Tomić 1

Leona Tomić

Tomislav Kuzmanović, PhD, Assistant Professor

Literary Translation Workshop I

12 January 2018

David Walliams: Štakorburger

Zadah po čipsu od škampa

Hrčak je bio mrtav.

Na leđima.

S nogama u zraku.

Mrtav.

Dok su joj suze tekle niz obraze, Zoe je otvorila kavez. Ruke su joj se tresle, a srce se
slamalo. Polagajući Kolačićevo malo krzneno tijelo na izlizani tepih, pomislila je da se više
nikad neće nasmijati.

“Sheila!” pozvala je Zoe, što je glasnije mogla. Unatoč očevim ustrajnim molbama,
Zoe je svoju maćehu odbijala zvati ‘mama’. Nikad nije, a i obećala je samoj sebi da nikad ni
neće. Nitko nije mogao zamijeniti Zoeinu mamu – a nije da se je maćeha uopće i trudila.

“Začepi gubicu! Gledam televiziju i žderem!’’ iz dnevnog se boravka začuo grubi

ženski glas.

“Radi se o Kolačiću!’’ viknula je Zoe. “Nije mu dobro!’’

Najblaže rečeno.

Zoe je jednom na televiziji vidjela bolničku dramu u kojoj je medicinska sestra

pokušala oživjeti umirućeg starca, pa je očajnički nastojala oživjeti svog hrčka umjetnim
 Tomić 2

disanjem, pušući mu jako nježno u otvorena usta. To nije upalilo. A nije ni spajanje
glodavčevog malog srca na AA bateriju spajalicom. Jednostavno je bilo prekasno.

Hrčak je bio hladan na dodir, i ukočen.

“Sheila! Molim te pomozi!” vikala je mala djevojčica.

Zoeine su suze prvo bešumno tekle, a zatim je gromoglasno zaplakala.

Konačno je začula maćehu kako se nevoljko vuče hodnikom malog stana, koji se
nalazio visoko na 37. katu nagnutog nebodera. Kad god bi nešto trebala napraviti, žena bi
bučno uzdisala. Bila je tako lijena da je Zoe naređivala da joj kopa nos, što bi Zoe naravno
uvijek odbila. Sheila bi stenjala čak i kada bi daljinskim upravljačem mijenjala televizijske
programe.

“Uff, uff, uff, uff…” glasno je puhala stupajući niz hodnik. Zoeina je maćeha bila
prilično niska, no to je nadoknadila time što je bila široka koliko i visoka.

Bila je, jednom riječju, okruglasta.

Zoe je uskoro osjetila da žena stoji na ulazu u sobu, blokirajući svjetlo iz hodnika
poput pomrčine mjeseca. Štoviše, mogla je namirisati teški sladunjavi miris čipsa od škampa.
Njena ih je maćeha voljela. Zapravo, hvalisala se kako je još kao mala odbijala jesti išta
drugo, te je bilo koju drugu hranu pljuvala mami u lice. Zoe su čipsi smrdjeli, čak i ne po
škampima. Naravno, ženin je dah u potpunosti zaudarao po njima.

Čak i sada, kada je stajala na ulazu, Zoeina je maćeha u jednoj ruci držala paketić
štetne grickalice, a drugom se hranila promatrajući prizor pred sobom. Kao i uvijek, nosila je
dugačku prljavu bijelu majicu kratkih rukava, crne tajice i krznene ružičaste papuče. Goli
dijelovi kože bili su joj prekriveni tetovažama. Po rukama je imala ispisana imena bivših
muževa, sva redom prekrižena:

“Bože moj”, pljuvala je žena, ustiju punih čipsa. “Bože moj, Bože moj, kak’ jako jako
tužno. Srce mi se bo slomilo. Jadna mala beštija je odapela!” Nagnula se preko pokćerke i
zagledala se dolje u mrtvog hrčka. Kako je govorila, tepih je špricala komadićima napola
prožvakanog čipsa.

“Bože moj Bože moj Bože moj i kaj ti ga ja sve znam”, dodala je, tonom koji nije
zvučao ni približno tužnim.
 Tomić 3

Upravo je u tom trenutku veliki komadić napola prožvakanog čipsa izletio iz Sheilinih
usta na jadničkovo malo paperjasto lice. Bila je to mješavina čipsa i pljuvačke. Zoe ju je
nježno obrisala, dok joj je suza kapnula na njegov hladni ružičasti nosić.

“E, imam dobro idejo!” rekla je Zoeina maćeha. “Požderala bom ove čipse a ti moreš
malu beštiju gurnut’ v vrećicu. Nebom je dirala. Još da nekaj pokupim.“

Sheila je podigla vrećicu iznad usta i u svoje pohlepno grlo nasipala posljednje mrvice
čipsa od škampa. Zatim je pokćerci ponudila praznu vrećicu. “Evo ti ga na, tutni ga tu, fletno.
Prije neg’ mi zasmrdi celi stan.”

Zoe se skoro zgranula na nepravednost ženine izjave. Jedino je zadah njene debele
maćehe na čips od škampa zagađivao prostor! Njezin bi zadah mogao ostrugati boju. Mogao
bi očerupati perje s ptice i oćelaviti je. Da vjetar promijeni smjer, njezin bi se zadah mogao
osjetiti i u drugom gradu.

“Neću pokopati svog jadnog Kolačića u vrećici čipsa”, puknula je Zoe. “Ne znam
zašto sam te uopće zvala. Molim te idi!”

“Isusa ti tvoga, dete!” viknula je žena. “Samo sam htela pomoći. Derište nezahvalno!

“E pa, ne pomažeš!” viknula je Zoe, bez da se okrenula. “Samo odlazi! Molim te!”

Sheila je iskoračala iz sobe i tako jako zalupila vratima da je gips pao sa stropa.

Zoe je slušala kako se žena koju je odbijala zvati majkom vuče natrag u kuhinju, bez
sumnje da rastrga još jedno obiteljsko pakiranje čipsa s okusom škampa i našopa se. Mala je
djevojčica ostala sama u svojoj malenoj sobici, ljuljajući svog mrtvog hrčka.

Ali kako je uginuo? Zoe je znala da je Kolačić bio jako mlad, čak i u hrčkovim
godinama.

Bi li se moglo raditi o hrčkovom ubojstvu? pitala se.

Ali kakva bi osoba htjela ubiti bespomoćnog malog hrčka?

E pa, prije nego ova priča dođe kraju, znat ćeš odgovor.
 Tomić 4

I također ćeš saznati da postoje ljudi koji su sposobni za puno, puno gore stvari.
Najzločestiji čovjek na svijetu vreba negdje unutar ove knjige… Nastavi čitati, ako se
usuđuješ…