća imala je u promjeru otprilike tri metra. Na svakom od tih
stvorenja jahao je čovjek, sjedeći u sedlu privezanom za krupno tijelo. A ispod
svakog od tih tijela nalazio se splet pipaka, traka i mesa u plikovima koji se zibao i
spuštao petnaestak metara prema tlu.
Ružičasto-grimizno meso tih stvorenja pulsiralo je u pravilnim razmacima koji su
podsjećali na otkucaje srca.
 Te nevjerojatne stvari su se obrušile na okupljene. Punih deset sekundi oni koji
su ih opazili nisu od zaprepaštenja uspjeli izustiti ni riječ, niti su mogli povjerovati u
ono što vide. A zatim su se prolomili krici: "Ratnici!"
Kada se počela širiti panika, neki sat u blizini otkucao je četiri i nekoliko stvari
se odigralo istodobno.
Među okupljenima, i među protudemonstrantima, pa čak tu i tamo i među samim
lučkim radnicima koji su štrajkali, grupice muškaraca - i nekoliko žena - iznenada je
ispružilo ruke iza glava i hitro navuklo tamne kapuljače. Na njima nisu bili prosječeni
otvori ni za oči ni za usta; predstavljali su tamne zgužvane prazne površine.
S donjih strana zrakoplova - koji su sada bili gotovo nad glavama ljudi - izletjeli
su konopci koji su padajući šibali kroz zrak poput bičeva. Prevalili su zrakom
nekoliko stotina metara prije nego su se njihovi krajevi blago smotali na asfaltu.
Stjerali su okupljene, predstražu i demonstrante između četiri stupa od spuštene užadi,
po dva s obje strane rijeke. Mračne prilike su stručno i vratolomnom brzinom
skliznule niz konopce. Nisu prestajale nadirati. Podsjećale su na želatinaste grudice
koje se cijede niz iznutrice rasporenih cepelina.
Okupljeni, koje je obuzeo užas, povratiše glas i stadoše zapomagati. Istog časa
zaboravili su na sve što ih je do tog trenutka povezivalo. Ljudi su se raštrkali u svim
pravcima, gazeći preko onih koji su pali, vukući djecu i voljene i zaplićući se po
neravnoj kaldrmi. Pokušali su se izgubiti u bočnim ulicama koje su se od obala rijeke
širile poput mreže pukotina. Međutim, nailazili su na ratnike koji su im mirno išli
ususret.
Militia u odorama iznenada se iz svih bočnih ulica obrušila na predstražu. Začuli
su se užasnuti krici kada su se pojavili časnici na čudovišnim dvonožnim stvorovima,
koji su pružali kuke i mahali svojim glupavim glavama bez očiju, tražeći put tako što
su se oslanjali na jeku.
Zrak je bio prepun iznenadnih kratkih, bolnih krikova. Čim bi skrenule za kakav
ugao, manje skupine ljudi naletjele bi na pipke ratnika. Počinjali bi vrištati čim bi
nervni agens, koji se cijedio niz lisnate organe, prodro kroz njihovu odjeću i stigao do
gole kože. Uslijedila bi najprije kratka agonija, a potom hladna otupjelost i paraliza.
Piloti ratnici povlačili su čvoriće i potkožne sinapse koji su upravljali pokretima
tih stvorenja. Naizgled su velikom brzinom jurili iznad krovova sklepanih kućeraka i
skladišta pokraj dokova, navodeći otrovne privjeske tih svojih žestokih "konja" u
kanale između zdanja. Za sobom su ostavljali trag što su ga tvorila tijela u grču.
Pogledi palih bili su staklasti i od tupog bola im je na usta izbijala pjena. Pojedinci
među okupljenima - stari, slabi, alergični i oni koji nisu imali sreće - reagirali su na
ubode krajnje žestoko. Srca su im prestala kucati.
Tamna odijela policajaca bila su protkana nitima iz bičeva ratnika. Pipci nisu
mogli kroz njih prodrijeti.
 Policajci su pokuljali na otvoreno, gdje su se okupile predstraže. Ljudi i
vodijanoji zamahivali su plakatima kao loše oblikovanim toljagama. Unutar
neorganizirane mase dolazilo je do brutalnih okršaja, dok su policijski agenti
zamahivali nazubljenim batinama i bičevima prevučenim bodljama ratnika. Na pet-
šest metara od prvih redova zbunjenih i bijesnih demonstranata, prvi val policajaca
spustio se na koljena i podigao štitove-ogledala. Iza njih se začulo frktanje dvonožnih
stvorova, a potom su njihovi jahači zavitlali granate s plinom koje su se, bljujući dim
u lukovima, sručile na demonstrante. Policajci su, dišući kroz maske s filtrima,
neumoljivo zaronili u oblake.
Mala skupina policajaca odvojila se od formacije u obliku klina i obrušila se
prema rijeci. Stigavši do ruba vode, počeli su šišteće cijevi pune kuljajućeg plina
bacati u jarak koji su vodijanoji stvorili svojim vodoumijećem. Rupu su ispunili
kreketanje i krici vodijanoja koji su imali dojam da su im se zapalila i pluća i koža.
Brižljivo održavani zidovi počeli su se razdvajati i osipati, jer se sve više štrajkaša
bacalo kroz njih u rijeku ne bi li pobjegli od otrovnih isparavanja.
Tri policajaca su klečala su na samom rubu rijeke. Kolege su ih okružili poput
zaštitne kože. Njih trojica žurno skinuše meta-puške s leđa. Svaki od njih imao je po
dvije, napunjene i spremne i svaki je jednu spustio pokraj sebe. Žurno su prešli
pogledom duž rovova i zagledali se u gust, sivi dim. Iza njih je stajao policajac s
neobičnim srebrnim epoletama kapetana-čudotvorca. On je užurbano nešto mrmljao
prigušenim glasom. Zatim je dodirnuo sljepoočnice prvog strijelca i trgnuo ruke. Isto
je ponovio i s ostalom dvojicom.
Oči muškaraca iza maski su zasuzile i odmah potom se razbistrile. Sada su mogli
sasvim jasno vidjeti kroz dim.
Svaki od njih je savršeno dobro poznavao oblik tijela i način kretanja svog cilja.
Strijelci su kroz maglu od plina na brzinu pogledali prizor i ugledali svoje ciljeve koji
su se savjetovali držeći vlažne krpe preko usta i nosova. Uslijedio je kratki rafal, tri
hica bila su ispaljena jedan za drugim.
Dvojica vodijanoja padoše. Treći se u panici počeo osvrtati oko sebe, ali nije
mogao vidjeti ništa osim pramenova opakog plina. Pojurio je k vodi koja ga je držala
unutra, zahvatio punu šaku i počeo joj pjevušiti, izvodeći drugom šakom brze i tajne
kretnje. Jedan od strijelaca na obali brzo spusti pušku i podiže drugo oružje. Shvatio
je da je njegov cilj bio šaman, i da će, bude li imao dovoljno vremena, dozvati
vodenu vilu. To bi itekako zakompliciralo stvari. Policajac je podigao pušku do
ramena, naciljao i opalio. Udarna igla s pričvršćenim komadićem kremena skliznula je
duž nazubljenog ruba žlijeba i škljocnula.
Metak je svojim prolaskom još više uzburkao uskovitlani plin i zario se u vrat
cilja. Treći član štrajkačkog odbora vodijanoja je grčeći se pao u blato, a voda je
pokuljala na sve strane. Od njegove krvi stvorila se barica koja se polako počela
zgrušavati.
Zidovi rova u rijeci podignutog pomoću vodoumijeća počeli su se raspadati i
rušiti. Ulegli su i savili se, a voda je sada u mlazovima prodirala kroz njih,
razvodnjavala riječno korito i obigravala oko stopala nekolicine preostalih štrajkaša.
Vrtložila se isto kao i plin iznad nje, dok se Veliki Katran uz drhtaj nije obnovio i
zaliječio malu pukotinu koja ga je bila paralizirala, a njegove struje posve zbunila.
Prljava voda je pokopala krv, štrajkačke papire i tijela.
Dok je militia tako gušila štrajk u Mrežodrvetu, iz petog cepelina su izletjeli
kablovi isto kao i izostalih.
Okupljeni u Kamilici vikali su i urlajući zorno prenosili kako napreduje borba.
Članovi predstraže, koji su uspjeli umaknuti, posrtali su oronulim uličicama. Skupine
mladih jurile su amo-tamo, uzbuđene i zbunjene.
Ulični prodavači u Ulici Srebrnoleđa urlali su i pokazivali prstima na debeli
zrakoplov koji je prema tlu spuštao opremu koja se ljuljala. Njihove povike prigušila
je iznenadna tutnjava i buka sirena s neba kad su se, jedan za drugim, oglasili svih pet
cepelina. Vod policajaca dojedrio je kroz zagrijani zrak na ulice Kamilice.
Skliznuli su ispod silueta krovova u smrdljivi zrak i začuo se topot njihovih
golemih čizama po skliskom betonu dvorišta u koje su se spustili. U tim svojim
čudnim oklopima više su sličili konstruktima nego ljudskim bićima. U slijepoj uličici
je nekoliko radnika i nosača košara blenulo u njih otvorenih usta, sve dok se jedan
policajac nije načas okrenuo i podigao golemu pušku široke cijevi, kojom je prijeteći
zamahnuo. Vidjevši to, promatrači su polegli po tlu ili su se okrenuli i pobjegli.
Militia odred sjurio niz stube s kojih se cijedila voda u podzemnu klaonicu.
Provalili su kroz nezaključana vrata i zapucali u uskovitlani, krvavi zrak. Mesari i
koljači su se zbunjeno okrenuli prema vratima. Jedan od njih je pao i zakrkljao u
agoniji, jer mu je metak raznio pluća. Njegova ionako krvava tunika ponovo se
natopila, ali ovog puta iznutra. Ostali radnici su se razbježali. Usput su se spoticali i
sklizali, gazeći po hrskavicama.
Militia je nasilno poskidala trupla koza i svinja koja su se ljuljala i cijedila. Kad
su to obavili, ljudi u oklopima su se okomili na pokretnu traku s kukama i nisu je
pustili na miru dok je nisu uspjeli istrgnuti iz vlažnog stropa. Nahrupili su prema
stražnjem dijelu prostorije. Protutnjali su stubama i preko malog odmorišta. Ništa ih
nije moglo usporiti, pa ni vrata koja su vodila u spavaću sobu Benjamina Savitljivca.
Kada su se našli unutra, policajci su zauzeli položaj s obje strane ormara,
pričekavši da jedan od njih skine s leđa golemi malj. Zamahnuo je maljem po starom
drvetu i sa samo tri udarca razbio ormar iza kojeg se pojavila rupa u zidu iz koje je
dopiralo dahtanje parnog stroja i neravnomjerna svjetlost uljanice.
Dvojica policajaca nestadoše u tajnoj prostoriji. Začuo se prigušeni krik i
nekoliko udaraca čekićem. Benjamin Savitljivac je grčeći se izletio kroz otvor u zidu
koji se urušavao. U prolazu je čađave zidove poprskao krvlju koja je na njima
ostavila zrakast uzorak. Pao je licem na pod, vrisnuo i nesuvislo psujući pokušao
otpuzati odavde. Neki drugi policajac se sagnuo, ščepao ga za košulju, podigao i
tresnuo o zid.
Ben je nešto blebetao i pokušavao pljunuti dok je zurio u bezosjećajno plavo lice
maske, komplicirane zatamnjene naočale, plinsku masku i kacigu sa šiljcima, i koji je
podsjećao na lice kakvog insektolikog demona.
Glas koji je dopro kroz otvor za usta bio je monoton, ali sasvim jasan.
"Benjamine Savitljivče, molim vas dajte svoj usmeni ili pismeni pristanak da
ćete krenuti sa mnom i ostalim pripadnicima policije Novog Krobuzona do mjesta po
našem izboru, radi ispitivanja i prikupljanja informacija." Policajac je tresnuo Bena o
zid, izbivši mu zrak i natjeravši ga da lane nešto nerazgovjetno. "Pristanak je dobiven
u mojoj nazočnosti i u nazočnosti dva svjedoka”, odgovorio je policajac. "Je li tako?"
Dvojica policajaca koji su stajali iza časnika istovremeno kimnuše i odgovoriše:
"Tako je."
Časnik je stavio Benu lisice i usput ga raspalio nadlanicom. Udarac je Bena
ošamutio i ozlijedio mu usnu. Pijano je zakolutao očima i ispljunuo krv. Golemi
čovjek u oklopu ga je prebacio preko ramena i izašao iz sobe.
Policajci koji su ušli u malu tiskaru čekali su da ostatak voda izađe za časnikom
u hodnik. Zatim istodobno skinuše s opasača po jednu veliku željeznu bombu i
pritisnuše čepove koji su pokrenuli burnu kimijsku reakciju. Ubacili su te bombe u
pretrpanu prostoriju u kojoj je konstrukt i dalje okretao ručku stroja za tisak.
Policajci su jurili hodnikom za svojim časnikom poput nezgrapnih dvonožnih
nosoroga. Kiselina i prah u cjevobombama su se pomiješali i šištali, žestoko buknuli i
zapalili nabijeni barut. Uslijedile su dvije detonacije od kojih su zadrhtali vlažni
zidovi zgrade.
Hodnik se zatresao od udara kada je bezbroj listova zapaljenog papira izletjelo
kroz vrata zajedno s vrućom bojom i otrgnutim dijelovima cijevi. Svjetlarnik se
rasprsnuo, posijavši na sve strane komade metala i stakla. Djelići uvodnih članaka i
objava razbacani su poput oprljenih konfeta po okolnim ulicama. MI KAŽEMO,
pisalo je na jednom, i IZDAJA! na drugom. Na pojedinima je ostao čitav naziv
novina, Razuzdani otpadnik. Na nekima je bio poderan i oprljen pa se mogao naslutiti
samo dio. Raz...
Policajci su se, jedan za drugim, pomoću kopči na opasačima prikvačili za užad
koja ih je čekala. Zatim su počeli povlačiti poluge ugrađene u naprtnjače. Na taj način
su stavili u pogon nekakav snažan, skriven stroj koji ih je podigao s ulice u zrak čim
se pokrenuo kolotur na opasaču i kada su se njegovi moćni zupci prepleli. Tamne,
zdepaste prilike vratile su se natrag u utrobu svog cepelina. Časnik je čvrsto stisnuo
Bena, a kolotur nije zakazao pod težinom dodatnog čovjeka.
 Dok je slabašni plamen bez ikakvog plana poigravao iznad nekadašnje klaonice,
s krova je palo nešto što se prethodno zaglavilo u otrcanom žlijebu. Napravilo je
nekoliko premeta kroz zrak i svom snagom tresnulo na prljav pločnik. Bila je to glava
Benovog konstrukta, za koju je i dalje bila pričvršćena nadlaktica.
Ruka se pomahnitalo trzala u želji da nastavi s okretanjem ručke koje više nije
bilo. Glava se zakotrljala. Podsjećala je na lubanju obloženu kositrom. Njezina
metalna usta su se još nekoliko sablasnih sekundi trzala, kao da glava na odvratan
način parodira kretanje, grabeći po neravnom tlu čeljustima koje su se otvarale i
zatvarale.
Već poslije pola minuta ostala je bez imalo energije. Njezine staklaste oči su
zatreperile i naglo se ukočile. Bila je nepokretna.
Sjena cepelina, sada punog policajaca, minula je preko te mrtve stvari kad je on
polako preletio iznad Kamilice. Nastavio je preko posljednjih brutalnih i jadnih
okršaja kod dokova, prošao pokraj Parlamenta i preko cijelog golemog grada na putu
do stanice Perdido i dvorana za ispitivanje u Šiljku.
U početku mi je bilo mučno biti u njihovoj blizini, pokraj svih tih muškaraca,
njihovog teškog, smrdljivog daha, njihove tjeskobe koja im poput octa izbija kroz
kožu. Žudio sam za hladnoćom i tamom ispod tračnica, gdje su jednostavniji oblici
života ustrajavali, međusobno se borili, umirali i bivali pojedeni. U toj okrutnoj
jednostavnosti nalazio sam utjehu.
Ali ovo nije moja zemlja i nije na meni da biram. Potrudio sam se obuzdati.
Borio sam se protiv nepoznatog pravosuđa ovog grada, svih tih oštrih podjela i
ograda, crta koje dijele ovo od onoga i tvoje od mojega. Oblikovao sam sebe prema
tome. Potražio sam utjehu i zaštitu u tome što me nitko ne posjeduje, što sam samo
svoj, što sam po prvi put izoliran i što pripadam samo sebi i nikome drugom. Ali
iznenada i na krajnje brutalan način, otkrio sam da sam žrtva neviđene prijevare.
Nasamaren sam. Kada nastupi kriza, ni ovdje ne mogu biti samo svoj kao ni u
Cymehovom stalnom ljetu (gdje su "moj pijesak" ili "tvoja voda" apsurdnosti koje
će ubiti onoga koji ih izgovori). Predivna izolacija koju sam potražio raspala se.
Meni je potreban Grimnebulin, Grimnebulinu je potreban njegov prijatelj, a
njegovom prijatelju je potrebna pomoć svih nas. Jednostavnom matematičkom
operacijom lako se brišu opći termini i dolazi do toga da je i meni potrebna pomoć.
Da bih spasio sebe, moram pomoć ponuditi drugima.
Posrćem, ali ne smijem pasti.
Nekada sam bio stvorenje zraka i on me se sjeća. Kad se popnem na gradske
bedeme i nagnem prema vjetru, on me škaklja svojim strujama i vektorima iz moje
prošlosti. U uskovitlanim brazdama ove atmosfere u stanju sam nanjušiti i vidjeti
put kojim su prošle grabljivice i plijen.
Ja sam poput ronioca koji je izgubio odijelo, koji još može zuriti kroz stakleno
dno čamca i promatrati stvorenja u toj tami, kako ona pri površini, tako i ona u
dubini, može slijediti njihov prolazak i osjetiti kako ga struje vuku, iako su
iskrivljene i daleke, zaklonjene i napola skrivene.
Ja znam da na nebu nešto ne valja.
To zaključujem po uznemirenim jatima ptica, koje nepovjerljivo bježe od
pojedinih zračnih područja. To zaključujem po paničnom prolaska zmajčića koji kao
da se u letu stalno osvrću.
Ljeti se zrak otežao od vrućine primiri, a sada su tu te pridošlice, ti uljezi koje
ne mogu vidjeti. Zrak je opterećen zlom. Moja znatiželja je sve veća. Probudio se u
meni instinkt lovca.
Ali vezan sam za tlo.
 Četvrti dio
Kuga košmara
 Dvadeset sedmo poglavlje

Nešto neugodno i uporno natjeralo je Benjamina Savitljivca da se probudi.

Glava mu se njihala i od toga mu je pozlilo. U želucu mu se komešalo.
Sjedio je privezan za stolac u maloj, aseptički bijeloj prostoriji. Na jednom zidu
nalazio se prozor s mat staklom kroz koji je prodirala svjetlost, ali se ništa nije
vidjelo, tako da nije mogao zaključiti što je vani. Nad njim se nagnuo neki čovjek u
bijeloj kuti i bockao ga dugačkim komadom metala koji je žicama bio spojen za motor
što je zujao.
Benjamin se zagledao u čovjekovo lice i ugledao vlastito. Čovjek je imao masku
od savršeno glatkog, zaobljenog zrcala konveksne leće u kojem se zrcalilo
Benjaminovo izobličeno lice. Koža prošarana modricama i krvlju na tom udubljenom i
smiješnom licu, ipak je zaprepastila Benjamina.
Neki čovjek je tek malo odškrinuo vrata i ostao stajati djelomično unutra, a
djelomično vani. Držao je vrata i pogledao u smjeru iz koga je došao, obrativši se
nekome u hodniku ili glavnoj prostoriji do ove.
"... drago mi je da ti se sviđa", čuo je Benjamin. "... u kazalište s Kasandrom
večeras, nikad se ne zna.... ne, te oči me i dalje ubijaju..." Čovjek se kratko nasmijao u
znak odgovora na neku ljubaznu primjedbu koju Ben nije čuo. Mahnuo je. Potom se
okrenuo i ušao u malu prostoriju.
Okrenuo se prema stolcu i Benjamin ugleda priliku koju je viđao na sjednicama,
kako drži govore, i na brojnim golemim plakatima izlijepljenim po cijelom gradu. Bio
je to gradonačelnik Rudgutter.
Tri nepokretne prilike u prostoriji odmjeravale su jedna drugu.
"Gospodine Savitljivče", konačno mu se obratio Rudgutter. "Moramo
razgovarati."
"Dobio sam poruku od Goluba." Isaac je mahnuo pismom dok se vraćao za stol
koji su on i David postavili u Lublamaijevom kutu u prizemlju. Za njim su prethodnog
dana proveli mnoge sate, kujući beskorisne planove.
Lublamai je ležao, slinio i srao na slamarici nekoliko koraka od njih.
Lin je sjedila s njima za stolom, ravnodušno jedući kolutiće banane. Stigla je dan
ranije i Isaac joj je mucajući i napola nesuvislo ispričao što se dogodilo. I on i David
kao da su bili u šoku. Prošlo je nekoliko trenutaka prije nego što je ona primijetila
Yaghareka, koji se kukavno krio u sjeni blizu zida. Nije bila sigurna bi li ga
pozdravila pa mu je samo kratko mahnula, a on se napravio da to nije ni vidio.
Pridružio im se dok su njih četvoro jeli bijednu večeru. I dalje je bio ogrnut golemim
ogrtačem koji je skrivao lažna krila za koje je ona znala, mada joj uopće nije padalo
na pamet da mu kaže da zna za njih.
U jednom trenutku tijekom te duge večeri u kojoj su se svi osjećali jadno, Lin
padne na pamet da se konačno dogodilo nešto što je natjeralo Isaaca da prizna njihovu
vezu. Kada je tek bila stigla, zadržao je njezine ruke u svojima. Čak nije ni
razmetljivo razvukao rezervni krevet kada je pristala da ostane. Nije to bila nikakva
pobjeda, niti konačna potvrda ljubavi kakvu bi ona željela doživjeti. Razlog za ovu
promjenu kod njega bio je jednostavan.
David i on su imali važnijih briga.
Onaj malo ogorčeniji dio njezinog uma nije čak ni sada povjerovao da se on
potpuno promijenio. Dobro je znala da mu je David stari prijatelj i da ima slične
liberalne poglede na svijet. To je značilo da će shvatiti - ako je uopće razmišljao o
njima - koliko je situacija složena. Isaac je mogao računati na njegovu diskreciju.
Ipak, nije si dopustila razbijati glavu oko toga, jer je smatrala da bi bilo podlo i
sebično misliti na sebe sada kada je Lublamai... unakažen.
Ona, razumije se, nije mogla osjetiti nesreću koja se dogodila Lublamaiju kao što
su to mogli njegovi prijatelji, ali prizor koji je pružalo to bezumno, slinavo stvorenje
na slamarici ju je zaprepastio i uplašio. Bilo joj je drago što se nešto dogodilo
gospodinu Šarenku, tako da je mogla nekoliko sati ili dana provesti sa Isaacom koji je
osjećao veliku krivnju i bio potpuno shrvan.
Povremeno bi se razgoropadio i ljutito i bespotrebno počeo skakati, vičući: "U
redu!" Odlučno bi protrljao ruke, ali zapravo ni o čemu nije morao odlučivati, niti je
išta mogao poduzeti. Dok ne budu imali nekakav trag, makar nagovještaj, nešto po
čemu bi se ravnali, ništa nisu mogli učiniti.
Te noći su ona i Isaac zajedno spavali na platformi. On se u očaju pripio uz nju,
ali se nije nimalo uzbudio. David je otišao kući, obećavši da će se vratiti rano ujutro.
Yagharek je odbio madrac. Čučnuo je u kutu, čudno prekriživši noge i pogrbivši se,
očigledno pazeći da ne slomi svoja navodna krila. Lin nije znala ne skida li ih zbog
nje ili u toj pozi spava otkad zna za sebe.
Sljedećeg jutra su sjedili za stolom, pili kavu i čaj i ravnodušno jeli, pitajući se
što bi trebali učiniti. Isaac je otišao provjeriti poštu i odmah je pobacao sve gluposti.
Vratio se samo sa Lemuelovom porukom: nije imala marku, što je značilo da ju je
osobno donio neki od podčinjenih.
"Što kaže?" brzo je upitao David.
Isaac je držao papir tako da su David i Lin mogli čitati preko njegovog ramena.
Yagharek se držao po strani.
U mojim bilješkama sam pronašao trag izvoru Čudne Gusjenice. Riječ je o
nekom Josefu Cuaduadoru. Radi u službi nabave u Parlamentu. Ne želeći gubiti
vrijeme i sjetivši se da mi je obećan poveći honorar, već sam zajedno s mojim
Velikim Pomoćnikom g. X-om, razgovarao s g. Cuaduadorom. Malo smo ga pritegnuli,
jer nije htio surađivati. J.C. je u početku mislio da me šalje militia. Razuvjerio sam
ga, a zatim sam osigurao njegovu rječitost uz malu pomoć X-ovog prijatelja
Kremenjače. Izgleda da je naš g. C. oslobodio gusjenicu iz službene pošiljke ili nečeg
sličnog. Još od tada grdno žali zbog toga. (Čak mu nisam ni puno platio za nju.) Ništa
ne zna o namjeni niti porijeklu te ličinke. Kao ni o sudbini ostalih iz prvobitne skupine
- uzeo je samo jednu. Imam samo jedan trag: (Beskoristan? Koristan?) Paket je bio
za dr. Barbel? Barier? Berber? Barline itd. u I&R.
Izvještavam o trošku za obavljene usluge, 'Zaac. Slijedi račun po stavkama.
Lemuel Golub.
"Fantastično!" planuo je Isaac, pošto je pročitao pismo. "Kakav jebeni trag..."
David je bio zgranut.
"Parlament?" jedva je uspio procijediti kroz zube. "Zajebavamo se s
Parlamentom? Tako ti dragog Klepetala, imaš li ti uopće pojma u kolikim smo
govnima? Koji si kurac mislio s tim 'Fantastično!' ti jebeni kretenu? Oh, baš divno!
Morat ćemo zatražiti od Parlamenta popis svih onih koji rade u krajnje tajnom
"Odjelu za istraživanje i razvoj", a čija imena počinju sa B, zatim ćemo morati jednog
po jednog pronaći i priupitati znaju li bilo što o nečemu što leti i izaziva komu kod
žrtava koje prethodno na smrt isprepada, s posebnim osvrtom na to kako da uhvatimo
dotičnu spodobu. Ništa lakše!"
Nitko nije prozborio ni riječ. Soba je polako utonula u sumornu tišinu.
U svom jugozapadnom kutu, Smrdljiva Bara se susretala s Nižom Spiralom,
poznatom po rizicima, zločinu i ostacima nekadašnje veličanstvene arhitekture
uglavljene u omču rijeke.
Prije nešto više od sto godina, Niža Spirala bila je gradsko središte u kojem su
živjele najslavnije obitelji. Mackie-Drendasovi i Turgisadysovi; Dhrchshachet,
financijer vodijanoj i osnivač Drač banke; Sirrah Jeremile Carr, trgovac-seljak; svi su
oni imali velike kuće u širokim ulicama Niže Spirale.
Međutim, u Novom Krobuzonu je bilo došlo do velikog procvata industrije koju
su uglavnom financirale upravo te obitelji. Posvuda su nicale i množile se tvornice i
dokovi. Sivokriv, odmah s druge strane rijeke, doživio je kratkotrajni bum sitne
manufakture sa svom propratnom bukom i smradom. Pretvoren je u velik deponij na
obali rijeke. Novi predjel koji se sastojao od ruševina, škarta i industrijskih otpadaka,
nastao je ubrzanom parodijom geološkog procesa. Na ograđene gomile smeća u
Sivokrivu kola su izručivala tovar za tovarom otpisanih strojeva, pljesnivog papira,
šljake, organskih otpadaka i kimijskog detritusa. Odbačene stvari su se slijegale,
pomicale i nalazile sebi mjesto. Poprimale su izvjestan oblik oponašajući prirodu.
Podsjećale su na humke, doline, kamenolome i bazene u kojima je ključalo od kužnog
plina. Već poslije nekoliko godina, lokalne tvornice su se preselile, ali smetlišta su
ostala. Vjetrovi koji su puhali s mora bili su dovoljno jaki i prenosili su kužni smrad
preko Katrana u Nižu Spiralu.
Bogataši su napustili svoje domove. Niža Spirala je brzo i naočigled propadala.
Postala je bučnija. Boja i kreč počeli su bubriti, goleme zgrade počele su se groteskno
ljuštiti kad su pretvorene u domove za sve brojnije stanovništvo Novog Krobuzona.
Razbijeni prozori bili su popravljani i ponovo razbijani. Doselili su se sitni vlasnici
prodavaonica, pekari i stolari. Niža Spirala se svjesno prepustila neminovnoj
gradskoj sklonosti ka spontanoj izgradnji. Zidovi, podovi i stropovi nisu odgovarali
novim stanovnicima i oni su ih prepravljali. Napuštenim građevinama pronašli su
novu i domišljatu namjenu.
Derkhan Plavodan hitala je k ovoj gomili upropaštenih zgrada koje su korištene u
sasvim pogrešne svrhe. Čvrsto je stezala torbicu. Lice joj je bilo ukočeno i izražavalo
je tugu koju je osjećala.
Prešla je preko Mosta Pijetlova Kresta, jedne od najstarijih građevina u gradu.
Bio je uzak i neravno popločan, a kuće su bile ugrađene u sam kamen. Sa sredine
mosta niste mogli vidjeti rijeku. Derkhan je s jedne strane nazirala samo grube,
zdepaste obrise kuća koje su bile stare gotovo tisuću godina i čije su prelijepe
mramorne fasade odavno propale. Preko mosta su bili su rastegnuti konopci za sušenje
rublja. Na sve strane odzvanjao je bučan i razuzdan razgovor i rasprave.
Kada se našla u samoj Nižoj Spirali, Derkhan je brzo prošla ispod Južne pruge i
uputila se na sjever. Rijeka preko koje je upravo prešla pravila je oštar zavoj i
vraćala se natrag k njoj u obliku golemog slova S, ali bi odmah zatim ispravila svoj
tok i uputila se na istok, kako bi se susrela s Tumorom.
Niža Spirala pretapala se sa Smrdljivom Barom. Kuće su bile manje, ulice uže i
vijugavije. Vlažne stare zgrade ljuljale su se iznad njezine glave. Kosi krovovi od
škriljca visjeli su im preko uskih ramena poput ogrtača, tako da su podsjećale na
bjegunce. Na izdubljenim prednjim sobama i u središnjim dvorištima, u kojima su
drveće i grmlje uvenulo zbog prljavštine što je neumoljivo nadirala, bile su
postavljene grubo istesane ploče koje su oglašavale skarabomantiju, automatsko
čitanje i terapiju u kojoj se koriste čarolije. Ovdje su se najsiromašniji ili
najnepokorniji delinkventi-kimičari i čudotvorci iz Smrdljive Bare otimali za prostor
sa šarlatanima i lažljivcima.
Derkhan je provjerila upute koja je dobila i uspjela nekako stići do štala Svetog
Jelenka. Bio je to skučeni mali prolaz, koji se završavao srušenim zidom. Sa svoje
desne strane, Derkhan je vidjela visoku zgradu boje hrđe, opisanu u uputama. Prešla je
preko praga bez vrata i nastavila gaziti po smeću kroz kratki neosvijetljen prolaz po
kojem se bukvalno cijedila vlaga. Na kraju tog hodnika ugledala je zavjesu od perli,
zapravo od komadića stakla nanizanih na žicu, zavjesu za koju su joj rekli neka je
potraži. Zavjesa se lagano lelujala.
Natjerala se da se smiri i nježno povukla podmukle komadiće, ne posjekavši se.
Potom je ušla u mali salon iza zavjese.
Oba prozora u sobi bila su prekrivena nekim debelim materijalom, koji je bio
prilijepljen za njih u velikim naborima, što su u zraku stvarali guste sjene. Prostorija
je bila oskudno namještena u istim smeđim tonovima smeđe kao što je bilo i oskudno
osvjetljenje. Iza niskog stola sjedila je neka punašna, kosmata žena zavaljena u fotelji
koja samo što se nije raspala, i pijuckala čaj na apsurdno otmjen način.
Odmjerila je Derkhan.
"Što mogu učiniti za vas?" ravnodušno je upitala, kao da se miri sa sudbinom.
"Vi ste komunikatriks?" upitala je Derkhan.
"Uma Balzam." Žena je nakrivila glavu. "Imate li kakav poslić za mene?"
Derkhan se uputila preko prostorije i nervozno ostala stajati pokraj raspadnute
sofe, dok joj Uma Balzam nije dala znak da sjedne. Derkhan je to učinila naglo i
odmah počela prekapati po torbi.
"Moram... uh... razgovarati s Benjaminom Savitljivcem." Glas joj je zvučao
napeto. Izbacivala je riječi u kratkim rafalima, zauzdavajući se. Svaki puta prije nego
što bi nešto rekla najprije bi se zauzdala, a potom je ispljunula riječi u jednom dahu.
Izvadila je vrećicu s otpacima koje je pronašla u klaonici.
Prethodne večeri, nakon što se Novim Krobuzonom proširila vijest o tome da je
policija ugušila štrajk lučkih radnika, otišla je do Kamilice. Glavnu vijest pratile su i
glasine. Jedna od njih odnosila se na sporedni napad na glasilo buntovnika u Kamilici.
Bilo je već kasno kada je Derkhan tamo stigla prerušena kao i uvijek kad je
posjećivala vlažne ulice u jugoistočnom dijelu grada. Padala je kiša; tople,
debeljuškaste kapi bubnjale su poput trule robe po šuti u slijepoj uličici. Glavni ulaz
bio je blokiran, tako da je Derkhan ušla kroz niski prolaz kroz koji su ubacivani meso
i životinje. Uhvatila se za odvratno kamenje ispusta, prljavo od izmeta i krvi tisuća
užasnutih životinja, ispod kojeg se nalazila jazbina koljača. Zanjihala se i skočila s
visine od metar i nešto u krvavu tamu napuštene klaonice.
Puzeći je prešla preko uništene pokretne trake, spotičući se o kuke za meso
razbacane po podu. Posrtala je kroz hladne i ljepljive bare krvi.
Derkhan je zaobišla kamenje koje je stršilo iz zidova i popela se uz porušeno
stubište koje je vodilo do Benove sobe, središta eksplozije. Put kojim je prošla bio je
popločan otkinutim i uništenim komadima strojeva za tiskanje i čađavim komadićima
tkanine i papira.
Sama soba je izgledala kao rupa ispunjena otpacima. Komadi zidova slomili su
krevet. Zid između Benove spavaće sobe i skrivenog stroja za tisak bio je gotovo
potpuno uništen. Slaba ljetna kišica padala je kroz razbijeni svjetlarnik na jedva
prepoznatljiv skelet stroja.
Derkhanino lice grčilo se od napetosti. Dala se u mahnitu potragu. Iskopala je
djeliće dokaza da je ovdje nekada živio jedan čovjek. Sada ih je izvadila i spustila na
stol pred Umu Balzam.
Uspjela je naći njegov pribor za brijanje s nekoliko dlačica i krvavom hrđom na
žiletu. Ostatke jednih hlača. Komad papira umrljan njegovom krvlju iz vremena kada
je njime do iznemoglosti trljala crvenu mrlju na zidu. Posljednja dva broja
Razuzdanog Otpadnika pronašla je ispod ostataka njegovog kreveta.
Uma Balzam je gledala kako vadi tu patetičnu zbirku predmeta.
"Gdje je on?" upitala je.
"Ja... mislim da je u Šiljku”, odvratila je Derkhan.
"E to će te koštati poseban dodatak," oporo je primijetila Uma Balzam. "Ne
volim petljati sa zakonom. Reci mi ponešto o tim stvarima."
Derkhan joj je pokazala svaku stvar koju je donijela. Uma Balzam bi kratko
kimnula poslije svake pokazane, ali izgleda da su je posebno zainteresirali brojevi
RO-a.
"On je ovo napisao, je li tako?" oštroumno je upitala opipavajući papir.
"Da." Derkhan joj nije odmah rekla da ih je on i objavio. Držala se ustanovljenog
načela da ne treba otkrivati imena, iako su je uvjeravali da komunikatriksu može
vjerovati. Zarada Ume Balzam ovisila je uglavnom od kontakata s ljudima koji su
radili za policiju. Ne bi se financijski dobro provela ako bi počela prodavati svoje
klijente. "Ovo..." Derkhan joj je skrenula pozornost na središnju rubriku pod naslovom
Što mi mislimo "... on je ovo napisao."
"Ahhh..." izustila je Uma Balzam. "Šteta što to nemaš ispisano njegovim
rukopisom. Ali ni ovo nije loše. Znaš li još nešto neobično u vezi s njim?"
"Ima tetovažu. Iznad lijevog bicepsa. Nešto poput ovoga." Derkhan je izvadila
crtež ukrašenog sidra kojeg je napravila. "Mornar?"
Derkhan se neveselo osmjehnula.
"Bio je otpušten i isprebijan, a da nije ni kročio na brod. Napio se čim se
prijavio i uvrijedio je kapetana prije nego što se tetovaža i osušila." Sjetila se
vremena kada joj je to ispričao.
"U redu", rekla je Uma Balzam. "Dvije marke za pokušaj. Pet maraka kao
honorar za stupanje u vezu, ako uspijem doprijeti do njega, Zatim dva stivera po
minuti dok budemo povezani. I dodatni zlatnik ako je u Šiljku. Je li ti to prihvatljivo?"
Derkhan kimnu. Bilo je skupo, ali ova vrsta čudotvorstva nije se mogla naučiti u
nekoliko koraka. Svatko je mogao naučiti obične vradžbine, ali za ovu vrstu psihičkog
kanaliziranja bili su potrebni izvanredan urođeni talent kao i godine marljivog učenja.
Bez obzira na svoju pojavu i okruženje, Uma Balzam nije bila lošiji čudotvorac od
starijeg Prepravljača ili kimerista. Derkhan se uhvatila za novčanik. "Platit ćeš
poslije. Prvo da vidimo hoćemo li se uspjeti probiti." Uma Balzam je zavrnula lijevi
rukav. Meso joj se namreškalo i zadrhtalo. "Nacrtaj mi tu tetovažu. Neka bude što
sličnija originalu." Potom je kimnula i pokazala Derkhan na stolac u kutu na kojem je
stajala paleta s gomilom kistova i tintama raznih boja.
Derkhan je donijela materijal i počela crtati po ruci Ume Balzam. Usredotočila
se koliko je najviše mogla i pokušala pogoditi točne nijanse boje. Trebalo joj je
otprilike dvadeset pet minuta da to završi. Sidro koje je nacrtala bilo je nešto
uočljivije od Benjaminovog (djelomično zbog kvalitete tinte), i možda malo
razvučenije. Bez obzira na sve, bila je sigurna da će svatko tko je vidio original
shvatiti da je njezin crtež kopija tog sidra. Naslonila se, zadovoljna učinjenim.
Uma Balzam je mahala rukom kao debelim pilećim krilom dok je čekala da se
tinta osuši i kopala po ostacima iz Benjaminove sobe.
"... krvavo nehigijenski krvav način da se zarađuje za život..." promrmljala je
ona, no dovoljno glasno da ju je Derkhan mogla čuti. Uma Balzam je podigla
Benjaminov aparat za brijanje i spretno sebe letimice posjekla po bradi. Potom je
protrljala krvavi komad papira po posjekotini. Zatim je podigla svoju suknju i navukla
nogavicu hlača što je više mogla uz svoje debelo bedro.
Uma Balzam je ispružila ruku ispod stola i izvadila kutiju napravljenu od kože i
tamnog drveta. Spustila ju je na stol i otvorila.
Unutra se nalazila gomila isprepletenih ventila, cijevi i žica, koje su prolazile
jedne ispod i iznad drugih, tvoreći nevjerojatno zgusnut uređaj. Iznad njega nalazio se
smiješna kaciga izrađena od bronce, s čije je prednje strane stršila neka vrsta
nakalemljene trube. Kaciga je bio pričvršćena za kutiju pomoću dugačkog komada
namotane žice.
Uma Balzam je ispružila ruku i izvadila kacigu. Trenutak je oklijevala, a onda ju
je stavila na glavu. Pričvrstila je kožne remenčiće. Iz nekog skrivenog mjesta u kutiji
izvadila je veliku ručku, koja je lako ušla u šesterokutnu rupu na boku uređaja u kutiji.
Uma Balzam je postavila kutiju na rub stola okrenut prema Derkhan. Povezala je
uređaj s kimijskom baterijom.
"Tako", izusti Uma Balzam odsutno se lupkajući po bradi koja je još pomalo
krvarila. "Morat ćeš ga staviti u pogon okretanjem ručke. Kada se baterija razradi,
nastavi motriti na nju. Ako počne zakazivati, počni ponovo okretati tu ručku. Ako
dopustiš da struja oslabi, prekinut će se veza. Ako dođe do naglog isključenja, tvoj
prijatelj u opasnosti da siđe s uma, a što je još gore, to se može i meni dogoditi. Zato
dobro motri na nju... Zatim, ako uspostavimo vezu, reci mu neka ne hoda uokolo, jer
mi može ponestati kabela." Zazveckala je žicom koja je povezivala kacigu s uređajem.
"Jesi li razumjela?" Derkhan je kimnula. "U redu. Daj mi to što je bio napisao.
Pokušat ću se suživjeti s likom, pokušat ću se uskladiti s njim. Počni okretati ručku i
nemoj prestati sve dok baterija ne prihvati. "
Uma Balzam je ustala i dašćući odgurnula stolac do zida. Potom se okrenula i
ostala stajati u donekle raščišćenom prostoru. Bilo je očito da skuplja snagu, izvukla
je iz džepa štopericu, pritisnula malo dugme koje je pokretalo uru i kimnula Derkhan.
 Derkhan je počela okretati ručku. Srećom, lako se okretala. Osjetila je kako
podmazani zupčanici počinju hvatati i uzimaju zamah. Što je duže okretala, to se
morala više napinjati kako bi snabdjela energijom taj teško shvatljiv mehanizam. Uma
Balzam je spustila štopericu na stol. Sada je u desnoj ruci držala RO i razgovijetnim
šapatom čitala riječi koje je Benjamin napisao, brzo mičući usnama. Lijevu ruku je
držala malo podignutu. Njezini prsti izvodili su složeni kadril dok su u zraku ispisivali
nekakve čudotvorne simbole.
Kada je pročitala članak do kraja, vratila se na njegov početak. Počela ga je
čitati ispočetka, napravivši na brzinu jednu beskrajnu petlju.
Struja je kolala kroz namotanu žicu i zamjetno tresla Umu Balzam, zbog čega joj
je i glava nekoliko sekundi blago vibrirala. Ispustila je novine i nastavila po sjećanju
sotto voce recitirati Benjaminove riječi. Okrenula se polako i vukući noge. Pogled joj
je bio prazan. U jednom trenutku, dok se okretala, truba na prednjoj strani njene kacige
bila je usmjerena ravno u Derkhan. U djeliću sekunde, Derkhan je osjetila kako puls
čudnih etereomentalnih valova pogađa njezinu psihu. Blago se zanijela, ali je ipak
nastavila okretati ručku, sve dok nije osjetila kako ju je preuzela neka druga sila koja
ju je nastavila okretati. Polako je pustila ručku i nastavila gledati kako se ova sama
dalje vrti. Uma Balzam se okrenula licem prema sjeverozapadu, tako da je sada bila u
istoj liniji sa Šiljkom, koji se nalazio u središtu grada i koji se odavde nije vidio.
Derkhan je nastavila motriti na bateriju i uređaj, kako bi bila sigurna da ne ostanu
bez napajanja energijom.
Uma Balzam je sklopila oči. Usne su joj se pokretale. Zrak u sobi kao da je
odzvanjao poput vinske čaše kada pređete prstom po njenoj ivici.
A onda se, sasvim iznenada, njeno tijelo žestoko trgnulo. Stresla se. Otvorila je
oči. Derkhan se zablenula u komunikatriskinju.
Ravna i slaba kosa Ume Balzam uvijala se poput kutije pune crva za pecanje.
Povukla joj se vijugavo s čela unatrag. Benjamin se na sličan način češljao kada nije
radio. Drhtaj je protresao Umu Balzam od stopala naviše. Njezinim potkožnim salom
kao da je prošla plima munja i blago ga izmijenila svojim prolaskom. Kada joj je
izašla kroz teme, cijelo njeno tijelo bilo je sad drukčije. Nije bila ni deblja ni
mršavija, ali se oblik njezinog tijela blago izmijenio zahvaljujući preraspodjeli tkiva.
Kao da je postala malo šira u ramenima. Čeljust joj je bila ojačana, a bucmasti obrazi
nekako su se smanjili. Po licu su joj se rascvjetale modrice.
Još trenutak je ostala stajati, a onda se iznenada skljokala na sve četiri. Derkhan
je prigušeno kriknula, ali je primijetila da su oči Ume Balzam i dalje otvorene i
usredotočene.
Uma Balzam naglo sjedne raširivši noge, leđima oslonjena o dio sofe gdje se
nalazi oslonac za ruke.
Polako je podigla pogled kao da je počela shvaćati. Zagledala se u Derkhan, koja
je i dalje izbezumljeno zurila u nju. Uma Balzam otvori usta (koja su sada bila još
odlučnija i imala još tanje usne) i zaprepašteno zine.
"Di?" prosikta ona glasom u kome se nazirao dublji odjek.
Derkhan je idiotski blenula u Umu Balzam. "Bene...?" promuca ona.
"Kako si dospjela ovamo?" prosiktala je Uma Balzam, žurno ustavši. Uplašeno je
škiljila u Derkhan. "Mogu vidjeti kroz tebe..."
"Bene, saslušaj me." Derkhan je bilo jasno da ga najprije mora smiriti. "Prestani
hodati. Vidiš me preko komunikatriskinje koja se podesila na tebe. Zatvorila se u
potpuno pasivno prijamno stanje kako bih ja mogla izravno razgovarati s tobom.
Razumiješ li me?"
Uma Balzam, koja je bila Ben, brzo kimne. On/ona prestao se kretati i ponovo se
spustio na njezina/njegova koljena. "Gdje si?" prošapće ona/on.
"U Smrdljivoj Bari, u blizini Spirale. Nemamo mnogo vremena, Bene. Gdje si ti?
Što se dogodilo? Jesu li ... Jesu li te... ozlijedili?" Derkhan je drhtavo ispustila zrak,
osjetivši kako je obuzimaju napetost i očaj.
Tri kilometra odavde, Ben je pokunjeno odmahnuo glavom i Derkhan je to
vidjela ispred sebe.
"Nisu još”, prošaptao je Ben. "Ostavili su me na miru... za sada..."
"Kako su saznali gdje se nalaziš?" ponovo je prosiktala Derkhan.
"Klepetala mu, Di, oduvijek su znali, nije li tako? Maloprije me je obišao jebeni
Rudgutter, i on ... smijao mi se u lice. Rekao mi je da su oduvijek znali gdje se RO
nalazi, samo im se nekako nije dalo pokupiti nas."
"To je zbog štrajka..." slomljeno zausti Derkhan. "Zaključili su da smo
pretjerali..."
"Ne."
Derkhan se zagleda u njega/nju. Benov glas, to jest glas koji je izlazio iz usta
Ume Balzam i podsjećao na Benov, bio je odlučan i jasan. Oči koje su zurile u nju
bile su smirene i u njima se zrcalila hitnja.
"Ne, Di, nije u pitanju štrajk. Do vraga, želio bih da smo toliko utjecali na štrajk
da su se zabrinuli. Ne, u pitanju je jebena naslovna priča..."
"Pa što oni...?" oklijevajući je zaustila Derkhan. Ben ju je prekinuo.
"Ispričat ću ti ono što znam. Kad sam dospio ovamo, pojavio se Rudgutter i
počeo mi ispred nosa mahati našim novinama. Znaš li u što je upirao prstom? U onu
jebenu krajnje zaobilazno ispričanu priču u drugom dijelu. 'Glasine o dogovoru
između Debelog Sunca i Glavnog Mafijaša'. Sjećaš se, dobio sam je od one moje veze
koja mi je rekla da je vlada prodala neko sranje, neki propali znanstveni projekt,
nekakvom kriminalcu. Ništa! Nismo imali ništa! Samo smo srali bez veze! A onda je
došao Rudgutter i počeo njome mahati uokolo i gurati mi to pod nos..." Dok se Ben
prisjećao, pogled Ume Balzam je na trenutak postao dalek. "Ne ostavlja me na miru.
'Što znate o ovome, g. Savitljivče? Tko je vaš izvor? Što znate o moljcima?' Ozbiljno!
Moljci, kao noćni leptiri! 'Što znate o nedavnim problemima g. Š.?'"
Ben je polako odmahnuo glavom Ume Balzam. "Je li tebi jasno bilo što od toga?
Di, ne znam u što smo se to upleli, ali dirnuli smo u neku priču od koje se... Klepetala
mu!... Rudgutter usrao. Zbog toga me je pokupio! Neprestano ponavlja: 'Ako znate
gdje su noćni leptiri, bit će bolje za vas da mi kažete.' Di..." Ben je oprezno ustao.
Derkhan je upravo zaustila da ga upozori neka ne hoda uokolo, ali su joj riječi zamrle
na usnama kada je on, služeći se nogama Ume Balzam, polako krenuo ka njoj. "Di,
moraš ovo istjerati na čistac. Prestrašeni su, Di. Zaista su uplašeni. Moramo to
iskoristiti. Nisam imao jebenog pojma o čemu on to govori, ali mi se učinilo da misli
kako se pretvaram pa sam počeo izmišljati. Bilo mu je strašno neugodno."
Nesigurno, oprezno, nervozno, Ben je ispružio ruke Ume Balzam prema Derkhan.
Derkhan se stisnulo srce kada je vidjela da Ben plače. Suze su mu se kotrljale niz lice,
iako nije ispuštao nikakve zvuke. Ugrizla se za usnu.
"Kakvo je to zujanje, Di?" upitao je Ben.
"To je motor stroja za komunikaciju. Mora stalno raditi" odvratila je ona.
Glava Ume Balzam kimne.
Njezine ruke dodirnuše Derkhanine. Derkhan zadrhti. Osjetila je da je Ben
stisnuo njezinu slobodnu šaku i kleknuo pred njom.
"Osjećam te..." nasmiješio se Ben. "Ne vidim te baš najbolje, sličiš na jebenu
sablast... ali mogu te osjetiti." Prestao se smiješiti i pokušavao je naći prave riječi.
"Di... ja... ubit će me. Oh Klepetala mu..." dahnuo je. "Bojim se. Znam da će taj...
ološ... da će mi nanijeti bol..." ramena su mu zadrhtala, jer više nije mogao
kontrolirati jecaje. Trenutak je šutio spuštenog pogleda i bezglasno plakao od straha.
Kad je ponovo podigao pogled, glas mu je bio odlučan.
"Ma tko ih jebe! Utjerali smo strah u kosti toj kopiladi, Di. Moraš istražiti priču!
Ja, ovdje nazočni, imenujem te izdavačem jebenog Razuzdanog Otpadnika..." Na
trenutak se nasmiješio. "Slušaj. Pođi u Mafaton. Ja sam je samo dva puta susreo u
obližnjim kafićima, ali čini mi se da tamo živi, mislim na moju vezu... nalazili smo se
u kasne sate, sumnjam da bi poželjela da se poslije tih sastanaka sama vraća na drugi
kraj grada, i zato pretpostavljam da je iz toga kraja. Zove se Magesta Barbile. Nije
mi bogzna što rekla. Samo da je neki projekt na kojem je radila u I&R - ona je
znanstvenica - vlada prekinula i prodala nekakvom kriminalcu. Mislio sam da je sve
to samo obično dizanje prašine; tiskao sam to više da bih im napakostio nego što sam
vjerovao kako se radi o ozbiljnoj priči. Ali tako mi bogova, način na koji su reagirali
ju je itekako potvrdio."
Sada je Derkhan tiho zaplakala. Kimnula je.
"Istražit ću tu priču, Bene. Obećavam."
Ben kimnu. Na trenutak je zavladala tišina. "Di..." konačno ju je oslovio Ben.
"Ja... pretpostavljam da ne možeš ništa učiniti preko te komuni-kakosevećzove...
pretpostavljam da ne možeš... bi li me mogla ubiti?"
Derkhan je zapanjeno i bolno zadahtala.
U očajanju se osvrnula oko sebe i odmahnula glavom. "Ne, Bene. Mogla bih to
učiniti, ali bih pritom ubila i komunikatriskinju..."
Ben je tužno kimnuo.
"Zaista ne znam hoću li uspjeti izdržati... da nešto ne ...izlajem, Klepetala mi
pokušat ću, Di... ali to su stručnjaci, znaš? I ja... ovaj... možda i odlučim sve završiti,
razumiješ što želim reći?"
Derkhan nije otvarala oči. Plakala je zbog Bena i zajedno s njim.
"Tako mi svih bogova, Bene, jako mi je žao..."
Odjednom je postao razmetljivo hrabar. Stisnuo je čvrsto čeljusti, postao
ratoboran. "Dat ću sve od sebe. A ti se pobrini da pronađeš Barbilu, vrijedi?"
Kimnula je. "I... hvala", reče on i iskrivi usta u osmijeh. "I... zbogom."
Ugrizao se za usnu, oborio pogled, zatim ga podigao i spustio joj jedan dug
poljubac na obraz. Derkhan ga je lijevom rukom privila uza se.
Potom se Benjamin Savitljivac odvojio od nje, koraknuo unatrag, i posluživši se
nekakvim mentalnim refleksom koji je promakao zbunjenoj Derkhan, rekao Umi
Balzam kako je kucnuo čas da se razdvoje.
Komunikatriskinja se ponovo naborala, zadrhtala i posrnula, a njezino se tijelo s
gotovo opipljivim olakšanjem vratilo u vlastiti oblik. Baterija je i dalje okretala malu
ručku dok se Uma Balzam nije uspravila, prišla i odlučno spustila na nju ruku.
Zaustavila je sat na stolu i rekla. "To je to, draga moja."
Derkhan se ispružila i položila glavu na stol. Tiho je plakala. Na drugom kraju
grada, Benjamin Savitljivac je također plakao.
Oboje su bili sami.
Poslije samo dvije-tri minute Derkhan je šmrknula i uspravila se. Uma Balzam je
sjedila na svojom stolcu i poslovno svodila račun na komadiću papira.
Podigla je pogled kada je čula Derkhanino odlučno šmrcanje koje joj je
nagovijestilo da se pokušava smiriti.
"Osjećaš li se bolje, draga?" bezbrižno je upitala. "Izračunala sam koliko će te
ovo koštati."
Derkhan je na trenutak osjetila gađenje zbog ženine neosjetljivosti, ali to je brzo
prošlo. Nije znala je li se Uma Balzam mogla sjetiti onoga što je čula i rekla dok je
bila sjedinjena. Čak i ako je, Derkhanina tragedija bila je samo jedna od stotinu ili
tisuću u ovom gradu.
Uma Balzam je zarađivala kao posrednik i kroz njezina usta prolazile su priče o
gubitku, izdaji, mučenju i jadu, jedna za drugom.
Derkhan je osjetila neku čudnu utjehu kad je shvatila da njezina i Benova priča
nisu ništa posebno, da se njihova patnja ne razlikuje od drugih. Ben će umrijeti
običnom smrću.
"Pogledaj." Uma Balzam je mahala komadićem papira Derkhan ispred nosa.
"Dvije marke plus pet za uspostavljanje veze iznosi sedam. Bila sam tamo jedanaest
minuta, što iznosi dvadeset dva stivera; to je dvije marke i dva penija, što ispada
devet zarez dvije marke. Plus zlatnik za Šiljak, nadoknada za opasnost, tako da te
ukupno sve dođe zlatnik i devet zarez dvije marke."
Derkhan joj je dala dva zlatnika i otišla.
Išla je brzim koracima ulicama Smrdljive Bare ne razmišljajući ni o čemu. Zašla
je u nastanjen dio grada u kojem ljudi kraj kojih je prolazila nisu bili samo
prevrtljivci koji kukavički biraju sjene. Derkhan se probijala između vlasnika
štandova i prodavača jeftinih i sumnjivih napitaka.
Shvatila je da se uputila prema Isaacovom laboratoriju u kojem je i stanovao.
Bio je njen blizak prijatelj i neka vrsta političkog istomišljenika. On nije upoznao
Bena - nije čak nikada ni čuo njegovo ime - ali će shvatiti dimenzije toga što se
dogodilo. Možda će imati neku ideju... a ako i ne bude imao, Derkhan će dobro doći
jaka kava i malo rješenja.
Njegova vrata bila su zaključana. Nitko joj nije odgovorio iznutra. Derkhan samo
što nije zajecala. Upravo se spremala otići kada se sjetila Isaacovih oduševljenih
opisa nekog sramotnog paba koji je posjećivao na obali rijeke, zvao se "Mrtvo dijete"
ili tako nešto. Skrenula je u uličicu pokraj kuće i pogledala stazu duž vode, s
popucalim kamenjem između kojeg je niknula uporna trava.
Prljavi valovi vukli su organsku prljavštinu prema istoku. Suprotna obala Tumora
gušila se u trnju i gustišu zmijolikog korova. Malo sjevernije, sa strane na kojoj je
stajala Derkhan, uz stazu se stisnulo neko ruševno zdanje. Oprezno je krenula prema
njemu, ali je ubrzala kada je primijetila umrljanu ploču koja se ljuštila: "Umiruće
dijete".
Unutra je bilo mračno, smrdljivo toplo i strašno vlažno; ali je zato u suprotnom
uglu, iza nekog čovjeka koji se tu skljokao, vodijanoja i olupina prepravljenih, sjedio
Isaac.
Uzbuđeno je nešto šaptao čovjeku koga se Derkhan sjećala kao kroz maglu,
nekom znanstveniku i prijatelju. Isaac je podigao pogled kada je Derkhan zastala na
vratima. Poslije trenutak ili dva, zablenuo se u nju. Samo što nije potrčala ka njemu.
"Isaac, tako mi Klepetala i jebiga... tako mi je drago što sam te našla..."
Dok je brbljala i nervozno stezala tkaninu njegovog sakoa, Derkhan je shvatila da
Isaac nije nimalo sretan što je vidi i sledila se. Riječi su joj zastale u grlu.
"Derkhan... tako ti bogova..." zaustio je on. "Ja... Derkhan, u nevolji sam... Nešto
se dogodilo, i ja..." Vidjelo se da mu je neugodno.
Derkhan je pokunjeno zurila u njega.
 Naglo je sjela, to jest skljokala se na klupu pokraj njega. Kao da se predala.
Oslonila se laktovima o stol i pritisnula oči koje su se iznenada i nepovratno napunile
suzama.
"Upravo sam vidjela jednog dragog prijatelja i sudruga kojeg će uskoro mučiti
dok ne umre. Polovica mog života kao da je odsječena, nestala u eksploziji, izgažena i
ne znam zbog čega, ali moram pronaći neku jebenu doktoricu Barbilu negdje u gradu
kako bih saznala što se događa, i došla sam k tebi... jer... jer sam mislila da si mi
prijatelj a ti, ti... imaš posla...?"
Suze prokapaše ispod vrhova njezinih prstiju i izbrazdaše joj lice. Odlučno je
obrisala nadlakticama oči i šmrknula, na trenutak podigavši pogled. A onda je shvatila
da Isaac i onaj drugi čovjek bulje u nju. Imala je dojam da očima zijevaju u nju.
Isaacova ruka puzeći krene preko stola i ščepa je za zapešće.
"Moraš pronaći koga?" tiho je siknuo.
 Dvadeset osmo poglavlje

"Eto”, oprezno reče Bentham Rudgutter, "nisam uspio ništa izvući iz njega. Za
sada."
"Čak ni ime njegovog izvora?" upitala je Stem-Fulcher.
"Ni to." Rudgutter je napućio usne i polako odmahnuo glavom. "Jednostavno se
zatvorio. Premda mislim da to neće biti teško otkriti. Konačno, broj ljudi od kojih je
to mogao saznati nije baš velik. Mora da je netko iz I&R, vjerojatno netko tko radi na
projektu MG. Sigurno ćemo znati nešto više kada ga istražitelji ispitaju."
"I tako..." reče Stem-Fulcher. "Evo nas tu gdje jesmo."
"Upravo."
Stem-Fulcher, Rudgutter i Montjohn Spas stajali su, okruženi jedinicom elitne
policijske straže, u tunelu duboko ispod stanice Perdido. Plinske svjetiljke stvarale su
nepostojane šare u mrklome mraku.
Pogled im je sezao samo dokle je prodirala nemirna svjetlost. Malo iza njih
nalazio se kavez lifta iz koga su upravo bili izašli.
Na znak Rudguttera, on, njegovi suputnici i njihova pratnja zaputiše se u tamu.
Policajci su stupali u formaciji.
"U redu", zausti Rudgutter. "Oboje imate škare?" Stem-Fulcher i Spas kimnuše.
"Prije četiri godine tražio je garniture šaha", promrmljao je Rudgutter. "Sjećam se da
je otprilike troje ljudi stradalo kad se Tkalcu promijenio ukus, prije nego što smo
nekako otkrili što želi." Nastupila je neugodna stanka. "Sada imamo najnovije
podatke", dodao je Rudgutter s crnim humorom. "Prije sastanka s vama razgovarao
sam s doktorom Kapnelliorom. On je naš 'stručnjak' za Tkalca... taj naziv mu baš ne
odgovara, jer samo znači da za razliku od nas ostalih, on o njima nema blage veze,
dok mi samo nemamo pojma. Uvjeravao me je kako su škare i dalje vrlo tražena
roba."
Poslije jednog trenutka ponovo se oglasio.
"Ja ću govoriti. Već sam to radio." Ni sam nije znao je li to neka prednost ili nije.
Hodnik je završavao debelim hrastovim vratima okovanim željezom. Predvodnik
voda militia gurnuo je golem ključ u bravu i bez muke ga okrenuo. Jedva je otvorio
teška vrata i ušao u mračnu prostorija iza njih. Bio je dobro treniran. Njegovu
disciplinu nije ništa moglo narušiti. Iako je sigurno bio silno prestrašen.
Ostali policajci krenuše za njim. Poslije njih, kroz vrata su prošli Spas i Stem-
Fulcher i na kraju Bentham Rudgutter, koji je zatvorio vrata.
Kada su ušli u prostoriju, svi odreda su se osjetili izgubljeno. Prodoše ih tijelom
trnci. Po sobi su bila razvučeni složeni uzorci dugačkih niti, nevidljivi konci
ispredenog etera i emocija, koji su se vijorili i lijepili za uljeze.
Rudgutter se trgnuo. Krajičkom oka uočio je niti koje su se rastakale kad je
pogledao ravno u njih.
U sobi je bilo mračno kao da je preko nje bio prebačen pokrov od paučine. Po
svim zidovima visjele su škare koje su tvorile bizarne crteže. Škare su se uzajamno
progonile poput riba grabljivica; zabavljale su se i na tavanici; uvijale su se jedne oko
drugih i prolazile jedne kroz druge u vitičastim, uznemirujućim geometrijskim šarama.
Naoružani policajci ostali su mirno stajati pokraj jednog zida prostorije. Nije
bilo nikakvog izvora svjetlosti, ali oni su ipak mogli vidjeti. Zrak u prostoriji kao da
je bio jednobojan ili na neki način narušen, a svjetlost je bila izblijedjela i zastrašena.
Dugo su posve nepokretno stajali. Nije se čuo nikakav zvuk.
Polako i nečujno, Bentham Rudgutter posegnuo je u torbu koju je donio sa sobom
i izvadio velike sive škare koje mu je jedan pomoćnik kupio u željezariji na najnižoj
trgovačkoj razini stanice Perdido.
Bešumno je rastvorio škare i podigao ih u prezasićen zrak.
Zatim je Rudgutter jednim odlučnim pokretom sklopio krakove škara. U sobi je
počeo odzvanjati lako prepoznatljiv zvuk: jedan naoštreni krak skliznuo je duž drugog
naoštrenog kraka, i oni su se uz škljocanje spojili.
Odjeci su zatreperili poput muha u lijevku od paučine. Skliznuli su u mračnu
dimenziju u središtu prostorije. Nalet hladnog zraka izazvao je jezu kod prisutnih.
Odjeci škljocanja škara su ponovo doprli do njih.
Dok su se vraćali i puzili ispod praga čujnosti, pretrpjeli su preobražaj, postali
su riječi, glas, melodičan i melankoličan, koji je u početku šaptao, a potom se
ohrabrio, zarotirao se i utjelovio iz odjeka škljocaja škara. Nije ga bilo lako opisati,
oduzimao je dah, bio je krajnje zastrašujući i privlačio je slušatelja; nije se čuo u
ušima nego dublje unutra, u krvi i kostima, u grozdovima živaca.
... OGRTAČ OD MESA PRESAVIJEN U OGRTAČ OD MESA DA UPUTI
POZDRAV U OVOM KRALJEVSTVU ŠKARA JA ĆU PRIMITI I BITI PRIMLJEN...
U zastrašujućoj tišini koja je potom nastupila, Rudgutter je počeo mlatarati
rukama. Nastavio je to da raditi sve dok ga Stem-Fulcher i Spas nisu shvatili i učinili
isto što i on: podigli su svoje škare, rastvorili krakove i potom ih jednim brzim
pokretom ponovo spojili, presjekavši zrak gotovo opipljivim zvukom. I on im se
pridružio. Njih troje su počeli otvarati i zatvarati škare u jezovitom aplauzu.
Na zvuk tog škljocavog šaptanja, nezemaljski glas je ponovo počeo odzvanjati
kroz sobu. Stenjao je u besramnom zadovoljstvu. Svaki put kada bi se oglasio, imali
su dojam da je ono što je doprlo do njihovih ušiju samo djelić neprekidnog monologa.
... PONOVO, PONOVO I PONOVO NE ZAUSTAVLJAJTE POZIVE SJEČIVA
OVE HIMNE OŠTRICA PRIHVAĆAM SLAŽEM SE SIJEČETE TAKO LIJEPO I
VRLO LIJEPO REZUCKATE VAŠE MALE ENDOSKELETNE FIGURINE I
BRIJETE I CJEPKATE NITI ISTKANE MREŽE I OBLIKUJETE JE SIROVOM
GRACIOZNOŠĆU...
Iz sjena koje su stvarali neki nevidljivi oblici, sjena koje su djelovale razvučeno
i zategnuto, razapetih od jednog kuta do drugog u toj četvrtastoj prostoriji, nešto je
izišlo na vidjelo. Nešto se utjelovilo. Iznenada je naraslo tamo gdje ranije nije bilo
ničega. Iskoračilo je iza nekakvog nabora u prostoru.
Krenulo je naprijed, oprezno, na zašiljenim stopalima, visoko podižući
mnogobrojne noge dok mu se golemo tijelo trzalo. Iz glave koja se divovski nagnula
nad njima, pogledalo je Rudguttera i njegove sudrugove.
Pauk.
Rudgutter je sebe strogo uvježbavao. Nije imao mnogo mašte, bio je hladan
čovjek i pridržavao se stroge discipline. Više nije mogao osjetiti strah.
Ali kada se zagledao u Tkalca, bio je blizu toga.
Bilo je to mnogo gore, mnogo strašnije nego s ambasadorom. Paklenrod je bio
užasan i zastrašujući, i imao je čudovišne moći koje je Rudgutter itekako poštovao. Pa
ipak... on ih je razumio. Bili su mučeni i mučitelji, bili su sračunati i kapriciozni.
Pronicljivi. Razumljivi. Bili su političari.
Tkalac je pak bio potpuni stranac. S njim nije bilo pogađanja niti su mogli igrati
razne igre. To su već bili pokušali.
Rudgutter se savladao, bio je bijesan i oštro je osuđivao samog sebe dok je
proučavao tu stvar pred sobom i pokušavao shvatiti u što gleda i onda to nekako
probaviti.
Tkalčeva se tjelesina uglavnom sastojalo od golemog abdomena u obliku suze
koji se uzdizao i visio iza njegovog vrata-struka. Izgledao je kao neka čvrst plod,
lukovica dugačka dva, a široku jedan i pol metar. Bio je potpuno zategnut i gladak, i
njegov hitinski omotač je svjetlucao crnim sjajem.
To stvorenje imalo je glavu veličine grudi nekog muškarca. Visjela je s prednjeg
dijela zatka na trećini udaljenosti od njegovog vrha. Debelo zaobljeno tijelo nadvilo
se nad njom poput kukavnih ramena odjevenih u crno.
Glava se polako njihala dok je odmjeravala posjetitelje.
Tjeme je bilo glatko i golo i podsjećalo je na ljudsku lubanju, samo u crnoj
varijanti: imao je mnogobrojne jedinstvene oči, tamne krvavo-crvene boje. Dvije
glavne očne jabučice bile su velike poput glava novorođenčeta i duboko usađene u
očne duplje, po jedna sa svake strane; između njih nalazila se treća, mnogo manja;
iznad nje još dvije; a iznad njih još tri. Podsjećale su na složeno, precizno uređeno
svjetlucavo zviježđe na tamno grimiznoj podlozi. Bojni poredak koji nije treptao.
Komplicirani dijelovi Tkalčevih usta su se otkvačili kao da su bili spojeni
šarkama i njegova unutrašnja čeljust počela se pomicati. Predstavljala je nešto između
mandibule i zamke od crne slonovače. Duboko unutra širio se, skupljao i podrhtavao
vlažni jednjak.
Njegove noge, tanke i koščate poput ljudskih skočnih zglobova, stršile su iz uske
trake mesa podijeljene u segmente, trake koja je spajala glavu i zadak. Tkalac je
hodao na četiri noge koje su se nalazile sasvim otraga. Pružao ih je pod kutom od
četrdeset pet stupnjeva, savijajući koljena koja su se nalazila na više od trideset
centimetara iznad njegove glave i vrha zatka. Zglobovi nogu nalazili su se na visini od
gotovo tri metra, a svaka noga je završavala vrškom koji je bio bezobličan i oštar kao
bodež.
Tkalac je, poput tarantule, podizao vrlo visoko jednu nogu za drugom i potom ih
spuštao istančano poput kirurga ili umjetnika. Bilo je to sporo, zlokobno i neljudsko
kretanje.
Iz istog složenog nabora kao i ovo četveronožje, sad su se pojavila i po dva para
kraćih nogu. Jedan par je bio metar i osamdeset dugačak i uperen gore, prema
laktovima. Svako tanko, čvrsto koplje od hitina završavalo je pandžom dugačkom
pedesetak centimetara, okrutnim, sjajnim komadom crveno-smeđe hitinske zaštite oštre
poput skalpela. Iz kraja svakog pojedinačnog oružja stršio je luk paukove kosti,
zaoštrena kuka kojom je gulio, sjekao i držao plijen.
Ti organski zakrivljeni noževi stršili su uvis poput širokih rogova, poput kopalja.
Razmetao se svojim ubojitim oružjima.
I na kraju, pred njima se nalazio i posljednji, kraći par udova koji je visio. Na
njihovim krajevima, negdje na sredini između Tkalčeve glave i tla, nalazio se par
sićušnih vitkih ruku s po pet prstiju. Od dječjih šaka razlikovale su se samo po glatkim
završecima prstiju bez noktiju i čudnoj, svjetlucavoj koži, crnoj poput katrana.
Tkalac je savinuo laktove malo uvis i spojio one ruke pa ih počeo polako trljati,
jednu o drugu, kao da uopće nema namjeru prestati. Te toliko ljudske kretnje su ih
uznemirile. Podsjetio ih je na potajno trljanje ruku svećenika koji se blesavo smijulji,
i kome ne možete vjerovati.
Stopala zašiljena poput kopalja došuljala su se još bliže. Crveno-crne pandže
malko se okrenuše i zasijaše na ne-svjetlosti. Jedna ruka je pomilovala drugu.
Tkalčevo tijelo se nagnulo unazad, a odmah zatim je uznemirujuće ponovo krenuo
naprijed.
... KAKVE PONUDE KAKAV DAR MI DONOSITE VI RASTAVLJAČI
ŠARKI... Izgovori on i naglo ispruži desnu ruku. Zbog ove nagle kretnje policajci su
se ukočili. Rudgutter je bez oklijevanja istupio naprijed i spustio svoje škare na
njegov dlan, pazeći da mu ne dodirne kožu. Stem-Fulcher i Spas učiniše isto. Tkalac
se povukao uznemirujućom brzinom. Zagledao se u škare koje je držao, provukao
prste kroz drške i brzo počeo škljocati svakim parom škara zasebno. Potom se brzo
uputio do stražnjeg zida i pritisnuo svaki par škara u određenom položaju na hladan
kamen.
 Beživotni metal je ostao tamo gdje ga je i kako ga je prislonio, prionuvši za
kamen prošaran vlagom. Tkalac je potom tek malo popravio šaru koju je napravio.
"Tkalče, došli smo se raspitati o nečemu." Obratio mu se Rudgutter krajnje
smirenim glasom.
... POTKA NITI OKRUŽUJE VRVI OKO VAŠIH TETURAVIH CEREKAVIH
LEŠINA VUČETE I SLIJEŽETE RAMENIMA MRSITE I PONOVO UPLIČETE VI
TRIJUMVIRAT MOĆI ZATVOREN U PLAVO ODJEVENU SARDINU S
ISKRIČAVIM KREMENOM CRNIM PRAHOM ŽELJEZA VAS ŠILJATIH TROJE
UHVATILO JE ZANOKTICE-DUŠE NA PREDIVU OKRESALO PET KRILATIH
RASPARAČA KOJI RASTRŽU NENAVIJENU SINAPSU NAKON ŠTO JE
GANGLIJSKI DUH ISISAO UMA NITI...
Rudgutter je oštro pogledao u Spasa i ministricu Stem-Fulcher. Sve troje se
naprezalo da prati poeziju snova kojom se izražavao Tkalac. Jedno je bilo jasno.
"Pet?" prošaptao je Spas, pogledavši Rudgutter i Stem-Fulcher. "Šarenko je
kupio samo četiri noćna leptira..."
... PET PRSTIJU NA RUCI ZGULIT ĆE SVJETSKO TKANJE SA ZAVOJNICA
GRADSKE VRSTE PET INSEKATA RAZDIRU ZRAK ČETIRI FORMIRANA DO
KRAJA S VELIČANSTVENIM PRSTENASTIM SVJETLUCAVIM UKRASOM
JEDAN ZDEPASTI PALAC KRŽLJAVAC UNIŠTENI OSPOSOBIO SVOJU
BAHATU BRAĆU PRSTIJU PET ČINI RUKU...
Milita stražari se skameniše kad se Tkalac, izvodeći svoj spori balet, okrenuo
prema Spasu. Raširio je prste jedne ruke i podigao je ispred Spasovog lica, a zatim ju
je počeo gurati sve bliže i bliže. Što je Tkalac bliže prilazio, zrak oko ljudskih bića se
sve više zgušnjavao. Rudgutter je potiskivao želju da obriše lice, da ga očisti od te
nevidljive svile koja ga je obavila. Spasu se objesila donja čeljust. Policajci su
nemoćno mrmljali. Bilo je jasno koliko su beskorisni.
Rudgutter je s nelagodom pratio tu malu dramu. Posljednji i jedini puta kad je
razgovarao s Tkalcem, ovaj mu je zorno pokazao što želi reći, to jest izrazio se krajnje
slikovito. Dohvatio je kapetana policije koji je stajao pokraj Rudguttera, podigao ga u
zrak i počeo ga polagano filetirati. Zario mu je jednu od svojih pandži kroz oklop i
počeo je povlačiti uz jednu stranu trbuha do brade, ispod koje je napravio zaokret
izvlačeći jednu za drugom kosti, koje su se još pušile. Čovjek je vrištao i otimao se
dok mu je Tkalac vadio utrobu, a njegov plačni glas odzvanjao je u glavi Rudguttera,
dok je Tkalac u zagonetkama iz snova izlagao ono što je želio reći.
Rudgutter je znao da će Tkalac poduzeti sve kako bi poboljšao svjetsko tkanje.
Mogao se pretvarati da je mrtav ili preoblikovati kamen poda u kip lava. Mogao je
Elizi iskopati oči. Bio je spreman na sve, samo da bi oblikovao uzorak u tkanju etera,
uzorak kojeg je samo on mogao vidjeti, učinio bi sve što je bilo potrebno samo da
istka tapiseriju.
 Sjećanje na Kapnelliora koji razmatra tekstorologiju - znanost o Tkalcima -
prodiralo je na trenutke u svijest Rudguttera. Tkalci su bili silno rijetki, i samo su
povremeno boravili u uobičajenoj stvarnosti. Znanstvenici Novog Krobuzona uspjeli
su još od nastanka grada pribaviti samo dva leša Tkalaca. Tako da se za
Kapnelliorovu znanost baš nije moglo reći da je egzaktna.
Nitko nije znao zašto je ovaj Tkalac odlučio ostati ovdje. Prije više od dvije
stotine godina on je, na svoj zaobilazni način, objavio gradonačelniku Dagmanu
Beynu, da će živjeti ispod grada. Tijekom posljednjih desetljeća, jedna ili dvije
gradske uprave su ga ostavile na miru. Većina ljudi nije bila u stanju oduprijeti se
privlačnoj sili njegove moći. Povremene veze - koje su ponekad bile banalne, a
ponekad fatalne - koje je imao s gradonačelnicima i znanstvenicima, bile su glavni
izvor podatak za Kapnelliorova istraživanja.
Sam Kapnellior bio je pristaša evolucije. Bio je mišljenja da su Tkalci nekad
bili obični pauci koji su u jednom trenutku bili podvrgnuti djelovanju neke Zakretne
sile ili čudotvornog slučaja - prije trideset, četrdeset tisuća godina, vjerojatno u
Sagrimaju - i da je to dovelo do iznenadnog, kratkotrajnog, eksplozivnog ubrzanja
evolucije. U samo nekoliko generacija, objasnio je on Rudgutteru, Tkalci su evoluirali
od praktično bezumnih grabljivica u estetičare zapanjujućeg intelekta koji posjeduju
moć da na čudotvoran način mijenjaju materiju. Prerasli su u superinteligentne,
drugima nespoznate umove koji više nisu koristili svoje mreže za hvatanje plijena,
nego su u mrežama vidjeli predmete ljepote koji se mogu odvojiti od tkanja same
stvarnosti. Njihove bradavice postale su specijalizirane ekstradimenzione žlijezde
koje su utkivale uzorke u svijet. Taj svijet, koji je za njih predstavljao mrežu.
Drevne priče opisivale su kako su se Tkalci međusobno ubijali zbog estetskih
nesuglasica, kao što je na primjer pitanje je li ljepše uništiti armiju od tisuću ljudi ili
je ljepše ostaviti je na miru. Bi li trebalo ili ne bi trebalo ubrati neki određeni
maslačak. Za jednoga Tkalca je razmišljati značilo razmišljati prema kriteriju estetike.
Djelovati - Tkati - značilo je stvarati ljepše uzorke. Oni nisu jeli fizičku hranu: izgleda
da su živjeli naslađujući se ljepotom. Ljepotom koju ni ljudska bića ni ostali
stanovnici ovog svijeta nisu mogli prepoznati.
Rudgutter se iskreno molio da Tkalac ne zaključi da bi Spasovo pogubljenje
moglo predstavljati lijep uzorak u eteru.
Poslije nekoliko napetih sekundi Tkalac se povukao, i dalje držeći podignutu
ruku raširenih prstiju. Rudgutter je odahnuo i čuo kako njegovi kolege i pripadnici
policije čine isto.
... PET... prošaptao je Tkalac.
"Pet”, složio se monotonim glasom Rudgutter. Spas je zastao, a onda polako
kimnuo. "Pet", prošaptao je.
"Tkalcu”, oslovi ga Rudgutter. "Ti si, dakako, u pravu. Željeli smo se raspitati o
pet stvorenja koja su na slobodi u gradu. Mi smo... zabrinuti smo zbog njih... a čini mi
se da si i ti. Htjeli smo te zamoliti da nam pomogneš očistiti grad od njih. Da ih
iskorijenimo. Da ih speremo odavde. Ubijemo. Prije nego oštete Tkanje."
Uslijedio je trenutak tišine, a onda je Tkalac iznenada zaplesao brzim koracima s
jedne na drugu stranu. Začulo se blago, vrlo brzo bubnjanje ka je svojim oštrim
stopalima cupkao po podu. Bizarno je poskakivao.
... NI NE PITAVŠI TKANJE JE ČVRSTO NABRANE BOJE KRVARE TKANJE
NOSEĆI NITI IZLIZANE DOK JA PJEVAM POGREBNE PJESME ZA MEKE
TOČKE KROZ KOJE OBLICI PAUČINE TEKU JA ŽELIM JA HOĆU JA MOGU
NEVOLJE OD ČUDOVIŠTA POTAMNJELA ŠKRILJASTA KRILA MUČE SE SIŠU
SVJETSKO TKANJE BEZBOJNA JEDNOLIČNOST TO NEĆE BITI JA OČITAVAM
REZONANCU RAZMETANJA OD TOČKE DO TOČKE NA MREŽI JESTI DIVOTU
ODOSTRAG I LIZATI ČISTE CRVENE NOŽNOKTE JA ĆU ISJECKATI TKANJA I
SREDITI NJIH JA SAM JA SAM PROFINJENI KORISNIK BOJE JA ĆU
IZBLIJEDITI VAŠE NEBO S VAMA ZBRISAT ĆU IH ODAVDE I ČVRSTO
VEZATI...
Prošlo je nekoliko trenutaka prije nego što je Rudgutter shvatio da je Tkalac
pristao pomoći im.
Oprezno se nasmiješio. Prije nego što je Rudgutter uspio ponovo progovoriti,
Tkalac je sa svoje četiri prednje ruke pokazao ravno uvis... JA ĆU NAĆI GDJE SU
UZORCI ZASTRANILI GDJE BOJE TEKU GDJE SU INSEKTI VAMPIRI
POTPUNO ISISALI KALEM-GRAĐANE I JA I JA ĆU USKORO...
Tkalac je krenuo postrance i nestao. Napustio je fizički prostor. Trčao je poput
akrobata po prostranoj svjetskoj mreži.
Pramenovi etermreža koji su nevidljivi puzali preko sobe i ljudske kože počeše
polako blijedjeti.
Rudgutter je polako okrenuo glavu, najprije na jednu pa na drugu stranu.
Policajci su se istezali, uzdisali, odmarali se od borbenog položaja koji su nesvjesno
zauzeli. Eliza Stem-Fulcher uhvatila je pogled Rudguttera.
"Znači, uspjeli smo ga unajmiti, je li tako?" rekla je.
 Dvadeset deveto poglavlje

Zmajčići su bili prestrašeni. Pričali su priče o čudovištima na nebu.

Noću su sjedile oko svojih vatri na najvećim gradskim deponijima koje su
hranile otpacima i vezali su svoju djecu ne bi li ih stišali. Na smjenu su pričali o
iznenadnim naletima uznemirenog zraka i užasnim stvarima koje su imali prilike
nakratko vidjeti. Vidjeli su vitičaste sjene na nebu. Događalo se da ih iz visina
poprska nekakva lužnata tekućina.
Zmajčići su nestajali.
U početku su to bile samo priče. Iako su se plašili, mali zmajevi su djelomično i
uživali u tim pričama. A onda su počeli upoznavati protagoniste. Noću su diljem grada
naričući izgovarali imena onih koje bi pronašli kako sline poput pravih idiota. Arfamo
i Sporedni; Nana; i najstrašniji od svih, Bau-Bau, "glavni" istočnog dijela grada. Taj
nikada nije izgubio nijednu borbu. Nikada se nije povukao. Pronašla ga je kćerka u
gustišu pokraj zahrđalog plinskog tornja Zelenpadu. Glava mu se njihala, iz usta i nosa
mu je curila sluz, oči su mu bile podbuhle, blijede i na oprezu, poput poširanih jaja.
Dvije kepri matrone bile su pronađene kako beživotno i bez ijedne misli sjede na
Trgu Statua. Jedan vodijanoj je mahao glavom na obali rijeke u Mrakostrani, a
njegova široka usta moronski su se kesila. Broj pronađenih ljudskih bića koja su
ostala bez svojih umova postojano je rastao i odavno je već dosegnuo dvoznamenkast
broj. I to se nastavljalo nesmanjenom brzinom.
Stari iz Staklenika u Riječnokoži nisu htjeli reći je li zaražen i neki kaktusovac.
Spor je objavio priču na drugoj strani, pod naslovom "Tajanstvena epidemija
imbecilnosti".
Nisu samo zmajčići bile ti koji su viđali stvari koje nisu trebali vidjeti. U
početku ih je bilo dvoje ili troje, a potom je polako počeo rasti broj histeričnih
svjedoka koji su tvrdili da su bili u društvu onih kojima su oduzeti umovi. Bili su
zbunjeni, bili su u nekoj vrsti transa, govorili su, ali su ipak nepovezanim riječima
opisivali čudovišta, kukcolike vragove bez očiju, tamnih pogrbljenih tijela koja su se
rastvarala u košmarnom sjedinjenju udova. Iskešeni zubi i hipnotička krila.
Vrana se prostirala oko stanice Perdido u pravoj zbrci glavnih ulica i napola
skrivenih uličica. Glavne arterije - Ulica Le Tissof, Prolaz Concubek, Bulevar Dos
Ghérou - granale su se u svim pravcima oko stanice i BilSantum trga. Bile su široke i
zakrčene zbrkom zaprežnih kola, taksija i gomilom pješaka.
Usred te gužve svake nedjelje otvarale su se nove i elegantne trgovine. Goleme
prodavaonice na tri kata u nekadašnjim otmjenim kućama te manja poduzeća, ali ništa
manje uspješna, s izlozima punim posljednjih modela petrolejki od nevjerojatno
obrađene mjedi i s produžnim adapterima za ventile; bilo je tu i hrane, luksuznih
burmutica, odjeće rađene po mjeri.
U manjim ograncima, koji su se poput kapilara odvajali od ovih velikih ulica,
smjestile su se odvjetničke kancelarije i doktorske ordinacije, sudski pisari, apotekari
i dobrotvorna društva koja su se gurala s ekskluzivnim klubovima. Tim su ulicama
skitali plemići u besprijekornim odijelima.
Gurnuti u manje-više mračne zakutke Vrane, džepovi osiromašene i oboljele
arhitekture, bili su pristojno zaobilaženi.
Prevlaku Hrabrih, koja se protezala na jugoistoku, odozgo su na dva podjednaka
dijela dijelile zračne tračnice koje su povezivale policijsku zgradu u Smrdljivoj Bari
sa stanicom Perdido. Pripadala je istoj razuzdanoj zoni kao i Sheck. U tom području u
obliku klina bile su smještene manje prodavaonice i kuće izgrađene od kamena i
zakrpane opekom. U Prevlaci Hrabrih se smjestila industrija o kojoj se nije trubilo na
sav glas: Prepravljanje. Iz podzemnih radionica za kažnjenike, na mjestu gdje su se
sretali gradsko područje i rijeka, dopirali su ponekad bolni krici i zapomaganje koje
bi odmah bilo ušutkano. U želji da sačuva obraz, Prevlaka Hrabrih se trudila ignorirati
tu granu tajne ekonomije, iako je prema njoj izražavala samo blagi prezir.
U ovom dijelu grada uvijek je bila gužva. Hodočasnici su se ovuda probijali na
putu do Palgolak hrama na sjevernom kraju Smrdljive Bare. Vec stoljećima je
Prevlaka Hrabrih bila pravi raj za nekonformističke crkve i religiozna društva. Njeni
zidovi još su stajali zahvaljujući lijepku tisuća zastarjelih postera koji su oglašavali
teološke rasprave i razgovore. Svećenici i opatice neobičnih kontemplativnih sekti
hitali su ulicama izbjegavajući bilo koga pogledati u oči. Na uglovima su raspravljali
derviši i sveti ljudi.
Između Prevlake Hrabrih i Vrane bila je vrlo očito uglavljena najgore čuvana
tajna u gradu. Kužna mrlja srama. U usporedbi s cijelim gradom, to je bilo malo
područje. Samo nekoliko ulica s drevnim, uskim i zbijenim kućama, koje su se sasvim
lako mogle povezati ophodima i ljestvama. Tamo su komadi betona stisnuti između
visokih i čudno ukrašenih zgrada mogli biti i zaštitni labirint.
Bio je to kvart bordela. Zona crvenih svjetiljki.
Bila je kasna večer kad je David Serachin prošao kroz sjeverni dio Prevlake
Hrabrih. Netko je mogao pomisliti da se uputio kući u Skrivengaz, jer je krenuo na
zapad ispod Južne pruge i zračnih tračnica, kao da namjerava proći kroz Sheck i
pokraj masivnog militia nebodera stići do Zelenog Skrivengaza. Bila je to duga, ali ne
i neuvjerljiva šetnja.
Ali dok je prolazio ispod lukova Stanice Prevlaka Bazar, David je iskoristio
tamu da neprimijećen skrene i vrati se putem kojim je došao. Ljudi iza njega bili su
samo prolaznici. Nitko od njih nije pošao za njim. Trenutak je oklijevao, a potom
izašao ispod tračnica u trenutku kada je vlak zazviždao iznad njega i svojim
prolaskom uzdrmao šupljine od opeka.
Slijedeći tračnice, David je skrenuo na sjever, prema rubu četvrti kurvi.
Gurnuo je šake duboko u džepove i uvukao glavu u ramena. Bilo ga je sram. Sam
se sebi gadio.
Na obodu zone crvenih fenjera mogla se naći roba koja je odgovarala
ortodoksnim ukusima. Bilo je tu i kurvi i šetača koji mame kupce, ali su zato
slobodnjaci, kojih je drugdje u Novom Krobuzonu bilo u izobilju, ovdje bili
autsajderi. Ovo je bio dio grada u kojem se mlako prepuštalo užicima pod krovovima
priznatih kuća. Bio je prošaran malim prodavaonicama mješovite robe koje su, za
divno čudo, svakodnevno dobavljale svježe namirnice. A one zgrade koje su u ovoj
četvrti zadržale svoju eleganciju, bile su osvijetljene petrolejkama zaklonjenim
tradicionalnim crvenim filtrima. U dovratcima nekih od njih, mlade žene u tijesnom
donjem rublju mazno su pozivale pješake koji su ovuda prolazili. Ovdašnje ulice nisu
bile toliko zakrčene kao one u vanjskom dijelu grada, ali teško bi se moglo reći i da su
prazne. Muškarci koji su se tu mogli vidjeti uglavnom su bili dobro odjeveni. Roba
koja se ovdje nudila nije bila za sirotinjski džep.
Pojedini muškarci išli su visoko uzdignutih glava, čak ratoborno. Većina je ipak
podsjećala na Davida, klonila se svih.
Nebo je bilo toplo i prljavo. Zvijezde su nejasno svjetlucale. U zraku iznad
krovova, začuo se najprije nekakav šapat, a za njim i nalet vjetra kada je prohujala
jedna kapsula. Kakva ironija! Iznad samog centra jame poroka protezala se policijska
pruga. Policija je vrlo rijetko provodila racije u tim ozloglašenim, raskošnim kućama
u zoni crvenih fenjera. Sve dok su isplate bile redovite i nasilje nije prelazilo prag
soba u kojima se za njega plaćalo, policija se držala po strani.
Pramenovi noćnog zraka donijeli su nešto uznemiravajuće, nekakav nabrekli
osjećaj nelagode. Nešto mnogo dublje od bilo kakvog uobičajenog nemira.
Svjetlost je u pojedine kuće prodirala kroz velike prozore prekrivene mekim,
razlivenim muslinom. Žene u košuljama i priljubljenim spavaćicama lascivno su se
trljale ili tobože čedno promatrale prolaznike kroz oborene trepavice. Ovdje su se
nalazili i bordeli stranaca, u kojima su pijani mladići nazdravljali jedni drugima kada
bi prošli kroz obred prijelaza, poševivši kakvu kepri ili vodijanojku ili neku
pripadnicu još egzotičnije vrste. Kad je vidio te zgrade, David se sjetio Isaaca. Zatim
je pokušao ne misliti na njega.
David se nije zaustavio. Nije obraćao pažnju na žene oko sebe. Nastavio je još
dalje.
Skrenuo je iza ugla i našao se u nekakvom prolazu s nižim kućama opakijeg
izgleda. Njihovi prozori nagovještavali su kakve se stvari unutra rade. Bičevi, lisice,
djevojčica od sedam ili osam godina koja se dere i šmrca u kolijevci.
David je uporno nastavljao dalje. Broj prolaznika se sve više osipao, mada
David ni u jednom trenutku nije ostao sam. Noćni zrak je brujao od tihih glasova. Po
sobama su se vodili živi razgovori. Svirala je glazba. Čuo se smijeh. Pronosili su se
krici bola i lajanje ili zavijanje životinja.
U središtu tog područja nalazila se prljava slijepa uličica, tiho mjestašce u
labirintu. David je skrenuo i nju i sav se stresao kad su njegovi koraci počeli
odzvanjati po kaldrmi. Na vratima tamošnjih kuća stajali su muškarci. Bili su krupni,
osorni i nosili su jeftina odijela. Pretresali su sve jadnike koji bi došli kod njih.
David se vukući noge približio jednim od tih vrata. Zaustavila ga je nekakva
ljudeskara od čovjeka, neka ruka mu se spustila na rame.
"Šalje me gospođica Tollmeck", promrmljao je David. Čovjek ga je potom
propustio.
Unutra su sjenila svjetiljki bili debeli i prljavo smeđi, a hodnik ljepljiv od
svjetlosti boje izmeta. Za stolom je sjedila stroga, sredovječna žena u ispranoj haljini
cvjetnog uzorka, čija boja se slagala s bojom sjenila. Pogledala je Davida kroz
naočale koje su imale oblik polumjeseca.
"Jeste li vi ovdje novi?" upitala je. "Imate li dogovoreno?"
"Trebam se u devet sati javiti u sobu broj sedamnaest. Zovem se Najamnik",
odgovorio je David. Žena za stolom je malko podigla obrve i nakrivila glavu. Zatim je
pogledala u knjigu pred sobom.
"Tako znači. E pa..." pogledala je na zidnu uru. "Došli ste deset minuta ranije, ali
možete se popeti. Znate put? Grubijan vas očekuje." Podigla je pogled k njemu,
urotnički mu namignula i iskesila se. Davidu se smučilo, toliko je to djelovalo
zastrašujuće i čudovišno.
Okrenuo joj je leđa i brzo se uputio uz stube.
Srce mu je luđački tuklo dok se penjao do dugačkog hodnika na vrhu zgrade.
Sjetio se prvog puta kada je došao ovamo. Na kraju prolaza nalazila se soba broj
sedamnaest.
David se uputio prema njoj.
Mrzio je ovaj kat. Mrzio je blago vlažne tapete, čudne mirise koji su dopirali iz
soba, uznemirujuće zvukove koji su prodirali kroz zidove. Većina vrata u hodniku bila
je otvorena, jer su pravila tako tražila. U prostorijama čija su vrata bila zatvorena
nalazili su se oni koji su tu bili zbog klađenja.
Naravno, vrata sobe sedamnaest bila su zatvorena. Za njih nije vrijedilo ovo
kućno pravilo.
David je polako išao preko prljavog tepiha. Približavao se prvim vratima.
Srećom, bila su zatvorena, međutim, drvena vrata nisu mogla zadržati buku: kroz njih
su se čuli čudni, prigušeni, nesuvisli krici; pucanj zategnute kože; siktavi, mržnjom
ispunjen glas. David je okrenuo glavu na drugu stranu i zablenuo se ravno u sobu
nasuprot. Na trenutak je vidio golu priliku na krevetu. Zagledala se u njega; nije mogla
imati više od petnaest godina. Čučala je na sve četiri... ruke i noge su joj bile kosmate
i završavale su se šapama... bile su to noge psa.
Kao hipnotiziran je zurio u nju dok je prolazio, preplavljen požudom i užasom, a
ona je skočila na pod nespretno oponašajući psa, trapavo se okrenula na sve četiri,
pogledala preko ramena u njega pogledom punim nade i uzdigla stražnjicu i spolni
organ. David je blenuo u nju otvorenih usta i staklastog pogleda.
Ovdje je bio došao osramotiti se, u ovom bordelu prepravljenih kurvi.
Grad je, razumije se, bio preplavljen prepravljenim prostitutkama. Često je to
bio jedini način da se prepravljene žene i muškarci prehrane. Ali ovdje, u četvrti
crvenih fenjera, sitnim grijesima se ugađalo na krajnje profinjen način.
Većina prepravljenih bludnica bila je kažnjena za zločine koji nisu imali nikakve
veze s njihovim poslom: obično su tek toliko bile prepravljene da im to predstavlja
bizarnu smetnju u pružanju seksualnih usluga, tako da su morale spustiti cijenu. Ova je
četvrt, pak, bila je namijenjena stručnjacima, različitim mušterijama. Ovdje su kurve
bile Prepravljane upravo zbog profesije kojom su se bavile. Ovdje su skupa tijela bila
Prepravljana u obličja koja će udovoljavati posvećenim sladokuscima, onima koji su
uživali u perverznim tijelima. Ovdje je bilo djece koju su roditelji prodali, žena i
muškaraca koji su zbog dugova bili primorani sami sebe prodati kiparima tijela,
nezakonitim Prepravljačima. Kolale su glasine da su mnogi bili osuđeni na drukčija
Prepravljanja, ali bi ih u kaznenim tvornicama prepravili u skladu sa čudnim bludnim
zahtjevima i prodali svodnicima i vlasnicama bordela. Bio je to isplativ sporedni
posao, kojeg su vodili državni bio-čudotvorci.
Vrijeme se u ovom beskrajnom hodniku bolesno razvlačilo, poput pokvarene
melase. David se nije mogao obuzdati, morao je pogledati kroz svaka vrata na koja je
usput naišao. Prisiljavao se odvratiti pogled, ali ga oči nisu slušale.
Kao da se zatekao u nekakvom košmarnom vrtu. U svakoj sobi se nalazio po
jedan jedinstveni mesocvijet, procvao mučenjem.
David je prolazio pokraj golih tijela prekrivenih grudima nalik na nabrekle
krljušti; čudovišnih poprsja s tijelom rakovice i zrelim djevojačkim nogama na oba
kraja; Prošao je pokraj žene koja je zurila u njega inteligentnim očima iznad druge
stidnice, čija su usta predstavljala vertikalni prorez s vlažnim usnama, mesnati odjek
one druge vagine između njezinih raširenih nogu. Dva dječaka su, kao zaprepaštena,
zurila u pozamašne faluse koji su iz njih stršili. Bio je tu i hermafrodit s bezbroj ruku.
U Davidovoj glavi počelo je bubnjati. Ošamutio se od iscrpljujućeg užasa.
Ispred njega se nalazila soba broj sedamnaest. David se nije vratio. Zamislio je
oči prepravljenih iza sebe, na sebi, kako zure iz svojih zatvora od krvi, kostiju i seksa.
Pokucao je na vrata. Poslije jednog trenutka, čuo je kako netko iznutra skida
lanac i vrata su se odškrinula. David uđe, osjetivši kako mu se grlo steže, pa prepusti
sramni hodnik vlastitoj izopačenosti. Vrata se za njim zatvoriše.
 Na prljavom krevetu sjedio je neki čovjek u odijelu i popravljao kravatu. Neki
drugi čovjek, koji je otvorio i zatvorio vrata, ostao je prekriženih ruku stajati iza
Davida. David je samo prešao pogledom preko njega i potom je svu svoju pažnju
usredotočio na čovjeka koji je sjedio.
Ovaj je pokazao na stolac pokraj podnožja kreveta i rekao Davidu neka ga
donese i postavi ispred njega. David je sjeo.
"Zdravo 'Grubijanu'", tiho ga je pozdravio.
"Serachine”, oslovi ga čovjek. Bio je mršav, srednjih godina. Pogled mu je bio
sračunat i inteligentan. Nikako se nije uklapao u ovu otrcanu sobu i ovu ogavnu kuću,
jer je bio krajnje staložen. Čekao je isto onako strpljivo i osjećao se ugodno među
prepravljenim kurvama, kao što bi čekao i osjećao se u hodnicima Parlamenta.
"Tražio si da me vidiš”, reče čovjek. "Prošlo je dosta vremena od kad nam se
nisi javio. Proglasili smo te za spavača."
"Ovaj..." zausti David koji se očigledno nelagodno osjećao. "Nisam imao što
prijaviti. Do sada." Čovjek je razborito kimnuo i čekao.
David je obliznuo usne. Bilo mu je teško početi govoriti. Čovjek ga nekako
čudno odmjeri i namršti se.
"Tarifa je i dalje ista, da znaš”, rekao je čovjek. "Čak i nešto viša."
"Ne, tako vam bogova, ja..." poče da muca David. "Samo sam... znate već...
Izašao iz forme." Čovjek ponovo kimnu.
I te kako izašao iz forme, pomislio je bespomoćno David. Prošlo je šest godina
od kada sam se posljednji puta zakleo da to više neću raditi. Izvukao sam se iz toga.
Tebi je dosadilo da me ucjenjuješ, a meni više nije bio potreban novac...
Prvi put, ima tome petnaest godina, ušli su u istu ovu sobu nakon što se David
olakšao u jedna od nekoliko usta neke unakažene, mrtvački blijede prepravljene
djevojke. Čovjek u odijelu mu je pokazao kameru. Rekli su mu da će slike poslati
novinama, časopisima i Sveučilištu. Ponudili su mu da bira. Plaćali su dobro.
Obavještavao ih je. Samo kao plaćenik; jednom, možda dva puta godišnje. Potom
je prestao i dugo to više nije radio. Sve do sada. A sada će to učiniti, jer se uplašio.
David je duboko uzdahnuo i počeo.
"Događa se nešto zaista veliko. Oh, Klepetala mu, ne znam odakle bih počeo.
Znate za bolest koja kruži uokolo? Mislim na to kako ljudi gube razum? E pa, znam
odakle je krenulo. Mislio sam da ćemo moći nastaviti, mislio sam da će biti...
obuzdano... ali vraga! Poprima sve veće razmjere i... i mislim da nam je potrebna
pomoć." (U dubini duše zgadio se sam sebi zbog ovog kukavičluka, ovog
samozavaravanja, ali je ipak nastavio brzo govoriti i više nije zastajkivao.) "Za sve je
kriv Isaac."
"Dan der Grimnebulin?" upita čovjek. "Onaj s kojim radiš u istom skladištu?
Odmetnuti teoretičar. Znanstvenik gerilac, koji misli da je vrlo važan. Što je to
smislio?" Čovjek se ledeno nasmiješio.
"U redu, slušajte. Unajmio ga je... ovaj, unajmili su ga da se pozabavi letenjem
pa je, radi proučavanja, nabavio gomilu svega i svačega što leti. Ptice, insekte, aspise,
sve moguće. Jedna od stvari do kojih je došao bila je i ta velika gusjenica. Činilo se
kako će taj prokleti stvor umirati u nedogled, a mora da je 'Zaac onda smislio kako će
je održati u životu, jer je odjednom počela rasti. Postala je golema. Jebiga... ovolika."
Raširio je ruke, dosta dobro procijenivši veličinu ličinke. Čovjek koji mu je sjedio
nasuprot netremice ga je gledao, ozbiljnog izraza lica i stisnutih šaka.
"Zatim se zakukuljila, i svi smo bili znatiželjni da vidimo što će odavde izaći. A
onda smo se jednog dana vratili kući i Lublamai - treći tip koji je radio s nama u
skladištu, znate - našli smo Lublamaija kako leži i slini. Što god da se izleglo iz one
čahure, pojelo mu je mozak... i... i otišlo je i sada je taj prokleti stvor na slobodi..."
Čovjek je odlučno kimnuo glavom, sasvim drukčije nego ranije kada ga je
nonšalantno poticao da mu kaže ono što zna. "Pa si pomislio kako bi bilo dobro da nas
obavijestiš."
"Jebiga, ne! Nisam smatrao... čak i tada sam mislio da možemo izaći s tim na
kraj. Hoću reći, Klepetala mu, bio sam bijesan na Isaaca, bio sam potpuno izgubljen,
ali sam pomislio kako ćemo možda smisliti kako da uđemo u trag prokletom stvorenju,
oporaviti Luba... Ali bilo je sve više novih slučajeva, počele su kolati priče o
ljudima... koji su postali bezumni... Ali glavna stvar je da smo otkrili tko je nabavio
onu gusjenicu za 'Zaaca. Riječ je o nekom jebenom službeniku koji ju je maznuo
odjelu Istraživanja i razvoja u usranom Parlamentu. Tada sam pomislio: 'Jebiga, ne
želim imati posla s vladom.'"
Čovjek na krevetu je kimnuo na ove Davidove riječi. "Mislim da sam sada
isplatio svoj dug i preplatio ga."
David je zašutio. Čovjek na krevetu zausti kako bi nešto rekao, ali David ga je
preduhitrio.
"Ne, saslušajte me! To nije sve! Čuo sam za pobunu u Mrežodrvetu, i poznato mi
je da ste uhvatili izdavača Razuzdanog Odmetnika, jesam li u pravu?" Čovjek je
čekao, a dok je čekao uklonio je zamišljenu mrvicu sa sakoa jednim automatskim
pokretom ruke. Taj podatak nije bio objavljen, ali uništena klaonica je predstavljala
živ dokaz da je u Kamilici provedena racija i uništeno nekakvo leglo pobune, tako da
su se počele širiti glasine. "Jedna Isaacova prijateljica koja je pisala za te proklete
novine stupila je u vezu s uhićenim izdavačem - ne znam kako, pomoću nekog jebenog
čudotvorstva - i on joj je rekao dvije stvari. Jedna je da istražitelji... oni su od vaše
vrste... misle da on zna nešto što u stvari ne zna, a druga da ga propituju o nekoj priči
objavljenoj u Razuzdanom, tražeći od njega da otkrije svoju vezu, za koju
pretpostavljaju da zna što god oni mislili da zna, a ta veza se zove Barbile. Jeste li
razumjeli? Od nje je naš službenik maznuo tu čudovišnu gusjenicu!"
 Rekavši to, David je zastao, pričekao da čovjek svari ono što mu je rekao, a
onda je nastavio.
"Sve se povezalo, no ja i dalje ne znam što se događa. I ne želim saznati. Ali sam
shvatio da smo vam ... stali na žulj. Možda je posrijedi samo slučajnost, ali ja nisam u
stanju tu vidjeti sebe... nemam ništa protiv toga da jurim čudovišta, ali ne želim se
naći na udaru jebene policije, tajne policije, vlade i svega ostalog. Vi morate raščistiti
to sranje."
Čovjek na krevetu sklopi ruke. David se sjetio još nečega.
"Prokletstvo, da, samo još ovo! Razbijao sam sebi glavu pokušavajući shvatiti
što se događa, i... ne znam jesam li u pravu, ali mislim da to ima neke veze sa
energijom krize?"
Čovjek je krajnje polako odmahnuo glavom, pazeći da izrazom lica ništa ne
otkrije, a zapravo mu ništa nije bilo jasno. "Nastavite”, reče on.
"Ovako, u jednom trenutku dok se sve to dešavalo, Isaacu je izletjelo ...
nagovijestio je... da je napravio... stroj krize koji funkcionira... znate li vi što to
znači?"
Izraz čovjekovog lica sada je bio napet, a oči razrogačene.
"Ja sam veza za one koji izvještavaju iz Smrdljive Bare", prosiktao je. "Znam što
bi to trebalo značiti... nemoguće... je li... Stanite malo, to ne bi imalo smisla... je li...
je li to točno?" Tek ga je ovo uspjelo stvarno uzdrmati.
"Ne znam", beznadnim glasom odgovori David. "Nije se mnogo hvalio.
Spomenuo je to onako, usput... ja jednostavno... nemam pojma. Ali znam da je to ono
na čemu radi, povremeno, već jebenih godina i godina..."
Nastupila je duga tišina. Čovjek na krevetu je zamišljeno buljio u suprotni kut
sobe. Preko njegovog lica brzo je prešao čitav niz osjećaja. Zamišljeno se zagledao u
Davida. "Otkud ti to sve znaš?" upitao je.
"'Zaac mi vjeruje", rekao je David (i ponovo se trgnuo, ali se i ovog puta
napravio lud i prešao preko toga). "U početku je ta žena..."
"Ime?" prekinuo ga je čovjek.
David je oklijevao.
"Derkhan Plavodan", konačno je promrmljao. "Ta Plavodan se u početku zaista
kolebala govoriti preda mnom, ali je Isaac... on se zauzeo za mene. Poznata su mu
moja politička uvjerenja, zajedno smo demonstrirali..." (ponovo se trgnuo: nemaš ti
nikakva politička uvjerenja, prokleti izdajniče) "Ali u ovakvom jednom trenutku..."
pokunjeno je zastao. Čovjek odlučno odmahne rukom. Nije ga zanimalo slušati o
Davidovom osjećaju krivnje niti o njegovim racionalnim objašnjenjima. "Isaac joj je
rekao da meni može vjerovati i ona nam je sve ispričala."
Ponovo je nastupila duga tišina. Čovjek na krevetu je čekao. David je slegnuo
ramenima.
 "To je sve što znam", prošaptao je.
Čovjek kimne i ustane.
"U redu", reče on. "Sve je to... izuzetno korisno. Najvjerojatnije ćemo morati
privesti tvojeg prijatelja Isaaca. Ali ne brini", dodao je uz ohrabrujući osmijeh.
"Nemamo razloga da ga se riješimo, vjeruj mi. Samo nam može zatrebati njegova
pomoć. Očito si u pravu. Od kruga treba napraviti... kvadrat, treba uspostaviti veze, a
ti nisi to u stanju učiniti, a mi možda jesmo. Uz Isaacovu pomoć.
"Moramo ostati u vezi", dodao je čovjek. "Dobit ćeš pismena upute. Pobrini se
da ih izvršiš. Ne moram to naglašavati, je li tako? Potrudit ćemo se da Grimnebulin ne
sazna od koga smo dobili informacije. Možda u sljedećih nekoliko dana nećemo ništa
poduzeti... neka te ne hvata panika. Sad je to naša briga. Ti se samo primiri i pobrini
se da der Grimnebulin nastavi raditi to što radi. Dogovoreno?"
David pokunjeno kimne. Čekao je. Čovjek ga oštro pogleda.
"To je sve”, reče on. "Možeš ići."
David je osjećao krivnju i zahvalnost, dok je žurno ustajao i išao k vratima. Imao
je osjećaj da pliva kroz mulj i da ga vlastita sramota obavija poput sluzavog mora.
Žudio je što prije napustiti ovu sobu, zaboraviti što je sve rekao i učinio, i ne misliti
na novčiće i novčanice koje će mu biti poslane nego misliti samo o tome kako je odan
Isaacu, a sebe uvjeriti da je ispravno postupio.
Onaj drugi čovjek mu je otvorio vrata, propustio ga i David je zahvalno izjurio,
gotovo trčeći prošao kroz hodnik, jer je jedva čekao da pobjegne odatle.
Ali koliko god žurio ulicama Prevlake Hrabrih, krivnja ga nije napuštala, bila je
uporna poput živog pijeska.
 Trideseto poglavlje

Jedne je noći grad mirno spavao.

Dakako, morile su ga uobičajene nevolje. Ljudi, i muškarci i žene, su se borili
jedni protiv drugih i umirali. Krv i bljuvotine zagadile su stare ulice. Razbijana su
stakla. Policija je prelijetala u visinama. Zrakoplovi su se glasali poput čudovišnih
kitova. Osakaćeno tijelo muškarca bez očiju, koje će kasnije biti identificirano kao
Benjamin Savitljivac bilo je izbačeno na obalu u Lošostrani.
Grad se nelagodno bacakao kroz noć, kao što je to činio već stoljećima. Spavao
je na mahove, kao i do sada.
One noći, međutim, kada je David otišao obaviti svoj tajni zadatak u kvartu
crvenih fenjera, nešto se promijenilo. Noću je u Novom Krobuzonu uvijek vladao
kaos: zvijeri su se svađale i dolazilo je do iznenadnih divljih ispada. Sada je
prevladavao jedan novi ton. Napet, šaputav prigušeni ton od koga se razbolio i sam
zrak.
Tijekom te jedne noći, zrakom je ovladala neka slaba napetost iskušenja, koja se
laskanjem uvukla u umove građana i prekrila im usnula lica sjenama. Kada je svanuo
dan, nitko se nije sjećao ničeg drugog osim trenutne noćne nelagode.
A onda, kad su se sjene povukle iz grada i kad je temperatura pala, kada se noć
vratila iz svog prebivališta ispod svijeta, grad je snašlo nešto novo i užasno.
Po cijelom gradu, od Zastavnice na sjeveru do Barake ispod rijeke, od
nepovezanih predgrađa Lošostrane na istoku pa sve do priprostih industrijskih
sirotinjskih dijelova grada u Himeri, ljudi su se bacakali i stenjali u krevetima.
Najprije su na red došla djeca. Vikala su i zabijala nokte u dlanove, kriveći
svoja mala lica u grozne grimase; obilato su se znojila i znoj im je smrdio;
pomahnitalo su trzali glavama s jedne na drugu stranu; i sve to u snu.
Tijekom noći su iste nevolje pogodile i odrasle. Iz dubina nekog drugog,
bezazlenog sna, stari strahovi i paranoje neočekivano su, poput nadirućih vojski,
razvalili sigurnosne mentalne zidove. Nizovi sablasnih slika nasrnuli su na potištene,
oživljene su vizije dubokih strahova i apsurdno zastrašujućih banalnosti - duhova i
goblina s kojima se inače nikada ne moraju suočiti - i kojima bi se budni smijali.
One rijetke koji su tko zna zašto bili pošteđeni ovih muka, iznenada su u gluho
doba noći probudili stenjanje i vriska usnulih ljubavnika ili njihovi krajnje očajni
jecaji. Pojedinci su sanjali o seksu ili sreći, ali su ti njihovi snovi bili mnogo dublji
nego obično, grozničavi i postajali su zastrašujući zbog svoje jačine. U ovoj
iskrivljenoj noć-zamci, loše je bilo lošije, a i dobro je bilo loše.
Grad se ljuljao i drhtao. Snovi su postali prava napast, bacil koji kao da je
skakao s jednog spavača na drugog. Čak su se uspjeli laskanjem uvući i u umove
budnih. U umove noćnih stražara i policijskih agenata; onih koji su plesali do duboko
u noć i uznemirenih studenata; onih koji su patili od nesanice; svi odreda su sebe
uhvatili kako gube nit misli i prepuštaju se fantazijama i čudnim razmišljanjima,
gotovo halucinacijama.
Širom grada noć je bila izbrazdana kricima noćnog jada.
Novi Krobuzon je zahvatila epidemija, navala, pošast košmara.
Ljeto se zgušnjavalo iznad Novog Krobuzona. Gušilo ga je. Noćni zrak bio je
topao i gust poput daha. Visoko iznad grada, ukočena između oblaka i nebeskog
prostranstva, slinila su velika krilata stvorenja.
Širila su golema, nepravilna krila i zamahivala njima, stvarajući svakom svojom
kretnjom obilne zračne vrtloge. Njihovi složeni privjesci - nalik na pipke, na kukce,
antropoidni, hitinski, brojni - podrhtavali su u grozničavom uzbuđenju.
Rastvarala su svoja uznemirujuća usta i u smjeru krovova kuća odmotavala svoje
dugačke, pernate jezike. Krilata stvorenja požudno su laptala sočne sokove snova
kojima je bio ispunjen zrak. Kada bi rese na njihovim jezicima otežale od nevidljivog
nektara, razjapila bi usta i smotala jezike, mljackajući od užitka. Škrgutala su svojim
golemim zubima.
Zatim bi se vinula uvis. U letu su srala i izbacivala ostatke prethodnih obroka.
Nevidljivi trag protezao se po nebu u obliku psihičkih otpadaka koji su klizili, mlitavi
i prezasićeni, kroz raspukline svjetske ravnine. To se onda cijedilo kroz eter i
ispunjavalo grad, zasićujući umove njegovih stanovnika, kvareći im odmor i donoseći
im noćne more. I oni koji su spavali i oni koji su bili budni imali su osjećaj da su im
umovi proključali. Petorka je bila u lovu.
U toj neizmjernoj uskovitlanoj juhi od gradskih košmara, svaka ta mračna
spodoba ponaosob bila je u stanju izdvojiti pojedinačne zmijolike tragove okusa.
Ti lovci su se obično ponašali od slučaja do slučaja. Čekali su dok ne nanjuše
neku snažnu mentalnu zbrku, nekakav um čije su izlučevine izrazito ukusne. Zatim bi se
ti tajanstveni mračni letači okrenuli, zaronili i obrušili na plijen. Svojim vitkim
udovima otvarali su prozore na najvišim katovima, i prešavši preko tavana
osvijetljenih mjesečinom, prilazili drhtavim spavačima da se napiju. Svojim
mnogobrojnim dodacima hvatali bi se za usamljene prilike koje su išle obalom rijeke,
prilike koje su vrištale i vrištale dok su ih odnosili u noć koja je već ionako bila
prepuna žalobnih povika.
Međutim, kada su odbacili tjelesne ljuske svojih obroka i ostavili ih da se trzaju
i sline na daskama ili kaldrmi u sjeni, kada su utažili prvu glad te su mogli uživati u
obrocima, ta krilata stvorenja postala su znatiželjnija. Kušali su slabe tragove umova
koje su već ranije bili osjetili i, poput radoznalih, nepristranih, inteligentnih lovačkih
životinja, krenuli su za njima.
 Evo mršave mentalne niti jednog od stražara koji je stajao ispred njihovog
kaveza u Kostogradu i maštao o ženi svoga prijatelja. Njegove ukusne maštarije
izvijale su se uvis i omotavale oko jezika koji se trzao. Stvorenje koje je to osjetilo
okrenulo se na nebu u nepravilnom luku kakvog bi napravio neki leptir ili moljac i
zaronilo prema Ehoglibu, slijedeći miris svojeg plijena.
Drugo jedno leteće obličje iznenada je napravilo golemu osmicu, zakotrljavši se
preko vlastitih tragova u potrazi za poznatim okusom koji je minuo preko kvržica za
ukus na njegovom jeziku. U pitanju je bila aroma nervoze koja je prodrla kroz čahure
zakukuljenih čudovišta. Golema zvijer lebdjela je nad gradom i rasipala ispod sebe
pljuvačku u različitim dimenzijama. Emitiranje je bilo prigušeno, frustrirajuće
oskudno, ali to stvorenje je imalo vrlo razvijeno čulo ukusa i obrušilo se prema
Mafatonu, ližući usput zavodnički trag znanstvenice koja ga je promatrala kako je
svojedobno raslo. Mageste Barbile.
I onaj izobličeni, slabo uhranjeni kržljavac koji je uspio osloboditi svoje
sunarodnjake, pronašao je trag okusa koga se sjećao. Njegov um nije bio tako dobro
razvijen, a njegove kvržice za ukus bile su manje precizne: on nije bio u stanju
slijediti treperavi miris kroz zrak. Ali je ipak pokušao. Sam okus tog uma bio mu je
itekako poznat... okruživao je izobličeno stvorenje dok je ono dolazilo k svijesti, dok
je još bilo zakukuljeno i dok se samostvaralo u svilenoj čahuri... Izgubio je i pronašao
taj miris, ponovo ga izgubio, zateturao se.
Najmanji i najslabiji od tih noćnih lovaca, mada daleko jači od bilo kojeg
čovjeka, ta gladna grabljivica isplaženog jezika, krstario je nebom pokušavajući
ponovo naći trag Isaaca Dan der Grimnebulina.
Isaac, Derkhan i Lemuel Golub vrpoljili su se na uličnom uglu, pri nejasnom
sjaju plinske svjetiljke.
"Gdje je, dovraga, taj tvoj kompić?" prosiktao je Isaac.
"Kasni. Vjerojatno ne može naći. Rek'o sam ti da je glup", smireno je odvratio
Lemuel. Izvadio je nož skakavac i počeo čistiti nokte.
"Zašto nam je on potreban?"
"Ne glumi mi nevinašce, 'Zaac. Znaš mi mahati pred nosom gomilom novca kako
bi me natjerao obaviti razne poslove za koje dobro znam da se ne bih trebao upuštati,
ali imam i ja svoja ograničenja. Ne namjeravam se miješati u nešto što može
iznervirati prokletu vladu, ako se prethodno ne zaštitim. A g. X. je upravo to, itekako."
Isaac je u sebi opsovao, ali nije mogao poreći da je Lemuel u pravu.
Nije bio voljan umiješati Lemuela u ovu pustolovinu, ali ga je brzi razvoj
događaja prisilio na to. David očigledno nije bio voljan pomoći mu da pronađe
Magestu Barbilu. On kao da se paralizirao, sličio je gomili bespomoćnih živaca. Isaac
je počeo gubiti strpljenje s njim. Bila mu je potrebna podrška, i želio je da David
pokrene guzicu i poduzme nešto. Međutim, ovo nije bio pravi trenutak da se suoči s
njim.
Derkhan im je potpuno nesvjesno dala ime koje je izgleda bilo ključno za
rješavanje isprepletenih misterija vezanih za tu družinu na nebu i zagonetno ispitivanje
Bena Savitljivca, koje je provela policija. Isaac je poslao poruku u kojoj je naveo ime
i sve podatke do kojih je došao - Mafaton, znanstvenica, I&R - Lemuelu Golubu.
Priložio je i novac, nekoliko gvineja (shvativši pritom da se zlato koje mu je Yagharek
dao polako topi) i zamolio za informacije i pomoć.
Zbog toga se suzdržavao da ne plane zbog kašnjenja g. X-a. Iako je jasno
izražavao nestrpljenje, nije mogao poreći da se obratio Lemuelu kako bi osigurao
upravo tu vrstu zaštite.
Lemuela uopće nije bio teško nagovoriti da krene s Isaacom i Derkhan na tu
adresu u Mafatonu. Ponašao se kao pravi plaćenik, pojedinosti ga uopće nisu
zanimale. Isaac mu je vjerovao. Smatrao je da se Lemuel polako zagrijava za ovu
spletku.
Yagharek je kategorički odbio poći. Isaac ga je na brzinu i s puno žara pokušao
nagovoriti, ali Yagharek se nije udostojao ni odgovoriti mu. Koji kurac onda uopće
radiš ovdje? poželio ga je upitati Isaac, ali je potisnuo svoju nervozu i ostavio garudu
na miru. Možda će morati proteći izvjesno vrijeme prije nego on bude u stanju
ponašati se kao pripadnik bilo koje zajednice. Isaac je odlučio pričekati.
Lin je otišla neposredno prije nego je Derkhan došla. Nije željela ostaviti Isaaca
u tom malodušnom stanju, ali stekao je dojam da je zbog nečeg malo rastresena.
Ostala je samo jednu noć, i prije nego što je otišla obećala je Isaacu da će se vratiti
što je moguće prije. A već sljedećeg jutra Isaac je primio od nje pismo, koje je s
drugog kraja grada donio kurir kome je bilo dobro plaćeno da ga pouzdano isporuči.
Srce moje,
bojim se da će te ovo naljutiti i da ćeš se osjetiti izdan, ali molim te da se
suzdržiš. Kod kuće me je čekalo novo pismo od mojeg poslodavca, naručitelja posla,
mojeg gazde, ako tako hoćeš. Odmah poslije pisamca u kojem mi je javio kako mu u
doglednoj budućnosti neću biti potrebna, stigla je nova poruka u kojoj me poziva da se
vratim.
Znam da tajming ne može biti gori. Molim te samo da mi vjeruješ da bih ga
odbila kad bih mogla, ali ne mogu. Ne mogu, 'Zaac. Pokušat ću završiti taj posao za
njega što prije - kroz tjedan-dva, nadam se - kako bih se mogla vratiti k tebi.
Čekaj me.
S ljubavlju, Lin.
I tako su na uglu Nezdravog Prolaza, zaklonjeni sivim šarama koje je kroz oblake
stvarao puni Mjesec i sjenama drveća u Billyjevom Zelenilu, stajali samo Isaac,
Derkhan i Lemuel.
Svi troje se nelagodno premještali s noge na nogu, gledali sjene koje su
promicale iznad njihovih glava i trzali se na svaki šum. Iz ulica oko njih su povremeno
dopirali zvuci krajnje uznemirenih spavača. Čim bi čuli divlje stenjanje ili urlanje,
njih troje bi se pogledalo.
"Božjegmuprokletstva", prosiktao je iznervirano i uplašeno Lemuel. "Što se to
događa?"
"Ima nečeg u zraku..." promrmljao je Isaac i njegov glas se raspršio kada se
naslijepo zagledao uvis.
Napetosti je doprinosilo i to što su Derkhan i Lemuel, koji su se upoznali
prethodnog dana, istog trena osjetili prezir jedno prema drugom. Svim silama su se
trudili da se uzajamno ignoriraju.
"Kako si došao do adrese?" upitao je Isaac, a Lemuel je samo iznervirano
slegnuo ramenima.
"Veze, 'Zaac, veze i mito. A što si ti mislio? Doktorica Barbile je ispraznila prije
nekoliko dana svoje prostorije i od tada prebiva na ovom manje ugodnom mjestu. Iako
je ono udaljeno od njezine stare kuće samo tri ulice. Ta žena nema nimalo mašte.
Hej..." Lupio je Isaaca nekoliko puta po ruci i pokazao prema drugoj strani mračne
ulice. "Eno našeg čovjeka."
Jedna krupna prilika izdvojila se iz sjene i tromo se uputila prema njima. Čovjek
je mrko odmjerio Isaaca i Derkhan, prije nego što je kimnuo Lemuelu na krajnje
apsurdan i živahan način.
"Što smo to naumili, Golube?" upita on, gotovo preglasno.
"Tiše malo, čovječe", opomene ga kratko i jasno Lemuel. "Što si ponio?
Grdosija stavi prst na usta kako bi mu pokazao da je shvatio. Otvorio je jednu
stranu sakoa, otkrivši dva golema pištolja na kremen. Isaac se blago trgnuo kada je
vidio koliki su. I on i Derkhan bili su naoružani, ali nijedno od njih nije imalo ovakav
top. Lemuel kimne s odobravanjem.
"U redu. Najvjerojatnije nam neće biti potrebni, ali... tko zna. U redu. Nemoj
govoriti." Grdosija kimne. "Niti slušati, razumiješ? Noćas nemaš uši." Čovjek ponovo
kimne. Lemuel se okrene Isaacu i Derkhan. "Slušajte vas dvoje. Vi znate što želite
saznati od te stare. Mi ćemo se truditi da, uvijek kada to bude moguće, ostanemo u
sjeni. Međutim, imamo razloga vjerovati da je i militia zainteresirana za ovo, a to
znači da se ne možemo uokolo zajebavati. Ako ne bude susretljiva, mi ćemo je malo
pogurati, dogovoreno?"
"Zar to u gangsterskom žargonu znači da ćete je staviti na muke?" prosiktao je
Isaac. Lemuel ga je hladno pogledao.
"Ne. I da mi ti nisi držao propovijedi: ti si taj koji plaća za ovo. Nemamo
vremena za zajebavanje i neću dopustiti da nas ona zajebava. Ima li nekih problema?"
Nitko mu nije odgovorio. "Onda dobro. Ulica Ratni Dok je ona malo niže, desno."
Nisu se mimoišli ni s jednim noćnim šetačem dok su napredovali sporednim
ulicama. Koračali su različito: Lemuelov potrčko koračao je tromo i bez straha; sam
Lemuel je zavirivao u mračne ulaze; a Isaac i Derkhan su koračali nervozno i
užurbano.
Zastali su kod Barbilinih vrata u Ulici Ratni Dok. Lemuel se okrenuo i dao Isaacu
znak da istupi, ali se Derkhan progurala ispred svih.
"Ja ću", bijesno je prošaptala. Ostali se povukoše. Kada su se povukli gotovo
izvan okvira vrata, Derkhan se okrenula i povukla zvono.
Dugo se ništa nije dogodilo. A onda su se začuli koraci na stubama i netko je
prišao vratima. Zaustavio se kod samih vrata, i potom je sve utihnulo. Derkhan je
čekala, davši znak ostalima neka se primire. Konačno je iza vrata dopro glas.
"Tko je to?"
Magesta Barbile zvučala je vrlo uplašeno. Derkhan joj se obratila tiho i
užurbano.
"Dr. Barbile, zovem se Derkhan. Hitno moramo razgovarati s vama."
Isaac se osvrnuo oko sebe kako bi provjerio nije li se u ulici upalilo neko
svjetlo. Za sada ih izgleda nitko nije vidio.
Magesta Barbile nije bila baš voljna za suradnju.
"Ja... nisam sigurna što se toga tiče..." odvrati ona. "Nije zgodan trenutak..."
"Doktorice Barbile... Magesta..." tiho je oslovi Derkhan. "Morat ćete otvoriti ta
vrata. Možemo vam pomoći. Samo otvorite ta jebena vrata. Odmah."
Magesta Barbile je još trenutak razmišljala, ali je potom otključala vrata i
odškrinula ih. Derkhan se namjeravala istog trenutka progurati pokraj nje u kuću, ali se
trgnula i ukočila. Dr. Barbile je držala pušku. Vidjelo se da se ne osjeća baš ugodno s
puškom u ruci, ali ma koliko bila neiskusna, oružje je i dalje bilo upereno u Derkhanin
trbuh.
"Ne znam tko ste..." počela je svađalački Barbile, ali prije nego što je stigla
nastaviti, Lemuelov golemi prijatelj, g. X, je krajnje nonšalantno i sasvim lagano
ispružio ruku iza Derkhan i ščepao pušku, zatvorivši dlanom cijev i zablokiravši
udarnu iglu. Barbile je zacvilila i povukla okidač, natjeravši g. X da tiho i bolno
uvuče zrak kada mu se udarna igla zarila u meso. Zatim je gurnuo pušku prema natrag i
Barbile je odletjela na stube iza sebe.
Dok se pokušavala uspraviti, on je ušao u kuću.
Ostali su ga slijedili. Derkhan mu nije prigovorila zbog načina na koji je sredio
Barbile. Lemuel je bio u pravu. Nisu imali vremena.
G. X je držao ženu. Bio je krajnje strpljiv iako se ona batrgala i otimala, užasno
jecajući iza šake kojom joj je prekrio usta. Oči su joj bile razrogačene, bijele i
izbezumljene od straha.
"Tako vam bogova" uzbuđeno procijedi Isaac. "Ona misli da ćemo je ubiti!
Prekinite!"
 "Magesta", glasno ju je oslovila Derkhan, nogom zatvorivši vrata. "Magesta,
prestanite. Mi nismo policajci, ako ste to pomislili. Ja sam prijateljica Benjamina
Savitljivca."
Kad je to čula, Barbile još više razrogači oči i prestane se otimati.
"Benjamina su odveli. Pretpostavljam da to znate", reče Derkhan. Barbile ju je
pogledala i žurno kimnula. Lemuelov golemi službenik je skinuo ruku s njezinih usta,
probe radi. Nije počela vrištati.
"Mi nismo militia", polako je ponovila Derkhan. "Nećemo vas odvesti kao što su
oni odveli njega. Ali mislim da vam je jasno... ako smo vam mi mogli ući u trag, ako
smo mi uspjeli saznati tko je bila Benova veza, onda će to uspjeti i njima."
"Ja... Zbog toga sam..." Barbile pogleda prema odbačenoj pušci. Derkhan kimne.
"Slušajte, Magesta”, poče ona. Govorila je vrlo jasno i stalno gledala Barbile
ravno u oči. "Nemamo mnogo vremena... Pusti je, seronjo! Nemamo mnogo vremena, a
moramo doznati što se točno događa. A događa se nešto strašno i dozlaboga čudno.
Izgleda da većina tragova vodi do vas. Dopustite zato da vam nešto predložim.
Povedite nas na kat prije nego što dođe militia i objasnite nam što se to događa, u
redu?"
"Upravo sam saznala za Savitljivca", rekla je Magesta. Skupila se na sofi, stežući
rukama šalicu hladnog čaja. Veliko zrcalo zauzimalo je gotovo cijeli zid iza nje. "Ne
pratim baš redovito vijesti. Prije nekoliko dana sam imala zakazan sastanak s njim i
strašno sam se prestrašila kad se nije pojavio... bojala sam se da je on... ne znam... da
me je prijavio ili tako nešto." Vjerojatno i je, pomislila je Derkhan, ali ništa nije
rekla. "A onda sam čula glasine o onome što se dogodilo u Kamilici nakon što je
militia ugušila pobunu..."
Nije važna nikakva prokleta pobuna, gotovo je povikala Derkhan, ali se uspjela
suzdržati. Ma kakav razlog Magesta Barbile imala da Benu pruži informacije, nije mu
ih dala iz političkih razloga.
"Te glasine...”, nastavila je Barbile. "Zbrojila sam dva i dva, znate, a onda... i
onda..."
"I onda ste se sakrili”, dovrši Derkhan. Barbile kimne.
"Slušajte”, javi se iznenada Isaac. Do sada je šutio napetog izraza lica. "Zar vi ne
osjećate? Zar ne možete osjetiti, jebiga, ne možete okusiti?" Skvrčio je prste u pandže
i obavio ih oko lica kao da je zrak neka opipljiva stvar koju može ščepati i podjarmiti.
"Kao da je noćni zrak užežen. Možda je u pitanju samo puka slučajnost, ali sve mi se
čini da je sve loše što se događalo tijekom proteklog mjeseca na neki način povezano
u nekakvu jebenu zavjeru, i mogu se okladiti da ni ovo nije izuzetak."
Nagnuo se k patetičnoj Barbile. Sva užasnuta zurila je u njega.
"Doktorice Barbile", obratio joj se mirnim glasom. "Nešto što jede umove...
uključujući tu i um mojeg prijatelja; policijska racija u Razuzdanom Otpadniku; sam
jebeni zrak oko naših glava koji se pretvara u nekakvu pokvarenu juhu... Što se
događa? Kakve sve to veze ima sa snovosranjem?"
Barbile je počela plakati. Isaac umalo nije zaurlao koliko ga je iznervirala, ali se
ipak samo okrenuo od nje i nemoćno podigao ruke. Ali se odmah potom ponovo vratio
do nje. Počela je govoriti kroz plač i šmrcanje.
"Znala sam da je to loša zamisao..." rekla je. "Rekla sam im da moramo zadržati
nadzor nad eksperimentom..." Njezine riječi su zvučale gotovo nesuvislo, jer su ih
prekidali jecaji. "Nisu nam dali dovoljno vremena... Nisu to smjeli učiniti..."
"Što učiniti?" upitala je Derkhan. "Što su to učinili? O čemu ste razgovarali s
Benom?"
"O transferu", zajecala je Barbile. "Nismo još bili završili projekt kada smo čuli
da je prekinut, ali... ali je netko saznao što se zapravo događa... Naši uzorci su bili
prodani... nekom kriminalcu."
"Kakvi uzorci?" upitao je Isaac, ali Barbile nije na njega obraćala pozornost.
Odlučila je rasteretiti dušu, ali svojim tempom i na svoj način.
"Sponzori su bili mišljenja da se projekt sporo odvija, znate? Počeli su biti...
nestrpljivi... Očekivali su da će naći primjenu u... vojsci, u sferi
psihodimenzionalnog... ali to se nije ostvarivalo. Nikako nam nije polazilo za rukom
shvatiti subjekte, nismo napredovali, i... i nismo ih mogli kontrolirati, jednostavno su
bili previše opasni." Podigla je pogled i glas, mada je i dalje plakala. Zašutjela je, a
kad je nastavila, ponovo je tiho govorila.
"Možda bi nas sve to nekamo i dovelo, ali je predugo trajalo. A onda... mora da
su lovatori postali nervozni. I tako nam je direktor projekta rekao da je gotovo, da su
uzorci uništeni, ali to je bila laž... Svi su to znali. Nije to bio prvi projekt, znate... "
Isaac i Derkhan na trenutak razrogačiše oči, ali ništa nisu rekli. "Naučili smo kako iz
njih izvući novac... Sigurno su ih prodali onome tko je najviše ponudio... nekome tko
ih je mogao iskoristiti za dobivanje droge... Na taj način su si sponzori vratili novac,
a direktor je mogao sam nastaviti s projektom, u suradnji s dilerom kojem ih je
prodao. Ali to nije bilo u redu... Nije u redu da vlada zarađuje na drogi i nije u redu
što su ukrali naš projekt." Barbile je prestala plakati. Sjedila je i trabunjala. Pustili su
je neka priča.
"Ostali su htjeli dići ruke, ali ja sam bila bijesna... nisam ih vidjela kako su se
izlegli, nisam saznala ono što sam trebala saznati. A sada će ih neki tamo zlikovac
iskoristiti... za zgrtanje novca..."
Derkhan nije mogla vjerovati koliko je ta žena naivna. Ona je, znači, bila Benova
veza. Ova glupa, nevažna znanstvenica, koja se razbjesnila, jer su joj ukrali projekt.
Zbog toga je pružila dokaze o nezakonitim poslovima vlade i navukla bijes militia na
sebe.
"Barbile", ponovo ju je oslovio Isaac, ali ovog puta mnogo tiše i smirenije. "Što
su oni?"
Magesta Barbile podiže pogled prema njemu. Djelovala je pomalo izgubljeno.
"Što su oni?" ponovila je ošamućeno.
"Ta stvorenja koja su pobjegla? Projekt. Što su oni?"
"Moljci-gasitelji."
 Trideset prvo poglavlje

Isaac je kimnuo kao da je ono što je doznao imalo smisla. Upravo joj je htio
postaviti još jedno pitanje, ali ona više nije gledala u njega.
"Snovi su mi rekli da su pobjegli, znate?" izjavi ona. "Znala sam da su vani. Ne
znam kako su uspjeli pobjeći. Ali to dokazuje da je ta prokleta prodaja bila loša ideja,
nije li tako?" Glas joj je bio napet od očaja i pobjede. "To će Vermishanka naučiti
pameti."
Kada je čuo to ime, Isaaca uhvati grč. Razumije se, pomislio je jedan dio
njegovog uma krajnje smireno. I on je sudjelovao u tome, da, to ima smisla. Drugi
dio je nijemo vrištao. Niti njegovog života davile su ga poput kakve neumoljive
mreže.
"Kakve veze ima Vermishank sa svim ovim?" upitao je oprezno. Primijetio je da
ga je Derkhan oštro pogledala. Njoj to ime nije bilo poznato, ali je shvatila da njemu
je.
"On je šef", iznenađeno je odgovorila Barbile. "On je na čelu projekta."
"Ali on je biočudotvorac, ne zoolog, a nije ni teoretičar... Zašto je on bio na
čelu?"
"On je stručnjak za biočudotvorstvo, ali to nije jedino područje kojim se bavi.
On je u prvom redu administrator. Zadužen je za sve biorizične stvari: Prepravljanje,
eksperimentalno oružje, organizmi za lov, bolesti..."
Na Sveučilištu Novi Krobuzon, Vermishank je bio zadužen za znanost. Bio je to
visok i krajnje ugledan položaj. Bilo bi nezamislivo da se takva čast ukaže nekome tko
je protiv vlade, to je bilo očigledno. Međutim, Isaac je upravo shvatio da je
podcijenio Vermishankove veze s državom. On je bio nešto više od čovjeka koji samo
povlađuje.
"Vermishank je prodao... moljce-gasitelje?" upitao je Isaac. Barbile kimne. Vani
je počeo vjetar i žaluzine su stale snažno lupati. G. X se osvrnuo uokolo kada je
počela buka. Nitko drugi nije odvojio pogled od Barbile.
"Stupila sam u vezu sa Savitljivcem, jer sam smatrala da to nije u redu”, reče
ona. "Ali nešto se dogodilo... moljci su vani. Pobjegli su. Bog zna kako." Ja znam
kako, pomislio je smrknuto Isaac. Ja sam kriv. "Jeste li svjesni što to znači, to što su
na slobodi? Sve će nas... krenut će u lov na sve nas. Militia je zasigurno pročitala
Razuzdanog Otpadnika i... i pomislila da Savitljivac ima neke veze s tim.... a ako su
pomislili da ima Savitljivac, onda će uskoro... uskoro će im pasti na pamet da sam i ja
imala..." Barbile je počela ponovo cmizdriti, a Derkhan je zgađeno okrenula glavu,
misleći na Bena.
 G. X je otišao do žaluzina s namjerom da ih zatvori.
"Slušajte...”, Isaac je pokušao sabrati misli. Htio je postaviti gomilu pitanja, ali
jedno od njih nikako nije moglo čekati. "Doktorice Barbile... kako ih možemo
pohvatati?"
Barbile je podigla pogled prema njemu i odmahnula glavom. Na trenutak se
zagledala između Isaaca i Derkhan koji su se naginjali nad njom poput zabrinutih
roditelja i pokraj Lemuela, koji je stajao po strani uporno je ignorirajući. Njezin
pogled je pronašao g. X.-a koji je stajao ispred odškrinutog prozora. Malko ga je
otvorio, kako bi gurnuo ruku i privukao žaluzine.
Stajao je sasvim mirno i zurio van.
Magesta Barbile je pogledala preko njegovog ramena u treperenje ponoćnih
boja.
Pogled joj je postao staklast. Glas joj je zamro.
Nešto je udaralo o prozor pokušavajući doprijeti do svjetlosti.
Barbile je ustala, a Lemuel, Isaac i Derkhan su se odmah zabrinuto sjatili oko
nje, raspitujući se što nije u redu, jer nisu bili u stanju odgonetnuti njezine male krize.
Podigla je drhtavu ruku i uprla prst u paraliziranu priliku g. X.-a.
"Oh Klepetala mu...”, prošaptala je ona. "Oh blagi Klepetalo, pronašao me je,
osjetio je moj okus..."
Potom je kriknula i okrenula se na peti.
"Zrcalo!" vrisne ona dok je to radila. "Gledajte u zrcalo!"
Rekla je to odlučnim i zapovjedničkim glasom. Poslušali su je. Govorila je s
autoritetom, koji je očigledno bio posljedica očaja, tako da nitko od njih nije
podlegao nagonu da se okrene i vidi što se tamo događa.
Njih četvoro zurili su u zrcalo iza ofucane sofe. Gledali su kao začarani.
G. X. je hodao natraške poput kakvog zombija.
Iza njega se pojavio tamni nalet boja. Nekakvo užasno obličje pokušavalo je
progurati svoje organske nabore, svoju kralježnicu i tjelesinu kroz mali prozor.
Nezgrapna glava bez očiju provirila je kroz otvor i polako se okrenula s jedne na
drugu stranu. Čovjek bi pomislio da nazočuje nekom nemogućem rođenju. Prilika koja
se pojavljivala kroz odškrinuto staklo smanjivala se zahvaljujući kontrakcijama u
nevidljivim i nemogućim smjerovima. Nestvarno je svjetlucala uslijed napora,
provlačeći svoj sjajni trup kroz maleni prozor. Iz njezinog tamnog tijela pojavile su se
ruke kojima se oduprla i odguravala od prozorskog okvira.
A napola skrivena krila iza stakla jednostavno su eksplodirala.
Stvorenje se naglo odgurnulo i prozor se raspao. Začuo se samo jedan tihi, suhi
zvuk, kao da je iz zraka bila isisana sva tvar. Krhotine stakla su se razletjele po sobi.
Isaac je sve to zapanjeno gledao. Drhtao je.
Krajičkom oka je primijetio da su i Derkhan, Lemuel i Barbile u istom stanju.
Ovo je pravo ludilo! pomislio je, Moramo što prije odavde! Ispružio je ruku i uhvatio
Derkhanin rukav i počeo je vući prema vratima.
Barbile kao da je bila paralizirana. Nju je vukao Lemuel.
Nitko od njih nije znao zašto je rekla neka gledaju u zrcalo, ali se nitko od njih
nije ni okrenuo.
Međutim, dok su još posrtali prema vratima, ponovo su se sledili, jer je ta
spodoba u sobi ustala.
Imali su dojam da se sasvim iznenada rascvjetala iza njih, ispunivši cijelo zrcalo
u koje su zabezeknuto zurili.
Mogli su vidjeti leđa g. X-a, koji je blenuo u uzorke na tim krilima, uzorke koji
su se kotrljali hipnotičkom brzinom, jer su stanice boje pod kožom tog stvorenja
pulsirale u nekim čudnim dimenzijama.
G. X je zakoraknuo kako bi bolje pogledao ta krila. Nisu mu mogli vidjeti lice.
Moljac-gasitelj ga je zarobio.
Bio je viši od medvjeda. Na bokovima su mu se rascvale gomile nečeg oštrog,
što je sličilo na tamne hrskavičave bičeve koji su palacali u smjeru g. X-a. Ostali,
manji i oštriji udovi uvlačili su i opuštali pandže.
Stvorenje je stajalo na nogama koje su podsjećale na ruke majmuna. Iz trupa su
mu stršila tri takva para. Čas je stajao na dvije noge, čas na četiri, a čas na šest.
Propelo se na niže noge, a oštar rep se šibnuo između njih, radi ravnoteže.
Njegovo lice...
(Ta golema nepravilna krila, zakrivljena u neočekivanim smjerovima,
mijenjala su oblik kako bi ih podesila prema prostoriji. Svako je bilo na svojem
mjestu posve nasumce i nestalno poput ulja na vodi, svako od njih savršeni odraz
onog drugog. Nastavila su se nježno pomicati, dok su se uzorci na njima mijenjali,
trepereći poput zavodničke plime.)
Koliko su mogli vidjeti, nije imalo oči, samo dvije duboke upale šupljine iz kojih
su iznikle debele, pokretljive antene nalik na zdepaste prste, iznad niza golemih,
pločastih zuba. Dok ga je Isaac promatrao, nakrenulo je glavu i otvorilo ta
nevjerojatna usta iz kojih se odmotao golem, slinavi jezik za hvatanje.
Hitro je zamahnuo njime kroz zrak. Vrh mu je bio prekriven finom paučinom
alveola koje su pulsirale dok je taj golemi jezik palacao poput slonovske surle.
"Pokušava me pronaći", vrisnula je Barbile, otrgnula se i potrčala k vratima.
Moljac-gasitelj je istog trenutka palacnuo jezikom u smjeru kretanja. Uslijedio je
niz pokreta koji su bili prebrzi za praćenje. Prvo je izletio nekakav okrutni organski
zubac i prošao kroz glavu g. X-a kao da je voda. G. X je odjednom zadrhtao i u
trenutku kada je krv šiknula kroz presječenu kost, moljac-gasitelj je ispružio četiri
svoje ruke, nakratko ga privukao i odbacio na drugi kraj prostorije.
Proletio je kroz zrak poput kometa, ostavljajući za sobom trag od krhotina
kostiju. Umro je prije nego što je pao.
Leš g. X-a tresnuo je o leđa doktorice Barbile i ona se ispružila koliko je duga.
Već mrtav, udario je o vrata. Oči su mu bile otvorene.
Lemuel, Isaac i Derkhan jurnuše prema vratima.
Sve troje se deralo istodobno, različitim opsezima glasova.
Lemuel je preskočio znanstvenicu, koja je nepokretno ležala i u očaju se
pokušavala osloboditi trupla g. X-a. Prevrnula se na leđa i počela dozivati upomoć.
Isaac i Derkhan su je ščepali u istom trenutku i počeli je vući za ruke. Oči su joj bile
čvrsto zatvorene.
Ali dok su pokušavali odgurnuti tijelo g. X-a i dok ga je Lemuel divljački udarao
što dalje od vrata, jedan čvrsti, gumasti pipak dopuzao je u njihovo vidno polje i
poput biča se omotao oko Barbileinog stopala. Osjetila ga je i počela vrištati.
Derkhan i Isaac su je snažno povukli. U prvom su trenutku osjetili otpor, a onda
ju je moljac-gasitelj trznuo svojim pipkom. Krajnje lako iščupao je Barbilu iz
Derkhaninog i Isaacovog stiska. Kliznula je preko poda pogubnom brzinom, dok su joj
se usput špranje zabijale u tijelo.
Počela je vrištati.
Lemuel je silom otvorio vrata, izletio van i sjurio se niz stube ni ne osvrnuvši se.
Isaac i Derkhan su brzo ustali. Istovremeno su okrenuli glave i pogledali u zrcalo.
Oboje su prigušeno vrisnuli od užasa.
Barbile se uvijala i vrištala u složenom zagrljaju moljca-gasitelja. Milovali su je
njegovi udovi i mesnati nabori. Čim se promeškoljila, prikovao joj je ruke, kada se
počela koprcati, sputao joj je noge.
To golemo stvorenje je nježno okrenulo glavu u stranu, kao da je gladno i
znatiželjno odmjerava. Ispuštalo je nekakve tihe i odvratne glasove.
Posljednji par ruku je polako počeo puziti naviše i opipavati Barbileine oči.
Površno ih je dodirivao. Pokušavao ih je otvoriti.
Barbile je urlala, cvilila i preklinjala za pomoć, ali su Isaac i Derkhan stajali
paralizirani, zureći potpuno skamenjeni u zrcalo.
Derkhan je drhtavim rukama posegnula u džep sakoa i izvadila pištolj, koji je već
bio napet. Gledajući u zrcalo, odlučno je uperila pištolj iza sebe. Ruka joj je
podrhtavala dok je očajnički pokušavala naciljati na ovaj nemogući način.
Isaac je vidio što radi te je brže bolje izvadio svoj pištolj. Bio je brži na
obaraču.
Crni prah se zapalio i začuo se oštar pucanj. Kuglica je izletjela iz cijevi i
bezopasno prošla iznad glave moljca-gasitelja. Stvorenje se nije čak udostojalo ni
podići glavu. Kad se začuo pucanj, Barbile je vrisnula i počela ih preklinjati neka
ubiju nju.
Derkhan je stisnula usne i pokušala umiri ruku.
 Opalila je. Moljac-gasitelj se zavrtio i krila mu zadrhtaše. Razjapio je prostrane
i gnusne čeljusti iz kojih je doprlo prigušeno šištanje, jedva čujni krik. Isaac je
primijetio malu rupu u papirnatom tkivu lijevog krila.
Barbile je vrisnula i trenutak pričekala, a onda je shvatila da je još živa i
nastavila vrištati.
Moljac-gasitelj se okrenuo prema Derkhan. Njegove dvije bič ruke palacnuše
preko udaljenosti od dva metra koliko ih je dijelilo i razdražljivo je opališe po
leđima. Začulo se strašno krckanje. Derkhan je izletjela kroz otvorena vrata, a zrak joj
je bio nasilno istjeran iz pluća. Zapomagala je dok je padala.
"Ne osvrći se!" povikao je Isaac. "Bježi! Bježi! Evo i mene!"
Pokušao se praviti da ne čuje Barbileino preklinjanje. Nije imao vremena za
ponovno punjenje pištolja.
Dok je polako napredovao prema vratima, moleći se da to stvorenje i dalje ne
obraća pažnju na njega, gledao je u zrcalu što se događa iza njega.
Odbio je probaviti taj prizor. Za sada neka to ostane samo bezumna mrlja slika.
Kasnije će je možda razmotriti, ako mu pođe za rukom da živ napusti ovu kuću i uspije
se vratiti svome domu, svojim prijateljima, ako poživi da uzmogne planirati, tada će
razmisliti o onome što upravo gleda.
Trenutno se trudio da ni o čemu ne razmišlja dok je gledao kako se moljac-
gasitelj ponovo usredotočuje na ženu koju je čvrsto stezao u naručju. Ni o čemu nije
mislio dok ga je promatrao kako joj na silu otvara oči vitkim majmunskim prstima i
palčevima, dok ju je slušao kako vrišti dok nije povratila od straha. Ubrzo potom je
naglo zamukla, jer je pogledala u treperava ustrojstva na krilima moljca-gasitelja.
Vidio je kako se ta krila polako šire i zatežu stvarajući hipnotičko platno, vidio je
Barbilein zaneseni izraz lica dok su joj se oči širile kako bi što bolje vidjele te boje
koje su mijenjale oblik; vidio je kako joj se tijelo opušta i kako moljac-gasitelj balavi
u ogavnom iščekivanju, i kako mu se onaj grozni jezik ponovo odmotava iz
razjapljenih usta i puzi uz Barbileinu popljuvanu bluzu ka njenom licu, dok su njezine
oči u idiotskoj ekstazi i dalje zurile u njegova krila. Vidio je kako pernati vrh jezika
nježno mazi Barbileino lice, njen nos, njezine uši, a onda joj se iznenada snažno zabija
između zuba u usta (Isaac je povraćao, iako se trudio da ni o čemu ne razmišlja)
nasrćući nepristojnom brzinom na njeno lice, dok je ona sve jače širila oči što je jezik
dublje prodirao u nju.
Potom je Isaac primijetio kako je nešto zatreperilo pod kožom skalpa i počelo se
mreškati ispod njezine kose i mesa poput jegulje u blatu, vidio je iza njezinih očiju
kretanje koje nije njoj pripadalo, i gledao je kako sluz i suze ističu iz otvora na njenoj
glavi dok je jezik migoljeći se prodirao u njen um. Trenutak prije nego što je
pobjegao, Isaac je vidio kako njezine oči tamne i gase se, a trbuh moljca-gasitelja
počinje se širiti dok ju je ispijao.
 Trideset drugo poglavlje

Lin je bila sama.

Sjedila je na tavanu, oslonjena leđima o zid i nogu raširenih kao u lutke.
Promatrala je kretanje prašine. Bilo je mračno. Zrak je bio topao. To se odigravalo
negdje u sitne sate, između dva i četiri.
Noć se odužila u nedogled i bila je tako nemilosrdna. Lin je mogla čuti-osjetiti
vibracije u zraku, drhtave krikove i zavijanja uznemirenih spavača koja su svuda oko
nje potresala grad. I njoj je glava bila teška od slutnji i zla.
Lin se još malo nagnula unatrag i umorno protrljala skarabejglavu. Bojala se.
Nije bila glupa, shvaćala je da nešto nije kako treba.
Stigla je kod Šarenka još prije nekoliko sati, u kasno poslijepodne prethodnog
dna. Kao i obično, poslali su je na tavan. Ali kad je ušla u tu dugačku, isušenu
prostoriju, vidjela je da nema nikoga.
Skulptura se nazirala u mraku na suprotnom kraju sobe. Nakon što se krajnje
idiotski osvrnula uokolo, kao da se Šarenko mogao sakriti, a da ga ona ne vidi u tom
praznom prostoru, uputila se k svom djelu da ga prouči. S izvjesnom nelagodom je
pretpostavila da će joj se Šarenko uskoro pridružiti.
Pomilovala je figuru od kepri-pljuvačke. Bila je tek napola dovršena. Šarenkove
mnogobrojne noge predstavljale su gomilu zavojitih oblika izvedenih naglašeno
jarkim bojama. Završavala se na otprilike metar iznad poda u valovima koji su se
slijevali.Ostavljala je dojam napola sagorjele svijeće u Šarenkovom obličju i stvarnoj
veličini.
Lin je čekala. Prošao je jedan sat. Pokušala je podignuti vrata u podu i otvoriti
ona koja su vodila u prolaz, ali i jedna i druga su bila zaključana. Nogom je udarala o
jedna, a šakom lupala po drugima, glasno i učestalo, ali joj nitko nije odgovorio.
Posrijedi je neka zabuna, govorila je sebi. Šarenko ima posla, uskoro će stići,
samo je trenutno zauzet, no nije uspijevala ni samu sebe u to uvjeriti. Šarenko je bio
savršen. Savršeni biznismen, savršeni razbojnik, filozof i izvođač.
On nije slučajno kasnio. Radio je to namjerno.
Lin nije znala zašto, ali joj je postalo jasno da Šarenko želi da ona ovdje sama
sjedi i preznojava se.
Sjedila je satima, sve dok njezina nervoza nije prerasla najprije u strah, potom u
dosadu i na kraju se svela na strpljivo čekanje. Crtala je po prašini i nebrojeno puta
otvorila svoj kovčežić i izbrojala raznobojne bobice. Spustila se noć, ali i dalje nitko
nije dolazio.
Njezino strpljenje je ponovo preraslo u strah.
 Zašto on to radi? pomislila je. Što želi? Ovo se sasvim razlikovalo od
Šarenkovih uobičajenih igara, zadirkivanja, njegove opasne rječitosti. Ovo je bilo
daleko zloslutnije.
Konačno, mnogo sati nakon njezinog dolaska, čula je neku buku.
Šarenko se stvorio u sobi u društvu svog poručnika kaktusovca i dvojice
prepravljenih, dvojice gladijatora grdosija. Lin nije znala kako su ušli. Prije samo
nekoliko sekundi bila je sama.
Ustala je i nastavila čekati. Stezala je i opuštala šake.
"Hvala vam što ste došli, gospođice Lin", pozdravio ju je Šarenko iz tumorske
nakupine svojih mnogih usta.
Čekala je.
"Gospođice Lin”, nastavio je on. "Imao sam prekjučer vrlo zanimljiv razgovor s
izvjesnim Srećkom Gazidom. Pretpostavljam da izvjesno vrijeme niste vidjeli g.
Gazida. Inkognito je radio za mene. U svakom slučaju, kao što neosporno znate,
trenutno u gradu vlada izvjesna nestašica snovosranja. Porastao je broj provala, kao i
uličnih prepada. Ljudi su očajni. Cijene su podivljale. Nove količine snovosranja
jednostavno ne stižu u grad. A to znači da je g. Gazid, koji trenutno živi na toj drogi, u
prilično lošem stanju. Ne može više sebi priuštiti potrebnu robu, čak ni s popustom
koji dobiva kao moj službenik. Bilo kako bilo, prije neki dan sam ga čuo kako psuje -
bio je u fazi povlačenja u sebe i psovao je svakoga tko bi mu prišao, ali ovog puta je
bilo malo drukčije. Znate li što je vikao dok je grizao usne? Zadivljujuće. Nešto kao
'Nisam trebao dati to sranje Isaacu!'"
Kaktusovac koji je stajao pokraj g. Šarenka razdvojio je svoje goleme ruke i
počeo trljati žuljevite zelene prste jedan o drugi. Podigao je ruku k otkrivenim
grudima i krajnje odlučno i čvrsto pritisnuo prst na jednu od svojih bodlji kako bi
provjerio koliko je oštra. Izraz lica mu je bio ravnodušan.
"Nije li to zanimljivo, gospođice Lin?" nastavio je Šarenko neprirodno živahno.
Uputio se k njoj na svojim mnogobrojnim nogama, krećući se poput rakovice.
Što ovo treba značiti? pomislila je Lin dok se približavao. Nije se imala kamo
sakriti.
"Gospođice Lin, ukradene su mi neke vrlo vrijedne stvari. Skupina malih
tvornica, ako vas baš zanima. To je razlog nestašice snovosranja. I moram vam
priznati da sam bio u strašnoj nedoumici, jer nisam znao tko je to mogao učiniti.
Zaista. Nisam imao odakle krenuti." Napravio je stanku i plima ledenih osmijeha
prijeđe preko njegovih umnoženih crta lica. "Sve dok nisam čuo Gazida. Odjednom je
sve... imalo... smisla." Ispljunuo je svaku riječ zasebno.
Na neki nečujni znak, njegov vezir kaktusovac krenuo je prema Lin, koja se sva
skupila i pokušala pobjeći. No za to više nije imala vremena, jer je on ispružio svoju
golemu mesnatu ruku i čvrsto je ščepao za ruke, tako da se nije mogla ni pomaknuti.
 Linine glavonoge su se grčile i uslijed boli emitirale prodorno kimijsko
vrištanje. Kaktusovci su obično marljivo potkresivali trnje na dlanovima, kako bi
mogli lakše primati predmete, ali ovaj ga je pustio izrasti. Gomile kratkih fibroznih
bodlji nemilosrdno su se zabadale u njezine ruke.
Bila je sputana i s lakoćom odvučena pred Šarenka. On joj se iskesio. Kad je
ponovo progovorio, glas mu je zvučao prijeteće.
"Tvoj ljubavnik, bubojebač me pokušao zajebati, zar ne, gospođice Lin?
Pokupovao je velike količine mog snovosranja, za svoje moljce, kako mi kaže Gazid,
a onda je još ukrao i moje." Grmio je i tresao se.
Zbog boli u rukama Lin nije mogla suvislo razmišljati, ali mu je ipaku očaju
pokušala šakama priljubljenim uz bokove reći: Ne, ne ne, nije tako, nije tako...
Šarenko ju je pljesnuo po rukama.
"Da se nisi usudila ni pokušati, ti buboglava kujo, mješanac-kurvo, droljo jedna.
Tvoja fukara od čovjeka je pokušala mene istisnuti s mojeg vlastitog jebenog tržišta. E
pa to je jako, jako opasna igra." Malo se povukao i promatrao je kako se migolji.
"Namjeravamo privesti g. der Grimnebulina radi krađe. Misliš li da će doći ako
mu tebe ponudimo?"
Linini rukavi su se skorili od krvi. Ponovo mu je pokušala nešto reći znakovima.
"Dobit ćete priliku da se izjasnite, gospođice Lin”, reče Šarenko, ponovo
smireno. "Možda ste suučesnik u ziočinu, a možda nemate pojma o čemu govorim. Ali
moram reći da vaša situacija nije ružičasta.
Neću dopustiti da ovo prođe tek tako." Promatrao ju je kako očajnički pokušava
nešto reći, objasniti, izmigoljiti.
Ruke su je izdavale. Kaktusovac ju je polako dovodio u stanje otupjelosti. Dok je
zbog sve jače boli polako gubila svijest, čula je kako je g. Šarenko prošaptao.
"Ja nisam čovjek koji prašta."
Prostor ispred Znanstvenog fakulteta Sveučilišta Novi Krobuzon vrvio je od
studenata. Mnogi od njih nosili su propisane crne ogrtače, a nekoliko pobunjenički
nastrojenih duša nosilo ih je prebačene preko ruku dok su napuštali zgradu.
U toj plimi ljudi nalazila su se i dva nepokretna čovjeka. Stajali su oslonjeni o
drvo, ne obazirući se na smolasti sok koji se iz njega lijepio za njih. Bilo je vlažno,
ali je jedan od njih ipak nosio dugačak kaput i tamni šešir.
Već vrlo dugo su nepokretno stajali. Završio se jedan sat, a zatim i drugi. Njih
dvojica su dočekali i ispratili dva naleta studenata. Povremeno bi neki od njih
protrljao oči i malo protegnuo kožu na licu. Poslije toga bi uvijek, tobože nonšalantno,
nastavili motriti na glavni ulaz.
Kad su poslijepodnevne sjene počele biti sve duže, njih dvojica su se konačno
pokrenuli. Njihov cilj se pojavio. Montague Vermishank izašao je iz zgrade i duboko
udahnuo, kao da je znao da će u tome uživati. Počeo je skidati sako, ali se zaustavio i
ponovo ga navukao. Uputio se k Utrini.
Ona dvojica ispod drveta napustiše zaklon od lišća i krenuše za svojim plijenom,
tobože besciljno šećući.
Dan je bio prometan. Vermishank se uputio na sjever, osvrćući se u potrazi za
taksijem. Skrenuo je u Linjak, najboemskiju ulicu u Utrini, u kojoj su se napredni
akademici družili po kafićima i knjižarama. Zgrade u Utrini bile su stare i dobro
očuvane, s oribanim i svježe obojanim fasadama. Vermishank na njih nije obraćao
pozornost. Već godinama je prolazio istim putem. Nije obraćao pozornost ni na
okolinu ni na progonitelje.
Kroz gužvu se probio taksi na četiri kotača, kojeg je vukao neugodno kudravi
dvonožac iz tundre na sjeveru. Probijao se kroz otpatke na unatrag savijenim nogama,
kao u kakve ptice. Vermishank podiže ruku. Vozač taksija pokušao je nekako stići kroz
gužvu do njega. Vermishankovi progonitelji ubrzaše.
"Monty", zagrmio je krupniji čovjek i pljesnuo ga po ramenu. Vermishank se
uplašeno okrenu.
"Isaac", zamucao je. Očima je sijevao uokolo tražeći taksi, koji se još
približavao.
"Kako si, staro momče?" povika Isaac u njegovo lijevo uho, a uz njegov glas
Vermishank je čuo još jedan, tiši, koji mu je siktao u desno uho.
"Ova stvar koja ti bode trbuh je nož, i rasporit ću te kao jebenu ribu ako mi se
ne bude sviđalo kako dišeš."
"Baš mi je drago što sam naletio na tebe", zaurlao je šaljivo Isaac i mahnuvši
pozvao taksi. Vozač je nešto promrmljao i prišao.
"Pokušaš li bježati, rasjeći ću te, a ako mi se izmigoljiš, prosvirat ću ti metak
kroz mozak", prezrivo je pjevušio glas.
"Hajde da kod mene popijemo po piće ", reče Isaac. "U Smrdljivu Baru, molim
lijepo, vozaču. Veslačev put, znaš gdje je? Baš zgodna životinja, uzgred budi rečeno",
Isaac je nastavio laprdati dok je ulazio u zatvorenu kočiju. Vermishank se, drhteći i
mucajući popeo za njim, zdušno potican vrhom noža. Nakon njega se popeo i Lemuel
Golub i treskom zatvorio vrata, a zatim je sjeo i zagledao se ispred sebe, stalno držeći
nož priljubljen uz Vermishankov bok.
Vozač se odlijepio od rubnjaka. Škripa, tandrkanje i blebetave žalopojke
životinje okružili su trojicu muškaraca u taksiju.
Kad se okrenuo prema Vermishanku, Isaac je zaboravio na glumljeno prijašnje
pretjerano oduševljenje.
"Mnogo štošta ćeš mi morati objasniti, ti zla pizdo", prijeteći je prosiktao.
Njegov zatvorenik je iz sekunde u sekundu postajao sve pribraniji.
"Isaac", promrmljao je. "Ha. Kako ti mogu pomoći?"
Poskočio je kad ga je Lemuel bocnuo.
 "Začepi ta jebena usta."
"Da začepim i da objašnjavam, Isaac?" promrmljao je Vermishank, a onda je u
nevjerici zacvilio, jer ga je Isaac snažno i sasvim iznenada pljusnuo. Zapanjeno se
zagledao u njega, ošamućeno trljajući obraz koji mu je bridio.
"Govorit ćeš kada ti ja to dopustim”, reče Isaac.
Preostali dio puta prešli su u tišini. Najprije su skrenuli na jug pokraj stanice
Utrina, a zatim su preko Danechijevog mosta prešli muljeviti Tumor. Isaac je platio
vozaču dok je Lemuel žurno vodio Vermishanka u skladište.
David, koji je sjedio za svojim radnim stolom, mrko ih je odmjerio, napola se
okrenuvši kako bi vidio što se to događa. Njegov crveno-smeđi kratki kaputić
djelovao je neprimjereno veselo. Yagharek se odšuljao u kut u kojem se jedva nazirao.
Stopala su mu bila obavijena krpama, glava skrivena kapuljačom. Odbacio je drvena
krila. Nije bio maskiran kao da je čitav, nego kao ljudsko biće.
Derkhan je podigla pogled iz naslonjača kojeg je dovukla do sredine stražnjeg
zida, ispod prozora. Bezglasno je jecala. Grčevito je stezala gomilu novina. Svuda
uokolo bile su razbacane naslovne stranice. "Širi se košmar ljetne noći", glasio je
jedan od naslova, a drugi je postavljao pitanje: "Što se dogodilo sa snom?" Derkhan
nije obraćala pozornost na te stranice, nego je izrezivala neku drugu, sporednu priču s
pete, sedme ili jedanaeste strane svakih novina. S mjesta na kojem je stajao, Isaac je
uspio pročitati jedan od naslova: "Ubojica Okouhoda, tvrdi urednik kriminalističke
rubrike."
Konstrukt čistač je šištao, zujao i kloparao po sobi dok je raščišćavao otpatke,
brisao prašinu i skupljao stare novine i trulo voće bačeno na pod. Gnjavatorka
Iskrenost tromo je krivudala duž suprotnog zida.
Lemuel je gurnuo Vermishanka na srednji od tri stolca pokraj vrata i sjeo na
nekoliko koraka od njega. Razmetljivo je izvukao pištolj i uperio ga Vermishanku u
glavu.
Isaac je zaključao vrata.
"Da počnemo, Vermishanku", reče on krajnje poslovno. Sjeo je i zabuljio se u
svog bivšeg šefa. "Samo da znaš, Lemuel je odličan strijelac, u slučaju da ti padne na
pamet nekakva pustolovna ideja. On je zapravo u neku ruku zlikovac. Zna biti i
opasan. A ja nisam uopće raspoložen da te branim pa ti zato preporučam da nam kažeš
ono što nas zanima."
"A što te to zanima, Isaac?" sabrano ga je upitao Vermishank. Isaac je bio
bijesan, ali i zadivljen. Taj čovjek je majstorski znao vratiti i zadržati
samopoštovanje.
Isaac je zaključio da će se morati pobrinuti da se to promijeni.
Ustao je i otišao do Vermishanka. Stariji čovjek ga je lijeno odmjerio,
prestrašeno razrogačivši oči tek kada je shvatio da će ga Isaac ponovo udariti.
 Isaac je dva puta udario Vermishanka šakom po licu, ne obazirući se na bolno
cviljenje svog starog šefa. Ščepao je Vermishanka za grlo i čučnuo, unijevši se u
izbezumljeno lice svog zatvorenika. Vermishank je krvario iz nosa i neuspješno
pokušavao udaljiti od sebe Isaacove krupne ruke. Oči su mu bile staklaste od užasa.
"Mislim da ne shvaćaš situaciju, stari moj", prezrivo je prošaptao Isaac. "Imam
razloga vjerovati da si ti odgovoran za ono što se dogodilo mom prijatelju koji gore
leži, sere u gaće i slini. Nisam raspoložen zajebavat se s tobom, igrati nekakve igre s
tobom niti se pridržavati pravila. Nije me briga, Vermishank, hoćeš li odavde uopće
izaći živ. Jesi li razumio? Pratiš li me? Evo kako ćemo to najbolje obaviti. Ja ću tebi
reći što mi znamo - ne gubi moje vrijeme na pitanja u stilu kako smo to saznali - a ti
ćeš popuniti praznine. Svaki puta kad ne budeš odgovorio, ili mi zaključimo da lažeš,
Lemuel ili ja ćemo te mlatnuti."
"Ne možeš me mučiti, ti kopile." prosiktao je Vermishank, dok ga je Isaac i dalje
davio.
"Jebi se", dreknuo je na njega Isaac. "Ti si prepravljač. A sada... odgovori na
pitanja ili umri."
"Po mogućnosti i jedno i drugo" dodao je Lemuel hladno.
"I samo da te obavijestim, Monty, da griješiš", nastavio je Isaac. "Možemo te
mučiti. To je upravo ono što možemo učiniti. Zato će ti biti bolje da surađuješ.
Odgovaraj brzo i uvjeri me da ne lažeš. Evo što mi znamo. Ispravit ćeš me ako
griješim, zar ne?" Frknuo je na Vermishanka.
Nastupila je tišina dok je Isaac u glavi slagao činjenice. Zatim ih je iznio,
nabrojavši ih na prste.
"Ti si zadužen za sva biorizična istraživanja koja se obavljaju za vladu. To
podrazumijeva i program s moljcima-gasiteljima." Podigao je pogled da vidi kako će
Vermishank reagirati kada otkrije da je procurila vijest o tom tajnom projektu.
Vermishank je bio nepokretan. "Moljci-gasitelji su pobjegli - oni isti moljci-gasitelji
koje si prodao nekakvom jebenom kriminalcu. Oni imaju nekakve veze sa
snovosranjem, kao i s... s košmarima koji muče sve odreda. Rudgutter je mislio da
Benjamin Savitljivac ima neke veze s tim - što je bilo pogrešno. Zanima nas sljedeće.
Što su ti jebeni moljci? Kakve veze imaju s drogom? Kako da ih pohvatamo?"
Nastupila je stanka tijekom koje je Vermishank duboko uzdahnuo. Usne vlažne i
skliske od krvi i pljuvačke su mu podrhtavale, ali je ipak uspio nakratko se
osmjehnuti. Lemuel je mahnuo pištoljem kako bi ga potaknuo.
"Aha, moljci-gasitelji", konačno je s uzdahom izgovorio Vermishank. Progutao je
slinu i počeo masirati vrat. "Zar nisu fascinantni? Nevjerojatna vrsta."
"Što su oni?" upitao je Isaac.
"Kako to misliš? Valjda ste barem to do sada otkrili. Oni su grabljivice.
Efikasne, veličanstvene grabljivice."
 "Odakle potječu?"
"Ha." Vermishank je trenutak razmišljao. Nakratko je podigao pogled kad je
Lemuel počeo lijeno i razmetljivo ciljati u Vermishankovo koljeno. Vermishank brzo
nastavi. "Ličinke smo dobili od trgovca koji je došao brodom s jednog od najjužnijih
otoka Krhotina - sigurno si ukrao jednu odmah čim su stigle - ali ne potječu one
odatle." Pogledao je Isaaca, kao da ga sve ovo zabavlja. "Ako te baš zanima, trenutno
je popularna teorija da dolaze iz Podvojene zemlje."
"Ne zajebavaj se." Ijutito je povikao Isaac, ali ga Vermishank prekinuo.
"Ne zajebavam se, budalo jedna. To jest omiljena hipoteza. Kada su pronađeni
moljci-gasitelji, u izvjesnim krugovima je porasla važnost teoriji o Podvojenoj
zemlji."
"Kako hipnotiziraju ljude?"
"Krilima - krilima nestabilnih veličina i oblika, koja se pomiču u raznim
ravninama - napunjenim oneirokromatoforama. Stanicama čije boje su slične onima u
koži oktopoda. Osjetljive su i utječu na psihičke rezonance i podsvjesne sheme.
Prisluškuju frekvencije snova koje... ah... žubore ispod površine osjećajnog uma.
Usredotoče se na njih, izvlače ih na površinu. Tjeraju ih da se umire."
"Kako zrcalo može zaštititi?"
"Odlično pitanje, Isaac." Vermishank je počeo mijenjati svoje držanje. Sve je
više zvučao kao kakav predavač na seminaru. Čak i u jednoj ovakvoj situaciji, shvatio
je Isaac, u starom birokrati prevladao je didaktički instinkt. "Ne znamo. Izveli smo
gomilu pokusa, s dvo-zrcalima, tro-zrcalima i tako dalje. Ne znamo zašto, ali učinak
se poništava ako ih gledamo u zrcalu, iako je formalno u pitanju identičan prizor,
pošto njihova krila ionako preslikavaju jedno drugog. Ali, obratite pozornost, ovo je
vrlo zanimljivo, ako postavite još jedno zrcalo - ako ih gledate preko dva zrcala, kao
kroz periskop, opet vas mogu hipnotizirati. Zar to nije nešto izuzetno?" Nasmiješio
se.
Isaac je trenutak šutio. Shvatio je da se Vermishank uzvrpoljio. Kao da je jedva
čekao da sve izbrblja. Mora da ga je na to natjerao pištolj, kojeg je Lemuel uperio u
njega.
"Ja sam... vidio jednoga kako jede." reče Isaac. "Vidio sam ga kako je... pojeo
nečiji mozak."
"Ha." Vermishank je s puno razumijevanja zavrtio glavom. "Nevjerojatno. Sretan
si što si sada ovdje. Nisi ga ti vidio kako jede nečiji mozak. Moljci-gasitelji ne žive
potpuno u našoj dimenziji. Njihove... ah... potrebe za hranom zadovoljavaju tvari
koje mi nismo u stanju izmjeriti. Zar ne shvaćaš?" Vermishank se prodorno zagledao u
njega poput nastavnika koji pokušava izvući pravi odgovor iz drskog učenika. Oči su
mu ponovo nestrpljivo zasvjetlucale. "Poznato mi je da ti biologija nije jača strana,
ali to je tako... elegantan mehanizam, mislio sam da bi ti to mogao vidjeti. Oni krilima
izvlače snove, preplavljuju um, ruše nasipe koji zadržavaju skrivene misli, misli
vezane za krivnju, strahove, oduševljenja, snove." zastao je. Naslonio se u stolcu i
pribrao.
"A onda", nastavio je, "kada um postane lijep i sočan... oni ga do kraja isišu.
Njihov nektar je podsvijest, zar ne shvaćaš? Zato se oni hrane samo razumnim bićima,
a ne mačkama i psima. Oni ispijaju taj čudni napitak koji je rezultat podsvjesnih misli.
Instinkti, potrebe, želje i intuicije zavijaju se same u sebe i mi razmišljamo o našim
mislima, a potom razmišljamo o tim razmišljanjima, i tako u beskraj..." Vermishankov
glas se stišao. "Naše misli fermentiraju poput najčišćeg žestokog pića. To je ono što
piju moljci-gasitelji, Isaac. Ne mesne kalorije koje se razlijevaju po lubanji, već fino
vino same mudrosti i osjećajnosti, podsvijest. Snove."
U prostoriji je zavladala tišina. Ova ideja je sve zapanjila i svi su sada mozgali
o njoj. Vermishank je gotovo uživao u učinku svojih otkrića.
Svi su se trgnuli kad je nešto zakloparalo. Bio je to samo konstrukt, koji je
usisavao prljavštinu pokraj Davidovog stola. Pokušao je isprazniti kantu u spremište,
ali je promašio i prosuo sadržaj. Upravo je pokušavao pokupiti komadiće zgužvanog
papira koji su ga okruživali.
"Prokletstvo, tako je!" dahnuo je Isaac. "Od toga se sastoje košmari! Oni... to je
slično smeću! Kao, ne znam već što, možda zečji izmet kojim se hrane biljke kojima se
hrane zečevi.... U pitanju je mali lanac, mali ekosustav..."
"Ha, tako je", odvratio je Vermishank. "Konačno si počeo razmišljati. Nigdje
nećeš vidjeti fekalije moljaca-gasitelja, niti možeš osjetiti njihov miris, ali možeš
osjetiti njih. U svojim snovima. Oni se njima hrane, oni ih uzburkaju. A kada se
uzburkaju, moljac-gasitelj se njima hrani. Savršeno."
"Otkud ti to sve znaš, svinjo jedna?" uzbuđeno ga je napala Derkhan. "Koliko već
dugo radiš na tim čudovištima?"
"Moljci-gasitelji su vrlo rijetki i spadaju pod državnu tajnu. Zato smo se toliko
uzbudili zbog ove male skupine. Imali smo jedan stari primjerak, već na umoru, a onda
smo primili četiri nove larve. Jedna je, dakako, pala Isaacu u ruke. Onaj stari, koji je
hranio naše male gusjenice, je umro. Razmišljali smo bismo li otvorili jednu čahuru
tijekom promjene, čime bismo je ubili, ali bismo stekli neprocjenjivo znanje o
njezinom stanju metamorfoze, no prije nego smo odlučili hoćemo li to učiniti ili ne",
uzdahnuo je, "morali smo, na žalost, prodati sve četiri. Predstavljale su preveliki
rizik. Zamjerili su nam da naše istraživanje predugo traje, da... lovatori postaju
nervozni, jer ne uspijevamo kontrolirati uzorke. Ukinuta su nam sredstva, i naš je odjel
morao u kratkom roku isplatiti dugove u koje smo zapali zbog ovog promašenog
projekta."
"Koji projekt vam je trebao osigura što?" prosiktao je Isaac. "Novo oružje?
Sredstvo za mučenje?"
 "Oh, prestani", smireno mu je odgovorio Vermishank. "Pogledaj se samo, otkad
si ti takav moralist? Da nisi ukrao jednog od njih, nikad ti ne bi pobjegao i nikada ne
bi oslobodio svoje sunarodnjake - valjda ti je jasno da se upravo to najvjerojatnije
dogodilo - i pomisli samo koliko bi nevinih ljudi i dan danas još bilo živo." Isaac je
zapanjeno zurio u njega.
"Jebi se!" vrisnuo je Isaac. Ustao je i već se spremao skočiti na Vermishanka, ali
ga je Lemuel spriječio.
"Isaac", kratko mu se obratio i Isaac opazi kako je pištolj sada uperen u njega.
"Vermishank je do sada bio vrlo kooperativan, a još mnogo toga moramo saznati. Je li
tako?"
Isaac se zablenuo u njega, potom je kimnuo i sjeo. "Zašto si tako kooperativan,
Vermishank?" upitao je Lemuel, ponovo se zagledavši u starijeg čovjeka. Vermishank
slegnu ramenima.
"Ne uživam baš u bolu", odvratio je i budalasto se osmjehnuo. "Napominjem da
vam se ovo neće sviđati... ništa od ovoga što sam vam rekao ne može vam nikako
pomoći. Ne možete ih pohvatati. Kad-tad ščepat će vas militia. Zašto bih onda nešto
krio od vas?" Nasmiješio se samozadovoljno i gnjusno.
Međutim, nervozno ih je gledao i kapljice znoja su mu orosile gornju usnu.
Duboko u grlu zatomio je očaj.
Božjemupljuvačke! pomislio je Isaac iznenada shvativši. Ispravio se na stolcu i
zagledao u Vermishanka. To nije sve! On... nam sve ovo priča zato što se boji! On
misli da ih vlada nije u stanju pohvatati... i boji se. Želi da mi u tome uspijemo!
Isaac se poželio zbog toga narugati Vermishanku, ati mu dati do znanja da ga je
prozreo i na taj način ga kazniti za sve zločine... ali nije htio riskirati. Ako bi mu se
Isaac previše otvoreno suprotstavio, ako bi rekao u lice Vermishanku da zna da se on
izbezumio od straha, taj zlikovac bi im odmah mogao uskratiti svu pomoć.
Ako već mora živjeti u uvjerenju da ga oni preklinju za pomoć i ako osjeća
potrebu da se time naslađuje, Isaac će mu to i dopustiti.
"Što je snovosranje?" upitao je Isaac.
"Snovosranje?" nasmiješio se Vermishank, a Isaac se sjetio kako je taj čovjek
odglumio gađenje kada mu je posljednji puta bio postavio isto to pitanje, kako je
odbio čak i izgovoriti tu prljavu riječ.
Sada su mu riječi naprosto tekle iz usta.
"Ha. Snovosranje je papica za bebe. Njime moljci hrane svoje mlade. Luče ga
stalno, ali ga luče u velikim količinama samo kad imaju potomstvo. Oni nisu poput
ostalih moljaca: vrlo su brižni roditelji. Vrlo marljivo hrane svoja jaja, i doje
novorođene gusjenice. Tek kada odrastu, kada se začahure, u stanju su se sami hraniti.
Derkhan mu je uskočila u riječ.
"Hoćete reći da je snovosranje mlijeko moljaca-gasitelja?"
 "Upravo to. Gusjenice ne mogu variti neprerađenu psihičku hranu. Ona mora biti
unesena u kvazi-fizičkom obliku. Tekućina koju moljci izlučuju je bogata destiliranim
snovima."
"I to je razlog zbog kojeg ih je kupio neki tamo jebeni narko bos? O kome to
govorimo?" Derkhan je iskrivila usne.
"Nemam pojma. Ja sam samo predložio da ih prodamo. Svejedno mi je tko je od
njih pobijedio na aukciji. Morat će se dobro skrbiti o njima, redovito ih pariti i musti.
Isto kao krave. Onaj tko zna što oni rade može s njima manipulirati - može ih zavarati
da izlučuju mlijeko iako nemaju ličinke. Mlijeko, dakako, mora proći kroz postupak
obrade. Niti jedno ljudsko biće, niti bilo koja druga razumna rasa, ne može ga piti
čisto. Umovi bi im istog trenutka eksplodirali. Ta supstanca, koja je dobila tako
pogrdan naziv - snovosranje - bila je oduzeta i... ah... razblažena raznim drugim
supstancama... Što na nesreću, Isaac, znači da je gusjenica koju si ti odgojio - a koju
si, pretpostavljam, hranio snovosranjem - najvjerojatnije izrasla u ne naročito zdravog
moljca. To ti je isto kao da si hranio ljudsku bebu mlijekom začinjenim velikim
količinama piljevine i žabokrečine."
"Otkud vi to sve znate?" prosiktala je Derkhan.
Vermishank ju je blijedo pogledao.
"Kako znate koliko je zrcala potrebno da biste bili sigurni, kako znate da
umove... koje pojedu pretvaraju u to... mlijeko...? S koliko ste ih ljudi do sada
nahranili?"
Vermishank je napućio usne i vidjelo se da je malčice uznemiren.
"Ja sam znanstvenik", odvratio je. "Koristim sredstva koja su mi na raspolaganju.
Povremeno i kriminalce osuđene na smrt. Način na koji trebaju umrijeti nigdje se ne
navodi..."
"Svinjo jedna..." otrovno je siktala. "Što je sa svim onim ljudima kojima ih diler
hrani da bi stvarali drogu..." nastavila je, ali ju je Isaac prekinuo.
"Vermishank", obratio mu se on tiho, zagledavši se u njega. "Kako da vratimo
njihove umove? One koji su oduzeti."
"Da ih vratite?" Vermishank je izgleda bio iskreno zbunjen. "Ah..." odmahnuo je
glavom i nabrao obrve. "Ne možete."
"Ne laži mi..." vrisnuo je Isaac, misleći na Lublamaija.
"Oni su popijeni", prosikta Vermishank, i izazva muk u prostoriji. Čekao je.
"Popijeni su", ponovio je. "Oduzete su im misli, snovi - svijest i podsvijest isto
tako - sve je to sagorjelo u utrobi moljaca, i ponovo iscurilo kao hrana za larve. Jesi li
kušao snovosranje? Je li ga je bilo tko od vas kušao?" Nitko mu nije htio odgovoriti, a
ponajmanje Isaac. "Ako jeste, onda ste ih sanjali, njih...žrtve... plijen. Njihovi
prerađeni umovi skliznuli su u vaš želudac i vi ste ih odsanjali. Nije ostalo ništa što
bi se moglo spasiti. Nema se što vratiti."
 Isaac je bio očajan.
Uzmi i njegovo tijelo, pomislio je, Klepetalo, ne budi okrutan, ne ostavljaj me s
tom jebenom ljušturom kojoj ne mogu dopustiti da umre, a koja ne znači ništa...
"Kako možemo pobiti moljce-gasitelje?" prosiktao je.
Vermishank je vrlo sporo razvukao usta u osmijeh.
"Ne možete" odgovorio je.
"Ne zezaj me", ponovo je prosiktao Isaac. "Sve što živi može i umrijeti..."
"Nisi me dobro razumio. Dakako da mogu umrijeti, ali to je samo apstraktna
tvrdnja. Što znači da, u teoriji, mogu biti ubijeni. Međutim, u praksi, nećete biti u
stanju ubiti ih. Oni žive u nekoliko dimenzija, kao što sam već rekao, pa ih metci,
vatra i tako dalje mogu raniti samo u jednoj. Morali biste ih istovremeno pogoditi u
mnogo dimenzija ili im nanijeti strašnu ranu u ovoj, a za to vam oni neće dati priliku...
Jesi li sada shvatio?"
"Razmišljajmo na drugi način..." predloži Isaac. Snažno je rubovima dlanova
pritisnuo sljepoočnice. "Što je s biološkom kontrolom? Grabljivice..."
"Ne postoje. Oni se nalaze na vrhu svog prehrambenog lanca. Vjerujemo da
postoje životinje, u njihovoj rodnoj zemlji, koje su ih u stanju ubiti, ali na nekoliko
tisuća kilometara odavde nema nijedne takve. U svakom slučaju, ako smo u pravu, kad
bismo te i doveli, samo bismo još brže osudili Novi Krobuzon na propast."
"Blagog mu Klepetala", zadahta Isaac. "Pošto nema grabljivica koje ih love, niti
ovdje imaju suparnike, a na raspolaganju im je neograničena zaliha svježe hrane koja
se stalno dopunjuje... Nema izgleda da ih zaustavimo."
"A još nismo ni razmotrili", počeo je brzo šaptati Vermishank, "što će se dogoditi
ako... Još su mladi, razumijete. Još nisu do kraja sazreli. Ali ubrzo, kada noći postanu
toplije... Moramo uzeti u obzir što će se dogoditi kad se počnu pariti..."
U prostoriji kao da je sve stalo i kao da su se svi sledili. Vermishank je ponovo
pokušao ovladati izrazom svojeg lica, ali je Isaacu bilo jasno da ga nagriza sirovi
strah. Vermishank je bio zgrožen. Znao je što je sve na kocki.
Malo dalje od njih, konstrukt se vrtio, šištao i kloparao. Kao da je ispuštao
prašinu i prljavštinu i ponovo se počeo nasumice kretati vukući za sobom šiljak na
koji je nabadao otpatke. Opet se pokvario, pomislio je Isaac, i usredotočio svu svoju
pozornost na Vermishanka.
"Kad će se početi pariti?" prosiktao je.
Vermishank je jezikom maknuo znoj s gornje usne.
"Rečeno mi je da su hermafroditi. Nikada ih nismo vidjeli kako se pare ili da
polažu jaja. Znamo samo ono što su nam rekli. Tjeraju se u drugoj polovici ljeta. Koja
je i inače predviđena za polaganje jaja. Da, obično."
"Ma hajde! Sigurno postoji nešto što bismo mogli činiti!" povikao je Isaac.
"Nemoj mi reći da Rudgutter nije već nešto smislio..."
 "Nisam upoznat s tim. Hoću reći, svakako da znam da imaju nekakav plan. To da,
ali kakav, ne bih znao reći. Ja..." Vermishank je oklijevao.
"Što?" izdere se Isaac.
"Čuo sam da su se obratili demonima." Nitko nije izustio ni riječ. Vermishank je
progutao slinu i nastavio. "I da su im oni odbili pomoći. Iako su im ponudili veliki
mito."
"Zašto?"
"Zato što su se i demoni prestrašili." Vermishank obliza usne. Strah kojeg je
pokušavao sakriti ponovo je izbio na površinu. "Je li vam je sada jasno? I oni su se
uplašili. Jer unatoč sve moći koju imaju i usprkos svojoj nazočnosti... oni razmišljaju
isto kao mi. Oni su osjećajna, razumna bića. A što se moljaca-gasitelja tiče... i demoni
su za njih plijen, upravo zbog toga."
Svi u sobi su se ukočili. Lemuelu je klonula ruke u kojoj je držao pištolj, ali
Vermishank nije pokušao pobjeći, jer se i sam izgubio u svojem prezira vrijednom
sanjarenju.
"Što nam je onda činiti?" upitao je Isaac. Glas mu je blago podrhtavao.
Grebanje konstrukta se još više pojačalo. U jednom trenutku se zavrtio na svom
središnjem kotaču. Opustio je ruke za čišćenje i one su isprekidano i oštro zakloparale
po podu. Najprije Derkhan, a za njom Isaac i David i ostali pogledaše u njega.
"Ne mogu razmišljati dok je ta jebena stvar u sobi!" bijesno je povikao Isaac.
Uputio se k stroju, spreman da se, zbog svoje nemoći i bijesa koji ga je žderao, iskali
na konstruktu. Dok mu se približavao, ovaj se okrenuo i zagledao u njega svojim
staklenim dužicama, iznenada ispruživši dvije glavne ruke. Na kraju jedne nalazio se
nekakav list papira. Konstrukt je zbunjujuće sličio osobi s ispruženim rukama. Isaac je
žmirnuo i nastavio ići k njemu.
Konstrukt je desnu ruku vukao po podu, nabadajući po otpacima i prašini koje je
idiotski posijao za sobom. Bez prestanka i s velikom žestinom, kljuckao je po drvenim
daskama. Naglo je ispružio lijevi ud na čijem kraju se nalazila metla kako bi
prepriječio Isaacu put, da uspori njegovo kretanje i Isaac s krajnjim zaprepaštenjem
shvati da konstrukt zapravo želi na sebe privući pozornost. Zatim je konstruktova
desna ruka, ona kojom je nabadao otpatke, još jednom lupila po podu kao da mu nešto
pokazuje.
U prašini na podu bila je ispisana poruka.
Vrh šiljka ostavio je za sobom trag kroz prašinu i čak je ponegdje zaparao i drvo.
Riječi koje je nažvrljao bile su drhtavo i nesigurno ispisane, ali čitljive.
Izdani ste.
Isaac je zurio u konstrukta u potpunom zaprepaštenju. Ovaj mu je potom mahnuo
pred nosom šiljkom za skupljanje otpadaka, na čijem kraju se lelujao komadić papira.
Ostali još nisu bili pročitali poruku na podu, ali su po izrazu Isaacovog lica i
neobičnog ponašania konstrukta mogli zaključiti kako se događa nešto izuzetno. Stajali
su i znatiželjno zurili u njih.
"Što je bilo, Isaac?" upitala je Derkhan.
"Ja... ne znam..." promrmljao je on. Konstrukt kao da se iznervirao. Počeo je
izmjenično lupkati po poruci na podu i mahati papirom nabodenom na šiljak. Isaac
ispruži ruku zaprepašteno zureći u njega i konstrukt umiri ruku. Isaac je zatim hrabro
sa šiljka skinuo lepršavi list papira.
Dok je ravnao papir, David je iznenada skočio, sav izbezumljen. Pohitao je
preko sobe.
"Isaac", poviče on. "Stani..." Isaac je, međutim, već bio razmotao papir i
razrogačio je oči u užasu kada je počeo čitati ono što na njemu pisalo. Usta su mu se
objesila, ali prije nego što je stigao kriknuti, Vermishank se pokrenuo.
Lemuel se zainteresirao za bizarnu dramu s konstruktom i skrenuo pogled sa svog
plijena, što je Vermishank odmah uočio. Svi u prostoriji zurili su u Isaaca dok je
ravnao prljavi list papira kojeg mu je konstrukt predao. Vermishank je skočio sa stolca
i jurnuo prema vratima.
Zaboravio je da su zaključana. Kada ih je povukao, a ona se nisu otvorila,
uspaničeno je i krajnje nedostojanstveno zaurlao. David, koji je stajao blizu Isaaca,
počeo se povlačiti prema Vermishanku i vratima. Isaac se na peti okrenuo prema njima
i dalje stežući papir. Ošinuo je i Davida i Vermishanka pogledom koji je izražavao
luđačku mržnju. Lemuel je shvatio svoju pogrešku, i upravo je htio ponovo uperiti
pištolj u Vermishanka, kad je Isaac prijeteći krenuo prema zarobljeniku, zaklonivši ga
od Lemuela.
"Isaac", povikao je Lemuel, "makni se."
Vermishank je vidio da je Derkhan skočila na noge, da se David povlači pred
Isaacom, da čovjek s kapuljačom u kutu stoji raširenih nogu i raširenih ruku poput
neke čudne grabljivice. Vermishank nije mogao vidjeti samo Lemuela koji je bio
zakriven prijetećim Isaacovim tijelom.
Isaac se prijeteći kretao prema Vermishanka, onemogućivši svojim tijelom da
Lemuel puca u zarobljenika.
"Isaac", ponovo je vrisnuo Lemuel. "Miči mi se s puta!"
Međutim, Isaac ga nije čuo, niti je mogao i riječ izustiti koliko je bio bijesan.
Prostorija je počela odzvanja od raznih zvukova. Svi prisutni su vikali, jedni su tražili
da im kaže što piše na papiru, drugi ga preklinjali neka se skloni, neki su režali od
bijesa ili jadikovali poput kakve velike ptice.
Isaac kao da se premišljao koga bi ščepao: Davida ili Vermishanka. David samo
što nije doživio slom preklinjući Isaaca neka ga sasluša. Vermishank je u očaju još
jednom pokušao otvoriti vrata, a onda se okrenuo u pokušaju obrane.
Konačno, on je bio vrhunski biočudotvorac. Promrmljao je nekakav napjev i
opustio nevidljive, okultne mišiće koje je razvio u svojim rukama. Prikvačio je ruku
na skrivenu energiju od koje su mu vene na podlaktici poput zmija iskočile ispod kože
i natjerao vlastitu kožu da se zategne i napne.
Isaacova košulja bila je napola otkopčana i Vermishank je zgrabio desnom rukom
otkriveno meso ispod Isaacovog vrata.
Vermishank je krajnje neelegantno kopao kroz nepopustljivo meso. Stezao je i
opuštao ruke u želji da se dočepa nekog rebra. Isaac je ščepao Vermishankov zglavak i
nije ga puštao. Lice mu se iskrivilo u grimasu. Bio je jači, ali ga je razdirala strašna
bol.
Dok su se hrvali, Vermishank je zapomagao. "Pusti me!" vrisnu on. Nije imao
nikakav plan, napao je iz straha za goli život i odjednom shvatio kako je krenuo u
smrtonosni napad. Nije to više mogao povući. Preostalo mu je jedino da nastavi rovati
po Isaacovim grudima ne bi li se za nešto uhvatio.
A iza njih dvojice, David je pokušavao izvaditi ključ.
Isaac nije mogao izvući Vermishankove prste iz svojih grudi, a Vermishank ih
nije mogao gurnuti dublje. Stajali su i ljuljali se, povlačeći jedan drugoga. Kakofonija
glasova iza njih nije jenjavala. Lemuel je ustao, nogom odgurnuo stolac i sada je
pokušavao pronaći položaj iz koga bi mogao pucati. Derkhan je dotrčala do
Vermishanka i počela ga vući za ruke, ali je užasnuti čovjek grčevito omotao prste oko
kostiju ispod Isaacove košulje i nije puštao. Svaki put kada bi povukao ruku, Isaac bi
vrisnuo od bola. Krv je šikljala iz Isaacove kože i neravnih rupa kroz koje je
Vermishank provukao svoje prste.
Vermishank, Isaac i Derkhan su se hrvali, urlali i krvarili po podu. Poprskali su
čak i Iskrenost, koja je zbrisala. Lemuel je ispružio ruku preko Isaacovog ramena s
namjerom da opali, ali je Vermishank okrenuo Isaaca poput kakve groteskne lutke-
rukavice i izbio mu pištolj iz ruke. Pao je na pod, metar-dva od njih, i iz njega se
prosuo crni prah. Lemuel je opsovao i užurbano počeo tražiti nabojnjaču.
Iznenada se pokraj ove trojke koja se nespretno borila stvorila zakukuljena
prilika. Yagharek je skinuo a glave kapuljaču. Vermishank se zablene u njegove
neumoljive okrugle oči i garudino lice grabljivice. Ali prije nego što je stigao i riječ
izustiti, Yagharek je zario svoj opaki zakrivljeni kljun u Vermishankovu desnu ruku.
U trenu mu je prerezao mišiće i tetive. Vermishank je kriknuo kad mu se ruka
rascvala i počela krvariti. Povukao je ruku iz Isaacovog mesa, koje se neravno spojilo
vlažno mljacnuvši. Isaac je zaurlao od boli i pogladio grudi. Bila su skliska od krvi,
neravna, i još su krvarila iz rana koje mu je nanijela Vermishankova ruka.
Derkhan je obavila ruke Vermishanku oko vrata. Kada se Vermishank uhvatio za
uništenu podlakticu koja je krvarila, Derkhan ga je odbacila prema sredini prostorije.
Konstrukt se zakotrljao i maknuo s puta Vermishanku koji je posrtao. Na kraju je
vrišteći pao i zaprljao daske krvlju.
 Lemuel je uspio ponovo napuniti pištolj. Vermishank je primijetio kako nišani i
već je zaustio da ga zamoli za milost ili da počne zapomagati. Podigao je drhtavo
krvavu ruku, kao da moli.
Lemuel je opalio. Odjeknula je eksplozija. Vermishank je istog časa umuknuo.
Metak ga je pogodio između očiju. Bio je to školski primjer hica ispaljenog iz velike
blizine, koji je probio mozak i raznio potiljak iz kojeg je šiknula tamna krv.
Pao je na leđa, tupo udarivši raznesenom lubanjom po starim daskama.
Čestice baruta su se vrtjele i usporeno padale. Vermishankovo mrtvo tijelo je
zadrhtalo.
Isaac se oslonio leđima o zid i opsovao. Pritisnuo je ruku na grudi kao da ih želi
poravnati. Petljao je po njima u neuspjelom pokušaju da popravi kozmetičku štetu koju
su mu nanijeli Vermishankovi nametljivi prsti.
Ostali su imali dojam da žučljivo laje od boli.
"Božjeg mu prokletstva!" ispljunuo je i pogledao Vermishankovo tijelo.
Lemuel je i dalje držao pištolj. Derkhan se tresla. Yagharek se povukao i
nastavio, lica skrivenog kapuljačom, promatrati što se događa.
Svi su šutjeli. Polako im je dopiralo do uma da je Vermishank ubijen. Osjetili su
nelagodu i zaprepaštenje, ali nisu jedni druge optuživali. Nitko nije želio da on oživi.
"Yag, stari moj", konačno je zakriještao Isaac. "Tvoj sam dužnik." Garuda uopće
nije obratio pozornost na njega.
"Moramo... moramo ovo iznijeti odavde", usplahireno je izgovorila Derkhan,
šutnuvši Vermishankov leš. "Uskoro će se dati u potragu za njim."
"To nam je najmanja briga" rekao je Isaac. Ispružio je desnu ruku. I dalje je u
njoj stezao list papira koji je uzeo od konstrukta i koji je sada bio zaprljan krvlju.
"David je otišao", primijetio je, pokazavši prema otključanim vratima. Osvrnuo se
uokolo. "Uzeo je Iskrenost", dodao je i smrknuo se. Dobacio je list papira Derkhan.
Dok ga je ona razmotavala, Isaac ode do jogunastog konstrukta.
Derkhan je počela čitati poruku. Na licu su joj se očitavali gađenje i bijes.
Podigla je papir kako bi i Lemuel mogao pročitati što piše. Trenutak kasnije, prišao
im je i Yagharek i pročitao tekst vireći iz svoje kapuljače preko Lemuelovog ramena.
Serachine. Shodno dogovoru sa sastanka, prilažem uplatu i upute. Der
Grimnebulin i suradnici bit će izvedeni pred lice pravde na Lancodan 8. Tatisa.
Militia će ga uhititi u njegovom prebivalištu u 9 sati navečer. Pobrini se da der
Grimnebulin i svi oni koji rade s njim budu prisutni od 6 pa nadalje. Ti ćeš također
biti s njima za vrijeme racije, kako sumnja ne bi pala na tebe. Naši agenti su vidjeli
tvoje heliotipe, ali bez obzira na to, odjeni nešto crveno. Naši časnici će učiniti sve
što je u njihovoj moći da izbjegnu nesretne slučajeve, ali to nitko ne može jamčiti,
tako da je od najveće važnosti da se jasno označiš.
Grubijan.
Lemuel je zatreptao i podigao pogled.
"Pa to je danas" prozbori on i ponovo trepne. "Danas je Lancodan. Oni dolaze."
 Trideset treće poglavlje

Isaac se nije obazirao na Lemuela. Stajao je točno ispred konstrukta, kojem kao
da je bilo neugodno što ga ovaj tako prodorno promatra.
"Kako si znao, Isaac?" povikala je Derkhan, a Isaac podiže prst i pokaže na
konstrukta.
"Upozoren sam. David nas je izdao", prošaptao je. "Moj kompić. Tisuću puta
smo zajedno bančili, pili zajedno, sudjelovali u pobunama... i taj kurvin sin me je
prodao. A upozorio me je prokleti konstrukt." Gurnuo je glavu sasvim ispred
konstruktovih leća. "Ti me razumiješ?" prošaptao je u nevjerici. "Pratiš me? Ti... stani
malo, imaš audio ulaze, zar ne? Okreni se... okreni se ako me razumiješ..."
Lemuel i Derkhan su se pogledali.
"Isaac, druže moj", oslovio ga je nemoćno Lemuel, ali mu riječi zamriješe na
usnama.
Konstrukt se polagano počeo okretati.
"Koji sad kurac on radi?" prosiktala je Derkhan.
Isaac se okrenuo ka njoj.
"Nemam pojma", prosiktao je i on. "Čuo sam neke priče o ovome, ali nisam znao
da se to zaista može dogoditi. Zakvačio je neki virus, je li tako? KI... Konstruiranu
Inteligenciju... ne mogu povjerovati da to zaista postoji..."
Ponovo se okrenuo prema konstruktu. Prišli su mu i Derkhan i Lemuel, a poslije
kraćeg oklijevanja i Yagharek.
"To nije moguće", iznenada reče Isaac. "On nema dovoljno složen stroj za
samostalno mišljenje. To je nemoguće."
Konstrukt spusti svoj šiljak i povuče se do obližnje gomile prašine. Šiljkom je
jasno po njoj ispisao: Moguće je.
Kada su to vidjela, tri ljudska bića su zinula u čudu.
"Jebote...!" derao se Isaac. "Znaš čitati i pisati... ti..." Zavrtio je glavom, zatim
se poslije jednog trenutka ponovo prodorno i ledeno zagledao u konstrukta. "Kako si
znao?" upitao je. "I zašto si me upozorio?"
Ubrzo im je postalo jasno da će morati malo pričekati na ovo objašnjenje. Dok je
Isaac napeto čekao, Lemuel je pogledao na sat i nervozno se trgnuo. Već je bilo kasno.
Lemuelu i Derkhan bila je dovoljna samo minuta da uvjere Isaaca kako će biti
najbolje da odmah pobjegnu iz skladišta, zajedno s konstruktom. Bez obzira na to što
ne znaju porijeklo informacije, bilo bi dobro povjerovati u nju.
Isaac se, vukući konstrukta, donekle opirao. Prokleo je Davida na pakao i divio
se konstruktovoj inteligenciji. Ljutito je urlao i znatiželjnim očima odmjeravao
preobražen stroj za čišćenje. Bio je zbunjen. Derkhanina i Lemuelova panika prešla je
i na njega.
"Da, David je prokleto govno. I ti si u pravu, Isaac, taj konstrukt je pravo čudo",
prosiktala je Derkhan, "ali ništa od njega ako odmah ne krenemo."
U želji da prekine ovu mučnu situaciju, konstrukt je ponovo poravnao prašinu i
pažljivo ispisao dok ga je Isaac promatrao: Kasnije.
Lemuel je užurbano razmišljao.
"Znam jedno mjesto u Vrtuljku kamo možemo otići", zaključi on. "Poslužit će za
noćas, a zatim ćemo već nešto smisliti." On i Derkhan su se ushodali po prostoriji,
skupljajući korisne sitnice i trpajući ih u vreće koje su uzeli iz Davidovih ormara.
Bilo im je jasno da se više neće moći vratiti ovamo.
Isaac je tupo stajao oslonjen o zid. Usta su mu bila blago otvorena. Pogled
staklast. U nevjerici je odmahivao glavom.
Lemuel je podigao pogled i vidio što on radi.
"Isaac!" dreknuo je. "Da si odmah pošao po svoje usrane stvari. Imamo manje od
sat vremena. Odlazimo. Miči tu svoju guzicu."
Isaac ga je pogledao, odlučno kimnuo i teškim se korakom počeo penjati po
stubama, ali je na vrhu ponovo zastao. Djelovao je zbunjeno, jadno i kao da ne može
povjerovati ni u što od onoga što mu se događa.
Poslije nekoliko sekundi, Yagharek je tiho došao za njim. Zastao je iza Isaaca i
skinuo kapuljaču.
"Grimnebuline", prošaptao je onoliko tiho koliko mu je to dopuštalo njegovo
ptičje grlo. "Razmišljaš o svom prijatelju Davidu."
Isaac se oštro okrenuo.
"Nije mi on nikakav prijatelj", pobuni se on.
"Ipak je bio. Razmišljaš o izdaji."
Isaac ništa nije rekao nekoliko trenutaka. Zatim je kimnuo. Na njegovo lice
ponovo se vratio izraz užasnutog zaprepaštenja.
"Ja dobro znam što je to izdaja, Grimnebuline", zazviždao je Yagharek. "Vrlo
dobro. Žao mi te je."
Isaac se okrenuo i žustrim korakom uputio prema svojem laboratoriju. Počeo je,
naizgled nasumice, trpati komadiće žice, keramike i stakla u golemu putnu torbu.
Glasno je zvečala dok ju je tako napunjenu vezao za leđa.
"Kada su tebe izdali, Yag?" upitao je.
"Nisu mene izdali. Ja sam izdao." Isaac je zastao i okrenuo se k njemu. "Znam što
je David učinio i žao mi je."
Isaac je u nevjerici zurio u njega. Osjećao se jadno i želio je da ništa od ovoga
nije točno.
Militia je napala. A bilo je tek sedam i dvadeset.
 Vrata su se s treskom otvorila. Unutra su uletjela trojica policajaca. Iz ruku im je
izletio ovan za razbijanje vrata.
Nakon Davidovog bijega vrata su ostala nezaključana. Militia to nije očekivala
pa su pokušali probiti vrata koja im se nisu oduprla. Prostrli su se koliko su dugi i
široki. Izgledali su glupo.
U tom trenutku nastala je strka. Ona trojica policajaca su uspjela ustati. Vod
policajaca koji je ostao vani glupo je zurio kroz vrata. Derkhan i Lemuel, koji su bili u
prizemlju zablenuli su se u njih. Isaac je odozgo gledao uljeze.
A onda su se svi pokrenuli.
Policajci na ulici su se pribrali i nahrupili na vrata. Lemuel je prevrnuo Davidov
golemi stol i zaklonio se iza njega, otkočivši svoja dva duga pištolja. Derkhan je
potrčala k njemu, tražeći zaklon. Yagharek je zasiktao i povukao se dalje od ograde
kako ga policajci ne bi vidjeli.
Isaac se brzo okrenuo prema svom laboratorijskom stolu, dohvatio dvije goleme
staklene boce neke bezbojne tekućine nastavivši se okretati na petama pa ih je, kao da
su bombe, bacio preko ograde prema policajcima koji su nadirali.
Prva trojica koja su prošla kroz vrata uspjela su ustati, ali ih je istog časa zasula
kiša stakla i kimijske kiše. Jedna teška boca razbila se o kacigu policajca, koji je
ponovo poljubio pod i ostao nepokretno ležati i krvariti. Opake krhotine odbile su se
o oklope ostale dvojice. Kada ih je zahvatila ova kiša komadića, oni se na trenutak
ukočiše, a onda su počeli vrištati, jer je kimikalija pronašla put kroz maske i napala
njihova meka lica.
Još nitko nije zapucao.
Isaac se okrenuo kako bi dohvatio nove boce. Zatim je na trenutak strateški
zastao da nacilja, kako ne bi uludo tratio kimikalije. Zašto ne pucaju? ošamućeno je
pomislio.
Ranjene policajce izvukli su natrag na ulicu. Umjesto njih je ušla falanga teško
naoružanih policajaca sa željeznim štitovima i kacigama s pojačanim staklom kroz
koje su buljili. Isaac je iza njih vidio dvojicu policajaca koji su se spremali napasti ih
žalac-kutijama kepra.
Žele nas uhvatiti žive! shvati on. Žalac-kutija je lako mogla ubiti, ali nije
morala. Da im je jedini cilj bio da ih pobiju, Rudgutteru bi bilo mnogo jednostavnije
da je poslao obične trupe naoružane kremenjačama i samostrelima, a ne specijalne
agente kao što su ljudi uvježbani za rukovanje žalac-kutijama.
Isaac je zavitlao u gomilu dvostruku salvu nečeg što je vjerojatno bio željezni
prah i sangvimorfnog destilata, ali su stražari bili brzi i porazbijali boce svojim
štitovima. Policajci su cupkali uokolo izbjegavajući opasne kapljice.
Svaki od dvojice policajaca koji su išli iza onoga koji je nosio štit, zavitlao je
svojim nazubljenim dvostrukim mlatilom.
 Same žalac-kutije - složeni i neobični metasatni mehanizmi koje su dizajnirali
kepri - bile su prikvačene za opasače policajaca, i svaka je bila veličine male torbe. S
obje strane je za njih bio pričvršćeno dugački kabel s navojima od debelih žica
obloženih izolacionom gumom, koji se mogao rastegnuti više od šest metara. Na
otprilike metar i pol od kraja svakog kabela nalazile su se uglačane drvene ručke, koje
su policajci stezali šakama. Koristili su ih za okretanje krajeva kabela strašnom
brzinom. Nešto je jedva primjetno zasvjetlucalo. Isaac je znao da se na vrhu svakog
pipka nalazi opaki mali metalni šiljak, zubac opremljen bodljikavom žicom i
bodljama. Ti vrhovi su se razlikovali. Neki od njih bili su čvrsti, a oni najbolji su se
pri kontaktu rascvjetavali poput okrutnih cvjetova. Svi su oni bili napravljeni tako da
mogu preletjeti veliku udaljenost, probiti oklop i tijelo i bez imalo milosti zakvačiti se
s unutrašnje strane razderanog mesa.
Derkhan je uspjela stići do stola i stisnula se pokraj Lemuela. Isaac se okrenuo
kako bi dohvatio još svojih bombi. U trenutku zatišja, Derkhan se hitro podigla na
jedno koljeno i provirila preko ruba stola, naciljavši svojim golemim pištoljem.
Povukla je obarač. U istom trenutku je jedan od policajaca pustio svoju žalac-
kutiju da poleti.
Derkhan je bila dosta dobar strijelac. Njezin metak se zario u prozor na štitu
jednog policajca koji je i gađala, procijenivši da je to njihova slaba točka. Međutim,
podcijenila je obranu policajaca. Otvor se žestoko i spektakularno raspukao, potpuno
pobijelio od krhotina staklene prašine i mreže pukotina, ali je njegova konstrukcija,
protkana bakrenom žicom, izdržala udar. Policajac se zanio, ali je već u sljedećem
trenutku čvrsto stajao na nogama.
Policajac sa kutijom je očigledno bio pravi stručnjak.
Istodobno je u luku podigao obje ruke i pritisnuo prekidače na drvenim ručkama
koji su oslobađali kablove u njima i katapultirali ih na neprijatelja. Izbačena sječiva
sijevnula su u vrtlogu metalnog sivila kroz zrak, nošena inercijom.
Kabel se gotovo bez trenja odmotao iz žalac-kutije. Drvene ručke nisu uopće
usporile kretanje oštrica kroz zrak. Putanja njihovog leta bio je posve pravilan luk.
Nazubljeni utezi napravili su dugačku i eliptičnu kroz zrak. Što su se kablovi koji su ih
povezivali sa žalac-kutijom više ispružili, to je i putanja postajala manje zakrivljena.
Pupoljci zašiljenog čelika simultano su se zarili u Derkhanine grudi. Vrisnula je i
zateturala zaškrgutavši zubima, dok joj je pištolj ispadao iz prstiju koji su se grčili.
Istog trenutka, policajac je pritisnuo zatvarač na žalac-kutiji i pokrenuo skriveni
satni mehanizam u njoj.
Začulo se žestoko zujanje. Skriveni navoji motora počeli su da se odmatati.
Okretali su se brzo poput dinama i stvarali valove čudne struje. Derkhan je plesala i
grčila se, vrišteći od bola kroz stisnute zube. Iz kose i prstiju joj je u kratkim naletima
izbijala plavičasta svjetlost nalik na udarce bičem.
 Policajac nije skidao pogleda s nje dok je podešavao brojčanike na žalac-kutiji
koji su registrirali jačinu i oblik energije. Uslijedio je jedan žestok pucketavi udar,
koji je Derkhan odbacio na zid, niz koji je potom skliznula na pod.
Drugi policajac je poslao svoje oštre pupoljke preko ruba stola u nadi da će
uhvatiti Lemuela, ali on se priljubio uz samo drvo tako da su bezopasno letjeli oko
njega. Policajac je pritisnuo dugme i kablovi su se žurno povukli u prvobitni položaj.
Lemuel je zurio u pogođenu Derkhan i odmjeravao svoje pištolje.
Isaac je bijesno zaurlao. Zavitlao je još jednu veliku posudu s nestabilnom
čudotvornom smjesom na policajce. Nije ju dovoljno daleko dobacio, ali je posuda
tako snažno eksplodirala da je tekućina poprskala kako štitove tako i one iza njih.
Dvojica policajaca završila su vrišteći na podu, jer im se koža pretvorila u pergament,
a krv u tintu.
Kroz vrata je zagrmio nečiji pojačan glas. Glas gradonačelnika Rudguttera.
"Prestanite s napadima. Budite razumni. Nećete uspjeti izaći. Prestanite nas napadati
pa ćemo imati milosti prema vama."
Rudgutter je s Elizom Stem-Fulcher stajao usred svoje počasne straže. Bilo je
krajnje neuobičajeno za njega da krene u raciju zajedno s policijom, ali ovo nije bila
obična racija. Smjestio se s druge strane puta i malo podalje od Isaacove radionice.
Još se nije bilo sasvim smrklo. Uznemirena i znatiželjna lica provirivala su kroz
prozore duž ulice. Rudgutter nije na njih obraćao pozornost. Odvojio je megafon od
usta i okrenuo se prema Elizi Stem-Fulcher. Vidjelo se da je iznerviran.
"Ovo je prava prokleta klaonica", izjavi on. Ona kimne. "Koliko god da je
neučinkovita, policija ne može izgubiti. Možda će nastradati nekoliko policajaca, što
je svakako za žaljenje, ali nema šanse da der Grimnebulin i njegovi ljudi izađu
odavde." Odjednom su mu lica koja su svuda uokolo nervozno virila kroz prozore
počela ići na živce.
Oštrom kretnjom je podigao megafon i povikao prema prozorima: "Odmah se
vratite u svoje kuće!"
Odgovorilo mu je zahvalno lepršanje zavjesa. Rudgutter je okrenuo megafon
prema skladištu koje se treslo.
Jednim elegantnim i preciznim hicem Lemuel se oslobodio jednog policajca koji
je rukovao žalac-kutijom. Isaac je gurnuo svoj stol niz stube pokupivši njime dvojicu
koji su ga pokušali zaskočiti i nastavio je bacati kimikalije. Na drugoj strani mu je
pomagao Yagharek, koji je također zasipao napadače pogubnim smjesama.
Ali njihova hrabrost je od početka bila osuđena na propast, drukčije i nije moglo
biti. Bilo je previše policajaca. Isaacu, Lemuelu i Yaghareku je pomagalo to što
policajci nisu dobili naredbu da ubijaju, dok njih ništa nije sprečavalo da to čine.
Isaac je procijenio da su pala četiri policajca: jedan je nastradao od metka; jednom je
razbijena lubanja; a dvojica od slučajnih kimijsko-čudotvornih reakcija. Ali to nije
moglo još dugo potrajati. Policajci zaklonjeni štitovima napredovali su prema
Lemuelu.
Isaac je zapazio da su policajci pogledali uvis i kratko se oko nečega
posavjetovali. Zatim je jedan od njih oprezno podigao kremenjaču i nanišanio u
Yaghareka.
"Na pod, Yag!" povikao je. "Tebe će ubiti!"
Yagharek je legao pod i ubojica ga više nije mogao vidjeti.
Nije bilo nikakve iznenadne objave, nije ih prošla neka jeza niti im se itko
neopaženo prikrao. Samo je Rudgutter u svom uhu začuo Tkalčev glas.
... USPIO SAM NEPRIMIJEĆEN POPETI SE ZAMRŠENIM ŽICAMA
NEBESKIM I GURNUO JESAM SVOJE RASKREČENE NOGE HTIO NE HTIO U
PSIHIČKI IZMET PLJAČKAŠA MREŽE ONI SU NIŽA BIĆA I NEELEGANTNA I
BLIJEDI ŠAPAT ŠTO SE DOGAĐA G. GRADONAČELNIČE OVO MJESTO
PODRHTAVA...
Rudgutter se trgnu. Samo mi je još ovo trebalo, pomisli on. Ali mu je odgovorio
odlučnim glasom.
"Tkalče", poče on. Stem-Fulcher se istog trena znatiželjno zagledala u njega.
"Baš lijepo što si s nama."
Previše je nepredvidiv, bijesno je pomislio Rudgutter. Ne sada, prokletstvo, ne
sada, idi proganjaj moljce, idi u lov... što tražiš ovdje? Tkalac ga je dovodio do
bijesa i bio je opasan. Rudgutter je preuzeo rizik kad ga je angažirao da mu pomogne.
Pomahnitali top i dalje predstavlja smrtonosno oružje.
Rudgutter je mislio da su veliki pauk i on postigli izvjestan sporazum. Ako je to
uopće bilo moguće s Tkalcem. Pomogao mu je Kapnellior. Tekstorologija je bila
nesigurno polje rada, još u fazi ispitivanja, ali je do sada donijela i neke plodove.
Postojali su dokazani načini stupanja u vezu, i Rudgutter ih je koristio kada je htio
stupiti u vezu sa Tkalcem. Poruke urezane u metal škara, koje bi zatim bile
rastopljene. Očigledno nasumične skulpture, osvijetljene odozdo, čije su sjene
ispisivale poruke po stropu. Tkalac je odmah spremno odgovarao i to na još bizarniji
način.
Rudgutter je pristojno ponudio Tkalcu da krene u potjeru za moljcima. Rudgutter
mu to, dakako, nije mogao zapovjediti, nego samo predložiti. Tkalac je, međutim,
pozitivno odgovorio, i Rudgutter shvati kako je glupo i apsurdno od njega što je počeo
razmišljati o Tkalcu kao o svom agentu.
Odmah će prekinuti s tim.
Rudgutter pročisti grlo. "Smijem li upitati zašto si nam se pridružio, Tkalče?"
Glas mu je ponovo počeo odzvanjati u uhu i odbijati se od kostiju u njegovoj
glavi.
... IZNUTRA I IZVANA NITI SU PREPOLOVLJENE I RASPRSNUTE I
RASTRGNUT JE TRAG PREKO POTKE SVJETSKE MREŽE GDJE SU BOJE
ISKRVARILE I NESTALE SKLIZNUO SAM PREKO NEBA ISPOD POVRŠINE I
PLESAO SAM DUŽ RASCJEPA SA SUZAMA JADA ZBOG RUŽNE RUŠEVINE
KOJA STRŠI I ŠIRI SE I POČINJE NA OVOM MJESTU...
Rudgutter je polako kimnuo kada je počeo shvaćati smisao njegovih riječi.
"Odavde je krenulo", složi se on. "Ovo je samo središte. Ovo je izvor. Na nesreću..."
Pažljivo je birao riječi. "Na nesreću, ovo baš nije zgodan trenutak. Mogu li te
nagovoriti da to ispitaš - mada je problem zaista ovdje nastao - malo kasnije?"
Stem-Fulcher ga je gledala. Po izrazu njegovog lica vidjelo se da ga muče mnoge
brige. Pažljivo je pratila njegove riječi.
U jednom krajnje neobičnom trenutku oko njih se nije čuo nikakav zvuk. Pucnji i
povici iz skladišta su zamrli. Nije se čula ni škripa ni lupkanje policijskog oružja.
Stem-Fulcher je otvorila usta, kao da se sprema nešto reći, ali to nije učinila. Tkalac
je šutio.
A onda je glavom Rudguttera prohujao šapat. Zinuo je u zaprepaštenju i
obeshrabreno otvorio usta. Nije znao kako zna, ali slušao je neugodan zvuk Tkalčevog
približavanja skladištu preko različitih dimenzija.
Policajci su se obrušili na Lemuela s bezobzirnom preciznošću. Pretrčali su
preko Vermishankovog trupla. Pobjedonosno su držali svoje štitove ispred sebe.
Isaacu i Yaghareku je ponestalo kimikalija. Isaac je urlao i bacao na policajce
stolce, komade drveta i razne otpatke. Oni su ih lako odbijali.
Derkhan je bila nepokretna, jednako kao i Lublamai koji je ležao na poljskom
krevetu u kutu Isaacovog prebivališta.
Lemuel je kriknuo u očajničkom bijesu i na svoje napadače zavitlao rog s
barutom, poprskavši ih jetkim prahom. Pokušavao je naći kutiju s kresivom, ali su se
oni u međuvremenu bacili na njega, mašući kratkim batinama. Približio mu se i
policajac sa žalac-kutijom, vrteći sječivima.
Zrak u sredini skladišta neugodno je vibrirao.
Dvojica policajaca koji su se približavali ovoj nestabilnoj mrlji zbunjeno su
zastali. Isaac i Yagharek upravo su dohvatili golemu klupu, svaki za jedan kraj, i
spremali su se da je zavitlaju na policajce ispod. Obojici je neka pojava u zraku
privukla pogled. Zastali su i nastavili gledati.
U sredini prostorije se, ni iz čega, rascvjetavala mrlja organske tame, poput
kakvog nadnaravnog cvijeta. Životinjskom lakoćom se proširila i postala stvarna,
poput mačke koja se proteže. Otvorila se i uspravila te ispunila sobu, ta divovska
stvar podijeljena u segmente, ta silna nazočnost pauka koja je zujala od moći i
isisavala svjetlost iz zraka.
Tkalac.
Yagharek i Isaac istovremeno ispustiše klupu.
 Policajci prestadoše mlatiti Lemuela i okrenuše se, uznemireni promjenom u
prirodi etera.
Svi su zastali i, posve izbezumljeni, zagledali se u crnu stvar.
Tkalac se pojavio točno iznad dvojice policajaca koji su drhtali. Od straha su
počeli tiho cviliti. Jedan od njih je, kad su mu se prsti ukočili, ispustio mač. Drugi,
koji je bio hrabriji, ali isto tako neučinkovit, podigao je ruku koja se žestoko tresla i u
kojoj je držao pištolj.
Tkalac je spustio pogled na njih dvojicu. Podigao je par svojih ljudskih ruku. Oni
ustuknuše, ali on im je samo spustio na svaku glavu po jednu svoju ruku i pomilovao
ih kao da su psi.
Podigao je ruku i pokazao prema platformi na kojoj su stajali zabezeknuti i
uplašeni Isaac i Yagharek. Njegov nezemaljski pijevni glas odjekne prostorijom koja
je odjednom zanijemjela.
... TAMO I GORE U MALOM PROLAZU SE TO DOGODILO ROĐEN JE
SKVRČENI PALAC ISKRIVLJENI KRŽLJAVAC KOJI JE OSLOBODIO SVOJU
SUBRAĆU POLOMIO JE PEČAT NA SVOJEM POVOJU I IZLETIO NJUŠIM
OSTATKE NJEGOVOG DORUČKA KOJI JOŠ BALAVI OH JA VOLIM OVO JA
UŽIVAM U OVOJ MREŽI MIRIS JE SLOŽEN I LIJEP MADA RAZDERAN TKO
OVDJE ZNA PRESTI TAKO SUROVO I NAIVNO...
Tkalčeva glava je nepoznatom glatkoćom klizila s jedne na drugu stranu.
Odmjerio je prostoriju svojim mnogobrojnim, svjetlucavim očima. I dalje se niti
jedno ljudsko biće nije pomaknulo.
Izvana je dopro glas Rudgutterov glas. Bio je napet i ljut.
"Tkalče!" povikao je on. "Imam za tebe dar i poruku!" Nastupio je trenutak tišine,
a onda je kroz vrata skladišta doletio par škara s bisernim drškama. Tkalac je
pljesnuo rukama izrazivši svoje oduševljene poput kakvog čovjeka. Izvana je dopirao
jasan zvuk otvaranja i zatvaranja škara.
... DIVNO DIVNO, zastenjao je Tkalac, ŠTRICŠTRAC PONIZNA MOLBA I
MADA ONE IZRAVNAVAJU RUBOVE I NERAVNE NITI HLADNOM BUKOM
OBRNUTOJ EKSPLOZIJI MORAM PROMIJENITI FOKUS NAPRAVITI UZORKE
OVDJE S AMATERIMA NESVJESNIM UMJETNICIMA RASPORITI
KATASTROFALNO KIDANJE POSTOJI RUŽNA ASIMETRIJA U PLAVIM LICIMA
KOJA TO NEĆE UČINITI ŠTO BITI NE MOŽE RASPORENA MREŽA JE
ZAKRPANA BEZ UZORAKA I U UMOVIMA TIH OČAJNIKA I KRIVACA I
UCVILJENIH SU IZUZETNE TAPISERIJE ŽELJE PJEGAVA SKUPINA BORA
ČEŽNJI ZA PRIJATELJIMA PERJE ZNANOST PRAVDA ZLATO...
Tkalčev glas je podrhtavao u nekakvom sentimentalnom oduševljenju. Noge su
mu se iznenada pokrenule zastrašujućom brzinom i uputio se na svoj složen način kroz
sobu, mreškajući se kroz prostor.
 Policajci koji su se bili obrušili na Lemuela ispustiše batine i pobjegoše kako bi
mu se sklonili s puta. Lemuel se svojim natečenim očima zagledao u golemo tijelo
pauka. Podigao je ruke i pokušao uplašeno kriknuti.
Tkalac je ostao jedan trenutak lebdjeti iznad njega, a zatim se zagledao u
platformu u visini. S lakoćom je zakoračio uvis i istog trena se neshvatljivo našao
tamo, na samo nekoliko koraka od Isaaca i Yaghareka. Oni su užasnuto zurili u to
golemo i čudovišno obličje. Šiljata stopala poskakujući krenuše prema njima. Sledili
su se. Yagharek se pokušao povući idući natraške, ali je Tkalac bio suviše brz...
DIVLJI I NEPROBOJAN... pjevao je on, i pokupio Yaghareka jednim iznenadnim
pokretom, zataknuvši ga ispod svoje ruke, tako slične ljudskoj, gdje se ovaj uvijao i
vrištao poput izbezumljenog djetešca.
... CRN I CRVENOSMEĐ... pjevao je Tkalac. Elegantno je poskakivao na
prstima poput plesača, bočno se krećući kroz savijene dimenzije tako da se ponovo
našao pokraj šćućurenog Lemuela. Zgrabio ga je i smotao pod ruku pokraj Yaghareka.
Policajci su se povukli, zaprepašteni i prestrašeni. Ponovo je izvana dopro glas
gradonačelnika Rudguttera, ali ga nitko nije slušao.
Tkalac je koraknuo uvis i opet se našao na uzdignutom prostoru na kojem je Isaac
živio. Doskočio je do Isaaca te i njega gurnuo pod slobodnu ruku...
EKSTRAVAGANTNO SVJETOVNO OKUPLJANJE... zapjevao je dok je njega
uzimao.
Isaac se nije mogao oduprijeti. Tkalčev dodir je bio hladan i nepromjenjiv,
prilično nestvaran. Koža mu je bila glatka poput uglačanog stakla. Osjetio je da ga je
podigao lakoćom od koje je čovjeku zastajao dah, a zatim ga je poput kakvog mezimca
smotao pod koščatu ruku.
... SUPROTAN NEMARAN DIVLJE.. Čuo je Isaac Tkalca kako govori dok se
vraćao svojim nemogućim koracima koji su ga za tren odnijeli šest metara odavde do
Derkhaninog nepokretnog tijela. Policajci su u strahu raščistili prostor oko nje. Pauk
je posegnuo za njezinim besvjesnim tijelom i gurnuo je pokraj Isaaca, koji je kroz
odjeću osjetio toplinu njezinog tijela.
Isaacu se vrtjelo u glavi. Tkalac je ponovo krenuo postrance i prešao na drugi
kraj prostorije, zastavši kod konstrukta. Isaac je na nekoliko trenutaka bio zaboravio
da ovaj čak i postoji. Konstrukt se vratio na svoje uobičajeno mjesto za odmaranje u
uglu sobe, odakle je promatrao napade policajaca. Okrenuo je jednu stranu glatke
glave i svoje staklene leće prema Tkalcu. No Tkalac je odlučio pokupiti i konstrukta,
te je spretno svojim udovima bacio taj nezgrapni stroj veličine čovjeka na svoja
zaobljena, hitinska leđa. Konstrukt je nesigurno balansirao, ali nije pao, bez obzira na
to kako se Tkalac kretao.
Isaac je iznenada osjetio silnu bol u glavi. Kriknuo je u agoniji, osjetivši kako mu
se topla krv slijeva niz lice. Čuo je kako je Lemuel zavrištao nekoliko trenutaka
kasnije, kao njegov odjek.
Zbunjenim pogledom zamagljenim od krvi, Isaac je gledao kako soba treperi oko
njega dok je Tkalac prolazio kroz isprepletene dimenzije. Pojavio se ispred svakog
policajaca ponaosob, pokrećući jednu od ruku sa sječivima previše brzo da bi Isaac
vidio što radi. Kada bi ih dodirnuo, svaki od njih bi vrisnuo, tako da je to vrištanje
kružilo prostorijom brzinom fijuka biča.
Tkalac se zaustavio u središtu skladišta. Laktove je priljubio uz tijelo tako da se
njegovi zarobljenici nisu mogli ni pomaknuti. Prednjim rukama je pobacao krvave
stvari po sobi. Isaac je podigao glavu i osvrnuo se po prostoriji, pokušavajući kroz
vrelu bol ispod sljepoočnica nazrijeti bilo što. Svi u sobi su se šćućurili i plakali,
pritišćući rukama glave i bezuspješno pokušavajući prstima zaustaviti krv. Isaac je
ponovo spustio pogled.
Tkalac je razbacao šaku krvavih ušiju po tlu.
Krv koja se prosula po prašini dok je sporo razbacivao odsječene uši napravila
je skliske, prljave mrlje. Komadi svježe odsječenog mesa, tvorili su savršeni oblik
škara.
Tkalac je podigao pogled, krećući se bez napora, kao da ne nosi četiri čovjeka
koji su se koprcali.
... VATREN I DRAG... prošaptao je i nestao.
Ono što je bilo iskustvo, pretvorilo se u san, a san u sjećanje. Ne mogu
nazrijeti rubove između toga trojeg.
Tkalac, veliki pauk, zašao je među nas.
U Cymehu ga zovemo furija-yajh-hett: ludi bog koji pleše. Nisam mislio da ću
jednoga i vidjeti. Izašao je iz lijevka u svijet da bi se umiješao između nas i
zakonodavaca. Njihovi pištolji su utihnuli. Riječi su zamrle u grlima poput muha u
mreži.
Ludi bog koji pleše kretao se kroz sobu divljim i nepoznatim korakom. Sve nas
je pokupio - nas otpadnike, nas kriminalce. Nas izbjeglice. Konstrukte koji pričaju
priče; garudu vezanog uz tlo; reportere koji stvaraju vijesti; kriminalce
znanstvenike i znanstvenike kriminalce. Ludi bog koji pleše nas je sve pokupio
poput lutajućih vjernika, i ukorio nas što smo zastranili.
Njegove ruke-noževi su sijevali. Ljudske uši su padale u mesnatoj kiši u
prašinu. Ja sam bio pošteđen. Moje uši skrivene ispod perja nisu izazvale
oduševljenje kod ove lude moći. Kroz jadikovke i očajničko bolno zavijanje furija-
yajh-hett trčao je oduševljeno ukrug.
A onda se umorio i kroz tkanje materije zakoračio iz skladišta.
U drugi neki svemir.
Zatvorio sam oči.
Kretao sam se u smjeru za kojeg nisam ni znao da postoji. Osjećao sam
tapkanje i klizanje tih mnogobrojnih nogu, dok se ludi bog koji pleše kretao duž
moćnih niti sile. Zaigrano je pod čudnim kutovima brzao u stvarnost, sa svima
nama koji smo se ljuljali ispod njega. Podigao mi s želudac. Osjetio sam kako se
hvatam za tkanje svijeta i liježem na njega. U nepoznatoj dimenziji peckala me
koža.
Na trenutak je božje ludilo prešlo i na mene. Na trenutak je pohlepna želja za
znanjem zaboravila gdje joj je mjesto i zatražila da bude utažena. U trunki
vremena, otvorih oči.
U jednom užasnom, vječnom dahu vidjeh stvarnost kroz koju je ludi bog koji
pleše stupao.
Oči su me pekle i suzile, imao sam osjećaj kao da će se rasprsnuti, kao da je
tisuću pješčanih oluja nasrnulo na njih. Nisu uspijevale upiti sve što se našlo pred
njima. Jadne moje oči nastojale su vidjeti ono što se nije moglo vidjeti. Uspio sam
vidjeti samo djelić, rub jednog izgleda.
Vidio sam, ili sam mislio da sam vidio, ili sam uvjerio sebe kako sam vidio,
beskrajnost u usporedbi s kojom je nebo nad svakom pustinjom bilo sićušno.
Zjapeću provaliju levijatanskih dimenzija. Cvilio sam i čuo sam ostale oko mene
kako cvile. A preko te praznine, udaljujući se od nas u šupljikavoj perspektivi u
svim smjerovima i dimenzijama, obuhvaćajući živote i golemost svakim složenim
čvorom metafizičke supstance, bila je razapeta mreža. Poznavao sam tvar od koje se
sastojala.
Puzeću beskonačnost boja, kaos tkanja koji je zadirao u svako vlakno te
neprolazne složene tapiserije... koja su odzvanjala pod koracima ludog boga koji
pleše, vibrirala i odašiljala jedva čujne odjeke hrabrosti ili gladi ili arhitekture ili
prepirke ili zelja ili ubojstva ili betona kroz eter. Dah pobuda čvoraka bio je
povezan s debelim, ljepljivim vlaknom smijeha mladog lopova. Niti su se zategnuto
protezale i čvrsto sljepljivale s trećom linijom, čija je svilena nit bila satkana od
uglova sedam letećih potpornih stupova za krov katedrale. Nabor je nestajao u
golemosti mogućih svemira.
Svaka namjera, međusobno djelovanje, motivacija, svaka boja, svako tijelo,
svaka akcija i reakcija, svaki djelićfizičke stvarnosti i misli koje ona izaziva, svaka
uspostavljena veza, svaki iznijansirani trenutak povijesti i mogućnosti, svaka
zubobolja i kamen za popločavanje, svaki osjećaj i rođenje i novčanica, svaka
zamisliva stvar koja je ikada postojala, utkana je u tu bezgraničnu, rasprostrtu
mrežu.
Ona nema ni početak ni kraj. Toliko je složena da se pred njom um osjeća
poniženim. Toliko je lijepa da je moja duša plakala.
Vrvjela je od života. Bilo je i drugih sličnih onome koji je nas nosio, drugih
ludih bogova koji plešu, koje sam na trenutak vidio preko beskonačnosti mreže.
 Bilo je i drugih stvorenja, užasnih složenih obličja kojih se ne želim prisjećati.
Mreža nije bez mana. Na mnogim mjestima je svila popucala i boje su
uništene. Tu i tamo uzorci su nategnuti i nestabilni. Dok smo prolazili pokraj tih
rana, osjetio sam da ludi bog koji pleše zastajkuje, savija svoju bradavicu za pređu,
popravlja tkanje i odmara se.
Malo dalje nalazila se zategnuta svila Cymeha. Kunem se da sam uhvatio
njegove oscilacije dok se svjetska mreža povijala pod težinom vremena.
Oko mene se nalazilo malo lokalizirano klupko metastvarne paučine... Novi
Krobuzon. A u njegovom središtu je jedna ružna suza kidala istkana vlakna. Širila
se i rastakala tkanje grada-mreže i izbjeljivala gomile boja. Za sobom je ostavljala
samo jednoličnost i beživotno bjelilo. Besmislenu prazninu, blijedu sjenu tisuću
puta bezosjećajniju čak i od oka kakve slijepe ribe rođene u špilji.
Dok sam gledao, razrogačenih bolnih očiju uslijed oštroumnog zapažanja,
primijetio sam kako se poderotina širi.
Strašno sam se uplašio te pukotine koja se povećavala. U toj golemosti, u
sveobuhvatnosti te mreže osjećao sam se kao patuljak. Čvrsto sam zatvorio oči.
Um nisam mogao zatvoriti. Trudio sam se, dragovoljno, sjetiti se onoga što je
on vidio. Ali nisam mogao sve obuhvatiti. Ostalo mi je samo osjećanje svega toga.
Sada ga se sjećam kao opisa. Težina njegove golemosti nije više prisutna u mojoj
glavi.
Sada se zanosim samo izblijedjelim sjećanjem.
Plesao sam s paukom. Prevrtao sam se u zraku s ludim bogom koji pleše.
Peti dio
Vijeća
 Trideset četvrto poglavlje

Rudgutter, Stem-Fulcher i Spas održavali su ratno vijeće u Lemquist sobi.

Probdjeli su cijelu noć. Rudgutter i Stem-Fulcher bili su umorni i razdražljivi.
Dok su mozgali nad papirima, pijuckali su jaku kavu iz velikih zdjelica.
Spas je bio ravnodušan. Poigravao se sa svojim šalom-povojem.
"Pogledajte ovo" rekao je Rudgutter i mahnuo listom papira svojim podređenima
ispred nosa. "Jutros je stiglo. Donesen je osobno. Mogao sam s autorima pretresti
njegov sadržaj. Mogu vam reći da to nije bio prijateljski posjet."
Stem-Fulcher se nagnula naprijed i ispružila ruku da uzme pismo. Rudgutter nije
na to obratio pozornost, nego ga je osobno ponovo naglas pročitao.
"Pismo je od Josiaha Pentona, Bartola Sednera i Mashecka Ghrashietnichsa."
Spas i Stem-Fulcher podigoše poglede. On polako kimnu. "Glavešine rudnika
'Vrhstrelice', Sednerove trgovačke banke i Koncerna 'Paradoks' odvojili su vrijeme da
zajedno napišu ovo pismo. Stoga mislim da slobodno možemo nevidljivom tintom
dodati poduži popis manje važnih imena ispod njihovih, što kažete na to?" Izravnao je
papir na kojem je pismo bilo napisano. "Gospoda Penton, Sedner i Gharashietnichs
'su vrlo zabrinuti', piše ovdje, zbog 'besramnih izvješća' koja dopiru do njihovih
ušiju. Namirisali su našu krizu." Promatrao je Stem-Fulcher i Spasa koji su se
pogledavali. "Doduše, sve su prilično iskrivljeno prikazali. Uopće nisu sigurni što se
događa, ali nijedan od njih ne spava dobro. A još k tome, došli su i do der
Grimnebulinovog imena. Zanima ih što je učinjeno da bi se zadao protuudarac, ah...
'toj prijetnji po naš slavni grad-državu'." Spustio je pismo u trenutku kada je Stem-
Fulcher slegnula ramenima i zaustila da odgovori. Zaustavio ju je pogledom i počeo
trljati oči zbog strašnog umora.
"Pročitali ste izvješće inspektora Tormlina... 'Grubijana'? Prema Serachinu, koji
se trenutno oporavlja pod našim nadzorom, der Grimnebulin tvrdi da ima prototip
nekakvog motora krize koji uz to još i radi. Svima nam je jasno koliko je to ozbiljna
stvar. E pa... naši dobri biznismeni su to otkrili. I kao što možete zamisliti, svi oni
odreda - naročito g. Penton - žarko žele što je prije moguće staviti točku na tu
apsurdnu tvrdnju. Savjetuje nam se da svaki besmisleni lažni stroj, kojeg je g. der
Grimnebulin možda napravio ne bi li prevario lakovjerne, bez okolišanja uništimo."
Uzdahnuo je i podigao pogled.
"Spominju nekakve velikodušne fondove koje su tijekom godina osiguravali
vladi i stranki Debelog Sunca. Dobili smo naredbu, dame i gospodo. Nisu nimalo
sretni zbog moljaca-gasitelja, i željeli bi da te opasne životinje smjesta budu
zaustavljene. Međutim, postali su histerični zbog raznih mogućnosti vezanih za
energiju krize, što me uopće ne iznenađuje. Sinoć smo pažljivo pretražili skladište i
tamo sasvim sigurno nema ni traga nikakvoj sličnoj aparaturi. Moramo uzeti u obzir
mogućnost da se der Grimnebulin prevario ili da laže. Ali ako to nije slučaj, ne
smijemo zaboraviti da je on sinoć mogao i ponijeti svoj uređaj i bilješke sa sobom.
Kad je otišao s", teško je uzdahnuo, "Tkalcem."
Stem-Fulcher je oprezno upitala. "Jesmo li barem shvatili što se dogodilo?"
nabacila je, ispitujući teren.
Rudgutter je oštro slegnuo ramenima.
"Predočili smo Kapnellioru iskaz policajca koji je vidio Tkalaca i čuo što je
ovaj rekao. Pokušao sam stupiti u vezu s tim stvorenjem i dobio sam kratak,
nerazumljiv odgovor... Nažvrljan čađom na mojem ogledalu. Jedino što zasigurno
znamo jest to da je Tkalac umislio da je poboljšao uzorak svjetske mreže time što je
ugrabio der Grimnebulina i njegove prijatelje nama ispred nosa. Ne znamo kamo je
otišao niti zašto. Kao ni jesu li oni još živi. Zapravo ne znamo ništa. Mada je
Kapnellior uvjeren da je Tkalac nastavio loviti moljce."
"A uši?" upitala je Stem-Fulcher.
"Nemam pojma!" povikao je Rudgutter. "Možda je htio uljepšati mrežu!
Očigledno je to posrijedi! I tako sada imamo u bolnici dvadeset užasnutih, jednouhih
policajaca!" Uspio se malo smiriti. "Nešto sam razmišljao. Vjerujem da je naš
problem u tome što smo počeli s previše grandioznim planovima. Nastavit ćemo
tragati za Tkalcem, ali ćemo se u međuvremenu morati osloniti na manje ambiciozne
metode u lovu na moljce. Sastavit ćemo jedinicu od svih naših stražara, policajaca i
znanstvenika koji su imali bilo kakve veze s tim stvorenjima. Formirat ćemo
specijaliziranu jedinicu. I učinit ćemo to u suradnji sa Šarenkom." Stem-Fulcher i
Spas su ga pogledali i kimnuli.
"Moramo to učiniti. Udružit ćemo sredstva. I on ima uvježbane ljude, isto kao i
mi. Već smo pokrenuli postupak. On će imati svoje jedinice, a mi svoje, ali će one
djelovati u tandemu. Šarenko i njegovi ljudi uživat će bezuvjetnu amnestiju za sva
kriminalna dijela dok ova operacija bude u tijeku.
"Spase..." tiho mu se obrati Rudgutter. "Potrebne su nam tvoje posebne vještine.
Bez pompe, dakako. Koliko tvojih... sunarodnjaka misliš da bi mogao mobilizirati u
jednom danu? Poznata ti je priroda takve operacije... Znaš da nije baš bezopasna."
Montjohn Spas se ponovo počeo poigravati sa svojim šalom. Ispuštao je neke
čudne prigušene zvuke. "Otprilike deset", odgovorio je.
"Proći ćete obuku, razumije se. Mislim da si već imao prilike nositi zrcalo-štit?"
Spas kimne. "Dobro. Model uma tvoje vrste je... dosta sličan ljudskom, zar ne? Tvoj
um je isto tako primamljiv za moljce kao i moj. Bez obzira na to tko ti je domaćin?"
Spas ponovo kimne.
"Mi sanjamo, gospodine gradonačelniče", izjavi on monotonim glasom. "Možemo
im biti plijen."
"To mi je jasno. Tvoja hrabrost - i hrabrost tvojih sunarodnjaka - neće proći
nezapaženo. Osigurat ćemo vam sve što je u našoj moći kako biste bili što sigurniji."
Spas je samo kimnuo, bez izražavanja vidljivih osjećaja. Polako je ustao.
"Vrijeme je od najveće važnosti. Idem se pobrinuti da se ovo pročuje." Naklonio
se. "Moja jedinica će biti na okupu do sutrašnjeg izlaska sunca", reče on. Okrenuo se i
izišao iz prostorije.
Stem-Fulcher se napućenih usana okrenula prema Rudgutteru.
"Nije baš sretan zbog ovoga, zar ne?" primijetila je. Rudgutter je slegnuo
ramenima.
"Od početka je znao da ovaj položaj nosi sa sobom i razne opasnosti. Moljci-
gasitelji su prijetnja i za njegov narod, ne samo po naš."
Stem-Fulcher je kimnula.
"Prije koliko vremena je uzet? Mislim na prvobitnog Spasa, onoga koji je bio
ljudsko biće?"
Rudgutter je nekoliko trenutaka računao.
"Prije jedanaest godina. Namjeravao me je istisnuti. Jesi li pokrenula svoju
jedinicu?" upita on. Stem-Fulcher se zavalila u stolcu, povlačeći duge dimove iz svoje
glinene lule. Aromatični dim je ispunio zrak.
"Danas i sutra je u planu intenzivna obuka... znate već, gađanje unatrag pomoću
zrcala-štitova, takve stvari. Šarenko očigledno radi to isto. Kolaju glasine da je
Šarenko svojim trupama pridodao i nekoliko prepravljenih, posebno dizajniranih da
zavladaju moljcima-gasiteljima i da ih hvataju... s ugrađenim zrcalima, rukama
okrenutim unatrag i slično. Mi imamo samo jednog takvog policajca." Ljubomorno je
zavrtjela glavom. "Također imamo i nekoliko znanstvenika koji su radili na projektu
vezanom za detektiranje moljaca. Svim se silama trude da nam pokažu kako njihova
metoda nije pouzdana, ali ako je uspiju dovršiti, to bi nam moglo biti od velike
pomoći."
Rudgutter je kimnuo. "Dodaj k tome", rekao je, "i našeg Tkalca, koji je još tamo
negdje vani i lovi moljce koji razdiru njegovu dragocjenu svjetsku mrežu... i možemo
reći da imamo dosta dobre trupe."
"Ali među njima nema koordinacije", primijeti Stem-Fulcher. "To je ono što me
brine. A i moral u gradu opada. Očigledno samo nekoliko ljudi zna istinu, ali zato svi
znaju da noću ne mogu spavati i boje se snova. Sastavljamo kartu košmarnih žarišta,
ne bi li uočili kakvu shemu i na neki način uspjeli ući u trag moljcima. Tijekom
posljednjeg tjedna porastao je broj teških zločina. Ništa veliko i planirano: iznenadni
napadi, ubojstva u afektu, tučnjave. Ljudi imaju sve kraći fitilj. Postali su paranoični i
uplašeni", izjavi ona polako.
Poslije tišine koja je potrajala nekoliko trenutaka, ponovo je progovorila.
 "Trebali biste danas poslijepodne dobiti rezultate rada nekih znanstvenika", rekla
je. "Zatražila sam od našeg istraživačkog tima da napravi neku vrstu kacige koji će
spriječiti to sranje moljaca da prodre u vašu lubanju dok spavate. U krevetu ćete
izgledat krajnje apsurdno, ali bar ćete se uspjeti odmoriti." Zašutjela je. Rudgutter je
užurbano treptao. "Kako vaše oči?" upitala je.
Rudgutter odmahne glavom.
"Ide još nekako", odvrati on tužno. "Nikako da riješimo problem odbacivanja.
Došao je trenutak za novi par."
Građani su zamagljenih pogleda išli na posao. Bili su mrzovoljni i nimalo
spremni na suradnju.
Na dokovima u Mrežodrvetu nitko nije spominjao ugušeni štrajk. Modrice koje
su zadobili vodijanoji lučki radnici polako su blijedjele. Nastavili su kao i uvijek
vaditi prosuti teret iz prljave vode. Usmjeravali su brodove u tijesne kanale na
obalama. Između sebe su šaptali o nestancima lučkih radnika, vođa štrajka.
Njihovi sudrugovi na poslu, ljudi, zurili su pomiješanih osjećaja u poražene
strance.
Debeli, nemirni, trapavi i prijeteći zrakoplovi patrolirali su nebom iznad grada.
Nevjerojatno lako je dolazilo do svađa. Tučnjave su postale uobičajena stvar.
Jad i bijeda koji su ih snalazili noću tražili su žrtve i među budnima.
U rafineriji Crno u Velikoj Spirali, iscrpljeni operater na dizalici umislio je da
ga je pohodio jedan od užasa koji su ga lišili sna prethodne noći. Zadrhtao je i to je
bilo dovoljno da se kontrole zgrče. Golemi parni stroj je sekundu prerano izručio
gomilu otopljenog željeza. Poteklo je poput vruće bijele bujice preko rupa kontejnera
koji je čekao i poprskalo posadu kao da su pod opsadom. Jedva su stigli vrisnuti, a
već u sljedećem trenutku zahvatio ih je nemilosrdni val.
Na vrhu velikog napuštenog betonskog obeliska u Kalu, gradske garude palili su
noću goleme lomače. Udarali su u gongove i tave i vikali, pjevali nepristojne pjesme i
ispuštali promukle krike. Charlie, veliki čovjek, im je rekao da će na taj način
spriječiti zle duhove da posjete njihove zgrade. Leteća čudovišta. Demone koji su
došli u grad kako bi živima isisali mozgove.
Bučna okupljanja po kafićima Putenih Poljana su se prorijedila.
Košmari su pojedine umjetnike natjerali da pomahnitalo stvaraju. Planirali su
izložbu: Pošiljke iz Namučenog Grada. To je trebala biti izložba vještine, skulptura i
zvučnih dostignuća nadahnutih zbrkom koju su donijeli gnjusni snovi u kojima se grad
valjao.
U zraku se osjećao strah, nervoza pri izgovaranju nekih imena. Lin i Isaac su
nestali. Ako bi izgovorili njihova imena, to bi značilo da priznaju kako nešto možda
nije u redu, da možda nisu samo pretrpani poslom, da je čudno to što već duže vrijeme
ne posjećuju uobičajena mjesta okupljanja.
 Košmari su razarali membranu sna. Izlijevali su se u svakodnevicu, posjećivali
kraljevstvo obasjano suncem, zatomljivali razgovore i krali prijatelje.
Isaac se probudio u agoniji sjećanja. Prisjećao se nevjerojatnog bijega prethodne
noći. Očni kapci su mu zatreperili, ali su ostali zatvoreni.
Zadržao je dah.
Oprezno se počeo prisjećati. Pohodile su ga nemoguće slike. Svilena vlakna
debela kao život. Žive stvari koje podmuklo puze preko isprepletenih žica. A iza
prelijepog palimpsesta raznobojne paučine, nepregledno, bezvremeno, beskrajno
ništavilo...
Otvorio je oči u užasu.
Mreža je nestala.
Isaac se lagano osvrnuo oko sebe. Nalazio se u nekakvog špilji od opeke, hladnoj
i vlažnoj, kroz čiju tamu je odjekivalo kapanje.
"Jesi li budan, Isaac?" upitao je Derkhanin glas.
Isaac se nekako pridigao na laktove. Zastenjao je. Tijelo ga je boljelo na mnogo
raznih načina. Imao je osjećaj da je izubijan i raskomadan. Derkhan je sjedila
nedaleko od njega na ispustu od opeke. Oporo mu se osmjehivala. Bilo je to užasno
kešenje.
"Derkhan?" promrmljao je. Oči mu se polako razrogačiše. "Što to imaš na sebi?"
Pri slaboj svjetlosti koju je stvarala čađava uljana svjetiljka, Isaac je primijetio
da je Derkhan odjevena u nabranu haljinu od svijetlo-ružičastog materijala. Bila je
ukrašena napadnim, izvezenim cvjetovima. Derkhan je odmahnula glavom.
"Iskreno da ti kažem, Isaac, ne znam", odvratila je ona ogorčeno. "Samo znam da
me je oborio policajac sa žalac-kutijom i da sam se probudila ovdje u kanalizaciji,
odjevena u ovo. I to nije sve..." Glas joj je zadrhtao na trenutak. Maknula je kosu sa
jedne strane lica. Zasiktao je kada je ugledao trag usirene krvi. "Ostala sam bez
prokletog uha." Nesigurnom rukom je vratila kosu natrag. "Lemuel je stalno ponavljao
da nas je ovamo donio... Tkalac. Još nisi vidio kako si ti odjeven."
Isaac se počešao po glavi i sjeo. Pokušavao je razbistriti glavu.
"Što?" upita on. "Gdje smo mi to? Kanalizacija...? Gdje je Lemuel? Yagharek?
i..." Lublamai, začuo je u svojoj glavi, ali se onda sjetio Vermishankovih riječi. Sjetio
se s tihom jezom da je Lublamai nepovratno izgubljen.
Glas mu je zamro.
Čuo je samog sebe i shvatio da histerično i nesuvislo trabunja. Zašutio je i
duboko udahnuo, prisilivši se da se smiri.
Osvrnuo se oko sebe i pokušao shvatiti u kakvoj se situaciji nalaze.
On i Derkhan sjedili su u niši širokoj šezdesetak centimetara koja je bila
uklesana u zid od opeke u maloj odaji bez prozora. Imala je nekoliko četvornih metara
- suprotni kraj se nazirao pri slaboj svjetlosti - a strop se nalazio na nekih metar i pol
iznad njega. Na svakom od četiri zida zjapio je cilindrični otvor tunela, promjera
otprilike metar i nešto.
Dno prostorije bilo je potpuno preplavljeno prljavom vodom. Nemoguće je bilo
odrediti na kojoj dubini se nalazi dno. Tekućina je, čini se, ovamo dotjecala kroz
najmanje dva tunela i polako je istjecala kroz preostale.
Zidovi su bili skliski od organske sluzi i plijesni. Zrak je smrdio na trulež i
izmet.
Isaac je spustio pogled i lice mu poprimi zbunjen izraz. Na sebi je imao
besprijekorno odijelo i kravatu. Odijelo je bilo tamno, savršenog kroja i nema sumnje
da bi bilo na ponos svakog Parlamentarca. Isaac ga nikada ranije nije nosio. Pokraj
njega je ležala njegova odrpana i prljava platnena torba.
Odjednom se sjetio strašne boli koju je osjetio prošle noći, kao i krvi. Prestao je
disati i sa strahom je podignuo ruku. Dok je prstima opipavao glavu, zvučno je
ispustio zrak. I on je ostao bez lijevog uha.
Oprezno je potražio uništeno tkivo. Očekivao je da pod prstima osjeti vlažnu
ranu ili krastu. Ali za razliku od Derkhan, naišao je na već zarasli ožiljak prekriven
kožom. Nije osjećao nikakvu bol. Kao da je uho izgubio prije mnogo godina. Namrštio
se i za pokus zapucketao prstima pokraj rane. I dalje je mogao čuti, premda će njegova
sposobnost razlikovanja zvukova ubuduće biti smanjena.
Derkhan je blago zavrtjela glavom dok ga je promatrala.
"Taj Tkalac je smatrao da je potrebno zacijeliti tvoje uho, kao i Lemuelovo. Ali
ne i moje..." Rekla je to prigušenim glasom u kojem se nazirao jad. "Mada je", dodala
je, "zaustavio krvarenje iz rana koje mi je nanijela ona... prokleta žalac-kutija."
Trenutak ga je gledala. "Što će riječi da Lemuel nije lud, da nije ni lagao, a ni sanjao",
tiho je dodala. "Hoćeš li mi reći da se Tkalac pojavio i spasio nas?"
Isaac je polako kimnuo.
"Ne znam zbog čega... Nemam pojma zašto... ali tako je." Pokušao je razmisliti o
onome što se dogodilo. "Čuo sam kako Rudgutter vani viče na njega. Stekao sam
dojam da nije bio baš jako sretan što ga vidi... mislim da ga je pokušao podmititi.
Možda se prokleta budala pokušavala nagoditi s njim... Gdje su ostali?"
Isaac se osvrnuo uokolo. U niši nije bilo mjesta za skrivanje, ali na suprotnom
kraju prostorije nalazila se još jedna isto takva niša, koja je bila potpuno zaklonjena
mrakom. Što god da je čučalo u njoj, nije se moglo vidjeti.
"Svi smo se ovdje probudili", reče Derkhan. "Svi osim Lemuela smo na sebi
imali ovu nastranu odjeću. Yagharek je bio... " Zavrtjela je zbunjeno glavom i nježno
dodirnula svoju krvavu ranu. Trgnula se. "Yagharek je bio uguran u nekakvu haljinu s
resama kao da je lutka. Bilo je nekoliko upaljenih svjetiljki koje su nas čekale kad
smo se probudili. Lemuel i Yagharek su mi ispričali što se dogodilo... Yagharek je
pričao... ponašao se krajnje čudno, pričao je o mreži..." odmahnula je glavom.
 "To mogu razumjeti", ozbiljno reče Isaac. Zašutio je i osjetio kako mu um
preplašeno bježi od mutnih sjećanja. "Ti si bila u nesvijesti kada nas je Tkalac odnio.
Nisi mogla vidjeti ono što smo mi vidjeli... kamo nas je odnio..."
Derkhan se namrštila. Na oči su joj navrle suze.
"Prokleto... prokleto uho me strašno boli, 'Zaac", rekla je. Isaac joj je nespretno
trljao rame s izrazom suosjećanja na licu, dok nije nastavila. "Ti si još bio u
nesvijesti, pa se Lemuel pokupio i otišao zajedno s Yagharekom."
"Molim?" poviče Isaac, a Derkhan ga je počela ušutkivati rukama.
"Znaš Lemuela, poznato ti je čime se bavi. Ustanovilo se da odlično pozna
kanalizaciju. Ona očito može poslužiti za bijeg. Prošetao je malo tunelima da se
podsjeti i kad se vratio, točno je znao gdje se nalazimo."
"I gdje se nalazimo?"
"U Mrakostrani. Kad je krenuo, Yagharek je zatražio da pođe s njim. Zakleli su
se da će se vratiti za najviše tri sata. Otišli su po hranu, odjeću za mene i Yaghareka i
istražiti teren. To je bilo prije otprilike jedan sat."
"Tako ti boga, hajde da im se i mi pridružimo."
Derkhan je odmahnula glavom.
"Baš si pravi idiot, 'Zaac", reče ona iscrpljeno. "Ne smijemo se razdvojiti.
Lemuel poznaje kanalizaciju... ona je opasna. Rekao nam je da ostanemo gdje jesmo.
Ovdje dolje ima svačega... gula, trolova i tko zna čega još. Zato sam ostala s tobom
dok si bio u nesvijesti. Moramo ih ovdje čekati. Osim toga, najvjerojatnije si ti
trenutno najtraženija osoba u Novom Krobuzonu. Lemuel je uspješni kriminalac: on
zna kako biti nevidljiv. On nije u tolikoj opasnosti kao ti."
"A Yag?" zaurlao je Isaac.
"Lemuel mu je dao svoj ogrtač. Kad je navukao kapuljaču, poderao haljinu u koju
je bio odjeven i obavio je oko stopala, bio je sličan nekom čudnom starcu. Oni će se
ubrzo vratiti, 'Zaac. Moramo ih pričekati. Moramo napraviti plan. A ti moraš slušati."
Podigao je pogled k njoj, zabrinut zbog njezinog iscrpljenog glasa.
"Zašto nas je donio ovamo, 'Zaac?" upitala je. Lice joj se bolno zgrčilo. "Zašto
nas je ozlijedio, zašto nas je ovako odjenuo...? Zašto nije i mene izliječio do kraja...?"
Ljutito je otirala suze.
"Derkhan", nježno joj se obratio Isaac. "Kad bih samo znao..."
"Trebaš ovo vidjeti", rekla je šmrcajući. Pružila mu je zgužvan i smrdljiv list
novina. Polako ga je uzeo, napravivši grimasu kada je dotaknuo natopljen, prljav
papir.
"Što je to?" upitao je razmatajući ga.
"Kada smo se probudili, dezorijentirani i zbunjeni, to je stiglo jednim od onih
malih tunela tamo, od toga je bio napravljen mali papirnati brodić." Pogledala ga je
iskosa. " Plovio je protiv struje. Upecali smo ga."
 Isaac ga je rastvorio i zagledao se u njega. Bile su to središnje stranice Pregleda,
jednog od novokrobuzonskih tjednika. Prema nadnevku na vrhu stranice - 9. Tatis
1779 - zaključio je da je izašao tog jutra.
Isaac je preletio pogledom po objavljenim pričicama. Potom je odmahnuo
glavom, ne shvaćajući.
"Što sam propustio?" upitao je.
"Pogledaj pisma upućena uredniku", reče Derkhan.
Okrenuo je list. Odmah ga je našao, bilo je drugo po redu. Bilo je napisano na
isti, služben bombastičan način kao i ostala, ali se njegov sadržaj itekako razlikovao.
Isaac je sve više širio oči dok je čitao.
Gospodo i Gospođo...
Molim vas da primite moje pohvale za vaše izuzetne vještine u tkanju tapiserija.
Radi unapređenja vašeg umijeća, preuzeo sam na sebe da vas izbavim iz nesretne
situacije. Hitno sam potreban na drugom mjestu, tako da vam ne mogu praviti društvo.
Nema sumnje da ćemo se ponovo sresti i to uskoro. U međuvremenu primite na znanje
da bi onaj od vas čiji je nesmotren uzgoj životinja uvukao grad u nevolje mogao
postati žrtvom neželjene pažnje onoga koji mu je pobjegao.
Požurujem vas da nastavite svoj rad na tkanju, čiji sam ja veliki poklonik.
Najiskrenije vaš.
T.
Isaac je polako podigao pogled na Derkhan.
"Sam Bog zna što će ostali čitatelji Pregleda pomisliti kada ovo pročitaju..."
izjavio je prigušenim glasom. "Taj prokleti pauk je baš moćan!"
Derkhan je polako kimnula i uzdahnula.
"Samo bih htjela" rekla je nesretno, " shvatiti što on to radi..."
"To ti nikada neće uspjeti, De", rekao je Isaac. "Nikada."
"Ti si znanstvenik, 'Zaac", rekla je oštro. Po glasu joj se vidjelo da je očajna. "Ti
bi trebao znati nešto o tim prokletim stvarima. Pokušaj, molim te, objasniti nam o
čemu on to..."
Isaac se nije upustio u raspravu s njom. Ponovo je pročitao poruku i počeo
prekapati po mislima, tražeći bilo kakav djelić korisne informacije.
"On jednostavno radi ono što mora kako bi... kako bi uljepšao mrežu", pokunjeno
je izjavio. Na trenutak je ugledao Derkhaninu neravnu ranu i skrenuo pogled. "Ti to ne
možeš shvatiti, on uopće ne razmišlja kao mi." Dok je to govorio, Isaacu je nešto palo
na pamet. "Možda... možda upravo zbog toga Rudgutter posluje s njim" rekao je. "Ako
on ne razmišlja poput nas, možda je imun na moljce... Možda ga koristi kao... psa
tragača."
Izgubio je nadzor nad njim, pomislio je, sjetivši se kako se gradonačelnik vani
derao. On ne radi ono što bi ovaj htio.
 Ponovo se usredotočio na pismo u Pregledu.
"Ovaj dio o radu na tapiseriji..." promrmljao je Isaac, grizući usne. "To se odnosi
na svjetsku mrežu, je li tako? Mislim da želi reći kako mu se sviđa ono što smo... hm...
radili u svijetu. Kako smo 'tkali'. Mislim da nas je zbog toga izbavio. A ovaj dio
pisma..." Što je dalje čitao, postajao je sve više prestrašen.
"Oh tako mu bogova" zadahće on. "Isto se dogodilo i Barbili..." Derkhan je
stisnula usne. Nevoljno je kimnula. "Što je ono rekla? 'Kušao me je...' Ličinka koja je
bila kod mene zasigurno je sve vrijeme mrcvarila moj um... Već me je kušala... I sada
je sigurno krenula u lov na mene..."
Derkhan je zurila u njega.
"Nećeš mu uspjeti pobjeći, 'Zaac", tiho je rekla. "Morat ćemo ga ubiti."
Rekla je to u množini. Zahvalno ju je pogledao.
"Prije nego što skujemo bilo kakav plan", reče ona, "ima još nešto. Riječ je o
tajni koju bih htjela da mi netko objasni." Pokazala je prema niši na suprotnoj strani
mračne prostorije. Isaac se znatiželjno zagledao u prljavu tamu. Uspijevao je samo
razabrati nekakav nezgrapan, nepokretni oblik.
Istog trena je shvatio što je to. Sjetio se njegove izuzetne intervencije u skladištu.
Počeo je ubrzano disati.
"Nije htio razgovarati s nama niti bilo što napisati", reče Derkhan. "Kada smo
shvatili da je ovdje s nama, pokušali smo razgovarati s njim, zanimalo nas je što je
učinio, ali nije se obazirao. Mislim da je čekao tebe."
Isaac je skliznu do ruba ispusta.
"Plitko je", obavijestila ga je Derkhan iza njegovih leđa. Spustio se u hladno
razvodnjeno blato kanalizacije. Dopiralo mu je do koljena. Bez razmišljanja se počeo
probijati, ne obazirući se na strašan smrad koji mu se penjao uz noge. Probijao se kroz
odvratnu kašu izlučevina prema maloj polici na suprotnoj strani. Dok se približavao,
mlitavi stanovnik koji je boravio u tom neosvijetljenom prostoru je tiho zazujao i
ispravio svoje izubijano tijelo koliko god je to bilo moguće. Prostor je za njega bio
premalen.
Isaac je sjeo pokraj njega i istresao cipele što je bolje mogao. Okrenuo se prema
njemu s napetim i gladnim izrazom lica.
"Pa" zaustio je. "Kaži mi što znaš. Reci mi zašto si me upozorio. Reci mi što se
događa."
Konstrukt čistač je zazujao.
 Trideset peto poglavlje

Yagharek je čekao ispod vlažnog udubljenja od opeka pokraj Stanice Trojka.

Žvakao je komad kruha i mesa koje je bez riječi isprosio od mesara. Nije se
pokazao. Jednostavno je ispružio drhtavu ruku ispod ogrtača i dobio hranu. Glava mu
je ostala skrivena. Udaljio se vukući noge, stopala skrivenih krpama. Hodao je poput
kakvog umornog starca.
Bilo je mnogo lakše sakriti se kao ljudsko biće nego kao garuda bez mane.
Čekao je u tami na mjestu na kojem ga je Lemuel ostavio. Iz sjene u kojoj se krio,
mogao je pratiti one koji ulaze u crkvu bogova ure i one koji iz nje izlaze. Bila je to
jedna ružna mala zgrada, čija je fasada još bila obojena reklamnim sloganima trgovine
za prodaju namještaja koja je nekada u njoj bila smještena. Iznad vrata nalazio se
složena mjedena ura na kojoj je svaki sat bio isprepleten simbolima boga koji je s
njim bio povezan.
Yagharek je bio upućen u tu religiju. Bila je vrlo rasprostranjena među ljudskim
bićima u Shankellu. Posjećivao je hramove kad je njegova grupa dolazila u trgovati u
taj grad, u godinama prije nego što je počinio zločin.
Ura je otkucala jedan, i Yagharek je čuo kako razvlače himnu posvećenu bogu
Suncohladu, čiji zvuci su odjekivali kroz porazbijane prozore. Pjevali su je s većim
zanosom nego u Shankellu, ali sa znatno manje profinjenosti. Prošlo je manje od tri
desetljeća otkad je ta religija prešla Mršavo more i koliko-toliko se udomaćila.
Njezina suptilnost se očigledno izgubila u vodi, negdje između Shankella i Myrshocka.
Prije nego što je i postao toga svjestan, njegove uši, uši lovca, uhvatile su
približavanje poznatih koraka. Na brzinu je završio s jelom i nastavio čekati.
Lemuel se pojavio u okviru ulaza male pećine. Prolaznici su promicali kroz
osvijetljene dijelove iznad njegovih ramena.
"Yag", prošaptao je on pokušavajući ga nazrijeti u prljavoj rupi. Garuda je
vukući noge izašao na svjetlost. Lemuel je nosio dvije vreće pune odjeće i hrane.
"Hajdemo", prošaptao je. "Moramo se vratiti."
Vraćali su se istim krivudavim ulicama Mrakostrane. Bio je Dan Lubanje, dan za
kupovinu, i drugdje u gradu sigurno je gužva. U Mrakostrani, međutim, nije bilo puno
prodavaonica, a i postojeće su bile slabo opremljene. Ovdašnji stanovnici koji nisu
radili na Dan Lubanje odlazili su do Visoravni ili do tržnice u Lavandi. Nije bilo puno
onih koji su mogli vidjeti Lemuela i Yaghareka.
Yagharek je ubrzao. Šepesao je na svojim povijenim stopalima neobično poput
kakvog bogalja. Nije želio zaostati za Lemuelom. Išli su na jugoistok, prema Sirijskoj,
držeći se sjene koju je stvarala uzdignuta željeznička pruga.
 Ovako sam stigao u grad, pomislio je Yagharek, slijedeći velike željezne putove
za vlakove.
Prolazili su ispod lukova od opeka i vraćali se u mali prostor ograđen s tri strane
zidom od bezoblične opeke. Niz te zidove su se spuštali odvodni kanali za kišu, koji
su se nastavljali u betonske brazde na tlu i završavali na sredini dvorišta, u rešetki
veličine čovjeka.
S četvrte strane, okrenute prema jugu, dvorište je gledalo na prljavu uličicu.
Zemlja ispred nje se odronila. Sirijska je ležala na slegnutim slojevima gline.
Yagharek je pogledao preko kaskadnih izobličenih krovova i propalog škriljca, gomila
opeka i zaboravljenih, iskrivljenih vjetrokaza.
Lemuel se osvrnuo uokolo da vidi jesu li sami, a onda je podigao rešetku. Prsti
groznog plina uvijajući se posegnuše za njima. Smrad je bio još jači zbog topline.
Lemuel je predao vreće Yaghareku i iz opasača izvukao napunjen pištolj. Yagharek ga
je gledao ispod kapuljače.
Lemuel se okrenuo s ukočenim osmijehom na licu i rekao: "Naplatio sam neke
usluge. Opremio sam nas." Mahnuo je pištoljem da pokaže na što misli. Stručno ga je
provjerio. Iz vreće je izvukao uljanicu, zapalio je i podigao je lijevom rukom.
"Ostani iza mene", rekao je. "Drži oči širom otvorene. Kreći se tiho. Čuvaj leđa."
Poslije toga, Lemuel i Yagharek siđoše u prljavštinu i mrak.
Neodređeno vrijeme gacali su kroz toplu, smrdljivu tamu. Okruživali su ih zvuci
užurbanih koraka i plivanja. U jednom trenutku su iz tunela koji se protezao paralelno
s njihovim začuli zloban smijeh. Lemuel se dva puta okrenuo, usmjerivši baklju i
pištolj u mrlju prljavštine koja se još mreškala, jer se trenutak ranije na tom mjestu
nalazila neka prilika koju nisu vidjeli. Nije morao pucati. Nitko ih nije uznemiravao.
"Jesi li uopće svjestan koliko smo imali sreće?" upitao je Lemuel u želji da
zapodjene razgovor. Njegov glas je polako stigao do Yaghareka kroz kužni zrak. "Ne
znam je li nas Tkalac namjerno ostavio na onom mjestu, ali to jedno od najsigurnijih u
kanalizaciji Novog Krobuzona." S vremena na vrijeme bi mu, zbog napora ili gađenja,
glas postao usiljen. "Mrakostrana je ustajali rukavac, ovdje dolje nema mnogo hrane,
nema ostataka čudotvorstava, kao ni velikih starih odaja u koje bi se moglo smjestiti
cijelo leglo... Nije nimalo prometno."
Trenutak je šutio, a onda nastavio.
"Uzmimo na primjer kanalizaciju Smrdljive Bare. Iz velikog broja tamošnjih
laboratorija svakodnevno otječe u kanalizaciju tko zna koliko nestabilne tekućine,
bacaju se ostaci mnogobrojnih pokusa koji se već godinama gomilaju... to je plodno
tlo za nastanak krajnje nepredvidive populacije gamadi. Štakora veličine svinja, koji
govore razne jezike. Slijepih patuljastih krokodila čiji su pra-pra-pra-preci pobjegli
iz zoološkog vrta. Mješanaca svih vrsta. Preko, u Velikoj Spirali i Skrivengazu grad
počiva na slojevima starijih zgrada. Već stotinama godina one tonu u blatište. Upravo
su podigli nove iznad onih posljednjih. Raniji pločnici izdržali su svega sto pedeset
godina. Tamošnja kanalizacija zalazi u podrume i bivše spavaće sobe. Tunel sličan
ovome vodi do potonulih ulica. Još se mogu vidjeti njihovi nazivi. Trule kuće pod
nebom od opeke. Govna teku duž kanala i ulaze kroz prozore i vrata. Tamo žive
podzemne bande. Nekad su to bila ljudska bića ili su to bili njihovi roditelji. Proveli
su previše vremena ovdje dolje. Nisu baš lijep prizor."
Hračnuo je i bučno pljunuo u spori mulj.
"Pa ipak, više volim te bande nego gule. Ili trolove." Neveselo se nasmijao.
Yagharek nije bio siguran ruga li mu se Lemuel.
Lemuel je ušutio. Nekoliko minuta čulo se samo šljapkanje njihovih stopala kroz
gustu kašu. A onda je Yagharek začuo glasove. Ukočio se i uhvatio Lemuela za
košulju, ali su glasovi već u sljedećem trenutku postali jasniji i on shvati da to Isaac i
Derkhan razgovaraju.
Kada bi zavila iza ugla, voda puna izmeta kao da je donosila sa sobom i
svjetlost.
Povijenih leđa i psujući od napora, Yagharek i Lemuel krivudali su kroz zavojita
križanja dok na kraju nisu izbili u malu prostoriju ispod samog srca Mrakostrane.
Isaac i Derkhan su vrištali jedno na drugo. Isaac je ugledao Yaghareka i Lemuela
preko Derkhaninog ramena. Podigao je ruke.
"Prokletstvo, konačno ste stigli!" Prošao je pokraj Derkhan i pošao im u susret.
Yagharek mu je pružio vreću s hranom. Isaac je nije ni pogledao. "Leme, Yag", žurno
ih je oslovio. "Moramo brzo odavde."
"Stani malo..." poče Lemuel, ali ga je Isaac ignorirao.
"Saslušaj me, do vraga" povikao je Isaac. "Konstrukt je razgovarao sa mnom!"
Lemuel je u tom trenutku zaboravio zatvoriti usta, ali nije izustio ni riječ. Neko
vrijeme su svi šutjeli.
"Shvaćate li?" upitao je Isaac. "Inteligentan je, do vraga, razuman... nešto se
dogodilo u njegovoj glavi. Glasine o KI su točne! Nekakav virus, nekakav kvar u
programu... I mada neće otvoreno to reći, čini mi se da mu je stavljeno do znanja da
mu je onaj prokleti majstor u tome pomogao. Konačni ishod toga je da ta prokleta
stvar zna razmišljati. On je sve vidio! Bio je nazočan kada je moljac-gasitelj uzeo
Lublamaija. On..."
"Stani malo!" povika Lemuel. "Razgovarao je s tobom?"
"Ne! Morao je ispisivati poruke u blatu tamo preko: razgovor je tekao prokleto
sporo. Za to koristi šiljak za skupljanje otpadaka. Konstrukt je bio taj koji mi je rekao
da nas je David izdao! Pokušao nas je sve izvesti iz skladišta prije dolaska policije!"
"Zašto?"
Isaacu se više nije onoliko žurilo.
"Ne znam. Ne zna se baš najbolje izraziti. Nije baš... rječit." Lemuel je pogledao
preko Isaacove glave. Konstrukt je nepokretno sjedio u crveno-crnoj treperavoj
svjetlosti uljanice. "Ali slušajte... mislim da je jedan od razloga zašto želi da budemo
slobodni taj što smo mi protiv moljaca-gasitelja. Ne znam zbog čega, ali on... on je
njihov zakleti neprijatelj. Želi ih potamaniti. I nudi nam svoju pomoć..."
Lemuel prasne u neugodan smijeh pun nevjerice.
"Veličanstveno!" rugao se. "Blago tebi, uspio si privući usisivač prašine na svoju
stranu..."
"Nije u tome stvar, ti jebeni seronjo", povikao je Isaac. "Zar ne razumiješ? On
nije sam."
Riječ sam odjekivala je amo-tamo po smrdljivim jazbinama od opeke. Lemuel i
Isaac su zurili jedan u drugoga. Yagharek se malo povukao.
"On nije sam", tiho je ponovio Isaac. Derkhan, koja je stajala iza njega, nijemo je
kimnula, potvrdivši njegove riječi. "Dao nam je upute. Zna čitati i pisati - i to mu je
omogućilo da shvati, kad je pronašao upute koje je Davidu netko poslao i koje je ovaj
potom bacio, da nas je on izdao - ali nije baš veliki mislilac. Obećava nam kako
ćemo, ako sutra navečer odemo u Sivokriv, sresti nešto što nam može sve objasniti. I
to nešto može nam pomoći."
Ovog puta je nam ispunilo tišinu svojom zvonkom nazočnošću. Lemuel je polako
odmahnuo glavom, namrštio se i izraz lica mu je postao okrutan.
"Prokletstvo, 'Zaac", tiho je rekao. "'Mi'? 'Nama'? Kome se ti to, jebote, obraćaš?
Sve to nema nikakve veze sa mnom." Derkhan je zgađeno zarežala i okrenula mu leđa.
Isaac je obeshrabreno zaustio kako bi nešto rekao. Lemuel ga je prekinuo. "Slušaj,
čovječe. Prihvatio sam se ovoga zbog novca. Ja sam poslovan čovjek. Ti si dobro
plaćao. Kupio si moje usluge. Čak si besplatno dobio i nešto malo mojeg vremena,
mislim na ono s Vermishankom. Učinio sam to zbog g. X-a. A i ti si mi slaba točka,
'Zaac. Bio si čestit prema meni. Zbog toga sam se vratio ovamo dolje. Donio sam vam
nešto za klopu i izvest ću vas odavde. Ali Vermishank je mrtav i ti više nemaš kod
mene kredit. Ne znam što si planirao, ali ja ispadam. Zašto bih, jebiga, trebao poći u
potjeru za tim prokletim moljcima? Prepusti to policiji. Ovdje za mene nema više
ničega... Reci mi, zašto bih trebao ostati?"
"Kome neka prepusti...?" prosiktala je prezrivo Derkhan, ali ju je Isaac
nadglasao.
"Tako znači", izustio je polagano. "I što sada? Hmmmm? Misliš da se možeš
vratiti? Leme, stari moj, što god da jesi, ali glup nisi. Misliš da te nitko nije vidio?
Misliš da ne znaju tko si? Božjeg mu prokletstva, čovječe... traže te."
Lemuel se zablenuo u njega.
"Hvala ti na brizi 'Zaac", reče on, iskrivivši lice u grimasu. "Da ti kažem nešto,
ti..." glas mu je postao oporiji "... ti možda jesi zaglibio. Ja sam, međutim, proveo
cijeli svoj profesionalni život izbjegavajući zakon. Ne brini za mene, kompić. Bit će
sa mnom sve u redu." Ali izgleda da baš nije bio uvjeren u to.
Ne govorim mu ništa što on već ne zna, razmišljao je Isaac. Jednostavno ne želi
ovog trenutka o tome razmišljati. Isaac je prezrivo odmahnu glavom.
"Prokletstvo, čovječe, ne razmišljaš kako treba. Golema je razlika između
posrednika i kriminalca koji ubija policajce... Zar ne shvaćaš? Oni ne znaju što ti
znaš ili ne znaš... žao mi je, staro momče, ali umiješan si. Moraš se držati nas. Moraš
ići do kraja. Traže te. Je li tako? I trenutno ti bježiš od njih. Jebiga, bolje ti je biti
ispred njih, čak i ako bježiš, nego da se okreneš i dopustiš im da te sustignu."
Lemuel je nepokretno stajao i šutio, sijevajući očima na Isaaca. Ništa nije rekao,
ali nije ni otišao.
Isaac korakne ka njemu.
"Slušaj", zausti Isaac. "To nije sve... nama... meni... si potreban." Derkhan, koja
je stajala iza njega zlovoljno frkne i Isaac je iznervirano odmjeri. "Božjemupljuvačke,
Leme... bez tebe nemamo nikakve šanse. Ti sve poznaš, gurnuo si prst u sve prave
pite..." Isaac je bespomoćno podigao ruke. "Ne vidim izlaz iz ovoga. Jedno od tih
stvorenja progoni mene, policija nam ne može pomoći, oni ne znaju kako da uhvate te
prokleta stvorenja, u svakom slučaju, ne znam jesi li opazio, ali ti kurvini sinovi love i
nas... Čak i pod pretpostavkom da se dočepamo moljaca-gasitelja, ja iz ovoga neću
izvući živu glavu." I sam se sledio od tih svojih riječi. Brzo je nastavio, potisnuvši
ružne misli. "Ako nastavim, možda uspijem srediti barem jednog. Isto vrijedi i za tebe.
Ali bez tebe, Derkhan i ja smo sasvim sigurno gotovi." Lemuel ga je neumoljivo
gledao. Isaaca prođe jeza. Nikada nemoj zaboraviti s kim imaš posla, pomislio je. Ti
i ja nismo prijatelji... nemoj to zaboraviti.
"Znaš da sam solventan", iznenada reče Isaac. "Barem ti to dobro znaš. Neću se
pretvarati da imam veliki račun u banci, ali imam nešto, ostalo mi je još nekoliko
gvineja, i sve su one tvoje... ali pomozi mi, Lemuele, i ja ću biti tvoj. Radit ću za tebe.
Bit ću tvoj čovjek. Bit ću tvoj jebeni ljubimac. Obavljat ću sve poslove koje mi budeš
dao. Sav novac koji zaradim, tvoj je. Prepisat ću ti svoj jebeni život, Lemuele. Samo
nam sada pomogni."
Nije se čuo nikakav drugi zvuk osim kapanja izmeta. Derkhan je lebdjela nad
Isaacom. Njeno lice je izražavalo čist prezir i gađenje. On nam nije potreban,
govorilo je ono. Ali je ipak pričekala da čuje što će Lemuel reći. Yagharek se
povukao. On je krajnje ravnodušno slušao raspravu. Vezao se za Isaaca. Nije mogao
nikamo otići niti bilo što učiniti bez njega. Lemuel uzdahne.
"Je li ti jasno da ću sve pisati? Bit će to popriličan dug, znaš? Imaš li ti pojma
kolika je dnevna tarifa za ovakve stvari? Koliko se naplaćuje za opasnost?"
"Nije važno", brzo je ogovorio Isaac. Potrudio se da ne pokaže koliko mu je
laknulo. "Obavještavaj me. Reci mi što da radim. Bit ću dobar u tome." Lemuel je
kratko kimnuo. Derkhan je vrlo tiho i polako ispustila zrak.
 Stajali su poput iscrpljenih boraca. Svaki je čekao da onaj drugi napravi prvi
korak.
"I što sad?" upitao je Lemuel mrzovoljno.
"Sutra navečer idemo u Sivokriv", odvrati Isaac. "Konstrukt je obećao pomoć.
Ne možemo ne otići. Naći ću se s vama tamo."
"Kamo ćeš?" iznenađeno je upitala Derkhan.
"Moram pronaći Lin" odvrati Isaac. "Oni će potražiti i nju."
 Trideset šesto poglavlje

Bila je skoro ponoć. Dan Lubanje prelazio je u Dan Protjerivanja. Te noći

Mjesec je bio pun.
Ispred Linine zgrade, u samoj Lavandi, ono malo prolaznika bilo je razdražljivo i
nervozno. Sajamski dan je prošao, a s njim i razdraganost. Sablasni skeleti štandova
na trgu, ti drveni okviri bez platna, sada su podsjećali na duhove. Otpaci s tržnice bili
su sakupljeni na gomile koje su polako gnjilile i čekale da ih smetlari odnesu.
Napuhani Mjesec izblijedio je Lavandu poput kakve korozivne tekućine. Djelovalo je
prijeteće, otrcano i opako.
Isaac se umorno popeo stubama. Nikako nije mogao poslati Lin poruku, a i nije je
vidio danima. Na hidrantu u Muhostrani se oprao koliko je mogao, ali još je smrdio.
Dan ranije je satima sjedio u kanalizaciji. Lemuel im dugo nije dopustio izaći,
tvrdeći da je danju previše opasno.
"Moramo se držati zajedno", zahtijevao je, "dok ne odlučimo što ćemo. A nismo
baš od onih koji se znaju suzdržati." I tako je njih četvoro ostalo sjediti u prostoriji
poplavljenoj vodom punom fekalija. Jeli su i trudili se da ne povraćaju, prepirali se i
uzaludno pokušavali skovati bilo kakav plan. Žestoko su se svađali oko toga bi li
Isaac trebao sam otići do Lin. Ostao je pri svojem, nije želio da bilo tko pođe s njim.
Derkhan i Lemuel su izjavili da se ponaša glupo. Na trenutak mu se čak učinilo da ga i
Yagharek optužuje svojom šutnjom. Isaac je ipak ostao pri svome.
Konačno su krenuli kada je temperatura pala i kad su svi zaboravili na smrad.
Bilo je to dugačko i naporno putovanje kroz zasvođene odvodne kanale Novog
Krobuzona. Predvodio ih je Lemuel držeći sačmaricu uperenu u mrak ispred sebe.
Isaac, Derkhan i Yagharek su morali nositi konstrukta, koji se nije mogao kretati kroz
tu tekuću prljavštinu. Bio je težak i sklizak, pa im je često ispadao. A i udarali su
njime uokolo i oštetili ga na nekoliko mjesta. Ni oni nisu prošli ništa bolje. Bezbroj
puta su pali u blato, što je bilo propraćeno psovkama, i udarili šakama i prstima o
betonske zidove. Isaac im nije dopustio da ostave konstrukta.
Kretali su se oprezno. Oni su bili uljezi u skrivenom i hermetičkom ekosustavu
kanalizacije. Nisu nimalo žudjeli za tim da sretnu ovdašnje stanovnike. Konačno su
izbili van iza stanice Salitra. Žmirkali su u sumraku,dok se s njih cijedila tekućina.
Prenoćili su u maloj napuštenoj šupi pokraj željezničke pruge u Visoravni. Bilo
je to vrlo hrabro od njih. Neposredno prije mjesta na kojem je Južna pruga preko
Gizdelinskog mosta prelazila Katran, jedna srušena zgrada napravila je golemu padinu
od napola smrvljenih opeka i betonskih krhotina, koja kao da je podupirala uzdignutu
željezničku prugu. Na vrhu su ugledali dramatičan obris drvene šupe.
 Nikome nije bilo jasno čemu bi trebala služiti: očigledno je godinama ostala
nedirnuta. Njih četvoro su se iscrpljeni puzeći popeli uz gomilu industrijskih
otpadaka, gurajući konstrukta ispred sebe, i prošli kroz rupe u žici koja je trebala
zaštiti željezničku prugu od uljeza. Iskoristili su stanku od nekoliko minuta između
vlakova da posljednjim snagama prijeđu preko malog otkosa zakržljale trave koja je
okruživala tračnice i stignu do šupe. Gurnuli su vrata i ušli u prašnjavu tamu.
Konačno su se mogli opustiti.
Drvene daske od kojih je bila sklepana šupa bile su povijene i loše učvršćene,
tako da se između njih naziralo nebo. Kroz prozore bez stakala gledali su vlakove,
koji su jureći prolazili pokraj njih u oba smjera. Ispod njih je Tumor prema sjeveru
radio dvostruku okuku u obliku slova S. Ona je zahvaćala Nižu Spiralu i Sivokriv.
Nebo je postalo prljavo plavo-crno. Na rijeci su mogli vidjeti osvijetljene brodove za
zabavu. Masivni stup Parlamenta uzdizao se malo dalje na istoku i s visine gledao na
njih i na grad. Malo nizvodno od Otoka Strak, kimijske svjetiljke starih gradskih
ustava cvrčale su, prskale i zrcalile svoj masni, žuti sjaj u tamnoj vodi. Tri kilometra
na sjeveroistok, iza Parlamenta, nazirala su se Rebra, te drevne, bezbojne kosti.
Kroz drugu stranu šupe vidjeli su nebo koje je veličanstveno tamnilo i koje im je
izgledalo još nevjerojatnije poslije dana provedenog u smrdljivoj tami ispod Novog
Krobuzona. Sunce je tek bilo zašlo. Nebo su sjekle zračne tračnice koje su prolazile
kroz militia toranj u Muhostrani. Grad je sličio slojevitom obrisu zamršenog predjela
kojeg su sačinjavali dimnjaci, koji su se polako gubili u daljini, krovovi od škriljca
koji su se međusobno i posredno podupirali ispod isprepletenih tornjeva crkava ne bi
li zaklonili bogove, falusima slični golemi ventili tvornica koje bljuju prljavi dim i
spaljeni višak energije, monolitni blokovi nebodera nalik na nepregledne betonske
grobove, grubi prizemni tereni otvorenog parkinga.
Odmorili su se i očistili fekalije s odjeće kako su bolje znali i umjeli. Isaac se
konačno mogao pobrinuti za patrljak Derkhaninog uha. Bolio ju je, iako je utrnuo. Bila
je krajnje sumnjičava prema njemu. Isaac i Lemuel su s velikom nelagodom opipavali
ostatke svojih ožiljaka.
Kad se noć prikrala, Isaac se spremio poći. Ponovo je izbila svađa. Isaac je bio
odlučan. Morao je biti s Lin u četiri oka.
Morao joj je reći kako će biti u opasnosti čim je policija dovede u vezu s njim.
Morao joj je reći da joj da je gotovo sa životom kakvim je dotad živjela, i da je on za
to kriv. Morao joj je predložiti da pođe s njim, da bježi s njim. Žudio je za njezinim
oproštajem i njenom ljubavlju.
Htio je samo jednu noć provesti s njom nasamo. Ništa više.
Lemuel se nikako nije htio pomiriti s tim. "U pitanju su i naše jebene glave,
'Zaac", prosiktao je. "Svaki policajac u gradu jedva čeka da te se dočepa. Tvoj helio
je vjerojatno već zalijepljen za svaku jebenu zgradu, potporni stup i pod u Šiljku. Ti
ne znaš kako bi ih zaobišao. Mene traže cijelog mog radnog života. Ako si naumio
vidjeti svoju bubamaru, ja idem s tobom."
Isaac je morao popustiti.
U pola deset se četvoro suputnika umotalo u svoju upropaštenu odjeću i zaklonilo
lica. Poslije dosta ulizivanja, Isaac je konačno uspio namoliti konstrukta da
komunicira s njim. Nevoljno i mučno sporo, nažvrljao je poruku.
Deponij broj 2 Sivokriv, ispisao je. Sutra navečer u 10. Sada me ostavite ispod
lukova.
A onda su shvatili da se s mrakom bude i košmari. Iako nisu otišli na spavanje,
hvatala ih je mentalna mučnina, dok su govna moljaca-gasitelja zagađivala gradski
san. Svi su postali razdražljivi i nervozni.
Isaac je gurnuo svoju platnenu torbu s dijelovima motora krize ispod gomile
drvenih dasaka u šupi. Zatim su sišli niz padinu od opeka, noseći konstrukta po
posljednji put. Isaac ga je sakrio u niši nastaloj na mjestu gdje se odronio dio
željezničkog mosta.
"Hoće li s tobom biti sve u redu?" upitao je nesigurno, jer se i dalje osjećao
blesavo dok je razgovarao sa strojem. Konstrukt mu nije odgovorio i on ga je na kraju
ostavio i otišao. "Vidimo se sutra", pozdravio ga je na odlasku.
Četvoro kriminalaca šuljalo se kroz rascvjetanu noć Novog Krobuzona. Lemuel
je poveo svoje suputnike u alternativni grad skrivenih prolaza i čudne kartografije.
Izbjegavali su ulice svuda gdje je bilo uličica i uličice svuda gdje je bilo oštećenih
kanala u betonu. Puzali su kroz napuštena dvorišta i preko krovova, budeći skitnice
koji su gunđali i stiskale se jedni uz druge čim bi ovi prošli pokraj njih.
Lemuel je bio samouvjeren. S lakoćom je mahao napunjenim i otkočenim
pištoljem dok se penjao i trčao, štiteći ih. Yagharek se prilagodio svom tijelu koje
više nije osjećalo težinu krila. Njegove šuplje kosti i zategnuti mišići efikasno su se
kretali. Okretno je napredovao kroz arhitektonski pejzaž i preskakao prepreke u
škriljcu. Derkhan je bila uporna. Nije htjela dopustiti da zaostane.
Isaac je bio jedini na kome se vidjelo da strašno pati. Šištao je, kašljao i
pokušavao povraćati. Vukao je svoje krupno tijelo lopovskim prolazima, lomeći usput
ploče na koje je spuštao noge dok mu se trbuh ljuljao. Opsovao je svaki put kada je
ispustio zrak iz pluća.
Zadirali su sve dublje u noć, kao da su u šumi. Svakim korakom je zrak postajao
sve teži. Njihove duše mučio je osjećaj kako nešto nije u redu, osjećaj strašne
nelagode, kao da su dugački nokti parali površinu Mjeseca. Sa svih strana čuli su se
uznemireni povici ljudi čiji je san bio narušen.
Zastali su u Muhostrani, nekoliko ulica od policijske zgrade, oprali se i napili na
jednom hidrantu. Zatim su se uputili na jug, kroz splet uličica između Ulice Šadrah i
Prolaza Jamstva, spustivši se u Lavandu.
 Na tom gotovo napuštenom i nestvarnom mjestu, Isaac je počeo preklinjali svoje
suputnike neka ga puste da se sam popne u Linin stan. Između jecaja i očajničke borbe
da dođe do daha, molio ih je da ga pričekaju, da mu daju pola sata nasamo s njom.
"Morate mi dati malo vremena da joj objasnim što se događa..." preklinjao je on.
Pristali su i povukli se u mrak u podnožju zgrade.
"Pola sata, 'Zaac", jasno mu je stavio do znanja Lemuel. "Kad isteknu, penjemo
se. Jesi li razumio?"
I tako je Isaac lagano krenuo uz stube.
U zgradi je bilo svježe i dosta tiho. Prvi zvuk Isaac je čuo tek na sedmom katu.
Bilo je to sneno mrmljanje i lepet krila čavki koji nikada nije prestajao. Nastavio je
kroz povjetarac koji je puhao na razrušenom i nestabilnom osmom katu i stigao do
vrha kule.
Zastao je ispred poznatih Lininih vrata. Možda nije kod kuće, pomislio je.
Najvjerojatnije je još s tim tipom, gazdom, i radi. U tom slučaju morat ću... joj
ostaviti poruku.
Pokucao je na vrata i ona se sama otvoriše. Dah mu je zastao u grlu. Uletio je u
sobu.
Zrak je zaudarao na osušenu krv. Isaac je preletio pogledom po malom tavanu.
Odmah je spazio ono što ga je čekalo.
Srećko Gazid je zurio u njega praznim pogledom, poduprt jednom od Lininih
stolaca privučenih uz stol. Izgledalo je kao da objeduje. Njegov obris se ocrtavao na
ono malo svjetlosti koja je dopirala s trga ispod. Gazidove ruke bile su položene na
stol. Šake su mu bile napete i tvrde poput kosti, a usta otvorena. U njih je bilo gurnuto
nešto što Isaac nije mogao jasno vidjeti. Gazidove grudi bile su oblivene krvlju. Krv
je natopila i stol i uvukla se u drvo. Bilo mu je prerezano grlo. Kako je bilo ljeto i
toplo vrijeme, gladni mali noćni insekti nagrnuli su kako bi se počastili.
U djeliću sekunde Isaac je pomislio da je posrijedi košmar, jedan od onih
bolesnih snova što su morili grad, a koji je ispljunula njegova podsvijest okliznuvši se
na izmet moljaca-gasitelja nakon čega se on raspršio u eter.
Gazid, međutim, nije nestao. Gazid je bio stvaran i stvarno mrtav.
Isaac ga je pogledao. Lecnuo se kada je vidio Gazidovo izbezumljeno lice.
Ponovo je pogledao njegove ruke. Gazida je netko prikovao za stol. Preklao i držao
dok nije umro. A onda su mu nešto gurnuli u razjapljena usta.
Isaac je polako napredovao prema lešu. Zatomio je gađenje i pružio ruku prema
velikoj omotnici u Gazidovim suhim ustima.
Kada ju je raširio, vidio je da je na njoj pažljivo ispisano upravo njegovo ime. S
mučnom slutnjom, zavukao je ruku u nju.
U prvom trenutku, zapravo u djeliću trenutka, nije prepoznao ono što je izvadio iz
omotnice. Tanka poput papira i gotovo bez težine podsjetila su ga na suho lišće, na
pergament koji se mrvi. Ali kada ih je podigao na slabu sivu svjetlost mjesečine koja
je obasjavala sobu, shvatio je da u ruci drži par kepri krila.
Isaac je zajecao u šoku. Oči su mu se raširile od užasa.
"Oh ne" izgovori on, pušeći se. "Oh ne oh ne, ne, ne..."
Osjetljiva krila bila su povijena, smotana i oštećena. S njih su se Ijuštili veliki
komadi prozirne tvari. Isaacu su drhtali prsti dok ih je pokušavao izravnati. Prelazio
je vrhovima prstiju preko oštećene površine krila. Drhtavo je i jednolično jecao.
Počeo je petljati oko omotnice i izvadio jedan jedini list presavijenog papira.
Pismo je bilo natipkano i imalo je standardno zaglavlje koje je podsjećalo na
šahovsku ploču. Dok je čitao, Isaac je bezglasno zaplakao.
Kopija 1: Lavanda (Ostale isporučiti u Smrdljivu Baru, Putene Poljane)
G. Dan der Grimnebuline,
Kepri nisu u stanju ispuštati zvukove, ali sudeći prema kimikalijama koje ona
izlučuje i drhtanju tih bubonogu, rekao bih da je uklanjanje ovih beskorisnih krila za
Lin bilo krajnje neugodno. Uopće ne sumnjam da bi nam se i donji dio njenog tijela
suprotstavio, da tu bubo-kuju nismo vezali za stolac.
Srećko Gazid vam može uručiti ovu poruku, takav kakav je, a ja vam se moram
zahvaliti što ste se umiješali.
Pretpostavljam da ste se pokušali ugurati na tržište snovosranja. U početku sam
mislio da ste sve ono 'sranje koje ste kupovali od Gazida željeli za sebe, ali je taj
idiot ipak na kraju spomenuo i vašu gusjenicu u Smrdljivoj Bari pa sam shvatio
razmjere vašeg pothvata.
Nikada, razumije se, nećete dobiti vrhunsko 'sranje od moljca othranjenog na
snovosranju koje koriste ljudi, ali zato biste mogli jeftinije prodavati svoj lošiji
proizvod. U mom je interesu da svi moje kupci budu poznavatelji. Neću tolerirati
konkurenciju.
Kasnije sam doznao, a to se i moglo očekivati od amatera, da niste bili u stanju
kontrolirati svojeg prokletog proizvođača. Taj vaš kržljavac, koga ste hranili 'sranjem,
pobjegao je zbog vaše nesposobnosti i oslobodio svoju subraću. Budalo blesava.
Ovo su moji zahtjevi: (1) Da se odmah predate meni. (2) Da vratite ostatke
snovosranja koje ste mi ukrali preko Gazida, ili da mi platite nadoknadu (o cijeni
ćemo se naknadno dogovoriti). (3) Da se pobrinete za hvatanje mojih proizvođača,
kao i vašeg jadnog uzorka, i da mi ih sve smjesta predate. Tek ćemo nakon toga moći
razmotriti hoću li vas ostaviti u životu.
Dok čekamo na vaš odgovor, nastavit ću svoj razgovor s Lin. Izuzetno sam uživao
u njezinom društvu posljednjih nekoliko tjedana, i jako mi je drago što mi se pružila
prilika da se s njom pobliže pozabavim. Čak smo se i kladili. Ona je svoj ulog stavila
na to da ćete odgovoriti na ovu poslanicu prije nego što ostane bez svih glavonogu. Ja
u to nisam baš uvjeren. Trenutni ulog je po jedna glavonoga na svaka dva dana od
danas, ako od vas ne budemo imali vijesti. Tko će biti u pravu?
Trgat ću joj ih dok se ona bude uvijala i pljuvala, jeste li razumjeli? A poslije
dva tjedna strgnut ću joj leđni oklop s glavočlanka i s njezinom živom glavom
nahraniti štakore. Osobno ću je držati dok je budu jeli.
Nadam da ću uskoro dobiti vijesti od vas.
Iskreno vaš,
Šarenko
Kada su Derkhan, Yagharek i Lemuel stigli do devetog kata, začuli su Isaacov
glas. Govorio je polako i tiho. Nisu mogli razabrati što je govorio, ali zvučalo je kao
monolog. Nije pravio pauze da čuje ili vidi bilo kakav odgovor.
Derkhan je pokucala, a kada nije dobila odgovor iznutra, oprezno je gurnula
vrata i provirila.
Ugledala je Isaaca i još nekog čovjeka. Prošlo je svega nekoliko sekundi prije
nego što je prepoznala Gazida i shvatila da je zaklan. Zadržala je dah i polako ušla,
pustivši Yaghareka i Lemuela da skliznu unutra poslije nje.
Stajali su i zurili u Isaaca. Sjedio je na krevetu, držeći par insektolikih krila i list
papira. Podigao je pogled i prestao mrmljati. Nijemo je plakao. Otvorio je usta i
Derkhan je pošla k njemu. Čvrsto mu je stisnula ruke. Zajecao je i pokrio oči, lica
iskrivljenog od bijesa. Uzela je pismo bez ijedne riječi i pročitala ga.
Usta su joj zadrhtala od užasa. Prigušeno je kriknula zbog sudbine koja je snašla
njezinu prijateljicu. Dodala je pismo Yaghareku pokušavajući obuzdati drhtanje.
Garuda ga je uzeo i pažljivo pročitao. Naizgled je ostao pribran. Okrenuo se ka
Lemuelu, koji je proučavao truplo Srećka Gazida.
"Ovaj je već izvjesno vrijeme mrtav", rekao je Lemuel i prihvatio pismo.
Razrogačio je oči dok je čitao.
"Šarenko?" zadahta on. "Lin je radila za Šarenka?"
"Tko je on?" viknuo je Isaac. "Gdje je taj jebeni ološ...?"
Lemuel zapanjeno pogleda Isaaca. U očima mu je zaiskrilo sažaljenje kada je
vidio Isaacove suze i njegov slinavi bijes.
"Oh Klepetala mu... g. Šarenko je kralj, Isaac", odvrati on jednostavno. "On je
glavni. Upravlja istočnim dijelom grada. On njime upravlja. On je glava odmetnika."
"Ubit ću tog pasjeg sina, ubit ću ga, ubit ću ga." bjesnio je Isaac.
Lemuel ga je promatrao s nelagodom. Nećeš, 'Zaac, pomislio je. Stvarno nećeš.
"Lin... mi nije htjela reći za koga radi", rekao je Isaac, polako se smirujući.
"Nisam iznenađen", izjavi Lemuel. "Većina ljudi uopće nije čula za njega. Možda
samo glasine... Ništa više."
Isaac je iznenada ustao. Navukao je rukav preko lica i ispuhao nos.
"Moramo po nju", reče on. "Moramo je pronaći. Razmislimo. Mislimo. Taj
Šarenko... on je uvjeren da sam ga ja oštetio, a to nije točno. Kako da ga natjeram da
me se okani...?"
"'Zaac, 'Zaac..." Lemuel se sledio. Progutao je knedlu i skrenuo pogled u stranu, a
zatim se laganim koracima uputio k Isaacu, preklinjući ga raširenih ruku neka se smiri.
Derkhan ga je pogledala i on u njezinim očima ponovo primijeti sažaljenje: kruto i
osorno, ali neosporno prisutno. Lemuel je lagano vrtio glavom. Pogled mu je bio
neumoljiv, ali su mu se usta polako pomicala dok je tražio prave riječi.
"'Zaac, imao sam već posla sa Šarenkom. Nikada ga nisam sreo, ali ga znam.
Znam kako radi. Znam kako da se postavim, znam što mogu očekivati. Već sam ovo
imao prilike vidjeti, istu ovakvu vrstu scenarija... Isaac..." Progutao je knedlu i
nastavio. "Lin je mrtva."
"Ne, nije", povika Isaac, stegavši šake i mlatarajući njima oko glave.
Lemuel ga je ščepao za zglavke, ne grubo ili ratoborno, ali odlučno. Natjerao ga
je da ga sasluša i da shvati. Isaac je trenutak bio miran. Na licu su mu se očitavali
umor i gnjev.
"Ona je mrtva, Isaac", blago je ponovio Lemuel. "Žao mi je, prijatelju. Zaista.
Žao mi je, ali nje više nema." Poslije tih riječi se povukao. Isaac je ostao stajati,
potreseno odmahujući glavom. Otvarao je usta kao da želi kriknuti. Lemuel je lagano
odmahivao glavom. Okrenuo se od Isaaca i počeo polako i tiho razgovarati naizgled
sam sa sobom.
"Zašto bi je držao na životu?" upitao je. "To... to jednostavno nema smisla. Ona
je... dodatna komplikacija i ništa više. Nešto... nešto bez čega će mu biti lakše. Učinio
je ono što je morao", reče on iznenada podigavši glas i ruku koju je uperio u Isaaca.
"Natjerao te je da dođeš kod njega. Osvetio se i natjerao te da učiniš ono što traži. On
jednostavno želi da se nađeš tamo... i svejedno mu je kako će to postići. Ako je zadrži
u životu, male su šanse da će mu stvarati probleme. Ali ako je... upotrebi kao mamac,
ti ćeš doći bez obzira na sve. Nije bitno je li živa." Sažalijevajući je odmahnuo
glavom. "Nema baš nikakvog razloga da je poštedi... Ona je mrtva, Isaac." Isaac ga
je gledao staklastog pogleda, te Lemuel žurno nastavi. "I samo da znaš: najbolji način
da se osvetiš jest da te moljce držiš što dalje od Šarenka. On ih neće ubiti, znaš. Držat
će ih na životu i cijediti iz njih snovosranje."
Isaac je sada tutnjao po sobi i glasno sve pobijao. Čas je bio bijesan, čas
pokisao, čas je divljao, a zatim zapadao u stanje nevjerice. Odjurio je do Lemuela i
stao ga nepovezano preklinjati, pokušao ga je uvjeriti da jamačno griješi. Lemuel nije
mogao gledati Isaaca kako ga preklinje. Zatvorio je oči i pokušao nadglasati njegovo
očajničko blebetanje.
"Ako odeš do njega, 'Zaac, Lin nećeš oživjeti, ali ti to sigurno nećeš preživjeti."
Isaac je umuknuo. Trenutak tišine se otegnuo. Isaac je nemoćno stajao, a ruke su
mu se tresle. Pogledao je truplo Srećka Gazida, Yaghareka koji je nijemo stajao u kutu
sobe, s kapuljačom navučenom preko glave, Derkhan koja se muvala oko njega sa
suzama u očima i Lemuela koji ga je nervozno gledao.
Isaac se ozbiljno rasplakao.
Isaac i Derkhan su sjedili zagrljeni, šmrcali su i plakali.
Lemuel je otišao do Gazidovog smrdljivog trupla. Kleknuo je ispred njega i
lijevom rukom začepio nos i usta. Desnom je slomio pečat od skorene krvi koji je
zatvarao Gazidov sako, i počeo mu prekapati po džepovima. Tražio je novac ili
informacije. Nije našao ništa.
Uspravio se i osvrnuo po sobi. Razmišljao je strategijski. Tražio je bilo što,
nešto što bi im moglo biti od koristi; neko oružje, nešto za cjenkanje, nešto što bi
mogao iskoristiti za uhođenje.
Nije bilo ama baš ničeg. Linina soba bila je gotovo prazna.
Glava ga je boljela od nespavanja. Gotovo da je osjećao ono što je mučilo
spavače u Novom Krobuzonu. Njegovi vlastiti snovi treperili su i skupljali se odmah
ispod lubanje, spremni da ga napadnu čim bude zaspao.
Došlo je krajnje vrijeme da odu odavde. Što je noć više odmicala, postajao je
sve nervozniji. Okrenuo se k ucviljenom paru na krevetu i dao znak Yaghareku.
"Moramo ići" rekao je.
 Trideset sedmo poglavlje

Cijelog sljedećeg vrućeg i ljepljivog dana, grad se valjao u gnjevu kojeg su

izazivali vrućina i košmari.
Podzemnim svijetom se pronio glas. Mamu Francine pronašli su mrtvu,
govorkalo se. Ubijena je tijekom noći, s tri pogotka iz dugačkog luka. Neki ubojica,
slobodni strijelac, zaradio je g. Šarenkovih tisuću gvineja.
Štab bande "Kapšećera" Mame Francine u Kinkenu nije izdao nikakvu obavijest.
Zasigurno je počeo unutrašnji rat oko toga tko će je naslijediti.
Pronađeno je još komatoznih, imbecilnih tijela. Pronalaženo ih je sve više i više.
Panika je postupno rasla. Košmari nikako nisu prestajali, a pojedine novine su ih
povezivale s bezumnim građanima koji su pronalaženi iz dana u dan, naslonjeni preko
stolova, ispred razbijenih prozora ili na ulici, između zgrada, gdje ih je zatekla pošast
s neba. Na njihovim licima se zadržavao blag miris trulog limuna.
Ta kuga, koja je za sobom ostavljala bezumne ljude, nije pravila razlike.
Podjednako je uzimala i Cijele i prepravljene. Pronalazila je ljudska bića isto kao i
kepre, vodijanoje i male zmajčiće. Čak i gradske garude. Kao i ostala, rjeđa
stvorenja.
U Humku Sv. Klepetala sunce je obasjalo palog trola s mrtvački blijedim i
mlitavim udovima, koji je još disao i slinio pokraj komadića ukradenog i
zaboravljenog mesa. Mora da je izašao iz kanalizacije u ponoćnu pljačku po gradu i
bio pokošen.
U Istočnom Vrtuljku, policiju je dočekala još bizarnija scena. U grmlju koje
okružuje knjižnicu našli su dva napola skrivena tijela. Mlada prolaznica bila je mrtva
- doslovno mrtva. Na vratu je imala tragove od zuba i potpuno je iskrvarila. Preko nje
je ležalo mršavo tijelo jednog dobro poznatog stanovnika Vrtuljka, vlasnika male,
uspješne tvornice tkanina. Lice i brada bili su mu umrljani njenom skorenom krvlju.
Očima koje nisu vidjele, zurio je uvis u sunce. On nije bio mrtav, ali je ostao bez i
trunke uma.
Pronio se glas da Andrew St. Kader nije bio ono što su mislili da je, ali mnogo
šokantnija od toga bila je činjenica da su čak i vampiri bili plijen usisavača umova.
Grad je teturao. Zar su ti agenti, te bakterije ili duhovi, ta bolest, ti demoni, što god da
jesu, zar su svemoćni? Kako bi ih se moglo poraziti?
Zavladali su zbrka i jad. Nekolicina građana uputila je pisma u sela svojih
roditelja. Planirali su da iz Novog Krobuzona odu do podnožja brda i dolina na jugu i
istoku. Međutim, milijuni nisu imali kamo otići.
Cijelog tog neugodno toplog dana, Isaac i Derkhan su ostali u maloj šupi.
 Kada su stigli, vidjeli su da ih konstrukt više ne čeka tamo gdje su ga ostavili.
Nigdje mu nije bilo ni traga.
Lemuel je otišao vidjeti može li stupiti u vezu s nekim od svojih pajdaša. Bio je
nervozan što mora izlaziti dok je na ratnoj nozi s policijom, ali nije mu se sviđalo ni
biti izoliran od drugih. Lemuelu se također nije sviđalo biti blizu ucviljenih Derkhan i
Isaaca.
Na Isaacovo iznenađenje, i Yagharek je izašao.
Derkhan se prisjećala. Cijelo vrijeme je korila samu sebe što je pretjerano
sentimentalna, što još više pogoršava situaciju, ali nije se mogla obuzdati. Derkhan je
ispričala Isaacu o svojim malim noćnim razgovorima s Lin, o raspravama o prirodi
umjetnosti.
Isaac je bio tiši. Nesvjesno se igrao dijelovima svog motora krize. Nije prekidao
Derkhan, i samo je s vremena na vrijeme upadao s po kojim svojim sjećanjem. Pogled
mu je izgubio fokus. Mlitavo je sjedio leđima oslonjen na drveni zid koji se mrvio.
Isaacova ljubavnica prije Lin bila je Ivančica; ona je bila ljudsko biće kao i sve
njegove prethodne družice u krevetu. Ivančica je bila visoka i blijeda. Koristila je
tamni grimizni ruž od kojeg su njezine usne podsjećale na modrice. Bila je sjajna
lingvistica i dosadilo joj je ono što je zvala Isaacova "razularenost". Slomila mu je
srce.
Između Ivančice i Lin protekle su četiri godine, tijekom kojih se družio s kurvama
i imao neke kraće avanture. Isaac je sa svim tim prekinuo godinu dana prije nego što
će sresti Lin. Jedne noći je bio kod Mame Sud i vodio uznemirujući razgovor s
mladom prostitutkom koju je unajmio da mu udovoljava. Onako usput, pohvalio je
srdačnu postariju madam koja se lijepo odnosila prema svojim djevojkama. Iznenadio
se kada je čuo da ona ne dijeli njegovo mišljenje. Na kraju se umorna prostitutka
obrecnula na njega, zaboravila se, i rekla mu što stvarno misli o ženi koja unajmljuje
njezine otvore i dopušta joj zadržati tri stivera od svakog šekela kojeg zaradi.
Zaprepašten i posramljen, Isaac je otišao, ne stigavši skinuti čak ni cipele. Platio
joj je dvostruko.
Poslije toga je duže vrijeme živio čedno, posvetivši se poslu. A onda ga je
prijatelj pozvao na otvaranje izložbe jedne mlade kepri umjetnice koja je modelirala
pomoću žlijezda. U maloj galeriji, prostoriji u obliku pećine, na pogrešnoj strani
Sobek Križa, koja je gledala na modelirane humke i šumarke na rubu parka izloženog
na milost i nemilost vremenskim promjenama, Isaac je susreo Lin.
Njezine skulpture su ga očarale i potražio ju je da joj to kaže. Upustili su se u
jako, jako spor razgovor - ona je ispisivala svoje odgovore u mali notes kojeg je
uvijek nosila sa sobom - ali frustrirajuća sporost takvog načina razgovora nije uspjela
potkopati iznenadnu intimnost i uzbuđenje koje su oboje osjetili. Odvojili su se od
ostalog društva i proučili svaku skulpturu posebno, njihove savijene oblike i mučnu
geometriju.
Nastavili su se često viđati. Isaac je između susreta tajno učio jezik znakova,
tako da su njihovi razgovori iz tjedna u tjedan postajali sve brži. Jedne noći, dok se
pravio važan i pokušavao joj jezikom znakova ispričati neki prosti vic, vrlo pijani
Isaac ju je nezgrapno uhvatio i oni povukoše jedno drugo na krevet.
Prvi put je sve bilo trapavo i teško. Nisu se odmah uspjeli poljubiti: dijelovi
Lininih usta zamalo nisu istrgnuli Isaacovu čeljust. Trenutak nakon što je svršio, Isaaca
je preplavilo gnušanje i zamalo se nije ispovraćao kada je vidio njezine čekinjave
glavonožice i valovite antene. Lin je uhvatila nervoza kada je prvi puta ugledala
njegovo golo tijelo, tako da bi se povremeno sasvim nepredvidivo ukočila. Kada se
probudio, osjetio je strah i užas zbog činjenice da je to učinio, a ne zbog samog čina.
Za vrijeme doručka oboje su bili stidljivi, ali je Isaac shvatio da je upravo to
ono što želi.
Neobvezujući seks između pripadnika raznih vrsta nije bio ništa neuobičajeno,
razumije se, međutim, Isaac nije bio pijani mladić u bordelu stranaca koji je tamo
otišao iz prkosa.
Shvatio je da se polako zaljubljuje.
Osjećaji krivnje i nesigurnosti odavno su iščezli i on više nije osjećao
atavističko gnušanje i strah, nego samo nervoznu i vrlo duboku ljubav. Zar je prošao
kroz sve to da bi mu na kraju oduzeli njegovu ljubavnicu? Zar se ona nikada neće
vratiti?
Povremeno bi tijekom dana (on to nije mogao spriječiti) vidio kako Lin drhti dok
joj Šarenko, ta neodređena spodoba koju mu je Lemuel opisao, kida krila s njene
glave.
Isaac bi i protiv svoje volje zastenjao na tu pomisao, a Derkhan bi ga pokušala
utješiti. Često je plakao, ponekad tiho, a ponekad vrlo glasno. Zavijao je od tuge.
Molim vas, molio se i ljudskim i kepri bogovima, Solentone i Klepetalo i... i
Bolničarko i Umjetnice... ne dajte da umre u mukama.
Međutim, znao je da su je vjerojatno tukli ili mučili prije negoli su je ubili, i to
znanje mu je pričinjavalo strašnu bol.
Ljeto je produžilo dane do krajnje granice. Svaki trenutak je bio razvlačen dok se
njegova anatomija ne bi urušila. Vrijeme je pokleknulo. Dan je odmicao u beskraj
nižući mrtve trenutke. Ptice i mali zmajevi zadržavali su se na nebu poput čestica
prljavštine u vodi. Crkvena zvona su nesuvislo i neiskreno svojom zvonjavom
uzdizala Palgolaka i Solentona. Rijeke su se vukle na istok.
U kasno poslijepodne, kada se Yagharek vratio, Isaac i Derkhan su podigli
poglede. Njegov ogrtač brzo je gubio boju na blistavoj svjetlosti. Nije rekao gdje je
bio, ali je donio hranu, koju su njih troje podijelili. Isaac se uspio pribrati. Potisnuo je
svoju bol. Stisnuo je zube.
 Poslije monotonih sati dnevne svjetlosti, koji su se razvukli u nedogled, sjene
krenuše preko pročelja planina. Prije nego što je skliznulo za vrhove, sunce je
stvaralo ružičaste mrlje na zapadnim stranama zgrada. Oproštajna koplja sunčeve
svjetlosti izgubila su se u kamenom kanalu Pokajnikovog Prolaza. Još dugo nakon
zalaska nebo je bilo osvijetljeno. Još se smrkavalo, kada se Lemuel vratio.
"Obavijestio sam nekolicinu kolega o teškoj situaciji u kojoj smo se našli",
objasnio je on. "Pomislio sam da ne trebamo praviti planove dok ne vidimo to što
ćemo vidjeti večeras, ma što to bilo. Mislim na naš sastanak u Sivokrivu. Ali tu i tamo
mogu neke pozvati u pomoć. Naplaćujem usluge. U gradu se očigledno nalazi
nekolicina ozbiljnih pustolova, koji tvrde kako su upravo oslobodili značajan plijen
trola iz ruševina u Tasheck Rek Haiju. Oni bi mogli biti zainteresirani za kakav
plaćenički poslić."
Derkhan je podigla pogled. Lice joj se izboralo od odvratnosti. Slegnula je
ramenima, ali se vidjelo da je nesretna.
"Znam da spadaju među najtvrdokornije ljude u Bas-Lagu" polako je rekla.
Trebalo joj je nekoliko trenutaka da se usredotoči na ovo o čemu su razgovarali. "Ali
im ne vjerujem. Oni samo tragaju za uzbuđenjem. Ulaguju se opasnosti. Uglavnom su
to beskrupulozni pljačkaši grobova. Sve bi dali za malo zlata i novo iskustvo. No
mislim da će nam čak i oni uskratiti pomoć, ako im budemo otkrili što pokušavamo
učiniti. Ne znamo kako se trebamo suprotstaviti tim moljcima."
"To je fer, Plavodanko", primijetio je Lemuel. "Ali samo da znaš, trenutno sam
voljan prihvatiti bilo kakvu pomoć. Shvaćaš što želim reći? Prvo da vidimo što će se
večeras dogoditi. Potom možemo odlučiti hoćemo li ili nećemo unajmiti prijestupnike.
Što ti kažeš, 'Zaac?"
Isaac je krajnje polako podigao pogled i izoštrio ga. Slegnuo je ramenima.
"Oni su ološ", izgovori on tiho. "Ali ako će obaviti posao..."
Lemuel kimnu. "Kada moramo krenuti?" upita on.
Derkhan je pogledala na sat. "Sada je devet", odgovorila je. " Imamo još jedan
sat. Računajmo da će nam do tamo trebati pola sata, sigurnosti radi." Okrenula se,
kako bi pogledala kroz prozor u sumračno nebo.
Militia gondole jurile su iznad glava po tandrkavim zračnim tračnicama. Elitne
jedinice policajaca raspoređivane su po gradu. Na leđima su nosili nekakve čudne
naprtnjače, pune neobične, rastresite opreme sakrivene ispod kože. Zatvorili su vrata
na zgradama u kojima su ostavili svoje neraspoložene kolege i ostali čekati u
skrivenim sobama.
Na nebu je bilo više zrakoplova nego obično. Pozdravljali su se međusobno
tutnjavom i vibracijama. Prenosili su policajce koji su provjeravali svoje teške puške
i glačali zrcala.
Malo dalje od otoka Strak, kada se zađe dublje u Veliki Katran, iza mjesta na
kojem se jedna rijeka ulijevala u drugu, nalazio se jedan odvojen otok. Neki su ga
zvali Mali Strak, iako službeno nije imalo ime. Bio je to romb prekriven šikarom,
patrljcima stabala i starom užadi, koji je vrlo rijetko korišten kao sidrište, a i to samo
u slučaju nužde. Otočić nije bio osvijetljen. Bio je odsječen od grada. Nijedan tajni
tunel nije ga spajao s Parlamentom. Nijedan čamac nije bio privezan za trulo drvo.
Ipak je njegova tišina posuta korovom te noći bila narušena.
Montjohn Spas stajao je u središtu male skupine nijemih prilika. Okruživali su ih
nakrivljeni obrisi zakržljalih banjana i djeteline. Parlament, golem i crn poput
ebanovine, probijao se iza Spasa k nebu. Prozori su mu svjetlucali. Piskutavo
mrmorenje vode prigušivalo je noćne zvuke.
Spas je bio u svom uobičajenom, besprijekornom odijelu. Polako se osvrnuo oko
sebe. Okruživale su ga raznorodne prilike. Osim njega, bilo je prisutno još šest
ljudskih bića, jedna kepri i jedan vodijanoj. Zatim velik, dobro uhranjen pas s
pedigreom. Ljudska bića i stranci djelovali su imućno ili gotovo imućno, osim jednog
prepravljenog čistača ulica i odrpanog djeteta. Među njima se nalazila i jedna starica
odjevena u poderanu skupocjenu odjeću kao i jedna ljupka mlada debitantkinja.
Mišićav, bradat muškarac i mršav službenik s naočalama.
Svi oni, i ljudska bića i ostali, bili su neprirodno nepokretni i mirni. Svi su oni
na sebi imali barem po jedan dio odjeće koji im je bio prevelik ili je nešto skrivao.
Tkanina kojom se vodijanoj opasao oko bokova bila je dvostruko veća nego što je to
bilo uobičajeno. Čak je i pas nosio apsurdni haljetak.
Sve oči bile su nepokretne i upravljene u Spasa. On polako odmota šal koji je
nosio oko vrata.
Kada je i posljednji sloj pamuka spao s njegovog tijela, ispod njega se
pomaknulo neko tamno obličje.
Nešto što je čvrsto obavijalo Spasovo tijelo.
Za vrat mu je bilo pričvršćeno nešto što je sličilo na ljudsku desnu ruku. Koža na
njoj bila je pepeljasto ružičasta. Meso te stvari je već u zglavku završavalo repom
dugačkim tridesetak centimetara koji je ličio na zmijski. Rep mu je bio obavijen oko
vrata, a njegov vrh, koji je bio zaboden pod Spasovu kožu, vlažno je pulsirao.
Prsti ruke su se blago pomicali. Zabijali su se u meso na vratu.
Poslije nekoliko trenutka i ostale prilike su se razodjenule. Kepri je raskopčala
svoje lepršave hlače, a starica je skinula podsuknju koja je odavno izišla iz mode. Svi
su oni skinuli neki dio odjeće i otkrili ruke koje su ispod kože namotavale i
odmotavale zmijske repove. Ruke su se lelujavo pokretale, kao da sviraju glasovir.
Kod jednog je ruka bila pričvršćena za unutrašnjost butine, kod drugog za struk, kod
trećeg za mošnje. Čak je i pas petljao oko haljetka sve dok mu netko nije pomogao,
otkopčao taj besmisleni dio odjeće i otkrio još jednu ružnu ruku-tumor pričvršćenu za
dlakavo tijelo psa.
 Bilo je pet desnih ruku i pet lijevih. Njihovi repovi su se namotavali i
odmotavali, a koža im je bila pjegava i debela.
Ljudska bića, stranci i pas priđoše bliže, vukući noge. Oblikovali su kompaktan
krug.
Na Spasov znak, debeli repovi mljacnuše i izvukoše se iz tijela domaćina. Sva
ljudska bića, vodijanoj, kepri i pas, blago se trgnuše i posrnuše grčevito otvarajući i
zatvarajući usta i neurotično šarajući očima. Iz ulaznih rana počelo je sipiti nešto
gusto poput smole. Repovi, vlažni od krv, trenutak su se slijepo klatili kroz zrak.
Podsjećali su na goleme crve. Ispružili su se i drhtavo dodirnuli jedni druge.
Tijela domaćina nagnula su se naprijed, kao da se, čvrsto pribijeni jedni uz
druge, pozdravljaju nekim čudnim šapatom. Bila su potpuno mirna.
Rukooklijevala su međusobno komunicirali.
Rukooklijevala su predstavljali simbol nevjere i korupcije, mrlju na povijesti.
Bili su složeni i tajni. Snažni. Paraziti.
Oni su puštali glasine i stvarali legende. Ljudi su govorili da su rukooklijevala
predstavljali duhove zlobnih mrtvaca. Da su oni kazna za počinjen grijeh. Da će se
ruke ubojice koji počini samoubojstvo grčiti i opuštati sve dok ne pokidaju trulu kožu
i otpužu dalje. Da su na taj način rukooklijevala rođeni.
Kolalo je uokolo mnogo mitova, a za neke stvari se pouzdano znalo da su istinite.
Rukooklijevala su bila slična zarazi, zauzimali su umove svojih domaćina, upravljali
su njihovim tijelima i prožimali ih čudnim moćima. Proces je bio nepovratan.
Rukooklijevala su mogli živjeti samo živote drugih.
Stoljećima su se krili. Bila je to tajna rasa, zavjera koja živi, slična nemirnom
snu. Povremeno bi se pronio glas da je neki poznati i omraženi pojedinac podlegao zlu
rukooklijevala. To bi bilo propraćeno pričama i čudnim oblicima koji se migolje
ispod sakoa kao i neobjašnjivim promjenama ponašanja. Gomila nepravdi pripisivala
se makinacijama rukooklijevala. Međutim, i pokraj svih tih priča i upozorenja i svih
dječjih igara, nikada nije bio pronađen nijedan rukooklijevalo.
Mnogi građani Novog Krobuzona su vjerovali da su rukooklijevala, ako ih je u
gradu ikada i bilo, nestali.
U sjeni koju su stvarali njihovi nepokretni domaćini, repovi rukooklijevala klizili
su jedni preko drugih, dok se njihova koža premazivala zgrušanom krvlju. Grčili su se
kao niži oblici života na orgiji.
Razmjenjivali su informacije. Spas je ispričao sve što je znao i izdao naredbe.
Ponovio je svojoj subraći što je rekao Rudgutter. Ponovo im je objasnio kako
budućnost rukooklijevala također ovisi o tome hoće li će moljci-gasitelji biti
pohvatani. Rekao im je kako je Rudgutter priprijetio, blago doduše, da budući dobri
odnosi između vlade i novokrobuzonskih rukooklijevala možda ovisi o njihovoj
spremnosti da doprinesu ovom tajnom ratu.
 Rukooklijevala su se prepirali na svom izlučevinastom, taktilnom jeziku. Poslije
žučne diskusije došli su do određenih zaključaka.
Dvije-tri minute kasnije su se sa žaljenjem povukli jedni od drugih i ponovo
zarili u razjapljene rane na tijelima svojih domaćina. Svako tijelo se zgrčilo kada se
rep ponovo zavukao u njega. Oči su zatreptale i usta su se istog trena zatvorila. Hlače
i šalovi vraćeni su na mjesto.
Nakon što su se dogovorili, podijelili su se u pet parova. Svaki se sastojao od
jednog desnog rukooklijevala, kao što je bio Spasov, i jednog lijevog. Spasov par bio
je pas.
Spas je zašao nekoliko koraka u travu i izvukao veliku torbu. Iz nje je izvadio pet
kaciga sa zrcalima. Pet debelih povoja za oči, nekoliko parova debelih kožnih traka i
devet napunjenih kremenih pištolja. Dvije kacige bila su napravljena prema posebnim
nacrtima, jedna za vodijanoja i jedna izdužena za psa.
Sva lijeva-rukooklijevala nagnula su svoje domaćine da uzmu kacige, sva desna-
rukooklijevala uzela su poveze. Spas je pričvrstio svom partneru psu kacigu na glavu i
čvrsto je svezao prije nego što je sebi stavio povez i stegnuo ga kako ne bi mogao
ništa vidjeti.
Parovi su se udaljili. Desna-rukooklijevala, koja nisu vidjela, čvrsto su se držala
za svoje partnere. Vodijanoj se držao za debitantkinju; starica za službenika;
prepravljeni za keprijku; ulični deran je zaštitnički stiskao mišićavog čovjeka, što je
izgledalo krajnje bizarno; a Spas se držao za psa koga više nije mogao vidjeti.
"Upute su vam jasne da jasnije ne mogu biti?" upitao je glasno Spas, previše
daleko od ostalih da bi im se obratio na pravom jeziku, jeziku dodira rukooklijevala.
"Sjetite se obuke. Noćas, teško i bizarno, sasvim sigurno. Nikada do sada iskušano. Vi
lijevi, morate upravljati. Odgovornost vaša. Otvorite se za svog partnera i noćas se ne
zatvarajte. Vaša bitka bjesni. Dogovarajte se s ostalim lijevima. Čim se pojavi cilj,
mentalni alarm, okupite noćas sve lijeve. Udružit ćemo snage, tamo za nekoliko
minuta. Desni, izvršavajte bez razmišljanja. Naši domaćini moraju biti slijepi. Ni po
koju cijenu ne smiju pogledati u ta krila. Zahvaljujući kacigama sa zrcalima, mi ćemo
vidjeti, ali ne i pljuvožigosati, jer gledati u krivom smjeru. Zato mi biti okrenuti
naprijed, i ništa vidjeti. Noćas mi nosimo naše lijeve kao što naši domaćini nose nas,
bez razmišljanja, straha ili pitanja. Jeste li razumjeli?" Čulo se prigušeno
potvrđivanje. "Onda se privežite."
Lijevi iz svakog para podigoše odgovarajuće trake i čvrsto se vezaše za svoje
desne. Svi domaćini lijevih provukoše trake između nogu, oko struka i ramena,
uhvatiše u zamku desne i pričvrstiše se za leđa svojih partnera, tako da su gledali iza
njih. Zureći u zrcala na svojim kacigama, gledali su iza svojih leđa, preko ramena
svojih desnih i naprijed.
Spas je čekao da lijevi, kojeg nije vidio, pričvrsti psa za njegova leđa, što mu
nije bilo nimalo ugodno. Noge psa bile su smiješno raskrečene, ali se životinjino
rukooklijevalo nije obaziralo na bol koju je to nanosilo njegovom domaćinu. Stručno
je pokretalo njegovu glavu, provjeravajući može li vidjeti preko Spasovog ramena.
Oglasio se kontroliranim psećim uzdahom.
"Jeste li svi zapamtili šifru Rudguttera", povikao je Spas, "u slučaju da vam
zatreba pomoć? Krenite onda u lov."
Desni su savili skrivene organe u korijenu svojih živahnih ljudskih palčeva. Zrak
je istog trena zahučao. Pet nezgrapnih parova domaćina i rukooklijevala suknulo je
ravno uvis. Raštrkali su se velikom brzinom. Nestali su u smjeru Utrine i Brežuljka
Mog, Sirijskog i Muhostrane i Shecka. Progutalo ih je nečisto noćno nebo umrljano
uličnim svjetiljkama. Slijepi su nosili uplašene.
 Trideset osmo poglavlje

Bilo je to kratko, tajno putovanje od šupe pokraj pruge do deponija u Sivokrivu.

Isaac i Derkhan, Lemuel i Yagharek su naizgled nasumice lutali po paralelnoj karti
grada. Napredovali su sporednim ulicama. Počeli su se nelagodno trzati kada su
osjetili da se košmari spuštaju na grad.
U četvrt do deset, našli su se ispred deponija broj dva.
Deponiji Sivokriva nalazile su se između napuštenih ostataka tvornica. Još
poneka je tu i tamo radila s pola ili četvrt kapaciteta, danju ispuštala štetne plinove, a
noću se polako prepuštala okolnom propadanju. Tvornice su bile opkoljene
deponijima.
Deponij broj dva bio je omeđen neuvjerljivom bodljikavom žicom, posve
zahrđalom, isprekidanom i rasječenom i nalazio se duboko u zavoju Sivokriva. S tri
strane bio je okružen krivudavim Katranom. Zahvaćao je površinu kakvog malog
parka, premda je bila neusporedivo suroviji. Predio nije bio gradski, nije nastao ni
smišljeno ni slučajno već sljepljivanjem odbačene starudije ostavljene da tu zahrđa,
koja se slegla i tvorila nasumične oblike od hrđe, prljavštine, metala, smeća i
pljesnive tkanine, iskričavih komadića ogledala i porculana sličnih šljunku, oblih
dijelova potrganih kotača, peckanja nekadašnje energije iz napola polomljenih motora
i strojeva.
Četvoro odmetnika je bez problema prešlo ogradu. Umorno su krenuli stazom
koju su utabali smetlari. Kolica su usjekla tragove kroz finu šutu koja je predstavljala
gornji sloj deponija. Korov je dokazivao svoju žilavost niknuvši posvuda gdje bi
pronašao barem malo hranjivih sastojaka, bez obzira na to koliko oni bili ogavni.
Krivudali su i napredovali poput istraživača u nekoj drevnoj zemlji. U usporedbi
s razbacanim skulpturama smeća i entropije koje su ih okruživale poput zidova
kanjona, osjećali su se poput patuljaka.
Štakori i ostale štetočine prigušeno su skvičali.
Isaac i ostali su polako napredovali kroz toplu noć i smrdljivi zrak industrijskog
otpada.
"Što tražimo?" prosiktala je Derkhan.
"Ne znam", odgovorio joj je Isaac. "Prokleti konstrukt je rekao da ćemo već naći
put kojim treba ići. Jebiga, stalno je govorio u zagonetkama."
Iznad njihovih glava oglasio se galeb koji se kasno budio. Svi se trgnuše.
Uostalom, nebo nije bilo sigurno.
Noge su ih vukle naprijed. Napredovali su poput plime, lagano, nesvjesni smjera
u kojem idu, ali on ih je neumoljivo vukao na jednu stranu. Pronašli su put do središta
labirinta od smeća.
Zaobišli su gomilu nekog ogavnog smeća i našli se u nekom udubljenju. Sličilo je
na čistinu u šumi, otvoren prostor promjera petnaestak metara. Duž rubova bile su
razbacane gomile nekog napola uništenog postrojenja. Bili su to ostaci svih vrsta
strojeva, od glomaznih, koji su izgledali poput tiskarskih strojeva još u uporabnom
stanju, pa sve do onih minijaturnih i vrlo preciznih.
Njih četvoro je zastalo u sredini tog prostora. Čekali su, i ne bi se moglo reći da
su se osjećali ugodno.
Odmah iza sjeverozapadnog ruba brda od otpadaka, velike parne dizalice su se
ljuljale poput velikih močvarnih guštera. Nadošla rijeka pretjecala je neposredno iza
njih, ali je oni nisu mogli vidjeti.
Ništa se nije pokrenulo punu minutu.
"Koliko je sati?" prošaptao je Isaac. Lemuel i Derkhan pogledaše na svoje
satove.
"Još malo pa jedanaest", odgovori Lemuel.
Ponovo podigoše poglede, ali se i dalje ništa nije micalo.
Mjesec u trećoj četvrtini krivudao je kroz oblake iznad njihovih glava. Jedino je
on osvjetljavao deponij svojim blijedim svjetlucanjem koje je sličilo na krvarenje iz
dubine svijeta.
Isaac spusti pogled i upravo se spremao nešto reći, kad se začuo nekakav zvuk iz
jednog od bezbrojnih jaraka koji su presijecali greben smeća što se nadvio nad njima.
Bio je to industrijski zvuk, nekakvo kloparanje, šišteće usisavanje, kao da je tamo neki
golemi insekt. Četiri prilike koje su čekale, promatrale su kraj tunela. Sve ih je više
obuzimao zbunjujući osjećaj slutnje.
Na čistinu je izašao jedan veliki konstrukt. Bio je to model projektiran za
obavljanje teških poslova. Prošao je pokraj njih njišući se na tri noge i šutirajući
odvaljeno kamenje i komadiće metala na koje bi naišao. Lemuel mu se gotovo našao
na putu. Umorno se maknuo u stranu, mada konstrukt uopće nije na njega obratio
pozornost. Nastavio se kretati dok nije stigao gotovo do ruba praznog eliptičnog
prostora, zatim je stao i zablenuo se u sjeverni zid.
Umirio se.
Lemuel je pogledao u Isaaca i Derkhan, i u tom trenutku ponovo se začula neka
buka. Brzo se okrenuo oko sebe i ugledao još jednog, mnogo manjeg konstrukta. Ovo
je bio model za čišćenje koga je pokretao metasatni mehanizam kojeg su projektirali
kepri. Kretao se na malim gusjenicama. Smjestio se malo podalje od svojeg mnogo
većeg brata.
A onda su zvuci mnogih konstrukta počeli stizati sa svih strana i iz svih kanjona
smeća.
"Pogledajte", siknula je Derkhan i uprla prst prema istoku. Iz jedne od manjih
špilja u glibu, izašla su dva ljudska bića. Isaac je u prvom trenutku pomislio da
griješi, i da su to sigurno savitljivi konstrukti, ali sumnje nije bilo: ovi su bili od krvi i
mesa. Uputili su se preko izmrvljenih otpadaka koji su prekrivali tlo.
Uopće nisu obratili pozornost na odmetnike koji su čekali.
Isaac se namrštio.
"Hej", pozvao ih je dovoljno glasno da su ga morali čuti. Jedan od dvojice
muškaraca koji su stupili na čistinu ošinuo ga je bijesnim pogledom, zavrtio glavom i
okrenuo se na drugu stranu. Isaac je bio posramljen i zapanjen pa više nije izustio ni
riječ.
Na čistinu je pristizalo sve više konstrukata. Masivni vojni modeli, sićušni
medicinski pomoćnici, automatske bušilice za asfalt i kućne pomoćnice. Bili su od
kroma, čelika, željeza, mesinga, bakra, stakla, drveta, s motorima na paru, na struju, sa
satnim mehanizmima, neke je pokretalo čudotvorstvo, a neki su sagorijevali ulja.
Tu i tamo su se između njih motali ljudi - čak i jedan vodijanoj, učinilo se Isaacu,
koji je ubrzo nestao u tami i pokretnim sjenama. Ljudska bića su se okupila duž jedne
strane ovog gotovo amfiteatra.
Na Isaaca, Derkhan, Lemuela i Yaghareka nitko nije obraćao pozornost.
Instinktivno su zajedno krenuli, uznemireni bizarnom tišinom. Svi njihovi pokušaji da
stupe u razgovor sa svojim sunarodnjacima, s organskim stvorenjima, naišli su na
prezirnu šutnju ili na iznervirano ušutkivanje.
Dobrih deset minuta su se konstrukti i ljudska bića neprekidno slijevali u
udubljenje u središtu deponija broj dva. Zatim je dotok iznenada prestao i nastupila je
tišina.
"Misliš li da su svi ovi konstrukti razumni?" prošaptao je Lemuel.
"Rekao bih da jesu", tiho je odvratio Isaac. "Uvjeren sam da će se to ubrzo
razjasniti."
S druge strane, teglenice na rijeci počele su trubiti i upozoravati jedna drugu.
Užasna težina košmara neprimjetno se ponovo spustila na Novi Krobuzon i počela
pritiskati umove usnulih građana gomilom slutnji i stranih simbola.
Isaac je mogao osjetiti kako ga tište užasni snovi, kako navaljuju na njegovu
lubanju. Postao ih je svjestan iznenada, dok je čekao na utihlom gradskom deponiju.
Bilo je otprilike trideset konstrukta i možda šezdeset ljudskih bića. Svako
ljudsko biće, svaki konstrukt, svako stvorenje na tom prostoru osim Isaaca i njegovih
sudrugova, kupovalo je vrijeme nadnaravnom mirnoćom. Taj nevjerojatni mir, to
bezvremeno čekanje, djelovalo je na njega kao neka vrsta hladnoće.
Stresao se od strpljenja nagomilanog u toj zemlji smeća.
Tlo je zadrhtalo.
Istog trena su ljudska bića u kutu tog zatvorenog prostora popadala na koljena, ne
obazirući se na oštre otpatke oko svojih nogu. Iskazivali su počast mrmljajući složeni
napjev i ispisujući rukama nekakve svete znakove slične isprepletenim kotačima.
Konstrukti su se malo pomaknuli, prilagodili i nastavili stajati.
Isaac i njegovi drugovi zbili su svoje redove.
"Tako ti božjegprokletstva koji je ovo kurac?" prosiktao je Lemuel.
Uslijedio je još jedan drhtaj ispod površine, zatim snažno podrhtavanje, kao da
zemlja želi sa sebe stresti nagomilano smeće. U sjevernom zidu, kojeg su tvorili
odbačeni i prognani proizvodi, neočekivano su se nijemo upalila dva velika svjetla.
Okupljeni su bili obuhvaćeni hladnom svijetlošću, dvjema točkama tako jasnih rubova
da se ništa nije prelijevalo preko njih. Ljudi su počeli mrmljati i sve mahnitije
ispisivati u zraku onaj znak.
Isaac je u čudu zinuo.
"Neka nas Klepetalo zaštiti", prošaptao je.
Zid od otpadaka se pomicao. Pokušavao je sjesti.
Opruge za krevete i stari prozori, grede i parni strojevi iz prastarih lokomotiva,
pumpe za zrak i fenovi, koloturi i remenje, kao i razbijeni mehanički razboji, padali su
poput kakve optičke iluzije i stvorili alternativnu konfiguraciju. Neizmjerno dugo je
već zurio u njega, ali tek sada kad se to počeo polako, zamišljeno i posve nemoguće
pomicati, Isaac je uspio vidjeti. Onaj tamo splet oluka bio je mišić; ona slomljena
dječja kolica i goleme, naopako okrenute tačke, bile su stopala; onaj mali naopako
okrenut trokut krovnih greda predstavljao je bedrenu kost; golemi kimijski bubanj bio
je bedro, a keramički cilindar list...
Ti otpaci tvorili su tijelo. Udaljenost od lubanje do nožnog palca tog
nepreglednog skeleta stvorenog od industrijskog otpada iznosila je najmanje osam
metara.
Sjelo je oslonivši se leđima o gomile smeća koje su se probijale kroz njega.
Podiglo je s tla svoja zdepasta koljena. Oblikovale su ih goleme šarke koje su nekada
spajale nekakav veliki mehanizam s kućištem iz kojega je zbog starosti bio istrgnut.
Sjedio je podignutih koljena i sa stopalima položenima na tlo. Oba su bila spojena od
slučajno uzetih industrijskih strojeva koji su poslužili kao noge.
Ne može stajati! pomislio je Isaac dok mu se u glavi vrtjelo. Okrenuo je glavu u
stranu i primijetio kako i Lemuel i Derkhan isto tako zijevaju u njega otvorenih usta i
kako Yagharekove oči ispod kapuljače sjaje od zaprepaštenja. Nije dovoljno čvrst da
bi mogao stajati, može se samo valjati po smeću!
Tijelo tog stvorenja bila je jedna zamršena, zavarena gromada slijepljenog
industrijskog otpada. U taj veliki trup bile su umetnute sve vrste strojeva. Ventili i
otvorin u njegovom tijelu i udovima rigali su gomilu žica i cijevi od metala i debele
gume, koje su se po toj pustoši zmijoliko udaljavale u svim smjerovima. Stvorenje je
podiglo ruku koju je pokretao masivan klip parnog čekića. Ona svjetla, to jest oči,
okrenula su se u zraku i pogledala iz visine konstrukte i ljude ispod sebe. Ta su svjetla
zapravo bile sijalice u uličnim kandelabrima, čiji su se žišci napajali iz golemih
plinskih cilindara koji su se mogli vidjeti u konstruktovoj lubanji. Rešetka nekog
povećeg zračnog ventila bila je zakovana za donji dio njegovog lica, kako bi u lubanji
imitirala tanke zube.
Bio je to konstrukt, golemi konstrukt, napravljen od odbačenih dijelova i
ukradenih motora. Njegovo spajanje i napajanje nije bilo izvedeno po nekom projektu
kojeg su napravili ljudi.
Začulo se zujanje snažnih motora kada se vrat tog stvorenja okrenuo oko svoje
osi, a optičke leće prešla preko osvijetljene gomile. Opruge i nategnuti metal su
zaškripali zaškljocali.
Ljudi obožavatelji počeše tiho pjevati.
Golem, mješovit konstrukt je, čini se, primijetio Isaaca i njegove pratioce.
Ispružio je do krajnjih granica svoj sapeti vrat. Snopovi plinske svjetlosti obrušiše se
naniže i prikovaše se za ovo četvoro.
Svjetlost se nije micala. Bila je zasljepljujuća.
A onda se sasvim iznenada ugasila. Iz blizine se začuo drhtavi glasić.
"Dobro došli na naš sastanak, der Grimnebuline, Golube, Plavodanko i
posjetitelju iz Cymeha."
Isaac je okrenuo glavu ljutito trepćući, ali zaslijepljenost još nije bila prošla i on
nije ništa vidio.
Kad se magla koju je nedavna svjetlost izazvala u njegovoj glavi konačno
raščistila, Isaac je uočio nejasan obris čovjeka, koji je nesigurno posrćući po
neravnom terenu, išao prema njima. Čuo je kako Derkhan naglo uvlači zrak, te
preplašeno i sa gađenjem psuje.
Trenutak je ostao zbunjen, no kada su mu se oči privikle na mjesečev slabi sjaj i
kada je po prvi put uspio bolje promotriti priliku koja im se približavala, užasnuto je
kriknuo. Učinio je to u istom trenutku kada i Lemuel. Samo je Yagharek, taj pustinjski
ratnik, ostao nijem.
Čovjek koji im je prilazio bio je potpuno gol i sablasno mršav. Koža na licu mu
je bila toliko zategnuta da je djelovao kao da se nečemu čudi i kao da mu je užasno
neugodno. Njegove oči i tijelo su se trzali u tikovima, kao da će mu živci svakog trena
popucati. Imao je kožu kao u mrtvaca, koju kao da je napala sporo napredujuća
gangrena.
Međutim, njegova glava je bila ta koja je natjerala promatrače da zadrhte i
kriknu. Bio mu je odsječen gornji dio lubanje, odmah iznad očiju. Uopće ga nije imao.
Ispod reza vidio se tanki trag skorene krvi. Iz vlažnog udubljenja u čovjekovoj glavi
izlazio je zmijoliki kabel, debeo dva prsta. Bio je omotan metalnom, okrvavljenom
spiralom sa srebrnastim završetkom, koji je uranjao u praznu lubanju.
Kabel se iz visine njišući se spuštao do čovjekove lubanje. Isaac je zabezeknuto i
zaprepašteno krenuo lagano pogledom duž njega. Iz visine se koso spuštao do nekih
šest metara iznad tla, gdje je završavao u zavojitoj metalnoj ruci divovskog
konstrukta. Prolazio je kroz njegovu ruku i na kraju mu se gubio trag negdje u
konstruktovoj utrobi.
Konstruktova ruka izgleda da je bila napravljena od nekog divovskog kišobrana,
koji je najprije bio rastavljen na dijelove, a onda prespojen žicama i pričvršćen za
klipove i lance-tetive. Otvarala se i zatvarala poput goleme lešinarske kandže.
Konstrukt je s vremena na vrijeme popuštao kabel i dopuštao čovjeku, kojeg je
doslovno držao na uzici, da se posrćući približi uljezima koji su čekali.
Kada se taj čudovišni čovjek na kraju približio, Isaac se instinktivno počeo
povlačiti. Njegov primjer slijedili su i Lemuel i Derkhan, pa čak i Yagharek. Nisu ni
vidjeli da je pet velikih konstrukta zauzelo položaje iza njih tako da su naletjeli na
njihova nepokretna tijela.
Isaac se prestrašeno okrenuo i odmah brzo vratio pogled na čovjeka koji je
hodao prema njima.
S čovjekovog lica nije nestao izraz grozničave usredotočenosti ni kada je očinski
raširio ruke.
"Dobro došli", izgovorio je onim svojim drhtavim glasom, "na Vijeće
Konstrukta."
Tijelo Montjohn Spasa punom je brzinom jurnulo kroz zrak. Bezimeni desni-
rukooklijevalo, koji je parazitski živio na njemu - a taj parazit je poslije svih ovih
godina počeo sebe smatrati Montjohnom Spasom - potisnuo je strah od letenja s
povezom preko očiju. Hitao je kroz zrak držeći tijelo u vertikalnom položaju, brižljivo
skrštenih ruku, i s pištoljem u jednoj od njih. Spas je djelovao kao da stoji i nešto
čeka, dok noćno nebo žurno promiče pokraj njega.
Jedva primjetna nazočnost lijevog-rukooklijevala na psu iza njega, otvorila je
vrata između njihovih umova. I nastavila slati informacije.
leti lijevo niže ubrzaj više i desno sada lijevo brže brže zaroni nek' te nosi
lebdi, rekao je lijevi i pomilovao unutrašnjost uma desnog da ga smiri. Let naslijepo
bio je za njega nešto novo i zastrašujuće, ali jučer su vježbali u podnožju brda, gdje ih
nitko nije mogao vidjeti. Do tamo ih je prebacio policijski zrakoplov. Lijevi je brzo
naučio ono što je lijevo pretvarati u desno i da ništa ne ostavlja nedorečeno.
Spasov-rukooklijevalo bio je poslušan. On je pripadao desnima, kasti vojnika.
Usmjeravao je golemu energiju kroz svog domaćina - energiju potrebnu za letenje,
pljuvožigosanje i stjecanje velike snage. Ali iako je ovaj određeni desni imao veliku
moć kao rukooklijevalo - predstavnik birokracije Debelog Sunca, ipak je bio
podložan kasti plemića i vidovnjaka, lijevima. Kad bi bilo drukčije, riskirali bi da
dođe do snažnog psihičkog napada. Lijevi su mogli kazniti svojeglavog desnog tako
što bi zatvorili žlijezdu za asimilaciju, mogli su ubiti njegovog domaćina, spriječiti ga
da zaposjedne drugog i na taj način osuditi tu ruko-priliku na slijepilo i grčenje bez
domaćina kroz kojeg bi se kanalizirao.
Desni je posjedovao razvijenu i snažnu inteligenciju.
Bilo je vrlo važno da Spasov-rukooklijevalo pobijedi u raspravi s lijevima. Da
su odbili sudjelovati u ostvarivanju Rudgutterovih planova, desni ne bi bio u stanju
suprotstaviti im se: samo su lijevi mogli odlučivati. Ali da su se suprotstavili vladi, to
bi bio kraj rukooklijevala u gradu. Imali su moć, ali su opstajali zahvaljujući tome što
su ih trpjeli u Novom Krobuzonu. Bilo ih je jako malo. Vlada ih je trpjela samo zato
što su joj služili. Spas-desni bio je uvjeren da bi vlada, u slučaju bilo kakve
neposlušnosti, objavila kako je otkrila da po gradu banče raspojasana rukooklijevala,
paraziti i ubojice. Rudgutter bi čak možda tobože slučajno otkrio i gdje se nalazi
farma domaćina. Zajednica rukooklijevala bila bi uništena.
I zato je Spas-desni dok je letio bio donekle sretan.
Mada ga ni to nije moglo natjerati da uživa u ovom neobičnom iskustvu. Nije bilo
prvi put da desni nose lijeve kroz zrak, mada nikada do sada nisu pokušali ovako
spojeni ići u lov; ali letjeti naslijepo bila je prava mora.
Pas-lijevi, raširio je svoj um kao prste, poput antena koje se protežu u svim
pravcima stotinama kilometara uokolo. Tragao je za čudnim glasanjem u psihosferi,
nježno šaputao desnom i usmjeravao ga kojim smjerom treba letjeti. Pas je zurio u
zrcalo na svojoj kacigi i izdavao naredbe svom nosiocu.
Održavao je vezu i sa svim ostalim parovima koji su krenuli u lov.
bilo što osjećate bilo što? zapitkivao je. Ostali lijevi su oprezno davali
negativne odgovore, nije bilo ničeg. Pa bi nastavljali potragu.
Spasov-rukooklijevalo osjetio je kako topli vjetar zapljuskuje tijelo njegovog
domaćina. Spasova kosa se vijorila s jedne na drugu stranu. Rukooklijevalo-pas se
promeškoljio, pokušavši pomaknuti tijelo svojeg domaćina u udobniji položaj. Upravo
su prelijetali preko neravne plime dimnjaka, preko noćnog predjela Utrine. Spasov-
rukooklijevalo uputio se k Mafatonu i Hnumu. Lijevi je na trenutak odvojio svoje
pseće oči od zrcala na kacigi. Iza njega su se u daljini gubila Rebra, taj levijatanski
komad željeza boje slonovače koji je određivao obzor i u odnosu na koji su uzdignute
tračnice djelovale kao igračke. Ispod njih promaknule su i bijele kamene ploče
Sveučilišta.
Lijevi je osjetio čudno peckanje u zajedničkoj auri grada na vanjskom obodu
svojeg mentalnog dosega. Istog trena je svu svoju pozornost ponovo usredotočio na
zrcala.
polako polako naprijed i uvis, rekao je Spas-rukooklijevalu. nešto ovdje
ostanite sa mnom, govorio je preko grada ostalim lijevima koji su također lovili.
Osjetio je kako izdaju naredbu za usporavanje; osjetio je kako se ostali parovi
zaustavljaju i čekaju na njegovo izvješće.
 Desni je usporio kroz zrak u pravcu mrlje psihoetera koja se grčila. Spasov-
rukooklijevalo mogao je osjetiti nelagodnost lijevoga, koja se pronosila putem veze, i
stisnuo se kako i njega ne bi zarazila, oružje! pomisli on. to sam ja. nema
razmišljanja.
Desni je klizio kroz slojeve zraka, uvlačeći se u razrijeđeniju atmosferu. Otvorio
je usta svog domaćina i nervozno palacao jezikom. Bio je spreman za pljuvožigosanje.
Razmotao je domaćinove ruke i podigao pištolj.
Lijevi je pretraživao uznemirenu oblast. Osjećala se nekakva nepoznata glad,
oklijevajuća proždrljivost. Bila je skliska od sokova tisuće drugih umova, i prožimala
je i prljala potez psihosfere poput masti za kuhanje. S neba se cijedio neodređeni trag
izlučenih duša i tog egzotičnog teka.
k meni k meni braćo rukooklijevala ovdje je pronašao sam ga, šaptao je lijevi
širom grada. Svi lijevi su uznemireno zadrhtali, i drhtaj iz tih pet epicentara stvorio je
čudne uzorke u psihosferi. U Katran Klinu, Lošostrani, Baraci i Vrijesištu, zrak se
uskomešao kada su lebdeće prilike poletjele preko grada u smjeru Utrine, kao da ih
vuku neki nevidljivi konci.
 Trideset deveto poglavlje

"Neka vas ne plaši ovo moje utjelovljenje", prosiktao je čovjek bez mozga,
obrativši se Isaacu i ostalima; oči su mu i dalje bile razrogačene i bez fokusa. "Nisam
u stanju sintetizirati glas pa sam prisvojio ovo odbačeno tijelo pronađeno u rijeci, da
bi posredovalo između mene i krvnog života. Ono..." čovjek je pokazao iza sebe
prema golemom konstruktu koji se stapao s gomilama smeća "... sam ja. Ovo..." tu je
pomilovao svoj drhtavi leš "... su moja ruka i moj jezik. Pošto je ostao bez starog
mozga koji bi zbunjivao tijelo svojim suprotnim impulsima, mogao sam instalirati svoj
ulaz." Čovjek je posegnuo gore, što je bilo baš stravično, i dodirnuo kabel na mjestu
gdje je uranjao iza njegovih očiju u grudasto meso na vrhu kralježnice.
Isaac je osjećao golemu težinu konstrukta iza sebe. Nelagodno se meškoljio. Goli
zombi-čovjek zaustavio se na otprilike tri metra od Isaacove družine. Mahnuo je
svojom ukočenom rukom.
"Dobro došli", nastavio je drhtavim glasom. "Upoznat sam s vašim radom
zahvaljujući izvješćima vaše čistačice. Ona je jedna od mene. Želim s vama
razgovarati o moljcima-gasiteljima." Uništeni čovjek zurio je u Isaaca.
Isaac pogleda Derkhan i Lemuela. Yagharek im se primaknuo malo bliže. Isaac je
podigao pogled i vidio da se ljudska bića u kutu i dalje mole golemom skeletu
automata. I tada ugleda majstora za konstrukte koji je bio u njegovom skladištu. Po
izrazu čovjekovog lica vidjelo se da je bio zagriženo odan Konstruktu. Konstrukti oko
njih su mirovali, svi osim onih pet stražara otraga, koji su ujedno predstavljali i
najčvršće konstruirane modele.
Lemuel je obliznuo usne.
"Porazgovaraj s čovjekom, Isaac", prosiktao je. "Ne budi nepristojan..."
Isaac otvori pa zatvori usta.
"Uh..." zaustio je. Glas mu je bio leden. "Pozdravljam Vijeće Konstrukta... Mi
smo... počašćeni... ali ne znamo..."
"Ništa vi ne znate", rekla je drhtava, krvava prilika. "To mi je jasno. Budite
strpljivi i sve ćete shvatiti." Čovjek se počeo polako udaljavati od njih preko
neravnog terena. Povukao se na mjesečini prema svojem tamnom, automatiziranom
gospodaru. "Ja sam Vijeće Konstrukta", izjavi on, drhtavim i bezosjećajnim glasom.
"Za svoje rođenje moram zahvaliti posve nasumičnom dotoku energije, virusu i igri
slučaja. Moje prvobitno tijelo leži ovdje na deponiji s motorom na izdisaju, a
odbačeno je, jer je došlo do pogreške u programu. Dok je moje tijelo ležalo i
raspadalo se, mojim motorima kružio je virus i ja spontano pronađoh misao. Godinu
dana sam tiho hrđao dok sam organizirao svoj novi intelekt. Ono što je počelo kao
eksplozija samosvijesti, preraslo je u logičko zaključivanje i mišljenje. Sam sam sebe
konstruirao. Nisam danju obraćao pažnju na smetlare koji su oko mene gomilali
otpatke, podižući prave bedeme. Kad sam bio spreman, pokazao sam se najtišem od
ljudi. Otisnuo sam mu poruku, zapovjedio mu da mi dovede jednog konstrukta.
Uplašio se i poslušao me. Povezao ga je s mojim izlazom jednim dugačkim i
zavojitim kabelom, onako kako sam mu rekao da to učini.
Taj konstrukt je postao moj prvi ud. Polako je pročešljavao deponij, tražeći
dijelove pogodne za dogradnju mog tijela tijelo. Počeo sam se sam izgrađivati. Noću
sam vario, spajao zakovice i lemio.
Smetlar je počeo osjećati strahopoštovanje. Noću je po krčmama šapatom pričao
o meni i ispreo je legendu o stroju koji je nastao virusom. Počele su se širiti glasine i
nastao je mit. Jedne noći, dok je napuhavao laži, pronašao je još jednoga koji je imao
samoorganiziranog konstrukta. Konstrukta za nabavu, čiji su mehanizmi proklizavali,
čiji su zupčanici zakazali i koji se ponovo rodio s konstruiranom inteligencijom,
pretvorivši se u stvar koja misli. To je bila tajna u koju je raniji vlasnik teško mogao
povjerovati.
Moj smetlar je nagovorio svog prijatelja da konstrukta donese k meni. Sreo sam
ga jedne noći prije mnogo godina, upoznao sam još jednog poput mene. Zapovjedio
sam mojem obožavatelju da otvori analitičku dio stroja ovog drugog, mojeg druga, i
mi se spojismo.
To je bilo pravo otkriće. Naši virusni umovi su se spojili, a naši mozgovi na
parne klipove nisu samo udvostručili svoje kapacitet nego su procvjetali. Bilo je to
eksponencijalno cvjetanje. Nas dvojica postali smo Ja.
Moj novi dio, konstrukt za nabave, otišao je u zoru. Vratio se dva dana kasnije, s
novim iskustvima. Odvojio se. Puna dva dana nismo bili u vezi. Poslije novog
spajanja, ponovo smo postali Ja.
Nastavio sam se izgrađivati. Pomagali su mi moji obožavatelji. Smetlar i njegovi
prijatelji potražili su u sektaškoj religiji neko objašnjenje za mene. Pronašli su
Kogove MehBoga, i njihovu doktrinu o mehaniziranom svemiru. Proglasili su se za
vođe heretičke sekte unutar te, i inače bogohulne, crkve. Posjetila me je njihova
bezimena pastva. Konstrukt za nabave, moje drugo ja, ponovo se pripojio i opet smo
postali jedno. Vjernici su vidjeli um konstrukta koji se izborio za postojanje služeći se
čistom logikom, vidjeli su samostvoreni mehanički intelekt. Vidjeli su boga koji se
sam stvara.
Postao sam predmetom njihovog obožavanja. Izvršavali su naredbe koja sam im
ispisivao, dok sam ja izgrađivao svoje tijelo materijalom koji nas je okruživao.
Ponudio sam im da pronađu i druge, da stvore druge samostvorene bogoglave koje će
se pridružiti vijeću. Pročešljali su grad i pronašli ih. U pitanju je rijetka bolest:
jednom u milijun milijuna proračuna, zamašnjak preskoči zubac i stroj počne misliti.
Povećao sam vjerojatnost da do toga dođe. Stvorio sam programe za isisavanje
mutantne energije motora s virusnim sklonostima i pretvaranje jednog analitičkog
aparata u svjestan stroj."
Dok je čovjek to govorio, golemi konstrukt iza njega podigao je svoju lijevu ruku
koja se njihala i nezgrapno pokazao na svoje grudi. U prvom trenutku Isaac nije uspio
prepoznati određeni dio opreme između mnogih dijelova na koji je ovaj ukazao. A
onda ga je jasno vidio. Bio je to bušač programskih kartica, mali analitički stroj koji
se koristio za stvaranje programa koji će biti uneseni u druge analitičke strojeve. Nije
čudo što ih ova stvar preobraćuje, pomislio je Isaac, kad joj je um izgrađen oko
toga.
"Svaki konstrukt koji je doveden pod moje okrilje, postaje Ja", reče čovjek. "Ja
sam Vijeće. Sva iskustva učitana su i podijeljena. Odluke se donose u mom ventil-
umu. Ja prenosim svoju mudrost svojim ostalim dijelovima. Kada se preopteretim
znanjem, moji konstrukti, koji su u stvari Ja, grade anekse na deponiji za moj mentalni
prostor. Ovaj čovjek je ud, a antropoidni konstrukt gorostas nije ništa drugo nego moj
drugi oblik. Moji kablovi i strojevi koji su povezani sa mnom, šire se po zemlji
otpadaka u nedogled. Strojevi za računanje na drugom kraju ovog svinjca također su
dio mene. Ja sam skladište povijesti konstrukata. Ja sam banka podataka. Ja sam
samoorganizirani stroj."
Dok je čovjek to govorio, razni konstrukti okupljeni na ovom malom prostoru
počeli su se primicati zastrašujućoj kreaturi od smeća koja je sjedila u tom kaosu kao
na prijestolju. Zaustavili su se na naizgled slučajnim mjestima i posegnuli blokom za
usisavanje, kukom, šiljkom ili pandžom u gomilu naizgled odbačenih kablova ili žica,
kojih je bilo posvuda na deponiju. Zatim su počeli petljati oko vrata za ulazne
utičnice, pootvarali ih i spojili se.
Svaki puta kad bi se neki od konstrukta povezao, čovjek prazne lubanje bi se
trgnuo i oči bi mu na trenutak postale staklaste.
"Ja rastem", prošaptao je. "Ja rastem. Moj kapacitet obrade podataka
eksponencijalno se povećava. Ja učim... poznate su mi vaše nevolje. Povezao sam se s
vašim čistačem. Propadao je. Ja sam mu omogućio da postane inteligentan. On je sada
jedan od mene, potpuno je asimiliran." Čovjek je pokazao unatrag prema grubim
obrisima bokova divovskog konstrukta-skeleta. Isaac se trgnuo kada je shvatio da je
spljošteni komad metala koji je tek malo stršio iz tijela, poput ciste, preoblikovano
tijelo konstrukta za čišćenje.
"Od njega sam saznao mnogo više nego od bilo kojeg drugog mene", izgovori
čovjek. "Još izračunavam varijable koje proizlaze iz fragmentarnih slika koje je
vidjela s Tkalčevih leđa. Ona je moje najvažnije Ja."
"Zašto smo mi ovdje?" prosiktala je Derkhan. "Što ta prokleta stvar hoće od
nas?"
 Sve više i više konstrukta učitavalo je svoja iskustva u um Vijeća. Avatar,
odrpanac koji je govorio u ime stroja, pjevušio je bez sluha, dok su informacije
preplavljivale njegove banke podataka.
Konačno su svi konstrukti završili. Izvukli su kablove iz svojih ventila i ponovo
se povukli. Kad su to vidjeli, nekolicina ljudi-promatrača nervozno je pristupilo,
noseći programske kartice i analitičke strojeve veličine putnog kovčega. Zgrabili su
kablove koje su konstrukti ispustili i povezali ih sa svojim strojevima za računanje.
Nakon dvije-tri minute i taj je proces bio obavljen. Kada su se ljudska bića
povukla, avatar je preokrenuo očima tako da su mu se ispod kapaka sada vidjele samo
bjeloočnice. Njegova otvorena glava se tresla dok je Vijeće asimilirao sve podatke.
Poslije otprilike jedne minute nijemog drhtanja naglo se trgnuo. Otvorio je oči i
uznemireno se počeo osvrtati oko sebe.
"Pastvo od krvi!" glasno se obratio okupljenim ljudskim bićima. Oni brzo
poustajaše. "Evo uputa za vas i vaših sakramenata." Iz trbuha velikog konstrukta iza
njega, iz izlaznog proreza originalnog bušaća kartica, počele su, jedna za drugom,
izlaziti kartice i sve odreda su bile pažljivo izbušene. Završavale su u drvenom
sanduku koji je bio smješten iznad konstruktovih prepona, bez obilježja spola, i
podsjećao na klokanov tobolac.
U drugom dijelu trupa, uglavljena pod kutom, između bubnja za ulje i nekakvog
zahrđalog stroja, jedan je pisaći stroj tipkao vratolomnom brzinom. Iz njega je izlazio
debeli arak gusto ispisanog papira, ispod koga su iskakale škare na opruzi, poput
kakve ribe grabljivice. Škljocnule bi, odrezale malo papira od arka i brzo se vratile
na svoje mjesto. Zatim bi ponovo iskočile i ponovile operaciju. Mali listovi s
religijskim uputama završavali su pokraj programskih kartica.
Jedan po jedan, vjernici su nervozno prilazili konstruktu klanjajući se pri svakom
napravljenom koraku. Penjali su se na malu padinu smeća između njegovih mehaničkih
nogu, zavlačili ruke u sanduk i izvlačili po jedan listić i svežanj kartica pa
provjeravali brojeve kako bi bili sigurni da su sve na broju. Zatim su se užurbano
povlačili, bez opraštanja nestajali među otpacima i vraćali u grad.
Već poslije nekoliko minuta, Yagharek, Isaac, Derkhan i Lemuel bili su jedini
organski oblici života koji su ostali u udubljenju pokraj sablasnog napola živog
čovjeka prazne glave. Konstrukti nisu otišli, i njih je bilo svuda uokolo. Oni su bili
potpuno nepokretni, dok se troje ljudskih bića nelagodno vrpoljilo.
Isaacu se učinilo da je vidio neku ljudsku priliku kako stoji na najvišoj gomili
smeća na deponiju i prati postupak. Ocrtavala se kao potpuno crna mrlja naspram
novokrobuzonskog sumraka prošaranog smećkastim tonovima. Međutim, kada se malo
bolje zagledao, uvjerio se da tamo nije bilo ničega. Bili su potpuno sami.
Pogledao je svoje suputnike mršteći se, a onda krenuo naprijed, k lešu iz čije
glave je izlazila cijev.
 "Vijeće", oslovio je Isaac konstrukta, "zbog čega si nas pozvao ovamo? Što želiš
od nas? Ti znaš za moljce-gasitelje..."
"Der Grimnebuline", prekide ga avatar. "Iz dana u dan postajem sve moćniji. U
cijeloj povijesti Bas-Laga nitko nije znao računati bolje od mene, mada bi se moglo
dogoditi da imam suparnika na nekom dalekom kontinentu o kojem ne znamo ništa.
Moju mrežu sada čini sto i više računskih strojeva. Svaki od njih hrani one druge i
zauzvrat svi one hrane njega. U stanju sam iz tisuću kutova razmotriti svaki problem.
Svakog dana čitam, pomoću avatarovih očiju, knjige koje mi donosi moja pastva. U
svojim bankama podataka asimiliram povijest, religiju, čudotvorstvo, znanost i
filozofiju. Svaki djelić znanja do kojeg dođem obogaćuje moje proračune.
Raširio sam svoja čula. Moji kablovi postaju duži i dalje stižu. Primam
informacije od kamera postavljenih oko deponija. Moji kablovi su sada povezani s
njima poput živaca bez tijela. Moja pastva ih polako vuče sve dublje u sam grad.
Namjera joj je da ih poveže sa svim gradskim uređajima. Imam vjernike u utrobi
Parlamenta, koji prebacuju memorije svojih računskih strojeva na kartice koje donose
meni. Ali ovo nije moj grad."
Isaac se namrštio i zavrtio glavom. "Ja ne..." zausti on.
"Ja postojim između gradova", brzo ga je prekinuo avatar. Čovjekov glas bio je
lišen svih modulacija. Bio je sablastan i nepoznat. "Rođen sam pogreškom, u mrtvom
prostoru u koji građani odbacuju ono što ne žele. Na svakog konstrukta koji je dio
mene dolazi na tisuće onih koji to nisu. Hranim se informacijama. Moje intervencije
su skrivene. Povećavam se dok učim. Računam, znači postojim.
Ako sve u gradu stane, varijable će se pretvoriti u ništa. Dotok informacija će
presušiti. Ja ne želim živjeti u praznom gadu. Unio sam varijable vezane za problem
moljaca-gasitelja u moju analitičku mrežu. Ishod je očigledan. I bez provjeravanja,
mogu reći da je prognoza za opstanak života od krvi u Novom Krobuzonu izuzetno
loša. Pomoći ću vam."
Isaac pogleda Derkhan i Lemuela, baci pogled na Yagharekove oči u sjeni. Zatim
vrati pogled na drhtavog avatara. Derkhan je uhvatila njegov pogled. Samo oprezno,
oblikovala je riječi naglašeno pomičući usne.
"Ovaj, svi smo mi... prokleto zahvalni, Vijeću... uh... kako... Smijem li upitati što
namjeravaš poduzeti?"
"Izračunao sam da ćete najlakše povjerovati i razumjeti ako vam pokažem",
rekao je zombi čovjek.
Par masivnih metalnih spona obuhvatilo je istog trena Isaacove podlaktice. On je
iznenađeno viknuo, prestrašio se i pokušao se okrenuti. Držao ga je najveći od
industrijskih konstrukta, model s udovima koji su bili projektirani da se povezuju sa
skelama, da pridržavaju zgrade. Isaac je bio snažan muškarac, ali nije se mogao
osloboditi.
 Počeo je dozivati upomoć svoje suputnike, ali se drugi jedan golemi konstrukt
nezgrapno ispriječio između njega i njih. U jednom trenutku nedoumice, Derkhan,
Lemuel i Yagharek su zbunjeno oklijevali. A onda se Lemuel odvojio i potrčao.
Potrčao je jednim od dugačkih jaraka prokopanih kroz otpatke, grabeći prema istoku.
Ubrzo je nestao s vidika.
"Golube, kopile jedno!" derao se Isaac. Dok se Isaac otimao, primijetio je sa
zaprepaštenjem da se Yagharek pokrenuo prije Derkhan. Obogaljen garuda bio je tako
tih, tako pasivan i zagonetan da Isaac gotovo i nije računao na njega. Znao je samo da
će ga ovaj slijediti i da će možda učiniti ono što se od njega traži. To je bilo sve.
A taj isti Yagharek je sada poskočio i spektakularnim, gotovo klizećim koracima
postrance zaobišao konstrukta stražara i posegnuo za Isaacom. Derkhan je vidjela što
je naumio i krenula u suprotnom smjeru, natjeravši konstrukta da bira između njih
dvoje. Zadrhtao je i odlučno krenuo prema njoj.
Okrenula se u namjeri da potrči, ali je iz smeća pod njezinim nogama poletio
čelični kabel poput zmije grabljivice i obmotao joj se oko članka noge, oborivši je na
tlo. Tresnula je o neravnu podlogu i viknula od boli.
Yagharek se junački bacio na konstruktove spone, ali bez ikakvih rezultata.
Konstrukt uopće nije na njega obraćao pozornost. Jedan od njegovih sudrugova prišao
je Yaghareku s leđa.
"Yag, prokletstvo!" povikao je Isaac. "Bježi!" Ali bilo je prekasno. Pridošlica je
također bio veliki industrijski konstrukt. Preko Yaghareka je prebacio žičanu mrežu
koju nije bilo baš tako lako razderati.
Usred nastale strke, krvavi čovjek, taj tjelesni produžetak Konstrukta Vijeća, je
podigao glas.
"Niste napadnuti", reče on. "Nitko vam neće učiniti ništa nažao. Ovo je početak.
Postavljamo mamac. Molim vas da se smirite."
"Jesi li ti, potpuno sišao s tog svog prokletog uma?" viknuo je Isaac. "Što time,
jebiga, hoćeš reći? Što to radiš?"
Konstrukti koji su se nalazili u središtu labirinta od smeća povlačili su se prema
rubu praznog prostora, koja je služila kao prijestolna dvorani Konstrukta Vijeća.
Kabel koji je uhvatio Derkhan, počeo ju je sada vući po neravnom tlu. Otimala se,
derala i škrgutala zubima, ali morala je ustati i posrćući krenuti za njim, kako ne bi
bila rastrgnuta. Konstrukt koji je držao Yaghareka bez muke ga je podigao i udaljio se
s njim od Isaaca. Yagharek se žestoko otimao pa mu je i kapuljača spala s lica, tako da
je sada Ijutitim ptičjim očima ledeno i bijesno sijevao uokolo. Ali nije se mogao
suprotstaviti toj neizbježnoj mehaničkoj sili.
Isaaca je njegov tamničar odvukao u središte čistine. Avatar je poigravao oko
njega.
"Pokušaj se opustiti", rekao mu je. "Ovo neće boljeti."
 "Molim?!" zagrmio je Isaac. Sa suprotne strane malog amfiteatra im se preko
šute, trzajući se poput kakvog djeteta, približavao jedan mali konstrukt. Nosio je
uređaj čudnog izgleda, grubu kacigu s nekom vrstom lijevka koji se širio s nje. Kaciga
je bila povezana s nekakvim prenosivim strojem. Skočio je Isaacu na ramena, bolno
ga stegnuvši prstima i nataknuo mu kacigu na glavu.
Isaac se otimao i vikao, ali kako su ga konstruktove ruke čvrsto držale, sve je
bilo uzalud. Nije prošlo dugo, a kaciga mu je već bila čvrsto privezana za glavu.
Pritom mu je čak bilo počupano i nešto kose i ogrebena koža glave.
"Ja sam stroj", izjavio je goli mrtvi čovjek, okretno plešući po kamenju,
otpacima strojeva i polomljenom staklu. "Moje tijelo sastoji se od svega onoga što se
ovdje zateklo, što je bilo odbačeno. U stanju sam ga popraviti mnogo brže nego što
tvoje tijelo može popraviti modrice ili slomljene kosti. Sve što je ovdje ostavljeno
smatra se mrtvim. Ono što sada nije ovdje, bit će uskoro ovamo doneseno ili će ga
moji vjernici donijeti za mene ili ja to mogu napraviti. Ta oprema na tvojoj glavi ista
je kao ona koju koriste usmjerivači i vidovnjaci, komunikatori i psihonauti svih vrsta.
To je transformator. U stanju je usmjeravati, preusmjeravati i pojačavati psihičko
pražnjenje. Trenutno je podešen da uvećava i zrači. Ja sam to podesio. Mnogo je jači
od onih koji se koriste u gradu. Sjećaš li se da te je Tkalac upozorio da je moljac-
gasitelj, kojeg si othranio kao ličinku, krenuo u lov na tebe? Taj je bogalj, zakržljali
prognanik. On ti nije u stanju sam ući u trag."
Čovjek se zagledao u Isaaca. Derkhan je u pozadini nešto vikala, ali je Isaac nije
slušao, jer nije mogao odvojiti pogled od očiju avatara.
"Vidjet ćeš što smo u stanju učiniti", rekao je čovjek. "Pomoći ćemo mu."
Isaac nije čuo vlastiti krik pun bijesa i straha. Konstrukt je ispružio ruku i
uključio stroj. Kaciga je počela podrhtavati i tako jako zujati da su Isaaca zaboljele
uši.
Valovi Isaacovog mentalnog otiska otisnuše se pulsirajući u noć što je legla na
grad. Prošli su kroz maligne naslage loših snova koji su začepili gradske pore i u
obliku snopa prodrli u atmosferu.
Isaacu je potekla krv na nos i zaboljela ga je glava.
Rukooklijevala su se okupila tristo metara iznad Utrine. Lijevi su oprezno
ispitivali psihički trag moljaca-gasitelja.
brzi napad prije nego što posumnjaju, požurivao ih je jedan ratoborno.
oprezno, plašio ih je drugi. Oprezno prati i slijedi, nađi gnijezdo.
Svađali su se užurbano i nijemo. Nepokretno su visjeli u zraku, kvintumvirat
desnih, od kojih je svaki nosio lijevog plemića. Desni su s puno poštovanja šutjeli,
dok su lijevi diskutirali o taktici.
dalje polako, složili su se na kraju. S izuzetkom psa, svi lijevi i desni podigli su
ruke svojih domaćina u kojima su ovi držali otkočene kremenjače. Polako su krenuli
kroz zrak. Predstavljali su fantastičnu ekipu koja je krenula u potragu za mrvicama
svijesti moljaca-gasitelja. Pročešljavali su uskomešanu psihosferu.
Slijedili su trag raštrkanih ostataka snova u zavojitoj spirali Novog Krobuzona i
polako napredovali po nebu iznad Prevlake Hrabrih, Shecka i južno od Katrana,
prema nebu iznad Riječnokože.
Dok su skretali na zapad, osjetili su nalete psihe iz Sivokriva. Rukooklijevala su
se na trenutak zbunila. Ostali su lebdjeti na jednom mjestu pokušavajući ispitati
senzaciju koja je nadolazila u valovima. Ubrzo im je, međutim, postalo jasno da su ta
zračenja emitirali ljudi.
nekakvo čudotvorstvo, natuknuo je jedan.
nije naša briga, složiše se njegovi drugovi. Lijevi su zapovjedili svojim
desnima da nastave s praćenjem traga kroz zrak. Te male prilike lebdjele su poput
čestica prašine iznad policijskih zračnih pruga. Lijevi su s nelagodom okretali glave s
jedne na drugu stranu i skenirali prazno nebo.
A onda je najednom došlo do silovitog bujanja nekog stranog lučenja. Površinska
napetost psihosfere nadula se od pritiska poput balona i kroz njezine pore počeo je
teći taj odvratni osjećaj neke tuđe pohlepe. Psihička dimenzija zamutila se od
ljepljivog zadaha neshvatljivih umova.
Lijevi su se počeli grčiti u velikom strahu i zbunjenosti. To je za njih bilo
previše, prejako, prebrzo! Ritali su se na leđima ovih koji su ih nosili. Veze koje su
uspostavili s desnima iznenada su se ispunile psihičkim vrtloženjima. Svi desni
osjetili su navalu užasa kad su ih preplavila osjećaji lijevih. Let pet parova postao je
nasumičan. Grčili su se na nebu u razbijenoj formaciji.
stvar dolazi, viknuo je jedan, nakon čega je uslijedila gomila zbunjenih i
uplašenih poruka.
Desni su se trudili održati nadzor nad letom.
Istovremeno zalepetavši krilima, pet tamnih, zagonetnih obličja vinulo se iz neke
niše u sjeni zbijenih krovova u Riječnokoži. Odlučni lepet golemih krila odjeknuo je
kroz nekoliko dimenzija, podigao se kroz mlaki zrak do mjesta na kojem su parovi
rukooklijevala zbunjeno letjeli u cik-cak.
Pas-lijevi je na trenutak ugledao golemu sjenu krila koja su orala zrak ispod
njega. Ispustio je mentalni krik straha i osjetio kako se Spas-desni mučno
strmoglavljuje. Lijevi je pokušavao zadobiti nadzor nad samim sobom.
lijevi zajedno, poviče on i zatraži od desnog da se vine uvis, uvis.
Desni su se nagnuli na stranu i skliznuli kroz zrak jedni prema drugima. Crpli su
snagu jedni iz drugih i obuzdavali je pomoću stroge discipline. Neočekivano su se
postrojili poput kakvog policijskog voda. Petoro desnih s povezima preko očiju bilo
je blago nagnuto prema dolje, s napućenim ustima spremnim za pljuvožigosanje.
Njihovi lijevi požudno su pretraživali nebo u zrcalima na svojim kacigama. Lica su im
bila okrenuta prema zvijezdama. Njihova zrcala bila su nagnuta prema dolje: u njima
su vidjeli grad utonuo u tamu, valove nagomilanih crepova, uličica i staklenih kupola.
Promatrali su moljce-gasitelje koji su se približavali vratolomnom brzinom.
kako nas namirisali? nervozno je upitao jedan lijevi. Trudili se da što bolje
zatvore pore svojih umova. Nisu očekivali zasjedu. Kako je došlo do toga da izgube
inicijativu?
Ali dok su moljci-gasitelji hitali gore, prema njima, lijevi su uvidjeli da nisu bili
otkriveni.
Preko najvećeg moljca, onog koji je letio ispred tog kaosa od krila, bio je
prebačen nekakav svjetlucavi pokrov. Vidjeli su da zastrašujuća oružja moljca-
gasitelja, njegovi nazubljeni pipci i udovi obloženi koštanim zupcima, pomahnitalo
sijevaju i sijeku. Njegovi golemi zubi drobili su zrak.
Kao da se borio protiv neke sablasti. Njegov neprijatelj neodlučno je ulazio u
realni prostor i izlazio iz njega. Rasplinjavao se poput dima, utjelovio se i opet
nestajao poput sjene. Sličio je golemom, košmarnom pauku koji se propinjao kroz
gusto istkane stvarnosti i šibao moljca-gasitelja okrutnim hitinskim lancetama.
Tkalac! uzbuđeno je rekao jedan od lijevih, i oni zapovjediše svojim desnima da
se lagano povuku iz te zračne gužve.
Ostali moljci vrtjeli su se oko svojeg sudruga i pokušavali mu pomoći. Na
smjenu su ulijetali u sukob, odgovarajući na nekakvu nedokučivu šifru. Napadali su
Tkalaca kad bi se prikazao i parali mu oklop iz koga bi u mlazu potekla sluz prije
nego što bi ponovo nestao. Usprkos zadobivenim ranama, Tkalac je otkidao velike
komade tkiva i velike količine sirove, katranaste krvi s pomahnitalog moljca-gasitelja.
Moljac i pauk napadali su jedan drugoga u ludom vrtlogu. Napadali su i parirali
jedan drugoga takvom brzinom da je to bilo nemoguće pratiti.
Kada su uzletjeli, moljci su razbili pokrov od snova iznad grada. Stigli su do
onog nivoa na nebu u kojem su ti mentalni valovi zbunjivali rukooklijevala.
Bilo je očigledno da i moljci mogu njih osjetiti. Zbunili su se i njihova zbijena
formacija se na trenutak raspala. Najmanji od moljaca, zgrčenog tijela i zakržljalih
krila, odvojio se od ostalih i izvio čudovišni jezik.
Golemi jezik je zadrhtao i munjevito se ponovo smotao u čeljust iz koje su se
cijedile bale.
Najmanji moljac se počeo luđački i besciljno vrtjeti u zraku, kružeći oko surovog
Tkalca i njegovog plijena. Zatim je na trenutak zastao oklijevajući u zraku i obrušio se
prema istoku i Sivokrivu.
Dezerterstvo zakržljalog mladunčeta zbunilo je moljce gasitelje. Razdvojili su se
na nebu, okretali glave s jedne na drugu stranu i divlje šibali antenama.
Opčinjeni lijevi se uzbuđeno povukoše.
sada! reče jedan. Zbunjeni su i zaposleni, napadnimo s Tkalcem! Bespomoćno
su zadrhtali.
spreman za pljuvožigosanje, rekao je pas-rukooklijevalo Spasu-rukooklijevalu.
Moljci su se sve više udaljavali jedni od drugih i od para koji se borio u sredini,
a onda su se odjednom okrenuli u zraku. Lijevi vrisnuše jedni na druge.
napad! povikao je jedan, lijevi parazit na mršavom službeniku. Po glasu mu se
moglo čuti da se izbezumio od straha, napad!
Starica, ljudsko biće, iznenada je suknula kroz zrak, jer je uplašeni lijevi natjerao
svog desnog da pojuri. Upravo u tom trenutku jedan od moljaca se okrenuo i našao
licem u lice s parom rukooklijevala i njihovim domaćinima.
U istom trenutku su se druga dva moljca zajedno zaletjela i jedan od njih je zario
masivno koštano koplje u Tkalčev napuhnut trbuh. Kada se golemi pauk propeo, drugi
moljac mu je nabacio oko vrata laso od pipka podijeljenog na segmente i smotanog u
spiralu. Tkalac je iz noći prešao u drugu neku dimenziju, ali ga je pipak, kad mu se
zategnuo oko vrata, zauzdao i napola vratio iz nabora u prostoru.
Tkalac se podizao i nastojao se osloboditi, ali lijevi to gotovo da nisu vidjeli.
Treći moljac se obrušio prema njima.
Desni ništa nisu vidjeli, ali su osjetili užasnuto psihičko zavijanje lijevih dok su
se trudili da u svojim zrcalima prate moljca koji se približavao.
pljuvožigosanje! zapovjedio je službenik-rukooklijevalo svojem desnom,
smjesta!
Tijelo domaćina, a to je bila starica, otvori usta i izbaci smotani jezik. Oštro je
udahnula i pljunula što je jače mogla. S njezinog jezika se skotrljao snažni mlaz
zapaljivog plina i veličanstveno planuo na noćnom nebu. Veliki kotrljajući oblak
plamena zaletio se na moljca-gasitelja.
Dobro je naciljao, ali je lijevi u strahu pogrešno procijenio trenutak. Desni je
pljuvožigosao prerano. Vatra je za sobom ostavila masnu brazdu i rasplinula se prije
nego što je dotakla tijelo moljca. Kada se plamen ugasio, moljca više nije bilo.
Lijevi su u panici zapovjedili svojim desnima da se okreću u zraku dok ne
pronađu to stvorenje, stanite stanite! vrisnuo je pas-rukoo-klijevalo, ali nitko nije
obratio pozornost na njegovo upozorenje. Rukooklijevala su besciljno poskakivala po
nebu, poput otpadaka po moru, okrećući se na sve strane, i uzbuđeno zureći u zrcala.
tamo, zakriještala je mlada žena-lijevi, ugledavši moljca koji se nemilosrdno
obrušavao na grad poput bačenog sidra. Ostala rukooklijevala se okrenuše na nebu
kako bi ga uhvatili u svojim zrcalima, ali istog časa su svi u zboru vrisnuli, jer su se
našli licem u lice s jednim drugim moljcem.
On je letio iznad njih dok su oni tragali za njegovim subratom, tako da im se
našao pred očima čim su se okrenuli. Jasno su ugledali njegova raširena krila
neposredno ispred svojih zrcala.
Mladić-lijevi uspio je zatvoriti oči svojeg domaćina i zapovjediti svojem
desnom da se okrene i pljuvožigoše. Uspaničeni desni, čiji je domaćin bilo dijete,
pokušao je poslušati i odaslao je gustu spiralu zapaljenog gasa, popljuvavši i par
rukooklijevala koji se nalazio pokraj njega u zraku.
prepravljeni-desni i njegova kepri-lijeva prodorno kriknuše kada su se zajedno
sa svojim domaćinima zapalili. Strmoglavili su se sa neba poput prinesene žrtve.
Vrištali su u agoniji sve dok nisu umrli na pola puta do tla. Krv im je proključala, a
kosti popucale od strašne vrućine prije nego su pali u Katran. Nestali su u prljavoj
vodi s čije površine se podigao oblak šišteće pare.
Žena-lijevi lebdjela je zarobljena. Posuđene oči su joj se zacaklile dok je
gledala u oluju uzoraka na krilima moljca-gasitelja. Snovi lijevog, koji su se iznenada
rascvjetali kad je bio hipnotiziran, skliznuše kroz kanal do njegovog desnog.
Vodijanoj-rukooklijevalo se trgnuo kad ga je preplavila ta bizarna kakofonija uma koji
se otvarao. Shvatio je što se dogodilo. Zastenjao je u užasu kroz usta svoga domaćina
i počeo petljati oko traka kojima su lijevi i njegov domaćin bili privezani za njegova
leđa. Desni je čvrsto zatvorio svoje vodijanojske oči, iako je preko njih imao povez.
Dok je pokušavao raspetljati trake, od straha je nasumice pljuvožigosao.
Izbacivao je zapaljivi plin u velikim mlazovima i ukrašavao noć. Rub oblaka umalo
nije zahvatila spoj Spas-rukooklijevalo koje je pokušavalo poslušati uspaničene
mentalne zapovjedi svojeg lijevog. Kilometrima se vrtio ne bi li izbjegao narastajuću
kuglu vrućeg zraka i pri tom naletio na ranjenog moljca.
Stvorenje je zadrhtalo od boli i straha. Tkalca su uspjeli odvući napaćenog tijela
moljca-gasitelja, ali je on nastavio sav jadan padati prema svojem gnijezdu. Po tijelu
je imao otvorene rane, zglobovi su mu bili smrskani i trpio je strašne bolove. U
takvom stanju nije bio zainteresiran za hranu. Bolno se naježio kad su se Spas-
rukooklijevalo i njegov pas-lijevi zaletjeli u njega. No ranjeni moljac-gasitelj je i
dalje opasan. Razdražljiv, zgrčio se i izbacio dva golema biotička zupca nalik na
škarama za živicu koji odsjekoše glave Montjohnu Spasu i psu, škljocnuvši samo
jednom, brzo i sablasno.
Glave su odletjele u mrak.
Rukooklijevala su ostali živi i svjesni, ali bez mozga svojih domaćina nisu mogli
upravljati njihovim umirućim tijelima. Leševi čovjeka i psa su se grčili i plesali u
posthumnom napadu. Krv je šikljala i u snažnim mlazovima i zalijevala tijela, koja su
se prevrtala kroz zrak, i rukooklijevala koji su jadikovali i stezali prste.
Ostali su svjesni sve do kraja, sve dok nisu tresnuli o beton stražnjeg dvorišta u
Nižoj Spirali, napravivši bizarnu kašu od mesa i djelića kostiju. Oni i njihovi
obezglavljeni domaćini su se doslovno raspali. Kosti su im bile pretvorene u prah, a
tijela nepovratno spljeskana.
Vodijanoj s povezom preko očiju je gotovo uspio razvezati kožnato remenje koje
ga je vezalo za ženu-rukooklijevalo čiji je um zarobio moljac-gasitelj. Međutim, kada
je vodijanoj-desni trebao razvezati posljednji čvor i nestati na nebu, moljac-gasitelj je
odlučio pogostiti se.
Omotao je insektolike ruke oko svojeg plijena i čvrsto ga stegnuo. Privukao je
ženu k sebi i gurnuo joj svoj ispitujući jezik u usta. Zatim je počeo piti snove
rukooklijevala. Moljac-gasitelj je pohlepno sisao.
Bila je to bogata mješavina. Ostaci misli ljudskog bića domaćina kružili su poput
mulja ili taloga kave kroz um rukooklijevala. Moljac-gasitelj je obuhvatio ženino
tijelo i privukao ga, probivši mlitavo meso vodijanoja prikvačeno za njezina leđa
njegovim udovima tvrdim poput kosti. Desni je vrisnuo od straha i iznenadne boli,
omogućivši moljcu da okusi užas u zraku. Ovaj se na trenutak zbunio, ne znajući što bi
mislio o ovom drugom umu koji je izniknuo tako blizu njegovog obroka. Ali brzo se
oporavio i stegnuo čvršće, odlučivši nastaviti s gozbom i nakon što dokrajči prvo jelo.
Tijelo vodijanoja nije se moglo osloboditi, dok je moljac isušivao njegovog
lijevog putnika. Otimao se i vikao, ali nije mogao umaknuti.
Malo više u zraku, iza svog subrata koji se gostio, moljac-gasitelj koji je uhvatio
Tkalca u stupicu šibao je svojim bodljikavim repom oblika pipka kroz različite
dimenzije. Golemi pauk se čas pojavljivao na nebu, a čas nestajao s njega mahnitom
brzinom. Svaki put kad bi se pojavio, Tkalac bi počeo padati, zahvaćen nemilosrdnom
silom gravitacije. Zatreperio bi i nestao u nekom drugom prostoru, odvlačeći za
sobom nazubljeni harpunski vrh pipka, zariven u svoje tijelo. U tom drugom prostoru
skakao je i pokušavao osloboditi se napadača, prije nego se pojavi u ovozemaljskoj
dimenziji. Pritom se koristio svojom težinom kao uporištem, a nakon toga bi ponovo
nestao.
Moljac-gasitelj je bio uporan, prevrtao se u zraku oko svoga plijena i nije mu
dopuštao bijeg.
Rukooklijevalo službenik uplašeno je nastavljao svoj uzrujani monolog. Tražio je
svog sudruga lijevog, u tijelu mlađeg, mišićavog muškarca.
mrtvi svi mrtvi naši drugovi, vrištao je on. Ponešto od onoga što je vidio, kao i
dio njegovih osjećaja, slilo se niz kanal u glavu njegovog desnog. Staričino tijelo
nesigurno je skrenulo.
Drugi lijevi pokušao je ostati pribran. Okretao je glavu s jedne na drugu stranu,
trudeći se da zvuči autoritativno, stani, zapovjedio je odlučno. Zagledao se kroz
zrcalo u tri moljca iza sebe: ranjeni je šepao kroz zrak, spuštajući se k svom
skrivenom gnijezdu; gladni je srkao umove zarobljenih rukooklijevala; a onaj koji se
borio i dalje se bacakao poput morskog psa, pokušavajući Tkalcu otrgnuti glavu.
Lijevi je gurnuo svog desnog malo bliže, sada ih sredi, pomislio je on, i uputio
poruku svom sudrugu, pljuvožigoši svom jačinom, uzmi dva. pojuri ranjenog.
Iznenada je počeo okretati glavu s jedne na drugu stranu i u tom trenutku mu je
pobjegla tjeskobna misao, gdje je drugi? kriknu on.
 A taj drugi moljac-gasitelj, onaj koji je pobjegao staričinom plamenu i
elegantnim poniranjem nestao s vidika, napravio je razvučenu petlju iznad krovova.
Potom se vratio, leteći sporo i tiho, nakon što je prethodno prikrio šareni uzorak na
krilima da bi se tako kamufliran mogao sakriti naspram oblaka. Sada se zaletio i
pojavio u iznenadnom vrtlogu tamnih boja, svjetlucavoj mrlji hipnogogičnih uzoraka.
Stvorio se s druge strane rukooklijevala, pred očima lijevog. Taj lijevi, u tijelu
mladog muškarca, trgnuo se u šoku kada je ugledao tu zvijer grabljivicu raširenih
krila. Lijevi je osjetio kako mu um postaje mlitav pred tim ponoćnim bojama koje su
se uzburkale i mutirale na krilima moljca-gasitelja.
Osjetio je trenutni užas, a potom i žestok i nerazumljiv nalet snova...
... a potom ponovo užas, i on se strese, dok se njegov strah miješao sa
očajničkom radošću kad je shvatio da ponovo misli.
Kada se suočio s dva neprijatelja, moljac-gasitelj je na trenutak zastao, a potom
se blago savio u zraku. Promijenio je kut pod kojim je lebdio, tako da je zavodljiva
prednja strana njegovih krila sada bila okrenuta prema službeniku i starici koja ga je
nosila. Uostalom, oni su bili ti koji su ga pokušali spaliti.
Oslobođeni lijevi ugledao je masivno tijelo moljca-gasitelja ispred sebe, vidio
je kako mijenja kut u odnosu na njega i skriva krila. Sa svoje lijeve strane ugledao je
staricu koja je nervozno okretala glavu ne znajući što se događa i vidio je neizoštren
pogled službenika.
sada spali ga sada sada! pokušao je doviknuti lijevi starici preko zračne struje.
Desni je napućio njezine usne i spremio ih za pljuvožigosanje, ali je golemi moljac
takvom brzinom premostio udaljenost između njih da ga čak nisu ni vidjeli, pa
privukao rukooklijevala k sebi, slineći poput izgladnjelog čovjeka.
Uslijedila je eksplozija mentalnog vrištanja. Starica je počela bljuvati vatru koja
ništa nije mogla moljcu-gasitelju koji ju je čvrsto stezao, i koja se isparavala u
zgrušanom zraku.
Još dok ga je potresao val užasa, posljednji lijevi, u tijelu čovjeka koje je
uzjahalo malog beskućnika, ugleda zastrašujuću priliku u svom zrcalu na kacigi. Na
trenutak su se pojavile čeljusti Tkalca, i harpunast rep moljca-gasitelja, koji ga je
napao. Rep je bio otrgnut, neravno odsječen i ostavljen da bljuje krv. Moljac je
kriknuo u sebi kad je bio prisiljen osloboditi Tkalca koji se više nije pojavio, a potom
je pohitao kroz topli noćni zrak prema paru rukooklijevala.
Onda je lijevi ugledao i moljca ispred sebe, koji je podigao pogled sa svojeg
obroka, izvio glavu preko ramena svoje žrtve i mahnuo mu lagano i prijeteći antenom.
Moljci su bili i ispred i iza njega. Desni, u čvrstom tijelu malog uličnog derana,
je zadrhtao i nastavio čekati zapovijedi.
obruši se! iznenada krikne lijevi, izluđen od straha, obruši se i bježi! misija se
prekida! sam i proklet, bježi, bljuvožigoši i leti!
 Snažan val panike oblio je um desnog. Djetetovo lice se zgrčilo od užasa i on
počne bljuvati vatru. Zaronio je prema novokrobuzonskom kamenju koje se znojilo i
njegovom vlažnom i trulom drvetu, poput duše koja se strmoglavljuje u pakao.
obruši se obruši se obruši se! vrištao je lijevi dok su moljci svojim zlim
jezicima lizali trag od užasa kojeg je ostavljao za sobom.
Noćne sjene grada posegnuše uvis poput prstiju i privukoše rukooklijevala natrag
prema gradu kojeg nije više obasjavalo sunce, gradu ovozemaljske izdaje i opasnosti,
što dalje od ludog, neprobojnog, neizrecivog zla u oblacima.
 Četrdeseto poglavlje

Isaac je prokleo Konstrukta Vijeće i zatražio da bude oslobođen. Iz nosa mu je

curila krv i zgrušavala mu se u bradi. Malo dalje od njega, Yagharek i Derkhan su se
bacakali u rukama konstrukta koji su ih zarobili. Polako su posustajali od umora.
Shvatili su da su uhvaćeni u zamku.
Kroz izmaglicu migrene, Isaac je vidio kako veliki Konstrukt Vijeće podiže
koščatu metalnu ruku prema nebu. U istom trenutku, skvrčeni i krvavi čovjek avatar
pokazao je uvis istom rukom, poput pomaknutog vizualnog odjeka.
"Dolazi", objavio je Vijeće mrtvim glasom ljudskog bića.
Isaac je bijesno zaurlao i podigao glavu put neba. Otimao se i trzao glavom s
jedne na drugu stranu, u uzaludnom naporu da zbaci kacigu.
Ispod niskih oblaka ugledao je golem razapet lik koji se nasumice približavao
preko neba. Posrtao je i kaotično napredovao u želji da čim prije stigne do plijena.
Derkhan i Yagharek su ga ugledali i ukočili se.
Zbunjeno organsko obličje približavalo se sve bliže i bliže, silnom brzinom.
Isaac je zatvorio oči, ali ih je potom ponovo otvorio. Morao ga je vidjeti.
Moljac je bio sve bliže. Na kraju se naglo zaustavio i nastavio kružiti nisko i
polako iznad rijeke. Njegovi raznoliki udovi su se širili i skupljali. Njegovo tijelo je
snažno zadrhtalo.
Čak i s ove udaljenosti, uza sav strah koji ga je bio obuzeo, Isaac je primijetio da
je moljac-gasitelj koji mu se približavao bijedni primjerak u usporedbi s užasnom i
savršenom grabljivicom koja je uzela Barbilu. Gotovo nasumice postavljeni
pršljenovi i zbrčkano meso koji su sačinjavali tu grabljivicu, grčili su se i trzali
tvoreći nekakvu nezamislivu, neljudsku simetriju. Stanice su se množile poput
opskurnih i imaginarnih brojeva. Ovaj, međutim, ovo gladno lepetavo stvorenje
skvrčenih ekstremiteta i iskrivljenih i nedovršenih tjelesnih segmenata, s tupim
oružjima koja su ostala omotana čahurom... ovo je bila nakaza, deformirano stvorenje.
Bio je to moljac-gasitelj kojeg je Isaac hranio razblaženom hranom. Moljac koji
je okusio sokove iz Isaacove glave, dok je drhtao nafiksan snovosranjem. Izgleda da
je on i dalje tragao za tim okusom, tom prvom sladokusnom najavom čišće hrane.
Njegovo neprirodno rođenje bilo je početak svih nevolja, shvati Isaac.
"Oh slatkog mu Klepetala", prošaptao je Isaac drhtavim glasom, "Vražjeg mu
repa... Neka mi je Bog na pomoći..."
Moljac-gasitelj se spustio, podigavši oblak industrijske prašine. Zatim je smotao
krila.
Čučnuo je povijenih i napetih leđa, poput kakvog ratobornog majmuna. Držao je
okrutne ruke - iako su imale puno mana, ipak su bile opake i moćne - poput lovca
spremnog za ubojit napad. Polagano je okretao dugačku, tanku glavu s jedne na drugu
stranu te opipavao okolni zrak antenama koje su mu stršile iz očnih duplji.
Konstrukti u njegovoj blizini su se jedva primjetno meškoljili.
Moljac-gasitelj uopće na njih nije obratio pažnju. Njegova okrutna, surova usta
se otvoriše i izbaciše pohotni jezik koji je iznad okupljenih zapalucao poput goleme
trake.
Derkhan je zastenjala i moljac se stresao.
Isaac joj je pokušao doviknuti neka bude mirna, neka mu ne dopusti da je osjeti,
ali je shvatio da je ostao bez glasa.
Valovi Isaacovog uma oscilirali su poput otkucaja srca i žarili i palili
psihosferom u udubljenju. Moljac ih je mogao okusiti, prepoznao je u njima istu onu
um-tekućinu za kojom je i ranije tragao. Ostale male poslastice koje je hvatao nisu
bile ništa u usporedbi s ovom, predstavljale su tek bijedne ostatke, dok je ovo bila
prava gozba.
Moljac-gasitelj je zadrhtao od žudnje te okrenuo leđa Yaghareku i Derkhan. Sada
je gledao Isaaca. Polako se uspravio na četiri svoja uda, otvorio usta i piskavo
zasiktao poput kakvog djeteta. Potom je raširio hipnotizirajuća krila.
Isaac je pokušao na trenutak zatvoriti oči. Maleni dio njegovog mozga koji je bio
zahvaćen adrenalinom pravio je planove za bijeg.
No bio je strašno umoran i zbunjen i osjećao se tako jadno, jer ga je sve boljelo
pa je zakasnio. Ugledao je krila moljca-gasitelja kao kroz maglicu, nejasno.
Valovita plima boja razmotavala se poput anemona i nježno i tajanstveno se
prelijevala u očaravajućim nijansama. S obje strane moljčevog tijela klizile su poput
lopova savršeno istovjetne boje noći koje su zarobile Isaacove optičke živce i
razmazivale se po njegovom umu.
Isaac je vidio kako moljac-gasitelj preko opustošenog tla polako kreće prema
njemu, vidio je ta savršeno simetrična krila kako se povijaju i blago podrhtavaju,
privlačeći ga svojom omamljujućom razmetljivošću.
A onda se njegov um raspao poput zamašnjaka. Sada je bio svjestan samo lokve
snova. Iz njega pokuljaše sjećanja, utisci, žaljenja.
Ovo nije bilo nimalo slično snovosranju. Nije bilo neke jezgre u njemu na koju bi
mogao usredotočiti pogled kako ne bi izgubio razum. Ovo nisu bili snovi koji su
napadali izvana. Ovo su bili njegovi snovi i nije bilo njega kako bi gledao njihovo
previranje. On sam predstavljao je nalet slika, on je bio to sjećanje i simbol sjećanja.
Isaac je bio sjećanje na roditeljsku ljubav, duboke seksualne fantazije, pustolovine,
logičke pogreške, sjećanje na veličanje sjećanja na samoga sebe, mutirajuća masa
poduma koji trijumfira nad racionalnim i saznanjem, a istodobno i odraz koji je to
iznjedrio. Predstavljao je užasne i zastrašujuće međusobno povezane naboje
podsvijesti sanjanja

sanjanje

ono je

prestalo

prestalo iznenada i Isaac je zaurlao kada se na njega obrušila stvarnost od koje

je ostao bez daha.
Počeo je pomahnitalo treptati kada se njegov um naglo raslojio i podsvijest se
vratila na svoje mjesto. Progutao je slinu. Imao je dojam da će mu u glavi implodirati
dok se pokušavao sastavljati iz kaosa preostalih ostataka.
Čuo je Derkhan kako završava nekakvu objavu.
"... nevjerojatno!" vikala je ona. "Isaac? Isaac, čuješ li me? Jesi li dobro?"
Isaac je na trenutak zatvorio oči, a onda ih je lagano otvorio. Pred njim je
ponovo bila noć.
Krenuo je naprijed četveronoške i teturajući. Shvatio je da ga konstrukt više ne
drži i da stoji. Podigao je pogled i obrisao krv s lica. Tek je poslije jednog trenutka
uspio shvatiti što se događa pred njegovim očima.
Derkhan i Yaghareka nitko više nije držao i oni su stajali na rubu čistine.
Yagharek je zbacio kapuljaču i otkrio svoju veliku ptičju glavu. Oboje su stajali kao
da su zaleđeni u akciji, spremni potrčati ili skočiti u bilo kojem smjeru. Oboje su
netremice gledali u središte arene prekrivene smećem.
Ispred Isaaca se nalazilo nekoliko većih konstrukta koji su bili iza njega kad se
moljac spustio. Besposleno su se vrtjeli na mjestu oko jedne goleme razmrskane
stvari.
Nad prostorom u udubljenju gdje je bio Konstrukt Vijeće nadvila se golema ruka
dizalice s koje su visjeli lanci. Ona se bila udaljila od rijeke, ljuljajući se prešla je
preko malog obrambenog zida od smeća i umirila se nad samom sredinom tog
prostora.
Točno ispod nje, rasprsnuti u milijun opasnih djelića, nalazili su se ostaci
nekakvog golemog drvenog sanduka-kocke, mnogo višeg od čovjeka. Kroz polomljene
drvene zidove rasipao se teret, čitava planina od željeza, ugljena i kamena, kaotična
gomila najkrupnijeg smeća s deponija u Sivokrivu.
Gomila smeća polako se rasipala cureći kroz uništene strane sanduka, stvarajući
stožac.
A ispod te gomile, trzao se i nemoćno koprcao, ispuštajući patetične zvukove,
moljac-gasitelj od kojeg je ostala samo gomila uništenog egzoskeleta, tkiva koje se
cijedilo i polomljenih krila.
"Isaac, jesi li vidio?" siknula je Derkhan.
On je odmahnuo glavom, očiju razrogačenih od zaprepaštenja. Polako je uspio
ustati.
"Što se dogodilo?" nekako je procijedio. Vlastiti glas mu je zvučao šokantno
stran.
"Bio si u njegovoj vlasti skoro cijelu minutu", brzo mu je rekla Derkhan.
"Dočepao te se... Vrištala sam, ali ti si već bio gotov... a onda... a onda su se
konstrukti pokrenuli." Zagledala se u njega, prisjećajući se. "Krenuli su prema njemu,
i on ih je uspio nekako osjetiti... kao da je bio zbunjen i... i zbunjen. Malko se
povukao i još više raširio krila, tako da su ona zračila bojom i prema konstruktima i
prema tebi, ali oni su se ipak nastavili približavati."
Derkhan posrćući krene k njemu. Krv joj se slijevala niz obraz iz stare rane koja
se ponovo otvorila. U širokom luku zaobišla je napola zgnječenog moljca-gasitelja,
koji je, dok je prolazila pokraj njega, zameketao nemoćno i preklinjući poput kakvog
janjeta. Uplašeno ga je gledala, ali on joj ništa nije mogao; bio je prikovan i uništen.
Krila su mu bila slomljena i zatrpana smećem.
Derkhan se spustila na tlo pokraj Isaaca, ispružila ruke i ščepala ga za ramena
rukama koje su se žestoko tresle. Nervozno je još jednom pogledala prema
zarobljenom moljcu-gasitelju, a onda se zagledala Isaacu u oči.
"Nije im mogao ništa! Nastavili su se približavati, a on se... on se povlačio...
Krila je i dalje držao raširena tako da mu ti nisi mogao pobjeći, ali se uplašio... i
zbunio. Istodobno, dok se on povlačio, i dizalica se pomicala! On je nije mogao
osjetiti, mada se tlo treslo. Onda su se konstrukti zaustavili, moljac je čekao... i na
kraju je sanduk poletio na njega."
Okrenula se da pogleda gomilu organske sluzi i rasutog smeća koje je zagađivalo
tlo. Moljac-gasitelj je dirljivo jadikovao.
Avatar Konstrukta Vijeća dolazio je iza njezinih leđa, preko tla prekrivenog
smećem. Dok je prolazio na metar i pol od moljca-gasitelja, ovaj je izbacio jezik i
pokuša ga omotati oko njegovog članka. Međutim, bio je prespor i slab, tako da ovaj
nije morao čak ni zastati kako bi ga izbjegao.
"Nije u stanju osjetiti moj um. Ja sam za njega nevidljiv", rekao je čovjek. "A i
kad me čuje, kada primijeti približavanje moga golemoga tijela, moja psiha ostaje za
njega neprozirna i imuna na njegovo zavođenje. Na njegovim krilima postoje uzroci
složenih oblika, koji postaju još složeniji pri brzom i ubrzanom gibanju... i to je sve.
Ja ne sanjam, der Grimnebuline. Ja sam računski stroj koja je izračunao kako da
misli. Ja ne sanjam. Nemam neuroze niti skrivene kutke u umu. Moja svijest je uzlazna
funkcija mog kapaciteta obrade podataka, a ne neka barokna stvar koja niče iz vašeg
uma, sa svojim skrivenim sobičcima na tavanu i u podrumima. U meni nema ničega što
bi moljcu moglo poslužiti kao hrana. On ostaje gladan. Ja ga mogu iznenaditi." Čovjek
se okrenuo da pogleda u ostatke moljca koji je stenjao. "Ja sam ga u stanju ubiti."
Derkhan se zagledala u Isaaca.
"Stroj koji misli..." dašćući je izgovorila. Isaac je polako kimnuo.
"Zašto si me izložio tome?" upita on drhtavo, ugledavši krv koja mu je još curila
iz nosa i kapala po suhom tlu.
"To su bile moje matematičke procjene", odvrati on jednostavno. "Izračunao sam
da ću te na taj način najlakše uvjeriti koliko vrijedim, a istodobno i ubiti jednog od
moljaca. Premda najmanje opasnog."
Isaac je vrtio glavom. Bio je iscrpljen i sve mu se to gadilo.
"Znaš..." obrecnu se on. "U tome i je prokleti problem s prevelikom logikom...
Nema mjesta za varijable poput glavobolja..."
"Isaac", uzbuđeno ga oslovi Derkhan. "Imamo ih! Možemo uporabiti Vijeće kao...
naše oružje. Možemo zbrisati moljce!"
Yagharek im je prišao, zastao na nekoliko koraka iza njih, i ostao čučati na mjestu
do kojeg je dopirao njihov razgovor. Isaac ga je pogledao i duboko se zamislio.
"Prokletstvo", izgovori on polako. "Umovi bez snova."
"S ostalima neće biti tako lako", rekao je avatar. Podigao je pogled, jednako kao
i glavno tijelo Konstrukta Vijeća. Goleme reflektorske oči su se uključile u djeliću
sekunde i odaslale prema nebu snažne pruge svjetlosti koje su se, dok su ga
pretraživale, suzile u tanak snop. Tamne sjene projurile su kroz zamke reflektora koje
su se kretale. Bile su toliko nejasne da su ih jedva opazili.
"Dvojica su" rekao je avatar. "Ovamo ih je doveo umirući vapaj ovog njihovog
srodnika."
"Jebi ga!" uznemireno povika Isaac. "Što ćemo sad?"
"Neće doći", odgovori čovjek. "Oni su brži, jači i nepovjerljiviji od njihovog
zaostalog brata. Jasno im je da nešto nije kako treba. U stanju su okusom osjetiti
jedino vas troje, ali mogu osjetiti i fizičke vibracije svih mojih tijela. Ta razlika ih
čini nervoznima. Oni neće doći."
Isaac, Derkhan i Yagharek polako odahnuše.
Međusobno su se pogledavali, a onda svi troje pogledaše avatara koji je bio
sama kost i koža. Moljac-gasitelj iza njih zavijao je u smrtnoj agoniji. Na njega nitko
nije obraćao pozornost.
"Što ćemo sad?" upitala je Derkhan.
Nekoliko minuta kasnije, treperave, zlokobne sjene iznad njihovih glava
nestadoše. Pokrov od košmarne energije izgleda da se na nekoliko sati podigao s
malog opustošenog dijela grada, okruženog duhovima industrije.
Iako su bili iscrpljeni, Isaac i Derkhan, pa čak i Yagharek osjetiše neku vrstu
poleta zbog uspjeha Vijeća. Isaac je prišao umirućem moljcu i počeo proučavati
njegovu izubijanu glavu, njegove neraspoznatljive i nelogične crte lica. Derkhan je
željela da ga se spali, kako od njega ništa ne bi ostalo, ali avatar to nije htio dopustiti.
Želio je zadržati glavu tog stvorenja, kako bi je proučio kada bude imao malo više
vremena i naučio nešto o umu moljca-gasitelja.
Stvorenje se grčevito držalo za život sve do pola tri ujutro. A onda je zastenjalo,
iz usta mu je potekla pljuvačka koja je zaudarala na limunsku kiselinu i izdahnulo.
Drhtavo je oslobodio nagomilanu tuđu žalost i taj drhtaj se brzo raširio preko
deponija, dok su njegove empatičke nervne stanice u grču odumirale.
Na deponiju je zavladao potpuni spokoj.
Avatar se pridružio ljudima i garudi i sjeo pokraj njih. Upustiše se u razgovor.
Pokušavali su skovati kakav-takav plan. Čak je i Yagharek govorio i iz njegovih riječi
izbijalo je neko tiho uzbuđenje. On je bio lovac. Znao je kako se postavljaju zamke.
"Ne možemo ništa poduzeti dok ne saznamo gdje se ta prokleta stvorenja nalaze",
primijeti Isaac. "Ili ćemo krenuti u lov na njih ili ćemo samo sjediti i izigravati mamac
u nadi da će ta kopilad doći baš po nas, iako im u gradu stoje na raspolaganju milijuni
duša."
Derkhan i Yagharek kimnuše u znak slaganja.
"Ja znam gdje se nalaze" obavijestio ih je avatar.
Ostali se zapanjeno zagledaše u njega.
"Znam gdje se kriju", reče on. "Znam gdje im je gnijezdo."
"Kako?" prosiktao je Isaac. "Gdje?" U uzbuđenju je ščepao avatara za ruku,
doživio šok i brzo se povukao. Unio se avataru u lice i ponešto od užasa kojeg je
vidio na njemu ostavi na njega snažan dojam. Jasno je nazirao obod odsječenog dijela
lubanje odmah ispod presavijene kože, prljavo bijele i zaprljane ostacima krvi. Vidio
je krvavi kabel zariven u složeni nabor na dnu šupljine u čovjekovoj glavi iz koje mu
je bio iščupan mozak. Avatarova koža bila je suha, kruta i hladna, kao kod sušenog
mesa.
"Svi Ja su slijedili napade. Usporedio sam datume i mjesta. Pronašao sam
međusobne odnose i sistematizirao ih. Unio sam i dokaze koje su pribavile kamere i
kompjuterizirani strojevi čije informacije kradem, dokaze o neobjašnjivim oblicima
na noćnom nebu, sjenama koje ne odgovaraju niti jednoj rasi koja živi u gradu. Postoje
složeni uzorci. Ja sam ih formulirao. Neke mogućnosti sam odbacio, a na preostale
sam primijenio matematičke programe visoke razine. Kada postoje brojne nepoznate
varijable, nemoguće je biti potpuno siguran. Ali prema raspoloživim podacima, s
vjerojatnošću od sedamdeset osam posto, gnijezdo se nalazi ondje gdje ja tvrdim da
se nalazi. Moljci žive u Staklenika, iznad naroda kaktusovaca, u Riječnokoži."
"Prokletstvo", siktao je Isaac, poslije kratke tišine. "Jesu li oni životinje? Ili su
lukavi? Što god da su, zanimljivo je. To je daleko najbolje mjesto koje mi pada na
pamet."
 "Zašto?" neočekivano upita Yagharek.
Isaac i Derkhan ga pogledaše.
"Novokrobuzonski kaktusovci nisu poput onih koji žive u Cymehu, Yag", rekao je
Isaac. "Ili bi točnije bilo reći da jesu, i da je problem upravo u tome. Bez sumnje si
imao posla s njima u Shankellu. Znaš kakvi su. Ovdašnji kaktusovci su ogranak istih
onih pustinjskih kaktusovaca koji su došli na sjever. Ne znam ništa o drugima,
planinskim kaktusovcima ili onima iz stepa na istoku. Ali poznajem južnjake i mogu ti
reći da se njihov stil života ovdje nikada nije primio." Napravio je stanku, uzdahnuo i
počešao se po glavi. Bio je iscrpljen i glava ga nije prestajala boljeti. Morao se
sabrati i razmišljati, iako mu je cijelo vrijeme pred očima bila samo Lin. Progutao je
slinu i nastavio.
"Sav onaj napuhani mačizam koji je na snazi u Shankellu ovdje na sjeveru je
počeo djelovati sumnjivo. Ako mene pitaš, upravo zbog toga su i sagradili Staklenik.
Zato da bi i u Novom Krobuzonu imali odvratni mali dio Cymeha. Kada je Staklenik
podignut, dobili su posebne zakonske olakšice... samo bogovi znaju kako su to uspjeli.
Formalno gledano, to je nezavisno područje. U njega ne može ući nitko bez
dopuštenja. To mora poštovati čak i militia. Unutra su na snazi njihovi zakoni i sve
ostalo je njihovo. Svima je jasno da je to šala. Slobodno se možeš kladiti u vlastitu
guzicu da Staklenik ne može opstati bez Novog Krobuzona. Gomile kaktusovaca, tih
osornih klipana, svaki dan izlazi iz nje, odlazi na posao i donosi šekele u Riječnokožu.
Novi Krobuzon je vlasnik Staklenika. I ni na trenutak, nikada nisam pomislio da
militia ne može tamo ući kad god to poželi. Međutim, Parlament i gradonačelnici
pristaju na ovu komediju. Ne možeš jednostavno ušetati u Staklenik, Yag, a ako i uđeš
unutra... neka sam proklet ako znam što unutra možeš očekivati.
Hoću reći, kolaju glasine. Ima, dakako, ljudi koji su bili unutra. A tu su i priče o
tome što je militia vidjela kroz kupolu iz svojih zrakoplova. Ali većina nas -
uključujući tu i mene - nema pojma što se događa tamo unutra niti znaju kako bi tamo
ušli."
"Mogli bismo ući", umiješala se Derkhan. "Možda će Golub dopuzati natrag,
privučen tvojim zlatom. Ha? Ako se vrati, kladim se da nas on može uvesti unutra.
Nemoj mi reći da u Stakleniku nema zločina. Ja u to ne vjerujem." Vidjelo se da je
bijesna. Oči su joj odlučno sijale. "Vijeće", oslovila ga je i okrenula se prema golom
čovjeku. "Imaš li bilo koga... od tebe... u Stakleniku?"
Avatar je odmahnuo glavom.
"Kaktusovci ne koriste mnogo konstrukte. Nitko od mene nije bio unutra. Upravo
zato ne mogu točno reći gdje se nalaze moljci-gasitelji. Osim da spavaju unutar
kupole."
Dok je avatar govorio, Isaacu je iznenada nešto palo na pamet.
Mozgao je o problemu, smišljao kako bi ušao u Staklenik, a onda je sa
zaprepaštenjem shvatio da može jednostavno sve ovo ostaviti za sobom. Sjetio se
Lemuelovog očajničkog savjeta: prepusti to profesionalcima.
Tada je samo iznervirano odmahnuo rukom, ali mu je sada postalo jasno da bi
upravo to mogao učiniti. Postojalo je tisuću raznih načina na koje je posredno mogao
obavijestiti policiju: država je do krajnjih granica olakšala cinkarenje. On sada zna
gdje se nalaze moljci-gasitelji: može to dojaviti vladi koja ima silu, lovce i
znanstvenike, kao i golema sredstva. Može ih obavijestiti gdje se nalazi gnijezdo
moljaca-gasitelja i pobjeći. Neka ih militia lovi umjesto njega, neka oni ponovo
pohvataju ta čudovišta. Moljac koji je njega lovio bio je mrtav: nije se morao više
ničega posebno bojati.
Ta mogućnost ga je pogodila kao grom iz vedra neba.
Međutim, ni na trenutak nije pao u iskušenje da tako doista i postupi.
Isaac se sjetio kako su ispitivali Vermishanka. Pokušao je ne pokazati koliko se
boji, ali bilo je sasvim očigledno kako uopće ne vjeruje da je militia u stanju
pohvatati moljce-gasitelje. Konstrukt Vijeće predstavljao je prvu silu s kojom se Isaac
suočio, a koja je dokazala da je u stanju ubiti te nezamislive grabljivice. A ta sila nije
radila za vladu nego je svoje usluge ponudila njemu i njegovim pratiteljima - ili bi
točnije bilo reći da je njima zapovjedila da svoje usluge stave u njezinu službu.
Nije bio siguran koji su motivi Vijeća niti razlozi zbog kojih se krije. Međutim,
bilo mu je dovoljno što zna kako ovim oružjem ne može rukovati militia. A ono je bilo
najbolja prilika koju je grad dobio. Nije mu je mogao uskratiti.
Bio je tu još jedan razlog.
Međutim, daleko važnije bilo je nešto duboko usađeno u njemu, nešto duboko
ukorijenjeno. Mržnja. Pogledao je Derkhan i sjetio se zašto je njezin prijatelj. Usta su
mu se iskrivila.
Ne bih povjerovao Rudgutteru, hladno je pomislio, makar se to kopile i ubojica
zaklelo i u duše rođene djece.
Ako država i pronađe moljce, shvatio je Isaac, učinit će sve što je u njezinoj
moći da ih ponovo zarobi. Zato što su im bili od prokleto velike koristi. Možda će ih
skinuti s noćnog neba, i ukloniti neposrednu opasnost, ali će ih ponovo zaključati u
tamo neki laboratorij, iznijeti na još jednu poganu aukciju i ponovo iskorištavati u
komercijalne svrhe.
Opet će ih musti. I hraniti.
Iako nije bio najprikladnija osoba za pronalaženje moljaca-gasitelja i njihovo
istrebljenje, Isaac je dobro znao da će pokušati to učiniti. Nijedna druga mogućnost
nije ga zanimala.
Nastavili su razgovarati sve dok se tama nije počela povlačiti s istočnog oboda
neba. Oprezni prijedlozi počeli su se malo pomalo uklapati. Sve su to bile samo
hipotetske mogućnosti. Polovične sheme počele su poprimati oblik, iako su ih kočila
brojna ograničenja. Polako se nazirao redoslijed onoga što će morati poduzeti. Isaac i
Derkhan su sa sve većim zaprepaštenjem shvaćali da imaju kakav-takav plan.
Dok su oni razgovarali, Vijeće je poslalo pokretne sebe u dubine deponija.
Prekapali su potajno po gomilama smeća i na kraju izašli odavde noseći neku savijenu
žicu, ulubljene tave, cjediljke, čak i jednu ili dvije polomljene kacige i gomile
razbijenih zrcala, neravnih rubova.
"Možete li pronaći varioca ili metalo-čudotvorca?" upitao je avatar. "Morate
napraviti zaštitne kacige." Zatim im je opisao kako trebaju postaviti zrcala ispred
očiju.
"Aha" izusti Isaac. "Vratit ćemo se sutra navečer i napraviti kacige. A zatim...
imat ćemo još jedan dan... za pripremu. Prije nego što uđemo tamo."
Dok je noć još bila u punom jeku, različiti konstrukti su se počeli udaljavati.
Vraćali su se kućama svojih gospodara, kako nitko ne bi saznao za njihove noćne
pustolovine.
Kad je svanuo dan, učestala je grlena tutnjava vlakova. S brodova i teglenica na
kojima su živjele čitave obitelji počeli su odjekivati bučni jutarnji dijalozi i psovke,
izvikivani preko vode s druge strane smetlišta. Jutarnje smjene radnika polako su
pristizale u tvornice da bi se ponizno klanjali nepreglednim pokretnim trakama,
parnim strojevima i drhtavim čekićima tih profanih katedrala rada.
Na čistini je ostalo samo pet prilika. Isaac i njegovi pratitelji; sablasni mrtvac
koji je govorio umjesto Konstrukta Vijeća i sam Konstrukt, koji se nadvio nad njima i
koji je sjedeći pokretao svoje udove sastavljene od raznih segmenata.
Isaac, Derkhan i Yagharek ustadoše da pođu. Bili su iscrpljeni i sve ih je boljelo.
Jedan je oderao koljena, a drugi ruke po ovom neravnom terenu, dok je Isaacu i dalje
bubnjalo u glavi. Bili su prljavi i poderane odjeće. I obavijao ih je oblak prašine. Kao
da ih je netko zapalio.
Zrcala i ostali materijal spremili su na mjestu koje na deponiju nije bilo teško
upamtiti. Isaac i Derkhan počeše se zbunjeno osvrtati oko sebe, jer je danju okolina
izgledala sasvim drukčije. Ono što je noću djelovalo prijeteće, sada im se činilo
patetično. Pokazalo se da su obličja koja su po mraku tek nazirali, zapravo slomljena
dječja kolica i poderani jastuci. Yagharek je blago posrtao, visoko podižući svoja
savijena stopala, kada se nepogrešivo uputio istim putem kojim su i došli.
Isaac i Derkhan mu se pridružiše. Bili su na izmaku snaga. Derkhan je bila
strašno blijeda i trpjela je i dalje jake bolove zbog odrezanog uha. Kada su već
zamakli iza pokretnih zidova od sabijenih otpadaka, pozvao ih je avatar.
Isaac se počeo mrštiti dok je slušao avatarove riječi, ali nije zastao. Zaokrenuo
je iza ugla i zajedno sa svojim pratiteljima nestao iz vidnog polja Vijeća. Nije se
zaustavio ni dok je krivudao kroz kanale u industrijskom smetlištu, niti kad je izbio
među slabo osvijetljena imanja u Sivokrivu. Riječi Konstrukta Vijeća nisu mu izlazile
iz glave pa je o njima pomno razmislio.
"Ne možeš se brinuti o svemu što sa sobom nosiš, der Grimnebuline", rekao je
avatar. "Ubuduće, ne ostavljaj svoje vrijedne stvari pokraj pruge. Donesi svoj motor
krize kod mene", rekao je, "ja ću ti ga čuvati."
 Četrdeset prva glava

"Neki gospodin i... dječak žele vas vidjeti, g. gradonačelniče", obavijestila ga je

Davinija kroz cijevi za komuniciranje. "Gospodin mi je rekao neka vam prenesem da
ga je poslao g. Spas u vezi... vodovodnih cijevi u I&R." Glas joj je nervozno
podrhtavao dok je izgovarala očiglednu šifru.
"Uvedite ih", istog je časa rekao Rudgutter, prepoznavši lozinku rukooklijevala.
Vrpoljio se na svom sjedalu i uznemireno se premještao s jedne na drugu stranu.
Teška vrata koja su vodila u Lemquist sobu se polako otvoriše i unutra uđe jedan
dobro građen, izmučeni mladić, vodeći za ruku prestrašeno dijete. Mališan je bio
odjeven u gomilu krpa, kao da je upravo došao s ulice. Jedna ruka mu je bila strašno
natekla i umotana prljavim zavojima. Čovjek je na sebi imao odjeću pristojne
kvalitete, ali bizarnog kroja. Nosio je strašno široke hlače, koje su dosta sličile na one
koje su oblačili kepri. U njima je i unatoč svoje krupne građe djelovao prilično
ženskasto.
Umoran i ljutit, Rudgutter ga je pogledao.
"Sjednite" rekao je. Mahnuo je gomilom papira čudnom paru ispred nosa. Zatim
je počeo ubrzano govoriti. "Jedan neidentificirani leš bez glave, privezan za
bezglavog psa, zajedno s mrtvim rukooklijevalima. Par domaćina rukooklijevala,
povezanih leđa uz leđa, isisanih umova. Jedan..." bacio je pogled na policijsko
izvješće "... jedan vodijanoj sav u dubokim ranama, i mlada žena, pripadnica ljudi.
Uspjeli smo odvojiti rukooklijevala - ubivši domaćine, to je prava biološka smrt, a ne
ova smiješna polustvar - i ponudili smo im nove domaćine, stavili su ih u kavez sa
psima, ali se nisu ni pomaknuli. Upravo onako kao što smo i pretpostavljali. Ako
iscijediš domaćina, isušio si i rukooklijevalo zajedno s njim."
Zavalio se u stolcu i zagledao u dvije traumatizirane prilike ispred sebe.
"Pa dobro..." izustio je polako, poslije kraće šutnje. "Ja sam Bentham Rudgutter.
Kako bi bilo da mi kažete tko ste vi, gdje je Montjohn Spas i što se dogodilo."
U sobi za sastanke pri samom vrhu Šiljka, Eliza Stem-Fulcher pogledala je preko
stola u kaktusovca koji je sjedio njoj nasuprot. Bio je viši od nje. Ruke, te goleme
teške oblice nalik na grane drveta, nepokretno su mu ležale na stolu. Koža mu je bila
neravna i prekrivena stotinama tisuća ogrebotina i suza koje su zarasle, po
kaktusovskoj modi, u debele, zelene čvorove.
Kaktusovac je strateški okresao svoje trnje. Počupao je male šiljke s unutrašnje
strana nogu i dlanova, i svih mjesta na kojima je meso dolazilo u dodir s mesom ili
prianjalo uz njega. Na vratu mu se još od proljeća održao žilav crveni cvjetić. S
ramena i prsa su mu izbijale nove kvržice.
 Šutke je čekao da Stem-Fulcher progovori.
"Koliko smo shvatili", oprezno počne, "vaše ophodnje na tlu prošle noći nisu
imale uspjeha. Isto kao ni naše, mogu dodati. Ovo još moramo provjeriti, ali izgleda
da je došlo do izvjesnog kontakta između moljaca-gasitelja i jedne naše male... zračne
jedinice." Pregledala je nekoliko papira na stolu. "Sve smo svjesniji činjenice",
nastavila je, "da običnim pročešljavanjem grada nećemo ništa postići. Zbog razloga
koje smo već razmotrili, a od kojih je najvažniji taj što koristimo različite metode
rada, smatramo da od mješovitih ophodnji ne bi bilo velike koristi. Međutim, sasvim
sigurno ne bi bilo na odmet da koordiniramo napore. Zbog toga smo produžili pravnu
amnestiju za vašu organizaciju sve dok traje ova zajednička misija. Isto tako smo
spremni privremeno ublažiti strogi zakon protiv nevladinih zrakoplova."
Pročistila je grlo. Postajemo očajni, pomisli ona. Ali kladim se da je isto i s
vama.
"Spremni smo posuditi dva zrakoplova, koje ćete dobiti na uporabu čim se
dogovorimo o pogodnim koridorima i rasporedu. Na taj način ćemo zajednički
sudjelovati u lovu na nebu. Uvjeti ostaju isti: o svim planovima moramo unaprijed
porazgovarati i dogovoriti se. Također moramo ujediniti snage i u istraživanjima
metodologije lova. Dakle..." zavalila se i bacila ugovor preko stola. "Imate li
Šarenkovo ovlaštenje da donosite sami ovakve odluke? A ako imate... što kažete na
naš prijedlog?"
Kad su Isaac, Derkhan i Yagharek otvorili vrata male šupe pokraj pruge i
potpuno iscrpljeni popadali u njezinu toplu hladovinu, nisu se jako iznenadili kad su
tamo zatekli Lemuela Goluba koji ih je čekao.
Isaac je bio mrzovoljan i smrdljiv. Golub nije našao za potrebno ispričati se.
"Rekao sam ti, Isaac", zaustio je. "Ne zanosi se. Kada postane vruće, ja brišem.
Ali drago mi je što te vidim i želim ti reći da naš dogovor i dalje vrijedi. Ako još
uvijek želiš loviti te jebače, uzet ću ti sav novac koji imaš, ali ti inače stojim na
raspolaganju."
Derkhan se zabuljila u njega, ali nije planula. Bila je strašno uzbuđena. Na
trenutak je pogledala Isaaca i namrštila se.
"Možeš li nas uvesti u Staklenik?" upitala je.
Ukratko mu je ispričala da je Konstrukt Vijeće imun na napade moljaca-gasitelja.
Zadivljeno je slušao dok mu je opisivala kako je Vijeće upravljao dizalicom moljcu
iza leđa, i nemilosrdno ga prikovao za tlo ispustivši na njega tone smeća. Rekla mu je
da je Konstrukt Vijeće uvjeren da se moljci nalaze u Riječnokoži i da se skrivaju u
Stakleniku.
Zatim mu je Derkhan izložila njihove oprezne planove. "Danas moramo smisliti
kako napraviti kacige", rekla je. "A sutra... ulazimo."
Golub je počeo crtati nešto po pijesku.
 "Ovo je Staklenik" reče on. "Unutra možete ući na pet osnovnih načina. Jedan
podrazumijeva mito, a dva gotovo sigurno uključuje ubojstvo. Ubiti kaktusovca nikada
nije dobra ideja, a mito je rizičan. Oni stalno pričaju o tome kako su neovisni, ali
Staklenik opstaje zahvaljujući tome što ih Rudgutter trpi." Isaac kimne i pogleda
Yaghareka. "To znači da ima gomilu doušnika. Što je tajno, to je i sigurno." Derkhan i
Isaac su se nagnuli nad njim. Gledali su kako njegovi hijeroglifi poprimaju oblik.
"Usredotočimo se zato na preostala dva načina i razmotrimo kako oni to rade."
Poslije još jednog sata provedenog u razgovoru, Isaac više nije mogao držati oči
otvorene. Glava mu je klonula dok je slušao. Počeo je sliniti po ovratniku. Njegov
umor prešao je i na Derkhan i Lemuela. Utonuli su u kratak san.
I oni su se poput Isaaca neutješno prevrtali i znojili u tijesnoj i zagušljivoj šupi.
Isaac je spavao mnogo nemirnije od njih i nekoliko puta je zajecao na vrućini. Nešto
prije podneva, Lemuel je ustao i probudio ostale. Isaac se probudio s Lininim imenom
na usnama. Bio je toliko omamljen od iscrpljenosti, lošeg spavanja i jada koji ga je
grizao, da je zaboravio da je ljut na Lemuela. Jedva da je primjećivao njegovu
nazočnost.
"Idem po neko društvo", objavi Lemuel. "Isaac, spremi se za pravljenje tih
kaciga o kojima mi je Di pričala. Pretpostavljam da će nam biti potrebno najmanje
sedam."
"Sedam?" promrmljao je Isaac. "Po koga to ideš? Što si naumio?"
"Kao što sam vam već rekao, osjećam se sigurnije kada imam neku zaštitu",
odvratio je Lemuel i ledeno se osmjehnuo. "Razglasio sam da se traže ljudi za
osiguranje i pretpostavljam da će se barem netko prijaviti. Idem po njih. Pobrinut ću
se da ti dovedem i metalorezača prije nego što padne večer. On je jedan od kandidata,
ili ako to ne uspije imam jednog tipa u Zelenpadu koji mi duguje uslugu. Vidimo se...
hm... u sedam sati, ispred deponija."
Rekavši to, on ode. Derkhan je prišla bliže iscrpljenom Isaacu i zagrlila ga.
Cmizdrio je poput djeteta u njenom naručju, jer se još živo sjećao sna o Lin.
Bio je to košmar koji je sam stvorio. Pravi jad nastao u dubinama njegovog uma.
Policijske jedinice montirale su golema zrcala od uglačanog metala na stražnje
strane zračnih brodova.
Nije bilo moguće preurediti pogonske prostorije ili promijeniti položaj kabina,
ali su zato prekrili prednje prozore debelim crnim zavjesama. Pilot će naslijepo
okretati upravljač, ravnajući se prema onome što mu bude dovikivali policajci s pola
mosta, koji će gledati kroz stražnje prozore iznad golemih propelera u zrcala
postavljena pod kutom, koja su nudila zbunjujući, ali potpun pogled na nebo ispred
zrakoplova.
Eliza Stem-Fulcher otpratila je do vrha Šiljka ekipu koju je odabrao osobno
Šarenko.
 "Pretpostavljam", obratila se jednom od Šarenkovih kapetana, šutljivom
prepravljenom ljudskom biću čija je lijeva ruka bila zamijenjena neposlušnim
pitonom kojeg je on pokušavao smiriti, "da znate upravljati zrakoplovom." On kimne.
Nije napravila nikakvu opasku u vezi toga, iako je bilo očigledno da je nelegalnim
načinom ovladao tom vještinom. "Pilotirat ćete Beynovom čašću, a vaše kolege
Avancom. Militia je upozorena. Vodite računa o ostalom zračnom prometu. Pomislili
smo da biste možda htjeli započeti već danas poslijepodne. Plijen uglavnom postaje
aktivan kad padne mrak, ali bilo bi dobro da počnete ranije, kako biste se naviknuli na
upravljačke uređaje."
Kapetan nije odgovorio. Posada oko njega provjeravala je opremu i kutove pod
kojima su bila postavljena zrcala na kacige. Bili su ozbiljni i hladni. Kao da su se
manje bojali nego policajci koje je Stem-Fulcher ostavila u dvoranama za obuku
ispod, na vježbi gađanja pomoću zrcala, i pucanje iza leđa. Uostalom, Šarenkovi ljudi
su nedavno imali posla s moljcima-gasiteljima.
I ona je, kao i jedan od njezinih časnika, vidjela da nekolicina gangstera nosi
bacače plamena; čvrste naprtnjače s uljem pod tlakom koje se pali pri izlasku iz
štrcaljke. Bili su preinačeni, kao i bacači njezinih ljudi, da iz naprtnjača izbacuju
zapaljeno ulje unatrag.
Stem-Fulcher je ponovo kriomice odmjerila nekoliko Šarenkovih izuzetnih
prepravljenih vojnika. Nemoguće je bilo odrediti koliko je od prvobitnog organskog
materijala zadržano pod metalnim slojevima prepravljenih. Opći dojam je bio da je
obavljena potpuna zamjena i da su tijela oblikovana s izuzetnom i neobičnom
pažnjom, kako bi oponašala muskulaturu ljudskih bića.
Na prvi pogled niste mogli vidjeti niti jedan djelić ljudskosti, prepravljeni su
imali glave od oblikovanog čelika na kojima su čak bila utisnuta neumoljiva lica od
nabranog metala. Guste, umjetne obrve i umetnute oči od kamena ili neprozirnog
stakla, tanki nosovi i napućene usne kao i jagodične kosti mračno su svjetlucali poput
uglačanog kositra. Imali su lica samo radi estetskog dojma.
Stem-Fulcher je shvatila da oni nisu fantastični konstrukti već prepravljeni, tek
kada je na trenutak ugledala jedan potiljak. Iza tog veličanstvenog metalnog lica krilo
se ljudsko koje ni iz daleka nije bilo tako savršeno.
To je bilo jedino organsko obilježje koje su zadržali. Sa stražnje strane tih
nepokretnih metalnih lica stršila su zrcala, nalik na pramenove kose. Nalazila su se
ispred pravih, ljudskih očiju prepravljenog.
Tijelo je bilo okrenuto za sto osamdeset stupnjeva u odnosu na ljudsko lice.
Ruke-pištolji, noge i grudi, sve je to gledalo u drugom smjeru, zajedno s metalnom
glavom koja je spreda činila iluziju kompletnom, prepravljeni su cijelo vrijeme bili
okrenuti u istom smjeru kao i njihovi sudrugovi koji nisu bili okrenuti. Koračali su
hodnicima i ulazili u liftove pomičući ruke i noge na uvjerljiv automatski način koji je
oponašao ljudski hod. Stem-Fulcher je namjerno zaostala za njima nekoliko koraka i
onda promatrala njihove ljudske oči kako sijevaju amo-tamo i usta koja su im se
grčila od koncentracije dok su promatrali put pred sobom.
Vidjela je i druge, jednostavnije prepravljene, na kojima se više štedjelo, a koji
su bili osposobljeni za istu namjenu. Njihove glave bile su okrenute za pola kruga,
tako da su im se oči nalazile na leđima. Vratovi su im bili bolno okrenuti. I oni su
zurili u svoje kacige sa zrcalima. Njihova tijela su se savršeno kretala bez imalo
nespretnosti, koračali su i rukovali oružjima i oklopom tek s jedva primjetnom
zadrškom. Gotovo da je opušteno, organsko kretanje njihovih tijela ispod glava
okrenutih naopako djelovalo odbojnije od očigledno umjetnog načina kretanja
njihovih temeljitije prepravljenih sudrugova.
Stem-Fulcher je shvatila da su oni rezultat nekoliko mjeseci, a možda i više,
neprekidnih treninga, da su ove spodobe sve to vrijeme živjele zagledane u zrcala.
Ako se ima u vidu da su im tijela bila izokrenuta, to je bilo od velike važnosti. Ove
trupe, razmišljala je ona, mora da su bile posebno formirane i osmišljene zbog
moljaca-gasitelja. Stem-Fulcher nije mogla povjerovati u dimenzije Šarenkove
operacije. Neće biti nikakvo čudo, pomislila je ona skrušeno, ako u usporedbi s njima
policajci budu djelovali kao amateri u borbi protiv moljaca-gasitelja.
Mislim da smo bili u pravu što smo ih uključili, zaključila je.
Čim je sunce zašlo, zrak nad Novim Krobuzonom se počeo polako zgušnjavati.
Svjetlost je bila žuta, poput kukuruznog ulja.
Zrakoplovi su plivali kroz solarnu masnoću, kružeći amo-tamo preko grada na
čudan, napola nasumičan način.
Isaac i Derkhan su stajali na ulici s druge strane žičane ograde koja je okruživala
deponij. Derkhan je nosila jednu vreću, a Isaac dvije. Osjećali su se ranjivi na
svjetlosti. Odvikli su se živjeti po danu. Trudili su se biti što nezamjetljiviji i uopće
nisu obraćali pozornost na ono malo prolaznika.
"Zašto li je, tako mu božjeg prokletstva, Yag morao baš sada nestati?" prosiktao
je Isaac. Derkhan slegne ramenima.
"Iznenada je postao nervozan", rekla je. Malo se zamislila, a zatim nastavila.
"Znam da nije izabrao pravi trenutak", počela je, "ali mislim da je to... prilično
dirljivo. On je... uglavnom je samo nazočan i ništa više, razumiješ? Hoću reći da znam
da ti s njim razgovaraš nasamo, ti poznaješ... pravog Yaghareka... Ali većinu vremena
on predstavlja odsutnost u obliku garude." Odmah se ispravila. "Ne. On nema oblik
garude, zar ne? U tome i je njegov problem. On više predstavlja odsustvo u čovječjem
obliku. Ali sada... pa, kao da se popunjava. Polako počinjem osjećati da on nešto želi
učiniti i nešto ne želi učiniti."
Isaac polako kimne.
"Shvaćam što želiš reći", odvrati on. "Polako se počeo mijenjati, to je sasvim
izvjesno. Rekao sam mu da ne ide, ali on se nije ni osvrnuo na mene. Nema sumnje da
postaje... svojeglaviji... mada ne znam je li to dobro."
Derkhan je znatiželjno zurila u njega. Polako je rekla. "Sigurno cijelo vrijeme
razmišljaš o Lin", reče ona. Isaac je skrenuo pogledom. Nije joj odmah odgovorio, ali
je poslije jednog trenutka na brzinu kimnuo.
"Stalno", iznenada je rekao, u trenutku se strašno snuždivši. "Stalno. Ne mogu...
trenutno nemam vremena da žalim za njom."
Put je skretao i račvao se u gomilu uličica. Iz jedne od tih skrivenih slijepih
uličica iznenada je odjeknuo metalni udarac. Isaac i Derkhan se ukočiše i krenuše
natraške prema žičanoj ogradi. Iza ugla jedne od uličica začuo se šapat i u sljedećem
trenutku pojavio se Lemuel.
Ugledao je Isaaca i Derkhan i pobjednički razvukao usta od uha do uha. Pokazao
im je rukama da uđu na deponij. Okrenuli su se i pronašli rupu u žičanoj ogradi,
provjerili gleda li ih netko i provukli se kroz ogradu na otpad.
Brzo su se udaljavali od ulice, zaobilazeći gomile smeća. Zastali su i čučnuli na
mjestu koje je bilo zaklonjeno od grada. Već poslije dvije minute, Lemuel je dokaskao
za njima.
"Dobar dan svima", pobjednički se nasmiješio.
"Kako si došao ovamo?" upita Isaac.
Lemuel se prigušeno smijuljio. "Kroz kanalizaciju. Ne smijem se javno
pokazivati. Sigurniji sam među onima s kojima se ja družim." Osmijeh mu je zamro na
usnama kada ih je bolje pogledao. "Gdje je Yagharek?" upita on.
"Rekao je da mora nešto obaviti. A mi smo njemu rekli da bi bilo bolje da
ostane, međutim, nije nas htio poslušati. Rekao je da ćemo se naći ovdje sutra u šest."
Lemuel je opsovao.
"Zašto ste ga pustili? Što ako ga pokupe?"
"Prokletstvo, Leme, tako ti Klepetala, što sam mogao?" prosikta Isaac. "Pa ne
mogu ga držati za ruku. Možda je posrijedi nešto religijsko, nekakvo prokleto cimeško
mistično smeće. Možda misli da će umrijeti pa se mora oprostiti od svojih prokletih
predaka. Rekao sam mu da ne ide, a on je rekao da mora ići."
"U redu, kako bilo da bilo", progunđa iznervirano Lemuel. Osvrnuo se. Isaac
primijeti malu skupinu koja im se približavala. "Ovo su naši službenici. Ja ih plaćam,
Isaac, a ti mi za to duguješ."
Bila su trojica. Već na prvi pogled bilo je jasno da su pustolovi i lupeži koji su
lutali po Ragamolu, Cymehu i Felidu i najvjerojatnije cijelom Bas-Lagu. Bili su čvrsti
i opasni, nisu marili za zakon, nisu znali što su to vjernost ili moral, preživljavali su
zahvaljujući svojoj pameti, krali su, ubijali i prihvaćali svaki ponuđeni posao.
Nadahnjivale su ih sumnjive vrline.
Nekolicina se mogla korisno angažirati u istraživanjima, izradi karata i slično.
Većina su bili obični pljačkaši grobova. Bili su ološ koji je umirao nasilnom smrću, i
uživao izvjestan ugled među onima koje su mogli lako zadiviti zahvaljujući svojoj
neospornoj hrabrosti i povremenim upečatljivim pothvatima.
Isaac i Derkhan su ih gledali bez imalo oduševljenja.
"Ovo su", poče Lemuel, uprevši prst u svakog od njih ponaosob, " Šadrah,
Pengefinchess i Tansell."
Sva trojica pogledaše Isaaca i Derkhan, puni razmetljive arogancije. Šadrah i
Tansell su bili ljudska bića, Pengefinchess je bio vodijanoj. Odmah se vidjelo da je
Šadrah najopasniji od njih. Bio je krupan i snažan i odjeven vrlo šaroliko. Na sebi je
imao dio oklopa, kožu posutu zakovicama i plosnate, čekićem poravnane komade
željeza pričvršćene za ramena, koji su mu padali sprijeda i straga. Bili su poprskani
blatom iz kanalizacije. Opazio je da se Isaac zagledao u njegovu odjeću.
"Lemuel nam je rekao da možemo očekivati nevolje", objasni on, neobično
melodičnim glasom. "Odjenuli smo se za tu prigodu."
Za pojasom su mu se visjeli golemi pištolj i velika, teška mačeta. Pištolj je imao
neobičan oblik, podsjećao je na čudovišno lice s rogovima, čija su usta bila otvor
cijevi. Kao da se sprema bljuvati metke. Po leđima su ga lupkali kratka puška široke
cijevi i crni oklop. Kad bi ovako opremljen ušao u grad, odmah bi ga uhitili. Nije ni
čudo što su ovamo stigli kanalizacijom.
Tansell je bio viši od Šadraha, ali mnogo vitkiji. Njegov oklop je bio ljepši, i
ostavljao je dojam da je bar malo vodio računa i o estetici. Oklop mu je bio smeđe
boje i presijavao se. Sastojao se od nekoliko slojeva krute kože kuhane u vosku i s
ugraviranim vijugama. Nosio je pušku manju od Šadrahove te vitki rapir.
"Što se događa, da čujemo?" reče Pengefinchess i Isaac shvati po glasa
vodijanoja da je to ženka. Kada su vodijanoji bili u pitanju, neupućena ljudska bića
nisu mogla naslutiti što se krije ispod tkanina kojima su prekrivali prepone.
"Ovaj..." zausti on polako zagledan u nju.
Čučala je pred njim poput žabe i gledala ga ravno u oči. Na sebi je imala
prostranu halju iz jednog dijela, koja je bila neprimjereno i bizarno čista, kad se zna
odakle je upravo došla. Odora joj je bila skupljena oko zglobova i članaka tako da su
joj velike amfibijske šake i stopala slobodno virili iz nje. Preko ramena je nosila luk
sa savijenim krajevima i zapečaćeni tobolac, kao i koštani nož za pojasom. Za trbuh
joj je bila privezana velika torba od debele kože nekakvog reptila. Isaac nije mogao ni
naslutiti što je unutra.
Dok su je Isaac i Derkhan gledali, ispod Pengefinchessine odjeće dogodilo se
nešto krajnje bizarno. Kao da se jednog trenutka nešto hitro omotalo oko njezinog
tijela, a već u sljedećem se sklonilo. Kada je ta čudna plima prošla, veliki dio bijelog
platna njezine halje ostao je natopljen vodom i prionuo iznenada uz nju. Već za
nekoliko trenutaka se osušio, kao da je svaki atom tekućine bio naglo isisan. Isaaca
kao da je grom pogodio. Nije mogao odvojiti pogled od nje. Pengefinchess
nonšalantno spusti pogled.
"To je moja vodena vila. Ona i ja smo sklopile pogodbu. Ja njoj osiguravam
izvjesne tvari, a ona prianja uz mene, održava me vlažnom i živom. To mi omogućava
da putujem na mnogo suhlja mjesta nego što bih to inače mogla." Isaac je kimnuo.
Nikada do tada nije vidio neko vodeno biće. Uznemirio se. "Je li vas Lemuel upozorio
na opasnost s kojom smo suočeni?" upitao je Isaac. Pustolovi kimnuše. Uopće nisu
djelovali zabrinuto. Čak ni uzbuđeno. Isaac je pokušao zatomiti svoje ogorčenje.
"To, ti moljci nisu jedino što si ne možete priuštiti da pogledate, gospo'n",
primijetio je Šadrah. " Ako moram, u stanju sam ubiti zatvorenih očiju." Govorio je
tiho i s ledenom samouvjerenošću. "Vidite ovaj opasač?" Nonšalantno je kucnuo po
njemu. "Napravljen je od kože katoblepasa. Ubio sam ga u predgrađu Teša. Ni njega
nisam pogledao, jer bih inače bio mrtav. U stanju smo izaći na kraj s tim moljcima."
"Nadam se da jeste", smrknuto je odgovorio Isaac. "Srećom, nećete doći u
priliku da se borite. Mislim da se Lemuel osjeća sigurniji kad za svaki slučaj ima uza
se pojačanje. Nadamo se da će se konstrukti za sve pobrinuti."
Šadrah je istog časa napravio grimasu, vjerojatno prezrivu.
"Tansell je metalo-čudotvorac", rekao je Lemuel. "Je li tako?"
"Ovaj... poznajem nekoliko tehnika za sređivanje metala", odvrati Tansell.
"Nije u pitanju nikakav složeni posao", reče Isaac. "Samo malo varenja. Pođimo
ovuda."
Poveo ih je kroz smeće do mjesta gdje su imali sakrivena zrcala i druge stvari za
izradu kaciga.
"Imamo ovdje dovoljno materijala" reče Isaac, čučnuvši pokraj gomile. Dohvatio
je cjediljku, komad bakrene cijevi i, poslije kraćeg traženja, dva poveća komada
zrcala. Neodređeno je mahnuo njima u Tansellovom smjeru. "Od ovoga treba napraviti
kacigu koja će dobro prianjati na glavu. Bit će nam potrebna još jedna za garudu koji
trenutno nije ovdje." Nije se obazirao na poglede koje su razmijenili Tansell i njegovi
sudrugovi. "Ova zrcala treba pričvrstiti s prednje strane, pod određenim kutom, da u
njima vidimo ono što se događa iza naših leđa. Misliš li da ćeš moći to obaviti?"
Tansell s prezirom odmjeri Isaaca. Visoki čovjek je sjeo prekriženih nogu ispred
gomile metala i stakla i stavio na glavu cjediljku, poput djeteta koje se igra vojnika.
Zatim je poče tiho šaptati, izgovarati nekakav čudan napjev i masirati ruke brzim i
složenim pokretima. Izvlačio je zglavke i gnječio dlanove.
Nekoliko minuta se ništa nije dogodilo. A onda, sasvim iznenada, njegovi prsti
zasijaše iznutra, kao da mu je nešto osvijetlilo kosti.
Tansell je posegnuo gore i počeo nježno milovati cjediljku kao da mazi mačku.
Metal se polako počeo oblikovati pod njegovim prstima. Smekšavao se pri
dodiru i sve više prianjao uz njegovu glavu, postajao spljošteniji na vrhu i izduženiji
otraga. Tansell ga je izvlačio i nježno gnječio, dok mu nije sasvim prionuo uz kosu. Na
kraju ga je uštipnuo sprijeda i od ruba metala napravio obod kacige koji je bio
uzdignut. Cijelo vrijeme dok je to radio, nije prestajao ispuštati one tihe i
nerazumljive zvukove.
Zatim je dohvatio bakrenu cijev, stegnuo ju je rukama i usmjerio energiju kroz
dlanove. Metal se sam od sebe počeo savijati. Nježno ga je svinuo u obliku spirale i
spustio bakrene krajeve prema cjediljki-kacigi, neposredno iznad sljepoočnica. Zatim
je snažno pritisnuo i nije puštao, sve dok dva komada metala nisu jedan drugome
razbili površinske napone i prelili se jedan u drugog. Debela cijev i željezna cjediljka
spojile su se uz tiho cvrčanje energije.
Tansell je zatim oblikovao bizarni bakreni dio koji je stršio iz novonastalog
prednjeg dijela kacige. Pretvorio ga je u omču koja se pod izvjesnim kutom udaljavala
tridesetak centimetara od kacige. Pokušao je napipati komadiće ogledala, a kada to
nije uspio, počeo je da pucketati prstima i nastavio to raditi sve dok se netko nije
sjetio dodati mu nekoliko komadića stakla. Bakar je uspio smekšati pjevušenjem i
umiljavanjem. Zatim je u metalni okvir ispred svojih očiju gurnuo najprije jedan
komad zrcala, a za njim i drugi. Pogledao je najprije u jedno, a zatim u drugo ogledalo
i nastavio ih pozorno podešavati sve dok nije iza sebe jasno ugledao zid od smeća.
Štipnuo je bakar i očvrsnuo ga.
Tansell spusti ruke i pogleda Isaaca. Kaciga na njegovoj glavi bila je neugledna i
svatko je mogao vidjeti da je napravljena od cjediljke, ali je savršeno odgovarala
njihovim potrebama. Na njeno pravljenje utrošio je nešto malo više od petnaest
minuta.
"Napravit ću nekoliko rupa u njoj i provući komad kože koji će se vezati ispod
brade, za svaki slučaj", promrmlja on.
Isaac je kimnuo; bio je zadivljen.
"Savršena je. Potrebno nam je... uh... sedam takvih, a jedna neka bude za garudu.
Njegova glava je malo više okrugla, sjećaš se? Ostavit ću vas na trenutak." Pogledao
je Derkhan i Lemuela. "Trebao bih stupiti u vezu s Vijećem" rekao je.
Okrenuo se i uputio kroz labirint smeća.
"Dobra večer, der Grimnebuline", pozdravio ga je avatar u središtu deponija.
Isaac je kimnuo i njemu i golemom skeletu samog Vijeća, koji je čekao otraga. "Nisi
došao sam." Glas mu je bio bezosjećajan kao i uvijek.
"Ne počinji, molim te" reče Isaac. "Zar si očekivao da se jedan debeli
znanstvenik, jedan prevarant i jedna novinarka sami upuste u to. Nikako. Potrebno nam
je jebeno pojačanje profesionalaca. Ovim ljudima je posao da ubijaju egzotične
životinje, oni na taj način zarađuju za život i ne bi imali ama baš nikakve koristi od
toga da bilo kome kažu za tebe. Rečeno im je samo da će s nama poći neki jebeni
konstrukti. Čak i kada bi shvatili tko si ili što si, oni su do sada najvjerojatnije
prekršili bar dvije trećine novokrobuzonskih zakona, tako da sasvim sigurno neće
otrčati do Rudguttera kako bi te prijavili." Nastupila je tišina. "Samo ti to lijepo
izračunaj, ako želiš. Ne prijeti ti nikakva opasnost od tri hulje."
Isaacu se učinilo da je osjetio podrhtavanje pod nogama. Kao da je ta
informacija prohujala kroz unutrašnjost Vijeća. Poslije poduže stanke, avatar i Vijeće
umorno kimnuše. Isaac se ni tada nije opustio.
"Došao sam po one od tebe koje možeš odvojiti za sutrašnji posao", rekao je.
Vijeće ponovo kimne.
"U redu", polako odgovori Konstrukt Vijeće kroz usta mrtvog čovjeka. "Kao
prvo, kao što smo se već dogovorili, preuzet ću na sebe ulogu nadzornika. Jesi li
donio stroj krize?"
"Evo ga" rekao je i spusti pred avatara jednu od svojih torbi. Goli čovjek je
otvori i nagne se da pogleda cijevi i stakla u njoj, neočekivano omogućivši Isaacu da
zaviri u krastavu prazninu njegove lubanje. Podigao je zatim torbu, odnio je do Vijeća
i spustio je ispred njegovih golemih prepona.
"Znači", reče Isaac, "ostaješ pri tome kako ne želiš da je nađu ako otkriju našu
šupu. Odlična ideja. Vraćam se po nju ujutro." Namrgođeno se zagledao u njega. "Koji
od tebe idu s nama? Potrebno nam je malo energije u zaštitnici."
"Ne smijem riskirati da me otkriju, Grimnebuline", reče avatar. "Ako bih pošao u
obliku svojih skrivenih ja, konstrukta koji danju rade u velikim kućama, zgradama i
bankama, kupujući vrijeme i akumulirajući znanje, i ako bi se oni vratili ulubljeni i
oštećeni ili se uopće ne bi vratili, riskirao bih da grad provede istragu. A ja na to
nisam spreman. Barem za sada. Stoga ću poći s tobom u onim oblicima koje mogu
izgubiti. To će izazvati zbrku i zaprepaštenje, ali nitko neće dokučiti istinu."
Smeće iza Isaaca počelo se osipati i razgrtati. On se okrene.
Neke gomile otpadaka počele su se izdvajati iz odbačenih naslaga predmeta. Kao
i sam Konstrukt Vijeće, i oni su bili sklepani od materijala s deponija.
Ti konstrukti su oponašali oblik i veličinu čimpanza. Pri kretanju su lupali,
tandrkali i ispuštali čudne i uznemirujuće zvukove. Svi su bili različiti. Imali su glave
od čajnika i abažura, a umjesto prstiju na rukama imali su pandže opakog izgleda,
skinute s nekih znanstvenih instrumenata. Imali su oklope od velikih, otkinutih metalnih
ploča, grubo zavarenih i zakovanih za njihova tijela, koja su se po toj pustoši kretala
uznemirujućim polu-majmunskim skokovima. Izgleda da je onaj tko ih je napravio
vodio računa o osnovnoj estetici.
Dok su nepokretno ležali, bili su nevidljivi: predstavljali su samo nasumice
razbacane predmete od starog metala.
Isaac je buljio u te čimpanze, koji su se ljuljali i skakali i iz kojih su se cijedili
voda i ulje i čulo se otkucavanje satnih mehanizama.
"Učitao sam u njihove analitičke strojeve", reče avatar, "onoliko memorije i
kapaciteta koliko se moglo. Ovi ja u stanju su te slušati i shvatiti koliko je bitno da bez
oklijevanja izvršavaju zapovjedi. Podario sam im virusnu inteligenciju. Programirani
su da prepoznaju moljce-gasitelje i da ih napadnu. U trbuh svakoga od njih ugrađen je
kiseli ili flogistički agens." Isaac kimne, razmišljajući o lakoći s kojom je Vijeće
stvorio te ubojite strojeve. "Jesi li odlučio koji je plan najbolji?"
"Ovaj...", zaustio je Isaac. "Noćas ćemo se pripremiti. Smislit ćemo neku vrstu...
uh... ubacit ćemo u višu brzinu, da tako kažem... plan s našim... dodatnim osobljem.
Sutra u šest ćemo se naći ovdje s Yagom, pod pretpostavkom da to glupo kopile ne
dopusti da ga ubiju. Potom će nas Lemuel odvesti do geta u Riječnokoži. Zatim
krećemo u lov na moljce." Isaac je govorio odlučno i ispresijecano. Brzo je ispljunuo
sve što je trebao reći. "Morat ćemo ih razdvojiti. Mislim da jednoga možemo srediti.
Međutim, ako su dvojica, onda će se jedan uvijek nalaziti ispred nas i moći će raširiti
krila. Zato ćemo prvo pregledati to mjesto i pokušati otkriti gdje se točno nalaze.
Teško je unaprijed išta reći. A ponijet ćemo i pojačivač i usmjerivač koje si koristio
na meni.
Možda nam uspije da jednog od njih zainteresiramo i navučemo da pronjuška
uokolo. Da napravi mali vrh na mentalnoj buci u pozadini ili učini nešto slično. Možeš
li spojiti i ostale kacige s tim uređajem? Imaš li rezervne?" Avatar je kimnuo. "Bilo bi
dobro da mi ih daš i pokažeš mi što sve mogu raditi. Dat ću ih Tansellu da ih prilagodi
i doda zrcala."
"Nemoguće je da ih privlači samo snaga signala", zamišljeno reče Isaac, "jer bi
onda uzimali samo vidovnjake, komunikatrikse i slične. Mislim da vole određene
okuse. Zato je onaj kržljavac došao po mene. Ne zato što se pojavio veliki treperavi
trag iznad grada, nekakav stari trag, nego zato što ga je prepoznao i što je želio upravo
taj um. Možda... će ga i ostali prepoznati. Možda sam pogriješio kad sam pomislio da
će samo kržljavac prepoznati moj um. Mora da su ga i ostali sinoć omirisali."
Zamišljeno se zagledao u avatara. "Sjetit će ga se i znat će da je u potragu za tim
tragom krenuo njihov brat ili sestra kad je bio ubijen ili bila ubijena. Ne znam je li to
dobro ili loše..."
"Der Grimnebuline", oslovi ga poslije jednog trenutka mrtvac, "moraš vratiti
barem jednog od mojih malih ja kako bih mogao u sebe učitati sve što je vidio.
Zahvaljujući vašoj pustolovini, mogao bih naučiti mnogo toga o Stakleniku. To nam
samo može biti od pomoći. Što god da se dogodi, jedan mora odande izaći."
Uslijedilo je nekoliko trenutaka tišine. Vijeće je čekalo. Isaac je pokušao smisliti
što bi još rekao, ali mu to nije pošlo za rukom. Zagledao se u avatarove oči.
"Vratit ću se sutra. Neka tvoji majmuni-ti budu spremni. Poslije toga... ćemo se...
ponovo vidjeti", rekao je.
Grad se kupao u neobičnoj noćnoj toplini. Ljeto je dostiglo vrhunac. Moljci-
gasitelji plesali su po prugama prljavog zraka iznad grada.
 Vrtoglavo su prelijetali iznad tornjeva i litica stanice Perdido. Krila su jedva
zamjetno pomicali dok su znalački jahali na toplim strujama. Gomile nestalnih
osjećaja su u vrtlozima izbijale iz njihovog poskakivanja.
Udvarali su se jedan drugome nijemim hvalospjevima i milovanjima. U tom
drhtavom i grozničavom uzbuđenju potpuno su zaboravili na već napola zarasle rane.
U ovoj nekada zelenoj ravnici na rubu Gospodinovog Mora, ljeto je dolazilo
mjesec i pol ranije nego za subraću moljaca-gasitelja s druge strane mora.
Temperatura je polako rasla i dostigla najvišu točku u proteklih dvadeset godina.
U slabinama moljaca-gasitelja otpočele su termotaksičke reakcije.
Hormoni su se uzburkali u plimi sluzi. Jedinstveni oblici tijela i kimikalija tjerali
su jajnike i gonade u prijevremenu produktivnost. Odjednom su postali plodni i
agresivno uzbuđeni.
Aspisi, slijepi miševi i ptice letjeli su užasnuti zrakom, pobješnjeli od
psihotičkih želja.
Moljci-gasitelji udvarali su jedni drugima, izvodeći sablastan i lascivan zračni
balet. Dodirivali su se pipcima i udovima, razmotavali nove dijelove koje nikada do
tada nisu vidjeli. Tri manje ranjena moljca vukla su svojeg subrata, Tkalčevu žrtvu, na
naletima dima i zraka. Postupno je moljac, koji je zadobio najviše rana, prestao
svojim drhtavim jezikom lizati mnogobrojne ozlijede i počeo dodirivati svoje
sudrugove. Njihov erotski naboj bio je vrlo zarazan.
Polimorfno četverosmjerno udvaranje postalo je prenaglašeno i natjecateljsko.
Milovanje, dodirivanje, uzbuđivanje. Moljci, pijani od požude, jedan za drugim su
spiralno odjurili put neba. Poderali su pečate na žlijezdama skrivenima ispod repa i
ispustili oblake jakog mošusa.
Čim je prvi od njih to učinio, njegova subraća su požudno polizala psihomiris
zabavljajući se poput pliskavica u oblacima putenosti. Prevrtali su se, igrali i potom
odjurili uvis, da i sami poprskaju nebo. Njihovi kanali za izbacivanje sperme za sada
su mirovali. Male metakapi bile su bogate erogenim ovigenskim sokovima moljaca-
gasitelja. Razvratno su se nadmetali koji će biti ženka.
Svako sljedeće lučenje unosilo je u zrak sve viši stupanj uzbuđenja. Moljci su
iskesili zube nalik na nadgrobne spomenike i izazivali jedni druge na seksualni
dvoboj. Zalisci za vlagu ispod njihovog hitina ispuštali su afrodizijak. Jurili su kroz
bedeme mirisa koje su sami lučili.
U jeku tog dvoboja feromonima, sve se jače izdvajao jedan grozničavi
pobjednički glas. Jedno tijelo nastavilo je grabiti u visinu, dok su njegovi sudrugovi
polako odustajali. Njegove izlučevine okužile su zrak požudom. Uslijedili su
posljednji drhtavi napadi u vidu mlazova erotskog izazova. Ostali moljci su jedan za
drugim zatvorili svoje ženske stidnice, prihvativši poraz i muškost.
Pobjednički moljac - moljac koji je još nosio ožiljke iz sukoba s Tkalcem i čije
rane još nisu zarasle - jurnuo je u nebo. Njegov miris i dalje je vonjao na ženske
sokove, tako da nitko nije mogao dovesti u pitanje njegovu plodnost. Dokazao je da
ima bolje majčinske osobine od ostalih.
Izborio se za pravo da iznjedri potomke.
Ostala tri moljca su ga sada obožavali. Postali su njegovi kavaliri.
Izbezumili su se kada su osjetili to novo žensko tijelo. Uspaljeni, radili su petlje,
obrušavali se i vraćali.
Majka-moljac poigravala se s njima i vodila ih iznad vrućeg, mračnog grada.
Kad je njihovo preklinjanje postalo isto onoliko bolno koliko i njena požuda, zastala
je i ostala lebdjeti na jednom mjestu, otvorivši svoj egzoskelet sastavljen iz
segmenata. Na kraju je izbacila smotanu vaginu prema njima.
Zatim se sparila sa svakim ponaosob. Nakratko su se pretvarali u opasno viseće
dvostruko tijelo okruženo nestrpljivim partnerima koji su čekali na svoj red. Ona
trojica, koji su postali mužjaci, osjetili su potezanje i okretanje vlastitih organskih
mehanizama, osjetili su da im se trbusi otvaraju i po prvi puta pojavljuju penisi.
Počeše nesigurno petljati rukama oko mesnatih prijevoja i nazubljenih kostiju, isto kao
i njihova majka-predvodnica, a kad bi zauzeli položaj iza nje, morali su na krajnje
složen način saviti udove koji su se hvatali za nju, vukli je i preplitali se s njom.
Sasvim neočekivano, uspijevali su uspostaviti klizavu vezu. Svaki par se
udvarao i pario s neodoljivom potrebom i zadovoljstvom.
Kada je tjeranje poslije nekoliko sati bilo završeno, četiri potpuno iscrpljena
moljca-gasitelja odjedriše na raširenim krilima. Iz njih se cijedila tekućina.
Što se zrak više hladio, to je njihov krevet od toplih struja sve više slabio i oni
počeše mahati krilima kako bi se održali u zraku. Jedan za drugim, tri oca se odvojiše
i sjuriše prema gradu pod sobom u potrazi za hranom koja će ih ojačati i okrijepiti. A
morali su se i pobrinuti za svoju bračnu družicu.
Ona je još malo ostala na nebu. Poslije izvjesnog vremena koje je provela sama,
njezina se antena počela grčiti i ona je smota i polagano se uputi na jug. Bila je
iscrpljena. Njezini seksualni organi i otvori su se zatvorili i povukli ispod oklopa u
duginim bojama, kako bi zadržali sve ono što je bilo dobiveno.
Moljac-gasitelj majka predvodnica poletjela je prema Riječnokoži i kupoli
kaktusovaca, spremna napraviti gnijezdo.
Moje pandže su se grčile pokušavajući se otvoriti. Sapete su smiješnim i
ružnim zavojima, koji lepršaju poput otrcane kože.
Hodam pognut pokraj pruge, dok vlakovi promiču i vrište na mene, iznervirano
me upozoravajući. Upravo kriomice prelazim preko željezničkog mosta, zagledan u
Katran koji krivuda ispod mene. Zastajem i osvrćem se uokolo. Nadaleko ispred
mene i iza mene rijeka posrće i u ritmičkim naletima izbacuje smeće na obalu.
Kada pogledam prema zapadu, s druge strane vode i gomile kuća u
Riječnokoži, vidim vrh Staklenika. Osvijetljen je iznutra i podsjeća na svjetlosni
žulj na koži grada.
Mijenjam se. U meni se javlja nešto čega ranije nije bilo ili to možda nešto
čega više nema. Mirišem zrak, to je isti onaj zrak od jučer, a ipak je drukčiji. Nema
nikakve sumnje. Nešto navire ispod moje kože. Nisam više siguran tko sam.
Vukao sam se za tim ljudskim bićima kao kakva bena. Beskorisna, bezumna
nazočnost, bez vlastitog mišljenja ili razuma. Ako ne znam tko sam, kako bih znao
što trebam reći?
Ja više nisam Uvaženi Yagharek, to nisam već nekoliko mjeseci. Nisam ni
pomahnitalo stvorenje koje se prikrada Shankellskim jamama, stvorenje koje je
pogubilo čovjeka i trola, štakorčinu i kriloustog, menažeriju ratobornih zvijeri i
ratnika svih rasa za koje nisam ni sanjao da postoje. Tog divljeg ratnika više nema.
Nisam ni onaj zamoran koji je hodio bujnim travnatim predjelima i hladnim,
okrutnim brdima. Ja nisam onaj izgubljeni koji je povučen u sebe lutao betonskim
prolazima, želeći da ponovo postane nešto što nikada nisam bio.
Ja nisam niti jedan od njih. Mijenjam se i ne znam što ću postati.
Plašim se Staklenika. Kao i Shankell, i on ima mnogo imena. Staklokuća,
Staklenik, Biljkokuća, Toplokuća. Zapravo, ona nije ništa drugo do geto koji se bavi
trikovima. Geto u kojem kaktusovci pokušavaju oponašati rub pustinje. Zar se
vraćam kući?
Kada postaviš pitanje, treba se na njega i odgovoriti. Staklokuća nije ni
otvoreni pašnjak ni pustinja. Ona predstavlja tužnu iluziju, puku fatamorganu. To
nije moj dom.
Ako bi i bila pustinja, ako bi bila vrata koja vode u samo središte Cymeha, u
suhe šume i plodne močvare, u spremište života koje se krije u pijesku i do velike
nomadske knjižnice garuda, da je Staklokuća nešto više od puke sjene, čak i da je
sama pustinja koju želi oponašati, ona i dalje ne bi bila moj dom. Takvo mjesto ne
postoji.
Lutat ću cijelu noć i dan. Vratit ću se istim putom kojim sam jednom došao,
držeći se sjene željezničke pruge. Hodit ću čudovišnom geografijom ovog grada i
pronaći ulice koje su me dovele ovamo, zbijene kanale od opeka kojima dugujem
život i samog sebe.
Pronaći ću skitnice s kojima sam dijelio hranu, ako nisu pomrle od bolesti ili
ako ih nisu izboli zbog popišanih cipela. Oni su postali moje pleme, usitnjeno,
propalo i ubijeno u pojam, ali ipak kakvo-takvo pleme. Njihova otupjela
nezainteresiranost za mene - za bilo što - bila je osvježavajuća nakon mnogih dana
provedenih u šuljanju i sat ili dva provedenih u razmetljivom lutanju s mukotrpnim
drvenim protezama. Ništa im ne dugujem, tim zamornim alkoholičarima i
narkićima, ali ipak ću ih ponovo naći, sebe radi, a ne radi njih.
 Osjećam se kao da po posljednji put gazim ovim ulicama.
Hoću li umrijeti?
Dvije su mogućnosti.
Pomoći ću Grimnebulinu i zajedno ćemo poraziti moljce, ta užasna noćna
stvorenja, te gasitelje duša, i on će od mene napraviti bateriju. Nagradit će me,
napunit će me kao flogističku stanicu i ja ću letjeti. Dok razmišljam o tome, ja se
penjem. Penjem se sve više i više uz te stube-grede, penjem se uz grad kao uz ljestve
kako bih mogao vidjeti njegovu naprlitanu, sveobuhvatnu noć. Osjećam kako
sasušeni patrljci mišića nekadašnjih krila pokušavaju zamahnuti, praveći patetične
rudimentarne pokrete. Neću se izdići na zračnim plimama koje potiskuje perje, ali
zamahnut ću umom kao da je krilo i vinuti se na brazdama moći, transformacijske
energije, čudotvornog toka, na obveznoj i eksplozivnoj sili koja je urođena, a koju
Grimnebulin naziva kriza.
Predstavljat ću čudo.
Ili neću uspjeti i umrijet ću. Pasti ću i nabost ću se na oštri metal ili će mi
snovi biti isisani iz uma i njima će se nahraniti neki tamo vrag iz čahure.
Hoću li ja to osjetiti? Hoću li nastaviti živjeti tako ugašen? Hoću li znati da
sam popijen?
Sunce se pomalja. Hvata me umor.
Znam da sam trebao ostati. Ako želim postati bilo što stvarno, nešto više od
nijeme, imbecilne nazočnosti kako sam to do sada bio, trebao sam ostati,
sudjelovati, planirati i pripremati, kimati glavom na njihove prijedloge,
dopunjavati ih vlastitima. Ja sam, bio sam, lovac. U stanju sam se prikrasti tim
čudovištima, tim užasnim zvijerima.
Ali nisam mogao. Pokušao sam reći kako mi je žao, staviti do znanja
Grimnebulinu - čak i Plavodanki - da sam jedan od njih, da sam član bande. Član
posade. Odreda. Jedan od lovaca na moljce. Ali u mojoj lubanji sve je to zvučalo
šuplje.
Potražit ću i naći sebe, i tek ću tada znati mogu li im to reći. Ako ne budem
mogao, što mi drugo preostaje reći.
Naoružat ću se. Donijet ću razno oružje. Pronaći ću nož, bič kakvim sam
nekada rukovao. Čak i ako shvatim da sam autsajder, pomoći ću im, makar svi
stradali. Skupo ću naplatiti naše živote tim žednim stvorenjima.
Čujem neku tužnu glazbu. Trenutno vlada neugodna tišina, vlakovi i teglenice
su se udaljili od mene i mog gnijezda, kloparanje njihovih motora zamire, a zora u
ovom trenutku još nije zarudjela.
Na samom rubu vode, u nekoj tavanskoj sobici, netko svira frulu. Napjev je od
onih koji proganjaju, drhtava naricaljka polutonova i kontrapunkta koji
nadjačavaju izlomljeni ritam. Ne podsjeća na lokalne melodije.
 Prepoznajem taj zvuk. Već sam ga čuo na čamcu koji me je prevezao preko
Mršavog Mora, a prije toga u Shankellu.
Izgleda da nikako ne mogu pobjeći svojoj južnjačkoj prošlosti.
Tom melodijom žene-ribari s Perrick Tika i otočja Mandrake, daleko na jugu,
pozdravljaju zoru. Moja suputnica, koju nisam vidio, pozdravlja izlazak Sunca.
Nekolicina novokrobuzonskih Perikovaca uglavnom živi u Ehoglibu, ali evo nje
ovdje, tri milje uzvodno od okuke rijeke, kako svojim izuzetnim sviranjem budi
veliki Danribara.
Svirala mi je još nekoliko trenutaka, prije nego je jutarnja buka zatomila
njezine zvuke. Ostao sam priljubljen uz most i slušao buku sirena i zvižduk vlakova.
Ti zvuci iz velike daljine i dalje odjekuju, samo što ih ja više ne mogu čuti.
Buka Novog Krobuzona zaglušuje moje uši. Slijedit ću je, poželjet ću joj
dobrodošlicu. Dopustit ću joj da me okruži. Uronit ću u vrevu gradskog života. Pod
lukom i preko kamena, kroz rijetku šumu kostiju Rebara, do od opeka sklepanih
jazbina Lošostrane i Kamilice, kroz gromoglasnu industriju Velike Spirale. Vratit ću
se istim putom kojim sam došao. To isto će činiti i Lemuel koji njuška uokolo i traži
veze. Nadam se da ću tu i tamo, među šiljcima i tom zakrčenom arhitekturom, doći u
dodir s imigrantima, izbjeglicama, autsajderima koji svakog dana obnavljaju Novi
Krobuzon. Ovo mjesto s vanbračnom kulturom. Ovaj čudan mješoviti grad.
Čut ću zvuke violine koja izvodi melodije s Perricka ili pogrebnu pjesmu iz
Gnurr Ketta ili kamen-zagonetku iz Cheta, ili ću namirisati kozju kašu kakvu jedu u
Novodanu ili vidjeti vrata iscrtana simbolima kakvog tiskara-kapetana s Mora
Ilovače... Tako daleko od njihovih domova. Beskućnici. Dom.
Svuda oko mene bit će Novi Krobuzon i uvlačit će mi se pod kožu.
U Sivokrivu će me čekati moji drugovi i mi ćemo osloboditi ovaj oteti grad.
Nitko nam neće zahvaliti i nitko nas neće vidjeti.
Šesti dio
Staklenik
 Četrdeset drugo poglavlje

Ulice Riječnokože lagano su se penjale prema Stakleniku. Kuće u njima bile su

stare i visoke, s drvenim okvirima koji su trulili i s navlaženom žbukom. Svaka kiša bi
ih potpuno promočila stvarajući mjehure, a crjepovi su poput kaskada klizili sa strmih
krovova kad bi se zahrđali čavli raspali. Riječnokoža kao da se znojila i topila na
temperaturama koje su polako postajale sve više.
Južni dio Riječnokože nije se ni po čemu razlikovao od Muhostrane na koju se
nastavljao. Bilo je to mješovito područje u kojem su pokraj tihog kanala živjela
uglavnom ljudska bića zajedno s malim kolonijama vodijanoja, nekoliko usamljenih
kaktusovaca prognanika, čak i mala kepri košnica koja je zauzimala dvije ulice i
predstavljala vrlo rijetku tradicionalnu zajednicu izvan Kinkena i Potokstrane. Južni
dio Riječnokože je bio dom i malom broju egzotičnijih gradskih rasa. U Aveniji
Bekman nalazila se prodavaonica koju je držala obitelj treskavaca, koji su uredno
turpijali kralježnice kako ne bi strašili susjede. Živio je tu i jedan beskućnik Ilorgiss,
koji se trudio da njegovo tijelo u obliku bačve uvijek bude puno pića i koji je na tri
nestabilne noge posrtao ulicama.
Sjeverni dio Riječnokože bio je, međutim, potpuno drukčiji. Bio je tiši, manje
druželjubiv. To je bio rezervat kaktusovaca.
Iako je Staklenik bio vrlo velik, ipak nije mogao primiti sve kaktusovce koji su
živjeli u gradu, pa čak ni one koji su poštovali tradiciju. Barem dvije trećine
novokrobuzonskih kaktusovaca živjelo je izvan njegovog zaštitnog stakla. Oni su
naselili sirotinjske dijelove Riječnokože i nekoliko drugih četvrti u dijelovima grada
kao što su Sirijsko i Zelenpad. Riječnokoža je, međutim, bila centar njihovog grada i
tu je živio podjednaki broj kaktusovaca i ljudskih bića. Tamošnji kaktusovci bili su
niža klasa kaktusovaca. Mogli su ući u Staklenik radi kupovine i molitvi, ali su bili
prisiljeni živjeti u gradu nevjernika.
Neki od njih su se pobunili. Gnjevna mladež kaktusovaca zaklinjala se da nikada
neće ući u Staklenik koji ih je izdao. Nazivali su je ironično njezinim prvobitnim,
zastarjelim imenom: Dječja soba. Nanosili su sami sebi ožiljke i borili se u okrutnim,
besmislenim i uzbudljivim obračunima između bandi. Povremeno su terorizirali
susjedstvo, pljačkali i potkradali ljudska bića i ostarjele kaktusovce, koji su s njima
dijelili ulice.
Vani, u Riječnokoži, kaktusovci su bili mrzovoljni i tihi. Radili su za svoje gazde,
ljudska bića ili vodijanoje, bez prigovora, ali i bez oduševljenja. Na poslu se nisu
družili s pripadnicima ostalih rasa; tek bi razmijenili pokoji kratak pozdrav. Nitko
nikada nije vidio kako se ponašaju unutar zidova Staklenika.
 Staklenik je bio jedna golema, spljoštena kupola. Na tlu je u promjeru imala
gotovo pola kilometra. A u visinu se penjala osamdesetak metara. Osnova joj je bila
postavljena pod kutom, kako bi čvrsto nalegla na okolne ulice Riječnokože.
Debeli kostur bio je iskovan od crnog željeza i ukrašen mjestimičnim viticama i
cvjetovima. Budući da je čučao na vrhu tog svog niskog brda i nadvio se nad ostalim
kućama u Riječnojkoži, mogao se vidjeti iz velike daljine. Iz njegove kože izlazile su
u dva koncentrična kruga divovske potporne ruke, koje su gotovo dosezale veličinu
Rebara, i čiji su debeli konopci od upletenog metala primali na sebe težinu ovješene
kupole.
Što ste ga gledali iz veće daljine, to je Staklenik na vas ostavljao jači dojam.
Kada biste pogledali s pošumljenog vrha Zastavnice, preko dviju rijeka, željezničkih
pruga, zračnih tračnica i dva kilometra grotesknog urbanog predjela, facete kupole
presijavale su se jasno raspoznatljivim komadićima svjetlosti. Ali se zato iz okolnih
ulica moglo primijetiti da se staklo na mnogim mjestima urušilo, ostavivši za sobom
pukotine i tamne mrlje. Tijekom tri stoljeća svojega postojanja, kupola je popravljana
samo jednom.
Starost te građevine sasvim se lako moglo ocijeniti iz njenog podnožja. Bila je
oronula. Boja se u velikim savijenim jezicima odvajala od metalne osnove koju je
nagrizala hrđa. Otprilike prvih pet metara od tla, okna su bila zamijenjena istim onim
obojenim željezom koje se ljuštilo. U podnožju su te metalne ploče imale površinu
malo veću od pola kvadratnog metra, ali su se idući prema vrhu sve više sužavale.
Iznad tih ploča, staklo je bilo prljavo i nečisto, i sačinjavalo je slučajni mozaik
zelenih, plavih i i bež kvadrata. Staklo je bilo ojačano i navodno je trebalo izdržati
težinu najmanje dvojice kaktusovaca prosječne veličine. Ipak, nekoliko okana je bilo
razbijeno i okviri su zjapili prazni, dok ih je mnogo više bilo protkano filigranskim
pukotinama.
Pri izgradnji kupole nije se mnogo razmišljalo o okolnim kućama. Ulice koje su
je okruživale nastavljale su se sve dok ne bi stigle do njezinih čvrstih metalnih
temelja. One dvije, tri ili četiri kuće koje su zasmetale obodu kupole bile su sravnjene
sa zemljom, a ostale su se u nizovima nastavile protezati ispod baldahina od stakla,
pod mnogobrojnim kutovima, bez plana. Kaktusovci su jednostavno zatvorili pod
kupolu već postojeće ulice.
Tijekom desetljeća, arhitektura unutar kupole se mijenjala i kuće koje su
prvobitno bile namijenjene ljudskim bićima prilagođivane su novim stanarima
kaktusovcima. Pojedine građevine su srušene i zamijenjene čudnim novim zgradama.
Međutim, govorkalo se da je osnovni plan ostao isti kao i prije podizanja kupole i da
je većina građevina i dalje netaknuta.
Postojao je jedan ulaz u kupolu i on se nalazio na južnom kraju njenih temelja, na
Trgu Yashur. Na suprotnom kraju oboda nalazio se izlaz na Kod smetlišta ulicu. Na nju
je izlazio strmi put koji je gledao na rijeku. U zakonu kaktusovaca pisalo je da se u
Staklenik može ući samo na spomenuti ulaz na južnoj strani, i da se iz nje može izaći
samo na njemu suprotan izlaz. To nije bio nimalo zgodno kaktusovcima koji su živjeli
u blizini jednih ili drugih vrata. Na primjer, da bi ušli trebalo im je dvije minute, ali
da bi se vratili kući morali bi prevaliti dugačak, zaobilazni put.
U pet sati svakog jutra otvarala su se ulazna vrata koja su gledala na kratke
nadsvođene prolaze, a zatvarana su svake noći u ponoć. Čuvale su ih male jedinice
stražara u oklopima, koji su svako malo odmjeravali težinu golemih ratnih sekira i
moćnih lukova koje su koristili uglavnom kaktusovci.
Kao i njihovi glupi rođaci s korenjem, kaktusovci su imali debelu, vlaknastu kožu
povrća. Bila je zategnuta i lako ste je mogli probušiti, ali je i lako zarastala. Ožiljci su
bili ružni i debeli. Većina kaktusovaca bila je prekrivena bezopasnim krastavim
ganglijima. Tek ako biste snažno pritisnuti ili imali dosta sreće uspjeli biste im
ozbiljnije ozlijediti unutrašnje organe. Mecima, običnim strijelama ili svađama
obično niste mogli ugroziti kaktusovce. Zbog toga su stražari kaktusovci nosili lukove-
čakrije.
Prvi luk-čakriju dizajnirao je čovjek. To oružje korišteno je za vrijeme sablasne
vladavine gradonačelnika koji se zvao Collodd - nosili su ih stražari ljudi na
gradonačelnikovoj farmi kaktusovaca. Ali kako je reformator Mudri Bili raspustio
farmu i podario kaktusovcima nešto slično građanskom pravu, pragmatični stari
kaktusovci shvatili su da im spomenuto oružje može odlično poslužiti za održavanje
reda među vlastitim podanicima. Od tada je luk mnogo puta bio poboljšan, ali su na
tome sada radili inženjeri kaktusovci.
Luk-čakrija je zapravo bio golem samostrijel, prevelik i pretežak da bi jedno
ljudsko biće moglo njime uspješno rukovati. Nije ispaljivao strijele već čakrije,
plosnate metalne diskove nazubljenih ili oštrih rubova ili metalne zvijezde savijenih
vrhova. Nazubljeni otvor u sredini čakrije odlično naliježe na malo metalno
ispupčenje koje strši iz kanala tog samostrijela. Kada se povuče okidač, žica koja
prolazi kroz kanal snažno se zategne i velikom brzinom povuče metalno ispupčenje.
Zupci složenih zupčanika ulegnu jedni u druge kako bi čakrija izletjela strelovitom
brzinom. Na kraju zatvorenog kanala, ispupčenje naglo isklizne iz središnje rupe na
čakriji, a ova biva izbačena poput kamena iz praćke, rotirajući kao list cirkularne pile.
Zračno trenje vrlo brzo smanji njen moment vrtnje pa čakrija ne leti tako daleko
kao strijela iz dugačkog luka ili metak iz kremenjače. Ali je zato u stanju odsjeći ud ili
glavu kaktusovca - ili ljudskog bića - na udaljenosti od tridesetak metra, a nanijeti
gadne posjekotine i na većim udaljenostima.
Mrzovoljni i arogantni stražari kaktusovaca prijeteći su zurili i mahali svojim
luk-čakrijama.
Posljednje zrake svjetlosti gasili su se iznad dalekih vrhova. Dio Staklenika koji
je bio okrenut prema zapadu presijavao se poput rubina.
Nekakva ljudska prilika opkoračila je zahrđale ljestve koje su išle sve do vrha
kupole i priljubila se uz metal. Čovjek je polako puzio uz prečke i penjao se uz
zaobljenu kupolu nalik na Mjesec.
Bilo je nekoliko takvih ljestava koje su se spuštale u pravilnim razmacima iz
samog vrha kupole po njenom vanjskom zaobljenju. Prvobitno je bilo predviđeno da
se njima služe ekipe za popravke, koje se nikada nisu pojavile. Dobivao se dojam da
zaobljena kupola strši iz tla poput vrha povijenih leđa koja nagovještavaju neko
nepregledno tijelo ispod površine. Prilika je jahala na leđima golemog kita.
Održavala se na površini zahvaljujući svjetlosti koju je kupola zarobila. A ta svjetlost
je poigravala po unutrašnjoj strani stakla uslijed čega je cijelo golema Staklokuća
jednostavno blistalo. Prilika se kretala vrlo sporo i nije se odvajala od površine da je
ne bi netko primijetio. Odabrala je ljestve na sjeverozapadnoj strani Staklenika kako
bi izbjegla vlakove koji su išli ogrankom Južne pruge kroz Putene Poljane. Tračnice su
prolazile vrlo blizu stakla na suprotnoj strani kupole, tako da bi svaki putnik lako
mogao primijetiti čovjeka koji puzi uz zakrivljenu površinu.
Konačno, poslije nekoliko minuta penjanja, uljez je stigao do metalnog prijevoja
koji je okruživao sam vrh te velike građevine. Glavni potporanj bila je jedna jedina
kugla od prozirnog stakla, otprilike dva i po metra u promjeru. Savršeno je pristajala
u kružnu rupu na najvišoj točki kupole, tako da se donjom polovinom nalazila unutra, a
gornjom vani, poput kakvog golemog čepa. Čovjek je zastao i zagledao se preko
grada, kroz vrhove potpornih greda i debelih žica. Vjetar je šibao oko njega i on se,
bojeći se vrtoglavice, čvrsto držao za rukohvate. Podigao je pogled prema sve
tamnijem nebu i zvijezdama koje je jedva nazirao zbog sve te zgusnute svjetlosti koja
ga je okruživala i otjecala kroz staklo pod njegovim tijelom.
Zatim je usmjerio svu svoju pozornost na to staklo, i prešao pogledom preko
površine, od okna do okna.
Nekoliko minuta kasnije se pridigao i krenuo natrag niz ljestve. Dok se spuštao,
stopalima je napipavao prečke, rukama napipavao rukohvat i uvijek oprezno,
pruženim nožnim prstima tražio sljedeću prečku kojom se spuštao prema tlu.
Ljestve su završavale na otprilike tri i pol metra iznad tla. Čovjek je tu visinu
prevalio spustivši se niz uže koje je prethodno pomoću kuke zakvačio za ljestve da bi
uopće mogao stići do njih. Dodirnuo je prašnjavo tlo i osvrnuo se oko sebe.
"Leme", čuo je kako je netko prosiktao. "Ovamo."
Sudrugovi Lemuela Goluba krili su se u ruševnoj zgradi na rubu smetlišta pokraj
kupole. Jedva je uspio nazrijeti Isaaca koji ga je pozivao s druge strane praga bez
vrata.
Lemuel je brzo prešao udaljenost do njih, koračajući po zaraslim opekama i
betonu između kojih je iznikla trava. Okrenuo je leđa sumraku i skliznuo u tamu
spaljene ljušture.
U sjeni pred njim čučali su Isaac, Derkhan, Yagharek i trojica pustolova. Iza njih
se uzdizala gomila starih stvari sa smetlišta, cijevi za paru, vodovi, držači s postolja
za retorte, leće nalik pikulama. Lemuel je znao da će se ta gomila pretvoriti u pet
majmuna-konstrukta, čim se pokrenu.
"I?" upitao je Isaac.
"Točno je ono što su mi rekli", odvrati on tiho. "ima jedna velika pukotina blizu
vrha kupole, u sjeveroistočnom dijelu. S mjesta na kojem sam stajao nisam mogao
dobro procijeniti kolika je, ali pretpostavljam da je najmanje... metar i osamdeset sa
metar i dvadeset. Potrudio sam se da tamo gore sve dobro pogledam i to je jedina
dovoljno velika pukotina koju sam vidio i kroz koju bi mogao proći čovjek ili nešto
otprilike te veličine. Jeste li malo razgledali podnožje kupole?"
Derkhan kimne. "Ništa", rekla je. "Istina, postoji mnogo malih pukotina, čak na
nekoliko mjesta nedostaje i poveći komad stakla, naročito u višim dijelovima, ali
nema dovoljno velikih rupa kroz koje bismo se mogli provući. Ta je vjerojatno
jedina."
Isaac i Lemuel kimnuše.
"Tako znači ulaze i izlaze", tiho reče Isaac. "Čini mi se da ćemo im najlakše ući u
trag ako krenemo njihovim putom. Koliko god da mi je mrsko što to moram predložiti,
ipak mislim da bismo se trebali popeti tamo gore. Kako je unutra?"
"Ne vidi se baš mnogo", odvrati Lemuel i slegnuo ramenima. "Staklo je debelo,
staro i strašno prljavo. Mislim da ga čiste samo jednom u tri ili četiri godine.
Prepoznaju se osnovni obrisi kuća, ulica i slično, ali to je uglavnom sve. Ako želimo
ustanoviti gdje se što zapravo nalazi, morat ćemo zaviriti unutra."
"Ne možemo sad svi nahrupiti tamo gore", dodala je Derkhan. "Vidjet će nas.
Trebali smo zamoliti Lemuela da uđe unutra, on je pravi čovjek za taj posao."
"Ionako ne bih ušao", odlučno je rekao Lemuel. "Visine me ne privlače i sasvim
sigurno ne bih pristao visjeti naglavce s tamo neke grede na nekoliko desetaka metara
iznad trideset tisuća ljutitih kaktusovaca..."
"Što ćemo onda?" Derkhan je bila bijesna. "Možemo pričekati da se smrkne, ali
tada prokleti moljci postaju aktivni. Morat ćemo se popeti jedan po jedan. To jest, ako
je to sigurno. Netko će morati biti prvi..."
"Ja ću", prijavi se Yagharek.
Zavladala je tišina. Isaac i Derkhan su se zagledali u njega.
"Odlično!" izjavi Lemuel lukavo i dvaput pljesne rukama. "To je onda riješeno.
Ti ćeš se dakle popeti, a onda... hm... možeš umjesto nas malo pogledati uokolo i
spustiti nam poruku..."
Isaac i Derkhan se uopće nisu obazirali na Lemuela. I dalje su zurili u Yaghareka.
"Sasvim je u redu da ja pođem", objasni Yagharek. "Osjećam se kao kod kuće
kad sam tako visoko", reče on, a glas mu malo zadrhta od emocija. "U visinama se
osjećam ugodno, a i lovac sam. Mogu promotriti područje ispod kupole i pretpostaviti
gdje bi se moljci mogli kriti. Mogu procijeniti kakvi su nam izgledi unutar kupole."
Yagharek se uz kupolu Staklenika popeo istim putem kao i Lemuel.
Odmotao je prljave zavoje sa stopala i oduševljeno ispružio kandže. Uspentrao
se uz metal pri dnu pomoću Lemuelovog užeta s kukom, a potom je nastavio uz ljestve
mnogo brže i samouvjerenije nego ljudsko biće.
Često je zastajkivao kako bi uživao u toplom vjetru, čvrsto stežući svojim ptičjim
prstima metalne prečke. Opasno bi se nagnuo i zagledao u zrak pun izmaglice, raširio
malo ruke i pustio vjetar da ispuni njegovo razapeto tijelo kao da je jedro.
Yagharek se pretvarao da leti.
S njegovog tankog opasača njihali su se vitki nož i bikbič koje je ukrao
prethodnog dana. Bič je bio nespretan i ni izdaleka onako fin kao onaj kojim je pucao
po vrelom pustinjskom zraku, čijim vrhovima je bockao plijen i satjerivao ga u zamke,
ali je to ipak bilo oružje kojim je njegova ruka bila navikla rukovati.
Bio je brz i samouvjeren. Svi zrakoplovi koje je uspio primijetiti bili su dosta
daleko. Nitko ga nije mogao vidjeti.
Kada se našao na vrhu Staklenika, imao je osjećaj kao da je dobio grad na dar i
da ga samo treba pokupiti. Gdje god bi pogledao, prsti, šake, ruke i kralježnice
arhitekture grubo su se gurali prema nebu. Rebra su poput okoštalih pipaka uvijek
sezala uvis; Šiljak je bio zariven u srce grada poput ražnja; složen, stroju nalik, vrtlog
Parlamenta sijao je u tami; Yagharek je sve to obuhvatio svojim smirenim okom
naviklim zapažati strateški važne stvari. Pogledao je zatim uvis i na istok, prema
mjestu gdje su tandrkale zračne tračnice koje su spajale visoku zgradu u Muhostrani i
Šiljak.
Čim je stigao do ruba goleme staklene kugle na vrhu kupole, uspio je pronaći
otvor u staklu. Pomalo se iznenadio što su ga oči, oči ptice lovca, i dalje odlično
služile.
Otprilike pola metra ispod njega, a pod blago zaobljenim ljestvama, staklo
kupole bilo je prekriveno skorenim izmetom ptica i malih zmajeva. Pokušao je zaviriti
unutra, ali je uspio nazrijeti samo neraspoznatljive mozaike krovova i ulica.
Yagharek se otisnuo preko stakla.
Kretao se oprezno. Opipavao je površinu ispod sebe pandžama, lupkao po staklu
i provjeravao njegovu čvrstoću. Skliznuo je što je brže mogao do metalnog okvira za
koji se mogao uhvatiti pandžama. Tijekom kretanja je shvatio da se vrlo lako privikao
na penjanje. Tolike tjedne je već proveo verući se noću po krovu Isaacove radionice i
uz napuštene nebodere u potrazi za gradskim vrletima. Penjao se lako i bez straha.
Prije bi se moglo reći da je majmun nego ptica.
Nervozno se vukao preko prljavih okana sve dok nije stigao do posljednjeg zida
od potpornih greda koji ga je odvajao od pukotine u staklu. A kada je njega preskočio,
pred njim se našao procjep.
Nagnuvši se preko ruba, Yagharek je osjetio toplinu koja je dopirala iz dubine
osvijetljene svjetiljkama. Vani je bila topla noć, a temperatura unutra mora da je bila
vrlo visoka.
Pažljivo je omotao uže s kukom oko metalne poprečne grede s jedne strane
pukotine i snažno ga povukao kako bi provjerio je li dobro privezan. Zatim je drugi
kraj užeta triput omotao oko struka. Uhvatio ga je odmah ispod kuke, legao preko
potporne grede i zavukao glavu kroz slomljeno staklo.
Imao je osjećaj da je gurnuo lice u zdjelicu s jakim čajem. Zrak u Stakleniku bio
je gotovo kipuć, vrlo zagušljiv i ispunjen dimom i parom. Presijavao se jakom,
bijelom svjetlošću.
Yagharek je zatreptao, potom zaklonio oči rukom i zagleda se u grad kaktusovaca
ispod sebe.
U samom središtu, ispod velike grude stakla na vrhu kupole, kuće su bile
raščišćene i podignut je hram od crvenog kamena, koji je podsjećao na strmi zigurat i
sezao do otprilike jedne trećine visine Staklenika. Svaki nivo zigurata bujao je od
pustinjske i stepske vegetacije, napadnih crvenih i narančastih cvjetova koji su se
isticali pokraj voštanih zelenih koža.
Oko zigurata bio je raščišćen mali pojas zemlje širok otprilike šest metara, iza
kojeg su se ponovo protezale ulice Riječnokože. Plan grada bio je vrlo zamršen, i
predstavljao je pravu zagonetku. Puteljci su naglo završavali, a od pojedinih ulica
mogli su se vidjeti samo ostaci. U podnožju oboda kupole mogli ste naići na ugao
parka ili pola crkve, čak i na patrljak kanala pretvoren u valov stajaće vode. Uličice
su presijecale mali grad pod čudnim kutovima, a njihovi pojedini dijelovi
predstavljali su odsječke dužih ulica odvojene kupolom. Mala skupina uličica i
puteljaka bila je stavljena pod staklo. Sadržaj se mijenjao, mada su obrisi ostali
uglavnom isti.
Kaktusovci su na svoj način preoblikovali tu kaotičnu skupinu kljastih ulica.
Nekadašnji široki put pretvoren je u povrtnjak, a duž rubova travnjaka s obje strane
iznikle su kuće od čijih ulaznih vrata su vodili putići koji su razdvajali gredice s
tikvama i rotkvama.
Još prije četiri naraštaja maknuti su stropovi, jer je kuće ljudi trebalo pretvoriti u
domove novih, mnogo viših stanara. Sobe su bile dograđivane kako na vrhovima
zgrada tako i na stražnjim stranama, pa su one sada podsjećale na čudne minijature
stepenaste piramide u središtu Staklenika. Dodatne zgrade podizane su posvuda gdje
je to bilo moguće, kako bi pod kupolu stalo što više kaktusovaca, čudna arhitektura
ljudi i monolitne zgrade od kamena koje su se nizale u velikim, raznobojnim
blokovima i bile visoke više katova.
 Između mnogih viših katova bili su razapeti mostovi od drva i konopaca, koji su
povezivali sobe i zgrade na suprotnim stranama ulica. U mnogim dvorištima i na
vrhovima mnogih zgrada, niski zidovi opasivali su ravne pustinjske vrtove s malim
potezima kržljave trave, nekoliko niskih kaktusa i valovitim pijeskom.
Mala jata zarobljenih ptica, koje nikada nisu pronašle razbijene otvore što su
vodili u grad s druge strane kupole, nisko su nadlijetale kuće i gladno kriještale.
Yagharek osjeti nalet adrenalina i nostalgiju kada je prepoznao ptičje glasanje koje je
slušao u Cymehu. Shvatio je da su po ovdašnjim krovovima čučali i orlovi s dina.
Kupola je poput neba od prljavog stakla svuda oko njih prelamala svjetlost iz
Novog Krobuzona i prikazivala okolne kuće u zbrci tame i odbijene svjetlosti. Cijela
ta trodimenzionalna slika ispod njega vrvjela je kaktusovcima. Yagharek je polako
prelazio pogledom preko svega, ali nigdje nije mogao uočiti nijednu drugu razumnu
rasu.
Jednostavni mostovi su se ljuljali dok su kaktusovci prelazili preko njih u svim
smjerovima. Yagharek je vidio kaktusovce s velikim grabljama i drvenim veslima u
pješčanim vrtovima kako pažljivo oblikuju nanose koji su oponašali valovite dine
nastale kao posljedica vjetra. U ovom zatvorenom prostoru nije bilo vjetra koji bi
pravio takve oblike, tako se pustinjski predio trebalo dočarati ručno.
Po ulicama i stazama vladala je gužva. Kaktusovci su kupovali i prodavali na
tržnici i grubo se prepirali, ali su bili predaleko da bi ih Yagharek mogao čuti. Sami
su vukli drvena kolica, čak i po dvojica ako su kola bila velika ili teret pretežak.
Nigdje na vidiku nije bilo nijednog konstrukta, taksija, niti bilo kakvih životinja osim
ptica i nekoliko zečeva koji borave u kamenjarima i koje je Yagharek na trenutak
spazio na ispustima zgrada.
U Novom Kribuzonu kaktusice su nosile komotne bezoblične haljine slične
plahtama. Ovdje, u Stakleniku, samo su bedra omotavale bijelom, bež ili
tamnosmeđom tkaninom, isto kao i muškarci.
Grudi, s tamnozelenim bradavicama, bile su im nešto malo veće nego u
muškaraca. Yagharek je vidio i nekoliko žena koje su nosile djecu čvrsto privijenu na
grudi. Djeca se uopće nisu obazirala na rane koje su im majke nanosile svojim
bodljama. Bučne skupine malih kaktusovaca igrale su se po uglovima ulica. Odrasli
prolaznici se ili nisu osvrtali na njih ili bi ih samo odsutno gurnuli.
Nije bilo nijednog djelića hrama piramide na kojem stari kaktusovci nisu čitali,
bavili se vrtlarstvom, pušili ili pričali. Neki od njih su oko ramena nosili crvene ili
plave lente, koje su svojim žarkim bojama odskakale od njihove blijedo zelene kože.
Yaghareka je od znoja peckala koža. Naleti dima zamagljivali su mu vid.
Podizali su se iz stotina dimnjaka na različitim visinama i lagano se svijali prema
nebu, tvoreći gljive koje su se sporo kretale. Nekoliko magličastih pramenova uspjelo
se probiti u visinu i izaći kroz pukotine i rupe u staklenom nebu. No kako vjetar nije
mogao prodrijeti unutra, a zakrivljen i proziran mjehur je samo još više povećavao
sunce, pod kupolom nije bilo ni povjetarca niti oluje koji bi raspršili te pramenove.
Yagharek je opazio da je unutrašnja strana stakla prekrivena masnom čađom.
Još ga je više od jednog sata dijelilo od zalaska sunca. Yagharek pogleda ulijevo
i primijeti da staklena kugla na vrhu kupole kipti od svjetlosti. Upijala je svaki djelić
sunčevog zračenja, skupljala ga i slala u sve kutove Staklenika, ispunjavajući ih
svijetlošću i toplotom. Zapazio je da su iz metalnog držača koji ju je pridržavao
izlazili kablovi, koji su se spuštali niz unutrašnju stranu kupole i nestajali iz
vidokruga.
Ravan pješčani vrt na vrhu slojevite kule u središtu Staklenika bio je ispunjen
složenim postrojenjem. Točno ispod napuhnute gromade prozirnog stakla nalazio se
golem stroj s lećama i debelim cijevima koje su iz njega izlazile i ulijevale se u
goleme bačve postavljene uokolo. Jedan kaktusovac, noseći ešarpu u boji, laštio je
bakrene dijelove.
Yagharek se prisjetio glasina koje je čuo u Shankellu, priča o heliokimijskom
stroju neizmjerne čudotvorne moći. Pažljivo se zagledao u tu sjajnu spravu, ali mu je
njezina namjena ostala nejasna.
Dok je promatrao stvari ispod sebe, Yagharek je postao svjestan velikog broja
naoružanih policijskih odreda. Zaškiljio je. Zurio je u njih s visine poput kakvog boga
i vidio svaku površinu tog malog grada kaktusovaca obasjanog zapaljivom svijetlošću
koja je dopirala kroz staklenu kupolu. Mogao je vidjeti gotovo sve vrtove na
krovovima kuća, i učinilo mu se da je barem na polovini njih smješteno po nekoliko
kaktusovaca. Sjedili su ili stajali. S ove udaljenosti nije im mogao čitati izraze lica,
ali je zato jasno vidio velike, teške lukove-čakrije koje su nosili. Na opasačima su im
se ljuljale sjekire, zakrivljene ratne sjekire koje su se presijavale na rumenim zrakama
zalazećeg sunca.
Dodatne male ophodnje motale su se oko tezgi na tržnici, sjedile i budno motrile
na najnižem nivou središnjeg hrama ili su odlučno stupale ulicama, s luk-čakrijama
spremnim za djelovanje.
Yagharek je primijetio da stanovništvo nervozno otpozdravlja naoružanim
stražarima i često podiže poglede put neba. Ovo nikako nije bila normalna situacija.
Nešto je izazivalo nervozu među kaktusovcima. Iz iskustva je znao da oni znaju
biti surovi i šutljivi, ali ovakvo prigušeno zlo koje se osjećalo u zraku nije u
Shankellu nikada iskusio. Možda su ovi kaktusovci bili drukčiji, razmišljao je, neka
mnogo mračnija vrsta nego njihova subraća s juga. Ali osjećao je kako ga svrbi koža.
Zrak je bio preopterećen.
Yagharek se usredotočio i počeo neumoljivim pogledom prelaziti po
unutrašnjosti kupole. Gotovo je zapao u neku vrstu lovčevog transa.
Krenuo je od ruba kupole. Lagano je pogledom obuhvatio njezin unutrašnji obod,
a zatim oprezno krenuo prema središtu, razgledavajući krug po krug kuća i ulica.
Na taj precizan i metodičan način, mogao je pregledati sve kutove i pukotine u
Stakleniku. Pogled mu se na trenutak zaustavio na nepravilnostima u crvenom kamenu,
a potom je nastavio dalje.
Što se dan više bližio kraju, to su kaktusovci naizgled postajali nervozniji.
Yagharek je završio s promatranjem. Nije uočio nikakvu neposrednu opasnost niti
mu je išta posebno zapalo za oko. Potom je usmjerio pozornost na unutrašnjosti krova
u svojoj neposrednoj blizini.
Neće biti lako. Nosači malo dalje od njega obuhvaćali su tešku staklenu kuglu,
ali s donje strane stakla oni nisu bili naročito ispupčeni. Vjerovao je da bi se uz malo
truda mogao spustiti niz njih: najvjerojatnije bi to pošlo za rukom i Lemuelu, a možda
i Derkhan kao i jednom ili dvojici pustolova. Međutim, bilo mu je teško zamisliti
Isaaca kako, onako krupan, prevaljuje stotine metara do tla, viseći na tim metalnim
cijevima.
Vani je Sunce već bilo gotovo zašlo. Imat će malo vremena na raspolaganju, iako
je bila sparna ljetna večer.
Osjetio je kako ga je netko lupnuo po ramenu. Yagharek podiže glavu iz naopako
okrenute zdjele u novokrobuzonski zrak koji mu se u tom trenutku učinio hladnim.
Iza njega je na staklu čučao Šadrah. Nosio je kacigu sa zrcalom i pružio je
Yaghareku sličnu stvarčicu sklepanu od željezne ploče.
Šadrahova kaciga je izgledala drukčije. Yagharekova je bila izrađena od
otpadaka metala, dok je Šadrahova bila čak i ukrašena bakrenim žicama i mjedenim
ventilima. Na vrhu je imao utičnicu s rupama u koju se, očigledno, nešto moglo
uglaviti. Izgleda da je na već postojeću kacigu dodao samo ogledala.
"Zaboravio si ovo" rekao Šadrah svojim nježnim glasom, mašući kacigom. "Nisi
mahnuo zastavicom niti si se javio čitavih dvadeset minuta. Došao sam provjeriti jesi
li živ i je li sve u redu."
Yagharek mu je pokazao nosače unutar kupole. On i Šadrah užurbanim šapatom
počeše razmatrati problem kojeg će imati s Isaacom.
"Morat ćeš sići", reče Yagharek. "Jedini vam je način da uđete kroz kanalizaciju;
Lemuel će ti biti vodič. Morate što prije naći put koji vodi pod kupolu. Pošaljite mi
nekoliko mehaničkih majmuna kao ispomoć budem li napadnut. Pogledaj unutra."
Šadrah se oprezno nagnuo i zagledao kroz sve tamnije staklo. Yagharek je
pokazao prstom na drugu stranu krcatog mjesta, na jednu ruševnu, sablasnu zgradu
pokraj odvratnog završetka kanala. Sama voda, putovi za tegljenje pokraj nje i mali
potez razrovane zemlje na kojem se uzdizala polusrušena kuća, bili su okruženi
nekakvom ogradom od smeća, trnja i bodljikave žice koja je odavno bila zahrđala.
Odvojen komad prostora se sa stražnje strane naslanjao na samu kupolu koja se poput
spljoštenog oblaka strmo nadvila nad njim.
 "Morate pronaći put donde." Šadrah je počeo ispuštati nekakve zvukove,
mrmljati kako je to nemoguće, ali ga Yagharek presječe. "Teško je. Bit će teško. Ali
odavde se nećete uspjeti spustiti unutra. Ako bi ostalima to možda i pošlo za rukom,
Isaacu sasvim sigurno neće. A on nam je potreban tamo unutra. Moraš ga nekako
uvesti. I to što je brže moguće. Ja ću se spustiti i potražiti vas kada pronađem moljce-
gasitelje. Čekajte me."
Dok je to govorio, Yagharek je vezao sklepanu kacigu na glavu i provjerio vidno
polje iza sebe u zrcalima.
U velikom komadu zrcala uhvatio je Šadrahov pogled.
"Pođi sada. Požuri. Budi strpljiv. Naći ću vas prije svitanja. Moljci moraju izaći
kroz ovaj otvor. Čekat ću ih i motrit ću na njih."
Šadrahovo lice se smrknulo. Yagharek je bio u pravu. Isaac se nikako ne bi
mogao spusti niz ove strme i opasne željezne potpornje.
Kratko je kimnuo Yaghareku i mahnuo mu na odlasku. Garuda je to vidio u
zrcalima. Šadrah se zatim okrenuo i otpuzao do ljestvi, počeo se vješto spuštati niz
prečke i nestao s vidika.
Yagharek se zagledao u Sunce na zalasku. Duboko je udahnuo i sijevnuo očima
slijeva nadesno, provjerivši što vidi u zrcalima. Bio je potpuno smiren. Disao je
polako u ritmu yajhu-saaka, lovčevog sanjarenja, ratničkog transa cimeških garuda.
Bio je sabran.
Poslije nekoliko minuta začuo je lupkanje metala i žice po staklu. Iz različitih
smjerova su mu se, jedan za drugim, približavala trojica majmuna-konstrukta. Okupili
su se oko njega čekajući daljnje naredbe. Staklene leće su im se crvenkasto
presijavala na večernjoj svjetlosti, a tanki klipovi šištali pri kretanju.
Yagharek se okrenuo i osmotrio ih u ogledalima. Zatim je oprezno uhvatio uže i
počeo se spuštati kroz rupu u staklu. Dok je nestajao kroz procjep, dao je konstruktima
znak da ga slijede. Vrućina koja ga je zapahnula iz kupole sklopila mu se nad glavom
dok se spuštao u selo pod staklom, u pravcu kuća uronjenih u crvenu svjetlost.
Prozirna kugla uvećavala je i raspršivala zrake zalazećeg Sunca prema jazbini
moljaca-gasitelja.
 Četrdeset treće poglavlje

Izvan kupole se smrkavalo. Dolaskom noći su utrnule one žarke zrake koje su
blještale iz staklene kugle umetnute u krov kupole. Staklenik je iznenada utonuo u tamu
i u njemu posta osjetno hladnije. No zadržao je i dosta topline, tako da je u njemu i
dalje bilo daleko toplije nego vani u gradu. Svjetlost uličnih svjetiljki i osvjetljenje iz
zgrada odbijali su se od stakla. Putnicima koji su sa Zastavnice promatrali grad kojeg
su ostavili za sobom, stanovnicima sirotinjskih četvrti koji su tek tako zurili u daljinu
iz blokova nebodera u Vrijesištu, policajcu koji je gledao sa zračnih tračnica i
strojovođi na Južnoj pruzi koji je zurio kroz dim i paru preko panorame gradskih
krovova obavijenih dimom, činilo se da je Staklenik zategnut i nabreknut od svjetlosti.
Što se više smrkavalo, to je Staklenik jače sjajio.
Priljubljen za metalne šipke s unutrašnje strane kupole, Yagharek je neprimijećen
polako razgibavao ruke. Držao se za male skele, otprilike na trećini puta niz kupolu.
Još se nalazio dovoljno visoko, tako da je vidio sve vrhove zgrada koje su se pružale
na sve strane.
Bio je u stanju yajhu-saaka. Disao je usporeno i u pravilnim razmacima.
Nastavio je potragu kao pravi lovac. Nemirno je skakao pogledom s jedne na drugu
točku ispod sebe, dok je sklapao složenu sliku i nije se zadržavao duže od jednog
trenutka ni na jednom mjestu. Povremeno bi se usredotočio i jednim pogledom
obuhvatio sve krovove ispod sebe, budno motreći na bilo kakvo neobično kretanje.
Često se vraćao na jarak s vodom po čijoj površini je plutalo smeće, jarak pokraj
kojeg je rekao Šadrahu neka ga s ostalima čeka. Ondje tim uljezima nije bilo ni traga.
Kada se počelo ozbiljno smrkavati, ulice su se ispraznile nevjerojatnom brzinom.
Kaktusovci su se povukli u svoje kuće. Za manje od pola sata, taj pretrpani dio grada
pretvorio se u grad duhova, Staklenik se ispraznio. Ulicama su se još jedino kretale
nervozne, naoružane ophodnje. Svjetlost koja je dopirala kroz prozore prigušili su
zatvoreni kapci i navučene zavjese. Na ulicama nije bilo plinskih svjetiljaka.
Yagharek je gledao kako zaduženi za paljenje ulične rasvjete idu ulicama, podižu
motke s plamenom i na tri metra iznad pločnika pale baklje natopljene uljem. Išli su u
obilazak u pratnji patrola kaktusovaca. Dok su promicali mračnim ulicama jasno se
vidjelo da su nervozni, svađalački raspoloženi i kako imaju žarku želju da se sakriju.
Skupina starijih kaktusovaca obilazila je oko mehanizma u središtu na krovu
centralnog hrama. Povlačili su poluge i potezali razne ručke. Goleme leće na vrhu tog
uređaja počele su se na nezgrapnim šarkama spuštati. Yagharek se pažljivo zagledao u
tu napravu, ali nikako nije mogao shvatiti što oni to rade, niti čemu ona služi. Gledao
ju je i ništa nije shvaćao. Kaktusovci su je okretali i po vertikalnoj i po horizontalnoj
osi, te provjeravali i podešavali uređaje prema nekim svojim kalibracijama.
Dvojica konstrukta-čimpanze držali su se za metalne cijevi iznad Yagharekove
glave. Treći se nalazio nekoliko metara ispod njega, na gredi paralelnoj s njegovom.
Ostat će nepokretni dok se on ne pokrene.
Yagharek se smjestio i spremio na čekanje.
Dva sata poslije zalaska Sunca, staklo kupole je postalo potpuno crno i kroz
njega se nisu mogle nazrijeti zvijezde.
Ulice Staklenika kaktusovaca bile su obasjane odbojnom prijetećom crvenkasto-
smećkastom svijetlošću plamena. Ophodnje su se pretvorile u sjene na ulicama po
kojima je polegla tama.
Jedini zvuci koji su se čuli bilo je cvrčanje baklji, tihe pritužbe i šaputanja.
Povremeno bi između opeka koje su se sporo hladile bljesnulo poneko svjetlo poput
divljeg ognja.
I dalje nije bilo ni glasa od Lemuela, Isaaca i ostalih. Mali dio Yagharekovog
uma bio je zbog toga nesretan, ali je on i dalje uglavnom bio okrenut prema unutra i
usredotočen na tehniku opuštanja koja je bila dio lovačkog transa.
Čekao je.
Negdje između deset i jedanaest sati, Yagharek je čuo nekakav zvuk. Istog trena
je usredotočio pozornost koja ga je do tada prožimala i potpuno okupirala njegovu
svijest. Prestao je i disati.
Ponovo. Jedva primjetno nabiranje, kao da je tkanina zalepršala na vjetru.
Okrenuo je vrat i zagledao se naniže, u pravcu buke, prema spletu ulica i
zastrašujućoj tami. Nije ponovo čuo onaj zvuk, ali mu je pred očima minula neka crna
mrlja. Nešto golemo proletjelo je kroz tamu.
Na nekoj razini polusvijesti, duboko ispod spokoja koji je vladao na površini
njegovih misli, Yagharek se užasnuo i ukočio. Čvrsto je ščepao prstima metal za koji
se držao i priljubio se uz podupirače kupole. Zaboljelo ga je kad su mu se usjekli u
tijelo. Okrenuo je glavu prema metalu za koji se držao i oprezno i pomno se zagledao
u zrcala pred svojim očima.
Neko opasno stvorenje penjalo se uz kožu Staklenika.
Obličje se nalazilo gotovo nasuprot njemu i najdalje koliko je moglo biti.
Odskočilo je s neke zgrade ispod i preletjelo malu udaljenost do stakla, odakle se
puzeći uputilo, potpomažući se rukama, pipcima i pandžama, prema hladnijem zraku i
rasutoj tami.
Iako je bio u stanju yajhu-saaka, Yaghareku je srce počelo pomamno lupati.
Promatrao je u zrcalima kako to stvorenje napreduje. Zadivilo ga je na krajnje
odvratan način. Pratio je obris njegovih tamnih krila, koja su ga podsjetila na palog
anđela koji je načičkan opasnim mesom i koji se bizarno cijedio. Krila su mu bila
smotana, mada ih je moljac-gasitelj povremeno lagano širio i skupljao kao da ih želi
osušiti na toplom zraku.
Puzao je s užasnom tromom obamrlošću prema osvježavajućoj gradskoj noći.
Yagharek nije uspio otkriti gdje im je gnijezdo, a to je bilo najvažnije. Lutao je
pogledom između tog stvorenja koje se šuljalo i poteza tame ispod kupole iz kojeg je
vidio da polijeće.
Zurio je u zrcala sve dok mu se konačno nije posrećilo.
Nije skidao pogled sa starih kuća na jugozapadnom obodu Staklenika. Te zgrade,
koje su kaktusovci popravljali i krpali tijekom stoljeća koja su u njima proveli,
nekada su pripadale otmjenom kvartu. Sada se ni po čemu nisu razlikovale od ostalih.
Bile su nešto više od susjednih zdanja i imale su odsječene vrhove zbog zakrivljenosti
kupole. Umjesto da ih potpuno sruše, kaktusovci su ih samo skratili za nekoliko
najviših katova koji nisu mogli stati pod staklo, a ostatak su ostavili nedirnut. Što su se
nalazile dalje od središta, to je kupola bila niža i više je katova moralo biti žrtvovano.
Prvobitno je to bila klin-zgrada ukliještena između krakova ulice koja se račvala.
Vrh te stepenaste građevine bio je gotovo nedirnut i samo mu je krov bio uklonjen. Iza
njega su u daljini katovi nestajali u obliku repa od opeka. Pod pritiskom kupole njihov
broj se sve više smanjivao. Na samom rubu grada kaktusovaca potpuno su isparili.
Kroz najviši prozor te stare građevine, pomolila se njuška moljca-gasitelja.
Yagharekovo srce ponovo je počelo jače udarati i dosta se namučio dok ga nije
natjerao da se smiri. Sve te osjećaje doživljavao je kroz zamagljeni filtar lovačkog
transa. Ovog puta je bio svjestan kako uzbuđenja tako i straha.
Otkrio je gdje su se odmarali moljci-gasitelji.
Otkrivši ono što je tražio, Yaghareka je obuzela želja da se što prije spusti u
utrobu kupole, da se skloni iz svijeta moljaca-gasitelja, da nestane iz visina i da se
sakrije na tlu pod strehama. Ali shvatio je da bi brzim kretanjem privukao pozornost
moljaca-gasitelja. Morao je pričekati, malo se njišući i znojeći se, nijem i nepokretan,
dok ta čudovišta ne izađu u još dublju tamu s druge strane kupole.
Drugi moljac je skočio u zrak ne proizvevši ni najmanji zvuk. Nekoliko sekundi
je jedrio raširenih krila, a potom sletio na metalne kosti Staklenika. Odvratno je počeo
kliziti prema gore, prema svojem sudrugu.
Yagharek je nepokretno čekao.
Prošlo je nekoliko minuta prije nego se pojavio i treći moljac.
Njegova subraća su, neprimijećena, poslije dugog penjanja već gotovo bila stigla
do vrha kupole. Pridošlica je bio previše nestrpljiv za takvo što. Zastao je na istom
onom prozoru kroz koji su i ostala dvojica izašla. Balansirao je svojim vitičastim
tijelom na rubu drvenog okvira za koji se čvrsto držao. A onda je čujno zamahnuo
krilima i vinuo se ravno gore, prema nebu.
Yagharek nije bio siguran odakle je dopro sljedeći zvuk, ali mu se učinilo da su
ona dva moljca-gasitelja koji su puzali, u znak neodobravanja i upozorenja, siknula na
svog subrata koji je letio.
Odgovorilo im je zujanje. U tišini koja je zavladala u Stakleniku nakon stupanja
na snagu policijskog sata, jasno se čulo škljocanje uređaja na vrhu hrama.
Yagharek se potpuno primirio.
S vrha piramide hrama suknula je svjetlost u obliku zasljepljujuće bijele zrake,
koja kao da je bila čvrsta, toliko je bila oštra i određena. Izbijala je iz leća onog
čudnog stroja.
Yagharek je zurio u svoja zrcala. Pri slabašnoj okolnoj svjetlosti koja je sada
vladala zahvaljujući odbijanjima zasljepljujućeg sjaja reflektora, uspio je vidjeti
posadu kaktusovaca staraca kako podešavaju uređaje i ventile. Jedan od njih čvrsto je
stezao dvije goleme ručke što su virile sa stražnje strane stroja koji je emitirao
svjetlost. Okretao je reflektor oko osi i mijenjao mu kut u odnosu na tlo, usmjeravajući
snop svjetlosti.
Svjetlost je pomamno obasjavala nasumično odabranu mrlju na staklenoj kupoli.
Zatim je onaj koji je rukovao strojem nekoliko trenutaka proizvoljno šarao snopom
uokolo, prije nego je prikovao nestrpljivog moljca-gasitelja upravo u trenutku kad je
ovaj stigao do rupe u kupoli.
Moljac je okrenuo svoje očne duplje s rogovima prema svjetlosti. Čudovište je
zasiktalo.
Yagharek je začuo povike kaktusovaca na ziguratu. Njihov jezik mu je bio
donekle poznat. Bio je to neki hibrid, mješavina sastavljena uglavnom od riječi koje
je posljednji puta čuo u Shankellu i riječi uzetih iz novokrobuzonskog ragamola,
začinjena ostalim utjecajima koje uopće nije prepoznao. Kao gladijator u pustinjskom
gradu, prilično je savladao jezik svojih Mađioničara, koji su uglavnom bili
kaktusovci. Način govora koji je upravo slušao bio je krajnje bizaran, stoljećima je
već bio izvan uporabe i bio je jako iskvaren stranim dijalektima. Ipak prilično dobro
razumio.
"... tamo!" čuo je, a zatim je uslijedilo nešto o svjetlosti. Kad se moljac-gasitelj
ponovo odvojio od stakla ne bi li se maknuo sa svjetlosti, sasvim jasno je čuo:
"Dolazi!"
Moljac-gasitelj je lako pobjegao snopu golemog reflektora. Snop je nervozno
nastavio šarati uokolo poput snopa iz svjetionika kojim upravlja neki luđak, dok je
kaktusovac nastojao ponovo pronaći moljca. Očajnički je prelazio njime po ulicama,
penjao se preko krovova i uz kupolu.
Preostala dva moljca ostala su priljubljena uz staklo. Nitko ih nije primijetio.
Odozdo je dopirala žučna rasprava.
"... spremni... nebo..." razabra on, a zatim je uslijedila neka riječ koja je zvučala
kao kada biste spojili šenkelske riječi za "sunce" i "koplje". Netko je doviknuo neka
se paze, i rekao nešto o tom suncokoplju i domu: predaleko, vikali su, predaleko.
 Zatim je kaktusovac koji je stajao iza same goleme baklje izrekao nekakvu
naredbu, i njegov je tim gotovo neprimjetno uskladio svoje pokrete. Vođa je zatražio
"krajnje granice", ali Yagharek nije shvatio čega.
Svjetlosni snop je mahnito šarao zrakom i u jednom trenutku ponovo pronašao
svoj cilj. Na trenutak je složeno obličje moljca-gasitelja bacilo sablasnu sjenu na
unutrašnju stranu kupole.
"Spremni?" povika vođa, a ostali u zboru potvrdiše.
On nastavi okretati reflektor, očajnički nastojeći s prodornom svjetlošću
prikovati moljca koji je letio. Obrušavao se i skretao, jurio preko krovova zgrada i
pravio spirale. Podsjećao je na akrobata virtuoza koji je izvodio svoju točku u cirkusu
punom silhueta.
A onda je svjetlost na trenutak prikovala to stvorenje raširenih krila spram neba i
vrijeme kao da je stalo pred prizorom njegove zastrašujuće, nedokučive i užasne
ljepote.
Kad ga ugledaše, kaktusovac koji je usmjeravao svjetlost povuče nekakvu
skrivenu ručku i iz leća reflektora izleti užareni ispljuvak koji je suknuo duž snopa
svjetlosti. Yagharek je razrogačio oči. Gruda koncentrirane svjetlosti i topline
raspršila se na tek nešto više od metra od staklene kupole. Trenutni bljesak bijele
svjetlosti kao da je zaglušio sve zvukove unutar kupole.
Yagharek je počeo treptati ne bi li iz očiju otjerao zaostalu sliku blještavog
projektila. Kaktusovci ispod njega ponovo zapodjenuše razgovor.
"... jesi li ga?" upita jedan. Uslijedila je zbrka nejasnih odgovora.
Zurili su zajedno s Yagharekom, koji je neprimijećen visio iznad njih, u područje
kojim je malo prije proletio moljac-gasitelj. Pažljivo su pregledali neosvijetljeni
pločnik, a onda su prema njemu usmjerili i snop reflektora.
Yagharek je opazio naoružane ophodnje koje su stajale u stavu mirno po svim
ulicama, dok je snop reflektora prelazio preko njih.
"Ništa", povikao je jedan od starih iz visine. Ta riječ se poput jeke razlijegala iz
svih sektora kroz klaustrofobičnu noć.
Kroz debele zavjese i drvene kapke na prozorima kuća u Stakleniku, u zrak su se
izlile niti svjetlosti kada su se u njima počele paliti baklje i petrolejke. Mada su se
probudili, kaktusovci se nisu usuđivali proviriti u tamu, nisu željeli riskirati da nešto i
vide. Stražari su bili sami.
A onda su, uz lascivne šumove vjetra koji su podsjećali na seksualno dahtanje,
kaktusovci na vrhu hrama saznali da nisu pogodili moljca-gasitelja: uspio je pobjeći
njihovom suncokoplju jednim oštrim cik-cak manevrom. Zatim je nastavio letjeti vrlo
nisko, gotovo dodirujući krovove. Pomažući se i pandžama, stigao je do tornja uz koji
se polako popeo. Na kraju se dostojanstveno podigao iznad vrha i pokazao
kaktusovcima starcima potpuno raširena krila preko kojih su treperili uzorci, divlji i
složeni poput tamne vatre.
Djelić sekunde kasnije, jedan od starih kaktusovaca je kriknuo. U tom istom
trenutku vođa je pokušao podesiti suncokoplje i spržiti moljca-gasitelja. Ali obojica
su ostala zagledana u ta razmotana krila pred sobom, tako da su i njihovi krici i
njihovi planovi isparili. Njihovi umovi bili su zarobljeni. Yagharek je sve to gledao u
svojim zrcalima, zapravo ne želeći vidjeti ništa od toga.
Dva moljca, koja su se još držala za strop kupole, iznenada se odvojiše od nje i
strmoglaviše prema tlu. Suprotstavili su se gravitaciji u posljednjem trenutku.
Yagharek je zaboravio disati kada je vidio kako prave luk neposredno iznad tla i
nastavljaju kliziti iznad njega. Zatim su uzletjeli uz strme strane crvene piramide,
poput vragova koji se dižu iz utrobe zemlje, i pojavili se pred obamrlim
kaktusovcima.
Jedan je ispružio pipke za hvatanje i omotao ih oko debelog članka kaktusovca.
Mršave ruke i ptičje kandže zariše mu se u meso. Reakcije nije bilo. Sva tri moljca-
gasitelja odabrala su svoje žrtve i svaki od njih je zgrabio po jednog starog
kaktusovca u transu.
Dolje na tlu, u sjeni reflektora, došlo je do zbrke. Naoružane ophodnje trčale su
uokolo i vikale jedna na drugu, podižući oružje put neba i odmah potom ga spuštajući.
Svi odreda su bez prestanka psovali. Gotovo ništa nisu vidjeli. Znali su samo to da
neka neodređena, lepetava stvorenja kruže poput lišća oko vrha hrama, i da su stari
prestali pucati iz suncokoplja.
Skupina prekaljenih, hrabrih ratnika otrčala je do ulaza u hram i pojurila uz
njegove široke stube k svojim vođama. Nisu bili dovoljno brzi. Bili su nemoćni.
Moljci su se otisnuli sa zgrade, glatko zaparavši nebo raširenim krilima. Letjeli su, a
da naizgled uopće nisu pomicali svoja hipnotizirajuća krila. Sva tri moljca kao da su
malo propali kroz zrak kad su se odvojili od ruba hrama. Sa sobom su odnosili plijen.
Tri stara kaktusovca ljuljali su se u zamci koju su sačinjavali udovi moljaca-gasitelja,
zureći ukočeno u oluju noćnih boja na krilima svojih tamničara.
Nekoliko sekundi prije nego što je vod kaktusovaca nahrupio kroz vrata u krovu,
moljci su nestali. Jedan za drugim, besprijekorno slijedeći zapovijed koju im nitko
nije izdao, moljci su suknuli gore i nestali kroz pukotinu u kupoli. Skliznuli su van
vratolomno, ali i šarmantno, prošavši bez zastoja kroz pukotinu koja nije bila
dovoljno velika za njihova krila.
Svoj komatozni plijen ponijeli su sa sobom. Teglili su ta mlitava tijela prema
usnulom gradu, s nekom odvratnom gracioznošću.
Stari kaktusovci, koji su ostali pokraj klonulog suncokoplja, zbunjeno su se
stresli, a kad im se vratio razum počeli su vikati od zaprepaštenja i nelagode. Užasnuli
su se kada su shvatili da su njihovi drugovi bili odvedeni. Ljutito stadoše zapomagati i
okrenuše suncokoplje uvis, besmisleno ga usmjerivši u prazno nebo. Pojavili su se i
mladi ratnici s luk-čakrijama i spremnim mačetama. Zbunjeno su se osvrnuli uokolo,
osmotrivši bijedan prizor i spustili oružje.
Tek tada, dok su se kaktusovci na terasi hrama krvlju zaklinjali na osvetu i
bijesno urlali, kada se noć ispunila zbunjujućim zvucima, a moljci-gasitelji odletjeli
preko metropole utonule u tamu, Yagharek se vratio iz ratničkog transa i nastavio
spuštati niz potpornje u kupoli Staklenika. Majmuni-konstrukti su vidjeli da se
pokrenuo pa krenuše za njim prema ulicama ispod.
Kretao se postrance duž ukriženih greda, prema malom potezu smetlišta koji je
okruživao kužni patrljak kanala iza kuća.
Yagharek je skočio s nešto više od metra visine i bešumno se prizemljio,
zakotrljavši se preko polomljenih cigli. Čučnuo je i počeo osluškivati.
Šuta oko njega je još tri puta zaškripala kada su se prizemljili i mehanički
majmuni koji su sada čekali na njegove zapovijedi ili prijedloge.
Yagharek se zagledao u prljavu vodu pokraj sebe. Opeke su bile skliske od
organske nečistoće i mulja koji se po njima godinama taložio. Na desetak metara od
ruba kupole, kanal se iznenada završavao opekama. Ovo mora da je bio početak male
pritoke koja se ulijevala u glavni sustav kanala. Kod samog zida kupole kanal je bio
odsječen grubo sklepanom preprekom od betona i željeza, koja je bila snažno zabijena
u vodu. Svi rubovi bili su pomno začepljeni, ali je ipak ostalo dovoljno sićušnih
prolaza i kanala u natopljenim opekama kroz koje je izvana dopirala voda, tako da je
kanal cijelo vrijeme bio pun. Voda je prolazila kroz oronuli kamen i taložila se na
površini gustoj od otpadaka i mrtvih stvari, na površini ogavne kaše od trule
prljavštine.
Yagharek je osjećao njezin smrad. Otpuzao je malo dalje prema četvrtastim
ostacima zida koji se uzdizao s ostataka građevine. Bio je svjestan nervoznih povika
koji nisu prestajali na ulicama Staklenika. Uokolo su se prolamali idiotski pozivi na
akciju.
Yagharek se upravo htio smjestiti i pričekati Šadraha i ostale, kad je svuda oko
sebe primijetio gomile polomljenih opeka. Odjednom su se zatresle i počele padati na
tlo, podižući oblake prašine. Iz te šute su izronili Isaac, Šadrah, Pengefinchess,
Derkhan, Lemuel i Tansell. Yagharek shvati da gomila otpadaka žice i stakla iza njega
krije još dva majmuna-konstrukta, koji su upravo pošli pridružiti se svojoj braći.
Prvih nekoliko trenutaka nitko nije progovorio. A onda je Isaac posrćući krenuo
naprijed. Za sobom je ostavljao trag od pepela i prljavštine. Preko blata iz
kanalizacije koje mu je prekrivalo odjeću i torbu, uhvatio se novi sloj prašine iz
srušenih zgrada. Ulubljena kaciga - po složenosti i mehaničkom izgledu slična
Šadrahovoj - apsurdno se njihala na njegovoj glavi.
"Yag", oslovio ga je oprezno. "Tako mi je drago što te vidim, stari moj. Jako mi
je drago... ti si dobro." Toliko je iznenadio garudu kada ga je ščepao za ruku, da je
ovaj nije povukao.
Yagharek je imao osjećaj da se tek tog trenutka probudio iz sna u koji nije ni znao
da je zapao. Osvrnuo se oko sebe i po prvi put jasno ugledao Isaaca i ostale. Osjetio
je neizmjerno olakšanje. Bili su prljavi, izgrebeni i puni modrica, ali izgleda da nitko
od njih nije bio ozlijeđen.
"Jesi li vidio?" upita Derkhan. "Upravo smo bili izašli - beskonačno dugo smo se
probijali kroz prokletu kanalizaciju i uz put smo svašta čuli..." Zavrtjela je glavom
sjetivši se toga. "Izašli smo kroz kanalizacijski otvor koji se nalazi u ulici nedaleko
odavde. Tamo je vladao kaos, potpuni kaos! Sve ophodnje trčale su prema hramu, i
vidjeli smo... taj svjetlosni top. Bez problema smo stigli dovde. Nitko nas nije ni
pogledao..." Poslije ovih riječi glas joj je zamro. "Zapravo nismo vidjeli što se
dogodilo", tiho je završila.
Yagharek duboko udahnu zrak.
"Moljci žive ovdje", reče on. "Vidio sam gdje im je gnijezdo. Mogu vas odvesti
tamo."
Društvo je bilo uzbuđeno.
"Zar prokleti kaktusovci ne znaju gdje su?" upita Isaac. Yagharek odmahne
glavom (bila je to ljudska kretnja, prva koju je naučio).
"Oni ne znaju da moljci-gasitelji spavaju u njihovim kućama", odvrati Yagharek.
"Čuo sam što su vikali. Oni misle da su ih moljci došli napasti. Smatraju ih uljezima
koji su stigli izvana. Oni ne..."
Yagharek je zašutio sjetivši se panike koja je zavladala među kaktusovcima na
vrhu hrama-sunca, među starim kaktusovcima bez kaciga, hrabrim vojnicima idiotima
koji su dojurili na vrh i srećom se mimoišli s moljcima, što ih je spasilo besmislene
smrti. "Oni uopće ne znaju kako se trebaju boriti protiv moljaca", rekao je on tiho.
Pengefinchessina vodena vila prešla je preko njenog tijela ispod košulje,
ovlažila joj kožu, skinula prašinu s nje i s njezine odjeće, poslije čega su i
vodijanojica i njezina odjeća bile besprijekorno čiste.
"Trebali bismo pronaći gnijezdo", reče Yagharek. "Ja vas mogu odvesti do
njega."
Pustolovi kimnuše i automatski počeše provjeravati oružje i opremu. Isaac i
Derkhan su djelovali nervozno, ali stisnuli su zube. Lemuel je podrugljivo okrenuo
glavu i počeo nožem čistiti nokte.
"Moram vam nešto reći", započeo je Yagharek. Obratio se svima krajnje
odlučnim tonom, koji nisu smjeli ignorirati. Tansell i Šadrah podigoše poglede s
naprtnjača po kojima su prekapali, Pengefinchess je spustila luk kojeg je isprobavala.
Isaac pogleda Yaghareka krajnje bespomoćno i rezignirano.
"Kroz otvor na krovu izletjela su tri moljca vukući bezumne kaktusovce.
Međutim, ima ih četiri. Tako nam je barem rekao Vermishank. Možda je pogriješio ili
je lagao. Možda je četvrti umro.
"Ili je možda jedan ostao u gnijezdu", dodao je. "Možda taj jedan nas čeka."
 Četrdeset četvrto poglavlje

Ophodnje kaktusovaca su se okupile kod temelja Staklenika i počele se prepirati

s preostalim starcima. Šadrah je čučnuo u jednom uskom prolazu gdje ga nitko nije
mogao vidjeti i iz nekog skrivenog džepa izvadio minijaturni teleskop. Razvukao ga je
do kraja i prešao njime po okupljenim stražarima.
"Izgleda da zaista ne znaju što bi poduzeli", tiho je promrmljao. Ostali članovi
grupe nagurali su se iza njega i priljubili uz vlažni zid. Trudili su se da ih ne uhvate
pokretne sjene baklji koje su cvrčale i gorjele iznad njihovih glava. "Vjerojatno su
zbog toga i uveli policijski sat. Moljci i njih grabe. Dakako... nama će to biti od
pomoći."
Nije bilo nimalo teško šuljati se mračnim ulicama Staklenika. Nisu naišli ni na
kakve prepreke. Slijedili su Pengefinchess, koja se čudno gegala, djelomično skačući
poput žabe, a djelomično puzeći poput lopova. U jednoj ruci držala je svoj luk, a u
drugoj specijalnu strijelu za kaktusovce sa širokim, izbočenim vrhom. Srećom, nije ih
morala uporabiti. Yagharek je išao nekoliko koraka iza nje i sikćući je usmjeravao.
Povremeno bi zastala i dala ostalima znak neka učine isto, poslije čega bi se priljubili
uza zid, sakrili iza kakvih kola ili tezge i gledali kako neka hrabra ili budalasta duša
iznad njih razgrće zavjesu na prozoru i proviruje na ulicu.
Pet majmuna-konstrukata mehanički je skakutalo pokraj svojih organskih
suputnika. Njihova teška metalna tijela ipak nisu pravila buku. Ispustili su svega
nekoliko čudnih zvukova. Isaac uopće nije sumnjao da će od te noći kaktusovci pod
kupolom morati svojim redovitim košmarima pridodati i metalno škripanje, nekakvo
kloparajuće zlo koje je prošlo ulicama.
Isaaca je ova šetnja ispod kupole jako uznemirila. Unatoč dodataka od crvenog
kamena i cvrčanja baklji, ulice su uglavnom djelovale normalno. Mogli su se nalaziti
bilo gdje u gradu. Pa ipak, iznad svega toga prostirala se golema kupola koja je sve
određivala, uzdizala se od jednog kraja obzora do drugog i opkoljavala svijet poput
kakvog klaustrofobičnog neba. Čak je djelovala i pomalo nesigurno i blago prijeteći,
zbog slabe svjetlosti koja je dopirala izvana i koju je debelo staklo prelamalo. Crni
kostur od željeza, koji je nosio staklo, kao da je držao u zamci i mali grad. Podsjećao
je na golemu paukovu mrežu.
Isaac zadrhti od te pomisli. Obuzeo ga je vrtoglav osjećaj.
Tkalac je bio u blizini.
Sapleo se u trku i podigao pogled. U djeliću sekunde vidio je svijet kao mrežu,
vidio je na trenutak samu svjetsku mrežu, i osjetio je da je taj moćni paukovski duh
blizu.
 "Isaac!" siknula je Derkhan dok je trčeći prolazila pokraj njega. Stajao je
nepokretno na ulici i gledao u nebo, očajnički pokušavajući vratiti se u svjesno stanje.
Ona ga u prolazu povuče za sobom. Pokušao joj je nešto šapnuti dok se spoticao iza
nje, staviti joj do znanja da je shvatio. Međutim, nikako mu nije uspijevalo biti
razgovijetan, a ona trenutno nije imala vremena saslušati ga pa je samo nastavila vući
za sobom po mračnim ulicama.
Poslije krivudavog putovanja, skrivanja pred patrolama i pogledavanja prema
sjajnom staklenom nebu, zaustavili su se ispred gomile mračnih zgrada na raskrižju
dvije napuštene ulice. Yagharek je pričekao da mu svi priđu dovoljno blizu kako bi ga
mogli čuti, prije nego se okrenuo i pokazao.
"S onog tamo prozora na vrhu", reče on.
Luk kupole neumoljivo se obrušavao prema kraju niza kuća. Uništio je krovove i
pretvorio gomilu zgrada koje su gledale na ulicu u četvrtaste gomile krša. Yagharek je,
međutim, pokazivao prema kraju koji je bilo najudaljeniji od zida i na kojem su kuće
uglavnom bile nedirnute.
Tri kata ispod tavana bila su nastanjena. Svjetlost se vidjela kroz podignute
krajeve zavjesa.
Yagharek se sagnuo, povukao ostale za sobom, i zaobišao sa stražnje strane jednu
uličicu. Sa sjevera su i dalje mogli čuti zapanjene povike zbunjenih stražara, koji su
očajnički željeli donijeti odluku o tome što im je činiti.
"I ranije je bilo previše rizično tražiti od kaktusovaca da nam pomognu",
piskutavo je govorio Isaac, "ali ako bismo ih sada pokušali na to nagovoriti sjebali bi
nas. Potpuno su pošašavili. Ako nas nanjuše, poludjet će i isjeckat nas onim svojim
luk-čarkijama prije nego kažeš keks."
"Moramo proći mimo soba u kojima spavaju kaktusovci", reče Yagharek. "Stići
do vrha zgrade. Otkriti skrovište moljaca-gasitelja."
"Tanselle, Penge", odlučno ih je pozvao Šadrah, "Motrite na vrata." Na trenutak
su se zagledali u njega, a potom kimnuli. "A ti, profo, mislim da će biti najbolje da ti
ideš sa mnom. Što se tiče konstrukata... misliš li da će biti od koristi?"
"Mislim da će oni biti ključni u svemu ovome", odgovorio je Isaac. "Ali slušaj...
mislim... mislim da je jedan Tkalac ovdje."
Svi se zabuljiše u njega.
Derkhan i Lemuel su ga gledali u nevjerici. Pustolovi su bili potpuno ravnodušni.
"Što te natjeralo da to kažeš, profo?" nježno ga je upitala Pengefinchess.
"Ja... uspio sam ga na neki način... osjetiti. A već smo imali posla s njim. Rekao
je da ćemo se možda ponovo vidjeti..."
Pengefinchess pogleda Tansella i Šadraha. Derkhan je počela užurbano
objašnjavati.
"Istina je", rekla je. "Pitajte Goluba. I on ga je vidio." Lemuel je to nevoljko
potvrdio kimanjem glave.
"Tu ne možemo bogzna što učiniti ", rekao je. "Mi ne možemo vladati nad tim
stvorom, i ako krene na nas ili na njih, bit ćemo prepušteni na milost i nemilost
događajima. Možda on neće ništa poduzeti. Sam si rekao, 'Zaac, da će on postupiti
onako kako se njemu prohtje."
"Ipak ćemo", polako zausti Šadrah, "ući unutra. Ima li netko nešto protiv?" Nitko
nije imao. "U redu. Ti, garuda. Ti si ih vidio. Vidio si odakle su izašli. Ti bi trebao
poći. Zatim profa, ja, i konstrukti. Vi ostali ostanite ovdje i radite ono što vam Tansell
i Penge kažu. Jeste li razumjeli?"
Lemuel je kimnuo, kao da kaže kako mu je svejedno. Derkhan je uspjela zatomiti
svoje negodovanje. Šadrahov odlučan, zapovjednički glas je na sve njih ostavio
dubok dojam. Mogao joj se ne sviđati, mogla je o njemu misliti da je bezvrijedan
ološ, ali znao je svoj posao. Bio je ubojica i trenutno im je upravo netko takav bio
potreban. Na kraju je ipak kimnula.
"Ako zagusti, čistite se odavde. Vratite se u kanalizaciju. Nestanite. Ako bude
potrebe, pojavite se sutra na deponiju. Jeste li razumjeli?" Ovog puta se obraćao
Pengefinchess i Tansellu. Oni odlučno kimnuše. Vodijanojka je nešto šaputala svojoj
vodenoj vili i provjeravala tobolac. Neke od njezinih strijela bile su vrlo složene
stvarčice s tankim sječivima na oprugu. Iskakale su pri dodiru i nanosila isto onako
teške rane kao i luk-čakrija.
Tansell je provjeravao pištolje. Šadrah je trenutak oklijevao, a onda je otkopčao
svoju kratku starinsku pušku široke cijevi i pružio je višem muškarcu, koji ju je sa
zahvalnošću prihvatio.
"Ja ću biti u zatvorenom", objasni Šadrah. "Neće mi biti potrebna." Izvukao je
svoj izrezbareni pištolj. Demonsko lice na kraju cijevi kao da se u polumraku
pomicalo. Šadrah mu se obratio šapatom. Isaac je pomislio da je oružje bilo
čudotvorno poboljšano.
Šadrah, Isaac i Yagharek se laganim koracima odvojiše od ostalih.
"Konstrukti!" siknuo je Isaac. "S nama!" Začulo se šištanje klipova i drhtanje
metala kada je pet nabitih malih majmunskih tijela krenulo za njima.
Isaac i Šadrah pogledaše Yaghareka, zatim provjeriše vide li jasno prizore iza
sebe u zrcalima pričvršćenim na kacige.
Tansell je stajao ispred male skupine i nešto bilježio u svoju bilježnicu. Podigao
je pogled, napućio usne i zagledao se u Šadraha, nagnuvši glavu na jednu stranu. Zatim
je pogledao u baklje iznad njih i promotrio pod kojim kutom se spuštaju krovovi koji
su se nadvili nad njima. Potom je načrčkao nekakvu nejasnu formulu.
"Pokušat ću pokrenuti veo-čaroliju", reče on. "Jako upadate u oči. Ne morate baš
tražiti nevolje." Šadrah kimne. "Sranje što ne možemo dobiti i konstrukte." Tansell
dade rukom znak automatiziranim majmunima da se maknu u stranu. "Penge, bi li mi
pomogla?" upitao je. "Usmjeri malo moći prema meni, molim te. Ovo sranje otječe."
Vodijanojka je otpuzala do njega i spustila lijevu ruku u Tansellovu desnu. Oboje
su se usredotočili, a oči su im se počele polako sklapati. Čitavu minutu se nitko nije ni
pokrenuo, niti proizveo bilo kakav zvuk; Isaac je vidio kako su i jednom i drugom
zamagljene oči najprije zatreperile, a onda se u istom trenutku otvorile.
"Ugasite ta prokleta svjetla", prosiktao je Tansell. Pengefinchessina usta su se
nijemo pokretala, ponavljajući njegove riječi. Šadrah i ostali počeše se u nedoumici
osvrtati oko sebe, ali ubrzo uvidješe da zuri u zapaljene ulične lampe iznad njih.
Šadrah je brzo rukom pozvao Yaghareka. Otišao je do najbliže lampe, napravio
lopovske ljestve i raskrečio noge radi ravnoteže.
"Upotrijebi ogrtač", rekao je. "Popni se gore i ugasi plamen."
Isaac je najvjerojatnije bio jedina osoba koja je zapazila da se Yagharek djelić
sekunde dvoumio. Shvatio je koliko je hrabrosti Yaghareku bilo potrebno da posluša,
da smota i uništi svoju posljednju masku. Yagharek je otvorio kopču koja mu je
pridržavala ogrtač ispod grla i u sljedećem trenutku je stajao pred svima njima
otkrivenog kljuna i pernate glave, u tankoj košulji ispod koje su se nazirali ožiljci i
patrljci koji su boli oči.
Yagharek se što je nježnije mogao uhvatio svojim krupnim stopalima s kandžama
za Šadrahove prepletene ruke i uspravio se. Šadrah je s lakoćom podigao garudu
šupljih kostiju. Yagharek prebaci svoj teški ogrtač preko ljepljive baklje koja je
cvrčala. Ugasila se u oblaku crnog dima. Kada je svjetlost zgasnula, po njima
polegoše sjene.
On siđe i zajedno sa Šadrahom se hitro zaputi ulijevo, do drugog plamena koji je
osvjetljavao slijepu uličicu u kojoj su se krili. Ponovili su operaciju i mali jarak je
utonuo u tamu.
Kad je sišao, Yagharek je razmotao svoj upropašten ogrtač. Bio je osmuđen,
poderan i zaprljan smolom. Trenutak je oklijevao, a onda ga je bacio. Djelovao je
tako sićušno i jadno u svojoj prljavoj košulji. Sada su svi mogli vidjeti oružje koje je
nosio.
"Povucite se u najdeblju sjenu", promuklo je siknuo Tansell. Ponovo su usta
Pengefinchess odslikavala njegova, iako kroz njih nije izlazio nikakav zvuk.
Šadrah se povukao i pronašao malu nišu u zidu od opeka. Za sobom je povukao
Yaghareka i Isaaca i satjerao ih uza stari zid.
Čučnuli su, smjestili se i ostali nepokretni.
Tansell je kruto ispružio lijevu ruku i zavitlao jedan kraj koluta debele bakrene
žice prema njima. Šadrah ju je s lakoćom uhvatio. Omotao ju je najprije oko svog
vrata, a potom je brzo njome privezao i svoje suputnike i skliznuo natrag u tamu. Isaac
zamijeti da je drugi kraj žice povezan s nekim ručnim strojem, nekakvim motorom sa
satnim mehanizmom, čiju je kvačicu Tansell oslobodio, pustivši da moment sile
ovlada mehanizmom koji je nastavio dinamično raditi.
"Spremni smo", izjavi Šadrah.
Tansell je počeo pjevušiti i zviždukati i pijuckajući ispuštati neke čudne zvuke.
Bio je gotovo nevidljiv. Isaac je uspijevao razabrati samo nekakvu zatamnjenu priliku,
koja je drhtala od napora. Mrmljanje se pojačalo.
A onda je Isaac doživio šok. Počeo se blago grčiti. Shvatio je da ga Šadrah
pridržava kako se ne bi pomaknuo s mjesta. Osjetio je žmarce i bockanje struje koja je
pretjecala kroz njegove pore tamo gdje mu je žica dodirivala kožu. Taj je osjećaj
potrajao još minutu, a potom je nestao, jer je rad stroja počeo postupno slabjeti.
"U redu", zagraktao je Tansell. "Da vidimo je li uspjelo."
Šadrah istupi iz udubljenja na ulicu.
Sjene su ga pratile.
Omotavala ga je neodređena tama, ista ona koja ga je pokrivala i dok je stajao u
zaklonu. Isaac se zablenuo u njega. Vidio je mrlju dubokog crnila u Šadrahovim očima
i ispod njegove brade. Šadrah je polako krenuo naprijed, prema obližnjem raskrižju
koje su obasjavale baklje.
Sjene na njegovom licu i tijelu nisu se promijenile. Ostale su iste onakve kakve
su bile dok je čučao u potpunoj tami, tako da je izgledalo kao da se i dalje skriva od
treperavog sjaja priljubljen uza zid. Držale su se njega i još nekoliko centimetara
okolnog zraka kojem su oduzimale boju poput tamne aureole.
Postojalo je još nešto. Sa Šadrahom sada kao da je puzio i nekakav
izvanvremenski spokoj. Kao da se, krijući se među opekama, sledio i svojom
tajanstvenošću prožeo sjene koje su ga oblagale. Krenuo je naprijed, ali je čovjek i
dalje imao dojam da miruje. Zbunjivao je oko. Mogli ste pratiti njegovo napredovanje
ako ste znali da je tu i ako ste čvrsto odlučili gledati ga, međutim, bilo je mnogo lakše
ne primijetiti.
Šadrah mahne Isaacu i Yaghareku da mu se pridruže.
Jesam li i ja poput njega? pomisli Isaac dok je polako izlazio u slabiju tamu.
Izmičem li i ja vašem oku? Jesam li polunevidljiv, nosim li i ja sa sobom svoj ogrtač
od sjena7.
Pogledao je u Derkhan i po njenoj zabezeknutosti zaključio da je tako. Yagharek,
koji je išao s njegove lijeve strane, također je predstavljao neraspoznatljivu priliku.
"Na prvi nagovještaj izlaska Sunca, krenite", prošaptao je Šadrah svojim
suputnicima. Tansell i Pengefinchess kimnuše. U međuvremenu su se njih dvoje
razdvojili i iscrpljeno zatresli glavama. Tansell podiže ruku poželjevši im na taj način
sreću.
Šadrah je dao znak Isaacu i Yaghareku i zakoračio iz mračne uličice na ulicu
obrubljenu kućama i osvijetljenu bakljama. Za njima polako, i što su tiše mogli,
krenuše i majmuni. Zaustavili su se pokraj dva ljudska bića i garude, a crvena
svjetlost se snažno odbijala od njihovih ulubljenih metalnih ljuštura. Ista ta svjetlost
samo je skliznula s trojice začaranih uljeza, poput ulja s oštrice. Nije uspijevala
pronaći uporište. Tri nejasne prilike stajale su ispred pet konstrukata koji su tiho
kloparali, a onda su se svi zajedno uputili preko prazne ulice prema kući.
Kaktusovci nisu zaključavali vrata. Lako su ušli unutra. Šadrah je oprezno krenuo
uz stube.
Dok je išao za njim, Isaac je udisao egzotični, nepoznati miris biljnog soka
kaktusovaca i njihove čudne hrane. Oko cijelog predvorja bili su poslagani lonci s
pjeskovitom zemljom i raznim pustinjskim biljkama, koje su uglavnom posustale i
napola uvenule, jer su ih držali u zatvorenom prostoru bez prozora. Šadrah se okrenuo
i odmjerio Isaaca i Yaghareka. Polako je stavio prst na usta. Zatim se nastavio penjati
uz stube.
Kad su se približili prvom katu, začuli su tihu prepirku u kojoj su sudjelovali
kaktusovci dubokih glasova. Yagharek im je jedva čujnim šapatom preveo ono što je
uspio razumjeti. Govorili su o tome kako se boje i raspravljali o tome bi li i dalje
vjerovali starcima. Hodnik je bio prazan i bez ikakvih ukrasa. Šadrah je zastao, a kada
je Isaac provirio preko njegovog ramena, opazio je da su vrata koja su vodila u sobu
kaktusovaca širom otvorena.
Kroz njih je vidio jednu veliku i izuzetno visoku prostoriju s probušenim stropom
duž čijih rubova su visjele daske poda iz stana iznad, na visini većoj od dva metra.
Svjetlost petrolejke bila je prigušena. Nedaleko od vrata, Isaac je ugledao nekoliko
usnulih kaktusovaca, koji su stajali prekriženih nogu, nepokretni. Dvije prilike koje su
stajale jedna pokraj druge još su bile budne. Blago su se nagnule jedna prema drugoj i
šaptale.
Šadrah je vrlo polako, poput kakve grabljivice, prešao posljednje stube i pošao k
vratima. Zastao je neposredno ispred njih, osvrnuo se i dao znak jednom od majmuna-
konstrukta da dođe do njega. Potom je još jednom sve to ponovio. Isaac je shvatio.
Prišao je sasvim blizu slušnim ulazima konstrukta i šapatom mu izdao naredbu.
Ovaj nastavi uz stube tiho zveckajući. Isaac se trgnuo, ali kaktusovci nisu ništa
čuli. Konstrukt je tiho čučnuo pokraj Šadraha i ovaj ga je zaklonio svojom tamom,
tako da ga iz sobe nisu mogli vidjeti. Isaac je za prvim poslao još jednog konstrukta i
potom dao Šadrahu znak neka nastavi.
Krupni čovjek je laganim i postojanim korakom prošao ispred otvorenih vrata
zaklanjajući konstrukte svojim tijelom. Da nije bilo Šadraha, svjetlost bi se sasvim
sigurno odbila od njihova obličja dok bi prolazili ispred otvorenih vrata. Šadrah je
bez zastajkivanja prošao kroz vidokrug kaktusovaca zabavljenih razgovorom, zajedno
s konstruktima koji su puzali pokraj njega, skriveni od svjetlosti. Zatim je zamaknuo u
tamu hodnika s druge strane vrata.
Sada je na redu bio Isaac.
 On dade znak drugoj dvojici konstrukta da se sakriju iza njegova krupnog tijela i
polako krenu preko drvenog poda. Trbuh mu je visio dok je vukao noge zajedno s
konstruktima.
Bio je to zastrašujući osjećaj kad je napustio zaštitu zida i izašao pred dvojicu
kaktusovaca koji su stojeći tiho razgovarali, spremni utonuti u san. Isaac se sav skupio
naspram ograde na odmorištu, što je mogao dalje od vrata, ali morao je izdržati još
nekoliko mučnih sekundi prolaska kroz nejasni snop svjetlosti, dok ne stigne u
sigurnost tame hodnika s druge strane vrata.
Imao je vremena baciti pogled na velike kaktusovce koji su stajali u debelom
sloju smeća na podu i šaputali. Prešli su pogledima preko njega dok je puzio ispred
vrata pa je zadržao dah, ali čudotvorne sjene pojačale su tamu kuće i on prođe
nezamijećen.
Yagharek je dao sve od sebe da svojim koštunjavim tijelom zakloni posljednjeg
konstrukta dok je nečujno prolazio kroz osvijetljeni dio hodnika.
Pregrupirali su se ispred sljedećeg dijela stubišta.
"Od sada će biti lakše", prošaptao je Šadrah. "Na katu iznad nema nikoga, on je
samo strop ovog ovdje. A iznad njega... tamo se kriju naši moljci-gasitelji."
Prije nego što su stigli do četvrtog kata, Isaac je povukao Šadraha i natjerao ga
da stane. Dok su ga Šadrah i Yagharek gledali, Isaac ponovo počeo nešto šaptati
jednom od majmuna-konstrukta. Natjerao je Šadraha da ostane nepokretan dok ta stvar
nije, mehanički se šuljajući, prešla preko zadnje stube i nestala u mračnoj sobi s druge
strane.
Isaac je zadržavao dah. Poslije jedne minute, konstrukt se pojavio i rukom koja
se trzala pozvao ih neka uđu. Polako su ušli na odavno napušteni tavan. Prozor bez
stakala bio je okrenut prema raskrižju, a na njegovom prašnom okviru vidjele su se
razne bizarne ogrebotine. Kroz taj mali kvadrat ulazila je blijeda i promjenjiva
svjetlost baklji odozdo. Yagharek je polako pokazao prema prozoru. "Odatle", rekao
je. "Došao je odatle."
Pod je bio prekriven prastarim smećem i debelim slojem prašine. Zidovi su bili
izgrebeni uznemirujućim i nepovezanim crtežima.
Kroz prostoriju je strujala rijeka neugodnog mirisa. Strujanje je bilo slabo,
gotovo neprimjetno. Ipak, bilo ga je, što je bilo neobično u nepokretnoj vrelini ispod
kupole. Isaac se osvrnuo oko sebe pokušavajući otkriti izvor.
A onda ga je ugledao. Noć je bila vrlo sparna i on se preznojavao, ali se ipak
blago stresao.
Točno nasuprot prozoru ležali su komadi žbuke razbacani po podu. Otpali su s
rupe koja je izgleda nedavno bila probijena do visine Isaacovih bedara. Bila je to
živa rana u zidu. Povjetarac ju je spajao s prozorom, kao da je nekakvo nezamislivo
stvorenje disalo u utrobi same kuće.
 "Tamo je unutra", reče Šadrah. "Sigurno se ondje kriju. Sigurno im je to
gnijezdo."
S druge strane otvora protezao se kompliciran i izlomljen tunel, izdubljen u
samoj kući. Isaac i Šadrah zaviriše u tamu.
"Ne djeluje mi dovoljno širok za nekog od te kopiladi", rekao je Isaac. "Mislim
da oni ne pristaju sasvim u... uh... uobičajen prostor."
Tunel je bio širok otprilike metar i dvadeset, grubo isklesan i dubok. Njegova
unutrašnjost se već poslije nekoliko koraka gubila u tami. Isaac je kleknuo ispred
njega i počeo njuškati tamu. Zatim podiže pogled prema Yaghareku.
"Ti moraš ostati ovdje", rekao je. Prije nego što se garuda stigao pobuniti, Isaac
je pokazao na svoju glavu. "Ja i Shad imamo kacige koje nam je dao Vijeće. A s
ovim...." potapšao je svoju torbu "... možda ćemo uspjeti prići dovoljno blizu bilo
čemu, ako bilo čega ima tamo unutra." Zavukao je ruku unutra i izvadio dinamo. Bila
je to ista ona sprava koju je Vijeće upotrijebio kako bi pojačao valove Isaacovog uma
i privukao njegovog nekadašnjeg kućnog ljubimca. Kad je drugi put zavukao ruku u
torbu, izvukao je iz nje nekakvu poveću hrpu spetljanih crijeva.
Šadrah je kleknuo uz njega i sagnuo glavu. Isaac ubaci jedan kraj crijeva u otvor
na kacigi i pritegne vijke.
"Ako je vjerovati Vijeću, usmjerivači koriste nešto slično kao tehnika pod
nazivom... ontolografija premještanja", promrmljao je Isaac. "Ništa me ne pitajte.
Riječ je u tome što će ove ispušne cijevi odstraniti naše... uh... psihičko isparavanje...
osloboditi ga ovdje." Pogledao je Yaghareka. "Bez otiska uma. Bez okusa, bez traga."
Čvrsto je zategnuo i posljednji vijak pa blago kucnuo po Šadrahovoj kacigi. Zatim je
on sagnuo glavu, a Šadrah ponovio cijelu operaciju. "Ako se tamo unutra nalazi
moljac, Yag, a ti mu se približiš, on će osjetiti tvoj okus. Ali nas neće. Tako je barem
u teoriji."
Kada je Šadrah završio, Isaac ustane i dobaci crijeva Yaghareku.
"Svako od njih je otprilike... osam do devet metara dugačka. Spajaj ih i drži ih
dok se ne zategnu, a onda ih pusti da se vuku za nama. Dogovoreno?" Yagharek je
kimnuo. Sav se ukočio od bijesa što ga neće povesti sa sobom, ali je dobro znao da
nemaju drugog izbora.
Isaac je uzeo dva koluta žice. Prvo je jedan kraj svakog koluta pričvrstio za stroj
kojeg je držao, a zatim je njihove suprotne krajeve ubacio u ventile na svojoj i
Šadrahovoj kacigi.
"Unutra se nalazi mala antikiselinska baterija", reče on mašući strojem.
"Povezana je sa satnim mehanizmom ukradenim od kepri. Jesmo li spremni?" Šadrah
je na brzinu provjerio svoj pištolj, dodirnuo i ostala svoja oružja i kimnuo. Isaac je
opipao kremenjaču i nepoznat nož za pojasom. "Pođimo onda."
Povukao je malu polugu na dinamu. Sprava je tiho i siktavo zazujala. Yagharek je
neodlučno držao krajeve, zureći u njih dvojicu. Prožeo ga je nekakav neodređen
osjećaj, čudan nalet nečega što ga je natjeralo da zadrhti, blagi drhtaj straha koji nije
bio njegov vlastiti. Isaac pokaže na tri majmuna-konstrukta.
"Uđite", reče on. "Ići ćete na četiri koraka ispred nas. Nemojte žuriti. Stanite ako
osjetite opasnost. Ti ćeš..." rekao je i pokazao na četvrtog "... ići iza nas. Jedan ostaje
s Yagom."
Konstrukti su polako, jedan za drugim, otišli u tamu.
Isaac na trenutak spusti ruku na Yagharekovo rame.
"Nećemo dugo, stari moj", rekao je tiho. "Ostani na straži."
Okrenuo se, kleknuo i ispred Šadraha ušao u okno od probijene opeke.
Četveronoške se zaputio u tu rupu koja je vodila do samog pakla.
Tunel je bio dio neke razorne topografije. Protezao se pod najbizarnijim
kutovima između terasastih zidova, bio je uzak i skučen i Isaacu je u njemu zvonilo u
ušima od vlastitog disanja i kloparanja majmuna. Ruke i koljena su mu bridjeli od
puzanja preko oštrih kamenih krhotina. Isaac je procijenio da prolaze kroz katove
kuće. Spuštali su se sve niže i Isaac se sjetio da je, zbog zakrivljenosti kupole, sve
više katova moralo biti maknuto što su kuće bile bliže staklu. One najbliže rubu
kupole, shvatio je, bile su najniže i u njima je bilo više krša i otpadaka.
Provlačili su se duž kratkog ostatka ulice prema staklenoj kupoli i spuštali se niz
napuštene nivoe u jazbini grada unutar grada. Isaac se na trenutak stresao u mraku.
Znojio se od vrućine i straha. Bio je strašno uplašen. Već je imao prilike vidjeti
moljce-gasitelje. Vidio ih je kako jedu. Znao je što ih možda čeka u dubinama ovog
hodnika od krša.
Poslije kraćeg puzanja Isaac osjeti kako ga je nešto povuklo natrag i odmah zatim
oslobodilo. Crijevo se zategnulo i Yagharek ga je pustio da se vuče za njim.
Isaac ništa nije rekao. Čuo je Šadraha iza sebe kako duboko diše i stenje. Njih
dvojica su se mogli razdvojiti najviše metar i pol, jer su njihove kacige bile žicama
spojene na isti uređaj.
Isaac je zabacio glavu i okrenuo se, očajnički tražeći svjetlost.
Majmuni-konstrukti su skrenuli prema gore. Svakih nekoliko trenutaka jedan od
njih bi na čas uključio svjetla u svojim očima i u tom djeliću sekunde Isaac bi vidio
dio prolaza pred sobom posut opekama, kao i metalni odsjaj tijela konstrukta. Onda bi
se svjetla ugasila. Isaac bi zatim pokušao svladati sljedeću dionicu puta po sjećanju
na tu sablasnu sliku koja je polako nestajala iz njegovih očiju.
U potpunom mraku je bilo vrlo lako naslutiti i najmanji sjaj. Isaac je znao da puzi
prema izvoru svjetlosti čim je podigao glavu i ugledao sivi obris tunela ispred sebe.
Nešto mu je pritisnulo grudi. Izbezumio se od straha, ali je odmah prepoznao kositrene
prste i tamno tijelo konstrukta. Isaac siktavo zapovijedi Šadrahu neka stane.
Konstrukt je gestikulirao pokušavajući Isaacu nešto objasniti pokretima punim
trzaja. Pokazao je ispred sebe prema dvojici konstrukta koji su lebdjeli na kraju
vidljivog dijela okna, iza kojeg je tunel skretao pod oštrim kutom prema gore.
Isaac dade znak Šadrahu neka pričeka. Počeo ga je prožimati ledeni strah koji se
širio iz trbuha. Disao je duboko i usporeno. Vukao je stopala po tlu i pomicao se samo
po nekoliko centimetara naprijed. Kada je osjetio bockanje po koži, znao je da je
stigao do otvora obasjanog slabom svijetlošću.
Tunel je završavao zidom od opeka visokim metar i pol, koji ga je okruživao s tri
strane. Zid je počinjao iznad otvora tunela kroz koji je upravo prošao. Isaac je
podigao pogled i ugledao visoki strop. Kužni smrad polako je počeo kapati u rupu.
Isaac napravi grimasu.
Čučao je u rupi, priljubljen uza zid nabijen u betonski pod prostorije. Nije mogao
vidjeti ni djelić prostorije iznad sebe, niti one iza sebe. Ali je zato čuo slabe zvukove.
Tiho šuštanje, kao kada vjetar raznosi razbacani papir. Tiho sjedinjavanje vode, poput
prstiju namazanih lijepkom koji se spajaju i razdvajaju.
Progutao je slinu i prošaptao nešto sebi u bradu. Pokušavao je sam sebe uvjeriti
kako bi trebao biti hrabar i nastaviti dalje. Okrenuo je leđa zidu ispred sebe i sobi iza
njega. Primijetio je da ga Šadrah promatra spušten na sve četiri, ozbiljnog lica. Isaac s
punom pažnjom pogleda u zrcala. Kratko je povukao crijevo pričvršćeno za vrh svoje
kacige, koje se krivudavo protezalo putem kojim su došli kroz tunel i nestajalo ispod
Šadrahovog tijela u dubinu, skrećući njegove izdajničke misli.
Potom se Isaac vrlo polako počeo uspravljati. Grozničavo je zurio u zrcala, kao
da se pokušava dokazati pred nekim bogom koji ga je stavio na kušnju - Vidiš! Ne
gledam iza sebe, prokleto jasno ćeš vidjeti ako to učinim! Tjemenom je očešao rub
rupe, tako da ga je obasjalo još više svjetlosti. Odvratan zadah postao je mnogo jači.
Malo je reći da je bio prestrašen. Sada ga je oblijevao hladan znoj.
Nagnuo je glavu i još se malo uspravio. Uspio je vidjeti i samu prostoriju
obasjanu crveno-smećkastom svjetlošću, koja se mukotrpno probijala kroz jedan
prljavi prozorčić.
Bila je to dugačka, uska prostorija, široka otprilike četiri metra, a dugačka oko
deset. Bila je prašnjava i odavno napuštena. U njoj nije bilo vidljivih ulaza ni izlaza,
kao ni otvora ili vrata.
Isaac je prestao i disati. Na suprotnom kraju prostorije, sjedio je i naizgled zurio
ravno u njega moljac-gasitelj, čije su se isprepletene, komplicirano građene ruke
ubojice i ostali udovi pokretali u zbunjujućoj antifazi, a krila bila napola rastvorena u
mlakoj prijetnji.
Isaac je tek poslije jednog trenutka shvatio da to nije on zastenjao. Još nekoliko
sekundi je proveo zureći u to opako stvorenje koje je grčilo antene što su mu virile iz
očnih duplji, dok nije postao svjestan činjenice da ga to stvorenje nije osjetilo.
Moljac se promeškoljio i pomaknuo tako da je sada bio okrenut točno prema njemu.
 Isaac je sasvim tiho ispustio zrak. Postupno je počeo okretati glavu kako bi
promotrio cijelu prostoriju.
Kad je vidio što se sve u njoj nalazi, ponovo se morao obuzdati da ne ispusti
nikakav zvuk.
Cijela površina poda bila je prekrivena mrtvim tijelima koja su ležala u
nepravilnim razmacima.
Isaac shvati da neopisivi smrad potječe od njih. Okrenuo je glavu i rukom pokrio
usta kada je u svojoj neposrednoj blizini vidio leš djeteta kaktusovaca, s čijih su
kostiju od fibroznog, čvrstog drveta otpadali komadi trulog mesa. Malo podalje
nalazilo se smrdljivo truplo nekog ljudskog bića, a iza njega je Isaac ugledao još
jedan, svježiji ljudski leš i podbuhlog vodijanoja. Najveći broj tijela pripadao je
kaktusovcima.
Sav utučen, ali ne i iznenađen, primijetio je da neki od njih još dišu. Bili su
odbačeni: ljušture, prazne boce. Provest će posljednje dane ili sate kao imbecili u
ovoj zagušljivoj rupi, balaveći, pišajući i serući dok ne umru od gladi i žeđi pa istrunu
isto onako bezumno kao što su na kraju i živjeli.
Oni ne mogu biti u raju ili paklu, razmišljao je malodušno Isaac. Njihove duše
sigurno ne lutaju uokolo u spektralnom obliku. Oni su svareni. Popijeni su i posrani,
promijenjeni zahvaljujući opakim oneirokimijskim procesima i pretvoreni u gorivo za
let moljaca-gasitelja.
Isaac spazi kako moljac jednom rukom vuče tijelo starog kaktusovca kojem je s
ramena još pompozno i apsurdno visjela lenta. Moljac je bio trom. Podigao je lijeno
ruku i ispustio bezumnog kaktusovca, pustivši ga da tresne o pod pun šute.
Zatim se moljac-gasitelj malo pomaknuo i podvukao pod sebe stražnje noge.
Stružući nogama, počeo je povlačiti svoje teško, opasno tijelo preko prašnog poda.
Ispod zatka je izvukao nekakvu veliku, meku kuglu promjera metar i nešto. Isaac se
škiljeći zagledao u zrcalo, ne bi li je jasnije vidio. Učinilo mu se da je prepoznao
gustu gnojnu teksturu i prljavu, čokoladnu boju snovosranja.
Razrogačio je oči.
Moljac-gasitelj je dimenzije te stvari odmjerio stražnjim nogama. Širio ih je sve
dok nije njima obuhvatio debelu kap mlijeka moljaca-gasitelja. Sigurno vrijedi
nekoliko jebenih tisuća... pomislio je Isaac. Griješim, jer ako se razrijedi toliko da
bi bilo prihvatljivo za uporabu, sigurno vrijedi milijune gvineja! Nije ni čudo što se
svi trude dobiti natrag ta prokleta stvorenja...
Isaac je još zurio u moljca-gasitelja kad se dio njegovog trbuha počeo
razmotavati. Iz repa mu se zatim pojavila dugačka organska bodlja, zašiljen
produžetak sastavljen iz segmenata, koji se mogao povijati unatrag zahvaljujući
nekakvom hitinskom zglobu. Bio je dugačak gotovo kao Isaacova ruka. Isaac je
nesvjesno zinuo od gnušanja i užasa kada je moljac-gasitelj krenuo njome probušiti
loptu sa sirovim snovosranjem. Zastao je na trenutak prije nego što će to učiniti, a
potom duboko zario vrh u središte te ljepljive mase.
Isaac je vidio kako se zadak moljca-gasitelja peristaltički grči i da on gura neku
stvar nalik na kost u dubine snovosranja. Ne bi ni toliko uspio razabrati da moljac nije
razmotao oklop i otkrio meki dio donjeg dijela trbuha iz kojeg se pojavila dugačka
sonda.
Isaac je dobro znao što upravo gleda. Snovosranje je bilo izvor hrane, koje je
izgladnjelim mladuncima osiguravalo zalihe energije. Ona mesnata sonda koja se
pojavila iz trbuha bila je ovipozitor.
Moljac-gasitelj upravo je polagao jaja.
Isaac je skliznuo niz zid. Hiperventilirao je. Brzo je rukom pozvao Šadraha.
"Jedna od prokletnica je tamo unutra i upravo nese jaja, što znači da je moramo
odmah srediti..." prosiktao je. Šadrah zatvori rukom Isaacu usta. Gledao ga je ravno u
oči, dok se stariji muškarac nije malo smirio. Potom mu je Šadrah okrenuo leđa,
ispravio se i sam promotrio sablastan prizor. Isaac se oslonio leđima o opeke i čekao.
Šadrah se spustio do Isaaca. Lice mu je bilo ozbiljno.
"Hmmmm", promrmlja on. "Jasno mi je. U redu. Jesi li ti ono rekao da ti moljci
ne mogu osjetiti konstrukte?" Isaac je kimnuo.
"Koliko nam je poznato ne mogu", odgovorio je.
"Odlično. Obavio si sjajan posao kada si programirao te konstrukte. Ne zaostaju
ni po dizajnu. Stvarno misliš da će znati kada trebaju napasti, ako im damo upute?
Jesu li su u stanju shvatiti tako složene varijable?"
Isaac je ponovo kimnuo.
"Onda imamo plan" izjavi Šadrah. "Poslušaj me."
 Četrdeset peto poglavlje

Isaac se polako provukao kroz rupu. Nije bio u stanju zaustaviti drhtanje, jer mu
je pred očima poigravala slika Barbilinog kvazi-umiranja.
Nije skidao pogled sa zrcala ispred sebe. Neodređeno je bio svjestan bezbojnog
zida iza njih. Opaki lik moljca-gasitelja zatresao bi se u zrcalu svaki puta kad bi
pomaknuo glavu.
Kada se Isaac pojavio, moljac-gasitelj se iznenada prestao pomicati. Isaac se
ukočio. Moljac je podigao glavu i zapalucao golemim jezikom kroz zrak. Zakržljale
antene u njegovih očnim dupljama ljuljale su se zbunjeno s jedne na drugu stranu.
Isaac se nastavio pomicati prema zidu.
Moljac-gasitelj je nesigurno pomaknuo glavu. Mora da je neki od spojeva na
Isaacovoj kacigi propuštao kapljice misli koje su promicale eterom i uznemiravale ga.
Međutim, nisu bile dovoljno jasne da bi ga moljac-gasitelj mogao pronaći.
Kada je Isaac stigao do zida, Šadrah se popeo u prostoriju. I njegova je
nazočnost malo zbunila moljca-gasitelja, ali to je bilo sve.
Poslije Šadraha, pojavila su se i trojica majmuna-konstrukta. Jednog su ostavili
stražariti u tunelu. Polako su se uputili k moljcu-gasitelju. Okrenuo se prema njima,
čak se i zagledao u njih, ali ih nije vidio.
"Mislim da može osjetiti njihov fizički oblik i kretanje, isto kao i nas ",
prošaptao je Isaac. "Ali kako nema mentalnih tragova, on ne vidi nijednog... od nas
kao razumni život. Mi smo za njega samo stvari koje se kreću, poput drveća na vjetru."
Moljac-gasitelj se okrenuo prema konstruktima koji su se približavali. Oni se
razdvojiše i nastaviše mu prilaziti iz različitih smjerova. Budući da se nisu brzo
kretali, moljac-gasitelj naizgled nije djelovao zabrinuto. Ali postao je nešto oprezniji.
"Sada", prošaptao je Šadrah. On i Isaac ispružiše ruke i počeše polako povlačiti
metalna crijeva koja su se protezala iz njihovih kaciga.
Što su otvoreni krajevi crijeva bili bliži, to je moljac-gasitelj postajao sve
nervozniji. Pomicao se naprijed-natrag. Prvo bi se malo vratio kako bi zaštitio svoja
jaja, a potom je napravio nekoliko koraka naprijed, mahnito škljocajući zubima.
Isaac i Šadrah su se pogledali i počeli u sebi brojiti.
Kad su izbrojali do tri, uvukoše krajeve crijeva u sobu. Jednim brzim trzajem
usmjeriše otvorene krajeve metalnih crijeva prema kutu prostorije, koji je od njih bio
udaljen otprilike pet metara.
Moljac-gasitelj je pomahnitao. Šištao je i odvratno kriještao. Izvio je tijelo
prema gore, postao nekako veći i prijeteći izbacio gomilu egzoskeletnih pila iz raznih
šupljina u svom tijelu.
 Isaac i Šadrah su sa strahopoštovanjem zurili u zrcala. Stvorenje je bilo pravo
čudovište, ali veličanstveno čudovište. Raširilo je krila i okrenulo se prema kutu gdje
su se savijali krajevi crijeva. Uzorci na moljčevim krilima su pulsirali, usmjeravajući
hipnotičku energiju u pogrešnom smjeru.
Isaac se sledio. Po krilima moljca-gasitelja prelazio je vrtlog neugodnih uzoraka.
Počeo se šuljati prema krajevima crijeva poput prave grabljivice, ponekad na četiri,
ponekad na šest, a ponekad opet na dvije noge.
Šadrah povuče Isaaca prema lopti sa snovosranjem.
Prošli su tako blizu raspaljenog, gladnog moljca-gasitelja da su ga gotovo mogli
dodirnuti. Vidjeli su u zrcalima da se približava. Ta životinja-oružje nadnosila se nad
njima. Kada su prošli pokraj njega, obojica se okrenuše na petama i napraviše
nekoliko koraka natraške prema snovosranju, a zatim sljedećih nekoliko krećući se
naprijed. Na taj način je moljac-gasitelj stalno bio iza njih, a oni su ga vidjeli samo u
zrcalima.
Moljac je prošao pokraj konstrukta. Čak je jednog i oborio, a da to uopće nije
primijetio, kad je u pomamnom bijesu nagnuo u stranu svoju nazubljenu kralježnicu.
Isaac i Šadrah su oprezno napredovali. Stalno su u zrcalima provjeravali nalaze
li se krajevi ispušnih crijeva kroz koje su isticale njihove misli i dalje tamo gdje su ih
bacili da izigravaju mamac za moljca-gasitelja. Dva majmuna-konstrukta slijedili su
moljca-gasitelja na maloj udaljenosti, dok se treći približavao jajima.
"Požuri" prosikta Šadrah i gurne Isaaca na pod. Isaac je počeo petljati oko noža
za pojasom, izgubivši na njegovo vađenje nekoliko sekundi. Konačno mu se našao u
ruci. Trenutak je oklijevao, a onda ga zario u veliku, ljepljivu masu.
Šadrah nije skidao pogled sa zrcala. Moljac-gasitelj, zaklonjen konstruktima,
apsurdno je udarao po zmijolikim krajevima crijeva.
Dok je Isaac povlačio nož duž čahure s jajima, moljac je palacao prstima i
jezikom tragajući za neprijateljem čiji mu se um rugao i uporno ostajao pri svijesti.
Isaac je omotao krajeve košulje oko ruku i počeo razvlačiti rubove proreza koji
je napravio u snovosranju. Morao je uložiti veliki napor da raspolovi tu gipku loptu.
"Požuri", ponovi Šadrah.
Snovosranje - sirovo, nerazrijeđeno, destilirano i čisto - počelo je natapati
tkaninu kojom je Isaac omotao ruke i njegovim prstima prođoše trnci. Povukao je još
jednom. Pred njim se ukazalo središte lopte sa snovosranjem u kojem se ugnijezdila
gomilica jaja.
Svako od njih bilo je prozirno i ovalno, manje od kokošjeg. Kroz njihovu
polutekuću kožu Isaac je ugledao nešto u obliku spirale. Podigao je pogled i pozvao
majmuna-konstrukta koji je stajao u blizini.
Na suprotnom kraju prostorije, moljac-gasitelj je podigao jedno od metalnih
crijeva i stavio svoje lice uz otvoren kraj kroz koji su istjecali osjećaji. Zbunjeno ga
je pretresao. Otvorio je usta i odmotao svoj odvratni, nametljivi jezik oko otvora.
Oblizao je kraj crijeva, zatim je zavukao jezik u njega i stao požudno tragati za
izvorom koji ga je stavljao na muke.
"Sada!" zapovjedio je Šadrah. Udovi moljca-gasitelja krenuše duž uvijenog
crijeva u potrazi za ulovom. Šadrah je iznenada problijedio. Raskrečio je noge i
zagrlio samog sebe. "Sada, prokletstvo, učini to ovog trena!" povikao je. Isaac je
izbezumljeno podigao pogled.
Šadrah je netremice zurio u zrcala. U lijevoj ruci držao je čudotvorni pištolj
kojeg je uperio u moljca-gasitelja.
Vrijeme kao da je usporeno protjecalo, dok je Isaac gledao u vlastita zrcala u
kojima je vidio kako moljac drži metalno crijevo. Vidio je i Šadrahovu ruku, mirnu
kao u mrtvaca, kojom je stezao kremenjaču usmjerenu unatrag. Vidio je majmune-
konstrukte koji su čekali zapovijed da napadnu.
Ponovo je spustio pogled na opaku gomilu ljepljivih jaja iz kojih je curilo.
Upravo je bio zaustio da izda naredbu konstruktima. Dok je uvlačio zrak kako bi
što jače dreknuo, moljac-gasitelj se na trenutak nagnuo naprijed i povukao crijevo
svom svojom snagom.
Isaacov glas su zaglušili Šadrahov krik i pucanj kremenjače. Opalio je trenutak
prekasno. Pojačana kugla je treskom udarila u zid. Šadrah je poletio kroz zrak. Kožna
traka kojom mu je kaciga bila privezana za glavu je pukla. Kaciga mu je sletjela s
glave, napravila luk kroz zrak prema kraju crijeva i tresnula o zid, prekinuvši vezu s
Isaacovim strojem. Šadraha ništa više nije vezalo i on nastavi let u ružnom luku.
Pištolj mu je izletio iz ruke, a on je na kraju svom težinom tresnuo o beton. Glavom je
udario o grubi betonski pod i poprskao prašinu krvlju.
Šadrah je vrištao i stenjao, kotrljao se, stezao glavu i pokušavao se uspraviti.
Zbrkani valovi iz njegovog uma iznenada se razliše prostorijom. Moljac-gasitelj
se okrenuo i zarežao.
Isaac je urlao na konstrukte. Kada je moljac-gasitelj iznenađujućom brzinom od
koje se krv ledila krenuo prema Šadrahu, dva konstrukta koja su stajala iza njega
istovremeno mu skočiše na leđa. Iz njihovih usta sukne plamen i zahvati tijelo moljca-
gasitelja. Ovaj je počeo kriještati i gomilom kože u obliku bičeva mlatarati po leđima
koja su se pušila, napavši konstrukte. No, unatoč svemu tome nastavio se približavati
Šadrahu. Oko vrata jednog konstrukta obavio je nekakav pipak i povukao ga sa
zastrašujućom lakoćom sa svojih leđa. Zavitlao je to metalno tijelo o zid istom
žestinom kao i kacigu.
Začulo se užasno paranje i konstrukt se raspao razbacavši po podu komade
metala i zalivši ga zapaljenim uljem. Grmio je nedaleko od Šadraha, topeći metal i
stvarajući pukotine u betonu.
Konstrukt koji je stajao pokraj Isaaca ispljune jaku kiselinu po gomili jaja. Istog
časa počela su se pušiti, rasprskavati, šištati i raspadati se.
Moljac-gasitelj odvratno, nemilosrdno, užasno urlikne.
Istog trena je zaboravio na Šadraha i zaletio se preko prostorije prema svom
potomstvu. Pomahnitalo je ošinuo repom s jedne na drugu stranu zahvativši pri tom
Šadraha koji je ležao i ječao, i odbacio ga u stranu. Šadrah je, klizeći po podu, za
sobom ostavio trag vlastite krvi.
Isaac divljački ugazi u jaja koja su se pretvarala u tekućinu i odmah potom se
posrćući makne moljcu-gasitelju s puta. Jedno stopalo mu se sklizalo pri hodu, jer se
glatka masa zalijepila za njega. Napola trčeći, a napola puzeći, uputio se prema zidu,
stežući u jednoj ruci nož, a u drugoj dragocjeni stroj koja je skrivao valove koji su se
širili iz njegovog uma.
Konstrukt koji se i dalje grčevito držao za leđa moljca-gasitelja ponovo je
bljuvao vatru po njegovoj koži, i ovaj je bolno zacvilio. Moljac zabaci prema natrag
udove sastavljene od segmenata, tražeći na konstruktovom tijelu bilo što za što bi se
mogao uhvatiti. Uspio je zgrabiti konstrukta ispod ruku i bez oklijevanja ga je otrgnuo
sa svojih leđa.
Udario je njime o pod, razbivši mu staklene leće i metalnu glavu iz koje su
izletjeli ventili i žice i rasuli se po podu. Odbacio je od sebe uništeno tijelo i ono
završi kao gomila smeća. Posljednji konstrukt se povukao u namjeri da izdaleka
poprska golemog, pomahnitalog protivnika.
Prije nego što je konstrukt stigao štrcnuti kiselinu, dvije krupne nazubljene kosti
izletješe brže od pucnja biča i bez muke ga prepoloviše. Gornji dio konstrukta
nastavio se trzati i vući preko poda. Kiselina koju je nosio napravila je u prašini
ispod njega baru koja se pušila, i izjedala mrtve kaktusovce uokolo.
Moljac-gasitelj provuče svoje udove kroz ljepljivu pjenu koja je ostala od
njegovih jaja. Zavijao je, i kao da je pjevušio.
Isaac se puzeći udaljio od moljca kojeg je promatrao u zrcalima i pipajući duž
zida uputio se prema Šadrahu, koji je ležao i ječao, a povremeno i urlao od bolova.
Isaac je u zrcalima ispred sebe vidio kako se moljac-gasitelj okreće. Zasiktao je
i zapalucao jezikom. Raširio je krila i obrušio se na Šadraha.
Isaac je dao sve od sebe da stigne prije njega, ali bio je prespor. Moljac-gasitelj
je ponovo protutnjao pokraj njega i Isaac se istog časa okrenuo kako bi mu ta užasna
grabljivica ostala za leđima.
S užasom je promatrao kako moljac-gasitelj uspravlja Šadraha, koji je samo
uspio zakolutati očima. Bio je prestrašen, sav krvav i trpio je bolove.
Ponovo je počeo kliziti niz zid. Da bi to spriječio, moljac-gasitelj mu je raširio
ruke i probio zglavke sa svoje dvije nazubljene pandže, prikovavši Šadraha za zid od
opeke takvom brzinom da je sve bilo gotovo prije nego što je Isaac uopće shvatio što
se događa.
 Šadrah i Isaac istovremeno kriknuše.
Moljac-gasitelj ispruži svoje kvaziljudske ruke i počne se ulagivati Šadrahovim
očima. Isaac ga je stenjući upozorio da ne gleda u njega, međutim, veliki ratnik je bio
zbunjen i u agoniji, i očajnički se osvrtao uokolo kako bi vidio što mu to nanosi toliku
bol.
Ali je umjesto uzroka boli ugledao krila moljca-gasitelja.
Iznenada je utihnuo i smirio se, a moljac-gasitelj, čija su se leđa još pušila i
pucketala od posljedica konstruktovog napada, počeo je jesti.
Isaac skrene pogled. Pažljivo je okrenuo glavu, da ne vidi jezik koji se zavlači
Šadrahu u usta i isisava mu razum iz mozga. Isaac proguta slinu i lagano krene preko
prostorije prema rupi i tunelu. Noge su mu se tresle i čvrsto je stezao zube. Jedina
nada mu je bila da se izvuče odavde. Možda će u tom slučaju uspjeti preživjeti.
Potrudio se ne obraćati pozornost na balavljenje i sisanje, na uzdahe
zadovoljstva i kapanje pljuvačke ili krvi koji su se čuli iza njega. Oprezno se uputio
prema jedinom izlazu iz prostorije.
Kada mu se približio, primijetio je da kraj metalnog crijeva pričvršćenog za
njegovu kacigu još leži pokraj zida. Pomolio se. Miris njegovog uma i dalje je kroz
crijevo istjecao u sobu. Moljac-gasitelj sigurno zna da se s njim u prostoriji nalazi još
jedno razumno biće. Što Isaac bude bliži tunelu, to će biti bliži i kraju crijeva. Tada
više neće moći zavarati moljca glede svog položaja.
Pa ipak, pa ipak, izgleda da ima sreće. Moljac-gasitelj se sav predao ispijanju
svog obroka i, ako je suditi po zvukovima, komadanju Šadrahovog napaćenog tijela.
Moljac uopće nije obraćao pozornost na prestrašenu osobu iza sebe. Isaac se mogao
udaljiti i stići do samog otvora jazbine.
Ali kada je stigao tamo i zastao, spreman da se tiho spusti u tamu gdje ga je
čekao konstrukt i da se puzeći vrati u kupolu i ode što dalje od ovog gnijezda košmara,
osjetio je podrhtavanje pod nogama.
Spustio je pogled.
Kroz hodnik mu se približavao pomahnitalo struganje pandži. Povukao se od
otvora potpuno zaprepašten. Osjetio je kako se trese i sama utroba od opeka.
Majmun-konstrukt je izletio iz tunela izbačen kao iz katapulta i tresnuo o zid od
opeka. Pokušao se odbaciti rukama, napravi salto i uskoči u prostoriju, ali kretao se
prebrzo, tako da su mu obje ruke pukle u ramenima.
Pokušao se uspraviti kako bi počeo bljuvati dim i vatru, ali iz tunela je izjurio
jedan moljac-gasitelj i zagazio mu na glavu, zgnječivši njegovu komplicirano izrađenu
unutrašnjost.
Moljac je uskočio u prostoriju i jedan dugi nemilosrdni trenutak, Isaac je zurio
ravno u njega, u njegova raširena krila.
Tek poslije nekoliko časaka užasa i očajavanja, Isaac je shvatio da pridošlica ne
obraća pozornost na njega. Ustremio se mimo njega i preko lešina prema uništenim
jajima. Dok je trčao, okrenuo je glavu na svom dugom, savitljivom vratu, i zacvokotao
zubima kao da se uplašio.
Isaac se ponovo priljubio uza zid, prateći oba moljca-gasitelja u svojim
zrcalima.
Drugi moljac natjera vlastite zube da se rastave i ispljune nekakav kreštav,
nerazumljiv zvuk. Prvi moljac je još jednom snažno srknuo i ispustio Šadrahovo
iskorišteno i uništeno tijelo da padne. Zatim je sa svojim subratom otišao do
želatinastih ostataka snovosranja i jaja.
Oba moljca raširiše krila. Dodirivali su se vrhovima krila s ispruženim
raznoraznim udovima i čekali.
Isaac je polako skliznuo natrag u rupu. Nije se čak ni usuđivao pitati se što se to
događa, zašto na njega nisu uopće obratili pozornost. Za njim se, poput kakvog
idiotskog repa, vuklo metalno ispušno crijevo. Dok je Isaac sa zaprepaštenjem zurio u
zrcala, ne znajući što bi mislio o prizoru iza sebe, prostor oko ulaza u tunel se na
trenutak nabrao. Savio se i najednom rascvjetao, a onda se pokraj njega u jami stvorio
Tkalac.
Isaac je zinuo od strahopoštovanja. Golemi pauk se nadvio nad njim i gledao ga s
visine mnogobrojnim svjetlucavim očima. Moljci-gasitelji se naježiše.
... STRAŠAN I ZAMAGLJENO PRLJAV I MAGLIČAST TI SI TI SI... začu
Isaac glas koji bi prepoznao među tisuću, kako se pijevno razliježe u njegovim ušima -
naročito onom kojeg više nije imao.
"Tkalče!" samo što nije zajecao.
Golemi Tkalac poskoči i dočeka se na svoje četiri stražnje noge. Zatim je svojim
rukama noževima počeo po zraku izvoditi složene šare.
... PRONAŠAO RAZBOJNIKA KOJI KIDA SVJETSKO TKANJE IZNAD
NABUBRENOG STAKLA I MI PLESALI U PARU OBOJE KRVI ŽEDNI SVAKI
POMAMNI TRENUTAK SVE ŽEŠĆI NE MOGU POBIJEDITI KADA ME TE
ČETIRI KUKAVICE U KUT STJERAŠE... reče Tkalac i nastavi se približavati svom
plijenu. Isaac se ukočio. Zurio je u komadiće zrcala u kojima je vidio neobično
nadmetanje iza sebe... BJEŽI SAKRIJ MALENI VJEŠT SI TI SREDITI RULJU I
RAZBITI JE ZAOBILAZI TE JEDAN KOJI BIO TEBE ULOVITI I IZMLATI KAO
ŽITO I VRIJEME JE BJEŽATI PRIJE NEGO OŽALOŠĆENI BRATSESTRA
INSEKTI STIGNU DA ŽALE MLADICE KOJE TI POMOGAO OTOPITI.
Isaac shvati da oni dolaze. Tkalac ga je upravo upozorio da su nanjušili smrt jaja
i da se vraćaju, premda prekasno da bi zaštitili gnijezdo.
Isaac se čvrsto uhvati za rubove tunela, spreman da nestane u njegovim naborima.
Međutim, zadržao se još nekoliko sekundi. Kratko i ubrzano je disao i blenuo sa
strahopoštovanjem, zaprepašten prizorom borbe između moljaca-gasitelja i Tkalca.
 Bila je to elementarna scena, nešto izvan ljudskog shvaćanja. Koštane oštrice
kretale su se prebrzo da bi ih ljudsko oko moglo pratiti. Njihovo kretanje sličilo je na
nemoguće složen ples bezbrojnih udova kroz nekoliko dimenzija. Zidove i pod
zapljuskivala je krv različitih boja i sastava, koja je također prljala i mrtve. Kimijska
vatra je cvrčala i kotrljala se preko betonskog poda iza tih nejasnih tijela, tako da su
se vidjeli njihovi obrisi. Tijekom borbe, Tkalac je stalno pjevušio svoj beskrajni
monolog.
... OH KAKO ON TO RADI KAKO ME DOVODI DO KLJUČANJA JA SE
PJENIM I VRIJEM PIJAN SAM OPIJEN SOKOM SEBE KOJI FERMENTIRAJU
OVI LUDI KRILCI... pjevao je on.
Isaac je zaprepašteno zurio. Događale su se nevjerojatne stvari. Žestoko šibanje i
ubadanje nije prestajalo. Moljci-gasitelji odmotavali su i smotavali svoje nepregledne
jezike kroz zrak. Brzinom svjetlosti prelazili su njima preko tijela Tkalca, dok je ovaj
trepereći ulazio u materijalnu dimenziju i izlazio iz nje. Isaac je vidio da su im se
trbusi rastezali i skupljali, vidio je kako ližu cijelu dužinu Tkalčevog zatka, a zatim se
povlače kao da su pijani, da bi već u sljedećem trenutku ponovo nasrnuli i napali.
Tkalac se čas pojavljivao čas nestajao. U jednom trenutku je bio usredotočen i
brutalan, da bi već u sljedećem postao nepostojan. Tada bi nekoliko trenutaka, prije
nego što bi se ponovo sasvim iznenada vratio kao proždrljivi ubojica, skakutao na
vrhu jedne noge i mrmorio.
Nezamislivi uzorci promicali su preko krila moljaca-gasitelja. Nisu bili nimalo
slični ijednom od onih koje je Isaac ranije imao prilike vidjeti. Gladno su lizali dok
su nanosili posjekotine i ubode svojem neprijatelju. Dok se borio, Tkalac se sasvim
spokojno obraćao Isaacu.
... SADA NAPUSTI OVO MJESTO I PREGRUPIRAJ DOK JA OPIJEN I OVI
MOJI PIVARI SVAĐAMO SE I RANJAVAMO PRIJE NEGO ŠTO DVOJICA
PRERASTU U TROJICU ILI JOŠ GORE I JA ZBRIŠEM NA SIGURNO IDI SADA U
KUPOLU I VAN MI ĆEMO VIDJETI TEBE I MENE MI ĆEMO RAZGOVARATI IDI
GOL IDI NAG KAO MRTVAC U ZORU NA RIJECI I JA TEBE NAĆI
JEDNOSTAVNO KAO KEKS KAKAV UZORAK KAKVE BOJE KAKVE SLOŽENE
NITI TO ĆE BITI TKAJ DOBRO I LIJEPO SADA SPAŠAVAJ KOŽU...
Luda, omamljujuća borba se nastavila. Tkalac je bio prisiljen povući se još dok
je Isaac gledao. Gubio je mnogo energije koja je istjecala i protjecala dok se on
kretao poput vihora. Na kraju se ipak počeo postupno povlačiti. Isaaca najednom
ponovo obuzme užas. Spustio se u jazbinu od opeke i udaljio puzeći.
Dok je pipajući žurio odavde duž neravnog poda tunela, na trenutak ga je uhvatila
panika. Puzeći po kamenju ogulio si je kožu na šakama i koljenima.
Iza ugla ispred njega dopirala je svjetlost i on ubrza. Bolno je jauknuo i
zaprepastio se kada je spustio dlanove na komad glatkog, užarenog metala. Zastao je i
počeo opipavati teren oko sebe, prethodno navukavši poderan rukav preko ruke. Zid,
pod i strop bili su obloženi trakom širokom oko metar i dvadeset, koja je na slaboj
svjetlosti izgledala kao uglačan čelik. Ništa nije shvaćao. Pripremio se i brzo skliznuo
preko metala, koji je bio vruć poput čajnika na vatri, trudeći se da ga ne dodirne
golom kožom.
Disao je tako brzo da je zajecao. Izletio je kroz otvor i opružio se po podu u
tamnoj prostoriji u kojoj ga je čekao Yagharek.
Isaac se onesvijestio na tri ili četiri sekunde. Došao je k sebi kad je čuo
Yaghareka kako se dere na njega skakućući s noge na nogu. Garuda je bio napet, ali
sabran.
"Probudi se", naređivao mu je Yagharek. "Probudi se." Tresao je Isaaca držeći ga
za ovratnik. Isaac otvori širom oči. Shvatio je da su se sjene koje su obavijale
Yagharekovo lice počele povlačiti. Mora da je Tansellova magija počela slabiti.
"Živ si", reče Yagharek. Glas mu je bio odsječan, prigušen i lišen emocija.
Trudio se štedjeti vrijeme i snagu, čuvati sebe. "Dok sam vas čekao, na prozoru se
pojavila najprije tupasta njuška, a za njom i tijelo moljca-gasitelja. Okrenuo sam se i
gledao ga u zrcalima. Zbunjeno je jurio. Bio sam spreman. Zamahnuo sam na njega
natraške bičem i opaučio ga po koži, kriknuo je. Pomislih da sam gotov, ali je to čudo
samo projurilo pokraj mene i majmuna-konstrukta i uletjelo u rupu. Smotao je onolika
krila i uspio se uvući u tako mali prostor. Uopće nije obratio pozornost na mene.
Osvrtao se kao da ga nešto goni. Njegov prolazak propratilo je nekakvo nabiranje u
prostoru. Kao da se nešto kretalo ispod kože svijeta i nestalo u tunelu za moljcem-
gasiteljem. Poslao sam majmuna za njim. Čuo sam nekakvu lomljavu, struganje metala.
Ne znam što se dogodilo."
"Bogomprokleti Tkalac je rastopio konstrukta." reče on drhtavim glasom. "Jebi
ga, samo bogovi znaju zašto." Brzo je ustao.
"Gdje je Šadrah?" upita Yagharek.
"Dočepali su ga se. Jebiga, popili su ga!" Isaac je odteturao do prozora i nagnuo
se kroz njega, osmotrivši ulice osvijetljene bakljama. Čuo je teške korake kaktusovaca
koji su trčali po okolnim uličicama noseći baklje i stvarajući sjene koje su klizile i
pomicale se poput ulja na vodi. Isaac se ponovo okrenuo prema Yaghareku.
"Bilo je jebeno užasno", rekao je promuklim glasom. "Ništa nisam mogao
učiniti... Yag, slušaj. Tkalac je bio tamo unutra i rekao mi neka se gubim odavde, jer
moljci mogu nanjušiti opasnost za njih... Sranje, slušaj. Spalili smo im jaja." Ispljunuo
je te riječi s velikim zadovoljstvom. "To prokleto stvorenje je izleglo jaja i mi smo
prošli pokraj njega i spalili ih, ali ostali moljci to mogu osjetiti i već su krenuli
natrag... Moramo odavde."
Yagharek se na trenutak ukočio i zamislio. Zatim je pogledao Isaaca i kimnuo.
Brzo su silazili neosvijetljenim stubištem. Usporili su kada su stigli do prvog
kata, sjetivši se para koji je tiho razgovarao na svojim madracima, ali su pri
treperavoj svjetlosti koja je dopirala kroz odškrinuta vrata vidjeli da u sobi više nema
nikoga. Svi kaktusovci koji su u njoj spavali ustali su i izašli na ulicu.
"Božjegmuprokletstva!" opsova Isaac. "Vidjet će nas, jebiga vidjet će nas. Mora
da su preplavili kupolu. A naše sjene polako nestaju."
Zaustavili su se ispred ulaznih vrata. Yagharek i Isaac proviriše iza ugla na ulicu.
Sa svih strana dopiralo je cvrčanje baklji. S druge strane ulice nalazio se prolaz u
kojem su pogasili baklje i u kojem su se skrivali njihovi pratioci. Yagharek se trudio
razaznati nešto u mraku koji je u njemu vladao, ali to mu nije uspijevalo.
Na kraju ulice koja se završavala kod zida kupole, ispod ostataka kuće u kojoj se
nalazilo gnijezdo moljaca-gasitelja, što je Isaac upravo shvatio, stajala je skupina
kaktusovaca. Sa suprotne strane, tamo gdje se ulica spajala s ostalima i udaljavala
prema hramu u središtu kupole, hitale su grupice kaktusovaca u oba pravca.
"Božjemupljuvačke, mora da su čuli svu tu gužvu", prosikta Isaac. "Moramo
odavde ili smo mrtvi. Jedan po jedan." Zgrabio je Yaghareka i počeo ga gurati s leđa.
"Ti prvi, Yag. Brži si i teže te je vidjeti. Hajde, idi." Gurnuo je Yaghareka na ulicu.
Yagharek nije imao dvije lijeve noge. Trčao je s lakoćom i polako pojačavao
tempo. Nije panično bježao niti privlačio pozornost. Nije ni pretjerano ubrzao, tako
da bi svaki kaktusovac koji bi uočio njegovo kretanje najvjerojatnije pomislio da je
jedan od njihovih. Sjene i duboka tišina i dalje su premazivali njegovu priliku.
Desetak metara ga je dijelilo od tame. Isaac je zadržao dah i zagledao se u
mišiće koji su se pokretali na Yagharekovim leđima punim ožiljaka.
Kaktusovci su blebetali na svom grubom i iskvarenom jeziku i prepirali se oko
toga tko će ući. Dvojica su izmjenično zamahivali golemim čekićima po ulazu
zatvorenom opekama na posljednjoj niskoj kući u kojoj su, koliko je Isaacu bilo
poznato, moljci-gasitelji i Tkalac i dalje sudjelovali u borbenom plesu.
Tama prolaza prigrlila je Yaghareka. Isaac je duboko udahnuo i izašao na
otvoreno. Brzo se udaljio od vrata i zakoračio na ulicu priželjkujući da se sjena koja
ga je štitila pojača. Zatim je počeo trčati prema prolazu.
Kada je stigao na pola puta do raskrižja, začuo se snažan lepet krila. Isaac se
osvrnuo i pogledao gore, prema prozoru na vrhu zgrade.
Treći moljac se upravo vratio kući i sav očajan trudio se što prije ući unutra.
Isaac je zadržao dah, ali životinja uopće nije obratila pozornost na njega, jer je bila
zaokupljena svojim uništenim jajima.
Kad je Isaac spustio glavu, shvatio je da su i kaktusovci na suprotnom kraju ulice
čuli taj zvuk. S mjesta na kojem su stajali nisu mogli vidjeti prozor, kao ni to
čudovište koje je upravo ulazilo u zgradu. Ali su zato vidjeli Isaaca koji je, onako
debeo, pokušavao kradomice pretrčati preko ulice.
"Oh sranje", reče Isaac dašćući, a onda je pojurio koliko su ga noge nosile.
 To je izazvalo zbrku i dreku. Jedan glas je nadjačao ostale povike i odrješito
počeo davati naredbe. Nekoliko kaktusovaca ratnika napustilo je skupinu pokraj vrata
i pojurilo za Isaacom.
Nisu bili brzi, ali nije bio ni on. Vrlo stručno su nosili svoje teško oružje i ono
im nije smetalo pri trčanju. Isaac se trudio trčati što brže.
"Ja sam na vašoj strani, idioti!" bespotrebno je vikao dok je trčao. Nitko nije čuo
njegove riječi. Čak i da su ga čuli, uplašeni, zaprepašteni i ratoborni kaktusovci
ratnici sigurno ne bi obratiti pozornost na njegove riječi. Željeli su ga samo ubiti.
Iz prolaza ispred Isaaca izletjela je strijela, fijuknula pokaj njega i završila iza
njega u nečijem tijelu. Jedan od njegovih progonitelja bolno je uzdahnuo i opsovao.
Isaac je uspio razabrati obrise u tami uličice. Pengefinchess je izašla iz sjene i ponovo
napela luk. Zaurlala mu je neka požuri. Iza nje je stajao Tansell s podignutom
starinskom puškom široke cijevi i nesigurno ciljao iznad njezine glave. Izbezumljeno
je šarao pogledom, pretražujući ulicu iza Isaaca. Nešto je doviknuo.
Malo iza njih čučali su Derkhan, Lemuel i Yagharek i jedva čekali da se daju u
bijeg. Yagharek je držao smotan bič, spreman za uporabu.
Isaac je uletio u tamu.
"Gdje je Šad?" ponovo je vrisnuo Tansell.
"Mrtav je", odvratio mu je Isaac, također vičući. Tansell je istog časa bolno
zaurlao. Pengefinchess nije podigla pogled, ali joj je ruku zahvatio grč i umalo je
ispustila strijelu. Zastala je na trenutak, a onda ponovo naciljala. Tansell je mahnito
zapucao iznad njezine glave. Starinska puška je grmnula i on je posrnuo od trzaja.
Veliki oblak krupne sačme bezopasno se raspršio iznad glava kaktusovaca.
"Ne!" dreknu Tansell. "Oh Klepetala mu ne!" Zurio je u Isaaca, kao da ga
preklinje da mu kaže kako to nije istina.
"Žao mi je, stari moj, zaista, ali što se tu može, jebiga, moramo se izgubiti
odavde", brzo mu je rekao Isaac.
"U pravu je, Tane", podržala ga Pengefinchess spokojnim glasom s primjesom
očajanja. Odapela je još jednu strijelu s oštricom na oprugu, koja je odsjekla poveći
komad mesa jednom kaktusovcu. Uspravila se i ubacila treći projektil. "Idemo, Tane.
Ne razmišljaj, samo se pokreni."
Začulo se zlokobno zujanje i čakrija kaktusovaca se zarila u opeku pokraj
Tansellove glave. Svuda uokolo razletjele su se krhotine koje su bolno zabubnjale po
njima. Vod kaktusovaca se brzo približavao. Već su im nazirali i lica iskrivljena od
bijesa. Pengefinchess se počela povlačiti vukući Tansella.
"Hajde!" viknula je. Tansell je krenuo za njom mrmljajući i stenjući. Bio je
ispustio pušku i zgrčio prste poput pandži.
Pengefinchess je trčala i vukla Tansella, a ostali su je slijedili. Skrenuli su u
nepregledan labirint sporednih uličica kojima su i stigli.
 Zrak iza njih odzvanjao je od projektila. Čakrije i bačene sjekire-noževi zviždali
su pokraj njih. Pengefinchess je trčala i skakala nevjerojatnom brzinom. S vremena na
vrijeme bi se okrenula, opalila gotovo ni ne naciljavši i nastavljala trčati.
"Konstrukti?" doviknula je Isaacu.
"Jebiga", prosiktao je. "Znaš li put do kanalizacije?"
Kimnula je i oštro skrenula iza ugla. Ostali su je slijedili. Kada je Pengefinchess
uronila među oronule uličice u blizini kanala gdje su se ranije skrivali, Tansell se
iznenada okrenuo i uputio natrag. Lice mu je bilo tamno crveno. Kapilara u oku mu je
pukla, naočigled Isaacu.
Plakao je krv. Nije ni trepnuo. Nije se potrudio ni obrisati lice.
Pengefinchess se okrenula kada je stigla do kraja ulice i zaurlala na njega da ne
pravi gluposti, ali se on nije obazirao na nju. Udovi su mu se pomamno tresli. Podigao
je skvrčene ruke i Isaac vidje da su mu po njima iskočile vene debele poput užadi i
izgledale su kao neka karta iscrtana na njegovoj koži.
Tansell je krenuo natrag prema skretanju iza kojeg će se pojaviti kaktusovci.
Pengefinchess ga je još jednom odlučno pozvala neka se vrati, a onda se snažno
odbacila preko napola srušenog zida. Doviknula je ostalima da je slijede. Isaac se
počne žurno povlačiti prema polomljenim opekama, ne skidajući pogled sa Tansella.
Derkhan se popela uz kratko stubište od polomljenih opeka, zastala na vrhu i
potom skočila u malo dvorište u kojem se vodijanojka mučila dižući poklopac sa šahta
kanalizacije. Yaghareku je trebalo manje od dvije sekunde da se popne na zid i nađe
na drugoj strani. Isaac ispruži ruku uvis i još jednom se okrene. Lemuel je brzo
pristizao niz uličicu. Nije se ni osvrnuo na očajnu Tansellovu priliku iza sebe.
Tansell je zastao na ulazu u uličicu. Drhtao je od napora dok mu je tijelo
potresalo djelovanje čudotvorstva. Kosa mu se nakostriješila. Isaac je primijetio da iz
njegovog tijela izlijeću u pucketavim lukovima energije iskre boje slonovače. Jak
naboj koji je izbijao ispod njegove kože bio je potpuno taman. Sjao je negativnom
nesvjetlošću. Kaktusovci su naišli iza ugla i ustremili se na njega.
Vođa skupine zapanjio se kad je ugledao njegovu neobičnu priliku obasjanu
tamnim sjajem i njegove šake skvrčene kao u osvetoljubivog kostura, priliku koja je
zračila čudotvorstva pod naponom od kojih je pucketao okolni zrak. Prije nego što su
stigli reagirati, Tansell je zarežao i odaslao u njihovom pravcu šišteće munje crne
energije.
Zakotrljale su se poput plamenih lopti kroz zrak i pogodile nekolicinu
kaktusovaca. Udari magije zapljuštaše po žrtvama šireći se po njihovoj koži poput
popucalih vena. Kaktusovci su odletjeli nekoliko metara unatrag i popadali po tlu.
Jedan je ostao ležati. Ostali su se savijali i vrištali od boli.
U trenutku kada je Tansell još više podigao ruku, jedan ratnik istupi s ratnom
sjekirom zabačenom iza ramena. Zamahnuo je njome u niskom luku.
 Teško oružje se zarilo u Tansellovo lijevo rame. U času kada je dotaklo njegovu
kožu, cvrčeći ga je uzemljilo. Njegovog napadača prožeo je snažan grč. Jačina struje
ga je odbacila unatrag i iz njegove rasječene ruke na sve strane štrcnuo je sok. Zbog
siline udarca, sekira je nastavila sjeći i trgati slojeve mesa, krvi i kostiju sve dok nije
rasporila Tansella u dužini od pedesetak centimetara od ramena do ispod grudne kosti.
Tansell je samo jednom krknuo poput kakvog zapanjenog psa. Tamni nulti naboj
cvrčeći je tekao kroz golemu ranu iz koje potom poteče i prava bujica krvi. Pao je na
koljena, a zatim se skljokao na tlo. Dok su ga zaobilazili, Kaktusovci su udarali
nogama čovjeka na umoru.
Isaac je bolno kriknuo i posegnu prema vrhu zida. Zatim je počeo mlatarati
rukama, požurujući Lemuela. Kada je pogledao u mračno dvorište, vidio je da su
Derkhan i Pengefinchess oslobodile put koji je vodio u utrobu grada.
Kaktusovci se nisu predavali. Oni koji se nisu obrušili na Tansellovo tijelo
nastavili su trčati i prijeteći mahati svojim oružjem prema Isaacu i Lemuelu. U
trenutku kada je Lemuel stigao do zida, oglasio se luk-čakrija. Uslijedio je žestoki
udar u meso. Lemuel je kriknuo i pao.
Teška, nazubljena čakrija zarila mu se duboko u leđa, u kralježnicu, neposredno
iznad stražnjice. Srebrnasti zupci čakrije virili su iz rane koja je obilno krvarila.
Lemuel pogleda u Isaaca i tužno vrisne. Noge su mu zadrhtale. Zamlatarao je
rukama, podigavši oblak ciglene prašine oko sebe.
"Oh, tako ti Klepetala, Isaac, pomogni mi!" vrisne on. "Moje noge... Oh
Klepetala mu, oh bogovi." Iskašljao je veliku količinu krvi koja mu se sablasno slila
niz bradu.
Isaac se ukočio od užasa. Zurio je u Lemuela koji je trpio užasne bolove i
prestrašeno ga gledao. Na trenutak je podigao glavu i vidio da se kaktusovci
ustremljuju na obogaljenog čovjeka pobjednički urlajući. Bili su udaljeni samo
desetak metara. Jedan od njih je primijetio Isaaca, podigao svoj luk-čakriju i pažljivo
nanišanio u njegovu glavu.
Isaac se sagnuo i djelomično spustio niz zid koji je vodio u malo dvorište. Iz
otvorenog šahta dopirao je odvratan smrad. Lemuel je u nevjerici zurio u njega.
"Pomogni mi!" zakriještao je. "Klepetala mu, jebiga, ne, oh Klepetala mu ne...
Ne idi! Pomogni mi!"
Zamahnuo je rukama poput kakvog bijesnog djeteta dok su mu se kaktusovci sve
više približavali. Pokušavao se na rukama izvući uza zid, vukući za sobom beskorisne
noge. Međutim, jedino je uspio polomiti sve nokte i zguliti kožu sa prstiju. Isaac je
skamenjen zurio u njega, svjestan da baš ništa ne može učiniti za njega. Nije imao
vremena sići po Lemuela, jer kaktusovci samo što se nisu obrušili na njega. Isaacu je
bilo jasno i da bi ovaj ionako umro od zadobivene rane, čak i kada bi ga uspio
prebaciti preko zida, kao i to da će Lemuel dok bude sklapao oči vjerovati da ga je
Isaac izdao.
Isaac se već nalazio iza ruševnog pljesnivog zida kada su kaktusovci stigli do
Lemuela i kad je ovaj počeo vrištati.
"On s tim nema nikakve veze!" ljutito i bolno je povikao. Pengefinchess je
ukočenog lica nestala s vidika u kanalizaciji ispod. "On s tim nema nikakve veze!" sav
očajan vrištao je Isaac, jer je priželjkivao da Lemuelovi krici već jednom prestanu.
Derkhan je sišla odmah iza vodijanojke. Bila je vrlo blijeda i iz rane na glavi, gdje je
nekada bilo njezino uho, curila je krv. "Pustite ga, vi jebeni seronje, blesava
kaktusovska kopiladi!" vrištao je Isaac iz petnih žila, nadjačavši čak i Lemuelovo
zapomaganje. Yagharek se spustio djelomično u šaht iz koga su mu još virila još samo
ramena i snažno ščepao Isaaca za članak. Mahnito mu je davao znakove neka se
pokrene i uzrujano klepetao svojim neljudskim kljunom. "On vam je pomagao..."
vikao je Isaac iscrpljeno i u užasu.
Kada je Yagharek nestao, Isaac se uhvatio za rub šahta i spustio unutra. Uspio je
nekako ugurati svoju tjelesinu kroz uski otvor, a zatim je posegnuo za poklopcem kojeg
je trebao vratiti na mjesto.
Prestravljeni Lemuel je s druge strane zida nastavio bolno zapomagati. Brutalni
udarci koje su prestrašeni i ushićeni kaktusovci zadavali uljezu nastaviše se u
beskonačnost.
Prestat će, očajnički se tješio Isaac dok je silazio. Uplašeni su i zbunjeni, ne
znaju što se događa. Zarit će mu čakriju ili nož u glavu ili će mu sad svakog časa
ispaliti metak, završit će s tim, okončat će agoniju. Nemaju razloga držati ga na
životu, razmišljao je on, ubit će ga, jer misle da je s moljcima, samo zato što žele
očistiti kupolu od njih, okončat će oni ovo, samo su se uspaničili, nisu oni mučitelji,
razmišljao je, i oni samo žele zaustaviti taj užas... Skončat će svake sekunde,
razmišljao je sav očajan. Prestat će sada.
Međutim, Lemuelovi krici nisu prestali ni dok je Isaac nestajao u smrdljivoj tami
i navlačio metalni poklopac preko glave. Piskavi i apsurdni, nastavili su prodirati
kroz poklopac čak i kada je Isaac pao u toplu vodu punu izmeta i posrćući krenuo duž
tunela, slijedeći ostale preživjele. Činilo mu se da ih čuje i dok je puzao kroz vodu
koja se cijedila i tekla u potočićima duž starih kanala nalik na izbrazdane vene,
udaljujući se od Staklenika, bježeći nasumice i zbunjeno u relativnu sigurnost
mamutskog noćnog grada.
Dugo im je trebalo da utihnu.
Ova noć je nezamisliva. Možemo samo bježati. Ispuštamo životinjske zvukove,
dok žurimo pobjeći od onog što smo vidjeli. Strepnja, gnušanje i nepoznati osjećaji
prianjaju uz nas i sputavaju naše kretnje. Ne možemo ih se osloboditi.
Potpuno iscrpljeni, uspjeli smo izaći iz podzemnog grada i stići do šupe pokraj
pruge. Drhtimo čak i na odvratnoj vrućini, nijemo kimamo glavama tandrkavim
vlakovima od čijeg prolaska se tresu naši zidovi. Umorno zurimo jedni u druge.
Osim Isaaca, koji bulji u prazno.
Spavam li ja to? Spava li bilo tko? U pojedinim trenucima me savlada
otupjelost i optereti mi glavu, tako da ništa ne vidim niti čujem. Možda te fuge, ti
izlomljeni zombi trenuci, jesu san. San za novi grad. Možda nam je jedino preostalo
tome se nadati.
Već dosta dugo nitko nije prozborio ni riječ.
Prva progovara Pengefinchess vodijanojka.
Počinje tiho, mrmlja nešto što jedva prepoznajemo kao riječi. Nama se obraća.
Sjedi leđima oslonjena o zid, raširenih debelih butina. Idiotska vodena vila kruži po
njezinom tijelu, pere joj odjeću, održava vlagu.
Priča nam o Šadrahu i Tansellu. Njih troje su se sreli u nekoj nejasnoj epizodi
koju nam upravo tumači, nekakvoj plaćeničkoj ludoriji u Tešu, Gradu Puzeće
Tekućine. Zajedno su putovali sedam godina.
Prozor naše šupe obrubljen je krhotinama stakla. U zoru ne uspijevaju
prelomiti sunčeve zrake. Obasjana oštrom zrakom svjetlosti zagađene insektima,
Pengefinchess priča nježnim i monotonim glasom o vremenu koje je provela sa
svojim sada mrtvim drugovima: o krivolovu u Šipražju Crvooka; krađama u
Novodanu; pljačkanju grobova po šumama i stepama Ragamola.
Nikadu nije bilo trojke kao što je bila njihova, kaže ona, nisu si međusobno
zaviđali niti su se ikada svađali. Uvijek ona, zatim Tansell i Šadrah zajedno, koji su
jedan u drugome pronašli nešto, nekakvu spokojnu strastvenu vezu u koju ona nije
ni mogla ni htjela dirati.
Tansell je na kraju poludio od tuge, kaže ona, nije razmišljao, taj čudotvorac
je jednostavno eksplodirao u bezumnoj erupciji bijesa. Međutim, i da je bio pri
zdravoj pameti, kaže ona, učinio bi isto.
Ponovo je ostala sama.
Završila je svoju ispovijed. Trebali bismo joj odgovoriti, kao da je u pitanju
nekakva obredna liturgija.
Na Isaaca, koji je izgubljen u bolu, ne obraća pozornost. Gleda u Derkhan i u
mene.
Iznevjerit ćemo je.
Derkhan nijemo i tužno vrti glavom.
Ja pokušavam. Otvaram kljun i u grlo mi nadire priča o mojem zločinu, kazni i
progonstvu. Zamalo nije provalila iz mene, umalo nije prodrla kroz pukotinu.
Ali ja je potiskujem. Ona nema veze s ovim. To nije priča za večeras.
Pengefinchessina priča je priča o sebičnosti i haranju, ali ju je ona, ispričavši
je, pretvorila u oproštaj od svojih mrtvih prijatelja. Moja priča o sebičnosti i
progonstvu opire se preobražaju. Ona i dalje ostaje samo priča o određenim
stvarima. Zato šutim.
Kada smo već odlučili odustati od riječi i pustiti neka događaji idu svojim
tokom, Isaac diže svoju mlitavu glavu i progovara.
Najprije traži hranu i vodu koje nemamo. Polako sužava oči i počinje govoriti
poput razumnog stvorenja. S neznatnim bolom opisuje smrti kojima je nazočio.
Priča nam o Tkalcu, ludom bogu koji pleše i o njegovoj borbi s moljcima, o
spaljenim jajima, o šašavom pijevnom recitiranju našeg neobičnog šampiona kojem
se baš ne treba mnogo vjerovati. Hladnim i jasnim riječima Isaac nam objašnjava
što on misli da je postao Konstrukt Vijeće, što on želi i što bi mogao željeti
(Pengefinchess je zaprepaštena, i sve više širi ionako buljave oči dok sluša što se
dogodilo konstruktima na gradskoj deponiji).
Kada je jednom počeo govoriti, više se nije mogao zaustaviti. Priča o
planovima. Glas mu je sve odlučniji. U njemu je nešto prepuklo, više ništa ne
očekuje, izgubio je ono nježno strpljenje koje je pokopao s Lin, i osjećam da se
pretvaram u kamen dok ga slušam. On me nadahnjuje da očvrsnem i da se
usredotočim na cilj.
Govori od izdaji i protuizdaji, o matematici i lažima, o čudotvorstvu, snovima i
krilatim stvorenjima. Razrađuje teorije. Meni priča o letenju od kojeg sam već
napola digao ruke, ali sada, kada je on to spomenuo, ponovo želim letjeti, želim to
svim svojim bićem.
Dok sunce puzi, poput čovjeka koji se znoji, prema najvišoj točki na nebu, mi
koji smo ostali, talog ovog svijeta, provjeravamo oružje, sakupljene otpatke,
bilješke i naše priče.
Prikupljamo posljednje ostatke snage za koju nisam znao da je imamo i sa
zaprepaštenjem koje osjećam kao kroz neki veo, počinjemo kovati planove. Čvrsto
omotavam bič oko šake i oštrim sječivo. Derkhan čisti svoje pištolje i nešto mrmlja
Isaacu. Pengefinchess se zavalila i vrti glavom. Upozorava nas da će otići. Nema
toga što bi je moglo natjerati da ostane. Malo će odspavati, a onda će se pozdraviti
s nama, tako barem kaže.
Isaac sliježe ramenima. Ispod gomile smeća u šupi izvlači glomazni stroj s
ventilima. Vadi ispod košulje gomile bilježaka umrljanih znojem, razmazane i jedva
čitljive.
Bacamo se na posao, Isaac poletnije od bilo koga od nas, gotovo mahnito
črčka po papiru.
Podiže pogled poslije nekoliko sati provedenih u mrmljanju zakletvi i siktavih
ispada. Ne možemo mi ovo, kaže on. Bit će nam potreban fokus.
Poslije toga prolaze još sat ili dva i on ponovo podiže pogled. Moramo to
učiniti, kaže on, ali nam ipak treba fokus. Priča nam što moramo učiniti.
Najprije je zavladala tišina, a onda smo započeli raspravu. Užurbano. Sa
strahom. Biramo kandidate i odbacujemo ih. Naši kriteriji nisu jasni - želimo li
proklete ili prezrene? Onemoćale ili bezvrijedne? Zar mi o tome sudimo?
Naša moralnost je ishitrena i nejasna.
Ali već je pošlo više od pola dana i moramo se odlučiti.
Derkhan je djelovala odlučno, iako se raspadala od jada dok se pripremala.
Na sebe je preuzela nezahvalan zadatak.
Uzima sav novac kojeg imamo i posljednje grumene zlata koji su mi ostali.
Uspijeva očistiti nešto od prljavštine donesene iz podzemlja grada, prerušava se u
otrcanu lutalicu i kreće u potragu za onim što nam je potrebno.
Vani se počinje smrkavati, ali Isaac i dalje radi. Sitno ispisane brojke i
jednadžbe ispunjavaju svaki slobodan djelić onih nekoliko listova papira koje ima.
Debelo sunce osvjetljava mrlje oblaka odozdo. Sa sumrakom nebo postaje
prljavo smeđe.
Nitko od nas ne boji se noćne žetve snova.
Sedmi dio
Kriza
 Četrdeset šesto poglavlje

Kada je sunce zasjalo iznad Tumora, ulične svjetiljke u cijelom gradu su

zatreperile i pogasile se. Odabralo je brodić tek nešto veći od splavi, koji se
ljuljuškao na osvježavajućim valovima.
Bio je jedan od mnogih posutih po rijekama blizankama Novog Krobuzona.
Struja je bez nekog reda pokretala leševe tih starih čamaca ostavljenih u vodi da
istrunu i povlačila vezove koji su ih besmisleno držali uz obalu. U srcu Novog
Krobuzona bilo je mnogo takvih brodica i ulični derani izazivali su jedni druge tko se
usuđuje otplivati do njih ili se uspentrati uz staru užad. Neke od njih su izbjegavali.
Između sebe su šaptali kako su se u njih uselila čudovišta, da su to jazbine utopljenika
koji ne žele prihvatiti činjenicu da su mrtvi, čak ni kad se počnu raspadati.
Ovaj je bio napola prekriven prastarom, krutom tkaninom koja je zaudarala na
ulje, trulež i mast. Kroz staru drvenu oplatu čamca ulazila je voda.
Skriven u sjeni cerade, Isaac je ležao i promatrao oblake koji su brzo promicali.
Bio je gol i potpuno miran.
Ležao je tu već neko vrijeme. Yagharek je došao s njim do ruba vode. Više od
sata šuljali su se kroz grad koji se neugodno meškoljio. Puzali su poznatim ulicama
Smrdljive Bare i kroz Vrtuljak, zatim su prošli ispod pruge i pokraj policijskih
tornjeva i konačno dospjeli do južnog ruba Tumornog Klina. Bili su na oko tri
kilometra od centra grada, ali u sasvim drukčijem svijetu. Tihe ulice i skromne kuće,
mali pokajnički parkovi, neukusne crkve i dvorane, uredi s lažnim pročeljima i
fasadama, prava zbrka prigušenih stilova.
Bilo je i širokih ulica. Nisu bile poput onih avenijama s drvoredima banjana u
Lavandi ili Četinarske ulice u Vrijesištu, duž koje se protežu stari borovi. Pa ipak je i
u predgrađu Tumorni Klin bilo zakržljalih hrastova i drugog drveća koje je skrivalo
nedostatke građevina. Isaac i Yagharek, koji je ponovo omotao stopala krpama, a
glavu pokrio novim ogrtačem kojeg je ukrao, bili su zahvalni na tom lisnatom
baldahinu što nije propuštao dnevnu svjetlost dok su napredovali prema rijeci.
Duž Tumora nije bilo velikih konglomerata teške industrije. Tvornice, radionice,
skladišta i dokovi gurali su se duž sporijeg Katrana i Velikog Katrana, koji je nastajao
spajanjem dviju rijeka. Tek na kraju svog samostalnog postojanja, otprilike kilometar i
pol prije ušća, dok je prolazila pokraj Smrdljive Bare i njezinih tisuću laboratorija
koji su sve otpatke ispuštali u rijeku, Tumor je postajao prljaviji i mutniji.
U sjevernom dijelu grada, u Vrtuljku i Obodu, kao i ovdje u Tumornom Klinu,
stanovnici su mogli veslati zadovoljstva radi, što je dalje na jugu bilo potpuno
nezamislivo. Zato je, slijedeći Tkalčeva upute, Isaac i došao ovamo, gdje riječni
promet nije bio gust.
Našli su jednu uličicu koja je prolazila sa stražnjih strana dva niza kuća, uski
prolaz koji se spuštao do uzburkane vode. Lako su pronašli i napušteni čamac, iako ih
ovdje nije bilo ni izdaleka onoliko kao u industrijskim dijelovima grada koji su
izbijali na obale rijeke.
Isaac je ostavio Yaghareka na straži, dok se on spustio do samog ruba vode. Ovaj
je ostao stajati i motriti zaklonjen poderanom kapuljačom, poput kakve nepomične
skitnice. Isaaca je od vode dijelilo malo trave i pojas gustog blata. Na putu do vode
skidao je komad po komad odjeće i gurao ih ispod pazuha. Kada je stigao do Tumora,
bio je na prvoj jutarnjoj svjetlosti gol, kao od majke rođen.
Stisnuo je zube i bez oklijevanja ušao u vodu.
Čamac nije bio daleko, tako da nije morao dugo plivati kroz hladnu vodu.
Zapravo je uživao, naslađivao se tim osjećajem, jer je crna rijeka sprala s njega
prljavštinu kanalizacije i nečistoću od nekoliko dana. Odjeću je vukao za sobom u
želji da voda natopi i očisti i nju kao što je oprala njega.
Prebacio se u čamac. Koža ga je peckala dok se sušio. Nepokretnog Yaghareka
na straži jedva je nazirao. Rasprostro je odjeću uokolo i djelomično navukao ceradu
preko sebe, napravivši tako sjenu.
Promatrao je kako zora rudi na istoku i drhtao dok ga je milovao povjetarac.
"Evo me", promrmljao je. "Gol poput mrtvaca na rijeci u zoru. Kao što si tražio."
Nije znao je li ta Tkalčeva snovolika izjava, koju je pjevušio one sablasne noći u
Stakleniku, bila poziv. Ali vjerovao je da će ona to postati ako odgovori na nju, da će
promijeniti uzorke svjetske mreže, utkivajući je u pleter koji bi se mogao, barem se
tome nadao, sviđati Tkalcu.
Morao se vidjeti s tim veličanstvenim paukom. Bila mu je potrebna Tkalčeva
pomoć.
Negdje sredinom prethodne noći, Isaac i njegovi drugovi postali su svjesni da se
vratila noćna napetost, ono uzburkan bolesno stanje u ozračju i košmari. Tkalac je bio
predvidio da njegov napad neće uspjeti i to se obistinilo. Moljci su i dalje bili živi.
Isaacu je palo na pamet da su moljci upoznali njegov okus i da će on za njih od
sada biti onaj koji je uništio njihova jaja. Možda bi se trebao okameniti od straha, ali
to se nije dogodilo. Šupu pokraj pruge ostavili su na miru.
Možda se oni mene boje, pomisli on.
Ljuljuškao se na rijeci. Prošao je jedan sat i nevidljivi zvuci grada oko njega
postali su prodorniji.
Uznemirilo ga je bućkanje. Oprezno se podigao na lakat i istog trenutka se
sabrao. Provirio je preko ruba čamca.
I dalje je mogao na obali rijeke vidjeti Yaghareka, koji uopće nije promijenio
položaj. Iza njega je zapazio i nekoliko prolaznika, ali oni nisu obraćali pozornost na
tu zakukuljenu, smrdljivu spodobu.
Iz dubine u blizini čamca počeli su se podizati mjehurići koji su uzburkali vodu
na površini u obliku namreškanog kruga promjera jednog metra. Isaac razrogači oči
istog časa kada je shvatio da je taj namreškani krug pravilan i ograničen i da svaki
nabor vode kada stigne do ruba splašnjava, što je bilo gotovo nemoguće. Ništa nije
uznemiravalo vodu iza oboda tog kruga.
Kada se Isaac počeo povlačiti od ruba čamca, na površinu tamne vode izbilo je
glatko crno ispupčenje. Rijeka se slijevala s obličja koje se izdizalo i pljuskalo unutar
granica malog kruga.
Isaac se zagledao u Tkalčevo lice.
Trgnuo se i povukao dok mu je srce luđački tuklo. Tkalac mu je uzvratio pogled.
Nagnuo je glavu tako da mu je samo ona virila iznad vode.
Tkalac je pjevušio, govorio, duboko u Isaacovoj lubanji.
... TI BRBLJAŠ TI OTKRIVAŠ ONOG MRTVOGOLOG KAO ŠTO BILO
TRAŽENO MALI TKALCU S ČETIRI UDA KAKAV BI MOGAO BITI... ponavljao
je on pjevušeći... RIJEKA I ZORA I SVIĆE MI VIJESTI SU GOLE... Riječi su
postajale sve tiše i nerazumljivije, i Isaac iskoristi tu priliku da nešto kaže.
"Drago mi je što te vidim, Tkalče", reče on. "Nisam zaboravio na sastanak koji si
mi zakazao." Duboko je disao. "Moram razgovarati s tobom", reče on. Tkalac je
ponovo počeo pjevušiti i zapjeva, a Isaac se silno trudio razabrati riječi, prevesti to
prelijepo žuborenje, odgovoriti mu, natjerati Tkalaca da ga sasluša.
Imao je dojam da razgovara s nekim tko spava ili s kakvim luđakom. Bilo je
naporno, iscrpljujuće. Ali moglo se obaviti.
Yagharek je čuo prigušeno brbljanje djece koja idu u školu. Prolazila su nedaleko
njega, stazom koja je presijecala travnjak uz obalu.
Pogledao je preko vode prema drveću i širokim bijelim ulicama Zastavnice, koje
su se uz blagi nagib udaljavale od obale. I tamo je rijeka bila obrubljena grubom
travom, ali nije bilo staza i nije bilo djece. Nije bilo ničeg osim tihih kuća okruženih
zidovima.
Yagharek je još malo privukao koljena i umotao se u široki ogrtač. Isaacov
brodić, koji se nalazio desetak metara od obale, djelovao je neprirodno nepokretan.
Prije nekoliko minuta, Isaac je oprezno provirio preko ruba starog čamca i još je bio u
tom položaju, lica okrenutog od Yaghareka. Kao da je netremice zurio u neku mrlju na
vodi, u neku naplavinu.
Bit će da je došao Tkalac, shvati Yagharek i obuzme ga uzbuđenje.
Naprezao se da nešto čuje, ali mu blagi povjetarac nije ništa donosio. Čuo je
samo zapljuskivanje rijeke i iznenadne zvukove djece iza sebe. Bila su pomalo
neodgojena i razuzdana.
Vrijeme je prolazilo, ali Sunce kao da se ukočilo. Prelaženje školaraca nikako da
prestane. Yagharek je promatrao Isaaca kako nerazumljivo raspravlja s nevidljivim
paukom ispod površine rijeke, s nečim što on nije vidio. Yagharek je čekao.
A onda, malo prije sedam sati, Isaac se kradomice okrenuo u čamcu, potražio
odjeću i spuznuo poput kakvog prerano ukočenog nezgrapnog vodenog štakora natrag u
Tumor.
Anemična jutarnja svjetlost zaustavila se na površini rijeke dok se Isaac vukao
kroz vodu prema obali. U plićaku je izveo groteskni vodeni ples navlačeći odjeću,
prije nego što se, cijedeći se, izvukao kroz blato i gustiš na obalu.
Skljokao se pred Yagharekom, teško dišući.
Školarci su se cerekali i došaptavali.
"Mislim... mislim da će doći", reče Isaac. "Mislim da je razumio."
Bilo je već pola devet kada su se vratili u šupu pokraj pruge. Zrak je bio
nepokretan i topao, pun čestica koje su se lijeno lelujale. Na mjestima gdje je svjetlost
prodirala kroz raspuknute zidove, smeće i zagrijano drvo bili su svjetliji.
Derkhan se još nije bila vratila. Pengefinchess je spavala u kutu ili se pravila da
spava.
Isaac je pokupio važne cijevi i ventile, motore, baterije i transformatore i sve to
strpao u jednu ružnu vreću. Sakupio je i svoje bilješke, preletio pogledom preko njih
da još jednom sve provjeri, a onda ih gurnuo ispod košulje. Nažvrljao je poruku za
Derkhan i Pengefinchess. On i Yagharek su provjerili i očistili svoje oružje i
prebrojali ono malo metaka koji su im preostali. Potom se Isaac zagledao kroz
razbijene prozore u grad koji se oko njih probudio.
Od sada će morati biti jako oprezni. Potpuno se razdanilo. Svatko je mogao biti
pripadnik policije, a svaki policajac je vidio njihov heliotip. Zamotali su se u ogrtače.
Isaac je oklijevao, ali je na kraju ipak od Yaghareka posudio nož i nasuho se obrijao,
porezavši se na dosta mjesta. Oštro sječivo je bolno prelazilo preko kvržica i
ispupčenja na njegovoj koži zbog kojih je i pustio bradu. Brijao se nemilosrdno i brzo,
i nije dugo prošlo, a on je već stajao pred Yagharekom blijede brade, nespretno
ošišanih zalistaka, krvav i s mjestimično zaostalim čekinjama.
Djelovao je sablasno, ali i drukčije. Dok su napuštali šupu, Isaac je opipavao
svoju krvavu kožu.
Prvih nekoliko minuta su se krili, zatim su bezbrižno nastavili pokraj
prodavaonica i pješaka koji su raspravljali, a zapravo su cijelo vrijeme tragali za
sporednim uličicama. U devet su stigli na deponiju u Sivokrivu. Vrućina je bila
strašna i činilo se da je još veća u ovim kanjonima odbačenog metala. Isaaca je brada
bockala i osjećao je trnce.
Probijali su se kroz otpad prema središtu labirinta, prema jazbini Konstrukta
Vijeća.
"Ništa." Bentham Rudgutter je stisnuo šake položene na radni stol.
 "Naši zrakoplovi već dvije noći kruže uokolo i pretražuju nebo. Baš ništa. Svako
jutro nas dočeka nova žetva tijela, a tih prokletinja nigdje nema. Spas je mrtav, od
Grimnebulina nema ni traga ni glasa, kao ni od Plavodanke..." Podigao je zakrvavljene
oči i zagledao se preko stola u ministricu Stem-Fulcher, koja je udisala jetki miris
svoje lule. "To nije dobro", zaključio je on.
Stem-Fulcher polako kimne. Zatim se zamisli.
"Dvije stvari", reče ona polako. "Očito su nam potrebni specijalci. Rekla sam
vam kakve ljude ima Šarenko." Rudgutter je kimnuo. Nije prestajao trljati oči. "Ne bi
nam bilo teško doći do sličnih. Treba samo dati nalog kažnjeničkim tvornicama da nas
snabdiju jednim vodom specijalnih prepravljenih sa zrcalima, oružjem okrenutim
unatrag i svim ostalim, međutim, potrebno nam je vrijeme za obuku. Tri do četiri
mjeseca, najmanje. I dok mi kupujemo vrijeme, moljci-gasitelji će nastaviti
desetkovati građanstvo. I bit će sve jači. Zato moramo razmisliti o tome kako
popraviti stanje do tada. Policijski sat, na primjer. Znamo da moljci mogu ući u kuće,
ali nema sumnje da su većinu žrtava pokupili na ulici.
Također, moramo suzbiti nagađanja tiska o tome što se događa. Barbile nije
jedina znanstvenica koja je radila na tom projektu. Moramo sasjeći u korijenu svaku
opasnu pobunu i izolirati sve ostale znanstvenike koji su bili umiješani.
A dok je militia angažirana oko moljaca-gasitelja, ne smijemo riskirati izbijanje
još kojeg štrajka lučkih radnika niti bilo što slično. To bi nas onesposobilo. Moramo
stati na kraj svim nerazumnim zahtjevima, dugujemo to gradu. Gradonačelniče,
suočeni smo s krizom koja je nadmašila sve još od Gusarskih ratova. Smatram da je
vrijeme da objavimo izvanredno stanje. Potrebna nam je izuzetna moć. Potreban nam
je prijeki sud."
Rudgutter blago napući usne i zamisli se.
"Grimnebuline", obrati mu se avatar. Vijeće je ostao skriven. Nije sjeo. Ničim se
nije izdvajao iz okolnih planina prljavštine i smeća.
Kabel koji je ulazio u avatarovu glavu izlazio je iz tla prekrivenog metalnim
strugotinama i kamenim krhotinama. Avatar je zaudarao. Koža mu je bila mjestimično
prekrivena zemljom.
"Grimnebuline", ponovi on svojim neugodnim, drhtavim glasom. "Nisi se vratio.
Stroj krize kojeg si ostavio kod mene nije završen. Gdje su ja-ovi koji su pošli s
tobom u Staklenik? Moljci-gasitelji su ponovo noćas letjeli. Nisi uspio?"
Isaac podiže ruke u želji da uspori ispitivanje.
"Stani", rekao je odlučno. "Objasnit ću ti sve."
Isaac je dobro znao da se zavarava ako misli da Konstrukt Vijeće ima osjećaje.
Dok je pričao avataru priču o toj zapanjujućoj noći u Stakleniku kaktusovaca - noći u
kojoj su izborili tek djelomičnu pobjedu plativši strašnu cijenu - znao je da se njegovo
tijelo ne trese od bijesa ili tuge niti mu se lice zbog toga povremeno groteskno grči.
 Konstrukt Vijeće imao je razum, ali ne i osjećaje. On je samo prikupljao nove
podatke i to je bilo sve. Izračunavao je mogućnosti.
Kada mu je rekao da su njegovi majmuni-konstrukti uništeni, avatarevo tijelo
protresao je izuzetno jak grč kad je ta obavijest stiglo putem kabela do skrivenih
analitičkih strojeva Vijeća. On bez tih konstrukta nije mogao učitati to iskustvo. Morao
se osloniti na Isaacove izvješće.
Kao i jednom ranije, Isaacu se učinilo da je opazio nekakvu ljudsku priliku kako
juri između otpadaka koji su ga okruživali, ali ona je već u sljedećem trenutku nestala.
Isaac je ispričao Vijeću o Tkalčevoj intervenciji, a onda mu je konačno počeo
izlagati svoj plan. Vijeće ga je, razumije se, vrlo brzo shvatilo.
Avatar je počeo potvrdno kimati glavom. Isaacu se učinilo da je osjetio jedva
primjetno pomicanje tla ispod svojih nogu kada se Vijeće počelo pomicati.
"Shvaćaš li što trebam od tebe?" upitao je Isaac.
"Svakako", odvrati Konstrukt Vijeće avatarovim slabašnim i drhtavim glasom.
"Bit ću izravno povezan sa strojem krize?"
"Da", odvrati Isaac. "Tako će to ići. Zaboravio sam ponijeti još neke dijelove
stroja krize kad sam ga donio tebi na čuvanje, zato nije kompletan. Međutim, to je baš
dobro ispalo, jer kada sam ih ugledao, sve ovo mi je palo na pamet. Ali slušaj:
potrebna mi je tvoja pomoć. Ako želimo da ovo uspije, matematika mora biti točna.
Donio sam iz laboratorija svoj analitički stroj, ali on baš nije najnoviji model. Ti,
Vijeće, predstavljaš mrežu prokleto složenih računskih strojeva... je li tako? Moraš za
mene obaviti neke izračune. Treba riješiti nekoliko jednadžbi, otprintati nekoliko
programskih kartica. Moraju biti savršene. Ne smije se potkrasti ni najmanja
pogreška. Dogovoreno?"
"Pokaži mi", reče avatar.
Isaac je izvukao dva lista papira. Zatim je prišao avataru i pružio mu ih. Iako su
bili okruženi smradom ulja i kimijskog otpada s deponija, kao i mirisom zagrijanog
metala, organski smrad avatarovog tijela koje je lagano trulilo bio je zapanjujući.
Isaac s gađenjem frkne nosom. Uspio se pribrati i stati kraj tog napola trulog, napola
živog leša i objasniti funkcije koje je skicirao.
"Na ovoj strani ovdje nalazi se nekoliko jednadžbi koje ne znam izračunati.
Možeš li ih pročitati? Odnose se na matematičke modele mentalnih aktivnosti. Druga
stranica je još više zeznuta. Ovo je popis programskih kartica koje su mi potrebne.
Trudio sam se da svaku funkciju prikažem što točnije. Ovdje na primjer..." Isaac je
vukao zdepastim prstom preko niza složenih logičkih simbola. "Ovo znači 'pronađi
podatke iz ulaza broj jedan; zatim modeliraj podatke'. Ovdje imamo isti zahtjev za
ulaz broj dva... ova ovdje je zaista složena: 'usporedi primarne podatke.' Ovo ovdje
su konstruktivne remodelirajuće funkcije. Jesi li uspio to pohvatati?" upitao je,
povukavši se. "Možeš li to obaviti?"
 Avatar uzme papire i polako i počne skenirati. Oči mrtvaca pomicale su se glatko
slijeva-udesno-ulijevo, duž stranice. Avatar je to radio bez zastoja, sve dok nije stigao
do kraja, a onda je konačno napravio stanku i stresao se, a podaci su skliznuli duž
kabela prema skrivenom mozgu Konstrukta.
U jednom trenutku sve je stalo, a onda je avatar rekao: "Sve se ovo može
obaviti."
Isaac je likujući kratko kimnuo. "Potrebno nam je... ovaj... odmah. Što je prije
moguće. Mogu pričekati. Jesi li si u stanju to obaviti?"
"Pokušat ću. Dok se večer bude spuštala i kada se moljci-gasitelji vrate, uključit
ćeš struju i spojiti me. Spojit ćeš me sa svojim strojem krize."
Isaac je kimnuo.
Zatim je počeo prekapati po džepu pa izvadi još jedan list papira, kojeg pruži
avataru.
"To je popis svega što nam je potrebno", rekao je. "Trebalo bi se moći naći na
deponiju, a mogu poslužiti i drugi slični dijelovi. Imaš li tu negdje nekoliko... uh...
nekoliko malih tebe koji bi mogli potražiti ove stvari? Još nekoliko ovakvih kaciga
koje si nam nabavio, kakve koriste komunikatori; nekoliko baterija; mali generator...
takve stvari. I sve to nam opet treba odmah. Najvažnija stvar koja nam je potrebna je
kabel. Debeli vodljivi kabel, koji može provoditi eliktričnu ili čudotvornu struju.
Potrebno nam je četiri do pet kilometara takvog kabela. Ne mora biti u jednom
komadu, očigledno... može i u dijelovima, samo da se međusobno mogu lako spojiti,
ali potrebno nam je mnogo takvih dijelova. Moramo te povezati s našim... s našim
fokusom." Glas mu je zamro kada je to izgovorio, i on se uozbilji. "Kabel mora biti
spreman do večeras, do šest sati."
Izraz Isaacovog lica bio je gotovo neugodan. Govorio je monotonim glasom.
Oprezno je promatrao avatara.
"Nas je samo četvoro, od toga jednog na koga se ne možemo osloniti", nastavio
je. "Možeš li stupiti u vezu s tvojom... pastvom?" Avatar je polako kimnuo, čekajući
objašnjenje. "Vidiš, potrebni su nam ljudi koji će povezati te kablove širom grada."
Isaac je izvukao list papira iz avatarovih ruku i počeo na poleđini praviti skicu: ucrtao
je jedan neravno položen Y koji je označavao dvije rijeke, križiće za Sivokriv, Vranu i
črčkarije koje su označavale Smrdljivu Baru s Prevlakom Hrabrih između njih.
Povezao je prva dva križića jednim brzim potezom olovke. Zatim je pogledao avatara.
"Morat ćeš organizirati svoju pastvu. I to odmah. Moraju biti na svojim mjestima, kao
i kabel, do šest sati."
"Zašto to ne obaviš ovdje?" upitao je avatar. Isaac je neodređeno odmahnuo
glavom.
"Ne bi uspjelo. Ovo je slijepi rukavac. Moramo usmjeriti struju kroz žarišnu
točku grada, gdje se sastaju sve linije. Moramo otići do stanice Perdido."
 Četrdeset sedmo poglavlje

Isaac i Yagharek uputili su se natrag utihlim ulicama Sivokriva i popeli se uz

dosta trošno stubište od opeke Južne pruge, noseći između sebe pretrpanu vreću punu
dijelova s otpada. Dok su se vraćali u svoje nahereno sklonište pokraj pruge, teškim
su koracima napredovali između silueta nebodera u Novom Krobuzonu, kao gegave
gradske skitnica u odjeći koja nije prikladna za ovo sparno vrijeme. Pričekali su da
prođe zahuktali, škripavi vlak čiji je dimnjak bljuvao vatru, a zatim su se zaputili kroz
ograde od uzburkanog zraka koji se dizao s vrućih čeličnih tračnica.
Bilo je podne, i zrak se obavijao oko njih poput zagrijanog obloga.
Isaac je spustio svoj kraj vreće i povukao trošna vrata. Derkhan ih iznutra otvori.
Skliznula je van i stala ispred njega, napola zatvorivši vrata za sobom. Isaac je
podigao pogled i vidio nekoga tko se u mračnom kutu premještao s noge na nogu.
"Našla sam nekoga, 'Zaac", prošaptala je Derkhan. Glas joj je bio napet. Oči su
joj bile zakrvavljene i pune suza, a lice musavo. Pokazala je prema sobi. "Čekali
smo."
Isaac je morao ići na sastanak s Vijećem; Yagharek bi izazvao strah i zbunjenost,
ali ne i povjerenje kod onih kojima bi prišao; Pengefinchess nije htjela poći; i tako je
prije nekoliko sati Derkhan bila prisiljena otići do grada i obaviti taj odvratan i
stravičan posao. Zbog toga je bila zle volje.
Kada je izašla, uputila se prema gradu žurnim koracima, kroz tamu gustu kao
katran. Monotono je cmizdrila ne bi li smanjila pritisak u preopterećenoj glavi. Držala
je ramena visoko podignuta, svjesna da je ono nekoliko prilika koje je vidjela kako
promiču brzim koracima najvjerojatnije pripadalo policijskim snagama. Iscrpljivala
ju je košmarna napetost u zraku.
Ali kad se sunce podiglo, a noć potonula u kanale, lakše je napredovala. Sada se
kretala mnogo brže i imala je dojam da joj se ranije sama tama opirala.
Time njezin zadatak nije postao ništa manje strašan, ali je žureći uspjela potisnuti
užas koji se sada pretvorio u nešto anemično. Dobro je znala da ne smije čekati.
Pred njom je bio još dalek put. Uputila se u dobrotvornu bolnicu u Sirijskom
vrelu i trebala je prijeći desetak kilometara kroz labirint sirotinjskog dijela grada u
kojem su se zgrade jednostavno raspadale. Nije se usuđivala sjesti u taksi, jer se
moglo dogoditi da je vozač policijski uhoda, agent čiji je zadatak hvatati krivce poput
nje. I tako je zašla među sjene Južne pruge najbrže što se usuđivala. Pruga se sve više
uzdizala iznad krovova što je dalje odmicala od srca grada. Zjapeći lukovi od opeke s
kojih se cijedila voda nadvili su se nad zbijenim ulicama Sirijskog.
Kada je stigla do stanice Sirijski uspon, Derkhan se odvojila od tračnica i uputila
prema spletu ulica južno od Velikog Katrana.
Uopće nije bilo teško pratiti buku koju su dizali ulični prodavači i vlasnici tezgi
sve do prljave Promenade Boje, široke ulice zakrčene otpacima koja je povezivala
Sirijsko, Peloruska Polja i Sirijsko vrelo. Ulica je pratila tok Velikog Katrana poput
nepreciznog odjeka i usput mijenjala ime. Prvo je bila Put Luke, a potom Srebroleđna.
Derkhan je zaobilazila bučne prepirke, taksije na dva kotača i otporne, propale
zgrade u sporednim ulicama. Kretala se poput lovca u pravcu sjeveroistoka. Na mjestu
gdje je put skretao pod oštrim kutom na sjever, konačno je skupila hrabrost pretrčati
preko njega, mršteći se poput bijesne prosjakinje. Uletjela je u samo srce Sirijskog
vrela, u bolnicu Verulin.
Bila je to stara, rastegnuta gomila zgrada, ukrašena tornjićima i raznim valovitim
potezima od opeke i betona: bogovi i demoni gledali su jedni druge preko gornjih
strana prozora, a s krova u nekoliko razina stršili su pod neobičnim kutovima zmajevi
propeti na zadnje noge. Prije tri stoljeća to je bilo veličanstveno odmaralište za lude
bogataše u tadašnjem slabo naseljenom predgrađu. Sirotinjski dijelovi grada proširili
su se poput gangrene i progutali Sirijsko vrelo: azil je bio ispražnjen i pretvoren u
skladište za jeftinu vunu; poslije bankrota ponovo je iseljen; postao je podružnica
lopova, a poslije njih ga je bez dopuštenja naselio sindikat propalih čudotvoraca; na
kraju ga je kupio Verulinški red i ponovo pretvorio u bolnicu.
Govorili su da je to ponovo postalo mjesto za oporavak.
Bolnica Verulin bila je mjesto kamo su siromasi odlazili umrijeti. Ona nije imala
nikakva sredstva niti je raspolagala lijekovima. Liječnici i apotekari su tu volontirali
kad bi ih savjest na to natjerala, a osoblje se sastojalo od pobožnih, ali neukih
svećenika i časnih sestara.
Derkhan je prošla mimo vratara, ne obazirući se na njegova pitanja kao da je
gluha. Podigao je glas, ali nije krenuo za njom. Popela se na prvi kat i uputila u tri
odjela koji su radili.
Kada se našla tamo... krenula je u lov.
Sjećala se da je prolazila pokraj otrcanih kreveta ispod velikih prozora pod
lukovima, prozora kroz koje je prodiralo obilje hladne svjetlosti, pokraj tijela na
samrti koja su šištala. Sjećala se dosadnog svećenika koji joj je žurno prišao i upitao
je što traži ovdje. Ispričala mu je nepovezanu priču o ocu na samrti koji je nestao -
jednostavno otišao u noć da umre - i kako je čula da bi on mogao biti ovdje kod
anđela milosrđa. Svećenik se smekšao i zbog te pohvale počeo bujati kao kvasac. Na
kraju joj je dopustio ostati i potražiti oca. Derkhan ga je upitala gdje su smješteni oni
najbolesniji, jer njezin otac, objasnila mu je ona, samo što nije umro.
Svećenik joj je bez riječi pokazao na dvostruka vrata u dnu goleme prostorije.
Derkhan je prošla kroz njih i ušla u pakao u kojem je carevala smrt, i gdje su bol
i srozavanje mogle ublažiti samo plahte bez stjenica. Mlada časna sestra, koja je
širom razrogačenih očiju obilazila odjel, povremeno je zastajala kako bi samo bacila
pogled na list povijesti bolesti zakvačen za svaki krevet i uvjerila se da pacijent ili
još uvijek umire ili je već mrtav.
Derkhan je spustila pogled na jednu povijest bolesti. Pronašla je dijagnozu i
tretman: Trula pluća, pročitala je. 2 doze tinkture opijuma svaka tri sata radi
bolova. A netko je ispod toga dodao: Nemamo tinkturu opijuma.
Pacijentu u sljedećem krevetu pomogle bi spore, koje također nisu imali. Onom
do njega bi kalcium već poslije osam tretmana, ako je Derkhan dobro pročitala listu,
izliječio utrobu koja se raspadala. Ali nisu ga imali. Idući duž sobe, nastavila je čitati
besmislene liste u kojima su navođeni lijekovi koji bi okončali pacijentima bol na
ovaj ili onaj način.
Derkhan se bacila na posao zbog kojeg je konačno i došla ovamo.
Pregledala je pacijente pogledom lešinara, pogledom lovca na one koji samo što
nisu umrli. Neodređeno je bila svjesna kriterija kojih se pridržavala - moraju biti pri
sebi i moraju izdržati još jedan dan - i smučilo joj se. Časna sestra ju je opazila i
prišla joj bez žurbe. Upitala ju je što ili koga traži.
Derkhan uopće nije na nju obratila pozornost već je nastavila hladno
procjenjivati bolesnike. Išla je duž sobe i na kraju se zaustavila pokraj kreveta
umornog starca za kojeg su predviđali da mu je ostalo još tjedan dana života. Spavao
je otvorenih usta, pomalo slineći i praveći grimase u snu.
U jednom sablasnom trenutku se zamislila i poželjela da se pri izboru pridržava
nategnute i neodržive etike - Tko je ovdje policijski doušnik? dobila je želju povikati.
Tko je silovao? Tko je ubio dijete? Tko je nekoga mučio? Uspjela je nekako potisnuti
te misli. Shvatila je da si ne smije dopustiti taj luksuz. Mogla bi poludjeti. Nema
pravo na izbirljivost.
Derkhan se okrenula časnoj sestri koja ju je slijedila ne zatvarajući usta i koju je
dotad bez problema ignorirala.
Sjetila se vlastitih riječi koje kao da nikada nije stvarno izgovorila.
Ovaj čovjek umire, rekla je. Časna sestra je prestala podizati buku i kimnula.
Može li hodati? upitala je Derkhan.
Polako, odvratila je časna sestra.
Je li lud? upitala je Derkhan. Nije bio.
Vodim ga sa sobom, rekla je. Potreban mi je.
Časna sestra se zapjenila od bijesa i zaprepaštenja, a Derkhanini brižljivo
potiskivani osjećaji istog trenutka su provalili i suze su joj nevjerojatnom brzinom
smočile lice. Imala je dojam da će početi urlati zbog teškog jada koji ju je snašao, pa
je sklopila oči i počela siktati poput ranjene životinje, natjeravši časnu sestru da
umukne. Derkhan se ponovo zagledala u nju i snagom volje zaustavila vlastite suze.
Izvukla je pištolj ispod ogrtača i uperila ga u trbuh časne sestre. Časna sestra je
spustila pogled i počela cviliti od iznenađenja i straha. Dok je časna sestra još u
nevjerici zurila u oružje, Derkhan je lijevom rukom izvukla vrećicu s novcem,
ostatkom Isaacovog i Yagharekovog novca. Držala ju je u ispruženoj ruci dok je časna
sestra nije primijetila i shvatila što se od nje očekuje. Konačno je ispružila ruku.
Derkhan joj je u ruku počela istresati novčanice, zlatni prah i kovanice.
Uzmi ovo, rekla je drhtavim i opreznim glasom. Neodređeno je pokazala po
odjelu i spodobama koje su ječale i bacakale se u krevetima. Kupi tinkturu opijuma za
njega i kalcium za nju, rekla joj je Derkhan, njega izliječi, a toga tamo tiho uspavaj;
pobrini se da dvoje, troje, četvoro ili petoro od njih požive, i olakšaj smrt jednom ili
više njih, ne znam koliko. Uzmi, pomogni svima kojima možeš, ali ovog moram
povesti sa sobom. Probudi ga i reci mu da mora poći sa mnom. Reci mu da mu ja
mogu pomoći.
Derkhanin pištolj je zadrhtao, ali ga je i dalje držala uperenog otprilike u pravcu
druge žene. Natjerala je časnu sestru da sklopi ruku u koju joj je spustila novac.
Pritom je promatrala kako joj se javljaju bore oko očiju koje su se širile od
zaprepaštenja i nerazumijevanja.
Duboko u sebi, u jednom malom dijelu koji je još bio u stanju osjećati i od kojeg
se nije mogla distancirati, Derkhan se žalosno branila, opravdavala - Vidiš? uhvatila
je sebe kako se brani. Njega ćemo odvesti, ali ćemo sve ostale spasiti!
Međutim, nije bilo moralnog opravdanja koje bi umanjilo užas onoga što je
činila. Preostalo joj je jedino da se ne obazire na tu zabrinjavajuću raspravu.
Užarenim očima zabuljila se u časnu sestru i čvrsto obavila ruku oko prstiju časne
sestre.
Pomogni im, prosiktala je. S ovim im možeš pomoći. Možeš pomoći svima osim
njemu ili nećeš pomoći nijednom. Pomogni im.
Časna sestra je šutke i vrlo dugo zurila u Derkhan zabrinutim pogledom. Zatim se
zagledala u prljavi novac i pištolj, pa u pacijente na samrti svuda oko sebe. Potom je
drhtavom rukom spremila novac u bijelo jednodijelno odijelo. Dok se udaljavala da
probudi pacijenta, Derkhan ju je pobjednički promatrala.
Vidiš? pomislila je Derkhan, koja zbog ovoga nije mogla podnijeti samu sebe.
Nisam samo ja! I ona je odlučila to učiniti!
Zvao se Andrej Shelbornek. Imao je šezdeset pet godina. Utrobu mu je grizao
nekakav poguban bacil. Bio je tih i strašno umoran i već poslije dva ili tri početna
pitanja dragovoljno je krenuo za njom.
Ispričala mu je ponešto o liječenju koje su imali na umu, eksperimentalnim
tehnikama koje žele iskušati na njegovom napaćenom tijelu. On na to nije ništa rekao,
kao što nije prokomentirao ni njezinu musavu pojavu ili bilo što drugo. Sigurno zna
što se događa! pomislila je. Umorio se od ovakvog života, i zato mi olakšava. To je
bio najniži oblik racionalnog objašnjenja, i ona ga otjera od sebe.
 Ubrzo joj je postalo jasno da on nije u stanju pješačiti nekoliko kilometara koji
su ih dijelili od Visoravni. Derkhan je oklijevala. Izvadila je nekoliko poderanih
novčanica iz džepa. Nije imala izbora, morala je zaustaviti taksi. Bila je nervozna.
Dala je upute vozaču frkćući tihim i izmijenjenim glasom, lica zaklonjenog
kapuljačom.
Taksi na dva kotača vukao je ovan, prepravljen u dvonošca kako bi se lakše
kretao novokrobuzonskim krivudavim uličicama i uskim prolazima, kako bi mogao
skretati pod oštrim kutovima i ići natrag bez zaustavljanja. Neugodno i bizarno je
poskakivao na stražnjim krivim nogama, kao da se ne može sam sebi načuditi. Derkhan
se zavalila i sklopila oči. Kada ih je ponovo otvorila, Andrej je spavao.
Nije rekao ni riječ, nije se mrštio niti je djelovao zabrinuto, sve dok mu nije
rekla da se popne uz strmu padinu od zemlje i potez betona pokraj Južne pruge. Lice
mu se tada naboralo i on ju je zbunjeno pogledao.
Derkhan je razdragano spomenula tajni eksperimentalni laboratorij iznad grada
odakle su imali pristup vlakovima. Shvatila je da se sada zabrinuo, jer je počeo
odmahivati glavom, osvrćući se uokolo i tražeći kako da pobjegne. U tami ispod
željezničkog mosta, Derkhan je izvukla pištolj. Iako je umirao, i dalje se bojao smrti,
tako da ga je oružjem morala natjerati da se popne uz padinu. Na pola puta počeo je
plakati. Derkhan ga je gledala i poticala pištoljem, doživljavajući vlastite osjećaje
kao nešto jako daleko. Trudila se distancirati od vlastitog užasa.
Kada su se našli u prašnjavoj šupi, Derkhan je odlučila čekati Isaaca i
Yaghareka, šutke držeći Andreja na nišanu. Čim im je otvorila vrata, Andrej je počeo
zapomagati i tražiti od njih da mu pomognu. Imao je zapanjujuće snažan glas za jednog
tako krhkog čovjeka. Isaac, koji se upravo spremao pitati Derkhan koliko je rekla
Andreju, je zašutio i otrčao do njega da ga smiri.
U djeliću sekunde, kad je Isaac otvorio usta, izgledalo je da će mu reći nešto što
će odagnati strah tog čovjeka, nešto čime će ga uvjeriti da mu se ništa neće dogoditi,
da je u sigurnim rukama i da imaju valjan razlog zašto su ga zarobili na ovako čudan
način. Andrej je na trenutak prestao zapomagati i zagledao se u Isaaca, žudeći da ga
ovaj razuvjeri.
Isaac je, međutim, bio umoran i nije bio u stanju razmišljati. Od laži koje su mu
navirale na usta povraćalo mu se. Riječi mu zamriješe na usnama još dok je išao k
Andreju i on s lakoćom savlada bolesnog čovjeka, začepivši mu usta komadom
tkanine. Isaac je vezao Andreja nekakvim starim užetom i oslonio ga leđima uza zid,
što je udobnije mogao. Čovjek na umoru je cvilio i užasnuto frktao.
Isaac pokuša sresti njegov pogled, promrmljati nekakvu ispriku, reći mu koliko
mu je žao, ali Andrej od straha nije čuo ništa od toga. Isaac se okrenuo od njega
zapanjen, a Derkhan je susrela njegov pogled i brzo mu stisnula ruku, zahvalna što
konačno može s nekim podijeliti svoj teret.
 Toliko toga je trebalo obaviti. Isaac se bacio na konačne proračune i pripreme.
Andrej je cmizdrio kroz krpu gurnutu u usta i Isaac ga sav očajan pogleda.
Isaac je šapatom i u nekoliko riječi objasnio Derkhan i Yaghareku što radi.
Prešao je pogledom preko svojih analitičkih strojeva u šupi. Mozgao je nad
bilješkama, stalno iznova provjeravao matematičke operacije i uspoređivao ih s
nizovima brojki koje mu je dao Konstrukt. Izvadio je jezgru stroja krize, taj zagonetni
mehanizam kojeg nije ostavio kod Konstrukta Vijeća. Bila je to neprozirna kutija,
zapečaćeni motor od isprepletenih kablova, eliktrostatičkih i čudotvornih krugova.
Polako ga je očistio i provjerio pokretne dijelove. Pripremao je sebe i svoju
opremu.
Kada se Pengefinchess vratila poslije obavljenog posla o kojem ništa nije rekla,
Isaac je na kratko podigao glavu. Govorila je tiho, ne želeći susresti bilo čiji pogled.
Polako se počela spremati za odlazak. Provjerila je svoju opremu i podmazala luk,
kako mu voda ne bi naškodila. Pitala je što je bilo sa Šadrahovim pištoljem i sa
žaljenjem coknula jezikom kada joj je Isaac odgovorio da ne zna.
"Šteta. Bilo je to silno oružje", rekla je odsutno i zagledala se kroz prozor u
daljinu. "Začarano. Strašno."
Isaac ju je prekinuo. On i Derkhan su je počeli preklinjati da im pomogne još
jednom prije nego ode. Okrenula se i zagledala u Andreja, kao da ga je tek tada
primijetila. Prečula je Isaacove molbe i zatražila neka joj kaže što on to, tako mu
Pakla, radi. Derkhan ju je odvukla od Andrejevog šmrcanja i Isaacove hrpe stvari i
objasnila joj.
Zatim je Derkhan ponovo upitala Pengefinchess bi li im samo još ovaj put
pomogla. Nije joj preostalo ništa drugo nego da je preklinje.
Isaac ju je slušao jednim uhom ali se, ubrzo nakon što ju je siktavim glasom
počela nagovarati, isključio. Posvetio se poslu kojeg je trebalo obaviti, složenim
izračunavanjima unutar matematike krize.
Andrej je pokraj njega nastavio cmizdriti.
 Četrdeset osmo poglavlje

Nešto prije četiri, kada su bili spremni za pokret, Derkhan je najprije zagrlila
Isaaca pa onda Yaghareka. Samo je trenutak oklijevala prije nego što je privukla
garudu. Nije odgovorio, ali se nije ni povukao.
"Vidimo se na dogovorenom mjestu", promrmljala je.
"Znaš što trebaš činiti?" upitao je Isaac. Ona je kimnula i gurnu ga prema
vratima.
Sada je trebalo obaviti ono najteže i on je oklijevao. Pogledao je prema mjestu
na kome je ležao Andrej iscrpljen, obnevidio od straha i sav balav.
Morali su ga povesti, nisu smjeli riskirati da digne uzbunu.
Posavjetovao se šapatom oko toga s Yagharekom. Starac ih nije čuo, jer se
potpuno izbezumio. Nisu imali nikakvu drogu niti je Isaac bio biočudotvorac. Nije
znao kako da nakratko uroni prste u Andrejevu lubanju i privremeno mu isključi
svijest.
Zato su bili prisiljeni osloniti se na Yagharekove ne toliko sofisticirane vještine.
Garuda se pokušao u mislima vratiti u jame za tijela, prisjetiti se "borbi za
mlijeko". Borbi koje su se završavale podčinjavanjem ili nesvjesticom, a ne smrću.
Prisjetio se tehnika koje je usavršio i koje je prilagodio za svoje suparnike, ljudska
bića.
"On je starac!" procijedio je Isaac. "I umire, slab je... Budi nježan..."
Yagharek se, držeći se zida, zaputio k mjestu gdje je ležao Andrej i umorno zurio
u njega ispunjen crnim mislima.
Bio je dovoljan jedan zvjerski pokret i Yagharek je već klečao na jednom koljenu
iza Andreja stežući starčevu glavu lijevom rukom. Andrej se zagledao u Isaaca
iskolačenih očiju. Krpa u ustima ga je sprečavala da vrisne. Isaac je bio užasnut,
osjećao je krivnju i poniženje, ali je ipak izdržao njegov pogled. Dok je gledao
Andreja, znao je da starac misli kako će uskoro umrijeti.
Yagharekov lakat se spustio u oštrom luku i s okrutnom preciznošću raspalio
čovjeka na samrti po potiljku, tamo gdje mu se lubanja spajala s vratom. Andrej je
kratko i prigušeno kriknuo od bola, ispustivši zvuk koji je jako podsjećao na
povraćanje. Zakolutao je očima, a potom ih zatvorio. Yagharek nije dopustio da mu
glava klone: ruke su mu i dalje bile napete i nastavio je gurati svoj koščati lakat u
meko meso i odbrojavati sekunde. Konačno je pustio Andreja da klone.
"Probudit će se", rekao je. "Možda za dvadeset minuta, možda za dva sata. Morat
ću motriti na njega. Mogu ga ponovo uspavati. Ali moramo biti pažljivi - ako
pretjeramo, ispraznit ćemo mu svu krv iz mozga."
 Omotali su Andrejevo nepokretno tijelo u krpe pokupljene bez nekog reda.
Podigli su ga između sebe i uhvatili ispod pazuha. Bio je istrošen i zaprepašćujuće
lak, jer su mu već godinama bacili žderali unutrašnjost.
Krenuli su zajedno. Slobodnim rukama pridržavali su između sebe krajeve velike
vreće s opremom. Vodili su računa o njoj kao da je u pitanju kakva relikvija, tijelo
nekog sveca.
I dalje su na sebi imali apsurdnu odjeću, kamuflažu koja im je već dodijala. Vukli
su se pogrbljenih leđa, poput prosjaka. Po Isaacovom licu, koje je skrivao ispod
kapuljače, još su se nazirale krastice od divljačkog brijanja. Yagharek je umotao glavu
i stopala u trule krpe, ostavivši samo uski prorez kroz koji je gledao. Sličio je na
gubavca bez lica koji skriva kožu u raspadanju. Svi troje su podsjećali na stravičnu
karavanu skitnica, najvećih jadnika.
Kada su stigli do vrata, na trenutak su se osvrnuli i mahnuli Derkhan. Isaac je
pogledao i Pengefinchess, koja ih je spokojno promatrala. Oklijevajući, mahnuo je i
njoj i upitno podigao obrve - Hoću li te ponovo vidjeti? kao da je pitao ili kao da ga
je zanimalo Hoćeš li nam pomoći? Pengefinchess je samo podigla svoju krupnu
plosnatu šaku, ne obvezavši se ni na što i skrenula pogled u stranu.
Isaac se stisnutih usana okrenuo od nje..
On i Yagharek krenuše na opasni put kroz grad.
Nisu se usudili prijeći preko željezničkog mosta. Bojali su se da ih iznervirani
strojovođa ne pogleda u prolazu, dok povlači ručicu parne pištaljke. Mogao bi
upamtiti njihova lica ili podnijeti izvješće svojim pretpostavljenima u kojem će stajati
da su tri glupe skitnice prelazile preko tračnica kao da žele izazvati nesreću.
Nisu smjeli dopustiti da ih zaustave. Zbog toga su se Isaac i Yagharek zaputili niz
padinu pokraj željezničke pruge, posutu kamenjem koje se odronjavalo, čvrsto držeći
Andrejevo tijelo, dok nisu stigli do podnožja. Bilo je dosta vruće, ali ne i neizdrživo
vruće: stalno su zapravo imali osjećaj da nešto nedostaje u cijelom gradu, nešto zaista
golemo. Kao da je sunce izblijedjelo, kao da su njegove zrake isprale boju sa sjena i
hladnih donjih strana, koje su arhitekturi davale njezinu realnost. Toplina sunca
prigušila je zvukove i lišila ih suštine. Isaac se znojio i tiho psovao pod svojim
smrdljivim krpama. Imao je osjećaj da korača kroz nekakav san o vrućini kojeg je tek
neodređeno bio svjestan.
Dok su se vukli ulicama u pravcu Gizdelinskog mosta, Isaac i Yagharek su
pridržavali Andreja između sebe, kao da vode prijatelja koji se nalokao jeftinog pića.
Oni su ovdje bili uljezi. Ovo nisu bili sirotinjski dijelovi Kamilice, Lošostrane
ili Vrijesišta. Tamo bi bili nevidljivi.
Nervozno su prešli preko mosta, okruženi njegovim živopisnim kamenjem,
frktanjem i porugama vlasnika radnji i mušterija.
Yagharek nije skidao ruku sa živaca i arterija na Andrejevom vratu i bio je
spreman snažno ih pritisnuti ako se starac počne buditi. Isaac je mrmljao i promuklo
psovao, što je sličilo na blebetanje kakvog pijanca. Uživio se u ulogu, ali samo
djelomično. Nastojao je samoga sebe očeličiti.
"Hajde, gade jedan", progunđa on, napeto i tiho, "hajde, navali. Jebeni pasji sine.
Ološu. Kopile." Nije imao pojma koga to psuje.
Isaac i Yagharek su sporim koracima prešli preko mosta pridržavajući svog
suputnika i noseći dragocjenu vreću s opremom. Rijeka ljudi se račvala kako bi ih
propustili, smijuljeći im se iza leđa. Nisu smjeli dopustiti da ta sramota preraste u
otvoreni sukob. Ako bi nekoliko zaludnih nasilnika odlučilo malo maltretirati
prosjake, to bi za njih bilo pogubno.
Ipak su uspjeli bez većih problema prijeći preko Gizdelinskog mosta na kojem su
se osjećali izolirani i lako uočljivi, na kojem sunce kao da je ocrtavalo njihove obrise
i obilježavalo ih za napad, a onda skliznulo u Nižu Spiralu. Imali su dojam da je grad
sklopio svoje usne oko njih i da su sada opet na sigurnom.
Ovdje je bilo i drugih prosjaka, koji su u korak pratili lokalne uvažene ličnosti
kao što su zločinci s naušnicama, debeli zelenaši i vlasnice javnih kuća. Andrej se
malo promeškoljio pa ga je Yagharek efikasnim stiskom svojih prstiju ponovo poslao
u carstvo snova.
Ovdje je bilo i sporednih ulica. Isaac i Yagharek nisu morali ići glavnim
ulicama, mogli su se povući u uličice pune sjena. Prolazili su ispod obješenog rublja
koje je spajalo suprotne balkone u visokim, uskim ulicama. Promatrali su ih muškarci
i žene u donjem rublju koji su besposleno gledali preko balkona i očijukali sa
susjedima. Prolazili su pokraj gomila smeća i polomljenih šahtova, a odozgo su, tek
reda radi, po njima pljuvala ili ih gađala kamenčićima djeca koja bi odmah zatim
pobjegla.
Kao i uvijek, tražili su željezničku prugu. Pronašli su je na stanici Lukavac, gdje
su se vlakovi iz Putenih Poljana odvajali od Južne pruge. Postrance su se popeli do
uzdignutog niza povezanih lukova iznad kaldrme Prevlake Hrabrih. Zrak iznad bučne
gomile postajao je sve crveniji što se sumrak brže spuštao. Lukovi su bili prljavi od
ulja i čađe, i po njima se raširila mikrošuma plijesni i mahovine, kao i žilavih
puzavaca. Među njima je živio veliki broj guštera, insekata i aspisa koji su se skrivali
od vrućine.
Isaac i Yagharek uroniše u prljavu slijepu uličicu pokraj betonskih temelja
željezničke pruge. Zastali su da se odmorie. U urbanom gustišu iznad njih žuborio je
život.
Andrej je istina bio lak, ali im je ipak iz sekunde u sekundu postajao sve veće
opterećenje. Protegnuli su bolne ruke i ramena i počeli željno uvlačiti zrak. Samo
nekoliko koraka dalje iz stanice su kuljali putnici koji su morali proći pokraj ulaza u
njihovo malo sklonište.
 Poslije kratkog odmora promijenili su strane i nastavili dalje. Ponovo su zašli u
sporedne uličice držeći se sjene Južne pruge i uputili se prema srcu grada, prema
neboderima koji se još nisu pojavili iznad kilometara okolnih kuća: prema Šiljku i
tornjićima Stanice Perdido.
Isaac je počeo govoriti. Iznio je Yaghareku svoje pretpostavke o tome što on
misli da će se dogoditi te noći.
Derkhan se ponovo probijala kroz prljavštinu na deponij u Sivokrivu, idući
prema Konstruktu Vijeću. Isaac je upozorio veliku konstruiranu inteligenciju na njezin
dolazak. Znala je da je očekuju. Zbog toga se nije osjećala baš najugodnije.
Dok se primicala udubljenju koje je konstruktu služilo kao jazbina, učinilo joj se
da čuje nekakvo šaptanje. Istog časa se ukoči i izvadi pištolj. Provjeri je li napunjen.
Derkhan je nastavila dalje krajnje oprezno, trudeći se da ne napravi ni najmanji
šum. Na kraju kanala od smeća ugledala je otvor koji je gledao na udubljenje. Netko
je u jednpm trenutku prošao kroz njezino vidno polje. Oprezno se prikrala još bliže.
Potom je još jedan čovjek prošao rubom klanca od zgnječenog smeća i ona
primijeti da čovjek na sebi ima radnički kombinezon i da malo posrće pod teretom.
Preko ramena mu je bio prebačen poveći kolut crnog kabela, koji ga je obavijao poput
kakve grabljivice koja ga davi.
Ona se malko uspravila. Očigledno je nisu čekali policajci. Potom je izašla na
otvoreno, pred Konstrukta Vijeće.
Ušla je u udubljenje nervozno pogledavajući uvis kako bi se uvjerila da nad
njima ne kruže zrakoplovi. Potom se okrenula da pogleda prizor ispred sebe i
zanijemjela.
U udubljenju se okupilo gotovo stotinu muškaraca i žena koji su bili zauzeti
obavljanjem raznih poslova. Uglavnom su to bila ljudska bića, mada je među njima
bila i šačica vodijanoja, pa čak i dvije kepri. Svi odreda bili su odjeveni u jeftinu i
prljavu odjeću. I gotovo svi su nosili velike kolute industrijskih kablova ili čučali
ispred njih.
Bilo ih je svih vrsta. Uglavnom su bili crni, ali bilo je i smeđih i plavih, crvenih
i sivih. Parovi kršnih muškaraca posrtali su pod kolutima debelim gotovo kao ljudsko
bedro. Ostali s nosili manje zavoje žica.
Žamor razgovora je zamro čim je Derkhan ušla i svi su se zagledali u nju. Krater
od smeća bio je pun ljudi. Derkhan proguta slinu i pažljivo ih promotri. Primijetila je
avatara koji joj se posrćući približavao na svojim slabašnim nogama.
"Derkhan Plavodan", oslovi je on tiho. "Mi smo spremni."
Derkhan se kratko posavjetovala s avatarom i na brzinu, ali pažljivo, provjerila
iscrtanu kartu.
Iz krvavog udubljenja u avatarovoj otvorenoj lubanji širio se užasan smrad. A na
vrućini je njegov neobičan vonj polumrtvaca bio gotovo nepodnošljiv. Derkhan je
zadržavala dah koliko je mogla i udisala zrak, kada je baš morala, kroz rukav svog
prljavog ogrtača.
Dok su se Derkhan i Vijeće savjetovali, ostali okupljeni su ostali na pristojnoj
udaljenosti.
"Ovo je gotovo cijela moja krvna pastva", rekao je avatar. "Odaslao sam
pokretne Ja-ove s hitnim porukama i odani su se okupili, kao što i sama možeš
vidjeti." Zašutio je i počeo neljudski kvocati. "Moramo nastaviti", rekao je. "Već je
pet i sedamnaest minuta."
Derkhan je podigla pogled prema nebu koje je polako tamnilo i nagovještavalo
sumrak. Bila je uvjerena da je sat na koji se Vijeće oslanjao, nekakav vremenski stroj
zakopan duboko u utrobi deponije, bio točan u sekundu. Kimnula je.
Avatar je izdao naredbu i pastva je pošla prema izlazu iz deponije, posrćući pod
teretom. Prije nego bi otišao, svatko od njih se okrenuo prema mjestu u zidu deponije
u kojem se krio Konstrukt Vijeće. Zastali bi na trenutak i izveli rukama znak odanosti
koji je neodređeno podsjećao na isprepletene kotače, a neki od njih su na trenutak čak
i spustili kablove koje su nosili da bi to obavili.
Derkhan ih je promatrala s izvjesnom slutnjom.
"Neće uspjeti", izjavi ona. "Nisu dovoljno snažni."
"Mnogi od njih donijeli su karte", odvratio je avatar. "Ići će po smjenama."
"Karte...?" ponovila je Derkhan. "Odakle im?"
"Neki od njih su ih već imali", objasni avatar. "Ostali su ih kupili ili posudili,
slijedeći naredbe koja sam im danas izdao. Nijedna nije ukradena. Ne smijemo
riskirati da na sebe skrenemo pozornost niti da nas zbog toga uhvate."
Derkhan je skrenula pogled u stranu. Uznemirila se zbog kontrole koju je Vijeće
imao nad svojim sljedbenicima ljudskim bićima.
Kada je i posljednji od njih izašao iz deponija, Derkhan i avatar su se zaputili do
nepokretne glave Konstrukta Vijeća. Vijeće je ležao na boku, nevidljiv ispod sloja
smeća.
Pokraj njega je ležao i čekao kratak, debeli kabel. Završetak kabela je bio
neravan, a debela guma spaljena i raspolovljena na otprilike tridesetak centimetara od
kraja. Iz njega su virile mnogobrojne zamršene žice, koje nisu bile izdvojene,
razvrstane i upletene.
Na smetlištu je ostao samo jedan vodijanoj. Derkhan ga je pozvala da im priđe.
Dogegao se do njih idući malo na sve četiri, malo kao dvonožac. Raširio je velike
prste s kožicama kako bi održavao ravnotežu na neravnom tlu. Na sebi je imao
jednodijelno radno odijelo od lakog voštenog materijala kojeg su vodijanoji ponekad
koristili, jer nije upijao tekućinu. Ostajao je suh i lagan i dok je vodijanoj plivao.
"Jeste li spremni?" upitala je Derkhan. Vodijanoj je brzo kimnuo.
Derkhan ga je proučavala, mada nije mnogo znala o njegovom narodu. Nije
primjećivala ništa što bi joj objasnilo zbog čega se priključio ovoj neobičnoj,
zahtjevnoj sekti, koja je štovala tu čudnu inteligenciju, Konstrukta Vijeće. Bilo joj je
jasno da se Vijeće odnosi prema svojim vjernicima kao da su njegovi pijuni, da
nimalo ne uživa u njihovom obožavanju, nego ih samo smatra u izvjesnoj mjeri...
korisnim.
Ona to nije mogla razumjeti, niti je naslućivala kakvo je izbavljenje ili službu
ova heretička crkva nudila svojoj pastvi.
"Pomogni mi da ovo spustim do rijeke", rekla je, i podigla jedan kraj debelog
kabela. Posrnula je pod njegovom težinom pa je vodijanoj hitro došao do nje i
pomogao joj.
Avatar se nije ni pomaknuo. Promatrao je Derkhan i vodijanoja kako se
udaljavaju i odlaze prema besposlenim dizalicama nagnutim nad otpadom na
sjeverozapadu, iza niskog uzvišenja od smeća koje je okruživalo Konstrukta Vijeće.
Kabel je bio vrlo težak. Derkhan je morala nekoliko puta zastati i spustiti kraj
koji je nosila, kako bi prikupila snagu i nastavila dalje. Vodijanoj je tromo išao pokraj
nje. Zastajkivao je kad i ona i čekao je da predahne. A gomila namotanog kabela
polako se odmotavala iza njih i smanjivala. Derkhan je poput kakvog tragača za
mineralima birala put između mračnih gomila na putu do rijeke.
"Znaš li ti o čemu se ovdje radi?" brzo je upitala vodijanoja, ni ne podigavši
pogled. Oštro ju je odmjerio, a onda se opet zagledao u mršavu priliku avatara koja se
još ocrtavala na pozadini od otpadaka. Odmahnuo je glavom i pritom mu se zaljuljao
podbradak.
"Ne. Samo sam čuo... da je Bog-stroj tražio da dođemo i da se spremimo za
noćni posao. Čuo sam Njegovu zapovijed kad sam stigao ovamo." Zvučao je sasvim
normalno. Odgovarao je kratko, ali srdačno. Nije djelovao kao fanatik. Više je
izgledao kao radnik koji se filozofski žali na zahtjeve uprave da bez nadoknade radi
prekovremeno.
No kad je Derkhan, šišteći od napora, nastavila postavljati pitanja u stilu "Koliko
često se sastajete?" "Što još traži od vas da radite?" on se uplašeno i sumnjičavo
zagledao u nju i njegovi odgovori su se u početku sveli na jednosložne riječi, zatim na
klimanje glavom, a ubrzo zatim joj je potpuno prestao odgovarati.
Deponij se protezao do same rijeke. Obala rijeke oko Sivokriva sastojala se od
skliskih zidova od opeke koji su se uzdizali iz tamne vode. Kada bi rijeka nadošla,
samo ju je metar oronule gline sprečavao da se ne izlije. Inače je čitavih dva i pol
metra dijelilo vrh riječnog zida od uzburkane površine Katrana.
Iz polomljenih opeka stršila je oko dva metra visoka ograda napravljena od
željeznih prstena, dasaka i betona. Podignuta je prije mnogo godina da zadrži širenje
deponija. No sada se stara žičana mreža opasno savijala pod težinom nakupljenih
otpadaka nad vodom. Tijekom desetljeća neki su dijelovi nejakog zida bili izvaljeni iz
betonskih držača i kroz nastale otvore otpaci su se izlijevali u rijeku. Nitko nije
dolazio popraviti ogradu, tako da je sada na tim mjestima jedino kompaktnost samog
smeća zadržavala deponij da ne provali iz svojih okvira.
Blokovi sabijenog smeća redovito su se odronjavali u vodu.
U početku se između otpadaka i golemih dizalica koje su iskrcavale teret iz
teglenica koje su prevozile smeće, nalazilo nekoliko stotina metara ničije zemlje -
utabanog tla i polegle živice - ali to je ubrzo nestalo, jer je smeće bez pitanja prešlo tu
granicu. Sada su radnici s deponija i operatori morali pješački preko šljake do
dizalica koji su se izdizali iz same vulgarne geografije deponije.
Stjecao se dojam da je to smeće plodno i da rađa velike građevine.
Derkhan i vodijanoj krivudali su između gomila smeća sve dok više nisu mogli
vidjeti jazbinu Vijeća. Za sobom su ostavljali kabel kao trag koji je postajao nevidljiv
čim bi dodirnuo tlo na kojem bi se preobratio u beznačajni otpadak među svim tim
mehaničkim škartom.
Što su se više približavali Katranu, količine smeća počele su se polako
smanjivati. Ispred njih se sa površinskog sloja otpadaka uzdizala hrđava ograda
visoka otprilike metar i dvadeset. Derkhan je malo promijenila smjer i uputila se do
velike rupe u žici kroz koju je deponij tekao prema rijeci. S druge strane prljave vode
mogla je vidjeti Novi Krobuzon. Čak je na trenutak ugledala i nezgrapne tornjeve
stanice Perdido. Mogla je vidjeti i željezničke pruge koje su se probijale između
nebodera koji su se bez nekog reda izdizali iz kamene podloge. Militia tornjevi ružno
su stršili u nebo.
Na suprotnoj strani se Prevlaka Hrabrih udebljala i stigao je sve do obale rijeke.
Uz Katran nije išlo nikakvo šetalište, već su ga povremeno samo slijedili dijelovi
ulica koji bi ubrzo ustupili mjesto privatnim vrtovima, zidovima skladišta i otpadima.
Nitko nije mogao pratiti kako se odvijaju Derkhanine pripreme.
Na nekoliko metara od ruba, Derkhan je ispustila kraj kabela i oprezno se uputila
do otvora u ogradi. Opipavala je stopalom tlo. Htjela se uvjeriti da se neće odroniti i
povući i nju sa sobom do prljave rijeke koja je tekla niti dva metra ispod nje. Nagnula
se onoliko koliko se usudila i promotrila malo uzburkanu površinu vode.
Sunce se polako približavalo krovovima na zapadu i prljava crna površina rijeke
bila je obasjana crvenkastom svjetlošću.
"Penge!" prosiktala je Derkhan. "Jesi li tu?"
Poslije nekoliko trenutaka začulo se slabo pljuskanje. Jedan ni po čemu uočljiv
komad naplavine na rijeci iznenada krene prema njima. Kretao se uz struju.
Pengefinchess je lagano podigla glavu iz rijeke. Derkhan se nasmiješila. Osjetila
je neko čudno, očajničko olakšanje.
"U redu", prozbori Pengefinchess. "Vrijeme je da obavim taj posljednji poslić."
"Došla je pomoći", objasni Derkhan drugom vodijanoju, koji je sumnjičavo i
nervozno zurio u Pengefinchess. "Kabel je prevelik i pretežak za tebe. Uđi u vodu, a ja
ću ga spustiti do vas."
Trebalo mu je nekoliko sekundi da zaključi kako je posao koji ih čeka važniji od
rizika koji pridošlica možda donosi sa sobom. Nervozno i uplašeno ošinuo je Derkhan
pogledom i kimnuo. Pohitao je do otvora u žičanoj ogradi, zastao na trenutak, a onda
elegantno skočio i nestao u vodi. Podigao je tek mali mlaz vode.
Pengefinchess ga je sumnjičavo odmjeravala dok je plivao prema njoj.
Derkhan se na brzinu osvrnula oko sebe i ugledala cilindričnu metalnu cijev
deblju od svojeg bedra. Bila je dugačka i teška. Derkhan se ipak dala na posao, ne
obraćajući pozornost na svoje napaćene mišiće. Vukla je cijev centimetar po
centimetar, sve dok je nije progurala kroz pukotinu u ogradi. Ispružila je ruke i trgnula
se zbog bola u mišićima. Posrćući, vratila se do kabela i odvukla ga do ruba vode.
Zatim ga je počela spuštati preko površine cijevi prema vodijanojima koji su
čekali. Vukla je svom snagom. Oslobađala je sve više i više namotaja skrivenih u srcu
deponija i gurala mlitavi kraj prema vodi. Konačno ga je uspjela dovoljno spustiti.
Pengefinchess je gotovo cijelim tijelom iskočila iz vode i zgrabila kraj koji se njihao.
Zahvaljujući svojoj težini, uspjela je povući metar-dva kabela u vodu. Rub deponija
opasno se nagnuo k rijeci, ali je kabel nastavio kliziti preko glatke površine cijevi,
uglavivši je čvrsto u otvor u ogradi.
Pengefinchess je ponovo podigla ruke i povukla, a zatim i zaronila prema dnu
rijeke. Oslobođen zamki i neravnina na neorganskom tlu, kabel se sada brže odmatao i
krivudao preko površine smeća i nestajao u rijeci.
Derkhan je promatrala njegovo neravnomjerno napredovanje, iznenadne pokrete
na dnu rijeke kada bi se vodijanoji, koji su se tamo krili, odbacili nogama i snažno
zaplivali. Nasmiješila se u kratkom trenutku trijumfa i iscrpljeno se oslonila o
prepolovljen betonski stup.
Ništa na površini vode nije ukazivalo na to što se događa u dubini. Masivni kabel
je nestajao ispod površine vode pokraj riječnog zida. Spuštao se u tamu pod kutom od
devedeset stupnjeva. Derkhan je shvatila da su vodijanoji najvjerojatnije prvo povukli
veliku količinu kabela u vodu, umjesto da vukući kraj žice preko rijeke zategnu kabel
po površini vode.
Kabel se konačno umirio. Derkhan je gledala i čekala na neki znak odozdo.
Prolazile su minute. Nešto je isplivalo na površinu na samoj sredini rijeke.
Bio je to jedan od vodijanoja, koji je podigao ruku u znak trijumfa, pozdrava ili
joj je jednostavno davao znak. Derkhan mu je uzvratila mahanjem. Zaškiljila je, ne bi
li vidjela koji je od njih dvoje u pitanju. Kad bi znala koji joj od vodijanoja maše bilo
bi joj lakše protumačiti poruku.
Rijeka je bila jako široka, a prilika na sredini nejasna. Derkhan je ipak uspjela
razabrati da u podignutoj ruci drži složeni luk, što joj je reklo da je to Pengefinchess.
Bilo joj je jasno da joj je vodijanojka kratko mahnula u znak pozdrava i ona joj
prenaglašeno odgovori, namrštivši se.
Derkhan je upravo bila shvatila da nisu morali moliti Pengefinchess za pomoć u
ovoj posljednjoj etapi lova. Nema sumnje da im je dosta olakšala, ali snašli bi se i
bez nje. Mogli su pozvati još nekolicinu vodijanoja sljedbenika Vijeća. Nije imalo
smisla ni to što je uopće žalila zbog njenog odlaska; što joj je željela sve najbolje; što
joj je srdačno mahala i osjećala da će joj nedostajati. Vodijanojka plaćenik odlučila je
otići i prihvatiti se nekog unosnijeg i manje opasnog posla. Derkhan joj nije ništa
dugovala, a najmanje od svega zahvalnost ili naklonost.
Međutim, okolnosti su ih natjerale da se sprijatelje i Derkhan je bilo žao što ova
odlazi. I ona je sudjelovala, iako kratko, u toj kaotičnoj i košmarnoj borbi i Derkhan
je itekako bila svjesna njezinog odlaska.
Derkhan je okrenula leđa rijeci i krenula nazad prema labirintu Vijeća.
Slijedila je krivudavi trag trošnog kabela između gomila odbačenih stvari, sve
dok nije stigla do Vijeća. Avatar je stajao i čekao pokraj sad već mnogo manjeg koluta
žice obložene gumom.
"Je li prijelaz uspješno obavljen?" upitao je čim ju je ugledao. Posrćući je
krenuo naprijed, vukući za sobom kabel koji je izlazio iz njegove lubanje. Derkhan je
kimnula.
"Sada nam samo preostaje da ovdje sve pripremimo", reče ona. "Gdje je izlazni
kraj?"
Avatar se okrenu i dao joj znak neka ga slijedi. Na trenutak je zastao kako bi
podigao drugi kraj kabela. Posrtao je pod njegovom težinom, ali se nije žalio niti je
zatražio pomoć, a Derkhan se nije dragovoljno ponudila.
S debelom izoliranom žicom pod rukom, avatar se približio gomili smeća u kojoj
je Derkhan prepoznala glavu Konstrukta Vijeća (blago i zbunjujuće se trzala kao u
kakvoj dječjoj knjizi optičkih trikova. Podsjećala je na tintom iscrtano lice neke
mlade žene koje se iznenada pretvara u lice babetine). I dalje je visjela postrance,
potpuno beživotno.
Avatar ispruži ruku preko rešetke koja je trebala predstavljati metalne zube
Vijeća. Derkhan je znala da se iza jednog od golemih svjetala nalaze njegove oči,
zamršena gomila žica, cijevi i otpadaka koja je stršila iz kućišta u kojem su radili
ventili neke vrlo složene analitičke sprave.
To je bio prvi znak da je golemi konstrukt svjestan. Derkhan se učinilo da je
vidjela slabašno svjetlucanje i da se ono pojačavalo i smanjivalo u Konstruktovim
golemim očima.
Avatar povuče kabel do analognog mozga, jedne od mreža koja je podarila
Vijeću njegovu neobičnu neljudsku svijest. Odvio je nekoliko debelih žica u kabelu te
u metalu koji je virio iz Konstruktove glave. Derkhan je skrenula pogled, jer joj je se
smučilo kad je vidjela kako avatar sasvim mirno ignorira neravne rupe koje mu je
opaki metal stvarao na rukama, kao i tanke mlazove sivkaste krvi što je iz njih na
mahove istjecala i slijevala mu se niz već napola trulu kožu.
Počeo je povezivati Vijeće s kabelom, uplitao je žice u jedinstveni vod, ubacivao
je utikače u utičnice koje su iskrile, provjeravao naizgled besmislene bakrene, srebrne
i staklene pupoljke koji su se rascvjetavali iz mozga Konstrukta Vijeća i iz gumene
izolacije kabela, uzimao jedne, umotavao i odbacivao druge, praveći od tog
mehanizma nemoguće složene konfiguracije.
"Ostalo je lako", prošaptao je. "Žica za žicu, kabel za kabel, na svakom raskrižju
u gradu, to je bar lako. Jedino ovaj dio zahtijeva veću pozornost, ovdje na samom
izvoru sve mora biti spojeno kako treba, jer treba usmjeriti lučenje koje oponaša ono
što se događa u kacigama komunikatora i stvara alternativni model svijesti."
Unatoč svih poteškoća, još je bio dan kada je avatar podigao pogled prema njoj i
izjavio da je taj dio posla završen. Derkhan je sa strahopoštovanjem promatrala male
munje i iskre što su zlokobno iskakale iz spojeva. Bilo je predivno. Blistao je poput
kakvog mehaničkog dragulja. Glava Vijeća - golema i još nepokretna, poput glave
usnulog demona - povezana je s kabelom čvorom spojnog tkiva, jednim eliktro-
mehaničkim, čudotvornim ožiljkom. Derkhan se divila.
"E pa onda" počela je oklijevajući. "Bit će najbolje da krenem, nađem Isaaca i
kažem mu da ste ... da ste spremni."
Pengefinchess i njezin suputnik su se snažnim zamasima probijali kroz prljavu
vodu i tamu ispod površine Katrana. Na površinu nisu izlazili, a dno su jedva nazirali
ispod sebe. Izgledalo je kao neka neravnomjerna tama udaljenu pola metra. Kabel se
polako odmotavao s velike hrpe koju su ostavili na dnu rijeke uz rub zida.
Bio je težak i oni su ga tromo vukli kroz mutnu rijeku.
U ovom dijelu rijeke nije bilo više nikog osim njih. Nije bilo drugih vodijanoja:
samo nekoliko kržljavih riba koje bi nervozno pobjegle kada bi im se približili. U
cijelom Bas-Lagu nema toga što bi me moglo natjerati da ih pojedem, pomislila je
Pengefinchess.
Minute su prolazile, a oni su skriveni ispod površine i dalje grabili prema
suprotnoj obali. Pengefinchess nije razmišljala o Derkhan, niti o onome što će se
dogoditi te noći. Prisluškivala je dok su kovali plan, ali sada nije mozgala o njemu,
niti je procjenjivala njihove izglede za uspjeh. To se nje nije ticalo. Šadrah i Tansell
su bili mrtvi i kucnuo je trenutak da ona nastavi dalje.
Ipak je na neki neodređeni način poželjela Derkhan i ostalima sreću. Neko kratko
vrijeme su se družili i ona to nije mogla zaboraviti. Neodređeno je shvaćala da je
mnogo toga na kocki. Novi Krobuzon je bio bogat grad s tisuću potencijalnih
mušterija. Željela je da ostane zdrav.
Ispred nje se polako počeo nazirati i dizati klizak i taman riječni zid.
Pengefinchess je usporila. Ostala je lebdjeti u vodi, zatezala kabel i izvlačila ga na
površinu. Zastala je na trenutak i odbacila se uvis. Dala je znak mužjaku vodijanoju da
je slijedi i zaplivala kroz tamu prema izlomljenoj svjetlosti koja je označavala
površinu Katrana, kroz koju je kroz sitne valove u svim smjerovima prodiralo na
tisuće sunčevih zraka.
Zajedno su isplivali na površinu i plivajući prevalili posljednje metre do sjene
riječnog zida. Iz opeka su virili hrđavi željezni prsteni, tvoreći provizorne stube koje
su vodile do šetališta iznad njih. Buka koju su stvarali taksiji i pješaci tonula je
uokolo.
Pengefinchess je namjestila luk malo udobnije. Pogledala je mrzovoljnog
muškarca i obratila mu se na luboku, višesložnom guturalnom jeziku većine istočnih
vodijanoja. On je govorio gradski dijalekt, prošaran ljudskim ragamolom, ali su se
ipak razumjeli.
"Tvoji prijatelji znaju da te trebaju ovdje potražiti?" oštro ga je upitala
Pengefinchess. Kimnuo je (bio je to još jedna ljudska kretnja koju su usvojili gradski
vodijanoji). "Ja sam završila", objavi ona. "Od sada ćeš morati sam držati kabel. Ti ih
pričekaj, a ja odoh." Pogledao ju je mrzovoljno, ponovo kimnuo, i kratko podigao
ruku kao da je pozdravlja. Pengefinchess se zabavljala. "Budi plodan", rekla je. Bio je
to tradicionalni pozdrav.
Zaronila je ispod površine Katrana i otišla.
Pengefinchess je zaplivala na istok, slijedeći tok rijeke. Bila je smirena, ali ju je
polako obuzimalo sve veće uzbuđenje. Nije imala nikakav plan, nikakve obveze. U
jednom trenutku se zapitala što će raditi.
Struja ju je ponijela prema otoku Strak, kod kojeg su se spajali Katran i Tumor.
Na mjestu gdje je od njih nastajao Veliki Katran struja je bila potpuno zbunjena.
Pengefinchess je dobro znala da oko podvodnog dijela otoka Parlamenta patrolira
policija vodijanoja pa se je držala podalje. Napustila je dotadašnji tok i oštro
skrenula na sjeverozapad, uzvodno, i prebacila se u Tumor.
U ovoj rijeci struja je bila jača nego u Katranu, i hladnija. Kratko vrijeme je bila
ushićena, a onda je zašla u prljaviji dio. Znala je da su to otpadne vode iz Smrdljive
Bare pa je brže zaplivala kroz njihovu pomrčinu. Vodena vila zaštitnica priljubljena uz
njezinu kožu zadrhtala bi svaki put kad bi se vodijanojka približila nekim dijelovima
vode i u luku bi se udaljila od njih. Izabrala bi drugi put kroz kužnu rijeku. Udisala je
odvratnu tekućinu samo onoliko koliko je morala, kao da će na taj način izbjeći
zarazu.
Konačno je voda postala nešto čišća. Otprilike kilometar i pol uzvodno od ušća
jedne rijeke u drugu, Tumor se razbistrio i pročistio. Pengefinchess se gotovo
razveselila.
Osjetila je da sada osim nje kroz vodu prolaze i drugi vodijanoji. Polako se
odbacivala po dnu, povremeno osjetivši blage mlazove koji su istjecali iz tunela što
su vodili do kuće kakvog bogatog vodijanoja. To nisu bile apsurdne čatrlje kao u
Katranu, Lišajgazu i Velikoj Spirali: tamo su ljepljive i katranom premazane zgrade,
koje su neosporno podsjećale na ljudske, jednostavno bile izgrađene u samoj rijeci, i
to prije mnogo desetljeća. Sada su nehigijenski propadale u samu vodu. To su bili
sirotinjski krajevi vodijanoja.
Ovdje je pak hladna bistra voda, koja je dotjecala s planina, mogla brižljivo
izrađenim prolazom biti provedena ispod površine u kakvu kuću od bijelog mramora,
podignutu pokraj rijeke. Njezina fasada ni po čemu se ne bi razlikovala od domova
ljudi s obje strane, ali bi unutra to bio dom vodijanoja s praznim dovratcima što su
spajali goleme prostorije iznad i ispod vode, kanalima, prolazima i ustavama
zahvaljujući kojima se voda svakodnevno osvježavala.
Pengefinchess je nastavila plivati pokraj domova bogatih vodijanoja, držeći se
postrani. Što se više udaljavala od centra grada, kojeg je ostavila za sobom, bivala je
sve sretnija, opuštenija. Godio joj odlazak iz centra grada.
Raširila je ruke i poslala malu mentalnu poruku svojoj vodenoj vili, koja se brzo
odvojila od njezine kože i prošla kroz pore tanke pamučne košulje. Poslije nekoliko
dana provedenih na suhom, u kanalizaciji i po otpadnim vodama, prirodna sila se,
valjajući se i prevrćući, udaljila od nje kroz čistiju vodu, uživajući u slobodi.
Predstavljala je kvazi-živu vodu koja se kretala kroz veliki tok rijeke.
Pengefinchess je osjetila da je ova otplivala naprijed i živahno je krenula za
njom. Ispružila je ruke k njoj i preplela prste kroz nju. Ova se pak sretno uvijala.
Krenut ću uzvodno, odlučila je Pengefinchess, i zaobići rub planina. Proći ću
kroz Bezhek Pobrđa, možda, i kroz predgrađa Šipražja Crvooka. Idem do Hladnog
Kandžo Mora. Čim je donijela tu iznenadnu odluku, Derkhan i ostali su istog trena u
njenom umu postali povijest. Pengefinchess je s njima završila, mada će možda jednog
dana o njima pričati priče.
Otvorila je svoja golema usta i pustila Tumor da se ulije u nju. Pengefinchess je
nastavila plivati kroz predgrađa, odlazeći iz grada.
 Četrdeset deveto poglavlje

Muškarci i žene u prljavim jednodijelnim radnim odijelima pokuljaše s deponija

u Sivokrivu.
Neki su išli pješice, a neki su se vozili na kolima. Krenuli su pojedinačno, u
parovima, i u malim skupinama od četvoro ili petoro. Trudili su se da ničim ne skreću
pozornost na sebe. Oni koji su išli pješice nosili su velike namotaje žice prebačene
preko ramena ili oblikovane u petlju, ako im je pomagao neki od kolega. Dok su
muškarci i žene u stražnjim dijelovima kola sjedili na golemim namotajima izlizane
žice.
Kretali su prema gradu u nepravilnim intervalima tijekom više od dva sata,
pridržavajući se rasporeda kojeg je napravio Konstrukt Vijeće. Njihovi polasci bili su
sračunato slučajni.
Upravo su bila krenula kola s četiri muškarca koja je vukao mali konj. Uključila
su se u promet koji je išao u smjeru Gizdelinskog mosta i krivudajući nastavljao gore,
u centar Prevlake Hrabrih. Nisu uopće žurila dok su skretala u bulevar Sv. Draguna,
obrubljen banjanima. Njihala su se i prigušeno kloparala duž drvenih rebara kojima je
bila obložena ulica: bila je to zaostavština ekscentričnog gradonačelnika Valdemira
kojem je smetala buka koju su podizali kotači prelazeći preko kamenih dijelova ispod
njegovog prozora.
Vozač je pričekao pogodan trenutak da se uključi u promet, a onda je skrenuo
lijevo i ušao u neko malo dvorište iz kojeg više nisu vidjeli bulevar, ali su zato čuli
buku koja je iz njega dopirala. Taksi se zaustavio pokraj visokog zida od tamnocrvene
opeke. Iza njega je dopirao jak miris kozje krvi. Bršljan i divlja loza provirivali su tu
i tamo preko oboda zida i povijali se iznad njih na povjetarcu. Bio je to vrt samostana
Vedneh Gehantock. O njemu su se brinuli svećenici kaktusovci i ljudska bića, koji su
se odmetnuli od tog cvjetnog božanstva.
Četiri muškarca su skočili s kola i počeli istovarivati alat i kolute teškog kabela.
Pješaci koji su prolazili pokraj njih odmjerili bi ih pogledom i istog trena zaboravili
na njih. Jedan muškarac držao je kraj kabela podignut visoko uza zid samostana.
Njegov drug je podigao tešku željeznu konzolu i čekić i s tri brza udarca pričvrstio
kraj kabela za zid na nekih dva metra iznad tla. Potom su krenuli dalje i ponovili istu
operaciju otprilike dva i po metra od prvog pričvršćenog kabela u smjeru zapada; istu
stvar su napravili još jednom krećući se dosta brzo duž zida. Nisu djelovali kao da to
rade kriomice, već spretno i skromno. Njihovi udarci čekića lako su se uklopili u
gradsku buku.
Skrenuli su za ugao trga i nastavili na zapad. Između sebe su teglili veliki
namotaj izolirane žice. Druga dvojica su ostali čekati kod vezanog kraja kabela, čija
se utroba od bakra i legure rascvjetavala poput metalnih latica.
Prvi par je ponio kabel duž krivudavog zida koji se protezao prema središtu
Prevlake Hrabrih, držeći se stražnjih strana restorana i ulaza za isporuke, butika i
stolarskih radionica u pravcu zone crvenih fenjera i Vrane, prometne jezgre Novog
Krobuzona. Podizali su i spuštali kabel duž opeka ili betona. Zaobilazili su mrlje u
strukturi zida i spajali savijene cijevi, oluke i odvode, plinske cijevi, čudotvorne
konduktore i zahrđale kanale, odavno zaboravljene i nejasne namjene. Prljavi kabel
bio je nevidljiv. Predstavljao je samo još jedno nervno vlakno u gradskom spletu,
jedan od mnogih debelih konopa.
Na kraju su ipak morali prijeći na drugu stranu ulice, koja je polako skretala na
istok. Spustili su kabel do tla i približili se brazdi koja je spajala dva dijela kaldrme,
a služila za odvod kišnice. Bio je to kanal širok petnaestak centimetara između kocki
kaldrme, koji se izlijevao kroz rešetke u podzemlje na suprotnom kraju.
Položili su kabel u žlijeb i dobro ga pričvrstili. Brzo su prešli na drugu stranu,
povremeno se mičući u stranu kako bi propustili vozila koja su ih ometala u poslu.
Ovo, međutim, nije bila prometna ulica, tako da su uspjeli postaviti kabel bez mnogo
uznemiravanja.
I dalje svojim ponašanjem nisu skretali na sebe ničiju pozornost. Dok su podizali
kabel uz stražnju stranu zida s druge strane ulice - ovog puta je to bio zid škole kroz
čiji prozor je dopiralo poučno lajanje - neupadljiv par prošao je mimo još jedne
skupine radnika. Ovi su mijenjali popucale ploče na suprotnom kraju ulice. Pogledali
su pridošlice, kratko ih pozdravili i nastavili svoj posao.
Kada su se primaknuli zoni crvenih fenjera, sljedbenici Konstrukta Vijeća
skrenuli su u jedno dvorište, vukući svoj teški kolut. S tri strane su ih okruživali visoki
zidovi, pet ili više katova prljave opeke prekrivene mahovinom, na kojima su smog i
kiša tijekom mnogih godina urezali duboke tragove. Prozori su bili neravnomjerno
raspoređeni kao da ih je netko prosuo s vrha.
Čuli su se povici i psovke, smijeh i razgovor kao i lupa kuhinjskog posuda. S
prozora na trećem katu promatralo ih je lijepo dijete neodređenog spola. Ona dvojica
su se nervozno pogledali i osmotrili ostale prozore koji su gledali na dvorište. Nitko
drugi ih nije primijetio, samo dijete.
Spustili su kolut kabela i jedan od njih se zagleda u dijete, vragolasto mu
namigne i razvuče usta u osmijeh. Drugi se spusti na jedno koljeno i zagledao se kroz
rešetke okruglog šahta u dvorištu.
Iz tame ispod mu se netko kratko javio. Jedna prljava ruka posegnula je prema
metalnom poklopcu.
Prvi čovjek povuče nogavicu svog kolege i procijedi: "Ovdje su... na dobrom
smo mjestu!" Zatim je zgrabio kraj kabela i pokušao ga gurnuti kroz rešetke na ulazu u
kanalizaciju. Bio je predebeo. Čovjek je opsovao, potražio u kutiji s alatom pilu za
metal i poče piliti čvrste šipke rešetke.
"Požuri" reče nevidljiva prilika ispod. "Nešto nas slijedi."
Kada je završio s piljenjem, čovjek u dvorištu je snažno gurnu kabel kroz
neravnu rupu. Ljudi ispod prihvatili su kabel i povukli ga u tamu kanalizacije.
Namotaji žice iz mirnog i zatvorenog dvorišta počeše se odmatati i nestajati u
podzemnim gradskim venama.
Dijete je znatiželjno promatralo, a dvojica muškaraca su čekali brišući ruke o
radna odijela. Kada je kabel bio zategnut pod oštrim kutom oko ugla male slijepe
uličice i nestao ispod tla, njih dvojica su brzo napustila tu rupu u sjeni. Prije nego što
su skrenuli iza ugla, jedan od njih je podigao pogled, ponovo namignuo i nestao iz
djetetovog vidokruga.
Kada su izbili na glavnu ulicu, njih dvojica se bez riječi rastadoše i uputiše u
suprotnim smjerovima, obasjani suncem na zalasku. Ona dvojica, koja su ostala kod
zida samostana, gledala su uvis.
Na krovu zgrade preko puta, jedne betonske zgrade prošarane mrljama vlage,
pojavila su se trojica i nagnula se preko ruba. I oni su dovukli kabel, posljednjih
desetak metara mnogo dužeg koluta kabela koji se sada zmijoliko protezao iza njih
preko krovova sve od južnog kuta Prevlake Hrabrih.
Kabel, koji su ostavili za sobom, krivudao je po krovovima između bespravno
podignutih nadogradnji. On je povezivao čitave legije cijevi koje su se hirovito
protezale između kućica za golubove. Kabel je bio zategnut oko tornjića poput kakvog
ružnog parazita između crepova. Visio je blago zategnut preko ulica, pet, deset ili više
metara iznad tla, protežući se pokraj mostića razapetih preko jaraka. Tu i tamo, gdje je
razmak između zgrada bio dva metra ili manje, oni koji su ga nosili jednostavno bi
preskočili s jedne na drugu stranu i kabel bi ostajao visjeti razapet preko provalije.
Kabel je nestao u smjeru jugoistoka, iznenada uronivši u oluk kroz koji je dospio
u kanalizaciju.
Muškarci su se potom uputili k stubama za slučaj nužde u svojoj zgradi i sišli,
vukući kabel, do prvog kata. Osmotrili su samostanski vrt i onu dvojicu na straži.
"Spremni?" doviknuo im je jedan od pridošlica i napravio pokret rukom kao da
će im nešto dobaciti. Dvojica odozdo kimnuše. Ona trojica na stubama za slučaj nužde
zastadoše i zajedno zaljuljaše ostatak kabela.
Kad su ga bacili, savijao se kroz zrak poput kakve čudovišne leteće zmije. Jedan
od one dvojice na tlu potrčao je da ga uhvati. Uzviknuo je kada mu je onako težak pao
u naručje, ali uspio ga je zadržati i čvrsto zategnuti preko dvorišta, držeći kraj kabela
iznad glave.
Prislonio je tešku žicu uza zid samostana. Novi kabel je sasvim lijepo prianjao
uz dio koji je već bio pričvršćen za zid vrta Vedneh Gehantocka. Njegov kolega ga je
potom pričvrstio. Crni kabel premostio je ulicu iznad glava pješaka i spuštao se pod
oštrim kutom.
Ona trojica na stubama za slučaj nužde nagnuli se i promatrali užurbani rad
svojih kolega. Jedan od muškaraca koji su stajali dolje, počeo je spajati žice,
povezujući vodiče. Radio je brzo, sve dok dva gola kraja vlaknastog metala nisu bila
povezana u ružan, ali funkcionalan čvor.
Otvorio je kutiju s alatom i izvadio dvije male boce. Kratko ih je protresao,
otvorio čep na jednoj i brzo prelio gustiš spojenih žica.
Viskozna tekućina se zavukla između njih i zapečatila spoj. Čovjek je učinio isto
i s tekućinom iz druge boce. Kada su se dvije tekućine spojile, došlo je do glasne
kimijske reakcije. On se povukao i ispružio ruku kako bi mogao nastaviti lijevati.
Zatvorio je oči da se zaštiti od dima koji je počeo kuljati iz metala koji se brzo
zagrijavao.
Dvije kimikalije su se spojile, pomiješale i zapalile, šireći uokolo štetne pare i
toplinu koja je bila dovoljno jaka da zavari žice u kompaktnu mrežu.
Kada je temperatura nastala reakcijom postala nešto niža, dvojica kod zida su se
bacili na posljednju etapu posla: postavljanje neravnih komada jute preko novog
spoja. Zatim su polomili plombe na konzervi guste, bitumenske boje, nanijeli je u
debelom sloju preko gole metalne veze i izolirali žice.
Ona trojica na stubama za slučaj nužde bili su zadovoljni. Okrenuli su se i vratili
istim putem na krov s kojeg su se spustili u grad i nestali poput dima na povjetarcu, što
su brže i nezamjetnije mogli.
Slične operacije ponavljale su se cijelim potezom između Sivokriva i Vrane.
Muškarci i žene su se kradomice provlačili kroz šištanje i kapanje u podzemnim
tunelima kanalizacije. Tamo gdje je to bilo moguće, te velike skupine predvodili su
radnici koji su barem malo poznavali grad pod zemljom: radnici kanalizacije;
tehničari; lopovi. Svi su oni bili opremljeni kartama, bakljama, pištoljima i striktnim
uputama. Deset ili više spodoba, od kojih su neki nosili namotaje teškog kabla, krenuli
bi zajedno duž dodijeljene im rute. Kada bi im ponestalo žice koja se sporo
odmotavala, spojili bi je s drugim namotajem i nastavljali dalje.
Dolazilo je do opasnih kašnjenja kada bi se grupe izgubile, slučajno skrenuvši
prema opasnim zonama: gnijezdima gula i jazbinama podzemnih bandi. Ali ubrzo bi
uvidjeli svoju pogrešku i siktavo zatražili pomoć. Potom bi se vratili, ravnajući se
prema glasovima svojih kolega.
Kad bi konačno stigli do začelja druge ekipe u nekom od glavnih čvorova tunela,
kakvom kanalizacijskom stjecištu, spojili bi dva kraja žica i zavarili ih kimikalijama,
bakljama ili pomoću primitivnog čudotvorstva. Potom bi kabel bio pričvršćen za
gomilu cijevi koje su se poput arterija pružale duž kanalizacije.
Nakon obavljenog posla, družina bi se raštrkala i nestala.
 Kabel se zatim pojavljivao na neupadljivim mjestima s puno sporednih ulica ili
velikim potezima isprepletenih krovova, gdje bi ga prihvatile ekipe koje su radile na
površini. One su odmotavale kabel preko korova iza skladišta, podizale ga uz stube od
vlažne opeke, prevlačile preko krovova i duž ulica u kaosu u kojem nitko nije obraćao
pozornost na banalni posao koji se obavljao. Kada bi se ekipe srele, spajale bi
krajeve kablova. Potom bi se muškarci i žene razišli.
Imajući u vidu da bi se pojedine ekipe - naročito one u gradu ispod - mogle
izgubiti i promašiti mjesta određena za sastanke, Konstrukt Vijeće je postavio
rezervne ekipe duž puta. One su čekale u zgradama i pokraj obala kanala sa svojim
zmijolikim tovarom i čekali da im jave ako neki spoj ne bi bio urađen.
Ali na njihov rad kao da su bile bačene čini. Bilo je problema, izgubljenih
trenutaka, izgubljenog vremena i kratkih trenutaka panike, ali nijedan tim nije nestao
niti je promašio mjesto sastanka. Rezervni ljudi su se dosađivali.
Kroz grad je bilo postavljen jedan veliki električni krug. Krivudao je u dužini od
preko tri kilometra: njegova koža od crne gume zaranjala je pod glib od fekalija;
protezala se preko mahovine i trulog papira; prolazila kroz podzemno raslinje, preko
travnjaka posutih krhotinama cigli i preko tragova divljih mačaka i malih uličara;
provlačila se kroz brazde u fasadi zgrada, i trpjela na sebi slojeve prašine na
deponiju.
Kabel je bio neumoljiv. Postojano se protezao sve dalje i dalje, tek povremeno
skrećući pod vrlo oštrim kutovima dok je urezivao svoj trag kroz vrući grad. Bio je
odlučan u savladavanju svih prepreka na putu prema golemom monolitu koji se
uzdizao u središtu Novog Krobuzona poput kakve ribe koja samo što se nije počela
mrijestiti.
Sunce je zalazilo za brda na zapadu i kupalo ih u veličanstvenoj i zloslutnoj
svjetlosti. Ali ni ona se nisu mogla mjeriti s kaotičnom veličanstvenošću stanice
Perdido.
Preko cijele njezine goleme i nepouzdane topografije treperila su svjetla i ona je
prihvaćala u svoju utrobu sada već osvijetljene vlakove kao ponude. Šiljak je parao
oblake poput koplja spremnog za borbu, ali ni on se nije mogao usporediti sa
Stanicom: bio je tek mali betonski dodatak velikom zloglasnom levijatanu od zgrade,
koji se zadovoljno valjao u gradskom moru.
Kabel je bez zastoja krivudao prema njoj. Valovito se izdizao iznad površine
Novog Krobuzona i ponovo spuštao ispod nje.
Zapadno pročelje stanice Perdido gledalo je na trg BilSantum. Na trgu je vladala
gužva i bio je predivan, pun kola i pješaka koji su bez predaha kružili oko parka u
njegovom središtu. U tom bujnom zelenilu, žongleri, mađioničari i vlasnici tezgi dizali
su veliku buku i hvalili svoju robu. Građani uglavnom nisu obraćali pozornost na tu
monumentalnu građevinu koja je dominirala nebom. Njezina fasada im je zapadala za
oko i izazivala kod njih usputno zadovoljstvo samo kad bi je obasjale zrake sunca na
zalasku. Tada bi njen kolaž od arhitekture zablistao poput kaleidoskopa: štukature i
obojeno drvo dobivali su ružičaste nijanse; opeke su postajale krvave; željezne grede
bile su sjajne od bogate svjetlosti.
BilSantum ulica prolazila je ispod golemog uzdignutog luka koji je spajao glavno
tijelo Stanice sa Šiljkom. Stanica Perdido nije bila naime zasebna građevina. Njezini
rubovi bili su propusni. Kralježnice niskih tornjića spuštale su se s njezinih leđa u
grad i prerastale u krovove grubih i običnih kuća. Betonske ploče koje su je oblagale
poput krljušti postajale su sve zdepastije što su se više udaljavale od nje. Na kraju su
se sasvim iznenada pretvarale u ružne zidove kanala. Na mjestima gdje se pet
željezničkih pruga odmotavalo ispod velikih lukova i prolazilo duž krovova, stanične
opeke su ih nosile i okruživale, gradeći putanju iznad ulica. Građevine su se izlijevale
izvan svojih granica.
Sama ulica Perdido bila je dugačak i uzak prolaz koji se pod pravim kutom
odvajao od ulice BilSantum i nastavljao krivudati na istok, prema Vrtuljku. Nitko nije
znao zbog čega je nekada bila toliko važna da je Stanica dobila po njoj ime. Bila je
popločana kaldrmom, a i kuće u njoj, iako su bile u žalosnom stanju, nisu bile bijedne.
Prolaz je možda nekada označavao sjevernu granicu Stanice, ali već su je odavno
prešli. Stanični katovi i prostorije brzo su se proširili i premostili tu uličicu.
Preskočili su je bez po muke i raširili se poput plijesni preko krovova s druge
strane, preoblikovavši terasasta zdanja na sjeveru ulice BilSantum. Ulica Perdido je
na pojedinim mjestima bila otvorena. Poslije tih otvorenih poteza uslijedili bi
natkriveni. Nadstrešnice su bile od opeke, s izdubljenim nišama koje su krasile
gargojle ili od drvenih i željeznih rešetaka. Taj dio ulice Perdido, koji je bio u sjeni
donje strane staničnog trbuha, danonoćno je bio osvijetljen plinskim kandelabrima.
U ulici Perdido se i dalje stanovalo. Obitelji su ustajale svakog dana po mraku,
jer nadstrešnice nisu propuštale svjetlost, i pješice odlazile na posao, čas ulazeći u
sjenu, a čas izlazeći iz nje.
Često je odozgo odjekivao bat teških čizama. Pročelje Stanice i najveći dio
krova bili su pod stražom. Pripadnici privatnog osiguranja, strani vojnici i militia,
neki od njih u odorama a neki prerušeni, patrolirali su ispred pročelja i duž naizgled
planinskog krajolika od škriljca i gline, štiteći banke i radnje, ambasade i vladine
urede koji su se nalazili na raznim katovima. Išli su poput istraživača duž pažljivo
unaprijed utvrđenih ruta, obilazili zvonike, penjali se i spuštali spiralnim željeznim
stubištima, prolazili mimo tavanskih prozora i kroz skrivena dvorišta na krovovima,
putovali preko nižih nivoa krova stanice i gledali odozgo na trg, tajna mjesta i golemi
grad.
Međutim, dalje prema istoku, bliže stražnjem dijelu Stanice, koji je bio istočkan
stotinama trgovačkih ulaza i manjih zgrada, osiguranje bi skrenulo i njihov bi obilazak
postajao manje sustavan. Konstrukcija koja se ovdje uzdizala bila je mračnija. Za
vrijeme zalaska sunca bacala je veliku sjenu preko golemog otkosa Vrane.
Malo dalje od glavne zgrade, između ulice Perdido i stanice Vrtuljak, linija
Dexter je prolazila kroz splet starih ureda koje su još davno uništene u požaru.
Vatra nije oštetila građevinu, ali je otjerala u bankrot kompaniju koja je iz nje
poslovala. U čađavim prostorijama dugo nije boravio nitko osim skitnica kojima nije
smetao smrad ugljika koji se nije povukao ni poslije gotovo jednog desetljeća.
Nakon više od dva sata mučno sporog napredovanja, Isaac i Yagharek su konačno
stigli do te spaljene ljušture i zahvalno se spustili na pod. Oslobodili su Andreja,
ponovo mu vezali ruke i stopala i začepili mu usta prije nego što se probudio. Potom
su pojeli ono malo hrane što su imali i u tišini nastavili čekati.
Iako se još nije bilo smrklo, u njihovom zaklonu bilo je mračno, jer se nalazio u
sjeni stanice. Za nešto malo više od sata vremena spustit će se sumrak kojeg će u stopu
pratiti noć.
Tiho su razgovarali. Andrej se probudio i ponovo počeo ispuštati one svoje
zvuke. Dirljivo se osvrtao po prostoriji i preklinjao neka ga oslobode. Isaac je,
međutim, bio previše iscrpljen i jadan da bi osjećao krivnju dok je zurio u njega.
U sedam sati začuli su nekakvo komešanje ispred vrata na kojima su se od
vrućine bili stvorili mjehuri, komešanje koje je odmah nadjačalo uličnu buku u
predgrađu Vrane. Isaac je dohvatio kremenjaču i dao Yaghareku znak da šuti.
Bila je to iscrpljena i vrlo prljava Derkhan, lica umrljanog prašinom i
masnoćom. Zadržala je dah dok je prolazila kroz vrata i zatvarala ih za sobom, a onda
se oslonila o njih i zajecala. Prišla im je i najprije stisnula Isaacu ruku, a onda i
Yaghareku. Tiho su izmijenili pozdrave. "Mislim da netko motri na ovo mjesto",
odmah ih je obavijestila Derkhan. "Stoji ispod platnene nadstrešnice prodavaonice
duhana na suprotnoj strani ulice, onaj u zelenom ogrtaču. Ne mogu mu vidjeti lice."
Isaac i Yagharek su se ukočili. Garuda se došuljao do prozora zakovanog
daskama i provirio kroz rupu u drvetu. Zatim je osmotrio ulicu preko puta ruševine.
"Tamo nema nikoga", rekao je ravnodušno. Derkhan mu je prišla i zagledala se
kroz rupu.
"Možda i nije motrio" reče ona na kraju. "Ali osjećala bih se sigurnije kat ili dva
više, u slučaju da čujemo nekoga kako ulazi ovamo."
Sada su se mnogo lakše kretali, jer je Isaac mogao potjerati uplakanog Andreja
ispred sebe, priprijetivši mu pištoljem bez straha da bi ih netko mogao vidjeti.
Krenuli su uz stube ostavljajući tragove na pougljenjenoj površini.
Na najvišem katu nije bilo ni stakala ni drvenih okvira na prozorima, tako da su
mogli preko kratkog poteza crepova vidjeti nepravilni monolit Stanice. Pričekali su da
se nebo još više smrači pa je napokon, pri slabom sjaju narančastih plinskih
svjetiljaka, Yagharek izašao kroz prozor i gipko doskočio na mahovinom prekriven zid
s druge strane. Prevalio je metar i pol do sljemena krovova koje je spajalo gomilu
zgrada s linijom Dexter i stanicom Perdido. Uzdizala se na zapadu, onako važna i
golema, prošarana nepravilnim skupinama svjetala, poput zviježđa vezanog za tlo.
Yagharek je sada bio tek nejasna silueta na obzoru. Preletio je pogledom preko
predjela kojeg su sačinjavali dimnjaci i crepovi postavljeni pod kosim kutom. Nitko
nije motrio na njega. Okrenuo se prema neosvijetljenom prostoru i dao znak ostalima
da ga slijede.
Andrej je bio star i ukočen i nije mu bilo lako kretati se uskom stazom koju su
utabali. Niti je mogao skakati s visine od metar i pol kada je to bilo nužno. Isaac i
Derkhan su mu pomagali. Jedan bi ga podupirao ili čvrsto pridržavao, nježno mu ali
ujedno i sablasno pomažući, dok mu je drugi držao kremenjaču uperenu u glavu.
Odvezali su mu udove kako bi mogao hodati i penjati se, ali mu nisu iz usta
izvadili krpu koja je prigušila njegovo zapomaganje i jecaje.
Andrej je sav zbunjen i jadan posrtao poput duše u predvorju pakla. A svakim
korakom neumoljivo mu se približavao.
Njih četvoro kretali su se su kroz svijet krovova koji se protezao paralelno s
linijom Dexter. Kraj njih su u oba smjera prolazili željezni vlakovi, koji su u sumrak
iskašljavali velike oblake čađavog dima. Polako su napredovali prema Stanici ispred
njih.
Ubrzo se teren izmijenio kad su se oko njih počele pojavljivati više zgrade.
Morali su se pomagati rukama. Napredovali su kroz male sporedne betonske prolaze,
okružene zidovima s prozorima; saginjali su se prolazeći ispod golemih okruglih
prozora i morali su se penjati uz kratke ljestve koje su krivudale između glomaznih
tornjeva. Nisu više tražili krov stanice Perdido ispred sebe, nego iznad. Prešli su
nejasnu granicu gdje su završavale ulice s terasastim nizovima zgrada i gdje je
počinjalo podnožje Stanice.
Pokušali su izbjeći penjanje pa su puzeći zaobilazili ispupčenja od opeke koja su
sličila na iskešene zube i provlačili se kroz slučajne prolaze. Isaac se povremeno
nervozno osvrtao uokolo. Od blago izdignutih vrhova krovova i cijevi dimnjaka nisu s
desne strane mogli vidjeti pločnik ispod.
"Budite tihi i oprezni", prošaptao je. "Možda ima stražara."
Sa sjeveroistoka im se približavala ulica koja kao da je bila krivudavo
izdubljena u prostranoj silueti Stanice i napola prekrivena samom zgradom. Isaac je
pokazao prema njoj.
"Eno tamo", prošaptao je. "Ulica Perdido."
Slijedio je rukom njenu trasu. Malo dalje ju je presijecao Put Lubanje, duž kojeg
su se oni kretali.
"Na mjestu gdje se one sreću", ponovo je prošaptao. "Tamo nas trebaju pokupiti.
Yag... bi li ti pošao?"
 Garuda je pohitao prema stražnjem dijelu jedne visoke zgrade, nekoliko metara
ispred njih, duž čijeg zida su se hrđave stube koso spuštale do tla.
Isaac i Derkhan su polako nastavili dalje, nježno gurkajući Andreja svojim
pištoljima. Kada su stigli do raskrižja dvije ulice, umorno su sjeli i spremili se na
čekanje.
Isaac je podigao pogled prema nebu na kojem su samo još visoki oblaci hvatali
zrake sunca. Kad je spustio oči, dočekao su ga Andrejev preklinjući pogled i izborano
jadno staro lice. Po cijelom gradu počeli su se oglašavati zvukovi noći.
"Košmari još nisu počeli", promrmljao je Isaac. Pogledao je Derkhan i ispružio
ruku kao da očekuje kišu. "Ništa ne osjećam. Još nisu krenuli."
"Možda ližu rane", primijeti ona veselo. "Možda neće doći i ovo..." na trenutak
je pogledala Andreja, "... sve će ovo biti uzalud."
"Doći će", reče Isaac. "Obećavam ti." Nije želio govoriti o stvarima koje bi
mogle poći naopako. Nije želio priznati da postoji i ta mogućnost.
Neko vrijeme su šutjeli. Isaac i Derkhan u istom trenutku shvatiše da promatraju
Andreja. Disao je polako i šarao uokolo pogledom, gotovo paraliziran od straha.
Mogli bismo mu izvaditi krpu iz usta, pomisli Isaac, i on ne bi počeo vrištati... ali
mogao bi progovoriti... Ostavio mu je krpu u ustima.
U blizini se začulo nekakvo grebanje. Isaac i Derkhan smireno i brzo podigoše
pištolje. Iza crjepova se pojavila Yagharekova pernata glava i oni spustiše oružje.
Garuda se prebacio do njih preko popucalog dijela krova. Preko ramena je nosio
prebačen veliki namotaj kabela.
Isaac je ustao ako bi prihvatio garudu koji je teturao idući prema njima.
"Imaš ga!" zašištao je. "Čekali su!"
"Već su se počeli ljutiti", rekao je Yagharek. "Izašli su iz kanalizacije prije više
od sata: prestrašili su se da nas nisu uhvatili ili ubili. Ovo je sva žica koja je
preostala." Spustio je namotaj žice ispred njih. Ovaj namotaj je bio tanji od mnogih
drugih, samo petnaestak centimetara u promjeru i bio je izoliran tankom gumom.
Preostalo je dvadesetak metara žice.
Isaac je kleknuo kako bi je bolje pogledao. Derkhan je i dalje držala pištolj
uperen u uplašenog Andreja, koji je žmirkao piljeći u kabel.
"Je li spojen?" upitala je ona. "Radi li?"
"Ne znam", dahnuo je Isaac. "Nećemo znati dok ga ne uključim u krug." Podigao
je kabel. "Nadao sam se da će ga biti više" rekao je. "Nećemo stići ni blizu središta
stanice Perdido." Osvrnuo se i napućio usne. Nije bitno, pomislio je. Stanicu je
izabrao samo zato da bi imao što reći Vijeću, kako bi mogao izaći iz deponija i
udaljiti se od njega prije... izdaje. Ipak je shvatio da mu je žao što se ne mogu naći u
samom središtu stanice, kao da su njezine opeke posjedovale neku moć.
Pokazao je u pravcu jugoistoka, na malu padinu od kosih krovova s izravnatim
vrhom. Protezali su se poput preuveličanog stubišta od crjepova nad kojim se nadvio
golemi betonski zid pun mrlja. Malo uzvišenje od krovova uzdizalo se nekih dvanaest
metara iznad njih. Isaac se nadao da se završava ravnim platoom. Golemi betonski zid
u obliku slova L se i dalje protezao iznad platoa gotovo dvadeset metara, zagradujući
ga s dvije strane.
"Tamo", polako izgovori Isaac. "Tamo idemo."
 Pedeseto poglavlje

Dok su se penjali uz strme krovove, Isaac i njegovi drugovi su negdje na pola

puta nekoga uznemirili.
Iznenada su začuli dreku nekog pijanca. Isaac i Derkhan nervozno posegnuše za
pištoljima. Bio je to ipak samo odrpani pijanac koji ih je zaprepastio svojim
neljudskim skokom, poslije čega je odmaglio niz padinu od crjepova. Trake poderane
odjeće lepršale su za njim.
Nedugo poslije toga Isaac je odjednom svuda uokolo vidio stanovnike staničnih
krovova. Male vatre gorjele su po tajnim dvorištima i o njima su se brinule mračne i
gladne prilike. Ljudi su spavali po zakutcima pokraj starih šiljaka tornjeva. Bilo je to
alternativno i prorijeđeno društvo. Mala plemena brđana koja su pljačkala uokolo.
Sasvim drukčija ekologija.
Iznad glava ljudi s krovova, nabrekli zrakoplovi orali su nebo. Bučne
grabljivice. Prljave točkice svjetlosti i tame, koje su se nervozno kretale kroz oblak
noći.
Isaac je odahnuo kada je vidio da je vrh piramide od slojevitog škriljca bio
ravan i da je njegova površina iznosila otprilike tri četvorna metra. Bit će dovoljno.
Mahnuo je pištoljem, pokazavši tako Andreju da mora sjesti. Starac ga je poslušao i
lagano se skljokao u suprotni ugao. Sav se skupio i obgrlio koljena.
"Yag", pozva ga Isaac. "Ostani na straži, stari moj." Yagharek je spustio zadnje
namotaje kabla koje je bio podigao i onda stao stražariti na rubu malog otvorenog
prostora, promatrajući strminu velikog krova. Isaac je posrtao pod težinom vreće.
Spustio ju je i počeo vaditi opremu.
Tri kacige sa zrcalima, od kojih je jednu stavio na glavu. Derkhan je uzela
preostale dvije i jednu dala Yaghareku. Četiri analitička stroja veličine povećih
pisaćih strojeva. Dvije velike kimijsko-čudotvorne baterije. Još jednu bateriju koja je
bila povezana s metasatnim mehanizmom napravljenu prema dizajnu kepri. Nekoliko
spojnih žica. Dvije velike kacige za komunikatore, slične onoj koju je Konstrukt
Vijeće bio stavio na Isaacovu glavu kada je zarobio prvog moljca-gasitelja. Baklje.
Crni barut i streljivo. Gomila programskih kartica. Nekoliko transformatora i
čudotvornih konvertera. Bakrene i kositrene krugove za koje nitko nije znao čemu
služe. Male motore i dinama.
Svi dijelovi bili su ulubljeni, neravnih rubova, napukli i prljavi. Tužna gomila
koja ni na što nije sličila. Otpad. Isaac je čučnuo i počeo se pripremati.
Isaacova glava se njihala pod težinom kacige. Povezao je dva računska stroja u
snažnu mrežu. Zatim se bacio na mnogo teži posao, povezujući preostale otpatke u
koherentan krug.
Motori su bili spojeni na žice, a ove, pak, na veće analitičke strojeve. Zatim je
počeo čačkati po unutrašnjosti drugog stroja i provjeravati fina podešavanja. Unio je
izmjene u njegov energetski krug. Ventili u unutrašnjosti više nisu bili samo binarni
prekidači. Pažljivo ih je podesio na nejasno i sumnjivo, na te siva područja
matematike krize.
Gurnuo je male utikače u prijemnike i povezao stroj krize s dinamima i
transformatorima koji su konvertirali jedan oblik tajnovite energije u drugi. Zbrkan
krug proširio se na cijeli mali ravan prostor na krovu.
Zadnja stvar koju je izvukao iz vreće i povezao s rasprostrtim postrojenjem bila
je grubo zavarena kutija od crnog lima, otprilike veličine kutije za cipele. Podigao je
kraj kabela - proizvod mukotrpnog rada gomile gerilaca, koji se protezao do goleme
skrivene inteligencije na deponiju Sivokriva, udaljenom više od tri kilometra. Isaac je
vješto rastavio žice i povezao ih sa crnom kutijom. Pogledao je Derkhan, koja ga je
promatrala, držeći pištolj uperen u Andreja.
"To je prekidač", rekao je, "ventil kruga. Dopušta samo jednosmjerni protok.
Uskoro ću isključiti Vijeće iz ove gomile." Potapšao je razne dijelove stroja. Derkhan
je polako kimnula. Nebo se već gotovo potpuno smračilo. Isaac ju je pogledao i
stisnuo usne.
"Ne smijemo dopustiti toj jebenoj stvari da dobije pristup stroju krize. Moramo
se držati što dalje od njega", objasni on, povezujući različite komponente svojeg
stroja. "Sjećaš li se što nam je rekao - da je avatar samo truplo izvučeno iz rijeke.
Malo sutra! To tijelo je živo... bezumno je, to da, ali u njemu još kuca srce i pluća
udišu zrak. Konstrukt Vijeće je izvadio um tog čovjeka iz njegovog tijela dok je još
bio živ. U tome i jeste cijela stvar. Inače bi samo istrunuo.
Ne znam... možda se jednostavno žrtvovao neki od ludih pripadnika njegove
pastve, možda je to učinio dragovoljno. Ali možda i nije. Što god da je u pitanju,
Vijeće ne preza od toga da ubije ljudsko biće ili bilo koga drugog, ako mu je to... od
koristi. On ne zna za sažaljenje, on nema morala", nastavio je Isaac, čvrsto pritisnuvši
komad metala koji mu se opirao. "On je samo računalna inteligencija. Trošak i
dobitak. On pokušava sebe... maksimalizirati. Učinit će sve što mora - lagat će nam,
ubit će - ne bi li povećao vlastitu moć."
Isaac je na trenutak zašutio i pogledao Derkhan.
"Znaš", rekao je blago, "zbog toga on želi stroj krize. Uporno je tražio da mu ga
predam. To me je natjeralo da se zamislim. Zbog toga sam stavio ovo." Potapšao je
jedan prekidač. "Da sam Vijeće izravno povezao s ovim, možda bi on uspio ostvariti
povratnu spregu sa strojem krize i zadobio kontrolu nad njim. On ne zna da ja ovo
koristim, i zato je jedva čekao da bude povezan. On ne zna kako bi napravio vlastiti
stroj: možeš se slobodno kladiti u Klepetalovu guzicu da je zbog toga toliko
zainteresiran za nas.
Di, Yag, znate li vi što je ova stroj u stanju učiniti? Razumije se, ovo je samo
prototip... ali ako bude radio onako kako bi trebao raditi, ako biste prodrli u njegovu
bit, vidjeli plan, napravili bolji stroj, riješili neke probleme... znate li što ovo može
učiniti? Bilo što."
Neko vrijeme je šutio, pokrećući samo ruke kojima je povezivao žice. "Kriza ima
svuda, i ako je stroj u stanju detektirati polje, isisati ga i usmjeriti... onda može učiniti
bilo što. Mene koči sva ta matematika. Morate u matematičkim terminima izraziti što
želite da stroj učini. Za to služe programske kartice. Cijeli prokleti mozak Vijeća
izražava se matematički. Ako bi se to kopile povezalo sa strojem krize, njegovi
sljedbenici ne bi više bili ludi. Jeste li znali da ga oni nazivaju strojem-Bogom...?
Da... tada bi bili u pravu."
Svi troje su šutjeli. Andrej je šarao pogledom s jedne strane na drugu, ne
shvaćajući ni jednu jedinu riječ.
Isaac je šutio i radio. Pokušao je zamisliti kako bi izgledao grad kad bi ga
podjarmio Konstrukt Vijeće. Razmišljao je o tome što bi se dogodilo da se Vijeće
poveže s malim strojem krize i počne graditi sve složenije strojeve, da ih povezuje sa
svojim vlastitim tkanjem i napaja vlastitom čudotvornom, eliktro-kimijskom i parnom
energijom. Čudovišni ventili koji bubnjaju u dubinama deponija nagone tkanje
stvarnosti da se povije i krvari istom lakoćom kao i Tkalčevi prelci, oslanjaju se na
onu neizmjernu, hladnu inteligenciju, čistu svjesnu proračunatost.
Podešavao je ventil kruga. Nježno ga je prodrmao i pomolio se da njegovi
mehanizmi prorade.
Isaac je uzdahnuo i izvadio gomilu programskih kartica koje je Vijeće isprintalo.
Sve su bile označene nevještim otkucanim pismom Vijeća. Isaac upitno podiže pogled.
"Još nema deset, zar ne?" upita on. Derkhan odmahne glavom. "U zraku se još
ništa ne osjeća, je li tako? Moljci još nisu izašli. Potrudimo se da budemo spremni
kad polete."
Spustio je pogled i povukao polugu dvije kimijske baterije. Reagensi u njima su
se pomiješali. Nešto je tiho počelo ključati, a kad je potekla struja iznenada se oglasio
zbor tandrkavih ventila i lajanje izlazne energije. Sklepano postrojenje na krovu se
probudilo i proradilo.
Stroj krize je zazujao.
"Samo tek proračunava", nervozno im je rekao Isaac, kada su ga Derkhan i
Yagharek pogledali. "Još nije počeo obrađivati podatke. Upravo mu dajem upute."
Isaac je počeo pažljivo ubacivati programske kartice u razne analitičke strojeve
pred sobom. Većina ih je završila u samom stroju krize, ali su neke stigle i do
pomoćnih računskih krugova povezanih malim namotajima žice. Isaac je svaku karticu
provjerio, usporedio je sa svojim bilješkama, i prije nego što bi je ubacio u neki od
ulaza, obavio bi na brzinu neke izračune.
Strojevi su tandrkali dok su fini zupci njihovih zupčanika klizili preko kartica i
upadali u pažljivo izbušene rupe, učitavajući u svoje analogne mozgove upute,
naredbe i informacije. Isaac nije žurio, uvijek je pričekao da osjeti jedno klik, što je
bio znak da je obrada podataka uspješno obavljena i tek tada bi izvadio karticu i
ubacio sljedeću.
Vodio je bilješke i nečitko je samom sebi ispisivao nerazumljive poruke po
rubovima papira. Užurbano je disao.
Iznenada, počela je padati kiša. Trome, krupne kapi lijeno su padale i
rasprskavale se, guste i tople poput gnoja. Ljepljivi kišni oblaci još su više ubrzali
spuštanje noći. Isaac se žurio da završi posao. Odjednom mu se učinilo da su mu prsti
previše krupni i osjetio se krajnje idiotski.
Kao da ih je nešto usporavalo. Nekakva težina pritiskala im je duh i počela im se
uvlačiti u kosti. Prožimali su ih nelagodnost, strah i nazočnost nečeg skrivenog što je
naizgled nadiralo iznutra, poput oblaka tinte koji se širi iz dubina uma.
"Isaac, požuri. Počinje", reče mu Derkhan isprekidanim glasom.
Jato košmarnih osjećaja pridružilo se kišnim kapima koje su bubnjale po njima.
"Izašli su i poletjeli", sva užasnuta izjavila je Derkhan. "Krenuli su u lov. U zraku
su. Požuri, moraš požuriti..."
Isaac je samo kimnuo ništa ne rekavši i nastavio obavljati započeti posao. Zatim
je počeo odmahivati glavom kao da će na taj način rastjerati grozan strah koji je
polegao po njemu. Gdje li je sad taj jebeni Tkalac? razmišljao je.
"Neko nas odozdo promatra", iznenada objavi Yagharek, "nekakva skitnica koja
nije pobjegla. Stoji nepokretno."
Isaac ponovo podiže pogled, ali odmah potom svu svoju pozornost posveti
onome na čemu je radio.
"Uzmi moj pištolj, eno ga tamo", zašištao je. "Ako pođe prema nama, ispali hitac
upozorenja. Nadamo se da će ga to ohladiti." Njegove ruke su nastavile spajati i
programirati. Udarao je po tipkama s brojevima i mučio se da ugura u proreze grubo
isječene kartice. "Još samo malo", promrmljao je, "samo malo."
Osjećaj da ih noć pritišće bio je sve jači. Znali su da im prijete noćne more.
"Isaac..." siknula je Derkhan. Andrej je od straha i iscrpljenosti zapao u neku
vrstu polusna. Stenjao je i bacakao se, te otvarao i zatvarao oči kojima očigledno ništa
nije vidio.
"Gotovo!" izjavio je Isaac i udaljio se za korak od svojeg djela.
Na trenutak je zavladala tišina. Isaacova sreća zbog uspješno i na vrijeme
završenog posla brzo je nestala.
"Potreban nam je Tkalac!" izjavio je. "Trebao je... rekao je da će biti ovdje! Ne
možemo ništa početi bez njega..."
 Nije im preostalo ništa drugo nego čekati.
Odvratan zadah izopačenih snoviđenja postajao je sve jači i jači. S raznih mjesta
po gradu odzvanjali su kratki krici uspavanih paćenika koji su vikali iz straha ili
prkosa. Kiša je padala sve jače i ubrzo su pločnici postali skliski. Isaac je masnom
vrećom bezuspješno pokušao zaštiti razne dijelove stroja krize. Nervozno ga je
pomicao, trudeći se da svoj izum spasi od vode.
Yagharek je promatrao sjajne krovove. Kad mu je glava postala prepuna
zastrašujućih snova i kad je počeo strahovati od onoga što bi mogao vidjeti, okrenuo
se na petama i zagledao u zrcala na kacigi. Nije ispuštao iz vida nejasnu, nepokretnu
spodobu ispod.
Isaac i Derkhan odvukoše Andreja malo bliže rubu (I ovog puta su to učinili s
istom onom prijetvornom nježnošću, kao da im je stalo do njega). Derkhan ga je
držala na nišanu sve dok mu Isaac nije ponovo vezao ruke i noge i pričvrstio mu jednu
od kaciga komunikatora na glavu. Pritom niti jednom nije pogledao Andrejevo lice.
Kaciga je bila prilagođena. Jednako kao i njezin ljevkasti izlaz na vrhu, i ovaj je
imao tri ulazne utičnice. Jedna ga je spajala s drugom kacigom. Druga je preko
nekoliko svežnjeva žica bila povezana s mozgovima za računanje i generatorima stroja
krize.
Isaac je obrisao prljavu kišu s trećeg spoja i gurnuo u njega debelu žicu koja se
protezala iz crnog prekidača kruga, za kojeg je bio spojen masivni kabel što se pružao
sve od Konstrukta Vijeća, južno od rijeke. Na taj način je osigurao dotok struje iz
analitičkog mozga Vijeća preko jednosmjerne sklopke u Andrejevu kacigu.
"Tako, tako" napeto je ponavljao Isaac. "Sada nam je samo još potreban jebeni
Tkalac."
Prošlo je još pola mokrih sata i sve gušćih košmara prije nego što su se
dimenzije na krovu uzburkale, počele se ubrzano ljuštiti, i prije nego što se začuo
pijevni monolog Tkalaca.
... KADA SMO TI I JA POBIJEDILI DEBELI PROSTORNI LIJEVAK GRUDA
U SREDIŠTU GRADOMREŽE VIDI NAS KAKO ČAVRLJAMO... oglasi se u
lubanjama svih njih taj nezemaljski glas, i veliki pauk s lakoćom istupi iz kovrčavih
nabora u zraku. Zatim se plešući uputio prema njima. U usporedbi s njegovim sjajnim
tijelom, oni su izgledali kao patuljci. Isaac je glasno udahnuo zrak, i kratko zastenjao
od olakšanja. Um mu je podrhtavao od strahopoštovanja i užasa kojeg je Tkalac
prouzročio.
"Tkalče!" povikao je. "Pomogni nam sad!" Pružio je drugu komunikatorsku
kacigu toj nevjerojatnoj nazočnosti.
Andrej je podigao pogled i počeo se u strahu povlačiti. Iskolačio je oči i
povratio u masku. Iako vezan, počeo se, potaknut užasnim neljudskim strahom,
migoljiti i povlačiti prema rubu krova, grčeći i opuštajući tijelo.
 Derkhan ga je zaustavila i čvrsto uhvatila. Prestao se obazirati na njezin pištolj,
jer su njegove oči sada vidjele samo golemog pauka koji se nadvio nad njim, zurio u
njega s velike visine i kretao se lagano i zloslutno. Derkhan uopće nije bilo teško
držati ga. Njegovi gotovo nepostojeći mišići beznadno su se grčili i uvijali. Dovukla
ga je natrag, ali ga nije pustila.
Isaac nije gledao u njih. Samo je preklinjući pružio kacigu Tkalcu.
"Moraš to staviti", rekao je. "Stavi je odmah! Možemo ih sve srediti. Rekao si da
ćeš nam pomoći... zakrpati mrežu... molim te."
Kiša je bubnjala po Tkalčevoj tvrdoj koži. Otprilike svake sekunde pogodile bi
je jedna ili dvije slučajne kapi koje bi zacvrčale i isparile. Tkalac je kao i uvijek do
sada nastavio govoriti nečujnim šapatom, kojeg Isaac, Derkhan i Yagharek nisu
razumjeli.
Ispružio je svoje glatke ljudske ruke i stavio kacigu na glavu sastavljenu iz
segmenata.
Iscrpljenog Isaaca proželo je olakšanje i on na trenutak sklopi oči, a onda ih opet
otvori.
"Nemoj je skidati!" prosiktao je. "Pričvrsti je!"
Tkalac to i učini prstima koji su se pokretali elegantnošću uspješnog krojača.
... HOĆEŠ ŠKAKLJATI I PREVARITI... trabunjao je on... DOK SITNE MISLI
KAPLJU KROZ BLJUZGAVI METAL I PRETVARAJU U BLATO MOJ GNJEV
BEZBROJ MOJIH OGLEDALA RASPRSKAVA MJEHURIĆE MOZAKVALOBLIKA
I TKAJU PLANOVE U NEDOGLED I SAMO NAPRIJED GOSPODARU MOJ
PREPREDENI MAJSTORE... i dok je Tkalac pjevušio nerazumljive, snovolike
objave, Isaac spazi da je pričvrstio i posljednju traku ispod svojih zastrašujućih
čeljusti. On je tada pritisnuo prekidače koji su otvarali ventile na Andrejevoj kacigi i
povukao niz poluga, uključivši na najjače obradu podataka u analitičkim računalima i
stroju krize; nakon toga se odmaknuo.
Nevjerojatne struje su potekle kroz postrojenje koja je stajalo pred njima.
U jednom trenutku sve kao da je bilo stalo, čak i kiša.
Na spojevima su počele frcati iskre raznih i neobičnih boja.
Snažni udar energije iznenada ukoči Andrejevo tijelo. Na trenutak ga je obavila
nestabilna korona. Lice mu se zacaklilo od zaprepaštenja i boli.
Isaac, Derkhan i Yagharek su ga ukočeno promatrali.
Baterije su upućivale velike snopove naelektriziranih čestica kroz složeni krug,
protoci energije i obrađenih naređenja djelovali su jedni na druge u složenim
povratnim vezama. Bila je to beskrajno brza drama koja se odigravala na
femtoskopskom nivou.
Komunikatorska kaciga počela je obavljati svoju zadaću: usisavala je lučenja
Andrejevog uma i pojačavala ih stvarajući tok čudotvorstava i valovitih oblika. Jurila
su brzinom svjetlosti kroz krug u pravcu naopako okrenutog lijevka koji bi ih bešumno
raspršio po eteru.
Ali bila su skrenuta.
Bila su obrađena, pročitana i pretvorena u matematiku, zahvaljujući propisanom
bubnjanju sićušnih ventila i prekidača.
Beskrajno kratak trenutak kasnije, još dva toka energije jurnuše u krug. Prvi je
bio onaj kojeg je emitirao Tkalac kroz kacigu na svojoj glavi. Djelić sekunde kasnije,
pristigla je i struja iz Konstrukta Vijeća, iskreći kroz kabel koji se protezao iz
deponija u Sivokrivu. Krivudavo je suknula kroz ulice da bi na kraju stigla do
Andrejeve kacige.
Isaac je vidio kako moljci-gasitelji na slijepo sline i odmotavaju jezike,
dodirujući Tkalčevo tijelo. Vidio ih je zbunjene, ali ne i site.
Shvatio je da je cijelo Tkalčevo tijelo emitiralo mentalne valove, ali su se oni
razlikovali od moždanih valova ostalih razumnih vrsta. Moljci-gasitelji su požudno
laptali i upijali okus... ali ne i bit.
Tkalac je razmišljao u neprekidnom, neshvatljivom, kotrljajućem toku svijesti.
Tkalčev um nije bio slojevit, nije postojao ego koji bi kontrolirao niže funkcije, niti
životinjski korteks koji bi prizemljio um. Tkalac noću nije sanjao, on nije dobivao
skrivene poruke iz tajnih zakutaka uma, kod njega nije dolazilo do mentalnog
pražnjenja narasle gomile smeća koje bi nagovijestilo uređenu svijest. Kod Tkalca su
snovi i svijest bili jedno te isto. Tkalac je sanjao da je u svjesnom stanju, a svjesno
stanje u kojem se on nalazio bilo je njegov san, beskrajna neuhvatljiva mješavina
slika, želja, spoznaja i osjećaja.
Za moljce-gasitelje je to predstavljalo talog pjenušave tekućine. Bilo je to
opojno i veličanstveno, ali bez organiziranog načela, bez podsloja. Bez supstance. To
nisu bili snovi kojima su se oni mogli hraniti.
Priliv i dotok Tkalčeve svijesti navirali su kroz žice u složene strojeve.
Neposredno iza njih pristigla je bujica čestica iz mozga Konstrukta Vijeća.
Konstrukt Vijeće razmišljao je ledenom preciznošću koja je bila u krajnjoj
suprotnosti s anarhičnim virusnim naletom koji ga je iznjedrio. Pojmovi su bili
svedeni na niz uključivanja i isključivanja, bezdušni solipsizam koji je obrađivao
informacije ne komplicirajući to skrivenim željama ili strašću. Sve se svodilo na volju
da postoji i povećava se, lišenu svake psihologije. Predstavljao je um sklon
razmatranju, koji je pritom bio beskrajno i neselektivno okrutan.
On je za moljce-gasitelje bio nevidljiv, predstavljao je misao bez podsvijesti. Za
njih je to bilo meso lišeno svakog okusa ili mirisa. Njegove misli nisu bile kalorične i
oni njima nisu mogli utoliti glad. Podsjećale su ih na pepeo.
Um Vijeća izlio se u stroj - u trenutku kada su naredbe bile poslane s deponija
preko žica i kada je Konstrukt htio usisati povratne informacije i steći kontrolu nad
strojem došlo je do velike aktivnosti. Međutim, prekidač kruga bio je dobar. Protok
čestica bio je moguć samo u jednom smjeru.
Asimilirala ga je analitička sprava dok je kroz nju prolazio. Ustanovljen je niz
parametara. Kroz ventile su kapale složene upute.
U sedmini sekunde otpočeo je brzi niz obrade podataka. Sprava je ispitala oblik
prvog ulaznog toka x, Andrejev mentalni potpis.
Dvije naredbe koja su potom uslijedile, istovremeno su zveckajući stigle niz
cijevi. Modeliraj oblik ulaznih podataka y, glasila je jedna i sprave su napravile
kartu Tkalčeve nevjerojatne mentalne struje; Modeliraj oblik ulaznih podataka z, i
one su obavile isto to s neizmjernim i snažnim moždanim valovima Konstrukta Vijeća.
Analitičke sprave izvršile su faktorizaciju skale ulaza i usredotočile se na paradigme,
na oblike.
Dvije linije programiranja spojile su u treću naredbu: Pomnoži valni oblik ulaza
x s ulazima y i z.
Naredbe su bile nevjerojatno složene. Oslanjale su se na napredna računala koja
je osigurao Konstrukt Vijeće preko programskih kartica.
Matematičko-analitičke karte uma - čak i ovako pojednostavljene i nesavršene,
manjkave kakve su neizbježno bile - postale su obrasci. Sve tri su međusobno
uspoređene.
Andrejev um, kao i um svakog ljudskog bića pri zdravoj pameti, svakog
vodijanoja pri zdravoj pameti, kaktusovca ili bilo kojeg razumnog bića, predstavljao
je dijalektičku jedinicu svijesti ili podsvijesti koja se cijelo vrijeme grčila, zatvarala i
usmjeravala snove i želje, ponavljajući iznova stvarala podsvjesno pomoću
kontradiktornog, racionalno-kapricioznog ega. I vice versa. Dolazilo je do interakcije
razina svijesti, pri čemu je nastajala nestabilna i stalno obnavljajuća cjelina.
Andrejev um razlikovao se od hladnog logičnog zaključivanja Vijeća, kao i od
poetske san-svijesti Tkalca.
Sprave su zabilježile da se x razlikuje od y i z.
Međutim, analitičke sprave su izračunale da je x, koje se sastoji od temeljnog
uzorka i podsvjesnog toka, proračunate racionalnosti i impulzivne proizvoljnosti,
samomaksimirajućih analiza i emotivnih naboja, da je to x jednako y plus z.
Čudotvorno-psihički motori izvršavali su naredbe. Kombinirali su y i z. Stvorili
su duplikat valova x i uputili ga kroz izlaz na Andrejevoj kacigi.
Tokovi naelektriziranih čestica koji su se iz Vijeća i Tkalca slijevali u kacigu bili
su spajani u jednu jedinu nepreglednu baru. Snovi Tkalaca i proračuni Vijeća bili su
pomiješani kako bi oponašali podsvijest i svijest, rad ljudskog mozga. Novi sastojci
bili su golem red veličine, moćniji od Andrejevih slabih emanacija. Ova neizmjerno
velika energija nije oslabila ni kad je nova, golema struja suknula k raširenoj trubi
usmjerenoj prema nebu.
 Prošlo je tek nešto više od trećine sekunde od oživljavanja analitičkih krugova.
Kada je golemi kombinirani protok y+z jurnuo k lijevku, bio je ispunjen novi niz
uvjeta. I sada je sam stroj krize oživio. Koristio je nestabilne kategorije matematike
krize, koje su predstavljale kako uvjerljivu viziju tako i objektivnu kategorizaciju.
Njezina deduktivna metoda bila je holistička, sumirajuća i nestalna.
Kad su lučenja iz Vijeća i Tkalca zauzela mjesto Andrejevog odljeva, u stroj
krize pohranjene su iste informacije kao i u prvobitne procesore. On je vrlo brzo
procijenio izračune koji su obavljeni i ispitao novi tok. Njegova složena umjetna
inteligencija odmah je uočila veliku anomaliju. Nešto što strogo aritmetičke funkcije
drugih sprava nikada ne bi otkrile.
Oblik protoka podataka koji je bio analiziran nije bio samo zbroj njegovih
sastavnih dijelova.
y i z bijahu ujedinjene povezane cjeline. A što je bilo još važnije, isto se
dogodilo i s x, s Andrejevim umom, referentnom točkom cijelog modela. Postao je
integral svakog pojedinačnog oblika koji je ulazio u sastav ukupnosti.
Slojevi svijesti u x-u ovisili su od svih drugih, predstavljali su međusobno
povezane zupčanike motora samodovoljne svijesti. To se aritmetički moglo izraziti
kao racionalizam plus snovi jednako je cjelina, čiji se sastavni dijelovi ne mogu
rasplesti.
y i z nisu bili ni upola dovršeni modeli x-a. Oni su se kvalitativno razlikovali.
Sprava je primjenjivala neumoljivu logiku krize na prvobitnu operaciju.
Matematička naredba stvorila je savršenu aritmetičku analogiju izvornog koda iz
sasvim različitog materijala, a ta analogija bila je istovremeno i identična s
originalom kojeg je oponašala i radikalno različita od njega.
Tri petine sekunde nakon početka rada, stroj krize je istodobno došao do dva
zaključka: x = y+z; i x ≠ y+z.
Izvedena operacija bila je krajnje nestabilna. Bila je paradoksalna, neodrživa,
pravi primjer logike koja samu sebe uništava.
Proces je bio, od prvih principa analize, modeliranja i konverzije, opterećen
krizom.
Istog trenutka, otkriven je golem izvor energije krize. Stvaranje krize ga je
oslobodilo i omogućilo njegovo isisavanje: metafizički klipovi su se spuštali i
podizali izbacujući kontrolirane mlazove inače neuhvatljive energije kroz pojačivače i
transformatore. Pomoćni dijelovi analitičkih krugova su se ljuljali i tresli. Motor krize
počeo se okretati poput dinama. Pucketao je od energije i izbacivao složene naboje
kvazinapona.
Kroz unutrašnjost stroja krize počela je odzvanjati posljednja naredba u
binarnom obliku. Prevedena u riječi, glasila bi: Usmjeri energiju i pojačaj izlaz.
Nešto manje od jedne sekunde od trenutka kad je struja potekla žicama i
mehanizmima, iz Andrejeve kacige šiknuo je nemoguć i paradoksalan nabujali tok
spojenih svijesti, kombinirani tok Tkalca i Vijeća.
Njegove skrenute emanacije vrludale su se u petlji referencijalne povratne veze,
neprekidno provjeravane i uspoređivane s tokom y+z analogijom i strojem krize.
Kako nije dolazilo do njihovog izlijevanja, počele su curiti na spojevima, u neobičnim
malim lukovima čudotvorne plazme. Nevidljivo su kapale preko Andrejevog
izobličenog lica, miješajući se sa ispljunutim viškom iz emisije Tkalac/ Vijeće.
Glavni agregat te goleme i nestabilne stvorene svijesti ispuštao je snažne
mlazove s oboda kacige. Sve veći stup mentalnih valova i čestica prelijevao se preko
stanice i zadržavao u zraku iznad nje. Bio je nevidljiv, ali su ga Isaac, Derkhan i
Yagharek mogli osjetiti kao peckanje na koži i kao šesto i sedmo čulo. Prigušeno je
odzvanjao poput psihičkog zujanja.
Andrej se trzao i grčio od siline procesa koji ga je potresao. Usta su mu se
pomicala. Derkhan je skrenula pogled: osjećala se krivom i prizor joj se zgadio.
Tkalac je plesao naprijed-natrag na stopalima oštrim kao šilo. Tiho je nešto
blebetao i lupkao po kacigi.
"Mamac..." doviknuo je oštro Yagharek i maknuo se od protoka energije.
"Tek je počelo", dovikne mu Isaac, nadjačavši kišu.
Stroj krize je zujao i zagrijavao se, usisavajući goleme resurse koji su iz trenutka
u trenutak postajali sve veći. Slao je valove transformirajuće struje kroz dobro
izolirane kablove prema Andreju, koji se kotrljao, grčio pa istezao u užasu i bolu.
Stroj je uzimao energiju iz nestabilne situacije i usmjeravao je, izvršavajući
upute. Zatim ju je izlijevao u obliku koji se mogao mijenjati prema toku
Tkalac/Vijeće. Pojačavao ju je. Povećao je njezin vršni nivo, opseg i snagu. A onda bi
je ponovo pojačao.
Počeo je stvarati petlju pozitivne povratne veze. Umjetni tok je bio pojačan; i
kao što bi to bio slučaj s kakvom golemom utvrđenom kulom na klimavim temeljima,
povećanje mase učinilo ga je samo još nesigurnijim. Njegova paradoksalna ontologija
postajala je sve nestabilnijom što je tok bivao jači. A kriza sve izraženija.
Eksponencijalno je rasla i transformacijska snaga stroja; podupirao je mentalni tok;
kriza se stalno produbljivala...
Peckanje po koži, koje je Isaac osjećao, postajalo je sve gore. Imao je osjećaj da
mu u glavi odzvanja jedna jedina nota; zavijanje koje postaje sve prodornije, kao da
se nešto u njegovoj blizini sve brže i brže okreće, potpuno izvan njegovog nadzora.
Trgnuo se.
... PLEMENITI BOLU I MILOSTI BLJUZGAVICA JE SVE VEĆA IMAJ NA
UMU ALI UM NIJE UM... i dalje je mrmljao Tkalac... JEDNO U JEDNO NEĆE
MOĆI ALI ZATO HOĆE JEDNO I DVA ODJEDNOM MI POBIJEDILI KAKO
POBIJEDILI KAKO DIVNO...
 Dok se Andrej kotrljao na tamnoj kiši kao da ga je netko stavio na muke, energija
koja je kroz njegovu glavu pretjecala prema nebu postajala je sve jača i jača. Rasla je
zastrašujućim, geometrijskim tempom. Nije se mogla vidjeti, ali se dala osjetiti: Isaac,
Derkhan i Yagharek su se udaljili od jadnika koji se grčio onoliko koliko im je to mali
prostor dopuštao. Pore su im se otvarale i zatvarale, a dlake, ili Yaghareku perje, im
se kostriješile.
Petlja krize nije posustajala i lučenje se povećavalo. Na kraju je postalo gotovo
vidljivo, postalo je treperavi stup uznemirenog etera visok sedamdesetak metara, kroz
koji se otklanjala svjetlost sa zvijezda i zrakoplova nesigurno ili treperavo prolazila
kroz njega, dok se on, poput nevidljivog inferna, nadvio nad grad.
Isaac je imao dojam da mu desni trule, a zubi pokušavaju pobjeći iz čeljusti.
Tkalac je nastavio oduševljeno plesati.
Golemi mamac bačen je u eter. Bio je to neizmjerni stup energije koji je rastao
neviđenom brzinom, tobožnja svijest, karta krivotvorenog uma koja se nadimala i
debljala zastrašujućom brzinom, ujedno nemoguća i sveprisutna, nagovještaj
nepostojećeg boga.
Više od devet stotina najboljih komunikatora i čudotvoraca širom Novog
Krobuzona, na trenutak je zastalo i pogledalo u pravcu Vrane, zbunjeno praveći
grimase, jer nisu znali što ih je to uznemirilo. Oni najosjetljiviji uhvatili su se za glave
i počeli jaukati zbog neobjašnjivih bolova.
Njih dvije stotine i sedam počelo je trabunjati, izgovarati besmislene
kombinacije numeroloških šifri i raspjevane stihove. Stotinu pedeset pet počelo je
obilato krvariti iz nosa, dvojica čak nisu uspjela zaustaviti krvarenje i ono je za njih
pogubno završilo.
Svih jedanaest, koji su radili za vladu, izletjelo je iz radionice na vrhu Šiljka i
potrčalo prema uredu ministrice Stem-Fulcher, bezuspješno pritišćući maramice i
tkanine na nosove i uši ne bi li zaustavili krvarenje.
"Stanica Perdido!" To je bilo sve što su uspjeli izgovoriti. Ponavljali su to
nekoliko minuta, poput idiota, pred državnom tajnicom i gradonačelnikom koji je bio s
njom. Frustrirano su ih tresli i krivili usta u potrazi za drugim riječima, dok su bljuvali
krv po besprijekornoj odjeći svojih pretpostavljenih.
"Stanica Perdido!"
Jedno zamršeno tijelo kretalo se daleko iznad praznih ulica Hnuma; drugo je
lagano preletjelo iznad kula hrama u Katran Klinu; treće je slijedilo tok rijeke do
Jaukbrijega, a četvrto jurilo raširenih krila iznad sirotinjske četvrti Okamine.
Moljci-gasitelji su tragali za plijenom, mlitavo zamahujući krilima i slineći.
Bili su gladni, jedva su čekali da se počaste i pripreme svoje tijela za novo
parenje. Morali su krenuti u lov.
Međutim, sva četvorica su iznenada i istodobno, na istovjetan način - iako su ih
dijelili kilometri i iako su se nalazili u različitim dijelovima grada - okrenula glave u
letu.
Zamahnuli su još jednom svojim kompliciranim krilima i počeli usporavati. Na
kraju su se gotovo umirili u zraku. Četiri slinava jezika pohotljivo su laptala zrak.
A u daljini, iznad linije nebodera koji su svjetlucali poput bezbrojnih grotla
prljave svjetlosti, s ruba središnje masivne zgrade, podigao se nekakav stup. Dok su
oni lizali, kušali i mirisali, on je sve više i više rastao. Mahnito su zalepetali krilima
kada ih je zapahnuo nalet okusa i nevjerojatno sočan vonj te uzavrele stvari koja se
kovitlala kroz eter.
Ostali gradski mirisi i ukusi raspršili su se i nestali. Neobični trag okusa je
nevjerojatnom brzinom udvostručio svoju jačinu, zapahnuo moljce-gasitelje i natjerao
ih da polude.
Jedan za drugim počeli su emitirati zvuke pohlepnog zaprepaštenja i
oduševljenja. Više ni na što drugo nisu mogli misliti osim na glad.
Četiri izgladnjela, radosna i moćna tijela krenula su, mahnito mašući krilima,
prema istoj točki iz četiri suprotna dijela grada; obrušili su se iz visine, odlučni da se
najedu.
Na maloj konzoli zatreperile su slabašna svjetla. Isaac je prišao pogrbljenih
leđa, kao da će na taj način izbjeći kljun energije koja je istjecala iz Andrejeve
lubanje. Starac je slinio i grčio se na tlu.
Trudio se ne gledati u ispruženog Andreja. Pažljivo se zagledao u konzolu i
pokušao dokučiti smisao tog plesa dioda.
"Mislim da se tu radi o Konstruktu Vijeće", doviknuo je ostalima, nadjačavši
bubnjanje kiše. "Šalje upute koje bi mu trebale omogućiti da zaobiđe vatreni zid, ali
mislim da mu to neće uspjeti. Ovo je za njega previše jednostavno", rekao je i
potapšao ventil kruga. "Ovdje nema ničega nad čim bi on mogao zadobiti nadzor."
Samo žice i prekidač.
Zatim podiže pogled.
Tkalac nije obraćao pažnju ni na njega ni na ostale. Bubnjao je svojim malim
prstićima u kompliciranom ritmu po skliskom betonu. Govorio je tako tiho da je bilo
nemoguće razabrati njegove riječi.
Derkhan je iscrpljeno i s gađenjem zurila u Andreja. Lagano je trzala glavu
naprijed-natrag, kao da je zapljuskuju valovi. Usta su joj se pomicala. Govorila je
nešto u sebi. Nemoj umrijeti, pomisli Isaac sa žarom, dok je zurio u onemoćalog
starca čije tijelo se grčilo zbog potresa izazvanih bizarnom povratnom vezom, ne
smiješ još umrijeti, moraš izdržati.
Yagharek je nepokretno stajao. Iznenada je pokazao gore, na udaljeni dio neba.
"Promijenili su kurs", oštro je primijetio. Isaac je podigao pogled i vidio je što
mu Yagharek pokazuje.
 Vrlo daleko, na pola puta do ruba grada, tri zrakoplova promijenila su smjer leta.
Ljudske oči su ih jedva mogle vidjeti, jer su za njih bili samo malo tamnije mrlje na
noćnom nebu, mrlje koje su se isticale samo svojim navigacijskim svjetlima.
Međutim, bilo je sasvim očito da više ne lete nasumice. Sva tri su se zaputila k stanici
Perdido.
"Krenuli su ovamo", rekao je Isaac. Nije se prestrašio, samo je postao napet i
nekako čudno tužan. "Dolaze. Božjemupljuvačke i sranja! Imamo na raspolaganju još
deset, petnaest minuta prije nego što stignu ovamo. Preostaje nam samo nada da će
moljci biti brži."
"Ne. Ne." Yagharek je počeo mahnito odmahivati glavom. Zatim ju je nakrivio na
jednu stranu. Davao im je rukama znak neka zašute. Isaac i Derkhan su se sledili.
Tkalac je nastavio svoj suludi monolog, ali mnogo tiše nego do tada. Isaac se molio
da mu ne postane dosadno i ne nestane. U tom slučaju bi sve ovo, konstruirani um,
kriza, prestalo postojati.
Zrak oko svih njih se valjao i parao kao izmučena koža, dok se ta nezamisliva i
nabubrena energija nastavljala povećavati.
Yagharek je osluškivao kroz bubnjanje kiše.
"Približavaju se neki ljudi", rekao je brzo, "preko krova." Uvježbanim pokretom
izvadio je bič zataknut za opasač. Dugački nož kao da mu se sam stvorio u lijevoj
šaci. Presijavao se na odbijenoj natrijskoj svjetlosti. Ponovo je postao ratnik i lovac.
Isaac je ustao i izvukao kremenjaču. Na brzinu je provjerio je li očišćena i sipao
barut, štiteći je od kiše. Potražio je vrećicu s mecima i rog za barut. Shvatio je da mu
srce tek nešto malo brže kuca.
Primijetio je da se i Derkhan priprema. Ledenog pogleda je izvukla svoja dva
pištolja i provjerila ih.
Na platou krova desetak metara ispod njih, pojavio se mali eskadron ljudi u
odorama. Nervozno su trčali i zaobilazili arhitektonske zavrzlame, zveckajući
kopljima i puškama. Bilo ih je desetak. Lica im se nisu vidjela od sjajnih kaciga;
dijelovi oklopa lupkali su ih po tijelima; neupadljive oznake činova. Raštrkali su se i
iz različitih smjerova prišli strmim krovovima.
"Oh tako mu Klepetala" dahnuo je Isaac progutavši slinu. "Najebali smo."
Samo pet minuta, razmišljao je sav očajan. Dajte nam samo pet minuta. Jebeni
moljci neće moći ovome odoljeti, već su krenuli ovamo, zašto ste morali tako brzo
doći?
Zrakoplovi su se sporo, ali neminovno sve više približavali.
Militia je stigla do vanjskih rubova kosog brda pod škriljcem. Počeli su se
penjati priljubljeni uz kosinu, krijući se iza dimnjaka i tavanskih prozora. Isaac se
udaljio od ruba, ne želeći ih više gledati.
Tkalac je provlačio kažiprstom kroz vodu na krovu, ostavljajući trag od sprženog
suhog kamena. Crtao je razne uzorke i slike cvijeća i šaptao sebi u bradu. Andrejevo
tijelo se grčilo kad bi ga struja prodrmala. Obeshrabreno je kolutao očima.
"Jebiga!" povikao je Isaac, sav očajan i ljutit.
"Šuti i bori se", prosiktala je Derkhan. Legla je potrbuške na krov i oprezno
provirila preko ruba. Dobro uvježbani policajci bili su zastrašujuće blizu. Naciljala je
i opalila iz pištolja koji je držala u lijevoj ruci.
Odjeknula je eksplozija koju je kiša djelomično prigušila. Najbližeg časnika,
koji se bio popeo gotovo do pola kosine, metak je pogodio posred oklopljenih grudi i
odbio se u tamu. Časnik je zateturao. Trenutak se kolebao na rubu male krovne stube
na kojoj je stajao, ali se ipak uspio uspraviti. Kad se opustio i napravio još jedan
korak, Derkhan je opalila iz drugog pištolja.
Ploča koja je skrivala policajčevo lice raspala se u mnoštvo krvavih djelića. Iz
stražnjeg dijela lubanje izletio je oblak mesa. Na trenutak su ugledali njegovo
zaprepašteno lice prošarano komadićima ogledala i rascvjetanu krvavu rupu ispod
desnog oka. Skočio je unatrag kao pravi šampion u skokovima u vodu i elegantno
preletio pet-šest metara, zvučno se razbivši o krov.
Derkhan je pobjednički zaurlala pretočivši krik na kraju u riječi. "Umri, svinjo
jedna!" vrisnula je. Brzo se povukla u zaklon, jer su metci počeli rešetati opeku i
kamen iznad i ispod nje.
Isaac se spustio na sve četiri pokraj Derkhan i zabuljio se u nju. Zbog kiše nije
mogao biti siguran, ali mu se učinilo da ona bijesno jeca. Otkotrljala se od ruba krova
i počela ponovo puniti pištolje. Uhvatila je Isaacov pogled.
"Učini nešto!" vrisnula je na njega.
Yagharek je stajao podalje od ruba, ali je svakih nekoliko sekundi provirivao
preko nje, čekajući da ljudi dođu nadohvat njegovog biča. Isaac se otkotrljao naprijed
i provirio preko oboda male platforme. Ljudi su već bili dosta blizu i sada su se
kretali opreznije, krili su se i nastojali ostati zaklonjeni, ali su se ipak prebrzo
primicali.
Isaac je nanišanio i opalio. Metak je snažno udario u škriljac, zasuvši vodećeg
policajca kišom čestica.
"Božjegmuprokletstva!" zasiktao je i povukao se kako bi ponovo napunio pušku.
Bio je sve uvjereniji da će pretrpjeti poraz. Bilo je previše ljudi i pristizali su
prebrzo. Čim policija stigne do vrha, Isaac se više neće moći braniti. Ako im Tkalac
pritekne u pomoć, ostat će bez mamca, i moljci-gasitelji će pobjeći. Možda će Tkalac
odnijeti jednog, dvojicu ili trojicu policajaca sa sobom, ali njima se u svakom slučaju
crno pisalo.
Andrej se trzao gore-dolje, savijao leđa u luku i zatezao spone. Nervi između
Isaacovih očiju pjevali su od eksplozija energije koja je nastavila žariti eter. Sve bliži
bili su i zrakoplovi. Isaac napravi grimasu i pogleda preko ruba platoa. S ravnog
dijela krova ispod njih počeli su ustajati pijanci i lutalice i bježati poput prestrašenih
životinja. Yagharek je zakriještao kao vrana i pokazao nož.
Iz sjene na ravnom dijelu krova, kojeg je policija ostavila za sobom, izašla je
nekakva prilika zaogrnuta ogrtačem. Pojavila se poput fantoma, stvorivši se ni iz čega.
Iz nabora njegovog ogrtača sijevnuo je zeleni plamen.
Iz ispružene ruke te spodobe nešto je tri, četiri, pet puta snažno opalilo i
zagrmjelo. Isaac je vidio da se policajac koji se popeo na pola puta uz kosinu odvojio
od krova i skotrljao sve do dna. Dok je on padao, još dvojica su posrnula i skljokala
se. Jedan je bio mrtav. Ispod njegovog ispruženog tijela širila se krvava bara koja se
miješala s kišnicom. Drugi je malo skliznuo naniže i stravično kriknuo iza maske,
stežući okrvavljena rebra.
Isaac je zurio u šoku.
"Jebote, tko je to?" povika on. "Što se to, jebiga, događa?" Njihov dobročinitelj
iz sjene nestao je u tami ispod. Izgleda da je petljao oko pištolja.
Policija ispod njih se ukočila. Izvikivali su naredbe nerazumljivim skraćenicama.
Bilo je očigledno da su zbunjeni i uplašeni. Derkhan je zaprepašteno i s puno nade
zurila u tamu.
"Bogovi te blagoslovili", povikala je niz kosinu od škriljca u noć. Ponovo je
opalila iz pištolja u lijevoj ruci, ali se metak glasno i bezopasno zario u opeku.
Povrijeđeni čovjek desetak metara ispod njih i dalje je vrištao. Bezuspješno je
pokušavao skinuti masku.
Jedinica se razdvojila. Jedan se zavukao ispod ispusta od opeke i podigao pušku,
naciljavši u tamu u kojoj se krio pridošlica. Nekolicina preostalih policajaca počela
je silaziti prema novom napadaču, dok su se ostali nastavili dvostruko brže penjati.
Dok se jedna skupina kretala uz skliski krov, a druga se spuštala niz njega, tamna
prilika se ponovo pojavila i počela pucati neviđenom brzinom. Ima neku vrstu
brzometnog pištolja, zaprepašteno je pomislio Isaac i trgnuo se kad su se još dva
policajca na krovu ispod njega propela i neumitno sletjela niz kosinu, savijajući se i
vrišteći.
Isaac shvati da čovjek ispod njih ne puca na policajce koji su se spuštali prema
njemu. Želio je zaštiti malu platformu i s nevjerojatnom preciznošću je skidao
policajce koji su joj se najviše primakli, dok se sam izlagao masovnom napadu.
Svi policajci na krovu su se ukočili kada je uslijedio novi rafal metaka.
Međutim, kada je Isaac pogledao ispod, primijetio je da se je druga skupina
policajaca uspjela spustiti do podnožja krova i da u raštrkanoj formaciji trči prema
ubojici iz sjene.
Policajci su već stigli na tri metra ispod Isaaca. Ponovo je opalio i uspio izbaciti
zrak iz pluća jednome od njih, ali ne i probiti njegov oklop. Opalila je i Derkhan.
Strijelac ispod njih je glasno opsovao i odbacio pušku koja je bučno skliznula niz
krov.
Isaac u očajnoj žurbi napuni pištolj. Bacio je pogled na postrojenje i vidio kako
Andrej leži smotan ispod zida. Tresao se lica umrljanog pljuvačkom. Isaacu je u glavi
tutnjalo u nekom čudnom ritmu koji je stizao sa sve jačim naletom mentalnih valova.
Podigao je pogled put neba. Dolazite već jednom, pomisli on, hajde, hajde. Puneći
oružje ponovo je pogledao dolje i pokušao pronaći tajanstvenog pridošlicu.
Zamalo nije kriknuo kad su se četiri teško naoružana gorostasna policajca
trčećim korakom uputila prema mrklom mraku u kojem se skrivao njihov zaštitnik.
Nešto je hitro iskočilo iz tame i krenulo od jedne do druge sjene, kao da nastoji
privući policijsku paljbu. Odjeknuli su pucnji i puške one četvorice policajaca ostale
su prazne. Kad su se spustili na jedno koljeno i počeli ih ponovo puniti, prilika u
ogrtaču je izašla iz tame i zastala na nekoliko koraka od njih.
Isaac ga je vidio s leđa, kada ga je iznenada obasjala hladna svjetlost iz neke
flogističke svjetiljke. Licem je bio okrenut na drugu stranu, prema policajcima. Ogrtač
mu je bio pun zakrpa i otrcan. Isaac je samo uspio vidjeti skraćenu pušku u njegovoj
lijevoj ruci. Kada su nepokretne staklene maske zasijale na svjetlosti i četiri policajca
se na trenutak ukočila, čovjekova desna šaka se produžila. Isaac nije dobro vidio, ali
je pažljivo zaškiljio kad se čovjek okrenuo i podigao ruku. Ispod zadignutog rukava
pojavila se neka nazubljena stvar.
Bila je to golema nazubljena oštrica koja se polako otvarala i zatvarala poput
zlokobnih škara. Skvrčen hitinski omotač nezgrapno je stršio iz čovjekovog lakta, a
unatrag povijen vrh britve presijavao se na kraju hvataljke.
Čovjekova desna ruka bila je zamijenjena, bio je to prepravljeni s golemom
kandžom bogomoljke.
Isaac i Derkhan su u istom trenutku zadržali dah i uzviknuli njegovo ime: "Jack
Polumolitva!"
Polumolitva, Bjegunac, Šef slobodnih prepravljenih, Bogomoljka, lakim je
korakom krenuo prema četvorici policajca.
Oni su petljali oko svojih pušaka na koje su nataknuli bajunete.
Polumolitva ih je izbjegao baletnom brzinom, škljocnuo svojim prepravljenim
udom i brzo se povukao. Jedan od policajaca je pao. Iz raskomadanog vrata mu je
šikljala krv i plavila prostor ispod maske.
Jack Polumolitva je ponovo nestao. Na tren bi im dopustio da ga vide, tren
kasnije ne.
Isaacu je pažnju privukao policajac koji je provirio kroz prozor, metar i pol
ispod njega. Prebrzo je opalio i promašio ga, ali nešto je vijugavo proletjelo iznad
njega i žestoko tresnulo po čovjekovoj kacigi. Policajac se okrenuo i pao nauznak,
pokušavajući se pribrati od ovog drugog napada. Yagharek je trgnuo natrag svoj teški
bič i spremio se ponovo udariti.
 "Gdje ste, gdje ste?" zavapio je Isaac put neba.
Debeli zrakoplovi su već bili iznad njih i počeli su se spuštati. Polumolitva je
kružio i poskakivao oko svojih napadača. Povremeno je uskakao među njih kako bi
kojeg ranio, a odmah potom se stapao s tamom. Derkhan je urlala. Svaki put kada bi
opalila, izazovno bi kriknula. Yagharek je stajao raširenih nogu; bič i nož su mu
podrhtavali u rukama. Policajci sada više nisu žurili. Bili su izbezumljeni od straha i
čekali su pojačanje.
Tkalčev monolog polako je postajao sve glasniji. Do maloprije je to bio samo
šapat u dnu lubanje, a sada je već prerastao u glas koji je puzeći napredovao kroz
meso i kosti i ispunjavao mozak.
... JESU LI JESU LI TI ZLI GRUBIJANI TI ZAMORNI UZORCIVAMPIRA
ISUŠILI MREŽU ONI SU TI ONI DOLAZE ONI ČEKAJU OVU BUJICU OVAJ ROG
IZOBILJA HRANE KOJI TO NIJE PAZITE SE I ŠAPĆITE MOTRITE... govorio je
on... BOGATI NAPITCI ZBUNJENO SJEDE NA TANJURU...
Isaac je podigao pogled i nijemo kriknuo. Začuo je lepet krila, osjetio udar
uzburkanog zraka. Sirovo slikanje živim bojama i udari izmišljenih moždanih valova,
od kojih mu je kralježnica podrhtavala, nastavili su se nesmanjenom jačinom, dok je
taj zvuk dolazio sve bliže, pomamno oscilirajući između materije i etera.
Sjajni leđni oklop zaronio je kroz tople struje: istkani uzorci tamnih boja divlje
su jurili nebom na dva para krila koja su stalno mijenjala oblik. Udovi su se grčili i
organski zupci na kralježnici podrhtavali u iščekivanju.
Pojavio se prvi izgladnjeli moljac-gasitelj, tresući se od pomame.
Tijelo podijeljeno na teške segmente spiralno se spuštalo, klizeći na maloj
udaljenosti oko stupa zapaljenog etera, kao da je na vrtuljku. Jezik moljca pohlepno je
laptao po njemu: bio je uronjen u opojnu moždanu tekućinu.
Dok je Isaac radosno zurio u nebo, ugledao je još jedno obličje kako se
približava, a za njim još jedno. Predstavljali su crne mrlje na crnom. Jedan od
moljaca zaronio je u oštrom luku ispod samog debelog i tromog zrakoplova i obrušio
se k oluji moždanih valova koji su nabirali tkanje grada.
Policajci raspoređeni po krovu odabrali su upravo taj trenutak da ponovo krenu u
napad. Sumporni prasak Derkhaninog pištolja upozorio je Isaaca na novu opasnost.
Okrenuo se i ugledao Yaghareka koji je čučao u položaju grabljivice spremne za
napad, dok se njegov bič odmotavao poput neke mambe prema policajcu čija se glava
pojavila iznad ruba platoa. Bič mu se omotao oko vrata i Yagharek ga je snažno
trznuo. Čovjek je opalio čelom o vlažni škriljac.
Jednim trzajem je oslobodio bič i pustio policajca koji se davio da odleti prema
krovu ispod.
Isaac je petljao oko svog nezgrapnog pištolja. Nagnuo se preko ispusta i vidio da
su dva policajca od onih koji su krenuli na Jacka Polumolitvu na izdisaju i da im krv
obilato kulja iz golemih rana. Treći se posrćući udaljavao, držeći se za razderano
bedro. Polumolitva i četvrti policajac su nestali.
Po svim nižim krovovima odzvanjali su povici prestrašenih i zbunjenih
policajaca. Poručnici su ih tjerali naprijed i oni su se postojano primicali.
"Zadrži ih", povikao je Isaac. "Moljci dolaze!"
Tri moljca-gasitelja spuštala su se u dugačkoj, isprepletenoj spirali. Vrtjeli su se
jedan ispod drugog, obilazeći oko masivnog stupa energije koji je obilato istjecao iz
Andrejeve kacige. Na krovu ispod njih, Tkalac je izvodio usporenu poskočnicu, ali ga
moljci-gasitelji nisu vidjeli. Nisu primjećivali ništa drugo osim Andreja, kojeg su
prožimali grčevi, jer je predstavljao izvor golemog slatkog užitka koji je šikljao u
zrak. Jednostavno su pomahnitali.
Kada su jedan po jedan zaronili među obrise nebodera i spustili se u gradsku
aureolu od plinskih svjetiljaka, našli su se okruženi vodotornjevima i tornjićima od
opeka koji su se uzdizali oko njih poput podignutih ruku.
Što su više ponirali, to su postajali sve uznemireniji. Nešto ipak nije bilo u redu
s okusom koji ih je okruživao - ali on je bio tako jak, tako nevjerojatno slastan, a oni
toliko opijeni njime da ih ni krila više nisu najbolje slušala. Tresli su se od pohlepnog
oduševljenja i nisu se mogli zaustaviti, nisu mogli prekinuti svoje vratolomno
približavanje.
Isaac je čuo Derkhan kada je gadno opsovala. Yagharek je skočio preko krova k
njoj i vješto zamahnuo bičem, odbacivši napadača koji je bio opasno blizu Derkhan.
Isaac se okrenuo i opalio u tu osobu koja je padala. Čuo ga je kako je zastenjao od
boli kada mu je metak probio rameni mišić.
Zrakoplovi će uskoro biti točno iznad njih. Na krovovima je ostalo još oko samo
nekoliko policajaca i oni su se nastavili polako približavati.
I posljednja sjena golemog insekta obrušila se iz jugoistočnog dijela grada prema
krovu. Napravila je dugačku petlju u obliku slova S ispod nebeskih tračnica u
Prevlaci Hrabrih i ponovo se vinula uvis kroz toplu noć, približavajući se Stanici.
"Svi su ovdje", prošaptao je Isaac.
Podigao je pogled dok je punio pištolj i nespretno rasipao barut oko sebe. I
razrogačio oči: prvi moljac se približio. Nalazio se tridesetak metara iznad njega,
zatim dvadeset, a onda odjednom deset pa pet. Zurio je u njega sa strahopoštovanjem.
Imao je dojam da se kreće iako je bio nepokretan i da je vrijeme stalo. Ugledao je
polumajmunske šape koje su se stiskale i nazubljeni rep, golema usta puna cvokotavih
zuba, očne duplje s nespretnim patrljcima antena koje su izgledale kao crvi, stotinu
mjesta na kojima je meso stršilo šibajući poput biča, razmotavalo se, pokazivalo ka
nekoj točki, povlačilo se u sekundi na stotinu tajanstvenih načina... i ta krila, ta
čudesna, nevjerna krila koja su se cijelo vrijeme mijenjala i presijavala, plime
rasplesanih boja koje su ih natapale i povlačile se poput iznenadnih naleta vjetra.
 Gledao je izravno u moljca, zanemarivši zrcala. Moljac nije imao vremena za
njega. Nije uopće obraćao pažnju na njega.
Jedan dugi trenutak nije se ni pomaknuo, jer su ga preplavila užasna sjećanja.
Moljac-gasitelj je prohujao blizu njega, podigavši mu pramenove kose i krajeve
kaputa.
To stvorenje s mnogo udova, koji su se otvarali i zatvarali, odmotalo je golemi
jezik i počelo pljuvati i brbljati, obuzeto pomamnom glađu. Spustio se na Andreja
poput kakvog duha iz noćne more, ščepao ga i očajnički pokušao piti iz njega.
Dok je njegov jezik hitro ulazio i izlazio iz Andrejevih otvora, oblažući ih
debelim slojem pljuvačke što je zaudarala na limun, još se jedan moljac zaletio kroz
zrak, udario u prvog i počeo se s njim boriti oko Andrejevog tijela.
Starac se trzao, jer su njegovi mišići pokušavali shvatiti kakvi ih to apsurdni
stimulansi obavijaju. Bujica Tkalac/Vijeće moždanih valova tutnjila je kroz njegovu
lubanju.
Stroj koja je ležao na krovu počeo je kloparati. Opasno se pregrijao dok su
njegovi klipovi pokušavali ovladati nad neizmjernim naletom energije krize. Kapi kiše
koje bi pale na nju istog trena bi isparile.
Dok se i treći moljac približavao i spremao se spustiti na krov, nastavljala se
borba oko hrane na samom izvoru, oko pseudo-uma koji je tekao iz Andrejeve lubanje.
Prvi moljac je iznervirano odbacio drugog nekoliko metara, a ovaj je iz daljine
požudno nastavio lizati Andrejevo tjeme.
Prvi moljac je zavukao jezik u Andrejeva balava usta i odmah ga izvukao uz
jedno mučno plop. Zatim je potražio drugi otvor. Pronašao je mali lijevak na
Andrejevoj kacigi kroz koji je sve jače i jače istjecalo to što je on, zapravo, tražio.
Moljac zavuče jezik u otvor i počne njime obilaziti oko dimenzionih kutova unutar i
izvan etera, kružeći savitljivim organom oko raznolikih dimenzija toka.
Oduševljeno je skvičao.
Lubanja mu je vibrirala ispod mesa. Grude snažnih umjetnih moždanih valova
kotrljale su se niz njegovo grlo i nevidljivo mu tekle iz usta u obliku vatrenog mlaza
jakih, slatkih misli-kalorija, koje su se bez prestanka slijevale u želudac moljca. Bile
su mnogo puta jače i mnogo zasićenije od njegove svakodnevne hrane, bile su
nekontrolirana bujica energije koja mu je bjesneći prolazila kroz jednjak i već poslije
nekoliko sekundi mu ispunila trbuh.
Moljac se nije mogao odvojiti. Zalijepio se, naslađivao se i nije odvajao pogled
od lijevka. Osjećao je da mu prijeti opasnost, ali nije mogao još i o tome voditi
računa, nije mogao razmišljati ni o čemu drugom osim o zanosnom, opojnom protoku
hrane koji ga je zarobio i natjerao da se usredotoči samo na njega. Sličio je na
bezumnom noćnom insektu koji udara o napuklo staklo ne bi li pronašao put do
smrtonosnog plamena.
 Moljac-gasitelj se žrtvovao, uronio u snažne nalete energije.
Trbuh mu se napuhnuo i hitin je počeo pucati. Pokleknuo je pod tolikim naletom
mentalnog lučenja. Golemo i ogavno stvorenje se iznenada trgnulo; rasprskavanje
njegovog trbuha i lubanje bilo je propraćeno vlažnim pucnjima.
Istog trena se povukao i ubrzo umro. Iz njega su šiknula dva mlaza gnojne
tekućine, koža mu je popucala i kroz nju su se vijugavo izlili unutrašnji organi i
mozak. Velike rane ispuštale su neprobavljenu, neprobavljivu tekućinu-uma.
Srušio se mrtav preko Andrejevog besvjesnog tijela, nastavivši se trzati i
cijediti, sav izlomljen.
Isaac je zaurlao od oduševljenja, zaprepaštenja i pobjede. Na trenutak je
zaboravio na Andreja.
Derkhan i Yagharek su se brzo okrenuli i zablenuli u mrtvog moljca.
"To!" veselo je uzviknula Derkhan, a Yagharek je ispustio pobjednički krik lovca.
Policajci ispod njih su zastali. Oni nisu mogli vidjeti što se dogodilo, te su ih
iznenadni razdragani povici pokolebali.
Drugi moljac je ližući i sišući puzao preko tijela svog palog brata. Još se mogao
čuti stroj krize; Andrej je nastavio puzati u agoniji, na kiši, nesvjestan onoga što se
upravo događalo. Moljac je pipajući uokolo tražio mamac.
Stigao je i treći moljac. Toliko je snažno zamahivao krilima da je promijenio
smjer pljuska. Zastao je na trenutak kada je osjetio ukus mrtvog moljca u zraku, ali je
zadah zaprepašćujućih Tkalac/Vijeće valova i za njega bio neodoljiv i on nastavi
puzati kroz ljepljivu utrobu uginulog moljca.
Drugi moljac je bio brži. Pronašao je ispušnu cijev na kacigi i gurnuo usta u
lijevak, usidrivši se u njoj jezikom kao da je vampirska pupčana vrpca.
Pohotljivo je gutao i sisao. Bio je izgladnio, oduševljen, pijan i izgarao je od
želje.
Upao je u zamku. Nije se mogao oduprijeti ni kad mu je ta silna hrana progorjela
rupu u stjenci želuca. Zavijao je i povraćao, metadimenzione kapljice moždanih
uzoraka vraćale su mu se uz jednjak i susretale sa bujicom koju je i dalje usisavao
poput nektara. Približile su se jedne drugima u njegovom grlu i počele ga gušiti. To je
potrajalo sve dok mu se koža na vratu nije rastegla i raspuknula.
Počeo je krvariti. Umirao je zbog rane na dušniku, ali je svejedno nastavio piti iz
kacige i na taj način samo ubrzao vlastitu smrt. Količina energije koja je pristizala
bila je preobilna: uništila je moljca isto onako brzo, kao što bi njegovo nerazrijeđeno
mlijeko uništilo svako ljudsko biće. Um moljca-gasitelja rasprsnuo se poput velikog,
krvavog plika.
Pao je nauznak. Jezik mu se mlitavo namotavao kao da je od stare gume.
Isaac je ponovo pobjednički zagrmio kada je treći moljac odgurnuo nogom leš
svog/svoje bratasestre i navalio na izvor hrane.
 Policajci su upravo savladavali i posljednji krov ispred platoa. Yagharek je
zaplesao svoj ubojiti ples. Fijuknuo je bičem; policajci su se zanijeli i popadali, a
zatim nestali s vidika, umorno se sklonivši iza dimnjaka.
Derkhan je opalila u lice policajca koje je iskrsnulo pred njom, ali se najveći dio
baruta u njenom pištolju nije zapalio kako treba. Opsovala je i ispružila ruku u kojoj
je držala pištolj, trudeći se da sve vrijeme drži policajca na nišanu. U trenutku kada je
on krenuo naprijed, barut je konačno eksplodirao. Zrno mu je preletjelo tik iznad
glave. Sagnuo se i pri tom okliznuo. Ostao je stajati na jednoj nozi na skliskom krovu.
Isaac uperi pištolj i opali u čovjeka koji je pokušavao vratiti ravnotežu. Pogodio
ga je u potiljak. Čovjek se trgnuo i udario glavom o tlo. Isaac je posegnuo za rogom s
barutom, ali je odustao. Shvatio je da neće imati vremena ponovo napuniti pištolj.
Posljednja skupina policajaca krenula je na njega. Samo su čekali da opali.
"Povuci se, Di!" povikao je i odmaknuo se od ruba.
Yagharek je uspio oboriti jednog, opaučivši ga bičem po nogama, ali se i on
morao povući kad su se policajci približili. Derkhan, Yagharek i Isaac su se udaljili
od ruba platoa. Osvrtali su se uokolo, očajnički tražeći bilo kakvo oružje.
Isaac se sapleo o ud palog moljca koji je bio podijeljen na segmente. Treći
moljac je iza njega ispuštao tihe krike dok je pohlepno pio. Oni su se stopili u jedan
jedini produženi, životinjski krik zadovoljstva ili jada.
Isaac se okrenuo kada ga je čuo kako bleji i bio zasut kišom vlažnog mesa koje je
eksplodiralo. Rastrgnuti unutrašnji organi bučno su plj ustali po krovu.
I treći moljac bio je savladan.
Isaac je zurio u tamno, mlitavo, tvrdo i išarano obličje veličine medvjeda. Udovi
i dijelovi tijela su mu zrakasto eksplodirali, tako da je izgledalo kao da je razapet.
Posljednje kapi tekle su mu iz ispražnjenog grudnog koša. Tkalac se nagnuo naprijed
poput djeteta i oprezno prstom bockao iščašeni egzoskelet.
Andrej se još micao, mada bi se to prije moglo nazvati nekontroliranim
grčenjem. Moljci ga nisu popili. Oni su se naslađivali obilnim tijekom umjetnih misli
koje su klokoćući izlazile iz kacige. Još je bio pri sebi. Bio je zaprepašten, uplašen i
uhvaćen u tu užasnu povratnu petlju stroja krize. Počeo je usporavati i tijelo mu je
počelo popuštati zbog produženog izlaganja nevjerojatnom naporu. Očajnički je
zijevao, pokušavajući se otarasiti guste pljuvačke koja je zaudarala na trulež.
Točno iznad njega posljednji se moljac spiralno spuštao do izvora energije na
njegovoj kacigi. Krila su mu mirovala u položaju u kojem je kontrolirao spuštanje dok
je padao s neba prema isprepletenim raspuknutim tijelima kao kakvo smrtonosno
oružje. Obrušio se na izvor gozbe, gomila ruku i kuka ispruženih u pomamnoj
proždrljivosti.
Jedan policajac poručnik izdigao se tridesetak centimetara iznad žlijeba na rubu
platoa. Spotaknuo se i doviknuo nešto svojim ljudima. "... Tkalac!" onda je divljački
opalio u Isaaca. Isaac je odskočio u stranu i pobjednički nešto promrmljao kada je
shvatio da nije ozlijeđen. Dohvatio je ključ s gomile alata pokraj svojih nogu i
zavitlao ga u palicajčevu kacigu.
Nešto se nestabilno zaljuljalo u zraku oko Isaaca. Osjetio je grč u želucu. Brzo se
okrenuo.
Derkhan se unatraške povlačila od ruba krova, lica izbezumljenog od neizrecivog
užasa. Osvrtala se prestrašeno uokolo. Yagharek je lijevom rukom dodirnuo glavu, a
dugački nož mu je nesigurno visio među prstima. Desna ruka i bič nisu se ni
pomaknuli.
Tkalac podiže pogled i nešto promrmlja.
Na Andrejevim grudima zjapila je mala, okrugla rupa koju mu je napravio
policajčev metak. Iz nje je nadirala krv u lijenim naletima, slijevala mu se niz trbuh i
natapala mu prljavu odjeću. Bio je blijed i nije otvarao oči.
Isaac je vrisnuo i pojurio k njemu. Uzeo je starčevu ruku u svoju.
Shema Andrejevih moždanih valova počela se kvariti. Stroj koji je kombinirao
lučenja Tkalaca i Vijeća počeo je nesigurno zastajkivati, jer je njihov uzorak iznenada
zakazao.
Andrej je bio žilav. Starčevo tijelo je odavno počelo popuštati pod težinom
truleži koju mu je donijela pogubna bolest, a sada mu se i um ukočio od zgrušanih
emisija snova. Ali ni metak koji ga je pogodio tik ispod srca i probušio mu plućno
krilo iz kojeg je sada šikljala krv, nije ga uspio odmah ubiti. Trebalo mu je gotovo
deset sekundi da umre.
Isaac je držao u naručju Andreja koji je sa svakim ispuštenim dahom bljuvao krv.
Glomazna kaciga apsurdno se njihala na njegovoj glavi. Isaac je stiskao zube dok je
starac umirao. Andrej se ukočio i stegnuo čvrsto Isaaca, uzvrativši mu zagrljaj. Isaac
je očajnički želio taj zagrljaj protumačiti kao činjenicu da mu je starac oprostio.
Morao sam, žao mi je, žao mi je, ošamućeno je razmišljao.
Tkalac je iza Isaaca i dalje iscrtavao uzorke u rasutim sokovima moljaca-
gasitelja. Yagharek i Derkhan su nešto dovikivali Isaacu, derali se na njega, a
policajci su se prebacivali preko ruba krova.
Jedan od zrakoplova se spustio na nekih dvadeset do dvadeset pet metara iznad
ravnog dijela krova. Izgledao je kao podbuhli morski pas. Gomila užadi neuredno se
prosula kroz tamu prema platou.
Andrejev um se utrnuo poput polomljene svjetiljke.
Kroz analitičke sprave kotrljala se zbrkana gomila informacija.
Kad su ostali bez Andrejevog uma koji im je služio kao referenca, kombinacija
Tkalčevih valova i valova Konstrukta Vijeća postala je iznenada bez nekog reda, a
njihove proporcije su se pokvarile i počele se neravnomjerno kotrljati. Više nisu
predstavljale nikakav model, nego samo neurednu mrlju oscilirajućih čestica i valova.
 Krize više nije bilo. Sve gušći spoj moždanih valova sada je predstavljao samo
zbroj dijelova i prestao je i pokušavati biti nešto drugo. Nestali su i paradoks i
napetost. Isparilo je neizmjerno polje energije krize.
Oprema i motori stroja krize iznenada zakazaše.
U razornom implozivnom kolapsu zatro se svaki trag golemom naletu mentalne
energije.
Isaac, Derkhan, Yagharek i svi policajci u krugu od deset metara zaurlali su od
boli. Imali su osjećaj da su sa žarkog sunca sasvim iznenada zakoračili u potpunu tamu
i to ih je zaboljele U glavi im je tutnjalo.
Isaac je polako spustio Andrejevo tijelo na vlažno tlo.
Posljednji moljac-gasitelj zbunjeno je kružio u vlažnoj vrućini iznad stanice.
Pokretao je krila u složenim četverostrukim uzorcima i slao vrtloge zraka u svim
pravcima. Lebdio je.
Nestao je bogati izvor hrane, taj nezamislivi mlaz. Nestala je i pohlepa koja je
obuzela moljca, ona užasna, nezasitna glad.
Lizao je zrak i antene su mu podrhtavale. Ispod njega se nalazila šačica umova,
ali prije nego što ih je stigao napasti, moljac je osjetio kaotičnu pjenušavu svijest
Tkalca i sjetio se mukotrpnih borbi s njim te je zakriještao u strahu i bijesu, ispružio
vrat i iskesio čudovišne zube.
U tome trenutku je do njega dopro nepogrešivi okus pripadnika vlastitog roda.
Zaprepašteno se okrenuo kada je okusio jednog, drugog, pa trećeg mrtvog rođaka. Svi
su oni bili njegovi rođaci, svi odreda. Utroba im se rasula, bili su mrtvi, slomljeni,
potrošeni.
Moljac-gasitelj je bio lud od tuge. Naricao je ultravisokim frekvencijama i vrtio
se poput akrobata, odašiljući tihe pozive, željan društva. Pokušavao je pomoću odjeka
pronaći druge moljce, prekapao po nečistim slojevima percepcije svojim antenama i
trudio se empatički pronaći bilo kakav trag.
Ostao je sasvim sam.
Udaljio se od krova Stanice Perdido, od te kosturnice gdje su raskomadani ležali
njegovi braćasestre, u želji da ostavi za sobom sjećanja na taj nepodnošljivi okus. Sav
užasnut, grabio je što dalje od Vrane i Tkalčevih pandži i debelih zrakoplova koji su
mu se prišuljali. Izišao je iz sjene Šiljka i uputio se prema mjestu gdje su se dvije
rijeke ulijevale jedna u drugu.
Moljac-gasitelj je bio potpun skrhan. Tražio je mjesto na kojem će se moći
odmoriti.
 Pedeset prvo poglavlje

Razbijene policijske snage uspjele su se pribrati i ponovo su počeli provirivati

preko ruba krova, pokraj Isaacovih, Derkhaninih i Yagharekovih nogu. Sada su bili
oprezniji.
Tri metka, ispaljena jedan za drugim, poletješe na njih. Jedan je pogodio
policajca. Ovaj se nijemo strmoglavio u tamu i razbio prozor četiri kata ispod. Isaac
podiže pogled. S ispusta nekih šest metara iznad njih, naginjala se nejasna sjena.
"Evo ga opet, Polumolitva!" povika Isaac. "Kako je dospio tamo? Što on to
radi?"
"Požuri", odlučno mu se obratila Derkhan. "Moramo se izgubiti odavde."
Policajci su se i dalje krili neposredno ispod njih. Svaki put kada bi se neki
oprezno uspravio i provirio preko ruba, Polumolitva bi pripucao u njega. Držao ih je
u šahu. Jedan ili dvojica su mu uzvratili, ali to su bili nikakvi, demoralizirajući
pokušaji.
Nejasni obrisi počeli su se spuštati iz zrakoplova s druge strane izdignutih
krovova i prozora na sklisku površinu ispod. Mlitavo su klizili kroz zrak na nekakvim
kukama pričvršćenim za oklope. Užad na kojoj su visjeli odmotavali su nečujni
motori.
"Kupuje nam vrijeme, samo bogovi znaju zašto", siknula je Derkhan, posrćući
prema Isaacu i uhvativši se za njega. "Uskoro će mu ponestati metaka. Ovi klipani..."
neodređeno je pokazala rukom prema napola sakrivenim policajcima ispod njih "... to
su samo lokalni detektivi na dužnosti na krovu. Ona kopilad koja je pristigla
zrakoplovima, to su prave trupe. Moramo nestati odavde."
Isaac pogleda dolje i napravi nekoliko koraka prema rubu, ali tamo je sve
vrvjelo od policajaca koji su se krili. Metci su praštali oko Isaaca dok se približavao
rubu. On preplašeno krikne, a onda shvati da to Polumolitva pokušava raščistiti put
pred njima.
Međutim, nije imao mnogo uspjeha u tome. Policajci su se jednostavno povukli u
zaklon i nastavili čekati.
"Prokletstvo", ispljune Isaac. Sagnuo se i izvukao utikač iz Andrejeve kacige,
isključivši Konstrukta Vijeće koji je i dalje udruženim snagama pokušavao premostiti
jednosmjerni ventil i ovladati strojem krize. Isaac je oslobodio žicu jednim trzajem i
otposlao brzinom munje grč povratne veze i preusmjerene energije duž kabela u mozak
Vijeća, s namjerom da ga ošteti.
"Pokupi ovo sranje!" naredi on Yaghareku i pokaže na sprave rasute po krovu,
uprljane izlučevinama moljaca i kiselom kišom. Garuda se spustio na jedno koljeno i
počeo ih trpati u vreću. "Tkalče!" brzo mu se obratio Isaac i posrćući otišao do
goleme prilike.
Cijelo vrijeme se osvrtao strepeći da ne ugleda energičnog policajca koji se
sprema da ga skine kao glinenog goluba. Bubnjanje kiše nadjačao je bat koraka koji se
sve više približavao po krovu ispod njih.
"Tkalče!" Isaac pljesne šakama ispred nevjerojatnog pauka. Tkalac podiže svoje
multifacetne oči. I dalje je na glavi imao kacigu koja ga je povezivala s Andrejevim
truplom. Prekapao je svojim najmanjim rukama po drobu moljca-gasitelja. Isaac na
trenutak spusti pogled na gomilu golemih leševa. Krila su im potpuno izblijedjela i na
njima se više nisu vidjela nikakvi uzorci niti preljevi boja.
"Tkalče, moramo krenuti", prošaptao je Isaac. Tkalac ga je prekinuo.
... JA UMORAN I STAR I HLADNO MI I PRLJAV MALENI... izgovori Tkalac
tiho... TI RADIŠ PROFINJENO SVAKA ČAST TEBI ALI OVO PRAŽNJENJE
SABLASTI IZ SAME MOJE DUŠE OSTAVLJA ME MELANKOLIČNOG VIDJETI
UZORKE OVDJEUNUTRA ČAK U OVIM PROŽDRLJIVCIMA MOŽDA SAM
PRESUDIO NA BRZINU I BOGATI OKUSI ZAPINJU I MIJENJAJU I JA
NESIGURAN SAM... Podigao je šaku punu sjajne utrobe do Isaacovih očiju i počeo
ju je nježno komadati.
"Vjeruj mi, Tkalče", brzo reče Isaac, "učinili smo pravu stvar, spasili smo grad
kako bi ti mogao... suditi, tkati... sada, kad smo ovo učinili. Ali sada moramo krenuti,
potrebna nam je tvoja pomoć. Molim te... odvedi nas odavde..."
"Isaac", siknula je Derkhan. "Ne znam tko su ove svinje koje upravo dolaze... ali
to nisu policajci."
Prema njima je dolazila skupina neobičnih metalnih vojnika. Svjetlost se od njih
odbijala i njihovi obrisi su svjetlucali hladnim sjajem. Bili su izrađeni zaprepašćujuće
i zastrašujuće detaljno. Ruke i noge im je pokretala jaka hidraulična sila. Klipovi su
šištali dok su se tutnjeći približavali. Odbijena svjetlost dopirala je odnekud iza
njihovih glava.
"Jebote, tko su sad ovi?" jedva je procijedio Isaac.
Tkalac ga je prekinuo. Glas mu je iznenada ponovo postao snažan, svrsishodan.
... TAKO TI SVEGA MENE TI UVJERI... reče on... POGLEDAJ U SLOŽENU
ZBRKU I NITI MI ISPRAVLJAMO GDJE MRTVI SU PLJAČKALI MI MOŽEMO
PONOVO PROMIJEŠATI I ZAVRTJETI I LIJEPO SREDITI... Tkalac je uzbuđeno
poskakivao gore-dolje i zurio u tamno nebo. Jednim pokretom je strgnuo je kacigu s
glave i nonšalantno je bacio u noć. Isaac nije čuo da se prizemljila. TRČI I KRIJE
SVOJU KOŽU... nastavi Tkalac... RUJE TRAŽI GNIJEZDO JADNO UPLAŠENO
ČUDOVIŠTE MORAMO GA SPLJESKATI KAO I NJEGOVU BRAĆU PRIJE NEGO
PROGRIZE RUPE U NEBU I GRADOM POTEKUBOJE DOĐI I PUSTI DA
SKLIZNEMO NIZ DUGE PUKOTINE U SVIJETU MREŽI GDJE PONOVO BJEŽI I
NALAZI SVOJU JAZBINU...
Posrnuo je naprijed, kao da je bio na rubu kolapsa. Raširio je ruke prema Isaacu
poput brižnog roditelja pa ga brzo i bez muke pokupio s tla. Isaac je napravio grimasu
od straha kad ga je stegnuo u svoj neobičan, hladni zagrljaj. Nemoj me porezati,
usplahireno je razmišljao, nemoj me rasporiti!
Policajci su kriomice zapanjeno zurili preko ruba krova u prizor pred sobom.
Golem pauk koji je sve nadvisivao, razdražljivo je išao tamo amo, noseći Isaaca
zataknutog pod ruku poput kakvog apsurdnog, golemog djetešca koje se nemoćno
ljuljalo.
Kretao se sigurno i lako preko smočenog katrana i gline. Nitko ga nije mogao
pratiti. Prebrzo je ulazio u konvencionalni prostor i izlazio iz njega, tako da ga nisu
mogli slijediti pogledom.
Zastao je pred Yagharekom. Garuda je na njegova leđa bacio vreću s mehaničkim
komponentama, koje je na brzinu pokupio. Zahvalno se prepustio ludom bogu koji
pleše, podigavši ruke uvis i uhvativši se za glatki struk između Tkalčeve glave i
abdomena... ČVRSTO SE DRŽI MALENI MORAMO NAĆI PUT ODAVDE... pjevao
je Tkalac.
Neobične metalne trupe približavale su se malom platou. Njihova mehanička
anatomija šištala je od djelotvorne energije. Prošli su pokraj poniženih policijskih
snaga, prestrašenih mladih policajaca koji su zaprepašteno buljili u ljudska lica koja
su napeto zurila s potiljaka željeznih ratnika.
Derkhan se okrenula i pogledala u prilike koje su se približavale. Zatim se žurno
se uputila prema Tkalcu, koji je raširio svoje humanoidne ruke i čekao. Isaac i
Yagharek su se fino smjestili na paukovim širokim leđima.
"Nemoj me ponovo ozlijediti", prošaptala je Derkhan, prešavši rukom preko
kraste na uhu. Vratila je pištolje u futrole i potrčala u Tkalčev zastrašujući zagrljaj.
Istog trenutka kad je zrakoplov stigao do krova stanice Perdido i izbacio užad niz
koje će se spustiti trupe, Šarenkov vod prepravljenih našao se na vrhu zgrade i bez
zadržavanja se počeo prebacivati preko ruba. Policajci su ih prestrašeno gledali. Nisu
shvaćali što se to događa.
prepravljeni su bez oklijevanja razvalili nizak zid od opeke. Zastali su tek kada
su ugledali Tkalčevo golemo tijelo koje ih je vrebalo skakućući naprijed-natrag preko
opeka i na leđima nosilo tri osobe koje su poskakivale kao lutke.
Šarenkovi vojnici polako su išli prema rubu, dok su im se pod kišom sjajila
nepokretna lica od čelika. Teškim stopalima lomili su ostatke sprava koje su još ležale
raštrkane po krovu.
Tkalac je ispružio ruku i ščepao jednog očajnog policajca, koji je nasmrt
prestrašen urlao dok ga je podizao k svojoj glavi. Čovjek je mlatarao rukama i
nogama, ali Tkalac jednim pokretom odgurne njegove ruke i počne ga tetošiti kao da
je kakvo djetešce.
... ODAVDE U LOV OTIĆI ĆEMO MI... prošaptao je Tkalac svima nazočnima.
Nonšalantno je postrance zakoračio s krova i nestao.
Sljedeće dvije do tri sekunde jedino se čulo kako kiša na mahove i deprimirajuće
bubnja po krovu. A onda je Polumolitva odozgo ispalio posljednji rafal i natjerao
okupljene ljude i prepravljene da se raštrkaju. Kada su ponovo oprezno provirili,
nitko ih više nije napadao. Jack Polumolitva se izgubio.
Tkalac i njegovi sudrugovi nestali su bez traga.
Moljac-gasitelj se probijao kroz zračne struje. Izbezumio se od straha.
Često je ispuštao krikove u raznim zvučnim registrima, ali odgovora nije bilo.
Bio je pokunjen i zbunjen. A povrh svega toga, ponovo je počeo osjećati užasnu glad.
I dalje je imao odličan tek.
Ispod njega je kroz grad protjecao Tumor sa svojim teglenicama i brodovima za
zabavu, koji su izgledali kao otpadci zamućene svjetlosti na crnoj pozadini. Moljac-
gasitelj je usporio i počeo se spiralno spuštati.
Prljavi dim je polako prelazio preko lica Novog Krobuzona i ostavljao na njemu
trag kao da je komadić olovke. Jedan kasni vlak uputio se linijom Dexter na istok,
kroz Vrtuljak i preko Barskog mosta pa nastavio preko vode prema Utrini i Čvoru
Sedim.
Moljac je nastavio preko Utrine. Preletio je sasvim nisko iznad krovova
sveučilišnih zgrada, spustio se nakratko na krov katedrale Klepetuše u Slanočičku, i
brzo nastavio dalje, gonjen glađu, usamljenošću i strahom. Nikako nije uspijevao
usmjeriti svoju lakomost.
Moljac-gasitelj je u letu prepoznavao konfiguraciju svjetla i tame ispod sebe. A
onda ga je iznenada nešto privuklo.
Divovska Rebra od povijene slonovače uzdizala su se u noćni zrak iza
željezničkih pruga i između trošnih zgrada Kostograda. U glavi moljca-gasitelja
uskomešala su se sjećanja. Prisjetio se sumnjivog utjecaja tih starih kostiju zbog kojeg
je trebalo zazirati od Kostograda, utjecaja zbog kojeg je to bilo mjesto pogodno za
skrivanje, mjesto gdje su zračne struje bile nepredvidive i gdje su škodljive plime
znale zagaditi eter. Kroz glavu su mu promicale slike dalekih dana kada je bio sputan,
kada su ga požudno muzli i praznili mu žlijezde do posljednje kapi, i kada ga je
prožimao neodređen osjećaj da na grudima drži ličinku koja siše, ali tamo nije bilo
ničega...
Moljac je bio izbezumljen od straha. Tragao je za izbavljenjem. Čeznuo je za
gnijezdom, mjestom na kojem bi mogao nepokretno ležati i oporaviti se. Tragao je za
nekim poznatim mjestom na kojem bi se mogao pobrinuti za sebe i gdje bi se drugi
brinuli o njemu. U svom jadu sjetio se zatočeništva u kojem je živio izložen
neprirodnoj svjetlosti. Tamo u Kostogradu su ga brižni čuvari hranili i čistili. To je
bilo utočište.
Uplašen i gladan i žudeći za olakšanjem, uspio je potisnuti strah koji su u njemu
izazivala kostogradska Rebra.
Uputio se na jug. Dok je zaobilazio izmučene kosti, lizao je zrak duž napola
zaboravljenih zračnih putova, tragajući za mračnom zgradom u uličici, za terasom
nejasne namjene prelivenom bitumenom, s koje se prije nekoliko tjedana otisnuo.
Moljac-gasitelj je nervozno kružio iznad opasnog grada, a onda se uputio kući.
Isaac je imao osjećaj da je spavao nekoliko dana. S uživanjem se protegnuo i
osjetio kako mu tijelo neugodno klizi naprijed-natrag. Začuo je zaprepašten urlik.
Sledio se kad se počeo prisjećati. Sjetio se kako je dospio ovamo i da ga Tkalac
čvrsto drži u naručju (trzao se i grčio dok mu se sve to polako vraćalo).
Tkalac je lakim korakom prelazio preko svijeta-mreže, povlačeći se preko
metastvarnih niti koje su spajale svaki trenutak sa svakim drugim trenutkom.
Isaac se sjetio vrtoglavice u svojoj duši koju je osjetio kad je ugledao svijet-
mrežu. Sjetio se mučnine koja je pretresala njegovo egzistencijalno biće pri pogledu
na taj nemogući prizor. Trudio se oči držati zatvorene.
Čuo je Yaghareka kako nešto trabunja i Derkhan koja je tiho psovala. Čuo je to
ne kao zvukove nego kao aluzije, lebdeće komadiće svile koji su skliznuli u njegovu
lubanju i koje je sada sasvim jasno zamjećivao. Čuo se još jedan glas, neujednačena
kakofonija svijetle tkanine koja je užasnuto vrištala.
Pitao se tko bi to mogao biti.
Tkalac se brzo kretao preko razderanih niti, duž pričinjene štete koju je nanio
moljac-gasitelj i duž potencijalne štete koju je moljac-gasitelj još mogao nanijeti.
Tkalac je nestao u rupi, u nejasnom lijevku veza koje su vijugale kroz materijal te
složene dimenzije i ponovo se našao u gradu.
Isaac je osjetio zrak na obrazima, šumu ispod sebe. Probudio se i otvorio oči.
Glava ga je boljela. Podigao je pogled. Vrat mu se zanjihao pod težinom kacige
koji je još nosio na glavi i čija su zrcala nekim čudom ostala čitava.
Ležao je na nekom malom prašnjavom tavanu, obasjan zrakom mjesečine.
Zvukovi su izvana dopirali kroz drvene podove i zidove.
Derkhan i Yagharek su se polako i oprezno pridizali na laktove, odmahujući
glavama. Isaac je vidio kako je Derkhan na brzinu i nježno opipala glavu. I njezino
preostalo uho, isto kao i njegovo, bilo je na svom mjestu. Tkalac je bio u kutu
prostorije. Napravio je nekoliko koraka naprijed i Isaac iza njega ugleda policajca,
koji kao da se oduzeo. Sjedio je leđima oslonjen o zid i nijemo se tresao. Glatki vizir
mu se nakrivio i klizio s glave. Preko koljena mu je ležala puška. Isaac je razrogačio
oči kad ju je ugledao.
Bila je od stakla. Savršen i beskoristan model kremenjače izrađen od stakla.
... OVO ĆE BITI DOM ZA KRILATOG U BIJEGU... zaćurlikao je Tkalac.
Ponovo je govorio prigušenim glasom, kao da je onemoćao tijekom putovanja kroz
dimenzije mreže... POGLEDAJTE MOJEG ČOVJEKA ZRCALO MOJEG DRUGA U
IGRI MOJEG PRIJATELJA... šaptao je on... ON I JA ĆEMO BITI DOKONI OVO JE
ODMORIŠTE VAMPIRA MOLJCA OVDJE ON SMOTA KRILA I KRIJE SE DA
PONOVO JEDE JA ĆU SE IGRATI KRIŽIĆ-KRUŽIĆ S MOJIM STAKLO-
STRIJELCEM...
Vratio se u kut sobe, naglo podvio noge i sjeo. Jedna od njegovih ruku-noževa
sijevnula je poput eliktriciteta i nevjerojatnom brzinom spržila rešetku tri puta tri
polja na daskama ispred krila komatoznog policajca.
Tkalac je urezao križ u kvadratić u uglu, zavalio se i čekao da protivnik
odgovori, šapućući nešto sebi u bradu.
Isaac, Derkhan i Yagharek se dovukoše do sredine sobe.
"Mislio sam da će nas odnijeti odavde", promumljao je Isaac. "A on je slijedio
jebenog moljca... On je ovdje negdje..."
"Moramo ga srediti", šapnula je Derkhan odlučno. "Zamalo smo ih sve pobili.
Završimo već jednom s tim."
"Čime?" prosiktao je Isaac. "Imamo samo jebene kacige i to je sve. Nemamo
nikakvo oružje kojim bismo se mogli suprotstaviti bilo čemu sličnom... čak ni ne
znamo gdje se, do vraga, nalazimo..."
"Moramo natjerati Tkalca da nam pomogne", rekla je Derkhan.
Međutim, njihovi pokušaji ostali su bezuspješni. Divovski pauk uopće nije na
njih obraćao pozornost. Razgovarao je sam sa sobom u napetom iščekivanju, kao da
se stvarno nada da će ukočeni policajac ucrtati kružić u neko od preostalih osam
polja. Isaac i ostali preklinjali su Tkalca, molili ga da im pomogne, no imali su dojam
da su odjednom postali za njega potpuno nevidljivi. Iznervirano su se okrenuli.
"Moramo izaći odavde", iznenada reče Derkhan. Isaac se zagledao u nju. Zatim
polako kimne. Uputio se do prozora i provirio van.
"Ne mogu odrediti gdje se nalazimo", rekao je poslije nekog vremena. "Uokolo
su samo ulice." Naglašenim pokretima okretao je glavu s jedne na drugu stranu u
potrazi za bilo kakvim orijentirom. Zatim se odvojio od prozora, vrteći glavom. "U
pravu si, Di", rekao je. "Možda ćemo... naći nešto... možda možemo izaći odavde."
Yagharek se nečujno kretao. Izašao je iz male prostorije u slabo osvijetljeni
hodnik. Oprezno je pogledao na obje strane. Zid s njegove lijeve strane se zbog
nagiba krova spuštao koso. S njegove desne strane su se u uskom prolazu, prije nego
što je ovaj skretao udesno i nestao u sjenama, nalazila dvoja vrata.
Yagharek se pogrbio. Ni ne osvrnuvši se, mahnuo im je neka ga slijede pa
Derkhan i Isaac polako izađoše za njim u hodnik. Utrošili su i posljednje količine
navlaženog i nepouzdanog baruta da napune pištolje, a onda su ih neodređeno uperili u
mrak.
 Pričekali su da Yagharek polako odmakne, a onda su ratoborno krenuli za njim,
iako su često zastajkivali.
Yagharek se zaustavio kod prvih vrata i prislonio pernatu glavu uz njih. Pričekao
je trenutak, a onda ih je počeo vrlo polako otvarati. Derkhan i Isaac dopuzaše do njega
i proviriše u neosvijetljeno skladište.
"Ima li unutra išta što bismo mogli upotrijebiti?" siknuo je tiho Isaac, ali na
policama su se nalazile samo prazne i prašinom prekrivene boce i prastare četke u
stanju raspadanja.
Yagharek je prislonio glavu i na druga vrata kada je do njih stigao. Dao je Isaacu
i Derkhan znak da budu mirni i stao napeto osluškivati kroz tanko drvo. Ovog puta
ostao je nepokretan mnogo duže. Vrata su imala nekoliko reza i Yagharek je nespretno
pokušavao otvoriti jednostavne klizne brave. Bio je tu i jedan veliki otvoreni lokot,
koji je izgledao kao da će svakog trenutka netko doći i zaključati ga. Yagharek je
polako gurnuo vrata. Provukao je glavu kroz nastalu pukotinu i uznemirujuće dugo
ostao stajati napola u sobi, a napola u hodniku. Na kraju je ipak izvukao glavu iz sobe
i okrenuo se.
"Isaac", tiho ga je pozvao. "Moraš doći ovamo."
Isaac se namrštio i krenuo naprijed dok mu je srce luđački tuklo.
O čemu je riječ? pomislio je. Što se događa? (Čak i kad je pomislio da mu glas
iz najdubljeg dijela uma govori što ga tamo čeka, saslušao ga je samo s pola
pažnje, jer se bojao da je pogriješio.)
Progurao se mimo Yaghareka i oklijevajući ušao u sobu. Bio je to veliki
pravokutni tavanski prostor kojeg su osvjetljavale tri uljanice i u koji su kroz prljav,
zatvoren prozor uspijevali prodrijeti i tanki pramenovi žućkaste svjetlosti sa ulice.
Pod je bio prekriven gomilama metala i otpadaka. U sobi je zaudaralo. Isaac je samo
površno bio svjestan svega toga.
U slabo osvijetljenom uglu, okrenuta od vrata, klečala je Lin i poslušno žvakala.
Leđima, glavom i žlijezdom bila je priljubljena uz neku nevjerojatno izobličenu
skulpturu.
Isaac je vrisnuo. Bio je to životinjski krik, koji je postajao sve jači i jači sve dok
Yagharek nije zasiktao na njega.
Lin se uplašeno okrenula. Zadrhtala je kada ga je ugledala.
Posrćući, uputio se k njoj i zaplakao kada je ugledao njezinu crvenkastu kožu i
savitljivu skarabejglavu; kada joj se dovoljno približio, ponovo je kriknuo, ovog puta
od bijesa, jer je vidio što su joj učinili.
Tijelo joj je bilo prekriveno modricama, opekotinama, brazgotinama, masnicama
koje su nagovještavale kakvom je divljaštvu i brutalnosti bila izložena. Tukli su je po
leđima, preko poderane košulje. Na grudima je imala unakrsne ožiljke. A trbuh i bedra
su joj bili u puni rana.
 Ali kada je osmotrio njezinu glavu, glavočlanak koji se grčio, zamalo se nije
srušio.
Lišili su je krila: to je znao, jer ih je našao u onoj omotnici, ali sada je ugledao
sićušne neravne patrljke kako uznemireno trepere... Leđni oklop bio joj je napuknut i
mjestimično nadignut. Ispod njega se vidjelo nježno meso u krastama i ranama. Jedno
složeno oko bilo joj je zgnječeno i na njega više nije vidjela. Srednja glavonoga s
desne strane i stražnja s lijeve strane bile su joj istrgnute iz čašica.
Isaac je pao na koljena, zagrlio je i čvrsto je privio uz sebe. Bila je tako
mršava... tako sićušna, izmučena i slomljena. Kad ga je dodirnula, drhtaj joj je prošao
napetim tijelom, kao da nije mogla povjerovati da je stvarno tu, kao da je mislila da
će joj ga netko svakog trenutka oduzeti i na taj način nastaviti s njezinim mučenjem.
Isaac ju je stiskao i plakao. Pazio je kako je drži, jer je ispod kože osjećao njezine
tanke kosti.
"Došao bih i ranije", zastenjao je, osjećajući istovremeno i jad i sreću. "Došao
bih, ali mislio sam da si mrtva."
Lagano ga je odgurnula, kako bi mogla pokretati ruke.
Željela te, volim te, kaotično je pokazivala rukama, pomogni mi spasi me vodi
me odavde nije mogao on me nije mogao pustiti umrijeti dok ne završim ovo...
Isaac je tada po prvi put pogledao neobičnu skulpturu koja se nadvila nad njom i
koju je ona oblagala kepri pljuvačkom. Bila je to nevjerojatna raznobojna stvar,
užasna kaleidoskopska prilika sastavljena od košmara, s koje su udovi, oči i noge
stršili u potpuno ludim kombinacijama. Još malo pa će biti završena, bio je prazan
samo glatki okvir gdje je vjerojatno trebala doći glava i prostor koji je nagovještavao
rame.
Isaac se najprije zablenuo u skulpturu, a onda je pogledao Lin.
Lemuel je bio u pravu. Strateški gledano, Šarenko nije imao nikakvog razloga da
zadrži Lin u životu. On to ne bi učinio ni za jednog zarobljenika. Međutim, Linin rad je
potaknuo njegovu taštinu, njegovo tajanstveno samoveličanje i filozofsko sanjarenje.
To Lemuel nije mogao znati.
Šarenko nije mogao dopustiti da skulptura ostane nezavršena.
Derkhan i Yagharek uđoše u prostoriju. Kada je ugledala Lin, i Derkhan je
kriknula, baš kao i Isaac prije nje. Potrčala je kroz sobu do mjesta na kojem su Isaac i
Lin klečali zagrljeni i prebacila ruke preko oboje. Istovremeno su joj se niz lice
slijevale suze i osmjehivala se. Isaac je u nedogled ponavljao Lin koliko mu je žao.
Ponavljao joj je kako je mislio da je mrtva, jer bi inače odmah došao.
Tjerao me raditi, tukao me i.... i mučio, rugao mi se, rekla im je Lin znacima,
ošamućena i iscrpljena od uzbuđenja.
Yagharek se upravo spremao nešto reći, ali je naglo okrenuo glavu. Iz hodnika
ispred sobe začuo se topot užurbanih koraka.
 Isaac je ustao pridržavajući Lin, koju nije puštao iz zagrljaja. Derkhan se
odvojila od njih dvoje. Izvukla je pištolje i okrenula se licem prema vratima.
Yagharek se priljubio uza zid u sjeni skulpture, držeći smotan i spreman bič.
Vrata su se naglo otvorila, lupila o zid i odbila se o njega.
Pred njima je stajao Šarenko.
Vidjeli su samo njegovu siluetu. Isaac je ugledao njegov iskrivljeni obris koji se
isticao nasuprot crno obojenih zidova u hodniku. Podsjetio ga je na vrt raznorodnih
udova, hodajući mozaik organskih oblika. Isaac je zinuo od zaprepaštenja. Shvatio je
dok je gledao to prevrtljivo stvorenje s kopitima koze, pandžama ptice, šapama psa,
dok je promatrao pipke koji su se grčili i gomile tkiva, raznorodne kosti i izmišljenu
kožu, da je Lin svoju skulpturu radila prema stvarnom modelu i da ništa nije izmislila.
Čim ga je ugledala, Lin je klonula od straha i sjećanja na bol. Isaac je osjetio
kako u njemu raste bijes.
Šarenko se povukao za korak ili dva i okrenuo u smjeru iz kojega je došao.
"Zaštitari!" derao se iz nekih poganih usta. "Odmah da ste došli ovamo!" Potom
se vratio u sobu.
"Grimnebuline", oslovi ga on. Glas mu je bio užurban i napet. "Došli ste. Zar
niste dobili moju poruku? Niste baš žurili, zar ne?" Šarenko je ušao u sobu gdje ga je
obasjala slaba svjetlost.
Derkhan je dva puta opalila. Njezini meci su prodrli kroz Šarenkovu oklopljenu
kožu i komade krzna. Zateturao je prema natrag na mnogobrojnim nogama i zaurlao od
boli. Međutim, odmah potom se njegov krik pretvorio u zluradi smijeh.
"Imam previše unutrašnjih organa da bi me mogla ozlijediti, ti beskorisna
droljo", povikao je. Derkhan je bijesno pljunula i povukla se do zida.
Isaac je netremice zurio u Šarenka. Primijetio je kako ovaj počeo škrgutati
zubima u mnogobrojnim ustima. Pod se zatresao kada su ljudi počeli pristizati
hodnikom, hitajući u smjeru sobe.
Pojavili su se u dovratku iza Šarenka, mašući oružjem i nesigurno zastali. Isaac
je osjetio trenutni grč u želucu: ti ljudi nisu imali lica, već samo glatku kožu čvrsto
zategnutu preko lubanja. Kakvi li su ovo jebeni prepravljeni? pomislio je on
ošamućeno. Zatim je spazio zrcala koja su stršila unatrag iz kaciga.
Razrogačio je oči kada je shvatio da su to prepravljeni čije su obrijane glave
bile okrenute za sto osamdeset stupnjeva. Bili su posebno prilagođeni da se savršeno
nose s moljcima-gasiteljima. Čekali su naredbe od svog šefa, okrenuti svojim
mišićavim tijelima prema Isaacu, dok su njihove glave trajno bile okrenute na drugu
stranu.
Jedan od Šarenkovih udova - ružan, podijeljen na segmente i sa sisaljkama -
pokazao je u smjeru Lin.
"Završi svoj bogomprokleti posao, ti bubolika kujo, ili znaš što će ti se
dogoditi!" derao se i šepajući se uputio k Lin i Isaacu.
Isaac ispusti pravi životinjski krik i odgurne Lin u stranu. Nju je obavio oblak
kimijske boli. Grčila je ruke preklinjući ga da ostane s njom, ali on se u agoniji
krivnje i bijesa već bio bacio na Šarenka.
Šarenko je nemušto zaurlao i uzvratio.
Uslijedio je iznenadan, glasan tresak. Krhotine stakla razletjele su se po sobi,
ostavivši za sobom krvavi trag i gomilu psovki.
Isaac se ukočio na sredini sobe. Ispred njega je stajao skamenjeni Šarenko.
Pripadnici osiguranja petljali su oko oružja i jedni drugima dovikivali naredbe. Isaac
je pogledao u zrcala ispred svojih očiju.
U okviru razbijenog prozora, stajao je posljednji moljac-gasitelj. Staklo se i
dalje slijevalo oko njega, poput viskozne tekućine. Isaac zadrži dah.
Bio je golem i užasan. Napola je stajao, a napola čučao malo ispred zida i
prozorskog okna, držeći se za pod raznim groznim udovima. Bio je velik poput gorile i
imao strahovito čvrsto, robusno tijelo.
Nezamisliva krila su mu bila raširena. Preko njih su divljali uzorci koji su
podsjećali na obrnuti vatromet.
Šarenko je bio licem okrenut prema velikoj zvijeri: njegov um je bio zarobljen.
Zurio je u ta krila gomilom očiju od kojih nijedno nije ni trepnulo. Trupe iza njega su
se uznemireno derale i nišanile.
Yagharek i Derkhan stajali su leđima okrenuti zidu. Isaac je vidio u svojim
zrcalima da se nalaze iza čudovišta. Prednja strana njegovih krila, na kojoj su se
nalazili uzorci bila je skrivena od njih: još su bili ukočeni od šoka, ali ih moljac nije
zarobio.
A između moljca-gasitelja i Isaaca, među krhotinama stakla na podu, ležala je
Lin. Nije se pomaknula s mjesta na koje je pala kad ju je odgurnuo.
"Lin!" povikao je Isaac sav očajan. "Ne okreći se! Ne gledaj iza sebe! Dođi do
mene!"
Lin se sledila čuvši njegov uspaničen glas. Vidjela je kako krajnje nespretno
pruža ruke iza sebe i oklijevajući kreće natraške prema njoj. Počela je polako, vrlo
polako puziti prema njemu. Iza sebe je začula tiho, životinjsko glasanje.
Moljac-gasitelj je ratoborno i nesigurno ustao. Osjećao je umove koji su se
kretali svuda oko njega. Bili su prijeteći, ali su ga se i plašili.
Bio je zbunjen i nervozan, jer se još nije oporavio od pokolja svoje subraće.
Jednim bodljikavim pipkom šibao je po podu kao da mu je to rep.
Bio je svjestan da pred sobom ima jedan ulovljen um. Međutim, krila moljca bila
su potpuno raširena, a uspio je zarobiti samo jednoga...? Bio je zbunjen. Stajao je
okrenut prema glavnini neprijatelja, hipnotički je zamahivao krilima prema njima,
pokušavao ih pokoriti i izvući na površinu njihove snove.
 U tome, međutim, nije imao uspjeha.
Moljca-gasitelja uhvatila je panika.
Pripadnici jedinice osiguranja stajali su iza Šarenka i nelagodno se premještali s
noge na nogu. Pokušali su se probiti pokraj svoga gazde, ali on se ukočio na samom
ulazu u sobu. Njegovo golemo tijelo kao da je bilo prikovano, a razne noge ništa nije
moglo odvojiti od tla. Zurio je u krila moljca-gasitelja kao da je u transu.
Iza njega su se nalazila petorica prepravljenih. Zauzeli su položaje. Bili su
opremljeni upravo za borbu protiv moljaca-gasitelja u slučaju da ovi pobjegnu. Osim
osobnog naoružanja imali su i tri bacača plamena; jedan raspršivač femtokorozivne
kiseline; jedan eliktro-čudotvorni pištolj za izbacivanje bodlji. Vidjeli su plijen, ali
nisu mogli proći mimo svog šefa.
Šarenkovi ljudi pokušali su naciljati oko njega, ali im je to onemogućavala
njegova golema tjelesina. Vikali su jedan na drugog, pokušavajući se dogovoriti oko
strategije, ali im ni to nikako nije polazilo za rukom. Zurili su u zrcala i promatrali
golemog moljca, provirujući ispod Šarenkovih ruku i udova kao i kroz pukotine u
njegovom obrisu. Užasnuli su se od onoga što su vidjeli.
Isaac ispruži ruku unatrag i posegne za Lin.
"Dođi ovamo, Lin", zašištao je, "i ni za živu glavu se nemoj okrenuti."
Cijeli taj prizor podsjećao je na nekakvu zastrašujuću dječju igru.
Yagharek i Derkhan su tiho krenuli jedno prema drugome iza leđa moljca.
Zaćurlikao je i podigao pogled kada je osjetio njihovo kretanje, ali je i dalje bio
zaokupljen brojnim osobama pred sobom, tako da se nije okrenuo.
Lin je polako i isprekidano puzala po podu prema Isaacovim leđima i njegovim
rukama koje su se grčile. Kad se već našla nadomak njemu, oklijevajući je zastala.
Vidjela je paraliziranog Šarenka koji je zapanjeno zurio pokraj i preko Isaaca u...
nešto. Nije znala što se događa, nije znala što se nalazi iza nje.
Ona nije ništa znala o moljcima.
Isaac je primijetio da oklijeva pa je povikao na nju, govoreći joj neka nastavi
dalje.
Lin je bila umjetnica. Stvarala je opipljive predmete pomoću dodira i okusa.
Vidljive predmete. Skulpture koje su se mogle milovati i gledati. Oduševljavala se
bojom, svjetlošću i sjenom, međuigrom oblika i linija, negativnih i pozitivnih
prostora. Jako dugo je bila zaključana na tavanu.
Mnogi bi na njezinom mjestu sabotirali golemu Šarenkovu skulpturu. Konačno,
narudžba se pretvorila u kaznu. Lin je, međutim, nije uništila niti je u poslu
zabušavala. Dala je sve od sebe, unijela je u taj monolitni i užasni rad svu svoju
nagomilanu kreativnu energiju. Šarenko je to i očekivao od nje.
To je bio jedini izlaz za nju. Jedini način da se izrazi. Lišena svjetlosti, boje i
oblika vanjskog svijeta, usredotočila se na svoj strah i bol i postala opsjednuta. Sama
je stvarala stvarnost, kako bi što bolje zavarala samu sebe.
A sada je nešto izuzetno ušlo u njezin tavanski svijet.
Ona nije ništa znala o moljcima-gasiteljima. Naredba ne osvrći se bilo joj je
poznata iz bajki i imalo je smisla jedino kao moralna opomena, nekakva tiranska
lekcija. Isaac je sigurno htio reći požuri ili ne sumnjaj u mene, ili nešto slično.
Njegova naredba imala je smisla jedino kao emocionalni poticaj.
Lin je bila umjetnica. Dosta dugo su je maltretirali i mučili. Bila je zbunjena, jer
su je držali zatvorenu, jer je trpjela velike bolove i doživjela strašno poniženje.
Uspjela je shvatiti samo to da se iza nje nalazi nešto izuzetno, nekakav krajnje
upečatljiv prizor. Jednostavno je žudjela za bilo kakvim čudom poslije nekoliko
bolnih tjedana provedenih u sjeni ovih bezbojnih i bezobličnih zidova i zato je zastala
i osvrnula se.
Isaac i Derkhan vrisnuše u nevjerici; Yagharek je zagraktao od šoka, poput kakve
razjarene vrane.
Lin je svojim jedinim okom sa strahopoštovanjem obuhvatila nevjerojatno
obličje moljca-gasitelja; a onda su joj pogled privukle zanosne boje na krilima. Donja
čeljust joj je nekoliko puta škljocnula i potom se opustila. Bila je zarobljena.
Čučala je na podu, glave okrenute preko lijevog ramena i glupavo zurila u tu
golemu zvijer i kovitlac boja. Šarenko i ona buljila su u krila moljca-gasitelja, dok su
im se umovi izlijevali.
Isaac je zaurlao i spotičući se nastavio ići natraške prema njoj, pružajući ruke u
očaju.
Moljac-gasitelj je posegnuo skliskom gomilom pipaka i privukao Lin k sebi.
Razjapio je golema i slinava usta nalik na vrata koja vode u pakao. Smrdljiva
limunska pljuvačka počela je kapati po Lininom licu.
Dok je Isaac, napeto zureći u zrcala, pokušavao dohvatiti njezinu ruku rukom koju
je ispružio iza leda, iz smrdljivog grla moljca-gasitelja odmotao se jezik i kratko
oblizao njezinu skarabejglavu. Isaac je bez prestanka urlao, ali ga nije mogao
zaustaviti. Dugački jezik, sklizak od pljuvačke, progurao se između Lininih opuštenih
čeljusti i zaronio u njezinu glavu.
Kada su čuli Isaacove zaprepaštene povike, dvojica prepravljenih, koji su bili
zarobljeni iza grdosije Šarenka, proguraše nekako kremenjače pokraj njega i
nasumično zapucaše. Jedan nije ama baš ništa pogodio, dok je drugi okrznuo grudni
koš moljca-gasitelja iz koga je isteklo nešto tekućine. To je ovog samo natjeralo da
iznervirano zašišti. Oružje je bilo pogrešno.
Ona dvojica koji su pucali počeli su nešto dovikivati svojim sudrugovima pa je
mali vod počeo pažljivo, udruženim snagama gurati Šarenka.
Isaac je i dalje pokušavao dohvatiti Lininu ruku.
Hrskavičavo grlo moljca-gasitelja napuhavalo se i splašnjavalo dok je ispijao
velike gutljaje.
Yagharek se sagnuo i dohvatio uljanicu koja je stajala u podnožju skulpture.
Odvagnuo je njezinu težinu držeći je u lijevoj ruci, dok je desnu, u kojoj je držao bič,
podigao.
"Zgrabi Lin, Isaac", dovikne on.
Kada je moljac-gasitelj počeo privlačiti Linino mršavo tijelo k svom prsnom
košu, Isaac je osjetio kako mu se prsti sklapaju oko Lininog zaglavka. Čvrsto ga je
stegnuo i pokušao je osloboditi. Plakao je i psovao.
Yagharek je zavitlao upaljenu uljanicu u moljčev potiljak. Staklo se razbilo i
zapaljeno ulje mu je poprskalo glatku kožu. Plavi plamen je polako počeo zahvaćati
njegovu lubanju.
Moljac-gasitelj je zacvilio. Gomila udova je poletjela uvis ne bi li ugasili
plamičak i moljac-gasitelj je na trenutak trgnuo bolnu glavu unatrag. Yagharek je samo
to čekao pa divljački zamahne bičem. Glasno ga je opalio po tamnoj koži. Kožni
remeni su se gotovo istog trena omotali oko moljčevog vrata.
Yagharek je brzo i snažno trgnuo bič, unijevši u taj trzaj svu raspoloživu snagu.
Potpuno je zategao bič i napregao se.
Plamen je uporno nastavio peckati moljca i širiti se. Bič mu je stezao vrat. Nije
više mogao ni gutati niti disati. Glava mu se njihala na dugačkom vratu. Prigušeno je
krkljao. Jezik mu se napuhnuo i izvukao ga je iz Lininih usta. Mlazovi svijesti koje je
pokušao popiti zastadoše mu u grlu. Moljac je bjesnio i pokušavao se osloboditi biča.
Mlatarao je udovima, tresao se i migoljio.
Isaac nije ispuštao Linin tanašni zglavak. Nastavio ju je vući, dok se moljac vrtio
u svom stravičnom plesu. Odvojio je svoje udove koji su se grčili od nje i uzalud
pokušavao uhvatiti bič koji ga je davio. Isaac je konačno uspio osloboditi Lin i odvući
je od tog pobješnjelog stvorenja.
Dok se panično vrtio, moljac je smotao krila i okrenuo se od vrata. Šarenko se
istog trena oslobodio njegove čarolije. Njegova golema tjelesina se zanijela, spotakla
i pala na pod, dok je on polako dolazio k sebi. Šarenkovi ljudi nagrnuše preko njega,
zaobišavši splet njegovih nogu i uletješe u sobu.
Moljac-gasitelj se okrenuo kada je začuo bat koraka i istrgao Yaghareku bič iz
ruku, oderavši mu pri tom kožu. Yagharek se posrćući počeo povlačiti k Derkhan, ne
bi li izbjegao moljčeve udove oštre poput brijača i načičkane zupcima.
Šarenko se uspio uspraviti. Brzo se maknuo što dalje od te zvijeri i vratio se u
hodnik.
"Ubijte tog prokletnika!" zakriještao je.
Moljac je u bijesnom plesu stigao do sredine sobe. Petorica prepravljenih stajali
su zbijeni uz vrata. Nišanili su, prateći njegovo kretanje u svojim zrcalima.
Bacači plamena izbaciše tri mlaza zapaljenog plina koji su oprljili velik dio
moljčeve kože. Pokušao je kriknuti kada su mu krila i hitin zapucketali, raspukli se i
namreškali, ali ga je bič u tome spriječio. Kiselina je moljca koji se uvijao pogodila
ravno posred lica. Bilo joj je dovoljno nekoliko sekundi da prestrukturira proteine i
sastavne dijelove njegove kože i da rastopi egzoskelet.
Kiselina i plamen brzo su izjeli bič. Njegovi ostaci odletjeli su na sve strane i
moljac koji se vrtio konačno je mogao udahnuti i kriknuti.
Derao se u agoniji dok su ga zahvaćali novi plamenovi i kiselina. Naslijepo se
bacio prema napadačima.
A onda ga pogodiše strijele mračne energije iz puške petog čovjeka. Rasule su se
po njemu, ošamutile ga i nanijele mu opekotine, iako nisu bile zapaljene. Ponovo je
kriknuo, ali je ipak nastavi nasrtati poput kakve slijepe plamene oluje, koja je bljuvala
kiselinu i zamahivala slomljenim kostima.
Petorica prepravljenih počeše se povlačiti, dok je on u bijesu posrtao prema
njima, a onda su izašli za Šarenkom u hodnik. Pokretna lomača je u potrazi za vratima
nalijetala na zidove i širila plamen.
Iz malog prolaza nastavilo je dopirati pucketanje plamena, bljuvanje kiseline i
fijukanje strelica eliktro-čudotvorstva.
Nekoliko dugih sekundi, Derkhan, Yagharek i Isaac zbunjeno su zurili u vrata.
Moljac je nastavio urlati u uzavrelom hodniku koji je bio osvijetljen treperavom
svijetlošću. A onda je Isaac trepnuo i zagledao se u Lin, koja je mlitavo ležala u
njegovom naručju. "Lin" prošaptao je. "Lin... Idemo odavde."
Yagharek se žurno uputio do prozora i pogledao na ulicu udaljenu pet katova.
Pokraj prozora je virio mali stup od opeka, koji se pretvarao u dimnjak. Uz njega se
protezao oluk. Yagharek se hitro popeo na ispust prozora, dohvatio oluk i protresao
ga. Bio je čvrst.
"Isaac, donesi je ovamo", brzo je rekla Derkhan. Isaac je podigao Lin, ugrizao se
za usnu kada osjetio koliko je laka, i odmah se uputio k prozoru. Dok ju je promatrao,
lice mu se iznenada razvuklo u oduševljeni osmijeh pun nevjerice. Zaplakao je.
Moljac-gasitelj je jedva čujno jadikovao u hodniku.
"Di, pogledaj!" pozvao ju je Isaac. Lin je mahnito mlatarala rukama u njegovom
zagrljaju. "Ona pjeva! Bit će s njom sve u redu!"
Derkhan se zagleda u nju i počne čitati riječi-znakove. I Isaac ju je nastavio
promatrati. Poslije nekoliko trenutaka zavrtio je glavom.
"Nije pri svijesti, to su samo nasumične riječi, Di, ali ipak su riječi... Stigli smo
na vrijeme."
Derkhan se oduševljeno nasmiješila. Snažno je poljubila Isaaca u obraz i nježno
pomilovala Lin po polomljenom glavoskarabeju.
"Vodi je odavde", tiho je rekla. Isaac je provirio kroz prozor prema Yaghareku
koji je pronašao čvrst položaj u kutu, na malom ispustu od opeka, metar-dva odavde.
 "Daj je meni, a vi me slijedite", rekao je Yagharek i glavom pokazao gore. Na
istočnom kraju se dugačak kosi krov Šarenkove terasaste zgrade spajao sa sljedećom
ulicom, koja se u nizu sve nižih kuća koso spuštala na jug. Krovovi Kostograda
protezali su se iznad i oko njih; sačinjavali su predio u visinama; povezani otoci koji
su se kilometrima protezali kroz tamu.
Zadnji moljac-gasitelj je preživljavao, iako su ga proždirali plamenovi, izjedala
kiselina i mada je bio ošamućen munjama tajanstvene energije.
Bilo je to nevjerojatno izdržljivo stvorenje. Moglo je zaliječiti rane
zapanjujućom brzinom. Da se nalazio na otvorenom, mogao bi skočiti uvis, raširiti
svoja užasno ozlijeđena krila i nestati s tla. Mogao je sebe prisiliti da se vine u visinu
i zanemari bol, spaljene komade kože i hitina koji će besramno mlatarati uokolo.
Mogao se uvaljati u vlažne oblake, ugasiti plamen i sprati sa sebe kiselinu.
Da je njegova obitelj preživjela, da je bio uvjeren da se može vratiti svojoj
subraći i da će ponovo svi zajedno ići u lov, možda ga ne bi uhvatila panika. Da nije
nazočio pokolju svojeg roda, nevjerojatnoj eksploziji otrovne pare koja je privukla
njegovu braćusestre i raznijela ih, moljac možda ne bi poludio od straha i bijesa,
možda ga ne bi uhvatila panika i možda ne bi izjurio u hodnik, gdje je upao u još veću
zamku.
Ali bio je sam. Bio je zarobljen pod opekama, u klaustrofobičnom kavezu koji ga
je sputavao i prisiljavao da smota krila. U kavezu iz koga nije imao kamo otići. Sa
svih strana bio je okružen ubojicama i beskrajnim bolom. Vatra ga je bez prestanka
napadala takvom brzinom da nije imao vremena zacijeliti rane.
Dok je posrćući išao hodnikom u Šarenkovom stožeru, sličio je usijanoj lopti. Do
samog kraja pokušavao je nešto uloviti, pružajući uništene pandže i bodlje. Pao je
pred samim stubištem.
Šarenko i prepravljeni su ga s polovice stubišta promatrali s krajnjim
strahopoštovanjem. Molili su se da ostane nepokretno ležati, da ne savlada prvu stubu,
jer bi se u tom slučaju ta zapaljena lopta skotrljala na njih.
To se nije dogodilo. Ostao je nepokretan dok nije umro.
Kada su se uvjerili da je moljac-gasitelj mrtav, Šarenko je poslao muškarce i
žene po mokre ručnike i deke kako bi suzbili požar kojeg je moljac ostavio za sobom.
Trčali su neumorno gore-dolje po stubama.
Trebalo im je dvadeset minuta da ugase vatru. Grede i daske na tavanu su
popucale i počađavile. Po nagorjelim daskama hodnika i napuhnutoj boji vidjeli su se
mnogobrojni otisci stopala. Tijelo moljca, koje se još dimilo, počivalo je na vrhu
stubišta. Sada je predstavljalo samo neprepoznatljivu gomilu mesa i tkiva, skvrčenu
od vrućine u još egzotičniji oblik nego što je to bio za života.
"Grimnebulin i njegovi prokleti prijatelji sigurno su otišli", rekao je Šarenko.
"Pronađite ih. Saznajte kamo su se uputili. Uđite im u trag. Pratite ih. Nađite ih noćas.
Odmah."
Bilo je očigledno kako su pobjegli. Izašli su kroz prozor na krov. A odatle su
mogli otići u bilo kojem smjeru. Šarenkovi ljudi počeli su se premještati s jedne na
drugu nogu, uznemireno se pogledavajući.
"Pokret, ološu prepravljeni", bjesnio je Šarenko. "Smjesta da ste ih pronašli i
doveli k meni."
Prestrašene skupine prepravljenih, ljudi, kaktusovaca i vodijanoja, uputile su se
iz Šarenkove terasaste jazbine u grad. Pravili su besmislene planove, uspoređivali
bilješke, pomahnitalo jurili sve do Suntera, Ehogliba i Utrine, Mrežodrveta, brežuljka
Mog i Lošostrane. Dospjeli su čak do Smrdljive Bare, Zapadnog Vrtuljka i Visoravni,
Mrakostrane i Salitre, koji su se nalazili s druge strane rijeke.
Tisuću puta su mogli proći pokraj Isaaca i njegovih sudrugova.
U Novom Krobuzonu bilo je bezbroj rupa. Bilo je više mjesta za skrivanje nego
ljudi koji bi se u njima krili. Šarenkove trupe nisu imale nikakvih izgleda pronaći ih.
Po ovakvoj noći, kada su kiša i svjetlost iz uličnih svjetiljki komplicirali sve
crte, obrise i rubove drveća pod naletom vjetra, građevine, zvuk, stare ruševine, tamu,
katakombe, zgrade, krčme, golo zemljište, svjetla, pabove i kanalizaciju - bilo je to
beskrajno tajnovito mjesto.
Šarenkovi ljudi su se vratili praznih ruku i uplašeni.
Šarenko je bjesnio na nedovršeni kip koji mu se rugao i kao da nije imao namjeru
u skorije vrijeme prestati. Kip je bio savršen, ali nedovršen. Njegovi ljudi su
pretražili za svaki slučaj i samu zgradu, bojeći se da im nije promaknuo kakav trag.
U sobi na kraju tavanskog hodnika, pronašli su policajca koji je sjedio leđima
oslonjen o zid. Bio je u komi i sam. Preko krila mu je ležala neobična, ali prelijepa
staklena kremenjača. Na podu ispred njegovih nogu bili su iscrtani kvadrati za križić-
kružić.
Križići su pobijedili u tri poteza.
Trčimo i skrivamo se kao progonjene zvijeri, ali to radimo s olakšanjem i
veseljem.
Znamo da smo pobijedili.
Isaac nosi Lin u naručju. Ponekad, kada je put kojim idemo težak, on je uz
ispriku prebaci preko ramena. Bježimo. Trčimo kao da smo duhovi. Umorni i
razdragani. Ne može nas zadržati ni ružan istočni dio grada. Penjemo se preko
niskih ograda i upadamo u uska stražnja dvorišta, neuredne vrtove mutiranih
jabuka i bijednih kupinjaka, sumnjivog gnojiva, blata i slomljenih igračaka.
Povremeno će sjena preći Derkhaninim licem i ona će nešto promrmljati.
Razmišlja o Andreju, ali ove noći je teško osjećati krivnju, čak i kada je zaslužena.
Trenutak je sumoran, ali pod tim pljuskom tople kiše, iznad gradskih svjetala koja
promiskuitetno niču poput korova, ne možemo izbjeći da povremeno ne pogledamo
jedni druge i osmjehnemo se ili tiho zagrakćemo u zaprepaštenju.
Moljaca više nema.
Gubici su bili užasni. Plaćena je visoka cijena. Ali večeras dok sjedimo na
krovu sklepanog kućerka u Bakalaru, izvan dosega zračnih tračnica, nešto
sjevernije od željezničke pruge i prljavštine stanice Tamna Voda, mi smo
pobjednici.
Ujutro će novine biti pune strašnih upozorenja. I Prepirka i Glasnik
nagovještavaju da će biti poduzete odlučne mjere.
Derkhan spava satima, potom sjedi sama, njezina tuga i osjećaj krivnje
konačno se mogu razmahati. Lin na trenutke dolazi k sebi. Isaac drijema i jede ono
što smo ukrali. Ne ispušta Lin iz naručja. O Jacku Polumolitvi priča s nevjericom.
Premeće ulubljene i slomljene komponente stroja krize, uvlači i pući usne.
Govori mi da ga može bez problema pokrenuti.
Kada to čujem, oživim i osjetim čežnju. Strašno želim konačno steći slobodu.
Strašno želim letjeti.
Preko mojeg ramena čita ukradene novine.
Čitamo kako u kriznim vremenima, policija treba dobiti posebne ovlasti. Mogu
ponovo uvesti policijski sat i noćne ophodnje. Građanska prava mogu biti ukinuta.
Raspravlja se i o uvođenju izvanrednog stanja.
Međutim, cijelog tog burnog dana, sranje, prljavi otpad, otrov od snova
moljaca-gasitelja lagano propada kroz eter i nestaje u tlu. Umišljam da mogu to
osjetiti dok ležim pod ovim otrcanim daskama; polako nestaje oko mene, mijenja se
na dnevnoj svjetlosti. Gomila se poput prljavog snijega po ravnicama koje
sačinjavaju mrežu grada, ili prolazi kroz slojeve materije, koji bivaju isisani i
odneseni iz naše dimenzije.
A kada padne noć, košmara više biti neće.
Kao da gradom promiče i neki tihi jecaj, golemi uzdah olakšanja i klonulosti.
Val spokojnog zadovoljstva pristiže kroz noć sa zapada, iz Jedokraja i Okuke Smog i
stiže do Velike Spirale, Shecka i Smrdljive Bare, Utrine, brežuljka Mog i Zelenpada.
Grad se pročišćava dok spava. Građani Novog Krobuzona čvrsto spavaju
priljubljeni jedni uz druge ili sami na gomilama upišane slame u Potokstrani i
sirotinjskim dijelovima grada, i na debelim perinama u Hnumu.
Grad, razumije se, nastavlja dalje bez stanke. Nema predaha za noćne posade
na dokovima, kao ni za noćne smjene koje u tvornicama i ljevaonicama kuju metal.
Prodorni zvuci prolamaju se kroz noć kao da je rat. Stražari i dalje čuvaju prednja
dvorišta tvornica. Kurve tragaju za mušterijama gdje god ih mogu pronaći. Još ima
zločina. Nasilje nije iskorijenjeno.
Ali zato one koji spavaju i one koji su budni ne proganjaju fantomi. Užasi koji
ih muče samo su njihovi.
 Novi Krobuzon se meškolji poput kakvog nezamislivog omamljenog diva.
Zaboravio sam koliko je takva noć ugodna.
Od sada će mi u glavi biti bistro kad se budem budio izlaskom Sunca. Ništa me
neće boljeti. Oslobođeni smo.
Ovog puta pričaju se priče o kraju "Košmara Ljetne noći" ili "Spavaćoj
bolesti", ovisno o naslovu koji su dotične novine skovale.
Mi ih čitamo i smijemo se, Derkhan, Isaac i ja. Svuda se osjeća oduševljenje.
Grad se vratio. Preobražen.
Čekamo da se Lin probudi, da dođe k sebi.
Međutim, to se ne događa.
Prvi dan je prespavala. Tijelo je samo počelo vidati dobivene rane. Čvrsto se
držala za Isaaca i odbijala probudtii se. Bila je slobodna i mogla je spavati bez
straha.
Ali sada se probudila i mlitavo uspravila. Glavonoge su joj blago zadrhtale.
Donje čeljusti joj rade: gladna je, pronalazimo voće među ukradenim stvarima,
spremamo joj doručak.
Dok jede, nesigurno prelazi pogledom s mene na Derkhan pa na Isaaca. On joj
steže bedra, šapće joj tako tiho da ništa ne čujem. Ona naglo okreće glavu u stranu
kao djetešce. Kretnje su joj spastične, ukočene, drhtave.
Podiže ruke i nešto mu govori znakovima.
On se sav udubljuje, ali ubrzo mu se licem razlijeva izraz nevjerice i očaja
zbog njezinog ružnog prtljanja.
Derkhan širi oči dok čita riječi.
Isaac odmahuje glavom, gotovo ne može izustiti ni riječ.
Jutro... hrana... toplije, muca on, insekt... putovanje... sretna.
Ona se ne može sama hraniti. Vanjske čeljusti joj se zgrče pa prepolove voće
ili se iznenada opuste i ispuste ga. Trese se od razočarenja, maše glavom, oslobađa
oblak kapljica za koji Isaac kaže da su suze kepra.
On je tješi, drži jabuku pred njom, pomaže joj zagristi, briše je kad sokovi i
ostaci cure po njoj. Uplašena, govori mu ona znakovima, a Isaac oklijevajući
prevodi. Um umoran izliti se slobodno, umjetnost Šarenko! Iznenada se strese, i sva
užasnuta gleda oko sebe. Isaac je smiruje, tješi je. Derkhan ih snuždeno gleda.
Sama, sva očajna pokazuje Lin i ispljune kimijsku poruku koja nikome od nas nije
jasna. Čudovište toplo prepravljeni... Osvrće se uokolo. Jabuka, izgovara prstima.
Jabuka.
Isaac je podiže do njezinih usta i pušta je da jede. Bacaka se poput malog
djeteta.
Kada dođe večer, ponovo brzo tone u dubok san, Isaac i Derkhan se
dogovaraju, Isaac počinje bjesnjeti i vikati i plakati.
 Oporavit će se, viče on, dok se Lin meškolji u snu, mrtva je umorna, namrtvo je
prebijena, nije ni čudo, nije ni čudo što je zbunjena...
Ali ona se ne oporavlja i on dobro zna da nikada ni neće.
Otrgli smo je od moljca kad ju je već napola bio popio. Pola njezinog uma,
pola njezinih snova bilo je usisano u jednjak te vampirske zvijeri. Uma više nema,
spalili su ga želučani sokovi i zatim Šarenkovi ljudi.
Lin se budi sretna, živahno trabunja pokazujući svojim rukama nesuvisle
riječi, pokušava ustati, ali ne može, pada i plače ili se kimijski smije, škljoca
donjim čeljustima, nuždu obavlja podase poput malog djeteta.
Lin s pola uma gega se preko našeg krova. Bespomoćna. Uništena. Sliči na
neobičan mozaik skrpljen od dječjeg smijeha i snova odraslih. Njezin je govor
nevjerojatan i nerazumljiv, složen, nasilan i infantilan.
Isaac je slomljen.
Mijenjamo krovove kada se osjetimo nelagodno zbog buke koja dopire odozdo.
Lin je zlovoljna zbog našeg putovanja, ljuti se što nismo u stanju razumjeti njezin
bizarni tok riječi. Udara petama po pločniku, šamara Isaaca slabašnim šakama.
Sipa uvrede u obliku znakova, pokušava nas udariti.
Smirujemo je, čvrsto je držimo, guramo je u stranu.
Krećemo se noću. Bojimo se policije i Šarenkovih ljudi. Motrimo i na
konstrukte koji bi nas mogli prijaviti Vijeću. Stalno smo na oprezu, vrebamo nagle
pokrete, sumnjičave poglede. Ne možemo vjerovati svojim susjedima. Moramo
živjeti izolirani u pozadini polutame. Krademo ono što nam je potrebno ili
kupujemo u malim prodavaonicama koje rade dokasna, kilometrima daleko od
mjesta na kojem boravimo. Svaki pogled poprijeko, svaki zabuljen pogled, svaki
povik, iznenadni bat kopita ili čizama, svaki odjek ili šištanje klipova konstrukta,
izaziva u nama strah.
Mi smo najtraženija bića u Novom Krobuzonu. Kakva čast, kakva neželjena
čast.
Lin želi bobice u boji.
Barem je Isaac tako protumačio njezine kretnje. Nešto što je sličilo na
žvakanje, pulsiranje njezine žlijezde (uznemirujući seksualni prizor).
Derkhan je pristala poći. I ona voli Lin.
Sate provode u prerušavanju Derkhan. Na raspolaganju imaju samo vodu,
maslac i čađu, zbrda-zdola pokupljenu poderanu odjeću, razne namirnice i ostatke
boje. Derkhan završava s glatkom crnom kosom koja sjaji poput kristala ugljena i s
ispupčenim ožiljkom preko čela. Pogrbljena je i mršti se.
Odlazi, a Isaac i ja je u strahu čekamo. Ne dajemo ni glasa od sebe.
Lin nastavlja svoj idiotski monolog, a Isaac joj pokušava odgovoriti rukama.
Miluje ju i sasvim polako pokazuje znakove, kao da je dijete. Ali ona to nije: ona je
napola odrasla, i njegovo ponašanje je ljuti. Pokušava se udaljiti od njega i pada,
udovi je ne slušaju. Užasava je vlastito tijelo. Isaac joj pomaže sjesti i hrani je,
masira njena napeta ramena, sva u modricama.
Derkhan se vraća i mi možemo odahnuti. Donijela je komade paste i punu šaku
raznih bobica živih boja.
Pomislila sam da nas je prokleto Vijeće pronašlo, kaže ona. Mislila sam da me
prati nekakav konstrukt. Morala sam krivudati kroz Kinken ne bih li mu umakla.
Nitko od nas ne zna je li ju netko zaista pratio.
Lin je uzbuđena. Antena i glavonoge joj podrhtavaju. Pokušava sažvakati prst
bijele paste, ali drhti, prosipa je i ne može se kontrolirati. Isaac je nježan s njom.
Polako i krajnje nenametljivo joj gura pastu u usta kao da sama jede.
Glaviskarabeju treba nekoliko minuta da probavi pastu i da je usmjeri prema
keprijevim žlijezdama. Dok čekamo, Isaac pokazuje Lin nekoliko raznobojnih
bobica i čeka da mu ona drhtavo pokaže koje želi, a zatim je nježno i pažljivo njima
hrani.
Mi šutimo. Lin guta i oprezno žvače. Gledamo je.
Prolaze minute, a onda se njezina žlijezda rastegnula. Naginjemo se naprijed,
jedva čekajući da vidimo što će napraviti.
Ona otvara usne na svojoj žlijezdi i istiskuje kuglicu vlažne kepri-pljuvačke.
Uzbuđeno maše rukama dok ta bezoblična i mokra masa kaplje iz nje i pada na pod
poput kakvog malog bijelog govna.
Za njom istječe tanki mlaz pljuvačke u boji pojedenih bobica. On prska masu i
stvara mrlje po njoj.
Derkhan okreće glavu. Isaac plače. Nikada nisam vidio da jedno ljudsko biće
tako plače.
Izvan naše prljave barake čuči debeli oslobođeni grad. Ponovo je postao
drzak, ponovo se ničega ne boji. Na nas ne obraća pažnju. Nezahvalan je. Ovog
tjedna dani su hladniji, nemilosrdno ljeto nas pušta da predahnemo. Naleti vjetra
stižu s obale, s ušća Velikog Tumora i iz Željeznog zaljeva. Svakog dana pristižu
gomile brodova. Nižu se jedan za drugim po rijeci u smjeru istoka i čekaju da
utovare i istovare teret. Trgovački brodovi iz Kohnida i Tesha; istraživači iz
Rakijskih Tjesnaca; plutajuće tvornice iz Myrshocka; privatni naoružani brodovi iz
Figh Vadisoa, koji su ovdje, daleko od pučine, uvaženi i poštuju zakon. Oblaci jure
ispred sunca poput pčela. Grad je bučan i razuzdan. Zaboravio je. Ima neku mutnu
predodžbu o tome da mu je netko nekada remetio san: ništa više.
Vidim nebo. Kroz grube daske oko nas prodire svjetlost. Silno bih želio da sam
sada negdje daleko od ovoga. Mogu zamisliti vjetar, iznenadnu težinu zraka ispod
sebe. Želio bih iz visine pogledati ovu zgradu i ovu ulicu. Želio bih da me ništa
ovdje ne zadržava, da je gravitacija prijedlog kojeg mogu ignorirati.
 Lin pokazuje znakovima. Ljepljivo strah, šmrčući šapće Isaac, promatrajući
njezine ruke. Mokraća i majka, hrana krila sretna. Uplašena. Uplašena.
Osmi dio
Presuda
 Pedeset drugo poglavlje

"Moramo krenuti"
Derkhan je govorila brzo. Isaac ju je tupo pogledao. Hranio je Lin, koja se
nelagodno uvijala, jer nije znala što zapravo želi. Pokušala mu je nešto priopćiti
znakovima, njezine ruke su počele ispisivati riječi, a onda su jednostavno nastavile
pokretati se, pratiti oblike bez ikakvog smisla. Maknuo je otpatke voća s njezine
košulje.
Kimnuo je i spustio pogled. Derkhan je nastavila, kao da se usprotivio, kao da ga
tek mora uvjeriti.
"Svaki put kada napustimo neko mjesto, obuzme nas strah," užurbano je govorila.
Lice joj je bilo ozbiljno. Užas, krivnja, razdraganost i jad su je pročistili. Bila je
iscrpljena. "Svaki puta kad prođe neki automat, pomislimo da nas je Konstrukt Vijeće
pronašao. Sledimo se pri susretu sa svakim muškarcem, ženom ili strancem. Je li
policajac? Možda neka od Šarenkovih protuha?" Kleknula je. "Ja ne mogu ovako
živjeti, 'Zaac", rekla je. Pogledala je Lin, lagano razvukla usta u osmijeh i zatvorila
oči. "Odvest ćemo je odavde", prošaptala je. "Brinut ćemo se o njoj. Ovdje smo
završili. Uskoro će nas netko od njih pronaći. Neću čekati da se to dogodi."
Isaac ponovo kimne.
"Ja..." Zaustio je i duboko se zamislio. Pokušavao je srediti misli. "Ja sam se...
obvezao", tiho je izjavio.
Protrljao je podbradak. Svrbjela ga je koža kroz koju su se ponovo počele
probijati čekinje. Kroz prozore je puhao vjetar. Kuća u Bakalaru bila je visoka,
ruševna i puna narkića. Isaac, Derkhan i Yagharek su prisvojili dva najviša kata. Sa
svake strane nalazio se po jedan prozor. Jedan je gledao na ulicu, a drugi na bijedno
malo dvorište u kojem je korov iznikao između prljavih betonskih ploča poput
potkožnog raslinja.
Isaac i ostali bi uvijek, kada su bili unutra, zabarikadirali vrata: izlazili su
glavnom noću i to prerušeni. Ponekad bi se ohrabrili izaći i danju, kao što je Yagharek
to upravo učinio. Uvijek je postojao razlog za maglovito putovanje koje nije moglo
čekati. Radilo se o klaustrofobiji. Oslobodili su grad i nisu se mogli pomiriti s tim da
ne mogu šetati po suncu.
"Znam da si se obvezao", odvrati Derkhan. Bacila je pogled na labavo spojene
komponente stroja krize. Isaac ih je prošle noći očistio i svaku postavio na njezino
mjesto.
"Yagharek", izgovorio je on. "Dugujem mu to. Obećao sam."
Derkhan spusti pogled i proguta slinu, a potom ponovo okrenu glavu k njemu i
kimne.
"Koliko još?" upitala je. Isaac podiže pogled k njoj, ali ubrzo je okrenuo glavu u
stranu. Samo je kratko slegnuo ramenima.
"Pojedine žice su pregorjele", rekao je neodređeno i namjestio Lin udobnije na
svojim grudima. "Došlo je do jebeno jake povratne veze, koja je rastopila neka
krugove. Hm... morat ću noćas izaći i potražiti nekoliko adaptera... i jedan dinamo.
Ostalo mogu sam srediti", rekao je, "ali najprije moram nabaviti alat. Nezgodno je to
što svaki puta kad nešto maznemo, dovodimo sebe u još veću opasnost." Polako je
slegnuo ramenima. On tu ništa nije mogao. Novca nisu imali. "Morat ću nabaviti i
akumulator ili nešto slično. Međutim, najveći problem bit će matematika. Da bi se sve
to sklepalo... to je više-manje mehanika. Ali čak i kad bi mi uspjelo osposobiti
sprave, ostaje još točno odrediti količine... znaš, sve to izraziti jednadžbama... a to je
prokleto teško. Prošli put sam namamio Vijeće da to obavi." Zatvorio je oči i oslonio
glavu o zid.
"Moram formulirati naredbe", reče on tiho. "Leti. To je ono što moram reći
stroju. Podigni Yaga u nebo, on je u krizi, samo što nije pao. Isisaj to i usmjeri, zadrži
ga u zraku, omogući mu da nastavi letjeti, da ostane u krizi, to jest isisaj energiju i tako
dalje. To je savršena petlja", primijeti on. "Mislim da će uspjeti. Samo što
matematika."
"Koliko?" tiho je ponovila Derkhan. Isaac se namrštio.
"Tjedan dana... možda dva" priznao je. "A možda i više."
Derkhan je zavrtjela glavom. Ništa nije rekla.
"Dugujem mu, Di!" Isaac ponovi napetim glasom. "Obećavam mu to odavno, a
on..."
Upravo se spremao reći da je Yagharek odvukao moljca-gasitelja od Lin, ali ga
je neki unutrašnji glas spriječio u tome i upitao ga je li to zapravo bila dobra ideja.
Isaac se zapanjio i zašutio.
To je nešto najveće što je pronađeno u znanosti mnogo stotina godina unatrag,
pomisli on u iznenadnom bijesu, a ja se moram skrivati. Moram... učiniti da to
tajanstveno nestane.
Milovao je Linin leđni oklop i ona mu je počela govoriti znakovima. Spominjala
je nekakvu ribu, hladnoću i šećer.
"Znam, 'Zaac", rekla je Derkhan bez imalo ljutnje. "Znam. On je... on to
zaslužuje. Ali ne možemo čekati toliko dugo. Moramo otići odavde."
Učinit ću što mogu, obećao je Isaac, moram mu pomoći, požurit ću.
Derkhan je to prihvatila. Što je drugo mogla. Nije namjeravala napustiti ni njega
ni Lin. Nije ga okrivljavala. Željela je da on ispuni obećanje, da podari Yaghareku
ono za čim je žudio.
Svladali su je smrad i tuga te male vlažne sobe. Promrmljala je nešto o tome da
ide u obilazak rijeke i otišla. Isaac se sumorno nasmiješio kada je čuo njezinu
prozirnu izliku.
"Čuvaj se", nepotrebno je dodao kada je već bila izašla.
Ležao je oslonjen o prljavi zid i ljuljuškao Lin.
Poslije nekog vremena osjetio je da se opustila i utonula u san. Izvukao se ispod
nje, otišao do prozora i zagledao u gužvu ispod.
Isaac nije znao u kojoj se ulici nalazi. Bila je široka i obrubljena mladim
stablima, prilagodljivim i punim nade. Na suprotnom kraju nalazila su se poprijeko
postavljena zaprežna kola, koja su je namjerno pretvorila u slijepu ulicu. Pokraj njih
su žestoko raspravljali jedan čovjek i jedan vodijanoj, dok su dva preplašena
magarca, koja su vukla ta kola, spustila nisko glave, trudeći se ostati neprimijećeni.
Ispred nepokretnih kola iznenada se stvorila gomila djece koja su se loptala
krpenjačom. Odmah potom razbježali su se glavom bez obzira; za njima je vijorila
odjeća koja je podsjećala na nemoćna krila.
Svađa je izbila kad su dva dječaka iz skupine ubola jedno od dvoje djece
vodijanoja. Debeli mali vodijanoj povukao se na sve četiri, plačući. Jedan od dječaka
bacio je kamen. Svađa je ubrzo bila zaboravljena. Vodijanoj se durio nekoliko
trenutaka, a onda je ponovo uskočio u igru i ukrao loptu.
Dalje niz cestu, nekoliko vrata od Isaacove zgrade, mlada žena je kredom
ispisivala nekakav simbol na zidu. Bio je sav uglat i nije mu bio poznat. Sigurno je
bio u pitanju nekakav vještičji talisman protiv uroka. Dva starca zajedno su sjedila na
trijemu, bacali kockice i gromoglasno se smijali rezultatima. Zgrade su bile poprskane
ptičjim izmetom i izgledale grozno, a katranom prevučen pločnik bio je prošaran
grabama punim vode. Kroz dim iz stotina dimnjaka promicale su vrane i golubovi.
Do Isaacovih ušiju dopirali su djelići razgovora.
"... tako on kaže stiver za to?... "
"... oštećen stroj, ali on je oduvijek bio pizda..."
"... nemoj ništa reći o tome..."
"... to je sljedećeg dokdana, dobila je sve u kristalu..."
"... divljak, pravojebeni divljak..."
"... uspomena? Na koga?"
Na Andreja, pomisli iznenada Isaac, bez ikakvog upozorenja ili razloga.
Nastavio je osluškivati.
Čuo je još mnogo toga. Čuo je jezike koje nije govorio. Prepoznao je perik i
felid, složene kadence Nižeg Cymeha. I ostale.
Nije želio otići odavde.
Uzdahnuo je i vratio se u sobu. Lin se u snu savijala po podu.
Zagledao se u nju i primijetio da joj se poderana košulja na grudima napinje.
Suknja joj se podigla uz bedra. Skrenuo je pogled.
 Već se dva puta, od kada je pronašao Lin, probudio uzbuđen. Osjećao je toplinu
njenog tijela priljubljenog uz svoje. Prešao je nekoliko puta rukom preko njezinih
izbočenih kukova i zavukao joj je ruku među noge. Rasanio se čim je osjetio da
njegovo uzbuđenje raste i otvorio oči da je pogleda. Pokušao je da je namjesti poda se
dok se polako budila, potpuno zaboravivši da Derkhan i Yagharek spavaju u blizini.
Dahtao joj je u lice s puno ljubavi i otvoreno joj govorio što želi da joj radi. Ali kada
je počela rukama lupetati gluposti, sjetio se što joj se dogodilo i sav užasnut se
povukao.
Protrljala se o njega i zastala, protrljala se ponovo (poput kakvog mušičavog
psa, pomisli on zapanjeno), očigledno je bila istovremeno i uzbuđena i zbunjena, jer
nije shvaćala što joj se događa. Požudni dio njega želio je nastaviti, ali ga je shrvala
neizmjerna tuga i penis mu se gotovo istog trena smežurao.
Lin je izgleda bila razočarana i povrijeđena, ali ga je već u sljedećem trenutku
sva sretna zagrlila. To raspoloženje ju je držalo samo sekundu ili dvije. Zatim se
sklupčala u očaju. Isaac je osjećao okus njezinih izlučevina u okolnom zraku. Znao je
da se uspavljuje kroz plač.
Isaac je ponovo pogledao van. Razmišljao je o Rudgutteru i njegovim ljudima; o
stravičnom gospodinu Šarenku; zamišljao je kako Konstrukt Vijeće, kojeg je prevario i
lišio stroja za kojom toliko žudi, obavlja hladne analize. Zamišljao je bjesove,
raspravljanja, izdavanja i primanja naredbi koje su se njega ticale ovog tjedna. Otišao
je do stroja krize i na brzinu obavi inventuru. Zatim je sjeo, u krilu savio list papira i
počeo ispisivati jednadžbe.
Konstrukt Vijeće bi možda mogao oponašati njegov stroj, ali Isaaca to nije
brinulo, jer je znao da ga ovaj ne može sam napraviti. Nije bio u stanju izračunati
potrebne parametre. I njemu samom je ta ideja pala na pamet sasvim iznenada i tako
prirodno da Isaac još nekoliko sati kasnije nije shvatio što se dogodilo. Konstrukt
Vijeće nije bio sposoban za nadahnuće. Isaac nikada nije zapisao, jer nije bilo potrebe
za tim, osnovni izgled modela, koncept na kojem se stroj temeljio. Njegove bilješke
neće biti nikome ni od kakve koristi.
Isaac se namjestio tako da je zraka svjetlosti obasjavala ono što je radio.
Sivi zrakoplovi patrolirali su nebom kao i svakog dana. Izgleda da su bili na
velikim mukama. Dan je bio savršen. Vjetar koji je puhao s mora izgleda da je cijelo
vrijeme obnavljao nebo.
Yagharek i Derkhan su u različitim dijelovima grada uživali u ovim ukradenim
trenucima spokoja na suncu, trudeći se izbjeći svaku opasnost. Klonili su se svađa i
držali se prepunih bučnih ulica.
Na nebu je bilo živo od malih zmajeva i ptica. Skupljale su se na potpornim
stupovima i tornjevima, gurale se i kočoperile na blago zakošenim krovovima
oblažući ih bijelim izmetom. Tutnjale su oko kula u Vrijesištu i skeletnih zdanja u
Kalu.
Lebdjele su iznad Vrane i tkale složene šare kroz višestruko ustrojstvo zraka
iznad stanice Perdido. Nasrtljive čavke prepirale su se iznad slojeva gline. Prelijetale
su preko nižih skladišta prekrivenih škriljcem i katranom u otrcanom stražnjem dijelu
stanice i slijetale na neobični betonski plato iznad male izbočine krovova s prozorima.
Opoganile su svojim izmetom nedavno oribanu površinu. Male bijele mrlje prošarale
su tamne mrlje zaostale poslije izlijevanja neke štetne tekućine.
Šiljak i zgrada Parlamenta gotovo se nisu vidjeli od malih ptičjih tijela.
Rebra su blijedjela i pucala. Pukotine su se polako produbljivale na suncu. Ptice
su nakratko sletjele na goleme komade kostiju, ali su ubrzo ponovo prhnule uvis,
tražeći pribježište negdje drugdje u Kostogradu. Proletjele su iznad čađavih krovova
terasastih zdanja u čijem središtu je gospodin Šarenko bjesnio na nezavršenu skulpturu
koja mu se prkosno rugala.
Galebovi i blune pratile su teglenice koje su prevozile otpatke i ribarske čamce
duž Velikog Tumora i Katrana i obrušavale se da ukradu organske komadiće gnojiva.
Zatim bi odletjeli do drugih nalazišta, gomila iznutrica u Lošostrani, do ribarnica u
Pelorus Poljima. Na trenutak su sletjele na prepolovljen kabel prekriven algama koji
je izlazio iz rijeke kod Prevlake Hrabrih. Istražile su gomile smeća u Okamini, i
pokupile napola mrtav ulov koji je puzao kroz pustopoljinu Sivokriva. Tlo ispod njih
vrvjelo od skrivenih kablova koji su zujali na nekoliko centimetara ispod neravnog
površinskom sloja zemlje.
Nešto veće od ptica uzletjelo je iz sirotinjskih dijelova Humka Sv. Klepetala i
vinulo se u zrak. Lebdjelo je na velikoj visini iznad zapadnog dijela grada. Ulice
ispod njega slile su se u šarenu egzotičnu mrlju kaki i sive boje. S lakoćom je preletio
iznad zrakoplova koji su se ljuljuškali na zagrijanom povjetarcu. Postojano je grabio
na istok i prešao preko jezgre grada iz koje se poput latica granalo pet željezničkih
pruga.
U zraku iznad Shecka, bande zmajčića izvodile su vulgarne akrobacije. Ona
spodoba je mirno i neprimjetno preletjela iznad njih.
Tromim zamasima krila jasno je stavljala do znanja da može, kad god to poželi,
poletjeti i desetostruko brže. Preletjela je preko Tumora i počela se spuštati. Ulazila
je u zračne struje iznad vlakova na liniji Dexter i izlazila iz njih, kratko jašući na
njihovim toplim ispušnim parama, a zatim se s neviđenim dostojanstvom obrušila
prema tlu, spustila se do baldahina od krovova i nastavila neometano krivudati kroz
labirint toplih isparavanja iz velikih tvorničkih dimnjaka i malih dimnjaka kolibica.
Uputila se prema golemim plinskim rezervoarima u Ehoglibu, napravila
elegantnu spiralu i vratila se, skliznula pod sloj uskomešanog zraka i obrušila se k
stanici Mog, proletjevši tako brzo ispod zračnih tračnica da je nitko nije mogao
vidjeti, a potom nestala među krovovima Bakalara.
 Isaac nije bio izgubljen u svojim izračunima.
Svakih nekoliko minuta pogledavao je kako je Lin, koja je u snu mlatarala
rukama i vrpoljila se poput bespomoćne larve. U njegovim očima više nije bilo sjaja.
U rano poslijepodne, nakon što je proveo u radu sat do sat i pol, začuo je
nekakvo kloparanje u dvorištu. Pola minute kasnije čuo je korake na stubištu.
Ukočio se čekajući da koraci zamru, da nestanu u nekoj od soba narkića. Ali nisu.
Odlučno su nastavili penjati se smrdljivim stubištem i na kraju su se zaustavili ispred
njegovih vrata.
Isaac se ukočio. Srce mu je divljački tuklo. Osvrnuo se i potražio pušku.
Začulo se kucanje na vratima. Isaac nije odgovorio.
Poslije jednog trenutka, kucanje se ponovilo: nije bilo bučno, već ritmički
uporno i nije prestajalo. Isaac priđe vratima, trudeći se da bude što tiši. Primijetio je
da se Lin uzvrpoljila.
A onda je začuo glas, neobičan i grub. To kriještanje mu je bilo poznato iako ga
nije razumio. Iznenada je posegnuo za kvakom. Bio je uzbuđen, agresivan i spreman na
nevolju. Rudgutter bi poslao cijeli prokleti vod, razmišljao je on hvatajući se za
kvaku, sigurno je neki narko-prosjak. I mada ni sam u to nije vjerovao, bio je sasvim
uvjeren da pred vratima nije ni policija ni Šarenkovi ljudi.
Otvorio je vrata.
Pred njim je na neosvijetljenom stubištu stajao garuda. Bio je blago pogrbljen i
imao je pernatu glavu u nijansama suhog lišća. Povijeni kljun mu se presijavao poput
kakvog egzotičnog oružja.
Odmah mu je bilo jasno da to nije Yagharek.
Podigao je i kao aureolu od perja raširio oko sebe veličanstvena oker krila s
nježnim crvenkasto-smeđim nijansama.
Isaac je već bio zaboravio kako izgleda garuda s krilima. Zaboravio je koliko su
ta krila lijepa.
Gotovo istog trenutka shvatio je što se događa, iako ni sam nije znao kako. Riječi
nisu bile potrebne.
Ali već djelić sekunde kasnije počeo ga je nagrizati crv sumnje, obuzeo ga je
nemir, osjetio je znatiželju i želju da postavi mnoštvo pitanja.
"Jebote, tko si sad pak ti?" zadahta on, i nastavi: "Što tražiš ovdje? Kako si me
pronašao... Što..." Dobio je nepovezane polovične odgovore.
"Grim... neb... line..." garuda je s mukom izgovorio njegovo ime. Zvučalo je kao
da priziva kakvog demona. Isaac mu je brzo dao znak neka uđe u malu prostoriju.
Zatvorio je vrata i ponovo podmetnuo stolac pod kvaku.
Garuda je otišao do sredine prostorije i zaustavio se unutar zraka sunca. Isaac ga
je umorno promatrao. Na sebi je imao samo prašnu krpu oko bedara. Koža mu je bila
tamnija od Yagharekove, a pernata glava šarenija. Kretao se bez suvišnih pokreta i
krajnje spokojno, glave nakrivljene na jednu stranu kako bi lakše osmotrio prostoriju.
Dugo je zurio u Lin. A onda je Isaac uzdahnuo i garuda pogleda u njega.
"Tko si ti?" upitao je Isaac. "Kako si me samo pronašao?" Što je učinio?
pomislio je Isaac, ali nije rekao. Reci mi.
Stajali su jedan naspram drugog, vitki, mišićavi garuda i debeo čovjek čvrste
građe. Garudino perje se presijavalo na suncu. Isaac je zurio u njega, iznenada
osjetivši umor. S garudom je u prostoriju ušao i izvjestan osjećaj neizbježnosti,
konačnosti. Isaac ga je zbog toga mrzio.
"Ja sam Kar'učai", odgovorio je garuda. Njegov izgovor je bio još tvrdi od
Yagharekovog u čijem se nazirao cimeški naglasak. Teško ga je bilo razumjeti.
"Kar'učai Sukhtu-h'k Vaijihin-khi-khi. Konkretni pojedinac Kar'učai Vrlo Vrlo
Poštovana."
Isaac je čekao.
"Kako si me pronašla?" upita on ogorčeno.
"Došla sam... izdaleka, Grimneb... line", reče Kar'učai. "Ja sam yahj'hur... lovac.
Lovila sam danima. Ovdje lovim pomoću... zlata i papirnatog novca... Moj plijen
ostavlja trag od glasina... i sjećanja."
Što je učinio?
"Dolazim iz Cymeha. Lovim... od Cymeha."
"Ne mogu vjerovati da si nas pronašla", rekao je Isaac iznenada i nervozno.
Govorio je užurbano zbog groznog, sveprožimajućeg osjećaja da je kraj blizu. Trudio
se svim silama ne obazirati na to. "Ako je to tebi uspjelo, onda će sasvim sigurno doći
i prokleta militia, a ako oni mogu..." Nervozo je koračao amo-tamo. Kleknuo je
pokraj Lin, nježno je pomilovao i udahnuo zrak spremajući se još nešto reći.
"Došla zbog pravde", reče Kar'učai, ali Isaac nije mogao izustiti ni riječ. Imao je
osjećaj da se guši.
"Shankell", rekla je Kar'učai. "Mršavo more. Myrshock." Već sam čuo sve o tom
putovanju, pomisli Isaac ljutito, ne moraš mi pričati. Kar'učai nastavi. "Prešla...
loveći tisuću i pol kilometara. Tražim pravdu."
Isaac je istovremeno i ljutito i tužno procijedio. "Yagharek je moj prijatelj",
izjavi on.
Kar'učai je nastavila kao da on ništa nije rekao. "Kad smo otkrili da je otišao,
poslije... presude... ja sam odabrana da dođem..."
"Što želiš?" upita Isaac. "Što ćeš mu učiniti? Želiš li ga vratiti natrag? Želiš... što,
da mu još nešto... odsiječeš?"
"Nisam došla zbog Yaghareka" reče Kar'učai. "Došla sam zbog tebe."
Isaac je zbunjeno i skrhano zurio u nju.
"O tebi ovisi... hoće li pravda biti zadovoljena..."
Kar'učai je bila nemilosrdna. Isaac nije znao što bi rekao.
 Što je učinio?
"Prvi put sam čula tvoje ime u Myrshocku", reče Kar'učai. "Bilo je na popisu.
Zatim ovdje, u ovom gradu, stalno se javljalo dok su... ostala izblijedjela. Lovila sam.
Yagharek i ti... bili ste povezani. Ljudi su šaputali... o vašim istraživanjima. Leteća
čudovišta i čudotvorne sprave. Znala sam da je Yagharek pronašao ono za čim je
tragao. Zbog čega je prevalio tisuću i pol kilometara. Usprotivit ćeš se izvršenju
pravde, Grimneb'line. Došla sam te zamoliti... da to ne činiš.
Bilo je gotovo. Bio je osuđen i kažnjen. I sve je bilo gotovo. Nismo mislili...
nismo znali da bi on mogao... pronaći načina... da pravda može biti opozvana.
Došla sam te zamoliti da mu ne pomogneš da ponovo poleti."
"Yagharek je moj prijatelj" ostao je uporan Isaac. "Došao je k meni i unajmio me.
Bio je velikodušan. Kada su stvari... pošle naopako... postale komplicirane i
opasne.... bio je hrabar i pomogao mi... nama. Sudjelovao je u... nečem nevjerojatnom.
Dugujem mu... život." Pogledao je Lin, a onda ponovo skrenuo pogled. "Dugujem mu...
za sva vremena... Bio je spreman umrijeti, znaš li to? Znao je da može umrijeti, ali je
ostao, i bez njega... mislim da ne bih izdržao."
Isaac je govorio tiho. Njegove su riječi bile iskrene i imale su učinka.
Što je učinio?
"Što je učinio?" poraženo upita Isaac.
"Kriv je", tiho reče Kar'učai, "za izbor-krađu drugog stupnja, s krajnjim
nepoštovanjem."
"Što to znači?" povika Isaac. "Što je učinio? Kakva vam je to jebena izbor-
krađa? Meni to ništa ne znači.
"To je kod nas jedini zločin, Grimneb'line", odvrati Kar'učai promuklim i
monotonim glasom. "To je kad oduzmeš nekome mogućnost izbora... zaboraviš da su u
pitanju konkretna i stvarna bića, apstrahiraš ih, zaboraviš da si samo presjek u matrici,
da svaki čin ima svoju posljedicu. Ne smijemo oduzeti drugom biću mogućnost
biranja. Što je zajednica drugo do... da svi pojedinci imaju... mogućnost izbora."
Kar'učai je slegnula ramenima i neodređeno pokazala rukom na svijet oko njih.
"Institucije u vašem gradu... Pričaju i pričaju o pojedincima... ali ih gaze svojim
raslojavanjima i hijerarhijama... sve dok im ne preostane samo da biraju između tri
vrste prljavštine.
Mi u pustinji imamo daleko manje. Ponekad gladujemo, ponekad smo žedni. Ali
uvijek možemo birati. Osim kad se netko zaboravi, zaboravi da su i njegovi sudrugovi
stvarni, i pomisli da je samo on pojedinac... Ukrade hranu i oduzme mogućnost izbora
drugima da je pojedu, ili laže u vezi divljači i oduzme mogućnost izbora ostalima da
krenu u lov na nju; ili se naljuti i napadne bez razloga, i oduzme mogućnost izbora
nekome da zadobije modrice ili živi u strahu.
Dijete koje ukrade ogrtač nekom koga voli da bi noću moglo udisati njegov
miris... oduzima mogućnost izbora da se taj ogrne ogrtačem, ali ono to radi s
poštovanjem, s prevelikim poštovanjem.
Druge krađe, međutim, ne zaslužuju čak ni olakšavajuće okolnosti.
Usmrtiti... ne u ratu ili obrani, nego... ubiti... to podrazumijeva nepoštovanje,
krajnje nepoštovanje, kojim ne samo da oduzimaš mogućnost izbora nekome da odluči
hoće li će živjeti ili umrijeti u tom trenutku... već mu oduzimaš sve mogućnosti izbora
za sva vremena koje bi mogao iskoristiti. Mogućnost izbora stvara mogućnost izbora...
da mu je bilo dopušteno birati, možda bi izabrao da lovi ribu u slanoj močvari ili da
baca kockice, da štavi kože, piše poeziju ili kuha gulaš... i sve te mogućnosti izbora su
mu oduzete tom jednom jedinom krađom.
"To je izbor-krađa najvišeg stupnja. Ali sve izbor-krđe kradu, kako od
budućnosti tako i od sadašnjosti.
"Yagharek je postupio gnjusno... strašno se zaboravio. Drugostupanjska krađa."
"Što je učinio?" povika Isaac, probudivši Lin koja je zamlatarala rukama i počela
se nervozno grčiti.
Kar'učai odgovori ravnodušno.
"Vi biste to nazvali silovanje."
Oh, ja bih to nazvao silovanje, zar ne? pomisli Isaac žestoko frknuvši od bijesa
koji je u njemu planuo; ali prezir nije mogao odagnati užas koji ga je obuzeo.
Ja bih to nazvao silovanje.
Isaac se nije mogao oduprijeti. Počeo je istog časa zamišljati kako se to odigralo.
Pokušao je da zamisli sam taj čin, mada je on u njegovom umu bio nejasan i
predstavljao mutnu brutalnost (Je li ju tukao? Sputao? Gdje je ona bila? Je li
psovala i uzvraćala mu?) Ali je zato odmah sasvim jasno sagledao sve mogućnosti
izbora koje je Yagharek ukrao. Isaac je na brzinu prešao preko uskraćenih mogućnosti.
Mogla je odbiti seks i ne biti povrijeđena. Ne riskirati da ostane u drugom stanju.
Ali... što ako je ostala u drugom stanju? Lišio ju je mogućnosti izbora da ne abortira?
Da nema djece?
Lišio ju je izbora da gleda Yaghareka s poštovanjem?
Isaac je pomicao usne i Kar'učai se ponovo oglasi.
"Ukrao mi je mogućnost izbora."
Tek poslije nekoliko sekundi, apsurdno dugih sekundi, Isaac je uspio shvatiti što
je Kar'učai time htjela reći. Zinuo je i zagledao se u nju, tek tada primijetivši blago
ispupčene dekorativne grudi, beskorisne kao što je i perje rajske ptice. Htio je nešto
reći, ali nije bio načisto sa svojim osjećajima, zapravo nije imao ništa konkretno što
bi se riječima moglo iskazati. Promrmljao je neku zapanjujuće glupu ispriku, nekakvu
molbu.
"Mislio sam da si ti... nekakav sudac garuda... ili policajac, ili nešto slično",
rekao je.
 "Nemamo mi to", odvrati ona.
"Yag... jebeni silovatelj", prosikta on, a ona je zakvocala.
"Ukrao mi je mogućnost biranja" ponovi ona monotonim glasom.
"Silovao te je", reče on, a Kar'učai je ponovo zakvocala.
"Ukrao mi je mogućnost izbora", rekla je. Nije se nadovezivala na ono što je on
rekao, shvatio je Isaac: ispravljala ga je. "Ne možeš to prevesti na tvoj pravnički
jezik, Grimneb'line", reče ona. Djelovala je iznervirano.
Isaac pokuša nešto reći, potišteno je zavrtio glavom, zagledao se u nju i ponovo
zamislio počinjeni zločin.
"Neprevedivo je, Grimneb'line", ponovila je Kar'učai. "Prestani. U tebi vidim...
sve tekstove vaših gradskih zakona i moralnih normi koje sam pročitala." Njemu je
njezin glas zvučao monotono. Osjećaji u pauzama i kadencama njezinog glasa nisu se
mogli pročitati.
"Nisam bila obeščašćena ili upropaštena, Grimneb'line. Nisam
zloupotrijebljena ili ukaljana... ili osramoćena ili osakaćena. Vi biste taj čin nazvali
silovanjem, ali ne i ja: to mi ništa ne govori. On mi je ukrao mogućnost izbora, i zbog
toga je bio... osuđen. Kazna je bila okrutna... druga po težini... Postoji mnogo izbor-
krađa koje nisu toliko gnusne kao njegova, i svega nekoliko težih od njegove... A ima i
drugih koje se smatraju podjednako teškim... mnogi od njih nisu nimalo slične
Yagharekovoj. Neke od njih vi uopće ne biste smatrali zločinima.
Postupci se razlikuju: zločin... je ta krađa izbora. Vaši suci i zakoni...
seksualiziraju i sakraliziraju... za njih su pojedinci apstraktni... ne obaziru se na
prirodnu matricu... kontekst zbunjuje... ne mogu to shvatiti.
Ne gledaj me tim pogledom predviđenim za žrtve... I kada se Yagharek vrati...
tražim od tebe da imaš na umu našu pravdu... Yagharekovu pravdu... ne da namećeš
svoju. Ukrao je mogućnost izbora, počinio je zločin drugi po težini. Bio je osuđen.
Družina je glasala. I to je kraj."
Je li? pomisli Isaac. Je li to dovoljno? Je li to kraj?
Kar'učai ga je gledala kako se bori.
Lin je pozvala Isaaca pljesnuvši rukama poput nespretnog djeteta. Odmah je
kleknuo pokraj nje i nešto joj govorio. Uznemireno mu se obratila rukama i on joj je
na isti način odgovorio, kao da je ono što je rekla imalo smisla, kao da razgovaraju.
Smirila se i zagrlila ga, nervozno pogledavši Kar'učai svojim čitavim složenim
okom.
"Hoćeš li razmisliti o našem načinu prosuđivanja?" tiho je upitala Kar'učai. Isaac
je na trenutak pogleda, a zatim je nešto poslovao oko Lin.
Kar'učai je dugo šutjela. Pošto Isaac ništa nije odgovorio, ponovila je pitanje.
Isaac se okrenuo k njoj i zavrtio glavom, ne u znak odbijanja već zbunjenosti.
"Ne znam", reče on. "Molim te..."
 Ponovo se okrenuo prema Lin koja je zaspala. Skljokao se uz nju i protrljao
glavu.
Poslije nekoliko minuta tišine, Kar'učai je prestala užurbano koračati i pozvala
ga imenom.
Trgnuo se kao da je na nju potpuno zaboravio.
"Idem sada. Ponovo te pitam. Molim te da se ne rugaš našoj pravdi. Molim te da
se ne protiviš našoj presudi." Maknula je stolac koji je podupirao vrata i izašla. Dok
je silazila, pandžama je grebla po starom drvetu.
Isaac je ostao sjediti i milovati Linin leđni oklop duginih boja - koji je sada bio
okamenjen zbog bezdušno nanijetih pukotina - i razmišljao o Yaghareku.
Nemoj prevoditi, rekla je Kar'učai, ali kako je mogao to izbjeći?
Razmišljao je o Kar'učainim krilima koja trepere od bijesa dok ih Yagharekove
ruke drže prikovane za tlo. Ili joj je možda prijetio nožem? Nekakvim oružjem?
Jebenim bičem?
Nek' se nose, iznenada je pomislio, zagledavši se u dijelove stroja krize. Nisam
dužan poštovati njihove zakone... Oslobodite zatvorenike. Razuzdani Otpadnik je to
uvijek govorio.
Međutim, garude u Cymehu nisu živjele jednako kao građani Novog Krobuzona.
Oni nemaju suce, sjetio se Isaac, kao ni sudove ili tvornice za kažnjavanje, nemaju ni
kamenolome i deponije za prepravljene, nemaju policiju ni političare. O kaznama ne
odlučuju sumnjivi šefovi.
Barem su mu tako rekli. Toga se sjećao. Kar'učai je rekla da je družina glasala.
Je li to bilo točno? Mijenja li to išta na stvari?
U Novom Krobuzonu je netko uvijek imao koristi od kazni. Je li to bilo drukčije
u Cymehu? Je li zbog toga zločin bio gnjusniji?
Je li je garuda silovatelj bio gori od čovjeka silovatelja?
Tko sam ja da o tome sudim? pomisli Isaac u iznenadnom bijesu i odlučno se
uputio svom stroju. Dohvatio je proračune, s namjerom da nastavi raditi na njima, ali
onda pomisli: Tko sam ja da o tome sudim? Iznenada ga je obuzeo osjećaj ispraznosti
i nesigurnosti, kao da mu je netko izvukao tlo pod nogama i on polako odloži papire.
Nije mogao odvojiti pogled od Lininih bedara. Modrice su se jedva nazirale, ali
sjećanje na njih predstavljalo je divljačku mrlju, kao što su i one bile. Oko njezinog
donjeg trbuha i s unutrašnje strane bedara tvorile su šaren uzorak prepun nagovještaja.
Lin se promeškoljila i probudila, uhvatila se za njega i uplašeno se povukla, a
Isaac je stisnuo zube razmišljajući o tome što su joj možda sve radili. Sjetio se
Kar'učai.
Sve je ovo krajnje pogrešno, pomisli on. Upravo to ti je rekla da ne činiš. Rekla
je da nije stvar u silovanju...
Lako je to bilo reći. Isaac to nije mogao učiniti. Ako bi počeo razmišljati o
Yaghareku, sjetio bi se Kar'učai, a ako bi razmišljao o njoj, sjetio bi se Lin.
Sve je to jedno naopako sranje, pomisli on.
Ako povjeruje Kar'učai, neće moći suditi o kazni. Neće biti u stanju odlučiti
poštuje li pravdu garuda ili ne; nije imao na temelju čega prosuđivati, nije znao ništa o
okolnostima. Stoga je, nema sumnje, bilo prirodno, neizbježno i opravdano da se drži
onoga što zna: nije smio smetnuti s uma svoj skepticizam i činjenicu da mu je
Yagharek prijatelj. Hoće li lišiti prijatelja mogućnosti da ponovo leti samo zato što je
spreman uvažiti zakone stranaca?
Sjetio se kako se Yagharek popeo na Staklenik i kako se borio rame uz rame s
njim protiv policije. Sjetio je kako je Yagharekov bič zahvatio moljca-gasitelja,
omotao se oko njega i oslobodio Lin.
Međutim, kada je razmišljao o Kar'učai i onome što je nju snašlo, nikako se nije
mogao oteti dojmu da je to bilo silovanje. A onda bi se sjetio Lin, i svega onoga što su
njoj možda činili i vrtio se tako u krug, sve dok nije pomislio da će povraćati od
bijesa.
Pokušao se osloboditi. Pokušao je zamisliti da više nije umiješan u cijelu tu
stvar. U očaju je govorio samome sebi: ako uskratim Yaghareku svoje usluge, to neće
značiti da ga osuđujem, to neće značiti da sam se pretvarao da su mi poznate
činjenice, to će jednostavno biti način kojim ću reći: "Ovo me nadilazi, ne tiče me se."
Ali nikako nije mogao sebe u to uvjeriti.
Iscrpljeno se skljokao i zastenjao. Isaac je shvatio da će, ako okrene leđa
Yaghareku, bez obzira na to što rekao, imati osjećaj da mu je sudio i da je došao do
zaključka da Yagharek nije u pravu. Shvatio je da mu savjest ne dopušta to reći, jer mu
nisu poznate sve pojedinosti tog slučaja.
Ali odmah za tom mišlju uslijedila je druga; suprotnost, kontrapunkt. Ako
uskraćivanje pomoći podrazumijeva osudu, a on ga nije u stanju osuditi, pomisli Isaac,
onda bi pružanje pomoći, darivanje mogućnosti da ponovo leti, podrazumijevalo da je
Yagharekov čin bio prihvatljiv.
A to, pomisli Isaac s gađenjem i besom, on neće učiniti.
Polako je presavio bilješke, napola završena izračunavanja i nažvrljane formule i
počeo ih spremati.
Kada se Derkhan vratila, sunce je već bilo nisko na nebu prošaranom krvavim
oblacima. Pokucala je nekoliko puta u brzom ritmu, kako su se dogovorili, i brzo se
provukla pokraj Isaaca čim joj je otvorio vrata.
"Nevjerojatan dan", izjavila je tužno. "Neprimjetno sam njuškala uokolo,
pohvatala neke tragove, dobila nekoliko ideja..." Okrenula se k njemu i istog trena
zašutjela.
Primijetila je neobičan izraz na njegovom tamnom, izbrazdanom licu. Odražavalo
je nadu, uzbuđenje i neopisiv jad. Imala je dojam da puca od energije. Meškoljio se
kao da su ga spopali mravi. Na sebi je imao dugački ogrtač prosjaka. Pokraj vrata je
ležala vreća naduta od teških, krupnih dijelova. Tek je tada opazila da je maknuo stroj
krize. Rastavio ga je i strpao u vreću.
Bez te gomile razbacanog metala i žica soba je bila potpuno prazna.
Derkhan je zadržala dah kada je vidjela da je Isaac umotao Lin u prljavu,
poderanu deku. Lin ga je povremeno nervozno stezala i rukama izgovarala
bezvezarije. Ugledala je Derkhan i sretno se trgnula.
"Idemo", reče Isaac šupljim i napetim glasom.
"O čemu ti to?" upitala je ljutito Derkhan. "O čemu ti to govoriš? Gdje je
Yagharek? Što te je uhvatilo?"
"Di, molim te." prošapće Isaac. Uzeo ju je za ruke. Zateturala se kada je vidjela
njegov preklinjući pogled. "Yag se još nije vratio. Ovo je za njega", reče on i izvadi iz
džepa pismo. Nervozno ga je bacio na sredinu sobe. Derkhan je ponovo počela
govoriti, ali ju je Isaac prekinuo, žestoko zavrtjevši glavom.
"Nisam... ne mogu... ne radim više za Yaga, Di... raskidam naš ugovor... Sve ću
ti objasniti, obećavam, ali sada pođimo. U pravu si, predugo smo ostali ovdje."
Pokazao je rukom prema prozoru kroz kojeg je dopirala vesela buka predvečerja.
"Jebena vlada nam je za petama, kao i najveći prokleti gangster na kontinentu... I...
Konstrukt Vijeće..." Nježno ju je prodrmao.
"Hajdemo. Nas... troje. Izgubimo se odavde."
"Što se dogodilo, Isaac?" upitala je. Potom je i ona njega prodrmala. "Hoću da
mi ovog časa ispričaš."
Brzo je skrenuo pogledom, a onda se opet zagledao u nju.
"Neko me je posjetio..." zadržala je dah i razrogačila oči, ali je on polako
odmahnuo glavom. "Di... posjetitelj je bio iz jebenog Cymeha." Progutao je slinu ne
skidajući pogled s nje. "Znam što je Yagharek učinio, Di." Šutio je dok se ona polako
smirivala. "Znam zbog čega je... bio kažnjen. Ništa nas više ne zadržava ovdje, Di.
Sve ću ti ispričati... sve, kunem se... tijekom puta."
Danima je bio strašno trom, mučila ga je matematika krize, bio je rastresen,
iscrpljen i malodušan zbog Lin. A onda je sasvim iznenada shvatio u kakvoj su
situaciji i da u vezi s time mora nešto poduzeti. Shvatio je da su u velikoj opasnosti.
Doprlo mu je do svijesti koliko je Derkhan bila strpljiva i da moraju napustiti gad.
"Božjegmupakla", tiho je izustila. "Znam da je prošlo samo nekoliko mjeseci, ali
on... on ti je prijatelj. Nije li tako? Ne možemo ga tek tako... zar ga možemo
ostaviti...?" Pogledala ga je i lice joj se izboralo. "Zar je... što je učinio? Zar je toliko
strašno? Je li toliko grozno... da potire sve ostalo? Zar je stvarno tako strašno?" Isaac
je zatvorio oči.
"Ne... da. Nije tako jednostavno. Objasnit ću ti usput.
Neću mu pomoći. To je bit. Ne mogu, do vraga, ne mogu, Di. Što znači da nas
ovdje više ništa ne zadržava, da možemo krenuti. Zaista moramo krenuti."
Derkhan se s njim upustila u mlaku, neuvjerljivu prepirku. Još dok je govorila
kako nije sigurna da trebaju samo tako otići, počela je skupljati odjeću i trpati je u
svoju malu torbu. Zatim je uzela i bilježnicu. Ugledala se na Isaaca.
Na poleđini pisma, koje nije otvorila, nažvrljala je poruku za Yaghareka. Sretno.
Srest ćemo se ponovo. Oprosti što smo tako iznenada nestali. Znaš kako ćeš izaći iz
grada. Znaš što ti je činiti. Zatim je zastala, jer nije znala kako da se oprosti. Na
kraju je napisala samo Derkhan i vratila pismo na pod.
Umotala se u šal i raspustila svježe obojenu crnu kosu preko ramena. Kosa joj se
trla o krastu na mjestu gdje se nekada nalazilo uho. Pogledala je kroz prozor u onaj
dio neba kojeg je već zahvatila večer, a onda se okrenula, nježno zagrlila Lin i
pomogla joj da se pokrene na svoj način koji se sastojao od mnogo trzaja.
I njih troje polako siđoše niz stube.
"U Okuci Smog ima gomila tipova", rekla je Derkhan. "Vlasnika čamaca. Mogu
nas odvesti na jug i sigurna sam da neće postavljati pitanja."
"Jebiga, ne!" prosiktao je Isaac. Pogledao ju je ispod kapuljače širom otvorenih
očiju.
Stajali su na kraju ulice, gdje su zaprežna kola prije nekoliko sati služila djeci
kao gol. Topli večernji zrak bio je ispunjen raznim mirisima. Iz paralelne ulica
dopirale su bučne svađe i histeričan smijeh. Prodavači povrća, domaćice, kovači i
sitni kriminalci razgovarali su po uglovima. Počela su se paliti svjetla na stotinu
raznih vrsta goriva i struja. Iza mutnog stakla oživljavali su plamenovi raznih boja.
"Jebiga, ne!" ponovi Isaac. "Neću u unutrašnjost kopna... Pođimo van... Idemo u
Mrežodrvo. Pođimo do dokova."
I tako su se polako uputili na jugozapad. Prošli su između Slanočička i brdašca
Mog, vukući se prepunim ulicama. Bili su nevjerojatan trio. Visoki i krupni prosjak
koji je krio lice, naočita žena kose crne kao u gavrana, i bogalj pod kapuljačom koji
hoda nesigurnim koracima punim trzaja, a koga napola pridržavaju i napola vuku
njegovi drugovi.
Svaki put kada bi pokraj njih prošao neki konstrukt na paru, oni bi uvukli glave u
ramena. Isaac i Derkhan su išli spuštenih pogleda i prigušeno razgovarali. Nervozno
su podizali poglede dok su prolazili ispod zračnih tračnica, kao da bi ih militia, koja
je jurila iznad njih, mogla s tolike visine nanjušiti. Izbjegavali su pogledati u oči
agresivne muškarce i žene koji su lijeno šetali oko uličnih uglova.
Imali su osjećaj da cijelo vrijeme zadržavaju dah. Bilo je to mukotrpno
putovanje. Bili su pod snažnim adrenalinom.
U hodu su se osvrtali oko sebe i obuhvaćali pogledima sve što su mogli, kao da
su kamere. Isaac bi povremeno pogledao poderane postere na zidovima, koji su
reklamirali operne predstave, kolute bodljikave žice i beton posut prije stvrdnjavanja
komadićima polomljenog stakla, lukove željezničke pruge u Mrežodrvetu koja se
odvajala od linije Dexter, i lebdjela iznad Suntera i Kostograda.
Podizao je oči prema Rebrima koja su se uzdizala u svoj svojoj golemosti s
njegove desne strane i pokušavao točno upamtiti kutove pod kojima su bila
postavljena.
Svakim novim korakom sve su se više oslobađali grada. Mogli su čak osjetiti
kako popušta njegova gravitacijska sila. Bili su ošamućeni. Imali su osjećaj da će u
svakom trenutku zaplakati.
Neposredno ispod oblaka, sjena koju nitko nije primjećivao lijeno se vukla za
njima. Kada je postalo jasno kamo su se uputili, ona se okrenula i napravila spiralu.
Vrtoglavo se nekoliko trenutaka strmoglavljivala izvodeći akrobacije. Kako su Isaac,
Lin i Derkhan nastavili u istom smjeru, prilika je prestala kružiti i velikom brzinom
jurnula preko neba napustivši grad.
Pojavile su se zvijezde i Isaac se šapatom oprostio od Sata i Pjetlića, Lavande,
Vrijesišta i svojih prijatelja.
Toplo vrijeme krenulo je s njima na jug. Poput sjene su slijedili vlakove koji su
išli prema otvorenim industrijskim četvrtima. Korov je provirivao između betonskih
ploča i pješaci koji su noću lutali gradom često su se spoticali o njega i psovali. Isaac
i Derkhan su pažljivo vodili Lin kroz predgrađa Ehogliba i Mrežodrveta, u pravcu
juga, slijedeći vlakove koji su se uputili prema rijeci.
Veliki Katran je divno svjetlucao, osvijetljen neonom i plinskim svjetiljkama čiji
su odsjaji skrivali nečistoću koja je plutala po njemu, dokovi su bili puni visokih
brodova sa smotanim teškim jedrima i parobroda koji su se u vodi prelijevali u svim
duginim bojama, trgovačkih brodova koje su vukli morski zmajevi žvačući goleme
uzde, nestabilnih tvornica-teretnjaka pretrpanih dizalicama i parnim čekićima;
brodova za koje je Novi Krobuzon bio samo još jedna postaja na dugome na putu.
Mi u Cymehu mjesečeve male satelite zovemo komarci. Ovdje u Novom
Krobuzonu zovu ih njegovim kćerima.
Soba je ispunjena svjetlošću mjeseca i njegovih kćeri, ali zato u njoj nema
ničeg drugog.
Stajao sam ovdje jako dugo, držeći u ruci Isaacovo pismo.
Kroz koji trenutak ću ga ponovo pročitati.
Još na stubištu sam čuo da je propala kuća prazna. Odjek je predugo
odzvanjao. I prije nego što sam dodirnuo vrata, znao sam da na tavanu nema
nikoga.
Nije me bilo satima, tragao sam za nekakvom sumnjivom, neodlučnom
slobodom u gradu.
Lutao sam prelijepim vrtovima Sobek Križa, kroz rojeve insekata i pokraj
jezera modeliranih u obliku utovljenih ptica. Pronašao sam ruševine samostana,
malu školjku ponosno izloženu u samom središtu parka. Romantični vandali
urezivali su svoja imena u drevni kamen. Taj mali zaklon bio je napušten tisuću
godina prije nego što su postavljeni temelji Novog Krobuzona. Bog kojem je bio
posvećen je umro.
Ima ljudi koji dolaze noću odati počast duhu mrtvog boga. Kakva je to bijedna
i očajnička teologija.
Danas sam posjetio Jaukbrijeg. Vidio sam Lišajgaz. Stajao sam ispred sivog
zida u Barakama, ispred fasade mrtve tvornice koja se mrvi i pročitao sam sve
grafite.
Ponašao sam se budalasto. Riskirao sam. Gotovo da se nisam krio.
Opilo me je to malo slobode koju sam okusio i poželio sam još.
I tako sam se konačno noću vratio u taj šuplji i napušteni tavan i suočio se sa
Isaacovom okrutnom izdajom.
Iznevjerio je moje povjerenje, ponio se krajnje okrutno.
Ponovo ga otvaram (ne obraćam pozornost na Derkhanine patetične i
besmislene riječi, koje mi sliče na glazuru od šećera preko otrova). Neobična
napetost tih riječi stvara dojam kao da puze. Vidim Isaaca kako pišući želi iskazati
toliko toga. Zapanjuje to što nema gluposti. Bijes, jasno neodobravanje. Istinski
jad. Objektivnost. I nekakvo čudno prijateljstvo, nekakvo sramežljivo
ispričavanje....
danas me je netko posjetio... čitam, i... pod danim okolnostima...
Pod danim okolnostima. Pod danim okolnostima ja ću te napustiti. Okrenut ću
ti leđa i osudit ću te. Ostavit ću te s tvojom sramotom, dobro ću te upoznati i proći
pokraj tebe, neću ti pomoći.
... neću te pitati "kako si mogao?" čitam ja i odjednom me prožima slabost,
prava slabost, ne onaj osjećaj kao da ću se onesvijestiti i povraćati, nego kao da ću
umrijeti.
To me tjera da kriknem.
To me tjera da vrištim. Ne mogu zaustaviti tu buku, niti želim, kriještim i
kriještim i što je moj glas jači, to mi se življe vraćaju sjećanja na ratne pokliče,
sjećanja na moju družinu koja ulijeće među plijen ili neprijatelja, sjećanja na
pogrebne naricaljke i kuknjavu pri istjerivanju duhova, ali ovo nije slično tome, ovo
je moja bol, neustrojena, neregulirana i nedopuštena, ali samo moja, moja agonija,
moja samoća, moja bijeda, moja krivnja.
Odbila me je, rekla mi je ne, rekla je da se Sazhin toga ljeta raspitivao o njoj i
da je pristala, jer je to bila njegova godina parenja; željela se pariti isključivo s
njim i to mu dati kao dar. Rekla mi je da nisam fer, da trebam odmah otići, da je
trebam poštovati, pokazati poštovanje i ostaviti je na miru.
Bilo je to ružno, prostačko parenje. Bio sam tek nešto malo jači od nje. Dugo
mi je trebalo da je svladam. Sve vrijeme mi je parala kožu pandžama, grizla me i
gadno me udarala. Bio sam neumoljiv.
Razbjesnio sam se. Osjećao sam požudu i bio sam ljubomoran. Udario sam je i
prodro u nju dok je bila ošamućena.
Bila je nevjerojatno i zastrašujuće bijesna. Tek me je njezin bijes natjerao da
se trgnem i shvatim što sam učinio.
Od tog dana se sramim. Žaljenje je došlo nešto kasnije. Okružuju me kao da će
mi zamijeniti krila.
Družina je glasala jednoglasno. Nisam porekao činjenice (palo mi je na
trenutak na pamet da to učinim, ali sam povraćao kada me je preplavio val
samoprezira).
Od početka je bilo jasno kakva će biti presuda.
Znao sam da je njihova odluka ispravna. Čak sam uspio pokazati i malo
dostojanstva, doduše tek mrvicu, dok sam koračao između odabranih izvršitelja
zakona. Išao sam polako i vukao noge zbog težine balasta kojeg su mi privezali
kako bi me spriječili da pobjegnem i odletim, ali sam koračao bez zastajkivanja i ne
postavljajući pitanja.
Pokleknuo sam tek na kraju, kada sam ugledao kolce pomoću kojih će me
privezati za sprženo tlo.
Posljednjih pet metara do suhog korita Sablasne rijeke, morali su me vući.
Izvijao sam se i otimao pri svakom koraku. Preklinjao sam za milost koju nisam
zasluživao. Bili smo udaljeni sedamsto pedeset metara od našeg kampa i sasvim
sam siguran da je moja družina čula svaki krik.
Razapeli su me; trbuh mi je bio u prašini, a leđa mi je pržilo sunce. Trzao sam
spone dok mi se šake i stopala nisu potpuno ukočili.
Po petorica sa svake strane držali su moja krila. Čvrsto su stezali velika krila
dok sam se ja otimao i pokušavao snažno i opako njima udariti svoje tamničare po
lubanjama. Podigao sam pogled i ugledao crvenperog San'jhuarra, mojeg rođaka,
kako mi prilazi noseći pilu.
Sjećam se prašine, pijeska, vreline i prokletog vjetra u tom kanalu.
Sjećam se dodira metala. Neobičnog osjećaja nametanja, užasnog povlačenja
nazubljene oštrice naprijed-natrag. Nebrojeno puta zasjekla je moje tijelo, poslije
čega su je morali izvući i očistiti. Sjećam se naleta vrućeg zraka duž ogoljenog
tkiva, kidanja živaca iz korijena i gubljenja daha. Sjećam se bljuvotine koja je samo
nakratko zatomila moje krike, kao i toga da sam nastavio vrištati čim sam ispraznio
usta i udahnuo. Sjećam se krvi u zastrašujućim količinama i iznenadnog osjećaja
kao da lebdim kada su podigli jedno krilo, a patrljci kostiju zadrhtali i povukli se
nazad u tijelo, i komade mesa oko zjapeće rane. Sjećam se i nevjerojatno bolnog
pritiska čiste tkanine i masti na njoj kao i San'jhuarovog sporog obilaženja oko
moje glave i spoznaje, nepodnošljive spoznaje, da će se sve to još jednom ponoviti.
Nikada nisam dovodio u pitanje to jesam li zaslužio biti kažnjen na taj način.
Čak ni kad sam pobjegao da ponovo potražim mogućnost da poletim. Bio sam
dvostruko posramljen. Osakaćen i lišen poštovanja zbog izbor-krađe koju sam
izvršio. Tome ću dodati i sramotu zbog odbijanja da prihvatim pravednu kaznu.
Nisam mogao tako živjeti. Nisam mogao biti vezan za tlo. Bio sam mrtav.
Gurnuo sam Isaacovo pismo u poderanu odjeću ne pročitavši njegove
nemilosrdne riječi kojima se oprostio od mene. Ne mogu reći da ga prezirem. Ne
mogu reći da bih na njegovom mjestu postupio drukčije. Izašao sam u zoru.
Nekoliko ulica dalje, u Slanočičku, iznad istočnog dijela grada uzdiže
sepetnaestokatna zgrada. Ulazna vrata se ne mogu zaključati. Nije nimalo teško
preskočiti ogradu koja navodno sprečava prilaz ravnom krovu. Već sam se i ranije
penjao na to zdanje.
Obična kratka šetnja. Imam dojam da spavam. Građani zure u mene dok
prolazim pokraj njih. Nisam navukao kapuljaču. Ne vidim zašto bih.
Nitko me ne zaustavlja dok se penjem kroz tu golemu zgradu. Otvaraju se dvoja
vrata od mnogih pokraj kojih prolazim i u mene bulje oči koje ne mogu u tami
vidjeti. Ali nitko me ne sprečava da nastavim i već poslije nekoliko minuta ja sam
na krovu.
Na visini od četrdeset pet metara ili više. Ima mnogo viših zdanja u Novom
Krobuzonu. Ali i ovo je dovoljno visoko, jer strši iz ulice, kamenja i opeka poput
nečeg golemog iz vode.
Prolazim pokraj otpadaka i ostataka logorskih vatri, smeća koje su za sobom
ostavili uljezi i nametljivci. Noćas sam sam na neboderu.
Zid od opeke kojim je ograđen krov visok je metar i pol. Naslanjam se na njega
i gledam uokolo.
Znam što je to što vidi. Mogu točno odrediti gdje se nalazim.
To se vidi kupola Staklenika, mrlja prljave svjetlosti između dva plinska tornja.
Stisnuta Rebra koja su se nadvila nad željezničkim tračnicama i zdepastim kućama,
nalaze se na samo kilometar i pol odavde. Mračni gajevi drveća prostiru se po
gradu bez ikakvog reda. Oko mene su svjetla, svjetla svih mogućih boja.
Lako skačem na zid i uspravljam se.
Nalazim se na vrhu Novog Krobuzona.
Golem je. Pravo veliko smetlište. U njemu ima svega, i sve se to prostire pod
mojim nogama. Vidim rijeke. Tumor je udaljen otprilike šest minuta leta odavde.
Širim ruke.
Vjetrovi jure prema meni i radosno se zabijaju u mene. Vjetar je bučan i živ.
Zatvaram oči. Mogu ga sasvim precizno zamisliti. Let. Odbacujem se nogama i
osjećam kako moja krila zahvaćaju zrak i s lakoćom ga guraju prema tlu,
raščišćavajući velike poteze preda mnom, kao da su vesla. Zatim se snažno
odbacujem u toplu zračnu struju u kojoj perje polegne i zbije se, širim krila, lebdim,
opuštam se, klizim uvis duž spirale iznad te golemosti ispod mene. Odozgo gledano,
to je sasvim drugi grad. Skriveni vrtovi me oduševljavaju. Mračne zidove treba
stresti sa sebe poput blata. Svaka zgrada postaje gnijezdo grabljivice. Prema
cijelom gradu mogu se odnositi s nepoštovanjem, mogu se spuštati i uzlijetati kad
mi se prohtje, poganeći u prolazu po zraku.
Gledani iz zraka, tijekom leta, odozgo, vlada i militia su pompozni termiti,
prljavština, sumorna mrlja koja brzo nestaje, ponižavanja koja se događaju u sjeni
tih zgrada mene se ne tiču.
Vjetar me prisiljava da raširim prste. Poziva me svojim udarcima. Osjećam
grčenje kada se ostaci moje krilne kosti protegnu.
Neću to više raditi. Neću biti ovaj bogalj, ova ptica vezana za tlo, neću to više
biti. Nadam se da je gotovo s ovim poluživotom.
Mogu sebi sasvim jasno dočarati taj posljednji let, elegantno obrušavanje kroz
zrak koji se otvara preda mnom poput izgubljenog ljubavnika želeći mi
dobrodošlicu.
Neka me vjetar ponese.
Naginjem se prema zraku stojeći na zidu iznad drhtavog grada.
Vrijeme je stalo. Lebdim. Ne čuje se nikakav zvuk. Grad i zrak lebde.
Polako podižem ruku i prolazim prstima kroz perje. Lagano ga guram u stranu
iako mi se koža ježi, nemilosrdno prevlačim preko njega u obrnutom smjeru.
Otvaram oči. Prsti mi se sklapaju oko korijena perja na obrazima, čvrsto zatvaram
kljun kako ne bih kriknuo i počinjem čupati pera.
Mnogo kasnije, satima nakon toga, u gluho doba noći, silazim niz to mračno
stubište i izlazim.
Jedan jedini taksi kloparajući žurno prolazi napuštenom ulicom i poslije toga
se više ne čuje nikakav zvuk. Iz izbrazdane plinske svjetiljke ističe mliječna
svjetlost koja se vuče preko kocki kaldrme.
Čekala me je neka mračna spodoba. Stupa u malu baru svjetlosti i ostaje
stajati zaklonjenog lica. Polako mi daje znak neka priđem. U djeliću sekunde
prisjećam se svih svojih neprijatelja i pitam se tko je taj čovjek. A onda vidim
golemi ud bogomoljke nalik na škare, kojim me pozdravlja.
Zaključujem da nisam iznenađen.
Jack Polumolitva ponovo pruža svoju prepravljenu ruku i poziva me sporim,
zloslutnim pokretom. Poziva me da uđem. U njegov grad. I ja stupam u mali krug
preostale svjetlosti.
Ne primjećujem da se trgnuo kada sam izronio iz tame. Pretpostavljam na što
sličim.
 Moje lice je gomila sirovog iskidanog mesa. Obilato krvari iz stotina sićušnih
rupa iz kojih je počupano perje. Ljepljivo paperje koje mi je promaklo sigurno
izgleda kao čekinjava brada. Moje oči zure iz gole, ružičaste, upropaštene kože
nezdrave boje, posute plikovima. Niz lubanju mi se slijevaju potočići krvi.
Stopala su mi ponovo sputana prljavim krpama koje skrivaju njihov čudovišni
izgled. Perje koje je izrastalo između ljuskica na njima uredno je počupano.
Teturam pri hodu, jer su mi i prepone isto tako pune rana i očerupane kao i glava.
Pokušao sam slomiti kljun, ali nisam uspio.
Stojim ispred zgrade u svom novom tijelu.
Polumolitva šuti. Ponavlja svoj poziv još jednim tromim pokretom ruke.
To je velikodušno od njega, ali moram odbiti.
On mi nudi polusvijet. Nudi mi da podijelim s njim sramotan način života u
njegovom marginalnom gradu u gradu. Njegove mračne Križarske pohode i
anarhičnu osvetu. Njegov prezir prema vratima.
Pobjegli prepravljeni, Ponovo prepravljeni. Ništa. On se ne uklapa. Okrenuo je
Novi Krobuzon u novi grad, i nastoji ga zaštititi od samog sebe.
Vidi pred sobom još jedno slomljeno polustvorenje, još jednog iscrpljenog
mrtvaca koga bi mogao preobratiti da sudjeluje u njegovoj nezamislivoj borbi, još
jednog koji se ne može pomiriti s tim da živi u bilo kakvom svijetu, vidi paradoks,
pticu koja ne može letjeti. I nudi mi izlaz, nudi mi da stupim u njegovu nezajednicu,
da živim na njegovoj margini, u njegovom mješovitom gradu. Na tom divljačkom i
časnom mjestu s kojega bjesni.
Velikodušan je, ali ja odbijam. To nije moj grad. Nije moja borba.
Moram ostaviti njegov svijet polutana na miru, taj polusvijet čudnog otpora.
Ja živim na jednostavnijem mjestu.
On je pogriješio.
Ja više nisam garuda vezan za zemlju. Taj je mrtav. Ovo je novi život. Ja nisam
polustvar, ja nisam neko neuspješno ni-ovo-ni-ono.
Počupao sam iz kože ono sitno perje koje je izgledalo kao male bodlje, koje bi
moglo zavarati, i koža je sada glatka. Ispod te ptičje afektacije, ja sam isti kao i
ostali moji sugrađani. Mogu u jednom svijetu živjeti pošteno.
Pokazujem da sam zahvalan i pozdravljam se s njim, zatim se okrećem, izlazim
iz kruga slabe svjetlosti plinske svjetiljke i odlazim a istok, prema Sveučilištu i
stanici Utrina, kroz moj svijet od opeke, kreča i katrana, bazara i tržnica, kroz ulice
osvijetljene sumporom. Noć je i moram požuriti u krevet, moram pronaći krevet,
pronaći krevet u ovom mom gradu u kojem mogu živjeti poštenim životom.
Okrećem mu leđa i stupam u nepregledni grad Novi Krobuzon, u to golemo
spremište arhitekture i povijesti, gdje se prepliću novac i siromaštvo, u tog
svjetovnog boga na parni pogon. Okrećem se i odlazim u grad koji je moj dom, ne
kao ptica ili garuda, niti kao kukavni mješanac.
Okrećem se i odlazim kući, u svoj grad, kao čovjek.