Sadržaj Arhiva Pretplata Biblioteka DANI

DANI Marketing Galerija Impresum br. 180

10.
Novembar
2000.
Arhiva Dani Ekskluzivno: Senad Šahinpašiæ Šaja (I)
180
Moj prijatelj Alija

Omiljeni Izetbegoviæev tajkun, najbolji prijatelj njegovog sina Bakira, poslovni

partner i dugogodišnji drug Alije Delimustafiæa, bivši poslanik u parlamentu u
kojem nikada nije izašao za govornicu, dobavljaè oružja, lice s Interpolove
potjernice i jedan od najbogatijih Bošnjaka, Danima je dao ekskluzivnu ispovijest.
Po prvi put u medijima a da on ne diktira pitanja, Senad Šahinpašiæ u ovom i
narednom broju govori o doniranju Stranke demokartske akcije, kupovini oružja,
želji da nabavi atomsku bombu, Hasanu i Halidu Èengiæu, svome bogatstvu,
istragama koje su voðene o njegovim poslovima, konvojima prevoženim preko
Vildana Selimbegoviæ Igmana i Grepka, vezama sa Naserom Oriæem, Ismetom Bajramoviæem Æelom,
odgovara na optužbe za atentat na Fadila Ðozu, tumaèi ulogu Timura Numiæa u
aferi Fruteks, obznanjuje da je vlasnik pola Cenexa, objašnjava zašto je nosio
O Aliji Izetbegoviæu šajkaèu…

O optužbama da je enad Šahinpašiæ Šaja jedan je od onih iz najužeg kruga halke koja omeðuje i
prenio poruku odreðuje sudbinu Bošnjaka: predratni foèanski piljar veæ deset godina slovi kao alfa
Delimustafiæa za ubistvo i omega Stranke demokratske akcije, osoba od visokog povjerenja Alije
Fadila Ðoze Izetbegoviæa, bliski prijatelj Sina Bakira, èovjek koji nudi usluge i rješava sve
probleme. Zbog njega su smjenjivani ministri i oficiri, svaðali se èlanovi Glavnog odbora
SDA, zbog njega su mijenjani zakoni, ali i granice u Daytonu?!
O Bakiru Alispahiæu
U Ustikolini, toj spornoj kasabi iz Daytona, Šaja je sagradio svoj èardak od "nekoliko
stotina hiljada maraka". Na parceli koju je, kako kaže, dobio na poklon od Ševke
Omerbašiæa, još nema struje ("tražili mi 150.000 maraka za trafostranicu"), ali ni vode;
sarajevski arhitekt Amir Vuk, poznatiji kao Zec, za 3.500 maraka ("samo je nacrtao")
trasirao je imidž novokomponirane bošnjaèke elite: oko 1.000 kvadratnih metara za
stanovanje i udobnost, muška i ženska avlija, èardak sa kojeg se i Drina èini siæušnom,
sve obloženo punim drvetom i ukrašeno kamenom. "Da mi vidiš naninu sobu", reæi æe
Šaja prije nego pristane na iznimno rijedak sudar s javnošæu. Tek poneki analitièari SDA
zbilje sjetit æe se da je upravo Šaja bio ekskluzivni distributer èuvenog Noža Vuka
Draškoviæa, a još davne 1990. kao vlasnik potpisivao Vox, satiriènu novinu koja je stigla
na pregovore Tuðman - Miloševiæ u Karaðorðevu kao "dokaz genocidnih namjera
bosanskih muslimana i njihovih težnji za uspostavom islamske republike BiH". Iste
godine, 25. augusta, govorio je na predizbornom skupu SDA u Foèi, za koji je dao "gepek
pun para": tada je i poèeo meteorski uspon poslanika koji za osam godina razlièitih
mandata niti jedan jedini put nije izašao za skupštinsku govornicu.
U meðuvremenu, uz Hasana Èengiæa bio je najpoznatiji i najpozvaniji logistièar Armije
BiH: Foèaci upravo njegovom predratnom angažmanu nabavke i preprodaje oružja
pripisuju i najveæi dio krivice za pad Foèe, optužujuæi ga èak i za neposredni deal sa
Veliborom Ostojiæem i Momèilom Mandiæem. O njegovim ratnim putevima više se
saznalo iz potjernice Interpola negoli iz izvještaja Vladi ili Predsjedništvu BiH: naprosto
 zato što je Šaja odgovarao "samo Predsjedniku". Sve optužbe da je upravo u ratu stekao
ogroman kapital profitirajuæi na snabdijevanju Goražda hranom, koje su u više navrata
javno upuæivane, ostale su tek na prognozama moguæe zarade i šikaniranju onih koji su
ga optuživali od strane kadrova SDA. No, u samoj Stranci Šaja nikada nije obavljao
nikakvu funkciju u izvršnim organima ili pak u vlasti: bio joj je uvijek i samo
"Imam 45 godina, nepopravljivo blizu.
nazdravlje; struèna Njegova moæ u Predsjednikovim dvorima bila je neupitna - nakon tri kriviène prijave
sprema priznata - protiv Alije Delimustafiæa i èitavog niza optužbi da je ovaj prvi ministar unutarnjih
metalostrugarski zanat; poslova u vladi postkomunistièke Bosne bio u èvrstim vezama sa kontraobavještajnom
nisam diplomirao na službom bivše JNA, Šaja je isposlovao njegov povratak, a denominacija je prebrisala nule
agronomiji, ostalo mi je na milionskim ciframa ošteæenja države. Neraskidiva veza sa Delimustafiæem Šajina je
nekoliko ispita; oženjen konstanta od 1984, a u postdejtonskom periodu ona je slika i prilika funkcioniranja
sretno, žena mi se zove prostora pod kontrolom bošnjaèkih vlasti: poslovno carstvo Delimustafiæa, zaštiæeno
Mersada i radi u bedemom Šahinpašiæ-Izetbegoviæ, usisalo je u svoje pore gotovo sve znaèajnije
Šahinpašiæ banci, sin mi pripadnike vladajuæe bošnjaèke politièko-finansijske oligarhije. Razgranati kriminalni
se zove Almedin, a kæer biznis i bio je moguæ samo tako: uz punu podršku finansijskih institucija, Vlade
mi se zove Lejla, i s Federacije, državnih, federalnih i kantonalnih institucija i organa, policije, Armije BiH,
nama živi moja majka, SDA, Fabrike duhana Sarajevo, Sarajevske pivare, Elektroprivrede BiH, PTT-a BiH…
hadžinica Meliha." Ruši li se Šajin svijet? Hapšenjem Alije Delimustafiæa i produženjem njegove istrage ovo
pitanje postaje sve realnije: sam Šaja pak kaže: ne bojim se ni Allahovog, ni suda naroda.
DANI: Da li je Senad Šahinpašiæ Šaja bio veliki musliman i kada je sa šajkaèom na
glavi prodavao Nož Vuka Draškoviæa: neki tvrde da je tako nastao prvi veliki Šajin
kapital?
ŠAHINPAŠIÆ: Jesam zaradio na toj knjizi, kao i na svim drugim knjigama koje sam
prodavao, ali to je tako mizeran tiraž, mizerna knjiga. Nije to kakva zarada. Ja sam prije
rata bio bogat èovjek. Od knjiga, najviše sam zaradio na Ilustrovanoj biografiji Josipa
Broza Tita i Bilo je èasno živjeti sa Titom. Bile su skupe: 80 i 90 hiljada onih para. Ja sam
na knjigama dosta para zaraðivao, ali tad sam studirao agronomiju u Sarajevu, pa kako je
dolazilo, tako je i odlazilo. I ta slika, koja je autentièna i koju spominješ, jeste iz
studentskog perioda - nastala je ispred crkve u Èajnièu negdje '79. godine. Tada sam bio
fotograf. A, recimo, u aprilu '81. moja plata je bila 16.000 maraka. Meðutim, pravi posao
sam poèeo '84. na južnom voæu. Prodavao sam brodove voæa. Ja sam bio, po tom tvom,
tajkun za bivšu Jugu, balkanski tajkun. U to doba nije bilo pet privatnih firmi u onoj
Jugoslaviji, a ja sam imao firmu u Makedoniji, u Metkoviæu, u Foèi. Prije rata, još '89.,
kupio sam stan u Zagrebu, stan u Neumu, u koji nikad nisam uselio, veliku parcelu u
Dubrovniku - eno, prošli smo kraj skladišta na kome je ostala složena kuæa… U
Stuttgartu sam kupio stan, isto prije rata, ali na punèevo ime. Imao sam kamiona, imao
para, imao svega. A bio sam i musliman - ja sam odrastao u muslimanskoj porodici, pitaj
moju majku. Kad sam ušao u Stranku, 70-80 posto mog posla je bilo okrenuto Srbiji,
Hrvatskoj i Makedoniji, bio sam svjestan kako æu proæi, da sebi zatvaram vrata, ali ja
sam ušao svjesno u to jer sam bio za muslimansku stranku. Nikad nije dolazilo u pitanje
moje muslimanstvo. Evo, koja bi budala napravila u Ustikolini kuæu kad se još nije znalo
ni hoæemo li ostati ovdje? Sad sam direktor firme Cenex-Stup i 50 posto vlasnik, imam
još 10 posto dionica u Šahinpašiæa banci… Eto, sve sam ti nabrojao. I imam još u Foèi,
ali to…
DANI: U SDA si ušao organizacijom predizbornog skupa 1990: koliko je istina da si
od Muhameda Èengiæa veæ tada dobio ekskluzivno pravo da prodaješ hranu i
sokove na skupovima Stranke?
ŠAHINPAŠIÆ: Nije taèno. Ja nisam nijednog feninga na tim skupovima zaradio, taèno
je da me Muhamed uvuk'o u pravljenje muslimanske stranke, jer on je oženio od tetke mi
kæerku, njegova žena i ja smo od dvije sestre djeca. Ko je meni mogao dati zadatak kad
stranka nije imala 5.000 maraka da napravim skup koji je koštao 280.000? To su bile
moje pare, iz mog gepeka. Ali u to vrijeme veæ je došlo do onog nacionalnog grupisanja,
Miloševiæ, Tuðman, sve se dešava kako se dešava, ja odgojen u muslimanskoj porodici i
zainteresovan za oèuvanje islama u Bosni, i onda se budi neka stvar koju ne znam
rastumaèiti. Poèinju predizborni skupovi, i jedan od onih koji me impresionirao, bio je
novopazarski. Onda ja smišljam u glavi svašta, vazda sam bio nerealan èovjek, i tad sam
rekao da bih ja mogao napraviti skup u Foèi gdje bi došlo 100 hiljada ljudi. Kasnije se
operisalo sa cifrom izmeðu 100 i 150 hiljada.
DANI: Kažu da ti Hasan Èengiæ tada nije vjerovao?
ŠAHINPAŠIÆ: Taèno. To je bilo na sastanku kad je ideja veæ dobila realne izglede, i
kada sam ja rekao: Hasane, mi hoæemo da napravimo najveæi skup. On kaže: to košta
puno. Dobro, pitam, može li biti 50.000 maraka - jer je to bila tad cifra strahobalna. Kaže
on - ne može. Pitam: može li biti pola miliona maraka, kaže on - može. Imaš te pare,
pravi skup. Sutra sam ja donio pun gepek para. To je istina. A to za prodaju: ja sam u
Foèu na skup doveo dva puna kamiona èokolada, sokova i svega ostalog, i volio bih ime
èovjeka koji je jedan sok u Foèi na skupu platio. I sve je bilo džaba. Bilo je 150 janjadi,
bilo je osam tona kajmaka, bilo je 40.000 lepina. Moje opredjeljenje da stupim u stranku i
da se bavim strankom je iste sekunde meni zatvorilo poslove, i od tog èasa ja svoje
poslove zaleðujem, sve dok nisu krenuli konvoji '94. Do tog momenta ja nisam nijednog
feninga nigdje više zaradio.
DANI: U meðuvremenu si se bavio nabavkom i preprodajom oružja?
ŠAHINPAŠIÆ: Mogu reæi da sam sigurno bez premca u BiH kad je u pitanju
naoružavanje Bošnjaka prije rata. I to na vrijeme. Onoliko koliko sam mogao, i bez
korištenja ièijeg uticaja i bez korištenja ièijih veza, direktno sam uspostavio neke
kontakte i došao do izvora koji su pomagali. Nisam koristio nièiji novac, dobijao sam
regularno od ljudi iz hrvatskih vojarni, tako da sam dovukao oko pet i po hiljada cijevi
prije rata. Ja nisam nikad nijednu cijev naplatio. Drago bi mi bilo da se pokaže ime koje
je meni dalo novac. Ali sve je to bila trunka u moru, šta je trebalo da bi se mi kvalitetno i
organizovani odbranili. E sad, na ova podruèja gdje sam to donio, da li je bila adekvatna
organizacija, to je za diskusije. Ja nisam imao namjeru da u Foèi budem neki
zapovjednik, mi smo odabrali ljude za to i u gradu i po selima. Svaka mjesna zajednica
imala je svog komandira, ali sve je to bilo na papiru: kad je sila udarila, rasturila je svu
organizaciju. Ali, kad se govori o oružju, da bi bili skroz iskreni, postojalo je 5.000 cijevi
koje su došle u Bosnu za novac, i to su gradski odbori SDA skupljali pare pa kupovali to
oružje: neko 400, neko 600, neko 800 maraka, kako gdje i kako je ko nabavljao. Što se
mene tièe, pomogao sam da se kupi za novac jedan šleper oružja sa oko 1.000 pušaka, i to
je prodano po 650 maraka za pušku plus 200 komada metaka na Starom Gradu u
Sarajevu.
DANI: Postoje tvrdnje da je Šaja dogovorio predaju Foèe sa Veliborom Ostojiæem i
Momèilom Mandiæem.
ŠAHINPAŠIÆ: To su èiste budalaštine. Foèa je, maloprije sam rekao, imala dobru
organizaciju na papiru, ali se napadom sve raspršilo. Sama èinjenica da ja nisam bio ni u
kakvoj kombinaciji da budem u komandnom kadru, nisam ta vrsta èovjeka, a da me je
natjeralo da budem komandant odbrane Foèe, to pokazuje. Ali i pored svega, mi smo se
devet dana strašno dobro branili. Mi smo bili u Donjem Polju, koje je najniža taèka u
gradu, a sve pozicije okolo su oni držali. U jednom momentu nam je došla pomoæ iz
Goražda, nekih 40-45 momaka, dvije noæi prije pada. I onda su oni odluèili da krenu,
nastala je lanèana reakcija, narod se uspanièio, pa sam ja pred KP Domom sabrao ljude i
svako je imao neki razlog da izaðe, da otprati familiju. Svega nas desetak smo bili spremi
da ostanemo. Vidjeli smo da je to glupost i pokrenuli sav narod. Bila je magla i tu smo
imali sreæe. Da nismo tu noæ izašli, oni bi nas kod stanice bili presjekli. Tu noæ je
izmeðu sedam i osam hiljada ljudi krenulo prema Ustikolini. Vidi, to treba gledati sa
datumom koji je bio, 9. april. Tad, recimo, ja nisam znao da li æemo odgovarati na sudu
ili neæemo za svakog mrtvog èetnika. Kad smo izašli, rekao sam - pet godina æemo se
boriti da se vratimo u Foèu. Evo, osam je prošlo, mi se nismo vratili.
DANI: Kako objašnjavaš èinjenicu da je logistika Armije BiH bila povjerena
ljudima bez vojnog obrazovanja: da ne pominjemo tebe, evo Hasan i Halid Èengiæ?
ŠAHINPAŠIÆ: To opredjeljenje nije nastalo na sastanku gdje je, recimo, bilo moguæe
izabrati pet ljudi koji su inaèe u životu samo to radili, jer to niko nikad nije radio to što je
Hasan radio. Tim poslom prije rata bavili su se kriminalci, ali pogledaj našu situaciju: na
èelu Vlade je bio Jure Pelivan, Ministarstvo finansija je vodio Srbin, u Predsjedništvu
države sjedili su Biljana Plavšiæ, Nikola Koljeviæ, Kljuiæ... U državnom je vodstvu 60
posto Srba, bila je tu bivša JNA, KOS, Udba... Ali, Halid nije imao takvu ulogu kakvu je
imao Hasan - on je kasnije u Visokom držao generalštapsko skladište. Hasan se nametnuo
sam, sposobnošæu i znanjem. Trebala je velika odvažnost. Ja sam radio isto veliki dio tog
posla, ali mogu ti reæi da nisam u životu nikad prije ni pištolj imao, prije nego što je to
došlo. A došlo je spontano. Jer ni na jednom zvaniènom sastanku stranke se o tim
stvarima nije smjelo razgovarati. Hasan je dovlaèio oružje do luka u Hrvatskoj, a ja sam
ga prebacivao u BiH i davao u bazu Generalštaba u Visokom, Konjicu i Tarèinu. Onda je
vojska radila svoje.
DANI: Kome si odgovarao za taj svoj posao?
ŠAHINPAŠIÆ: Samo Predsjedniku. I Hasanu za dio koji sam za njih odradio, a
odgovarao sam i onima u GLOC-u za ono što sam za njih radio - to su bile uniforme i
intendantska oprema iz Njemaèke.
DANI: Da li je tvoja uspješnost rezultat dobrih odnosa sa Bobanom i Šuškom?
ŠAHINPAŠIÆ: Moji su odnosi bili dobri sa Šuškom, a Boban je sitna riba. Oni su
potpuno dva razlièita èovjeka. Šušak, iz vremena kad ga znam, bio je jako korektan i
imao je bliske odnose sa muslimanskom emigracijom u Americi i Kanadi. Napadom na
nas, naši odnosi prestaju, ali nikad me nije slagao. Boban nije bio svoj èovjek. Ja volim u
životu da imam posla sa ljudima koji imaju svoje mišljenje, a on nije bio taj. Nemam
ništa lijepo o njemu reæi, možda samo nešto najružnije što èovjek o èovjeku može misliti,
jer je on bio jedan od kliconoša te Tuðmanove historijske ideje o cijepanju Bosne, za šta
vjerujem da Šušak nije bio u poèetku. A poslije je Šušak bio taj koji je to sproveo u djelo
uz pomoæ Bobana. Osnovna crta Bobanova je bila petljavina i laž.
DANI: Osam godina si bio poslanik, ali nikada nisi stao za skupštinsku govornicu.
Ostao si upamæen po pjesmici Pliva patka, pliva guska, ova zemlja biæe turska.
ŠAHINPAŠIÆ: Nisam osjeæao da trebam govoriti u ime stranke. Ja sam svoje stavove i
principe zastupao na klubovima SDA. Bilo je to tijelo koje je donosilo glavne politièke
odluke, onda su bili zaduženi spikeri kluba koji su govorili, osim pojedinaca koji su bili
ambiciozniji pa su izlijetali. Ali ja nikad nisam bio politièki ambiciozan, ja sam tu zalutao
kao poslanik. Trebalo je da bude dr. Asima Pilav, koja je bila te godine druga žena
humanosti u Jugoslaviji, inaèe jedna divna osoba, meðutim, ona je bila Pejanoviæev
kandidat. Onda su bez mog znanja mene predložili. Drugi put sam bio predložen ispred
11 opæina drinske regije, i tu sam prošao. A ta je pjesmica bila u vrijeme onih ružnih
sjednica, veæ su bile one SAO, veæ je Karadžiæ zaprijetio da muslimanima prijeti
nestanak... I tako, ja sjedim gore u samom vrhu, iznad komentatora, gdje je ispred TV
Sarajevo bila Rada Ðokiæ, i onda je poslanik iz Bosanske Gradiške izašao i citirao neku
pjesmicu koja kaže Pliva patka preko Save, nosi minu na vrh glave, mina puèe..., a ja sam
kao za sebe prokomentarisao naglas: nije, idiote, tako, nego ta pjesma ide Pliva patka,
pliva guska, ova zemlja biæe turska. I ja sam iskarikirao, jer pjesma se pjevala: Pliva
patka, pliva guska, ova zemlja biæe ruska, to su komunisti pjevali. I onda je to objavljeno
na centralnom Dnevniku.
DANI: Da li je Mazda 626 koju si dao Izetbegoviæu bila Delimustafiæev ili tvoj dar?
ŠAHINPAŠIÆ: Nije Mazda 626, nego Mazda 929. I nije poklonjena Izetbegoviæu, nego
je poklonjena, 15. septembra '90. godine, Stranci demokratske akcije. A vodila se kao
Mazda koju je kupio Cenex za svoje potrebe i dao na korištenje SDA. Subota je bila kad
je došla iz Rijeke. Poslije se u njoj vozio Muhamed Èengiæ, a završila je u Merhametu.
DANI: Èime ti Delimustafiæa držiš u šaci: možda tako što si mu osigurao nekažnjen
povratak u BiH?
ŠAHINPAŠIÆ: Ja se sa Alijom
Delimustafiæem znam i intenzivno
saraðujem od juna 1984. godine. Meni je
žao što je Alija u zatvoru. Alija je moj
prijatelj od 1984. godine, i dan-danas je
moj prijatelj. Nikad to prijateljstvo nije
bilo upitno. Samo æu ti reæi ovo: sa
mnogo stvari koje su ljudi pokušali da
vežu za njega, ja se nikad, pa ni danas,
nisam složio. Za njegovu ulogu da je KOS-
ovac, meni ne treba sud da me uvjeri da to
nije èovjek koji može biti moj drug. Ja imam svoje tumaèenje, znam odvažnost koju je
posjedovao da bi se mi na poèetku odbranili. Njegova je uloga za mene sjajna, za mnoge
ljude nije. Ja sam bio direktni oèevidac takvih stvari i znam šta je sve bio spreman da
uradi da bi mi uspjeli u odbrani Bosne. E, sad dolazi tu preplitanje sitnih interesa kad su u
pitanju ministarska mjesta. Ti znaš, i danas dan idu tu optuživanja, svaki sljedeæi ministar
zatvori onog iza sebe. Za mene je to pokvarena igra i ja ne volim ni slušati ni uèestvovati
u takvim stvarima.
DANI: Ipak, postoje svjedoci koji tvrde da si odigrao presudnu ulogu još u vrijeme
njegovog izbora za ministra MUP-a, kada je ministar zapravo trebao biti Muhamed
Bešiæ?
ŠAHINPAŠIÆ: Prvi i jedan jedini kandidat trebao je biti Muhamed Bešiæ. O Aliji se
govorilo u najužim krugovima kao o ministru trgovine, pošto je tada Cenex bio sjajna
firma koja je sjajno poslovala, imala najveæi standard zaposlenih, možda druga firma u
bivšoj Jugoslaviji. Na prvom klubu poslanika reagiraju iz Bosanske krajine na
kandidaturu Muhameda Bešiæa jako negativno, i na Klubu poslanika SDA Muhamed
Èenegiæ predlaže Aliju Delimustafiæa.
DANI: Znaš, naravno, da Delimustafiæa optužuju kako je zajedno sa Fikretom
Abdiæem spremao državni udar drugog maja 1992?
ŠAHINPAŠIÆ: Tog se momenta ja ne nalazim u Sarajevu. Bio sam u Goraždu i slušao
na radiju sve o hapšenju Izetbegoviæa i njegovom boravku u Lukavici.
DANI: Prvo je Jusuf Pušina, kao ministar MUP-a, podnio kriviènu prijavu, potom
je Bakir Alispahiæ na istoj funkciji potpisao još dvije - u pitanju su bile i velike
kolièine para?
ŠAHINPAŠIÆ: U tom smo periodu ja i Alija na razlièitim stranama svijeta. Poslije
njegovog odlaska ja sam bio na relaciji Baško Polje - Tarèin - Igman, a on u Beèu. Sreli
smo se '92. u Zagrebu dva ili tri puta, i možda '93. isto toliko. Onda ja dobijam onu
Interpolovu potjernicu, poslije toga sam u Sarajevu sve do Alijinog dolaska. Ako sam
doprinio da se on vrati u Sarajevo, èak mi je drago zbog toga.
DANI: Postoje tvrdnje da si zajedno s Delimustafiæem bio predmet istrage
njemaèke policije, nešto prije izdavanja Interpolove potjernice?
ŠAHINPAŠIÆ: Vi ste objavili originalnu potjernicu, a moj ratni angažman nigdje se ne
sudara sa Alijom Delimustafiæem. Nije to da se ja ograðujem, on je moj prijatelj, ali
vidjeli ste šta piše na potjernici. Ja sam kroz Njemaèku i iz Njemaèke provlaèio i vozio
opremu koju su oni nazvali vojnom, a ja je nisam tako smatrao - bile su to kabanice,
džemperi, i u Bosni su trebali i nanama, a ne samo vojnicima. To je bilo deklarisano kao
humanitarna roba, i sve je dolazilo u Bosnu. Ne krijem svoj angažman oko naoružavanja
Bosne i on nije sporan, ali njemaèka teritorija nije služila za to. Do potjernice je došlo
kada je cijela Evropa dala saglasnost za nestanak muslimana u Bosni. Bile su èetiri taèke:
jedna kaže da su u mom stanu u Stuttgartu naðeni dijelovi nuklearnog oružja
namijenjenog BiH. Ja kakav sam naboj imao u tom momentu, da sam imao priliku da
doðem do atomske bombe, iste sekunde bih je kupio i odnio u Beograd i zajedno s njom
eksplodirao. Meðutim, ti navodi optužnice su netaèni.
DANI: Kako objašnjavaš da je pet godina Interpolova potjernica bila najstrožije
èuvana policijska tajna, a kada su Dani potražili odgovor u ovdašnjem sektoru
Interpola - i ti si progovorio u Avazu?
ŠAHINPAŠIÆ: Tajenje te potjernice je išlo na moju štetu, i to je na sram domaæoj vlasti
koja nije javno stala iza moje potjernice. Ja u toj potjernici, i dan-danas je smatram
otvorenom, ako se pronaðe ijedan fening liène koristi, to bi bila sramota. Korist od
potjernice je imala Bosna i narod u Bosni. Ja sam bio spreman sebe žrtvovati, ne samo na
taj naèin, nego na još hiljadu naèina. A što se ostalog tièe, saznao sam da æete vi sutradan
objaviti tu potjernicu i poslao u Avaz papire da je povuèena pola godine ranije.
(Nastavit æe se)

O Aliji Izetbegoviæu

"Predsjednik je otac od mog prijatelja Bakira, i toliko ga poštujem, i vjerovatno i on

mene u tim razmjerama. Bilo šta što je trebalo uraditi za stranku kad je u pitanju rat, bio
sam spreman, i nije preda mnom bilo brana, i nije postojalo ništa što bi me moglo
zaustaviti da nešto ne uradim. Politika je biznis, nikad u životu svom nisam pominjao
njegovo ime, jedino ako ljudi nisu sami od sebe, iz nekog respekta, a èak mi je to i više
naškodilo nego što mi je pomoglo u biznisu nakon rata. Predsjednik mi je poklonio
pištolj s posvetom i ja se time ponosim."

O optužbama da je prenio poruku Delimustafiæa za ubistvo Fadila Ðoze

"Optužbe jesu teške. Nisam nikad do danas skontao da on mene direktno povezuje s tim,
jer ja sam Fadila Ðozu sreo jednom na Igmanu kad sam mu dao za Ferida Buljubašiæa
pet snajpera koje sam dobio od Ševke Omerbašiæa da se predaju njegovom bratu
Džemi na Ilovaèu. I ja sam ga zamolio, on je rekao da æe to uraditi, meðutim, tu me
slagao i te snajpere je dao na Bare, odakle je on. Onda sam se bio na njega jako naljutio,
to je bio razlog što smo se malo i posvaðali u Boriku, na Igmanu. Tu smo veèer završili
zajedno, smirili smo tenzije, i ja sam bio kod njega gost, spavao sam tu veèer kod njega.
To je moj susret sa Fadilom u Bosni u ratu. Još sam se jednom sreo s njim u Baškom
Polju, kad je došao odozgo iz Slovenije, i ja mu nisam dao da noæi u kasarni jer mi se
nije sviðao kao èovjek. A znao sam da je u dobrim odnosima sa Alijom
Delimustafiæem, èak su i neki roðaci.
Knjigu Mirse Èuperka nisam èitao. Ja sam u Mirsu vjerovao neogranièeno, sve sam
èinio da mu se pomogne, i njemu privatno i njemu kao komandantu. Bio je jedan od ljudi
koji mi je davao stopostotno povjerenje do trenutka kad mi je preporuèio naèelnika svoje
brigade kao èovjeka koji može da nam pomogne da doðemo jeftino do oružja. Dao sam
mu 35.000 svojih vlastitih para, iz svog džepa, a to oružje nikad nije došlo u Bosnu.
Poslije toga sam Mirsi pomagao privatno, a nisam se bavio spletkarenjem.
 Rekiæa sam upoznao u Tarèinu, djelovao mi je samouvjereno. Svidio mi se. Imao je
neku malu jedinicu koju je vodio, i taj put kad sam bio kod Ðoze, na prijedlog Rekiæa,
pitajuæi ko mu je najbolji borac, on ga je pokazao i ja sam mu dao snajper. I mislim da
smo se sreli još jednom, u bolnici u Konjicu, kad sam došao da obiðem Mirsu Èuperka.
Sjeæam se kad je Mirso bio u 'Moniku': tad mu je preda mnom, bez ikakve krajnje
namjere, kao èovjeku kojeg smo mi smatrali herojem i koji je izgubio nogu, Mirsad
(Delimustafiæ, op. a.) iz poštovanja poklonio pištolj - CZ 99, i ugostili ga stvarno
iskreno. Na desetine je hiljada ljudi prošlo kroz 'Monik'. Poslije sam èuo neke prièe. U
Zenici je jedanput došao da mi se obrati, ja sam ga ignorirao. Nema drugog lijeka za
takve ljude.
Muslimoviæu nikad nisam ruku pružio, možda jesmo glavom mrdnuli.
Enver Mujezinoviæ je meni veæi dušman nego po' Bosne."

O Bakiru Alispahiæu

"Ne mislim ništa. Baš ništa. Ni o njegovoj ulozi u SDA ne mislim ništa. Moja iskustva s
njim su nikakva. Nevažan je èovjek u životu, odvratan je."

Arhiva Dani
180

©Copyright Dani 2002 Sva prava zadržana

Preporuèeno Microsoft Internet Explorer, 800*600 ili više, Central European Windows-1250
encoding
poèetna Sve primjedbe i prijedloge šaljite na webmaster@bhdani.com na
stranica vrh