Margita Zakarija

Sveučilišna knjižnica u Splitu

mazakari@svkst.hr

Pregled načina signiranja u Sveučilišnoj knjižnici u Splitu

Sažetak:

Predstavit će se različite načine signiranja koje je, tijekom svoga stogodišnjeg rada

primjenjivala Sveučilišna knjižnica u Splitu. Terminološki će se definirati izmjene u

postupcima signiranja do kojih je stalno dolazilo, a koje su, iako s kašnjenjem, slijedile opće

promjene u knjižničarskoj struci. Naglasit će se odnos između toga segmenta poslovanja i

prostora knjižnice, odnosno višekratno mijenjanje lokacija koja su izravno utjecalo na

postupak signiranja.

Ključne riječi: signatura, formalno signiranje, knjižnično poslovanje, Sveučilišna knjižnica u

Splitu

Uvod

Izraz signatura i odgovarajući glagol signiranje nastali su iz latinskog signum – znak,

odnosno signare – bilježiti, označavati. Pojam signatura koristi se od srednjeg vijeka kao

oznaka nepromjenjivog mjesta pojedine knjige na knjižničnoj polici. Pritom je važan suodnos

svake pojedine jedinice knjižničnog fonda i cjeline. Signiranje je jedan od temeljnih

postupaka u knjižničnom poslovanju. Izmjene u pristupu signiranju do kojih je dolazilo

tijekom stoljeća bile su spore i rijetke.

Danas su prihvaćena dva temeljna načina signiranja: formalno i sadržajno1.

Formalno signiranje podrazumijeva isti takav smještaj građe, pri kojem se poštuju neki

vanjski kriteriji – fizičke značajke (format), formalne (tisak, godina izdanja) ili podaci

relevantni za određenu knjižnicu (redni broj pristizanja jedinice u knjižnicu, inventarni broj).

Kako se aspekt sadržaja uopće ne uzima u obzir, takav način pogodan je prvenstveno za

zatvorena spremišta, a manje za otvoreni pristup. Sadržajna signatura primjenjiva je na građu

smještenu prema sadržaju, najčešće (ne isključivo) u otvorenom pristupu. Komunikativnija je

prema korisniku jer mu daje informacije o samoj publikaciji. Uvijek je heterogena jer se

sastoji od skraćene stručne oznake izražene arapskim brojevima te autorskog znaka i oznake

za djelo koji se izražavaju u slovnim oznakama.

A. Slavić2 navodi također i podjelu signatura s obzirom na njihov odnos prema rastu i razvoju

fonda pa razlikuje nepomičnu, polupomičnu i pomičnu signaturu. Nepomična signatura bit će

podrobnije objašnjena u dijelu rada u kojem se iznosi povijesni pregled načina signiranja u

Sveučilišnoj knjižnici u Splitu.

Polupomična signatura (od tal. «segnatura semifissa») karakteristična je za talijansku

tradiciju, a označava tip signature određene po formatu. Unutar formata signature se nižu po

abecedi, kronologiji ili tekućem broju. Pomična signatura uopće nije vezana uz fizički prostor

(police, ormare, sobe), već se dodjeljuje prema stručnoj oznaci i smješta knjižničnu jedinicu

unutar sadržajno srodne skupine.

Podjela na individualne i grupne signature3 definira individualnu signaturu kao različitu za

svaki svezak u fondu. Grupna signatura okuplja sve primjerke određenog izdanja ili sva

izdanja nekog jedinstvenog stvarnog naslova. Individualna pritom gubi svaki dodir među

dubletama ili svescima određenog knjižničnog dokumenta. U ovom radu bit će riječi

prvenstveno o formalnom signiranju.

1
Tadić, K. Rad u knjižnici. Opatija, 1994, str. 111
2
Slavić, A. Povijesni, metodološki i praktični vidovi primjene signiranja u knjižnici. Zagreb, 1997. Str. 8-9.
3
Slavić, A. Cit. djelo, str. 11.

2
Signiranje na Odjelu knjiga u Sveučilišnoj knjižnici u Splitu

Sveučilišna knjižnica u Splitu od svog osnutka 1903. godine koristi isključivo formalni način

signiranja. S obzirom da se radi o vrsti signature koja knjižničnu građu definira u odnosu na

konkretan fizički prostor u koji je smještena, potrebno je kazati nešto o tim prostorima i

njihovim izmjenama.

Povijest knjižnice započinje u jednoj sobi Hrvatske narodne knjižnice na splitskoj obali4 u

kojoj se, međutim, ne zadržava dugo jer se već 1905. godine širi na cijeli prizemni kat kuće

Ilić. Godine 1910. Knjižnica seli u palaču Bernardi na Pisturi, ali i taj prostor osvaja postupno.

U početku joj je bio ustupljen prvi kat u kojem je koristila jednu dvoranu i dvije sobe kada je

uz postojeće spremište za knjige prvi put dobila i „čitalačku salu“. Nakon Prvoga svjetskog

rata knjižnici je dodijeljen i drugi kat , na kojemu se nalazila i jedna manja dvorana i

spremište za novine i vrednije knjige. Ta lokacija je ključna za iščitavanje najstarijih signatura

koje su tada nastale i koje su se sačuvale do danas.

U kratkom periodu od ožujka 1945. do kraja 1946. knjižnica privremeno koristi prostorije

nekadašnjeg talijanskog društva Gabinetto di lettura na Prokurativama, da bi se početkom

1947. godine preselila na lokaciju talijanske «Lega nazionale» u Zagrebačkoj ulici koju je

koristila do 2009. godine.

Oblikovani su prostori za dvije čitaonice, jedinstveno spremište za knjige i odvojeno za Odjel

periodike i za Odjel specijalnih zbirki.

4
100 godina Sveučilišne knjižnice u Splitu. Split, 2004. Str. 19-20.

3
Do preseljenja u novu zgradu u ulici Ruđera Boškovića ni na jednoj lokaciji knjižnica nije

mogla ponuditi slobodni pristup knjižničnoj građi. Ta činjenica može u određenoj mjeri

objasniti potpunu usmjerenost na formalni način signiranja.

Podatke o prvim katalozima i signaturama spominje H. Morović, navodeći kako je tadašnji

ravnatelj za strukovni oslonac koristio talijanske bibliotekarske priručnike (G. Ottino :

Bibliografia, Milano 1893.; Julius Petzholdt: Manuale del bibliotecario, Milano, Hoepli,

1894.) i uzuse Sveučilišne knjižnice u Zagrebu. U skladu s tim modelima, odlučio se za

«sistem od tri sigle kojeg Nijemci zovu Festnagelnungssystem, a Talijani sistema

d'inchiodatura“ 5. Takvu signaturu A. Slavić naziva nepomična signatura (prema njem.

Lokalsignatur = mjesna signatura) i definira je kao oznaku «koju knjiga dobiva prema oznaci

police na koju je smještena…»6. U splitskoj Sveučilišnoj knjižnici taj je oblik signature

najprije imao tri člana od kojih je prvi označavao nepomično mjesto knjige u određenom

ormaru, drugi član je označavao policu, a treći mjesto na polici, pri čemu su se kombinirale

slovne i brojčane oznake.

Primjeri: 52 A 1 Mala anatomija / Dragutin Mašek. Zagreb, 1908.

52 A 31 Naši ljudi i krajevi / A. G. Matoš. Zagreb, 1910.

52 B 25 Dnevnik' pisatelja / F. M. Dostoevskij. Berlin, 1922

53 D 31 Germinal / Emile, Zola. Zagreb, [19??].

55 F 20 Knez Zoran / D. Nemet. Zagreb, 1929.

Tih prvih tročlanih signatura sačuvalo se još uvijek na publikacijama, iako su u većini

slučajeva resignirane, u skladu s kasnijim prostornim uvjetima njihova smještaja. Tragove

resigniranja djelomično je moguće slijediti kroz knjige inventara.

5
Morović, H. Povijest biblioteka u gradu Splitu, Zagreb, 1971. Str. 236
6
Slavić, A. Cit. djelo, str. 8

4
Već po preseljenju u palaču Bernardi (oko 1912.) provedena je prekatalogizacija pa su se

izmijenile i signature. Postale su četveročlane7: pored oznaka za ormar, policu i mjesto na

polici, pojavljuje se i član koji označava sobu.

Primjeri: I 1 A 20 La riscossa dei leoni / Gabriele d'Annunzio

I1B5 Supplementi al raggio … / Giuseppe Valentinelli

I4F2 Topografski priručnik Dalmacije / M. Škarica

I8D1 Upravno, sudsko i crkveno razdjeljenje Primorske Banovine

III 1 (C) 31 L'Albania / Giannini. Varese, 1940.

III 3 (B) 28 La chiesa della solitudine / Grazia Deledda. Milano, 1937.

IV 4 H 25 Radi, a ne očajavaj / Lazarević. Beograd, 1931.

Prvi član označen rimskim brojem označavao je sobu: rimska jedinica pripadala je sobi na

drugom katu palače Bernardi u kojoj se nalazila zbirka Dalmatica (ujedno najvredniji dio

građe koji je knjižnica posjedovala), dok je rimska dvojka označavala susjednu sobu u kojoj

se nalazila „kolekcija novina“8. Ostali članovi signature imali su isto značenje kao i u

prethodnim tročlanim signaturama. Ove četveročlane signature u velikoj su mjeri sačuvane do

današnjeg vremena, osobito na Odjelu periodike.

Po preseljenju u zgradu nekadašnje „Lega Nazionale“ početkom 1947. godine sve su knjige

smještene u jedinstveno spremište. Prešlo se na novi način signiranja za novopopisane knjige

prema redoslijedu pristizanja, tzv. numerus currens. Time se knjižnica uskladila sa

strukovnim običajima Sveučilišne knjižnice u Zagrebu, koja je načelo numerus currens-a

uvela već ranije. Taj novi način rada koristio je isključivo arapske brojeve i započeo je s

nulom.

Primjeri:

7
Morović, H. Cit. djelo, str. 237
8
Morović, H. Cit. djelo, str. 219

5
01069 Imena mesta i meštana na tlu Jugoslavije / Josip Smodlaka. Split, 1946

01341 Izabrane novele / Ivan Cankar. Zagreb, 1946.

Iako su se u međuvremenu promijenili prostorni uvjeti, Sveučilišna knjižnica i dalje koristi

isti sustav. Oblikuju se homogene, polupomične signature, sastavljene od arapskih

peteroznamenkastih ili šesteroznamenkastih brojeva, s decimalnom točkom iza druge odnosno

treće znamenke Za duplikate se dodaje slovna oznaka D1, po potrebi D2, D3 itd., dok se

različiti svesci istog naslova označavaju arapskim brojem (1, 2, 3, …) koji se razdvaja kosom

crtom od drugih brojeva signature.

103.534 Smrt u Veneciji / Tomas Man. Beograd, 1978

97.568/1 D1 Smrt u Veneciji i druge priče / Thomas Mann. Zagreb, 1998

Manji odmak u ovome vidu poslovanja predstavlja reaktiviranje nekih starih tročlanih

signatura u jednom od dislociranih spremišta kojima se knjižnica koristila do 2009. godine.

Bilo je odlučeno da se na posljednju zauzetu signaturu od tri sigle (55 F 1) nastavi niz s

početnom oznakom 56 A 1.

Signiranje na Odjelu specijalnih zbirki

Zbirka Rara obuhvaća između ostaloga rijetku i staru tiskanu građu, koja je smještena po

formatu i numerus currensu. Signatura se sastoji od slovne oznake R i arapskog broja.

Primjer:

R-1120 Pia cum Iesu Vulnerato Colloquia / a Ioanne Paullino ...

R-1264 De remediis utriusque fortunae / Franciscus Petrarca. Cremona, 1942.

Zbirka rukopisne građe Manuscripta također kod signiranja kombinira slovnu oznaku, u

ovom slučaju M, i arapski broj (po formatu i tekućem broju)

6
Primjer:

M-39 <Evangelistarium>. <s.l.>, [s.a. XIII. st.]

M-336 Narrazione Istorica di Pucischie e della … / Andrea Cicarelli. [S. l., 1821]

Isto načelo vrijedi i za tiskanu notnu građu koja tvori Glazbenu zbirku.

Primjer:

N-1834 Male pjesme velikih majstora / prir. Truda Reich, Janko Žganjer. Zagreb, 1996.

N-3292 Cithara octochorda / Izak Špralja. Zagreb, 1998.

Ta se građa počela označavati akcesijskom oznakom pedesetih godina 20. stoljeća9, dok je

inventarna knjiga otvorena tek 1962. i vođena je do 1968. godine. Nakon duže pauze, od

1978. godine na odjelu se nanovo počelo s inventariziranjem kada građa po prvi put dobiva i

signaturu.

Gramofonske ploče su označile početak stvaranja Zbirke audiovizualne građe: na Odjelu.

Inventarna knjiga se otvara 1967. godine10, signatura je dvočlana kombinacija slovne oznake

AU (za kompakt-diskove CD) i arapskog broja.

Primjer:

AU-184 Tambura u svijetu klasike / gl. transkr. i izvedba Hrvoje Majić. Zagreb, 1998

CD-192 Tambura u svijetu klasike / gl. transkr. i izvedba Hrvoje Majić. Zagreb, 1998

Grafička zbirka usklađena je u signiranju s ostalim zbirkama ovog odjela:

Gr. 283 Iz moje bilježnice / Angjeo Uvodić. [S. l.], 1937- .

Gr-50/1, 2 Hrvati i Karolinzi / gl. urednik Ante Milošević. Split, 2000.

Jedina građa koja do preseljenja nije imala signaturu je Zbirka zemljopisnih karata i atlasa.

Bilo je to zbog tadašnjih prostornih uvjeta i njihove neusklađenosti sa složenim načinima

9
100 godina Sveučilišne knjižnice u Splitu. Split, 2004. Str. 76
10
Idem, str. 78

7
signiranja takve građe. Jedinice zbirke bile su označene inventarnim brojem i godinom

pristizanja pojedinog primjerka građe u knjižnicu.

Signiranje na Odjelu periodike

Na Odjelu periodike za signaturu je zadržana stara oznaka rimskog broja II, koja je

svojedobno označavala sobu za „kolekciju novina“ u palači Bernardi. Uz rimsku dvojku danas

se kombinira arapski broj, dok je određeni broj jedinica najstarije građe zadržao izvorne

signaturne oznake koje slijede ista načela kao i četveročlane signature na Odjelu knjiga.

Primjer:

II 13 E 20 Gluma : hrvatski mjesečnik za kazališni život i slikopis / [ur. Darko Rubin]

II 15 C 53 Splitski krnjeval / <urednici A.[nđelo] Uvodić i M.[arko] Uvodić]

II-10.005 Ministranat / [odgovara J. Vrdoljak]

II-5008 Acta botanica Croatica / [editor-in-chief Damir Viličić]

II-6246 Kajkavski kolendar ... / [glavni i odgovorni urednik Drago Feletar]

3. 4. Legat A. Trumbića

Vrijedni dar, knjižnica Ante Trumbića u splitskoj Sveučilišnoj knjižnici označena je

posebnom signaturom. Legat je bio uvjetovan posebnim smještajem unutar knjižnice, kao

cjelovita zbirka zbog čega je dobio svoju posebnu signaturu. Sastavljena je od četiri sigle koje

kombiniraju slovnu oznaku T, arapske brojke i drugu tekuću slovnu oznaku.

Primjer: T 1 F 16 Storia del ginnasio superiore / Erber

T 1 G 47 Dalmatinska željeznica u Jugoslaviji / Senjanović

T 4 B 26 Knjižarstvo u Hrvata / Vjekoslav Klaić

T 6 E 96 Temeljni nauk ili program HRSS / Stjepan Radić

8
Ne zna se točno kada su iz zbirke knjižnice dr. Ante Trumbića izdvojene periodika i rukopisi i

smješteni na pripadajuće odjele.

Zaključak

Ako se vratimo na ishodište naziva „signatura“ u srednjovjekovnu biblioteku, suočit ćemo se

s njenom osnovnom definicijom: znak nepromjenjivog mjesta određene knjige na određenoj

polici. Svaka knjižnična praksa poštuje tu tradicionalnu vrijednost signature. Ipak, moguće je,

da je u današnje doba došlo do djelomične transformacije signature. O tome piše

Ranganathan11 kada supostavlja srednjovjekovnu „mističnu“ signaturu onoj suvremenoj. Po

njemu, suvremena signatura bi trebala informirati o knjižničnoj zbirci, o prostoru i o

rasporedu unutar knjižnice.

Praksa signiranja u splitskoj Sveučilišnoj knjižnici još uvijek ne nosi informaciju o

publikaciji samoj. Ipak može se ustvrditi da splitske signature definiraju sebe kao signature

„loquens“. Njihovim iščitavanjem otvaraju se slojevi knjižničnog poslovanja i pokazuju

prostorne promjene i promjene stručnih načela u Sveučilišnoj knjižnici u Splitu.

11
Prema Slavić, A. Cit. djelo, str. 8

9
Literatura

1. Morović, Hrvoje. Povijest biblioteka u gradu Splitu. Zagreb : Društvo bibliotekara

Hrvatske, 1971.

2. Slavić, Aida. Povijesni, metodološki i praktični vidovi primjene signiranja u knjižnici :

magistarski rad. Zagreb : A. Slavić, 1997.

3. 100 godina Sveučilišne knjižnice u Splitu / glavni urednik Petar Krolo. Split :

Sveučilišna knjižnica, 2004.

4. Tadić, Katica. Rad u knjižnici. Opatija : Naklada Benja, 1994.

Summary

The paper presents various systems of assigning call numbers at the University Library Split.
Constant changes of the systems are being terminologically defined and related to the
concurrent changes in the librarianship. The connection between the models of assigning call
numbers and the physical space in which the library is placed is being underlined, particularly
the impact of multiple location changes on library organization.

Key words: call number, assigning call numbers, University library Split

10