Sadržaj:

1. UVOD ....................................................................................................................... 1
2. POJAM KRŠA ............................................................................................................ 3
2.1 HIDRAULIKA VODE U KRŠU ......................................................................................... 4

3. OTPAD........................................................................................................................ 7
4. ODLAGALIŠTA OTPADA ......................................................................................... 8
4.1 BRTVENI SLOJEVI ODLAGALIŠTA OTPADA.............................................................. 9
4.1.1 BRTVENI SLOJEVI U KRŠKOM PODRUČJU ............................................................................ 11
4.1.2 KAMENA PRAŠINA ........................................................................................................................ 12

5. STABILNOST OBJEKATA ODLAGALIŠTA U KRŠU .......................................... 14

6. ZAKLJUČAK ............................................................................................................ 15
7. Literatura ......................................................................... Error! Bookmark not defined.
1. UVOD

Teritorij Hrvatske se većim dijelom sastoji od sedimentnih stijena koje

pokrivaju oko 95 % njene površine, od čega otprilike polovina otpada na krš
[1]. Jedan od značajnijih problema vezanih uz zaštitu okoliša u Republici
Hrvatskoj jest sanacija smetlišta te projektiranje i izgradnja sanitarnih
odlagališta. Gradnja sanitarnih odlagališta posebno je složena u krškim
područjima, gdje je tlo mahom jako propusno i omogućuje izravnu
komunikaciju oborinskih i procjednih voda s podzemnom vodom. Kako bi se
spriječilo utjecanje onečišćenih procjednih voda iz odlagališta otpada u
podzemne vode, neophodno je izvesti kvalitetne brtvene slojeve u sustavu
površinske i temeljne zaštite odlagališta otpada. Materijali za brtvene slojeve
moraju zadovoljiti niz propisanih kriterija, od kojih je, vjerojatno najvažniji-
zahtjev za niskom vrijednošću koeficijenta propusnosti. Prema hrvatskom
"Pravilniku o uvjetima za postupanje s otpadom" (1997.) najveća dopuštena
vrijednost koeficijenta propusnosti brtvenih slojeva odlagališta otpada I
kategorije (odlagališta komunalnog i nekih vrsta tehnološkog otpada) mora biti
jednaka ili manja od 1x10-7 cm/s, a za brtvene slojeve odlagališta II kategorije
(odlagališta nekih vrsta tehnološkog otpada) od 1x10 -5 cm/s. U krškom
području Hrvatske nema dovoljnih količina materijala čija bi propusnost
zadovoljila tražene kriterije, a uporaba bila ekonomski isplativa i opravdana.
Od umjetno dobivenih, posebno su interesantni materijali koji su nusprodukt u
nekom tehnološkom procesu, pa su i sami otpad.

U Hrvatskoj postoji nekoliko većih pogona za iskorištavanje i obradu

arhitektonsko-građevnog (AG) kamena, primjerice, kamenolomi i postrojenja
firme "Kamen-Pazin" iz Pazina te pogon za obradu kamena "Klesarstvo Lucić"
iz Samobora. Prilikom obrade AG kamena stvaraju se veće količine vrlo fine
kamene prašine koja predstavlja tehnološki otpad i mora se na odgovarajući
način zbrinuti. Uz dobru ugradivost, kemijski rezistivitet na utjecaj agresivnih
fluida oslobođenih iz otpada i slične zahtjeve glede brtvenih slojeva odlagališta
komunalnog otpada, najvažniji je, već spomenuti, zahtjev za niskim
koeficijentom propusnosti tih slojeva. U geomehanici je uvriježen način

1
ispitivanja propusnosti metodom s vremenski promjenljivom ili stalnom
razlikom potencijala (uz uporabu edometra ili troosnog uređaja). Kod obje se
metode zadaje razlika potencijala (tlakova u vodi), a mjeri količina
procijeđenog fluida. [2]

2
2. POJAM KRŠA

Teritorij Republike Hrvatske može se podijeliti na dvije bitno različite

cjeline. Prvu cjelinu čini područje Panonske nizine, gdje dominiraju doline
rijeka Save i Drave, i drugu cjelinu koju čini područje krških terena, a granicom
između te dvije cjeline često se smatra grad Karlovac. Krš u Hrvatskoj
obuhvaća površinu od oko 26.000 km 2, gotovo cijeli južni dio Hrvatske,
odnosno oko polovice njezinog ukupnog teritorija, pa je i krš vrlo zanimljiv za
istraživanje za stručnjake različitih profila.

Slika 2. Prikaz područja Dinarskog krša

Područje Dinarskog krša (Slika 2.) obuhvaća dio Slovenije, Hrvatske,

Bosne i Hercegovine te Crne Gore. Pruža se paralelno s obalom Jadranskoga
mora u pojasu širine od 50 do 150 km na dužini od 700 km, a ukupna mu je
površina oko 57.000 km2. Dinarskome krškom području pripadaju, osim otoka
vulkanskog porijekla Jabuke i Sveca, i svi otoci u Jadranskome moru [3]. Skup
svih geomorfoloških oblika koji nastaju kao posljedica uglavnom kemijskog
trošenja ili korozije stijena topivih u vodi se zbirno nazivaju kršem. Najčešće su
to vapnenačke i dolomitne karbonatne stijene koje su se taložile tijekom
Mezozoika, koji obuhvaća Trijas, Juru i Kredu (razdoblje od 230 do prije 66

3
milijuna godina) te dijela Tercijara. Krški tereni u kojem su razvijeni svi krški
oblici nazivaju se potpuni krš ili holokarst, a ako neki izostaju nepotpuni krš ili
merokarst. Tereni u kojima se krški oblici izmjenjuju s nekrškima je fluviokrš.
Dinarski krš je u svijetu poznat kao klasični tip krša u kojem su sačuvani svi
njegovi fenomeni, od morfoloških do hidrogeoloških. Okršavanje ili
karstifikacija vapnenaca događa se jer se vapnenci pod djelovanjem vode u
kojoj je otopljen ugljični dioksid otapaju i tako stvaraju kalcij hidrogen karbonat
koji je topljiv u vodi. Ukoliko se gubi CO2, proces ide u suprotnom smjeru, tj.
dolazi do taloženja karbonata. Na taj način nastaju u spiljama sige, a uz
slapove krških rijeka sedra. Otapanje stijena potpomognuto je atmosferskim
ugljičnim dioksidom kojega sadržava oborinska voda. Njenim procjeđivanjem
kroz tlo ona se obogaćuje i ugljičnim dioksidom kojeg proizvode korijeni
biljaka, bakterije i drugi organizmi koji žive u tlu te tako postaje vrlo agresivna,
zbog čega intenzivno razara karbonatne stijene. Zbog procesa okršavanja
nastali su specifični reljefni oblici na površini: škrape, ponikve, jame, ponori,
uvale i polja, a u podzemlju brojne špilje. Sam proces otapanja karbonata teče
prema formuli:

CaCO3+ H2O + CO2 ↔ Ca2++ 2(HCO3)-.

2.1 HIDRAULIKA VODE U KRŠU

Krš je osobit reljef s posebnim, pretežno podzemnim tokom vode kroz

okršene stijene: vapnenac, dolomit i sedru (gips), a u pojedinim područjima na
svijetu i kroz kredu i halit. Za optimalno korištenje voda i za njihovu zaštitu
potrebno je poznavati osnove hidrologije u području podzemnih i površinskih
voda. Pri proučavanju toka podzemnih voda razlikujemo tečenje u stijenama
pukotinske poroznosti i tečenje u stijenama međuzrnske poroznosti.
Međuzrnska poroznost se najčešće javlja kod rastresitih slojeva (aluvijalnih
sedimenata) a pukotinska je karakteristična za čvrste stijenske mase različitog
porijekla. Za krška područja karakteristična je kaverozno-pukotinska ili
disolucijsko-pukotinska poroznost. Osnovna je karakteristika krša zbog
njegove iznimne propusnosti da se više vode nalazi u podzemlju nego na

4
površini, pa su krški tereni često bezvodni. U hidrološkom smislu krš možemo
promatrati kao sustav s ulazom, prolazom, odnosno zadržavanjem i izlazom
vode. Ulaz vode u podzemni sustav ovisan je o količini i rasporedu oborina
(kiša ili snijeg, ovisno o klimi i godišnjem dobu) u vremenu po slivnome
području. Infiltracija vode u podzemlje ovisi o tipu krša. U Dinaridima i do 75%
vode odlazi u podzemlje dok ostatak vode ispari ili otječe površinom. Prolaz
vode kroz sustav podzemnih pukotina najslabije je poznat dio procesa, a izlaz
iz podzemnoga sustava redovito je najbolje poznat jer se vodne količine nakon
svojega izviranja na površinu mogu razmjerno lako motriti i mjeriti.

Otjecanje voda može biti površinsko ili podzemno. Površinsko otjecanje

može biti vrlo značajno kada padnu velike količine kiše u kratko vrijeme. Voda
istječe u morskoj obalnoj zoni, difuzno kao vrulje ili kao priobalni izvori, a na
kopnu kao krški izvori (vrela) i estavele. Također je vrlo značajna i evaporacija
u krškim područjima za dio voda koje ostaju na površini terena. [4]

Stijenske formacije koje pohranjuju i daju ekonomski značajne količine

vode zovu se vodonosnici (aquiferi). Krški tereni odlikuju se raspucanošću i
brzim gubljenjem vode u podzemlju zbog čega su siromašni površinskim, a
bogati podzemnim vodama. Krški vodonosnik sadrži općenito duboke
podzemne vode, čije se prihranjivanje vrši uglavnom padalinama. Krški
vodonosnici lako primaju i otpuštaju vodu, specifična izdašnost je velika, a
specifična retencija mala. Izvori su jako promjenjive izdašnosti. Tok vode je
uglavnom turbulentan, a brzina toka podzemne vode je velika pa je mala
mogućnost samopročišćavanja vodonosnika, a mogućnost i brzina širenja
onečišćenja velika. Vjerojatno nema većeg izazova za stručnjake od
opisivanja tečenja u stijenama pukotinske poroznosti. Tečenje u stijenama
pukotinske poroznosti izučava se za potrebe razvoja matematičkih modela koji
služe prilikom planiranja eksploatacije nafte, plina i geotermalne vode kao i za
potrebe istraživanja pronosa onečišćivala u vodonosnicima koji se koriste za
potrebe vodoopskrbe. Preko 50% teritorija Republike Hrvatske je pod kršom te
za rješavanje niza inženjerskih problema treba istražiti tok podzemnih voda u
kršu. U našim krajevima je tok podzemnih voda najčešće proučavan za
potrebe vodoopskrbe i energetike a u zadnje vrijeme se sve više promatra i
pronos onečišćivala koja se na pojedinim lokacija nekontrolirano infiltriraju u

5
geološke formacije koje sadrže podzemnu vodu te napreduju prema izvorima
iz kojih se kaptira podzemna voda za potrebe vodoopskrbe. [5]

Sami procesi tečenja podzemne vode u kršu su relativno jednostavni te

se odvijaju po poznatim hidrauličkim zakonitostima. Problem u opisivanju
realnih situacija predstavlja nepoznavanje oblika i dimenzija mreže pukotina
(mikroskopskih pukotina, kaverni, spilja, kanala i dr.) kroz koju se odvija
tečenje podzemne vode. Krš je vrlo heterogeno područje u kojem se kretanje
podzemne vode može istraživati samo na osnovu velikog broja mjerenja
razine vode, protoka i brzine, kemijskog sastava i temperature. Mjerenja treba
provoditi na nizu mjernih mjesta kroz relativno dugo razdoblje.

6
3. OTPAD

U raznim djelatnostima, poput turizma, industrije, poljoprivrede, ali i u

komunalnom gospodarstvu te u našim kućanstvima nastaje otpad. Nažalost,
zbog nepravilnog postupanja, otpad je postao jedan od glavnih problema čije
se rješavanje, zbog ugrožavanja prirode, okoliša i zdravlja ljudi, u Hrvatskoj
postavlja kao prioritet. Najveći problemi u okolišu kao posljedica lošeg
gospodarenja otpadom su: odlaganje otpada na ilegalnim (divljim)
odlagalištima i ispuštanje otpadnih tekućina u tlo, vodu i more te ubrzano
trošenje prostora na službenim odlagalištima otpada. Glavni uzroci su
nepostojanje infrastrukture za pravilno, odvojeno zbrinjavanje otpada u većini
općina i gradova, inertnost općinske i gradske uprave, neznanje, odnosno
neinformiranost građana, poduzeća, lokalne uprave, neprepoznavanje
problema otpada kao prioriteta u okolišu te izostanak informiranja i edukacije
građana o otpadu. Kao posljedica javlja se onečišćenje tla, podzemnih voda i
mora, ugroženost zdravlja ljudi i svog živog svijeta, visoki troškovi održavanja i
sanacije odlagališta. Divljia odlagališta nastaju zbog loše navike ljudi,
neosviještenosti o posljedicama po okoliš i zdravlje, nepostojanje mogućnosti
za odgovorno odlaganje otpada za građane (primjerice, reciklažnih dvorišta,
lokacija za privremeno odlaganje otpada), inertnost lokalne uprave koja ne
prepoznaje onečišćenje okoliša otpadom kao prioritetni problem, iako on to
nedvojbeno u većini općina jest i nedovoljan pritisak države putem
inspekcijskih službi. [6]

7
4. ODLAGALIŠTA OTPADA

Lokacija na kojoj se sakuplja, odnosno "zbrinjava" otpad je odlagalište

otpada (smetlište, deponij). Na komunalnim odlagalištima sakuplja se čvrsti
otpad koji uključuje otpad iz domaćinstava, iz trgovina i ureda, pa ima mnogo
papira, ostataka hrane, uključuje vrtni otpad, plastiku, staklo, metale, ulično
smeće te taloge septičkih jama.

Aktivna odlagališta mogu se razvrstati u pet kategorija:

1. Legalna odlagališta otpada su građevine za (trajno) odlaganje

otpada, predviđene odgovarajućim prostorno-planskim dokumentima i
sagrađene u skladu s važećim propisima, a rade uz odobrenje nadležnog tijela
na temelju provedene procjene o utjecaju na okoliš te ishođenih dozvola.

2. Odlagališta otpada u postupku legalizacije su građevine za (trajno)

odlaganje otpada, predviđene odgovarajućim prostorno-planskim
dokumentima za koja je započeo, ali još nije dovršen postupak procjene
utjecaja na okoliš, odnosno, ishođenje potrebnih dozvola.

3. Službena odlagališta otpada su, uglavnom, veći neuređeni prostori

za (trajno) odlaganje otpada, predviđeni odgovarajućim prostorno-planskim
dokumentima, za koja nije proveden postupak procjene utjecaja na okoliš niti
raspolažu ijednom od neophodnih dozvola, a rade na temelju rješenja ili
odluke nadležnog tijela te su u sustavu službeno organiziranog dovoza otpada
ovlaštenih komunalnih poduzeća.

4. Dogovorna odlagališta otpada su, uglavnom, neuređeni manji

prostori za odlaganje otpada koji nisu predviđeni odgovarajućim prostorno-
planskim dokumentima i za koje nije proveden postupak procjene utjecaja na
okoliš. Ona ne raspolažu nijednom od neophodnih dozvola, ali djeluju uz
znanje ili u dogovoru s nadležnim tijelom. Uglavnom nisu u sustavu službeno
organiziranog dovoza otpada ovlaštenih osoba.

5. »Divlja« odlagališta otpada, tako zvana smetlišta su manji neuređeni

prostori koji nisu predviđeni za odlaganje otpada, a formirali su ih najčešće

8
građani bez prethodnog znanja tijela lokalne samouprave. Ne raspolažu
nikakvim dokumentima relevantnim za njihovo djelovanje, a otpad uglavnom
individualno, dovoze građani.

Dio industrijskog pa i bolničkog otpada također završava na takvim

komunalnim (općinskim, gradskim) odlagalištima. Stoga je i taj otpad opasan.
Većina aktivnih službenih odlagališta komunalnog otpada u Hrvatskoj (ukupno
148) nema uporabnu dozvolu. Do kraja 2011. godine sanirana su 93
odlagališta. [7]

4.1 BRTVENI SLOJEVI ODLAGALIŠTA OTPADA

Tehnički su zahtjevi za odlagališta otpada određeni posebnim

dokumentima temeljenima na međunarodnim smjernicama, pa postoji i
pravilnik o uvjetima za postupanje s otpadom, pravilnici i upute za projektiranje
odlagališta otpada, a opća tehnička načela za pojedine dijelove građevine
proizlaze iz Zakona o prostornom uređenju i gradnji. Prema tim načelima
provjeravaju se sigurnost i stabilnost u odnosu na nepropusnost brtvenih
slojeva (najvažniji je pokazatelj koeficijent vodopropusnosti komponenata),
stabilnost pokosa i cijele građevine te uvjeti od planiranja do zatvaranja
odlagališta. Propisano je da se prije odlaganja otpada mora odrediti sastav
filtrata. Ako se višekratno odlaže istovrsni otpad, filtrati se trebaju ispitivati
najmanje jedanput na godinu, a pravna ili fizička osoba koja se bavi
odlaganjem otpada može dodatno tražiti ispitivanje filtrata.

Temeljni se brtveni sloj, bokovi i završni brtveni sloj odlagališta otpada

najviše kategorije grade od mineralnog materijala čija je najveća vrijednost
koeficijenta propusnosti 10-9 m/s. (za ona nešto manje kvalitetna može biti i
10-7 m/s). Brtveni se sustav, koji uglavnom sačinjavaju slojevi za nepropusnost
i odvodnju, može graditi i od drugih materijala, ali je potrebna jednaka
učinkovitost. Ako se temeljni brtveni sloj najkvalitetnijih odlagališta gradi od
gline, koja osigurava odgovarajuću nepropusnost, mora biti najmanje metar
debljine i isto toliko iznad najviše razine podzemne vode. Odlagalište otpada
9
treba imati uređen sustav obodnih kanala za prihvat oborinskih voda koje se
slijevaju prema odlagalištu otpada, a oborinske se vode s površine odlagališta
posebnim sustavom kanala odvode u sabirnu jamu i posebno obrađuju do
ispuštanja u prijamnik. Na najkvalitetnijim odlagalištima otpada valja urediti i
sustav za odvodnju filtrata te sustav drenažnih i odvodnih cijevi iznad
temeljnoga brtvenog sloja za prihvat procjednih voda. Procjedne se vode
moraju odvoditi u posebnu sabirnu jamu, a fizikalno-kemijske valja kontrolirati
svaka tri mjeseca. Prije ispuštanja u kanalizaciju ili prirodni prijamnik treba ih
obraditi do dopuštene kakvoće. Debeli se brtveni sloj može izvesti od
primjerice, vrlo plastične gline, ali i drugih nepropusnih materijala, poput
geosintetika. Iznimno se dobra zaštita, koju naši propisi ne predviđaju, dobije
kombiniranom uporabom glinenog nasipa niske propusnosti s
geomembranom. Nekad se može rabiti i tzv. bentonitni tepih (geosintetik u
kojem je bentonitni prah zadržan geotekstilom). Taj je materijal vrlo
nepropustan (10-9 do 10-11 m/s), tanak (6 mm u suhom stanju) i lako se
ugrađuje. Iznad temeljnoga brtvenog sustava potreban je drenažni sustav za
procjedne tekućine.

Temeljni i pokrovni brtveni sustav ne sastoje se samo od nepropusnih

već i od propusnih slojeva. Nepropusni dijelovi sprječavaju prodor filtrata
prema temeljnom tlu, a propusni rasterećuju brtvene slojeve odvodnjom filtrata
procjedne vode od padalina i skupljanjem plinova. Analiza svjetske prakse u
projektiranju brtvenih slojeva odlagališta pokazuje da se najčešće primjenjuju
kombinirani sustavi–mineralni sloj i geomembrana i za temeljni i za pokrovni
brtveni sloj. Dosta se rabe i geosintetici, posebno za drenaže i zaštitu pokosa i
bokova. Istraživanjima je utvrđeno da geomembrana i glineni sloj osiguravaju
malu propusnost i smanjuju širenje, a u pokrovnom sustavu i potrebnu manju
osjetljivost na diferencijalna slijeganja i sušenje. Propisi zahtijevaju
projektiranje prema očekivanoj učinkovitosti, a ne prema izričito propisanim
odredbama, što ima i prednosti i nedostataka.

Radi dobivanja odgovarajuće kvalitete sve se faze, od izbora materijala

do ugradnje, posebno kontroliraju. Utvrđeno je da je za izvedbu dobroga
glinenoga brtvenog sloja potreban dobar materijal, dobra vlažnost, ispravno
pripremljena površina podložnog sloja, pravilno zbijanje odgovarajućim

10
valjkom, ali i zaštita gotovoga sloja od oštećenja. Pozajmište gline valja
unaprijed ispitati i osigurati dovoljne količine, a potreban je i stalni nadzor pri
iskopu te sušenju i vlaženju. Glinu je potrebno usitniti radi dobivanja
jednakoga nepropusnog sloja, a valja je zbijati u više slojeva kako bi se
izbjeglo stvaranje pukotina. Najvažnije je da glina ima propisanu
vodonepropusnost, gustoću i vlažnost.

Na temeljnom se brtvenom sustavu gradi sustav drenaže od šljunka koji

na dnu cijevi skuplja procjedne tekućine. Brtveni se sloj pijeskom ili
geotekstilom štiti od oštećenja. Cijevi su na podlozi tako raspoređene da se
filtrat vodi bočnim cijevima do glavne cijevi koja ga izvodi van. Cijevi moraju
biti pravilno dimenzionirane i otporne na kemijske utjecaje. Danas se za to
rabe cijevi od polietilena visoke čvrstoće (HDPE). [8]

4.1.1 BRTVENI SLOJEVI U KRŠKOM PODRUČJU

Nedostatak odgovarajućih materijala za izradu brtvenih slojeva

odlagališta komunalnog otpada u kršu potaknuo je projekt istraživanja drugih
materijala koji bi mogli biti zanimljivi te se u članku Kovačića i suradnika [1]
kao materijal za tu svrhu predlaže istarski fliš. Fliš se u krškom području, u
sklopu geoloških formacija toga kraja, ponaša kao vodonepropusna barijera,
što upućuje na to da ovaj materijal posjeduje brtvena svojstva.

Alternativne materijale tražili su i Barrington i Hengnirun [9]. Oni su

predlagali da se, kao brtveni sloj u gnojnici, umjesto betona, ugrađuje materijal
dobiven mljevenjem vapnenca. Istraživanja su bila usmjerena ka utvrđivanju
kakvoće filtrata nakon procjeđivanja kroz sloj vapnenačkog praha. Izložen
filtratu koji sadrži organske tvari, porozni medij uglavnom gubi dio svoje
propusnosti. Mehanizmi brtvljenja mogu se svrstati u tri grupe: mehanički,
biološki i kemijski:

1. Mehaničko brtvljenje nastupa kad su krute čestice koje filtrat sadrži krupnije
od pora brtvenog sloja pa se zbog toga u njemu zaustavljaju.

11
2. Biološko brtvljenje izazivaju mikroorganizmi u vidu biljne smole (engl. gum) i
polisaharida. To su ugljikohidrati s na površini vrlo gusto raspoređenim
električno pozitivno nabijenim mjestima. Oni se adhezivno vežu na stjenke
pora brtvenog sloja što, ako su pore izložene intenzivnom protjecanju
bioloških nusprodukata, u konačnosti dovodi do njihovog začepljenja.

3. Kemijsko brtvljenje nastaje kad filtrat kemijski reagira s česticama brtvenog

sloja. Gleizacija (engl. gleization) je kemijski proces, koji se događa u
zasićenim uvjetima, a kod kojeg ugljikohidrati služe kao hrana anaerobnim
mikroorganizmima koji vrše redukciju i otapaju metalne okside u čvrstim
česticama brtvenog sloja. Ti se metali izdvajaju u nakupinama i začepljuju
pore (makropore) što uzrokuje smanjenu propusnost.

Barrington i Hengnirun [9] su na temelju mjerenja propusnosti pri raznim

uvjetima zaključili da su biološki i kemijski procesi brtvljenja nestabilni i da
brtvljenje sloja vapnenog praha prvenstveno ovisi o mehaničkom brtvljenju. Tu
je važan i odnos čestica koje nosi filtrat prema veličini pora u brtvenom sloju,
jer se čestice filtrata veće od promjera pora zadržavaju i dodatno brtve sloj.
Ako se, međutim, ne uzme u obzir ovaj proces, već se postavi kriterij u odnosu
na propuštanje čiste vode, može se pretpostaviti da će dobiveni rezultat biti na
strani sigurnosti.

4.1.2 KAMENA PRAŠINA

Kamena prašina se u proizvodnji Arhitektonsko-građevnog kamena

pojavljuje kao otpadni materijal nastao prilikom piljenja kamenih blokova u
ploče, odnosno pri brušenju i poliranju ploča. Zavisno od porijekla i vrste
stijena čiji se blokovi obrađuju, kamena prašina po sastavu može biti
"granitna", "vapnenačka" odnosno "mramorna" i miješana. Najčešće se na
odlagalištima nalazi smjesa granitne i vapnenačke kamene prašine kod koje
udio pojedinog materijala ovisi o dnevnoj proizvodnji ploča u pogonu za
obradu. Uporaba otpadne kamene prašine u svrhu izrade zaštitnih slojeva
odlagališta otpada u krškim krajevima značila bi, s jedne strane, rješavanje

12
problema iznalaženja za tu svrhu adekvatnog materijala u području koje s njim
oskudijeva, a s druge strane, efikasan i jeftin način zbrinjavanja velikih količina
industrijskog otpada. [2]

13
5. STABILNOST OBJEKATA ODLAGALIŠTA U KRŠU

Stabilnost rezidualnih tla koja prekrivaju šupljine u vapnencima je čest

problem tijekom slijeganja, gradnje i održavanja objekata na krškim
područjima. Razvoj svoda u rezidualnim tlima i s time povezana distribucija
stresa je važna za stabilnost. U nedostatku aktivnosti konstrukcije koja mijenja
površinsku hidrologiju i smanjuje debljinu pokrova rezidualnog tla, takva tla
mogu biti vrlo stabilna i u stvari sposobna podržati značajna dodatna
opterećenja. Međutim, ekonomija gradnje odlagališta uobičajeno je poboljšana
iskopavanjem dijela rezidualnog tla kako bi povećali kapacitet odlagališta.
Općenito je prihvaćeno da je za dani promjer šupljine vapnenaca, stabilnost
rezidualnog tla smanjena kako se smanjuje debljina pokrova tla. Geotehnički
inženjeri često su pozivani da procijene stabilnost tih tla kao dio postupka
izdavanja dozvole ili prije izgradnje kritičnih objekata kao što su komunalna
odlagališta. Potrebni su pojednostavljeni postupci za procjenu debljine tla
potrebne da pruži stabilnost protiv urušavanja tla (soil collapse) i naknadnih
formacija vrtača ili stresa površinske strukture. Nakon što je utvrđeno da su
rezidualna tla stabilna ispod predložene debljine pokrova, može se provesti
sveobuhvatna analiza kako bi se procijenilo opterećenje komunalnog otpada.
[10]

14
6. ZAKLJUČAK

Količina otpada svakim danom nekontrolirano raste pa je potrebno osigurati

prostor za njegovo sigurno skladištenje. S obzirom da je gotovo polovica
teritorija Hrvatske krški teren: ugrubo se može reći da tu spada čitavo
područje južno i zapadno od Karlovca, voda koja ispire otrovne tvari s divljih
deponija u kršu, bez pročišćavanja izravno se cijedi do spremnika pitke vode u
većim dubinama. Krš je teren s posebnom hidrologijom i reljefnim oblicima a
razvija se u stijenama koje su relativno dobro topljive u vodi i s dobro
razvijenom kaverozno-pukotinskom poroznošću. U slučaju da na odlagalištima
otpada u krškim područjima dođe do procjeđivanja štetnih tvari kroz brtveni
sloj, posljedice mogu biti katastrofalne. Zbog toga se projektiranju odlagališta
otpada u krškim područjima pristupa s velikom opreznošću, provjeravaju se
sigurnost i stabilnost objekta u odnosu na nepropusnost brtvenih slojeva te se
moraju provesti kvalitetne i pouzdane analize opterećenja budućeg odlagališta
kako bi se zadovoljili svi kriteriji sprječavanja negativnog utjecaja odlagališta
otpada na takvim područjima koji su propisani pravilnicima i uputama za
projektiranje odlagališta otpada.

15