Teorija selfa

Mira Klarin

Zadar, 2014.
 Teorija selfa

Jedan od ključnih pojmova Gestalt teorije i prakse je self. Interes za „ja“, „dušu“, „duh“
2
postoji od davnina, a jednu od ključnih uloga u tom smislu ima Rene Descartes predloživši
sintagnu „kartenzijanski dualizam“. Pod ovom sintagmom Descartes je podrazumijevao
dualističku prirodu čovjeka koja se sastoji od dva paralelna aspekta: tijela i duše.

U znanstvenom smislu kao pojam postoji u psihologiji od vremena kada se pojavila

humanistička orijentacija s Karlom Rogersom, Abrahamom Maslowom i drugim humanistički
orijentiranim psiholozima, a prvi autor koji je pokazao i znanstveni i popularan interes za self
– identitet je Erik Erikson polovicom prošlog stoljeća. Erikson ističe gubitak identiteta kao
fenomen koji ga najviše impresionira. Iz svjesnosti o vlastitom identitetu proizlazi sposobnost
doživljaja sebe kao nekoga koji ima kontinuitet i konstantnost i u skladu s tim se ponaša
(Kroger, 2000). Od prvih početaka istraživanja selfa pa do danas brojni teorijski koncepti i
terapijski pravci pokušavaju objasniti bit selfa, razvoj selfa, čimbenike koji ga uvjetuju,
mogućnost promjene i sl. Unatoč različitim pristupima u psihologiji, sasvim je jasno da self,
kako god ga definirali, čini značajni dio osobnosti koji upravlja ponašanjem, doprinosi
zadovoljstvu i učinku u različitim aktivnostima.

U geštalt teoriji self se promatra kao proces koji se stalno mijenja, on je dinamičan i kreira se
obzirom na potrebe osobe i okoline. Self je dio koji doživljava i organizira kontakt na
granici između osobe i okoline. Self ima ključnu ulogu u percepciji ljudi i okoline. Također
njegov značaj je u tome što interpretira i daje značenja onomu što okružuje osobu.

Obzirom da nedovoljnu jasnoću i u skladu s tim nemogućnost potpunog obuhvaćanja, u

geštalt teoriji definicija selfa ima mnogo. Zajedničko im je to što naglašavaju self kao rezultat
kontakta, odnosno self nastaje, formira se i mijenja na granici kontakta između osobe i
okoline, između figure i pozadine (Radinov, 2013).

Self predstavlja „ja“, on se odnosi na „biti“, a u prvom redu označava odnos „ja“ s okolinom.
U terminima Gestalt psihologije self se formira, raste i razvija na granici kontakta „ja“ i
„okolina“ odnosno „ja“ -„polje“.

Kontakt između organizma i okoline temelj je rasta i razvoja. Kontakt pri tome označava
svaku aktivnost koju organizam poduzima u odnosu na okolinu. On također uključuje svaku
emociju koju organizam razvija, a koja je reakcija na neki određeni odnos s nekom
određenom osobom. Kontakt uključuje i razmjenu riječi, osjećaja, dobara i sl. Kontakt je
razmjena u najširem smislu riječi.
 Teorija selfa

Odnos s poljem u funkciji je prilagodbe. Self je dio ličnosti koji se nalazi na granici
3
organizam-okolina. Stoga self nije fiksni, nepromjenjiv, on je fleksibilan, prilagodljiv i
promjenjiv. Prilagođavanje selfa rezultat je vrlo kompleksne funkcije polja koje okružuje taj
organizam. Self s toga nije samo dio osobe, on je i dio polja. Samim time što označava
kontakt i razmjenu njegova dinamika, prilagodljivost i dvostruka pripadnost nije upitna.

Drugim riječima, self je kontakt sa « sada i ovdje », on je feedback kojeg organizam

doživljava percipirajući, doživljavajući, razmišljajući u odnosu na događaje iz okoline
odnosno polja. Stoga bismo mogli reći da je on refleksija odnosa ja s okolinom.
Yontef (2005, str, 151) kaže da je self fenomen polja. Polje određuje promjenu ili zastoj.
Temeljni osjećaj selfa fenomen je polja koji nastaje u kokreaciji pojedinca i okoline.
Pojedinac i okolina uzajamno djeluju jedan na drugoga, kokreiraju, nastaju u kokreaciji.
Self koji integrira doživljaje, emocije, misli « sada i ovdje » integrirajući ta iskustava s
prijašnjim, čini cjelovitost doživljaja (ili možda bolje reći, self je bivanje odnosno
bivstvovanje). Važno je naglasiti da se integracija koja čini self odnosi na integraciju
doživljaja, odnosno reakciju na doživljaj. To bi značilo da je za kontakt važan podražaj iz
polja, ali i unutarnja motivacija za djelovanjem (potreba, želja, motiv, prijašnje iskustvo) od
strane organizma. Taj međuodnos koji se događa između van i unutra čini self. Svi ovi procesi
integracije događaju se na svjesnoj razini, stoga možemo reći da je self svjesan.

Svaki kontakt predstavlja kreativno prilagođavanje i vrlo je aktivan proces. Ako promatramo
najjednostavniji kognitivni proces – percepciju, znamo da je ona rezultat djelovanja podražaja
na naša osjetila. Međutim, ona ne predstavlja samo taj, jednosmjeran odraz. Naš organizam
procesuira taj podražaj, šalje ga u živčani sustav, analizira, povezuje s prethodnim iskustvima
te nakon svega toga na njega reagira. Dakle, najjednostavniji kognitivni doživljaj, vrlo je
aktivan, svjesan i dvosmjeran proces. Slično, se događa s emocijama, problemskim
situacijama u kojima se nalazimo i za koje je potrebno pronaći prilagođeno rješenje. Da bi se
dogodila kreativna adaptacija ili kontakt self formira gestalt u polju, odnosno self jest
figura/pozadina u situaciji kontakta. Osjećaj kojeg prati ovaj vrlo aktivan proces je uzbuđenje.
Uzbuđenje je rezultat neusklađenosti koja proizlazi iz neujednačenosti figure i pozadine.
Prirodna je potreba uspostaviti ravnotežu između ta dva entiteta. Uzbuđenje organizam
« tjera » na akciju koja će dovesti do homeostaze, koja je vrlo kratkotrajna jer će je vrlo brzo
neki stimulus iz okoline opet narušiti, i tako u nedogled. Kada je osoba u kontaktu s potrebom
i okolnostima, odmah uočava da stvarnost nije nefleksibilna i nepromenljiva, već da je
 Teorija selfa

spremna biti ponovo stvorena; i što osoba spontanije koristi svoju sposobnost orijentacije i
4
manipulacije, bez suzdržavanja, to sve više dokazuje da je ponovno stvaranje moguće.

Iz tog razloga kažemo da je self aktivan, on reagira na temelju djelovanja okoline, ali i iz
vlastith potreba koje dolaze iz njega samoga (proprioceptivno). Javlja se uzbuđenje zbog
nekongruentnosti odnosno narušene homeostaze. Uspostavlja se kontakt, razmjena koja
rezultira uspostavljanjem homeostaze koju nazivamo kreativnom adaptacijom. Prije kontakta i
za vrijeme kontakta uzbuđenje je najveće, da bi se nakon kontakta smanjilo. Tada self postaje
« malen ». Self je dakle proces, a ne struktura kako se na prvi pogled čini. Stalno se mijenja
na dinamičan način komunicirajući sa sredinom. Self se javlja u « odnosu » , « oživljava se u
sustretu s okolinom » (Radinov, 2007). Njegova zadaća je integracija polja i organizma. Na
temelju tog iskustva osoba doživljava sebe i postaje to što jest. Ovaj proces formiranja selfa
događa se kroz kreativnu adaptaciju. Organizam u interakciji s okolinom neprestano
prilagođava sebe, ali i okolinu sebi. Iz te interakcije nastaje nešto novo, novi self (Yuntef,
1995). Kreativna adaptacija jedna je od temeljnih funkcija selfa (Perls, Hefferline i Goodman)
koja mu omogućuje rast i razvoj.
Očito je da je self dio ličnosti koji je svjesan, u funkciji je polja, ali i svojih vlastitih potreba i
želja pa je stoga i prilagodljiv. Svako ponašanje u najširem smislu riječi rezultira rastom,
stoga je self rezultat kreativne adaptacije odnosno rezultira razvojem, a ujedno je i rezultat
razvoja ličnosti. Shvaćajući razoj kao kvalitativno i kvantitativno novo i uzlazno, možem reći
da je razvoj u funkciji kreativne adaptacije, u funkciji kontakta odnosno funkciji selfa. U
ovom kontekstu treba se sjetiti definicije selfa koju predlaže Goodman (1951., prema
Wheeler, 1997). Organizirani, konstruktivni kapacitet osobe nazivamo « selfom ». On se
događa na granici « unutra-van », a uvjet je sposobnost diferencijacije ja-ti, odnosno
sposobnost formiranja granice. Self uključuje obje orijentacije i one iznutra i one izvana. Self
pomiruje unutarnji svijet želja i potreba sa svijetom izvana, svijetom mogućnosti, frustracija i
opasnosti. Self predstavlja proces aktivnosti te integracije (Wheeler, 1997).
Na prvi pogled jasno definiran, self odnosno „ja“ vrlo je konfuzan termin. Postoji više
različitih i kontradiktornih značenja riječi „ ja „. .“Ja“ (self) je ono što ostaje kontinuirano kod
osobe tijekom vremena, „ja“ nije ništa fiksno,već je riječ o ovdje i sada interpretacijama. „Ja“
(self) se odnosi na cjelokupnu ličnost, self se odnosi na jezgru ličnosti, self kao doživljaj sebe
koji osoba ima. Postoje različiti tipovi selfa: idealni self, lažni self, grandiozni self, realni self.
Mackewn (1997., prema Radinov, 2013) navodi da self ima dvije integrirane karakteristike:
 Teorija selfa

- Self je proces – kontinuirano formiranje i iskustvo koje osoba ima u tijeku kontakta na
5
granici.
- Self je konzistencija – osjećaj osobe da opstaje i unatoč svojoj osobnosti i posebnosti.

Autori poput Perls, Hefferline i Goodman asimilirali su koncept selfa u teoriju polja. Polje
čini okruženje koje na vrlo aktivan način djeluje na osobu. Interakcija polje – osoba i ta
granica kontakta između čini self. Self je cjelovit i svaki pokušaj da ga se rastavi na dijelove
postaje manje smislen i razumljiv. Njega je moguće shvatiti holističkim pristupom
razumijevajući ulogu polja i potreba osobe. Svako fragmentiranje gubi smisao. Ili možda bi
bilo ispravno reći da fragmentiranje ima smisla samo ukoliko se na kraju fragmenti integriraju
u cjelinu. Ove teze idu u prilog pretpostavci da je u psihoanalitičkoj teoriji teorija selfa
najslabiji dio (Perls, Hefferline i Goodman).
Self predstavlja sustav sadašnjih kontakata, on je činilac rasta. Kontaktiranje i jest rast
organizma. Kontaktirati označava sve aktivnosti organizma od onih koje su u funkciji
biološke egzistencije do onih koje su u funkciji zadovoljenja socijalnih i emocionalnih
potreba. Drugim riječima, kontaktirati znači uzimati hranu, opažati, učiti, razgovarati, ljubiti,
ne slagati se i sukobljavati se. Obzirom na promjenjivost polja, organizam uvijek reagira
asimilacijom i prilagodbom koja ujedno znači nešto novo, znači rast. Kako kažu Perls,
Hefferline i Goodman, složen sustav kontakta neophodan za prilagođavanje u kompleksnom
polju, naziva se self. S obzirom da se kontakt ostvaruje na granici okolina – organizam, self
pripada i sredini i organizmu. Jednostavno granica ne može pripadati samo jednoj strani, već
objema. Self kao odraz kontakta možemo shvatiti gledajući lice nekog čovjeka koji je uplašen.
Njegovo lice odraz je stanja u okolini i njegovog doživljaja takvog stanja. Čovjekovo lice biti
će drugačije kada u okolini zapazi nešto što ga raduje.
Kada granica između selfa i drugih postane nejasna, izgubi propusnost, to izaziva poremećaj u
razlikovanju selfa od drugih, što nadalje uzrokuje poremećaj u kontaktu i svjesnosti. Ovaj
poremećaj s jedne strane manifestira se u konfluenciji, a s druge strane u izolaciji (Yontef,
1993). U dijagnostičkom smislu u tom slučaju razlikujemo retrofleksiju, introjekciju,
projekciju i defleksiju.
Self integrira perceptivno-proprioceptivne funkcije, motorno-mišićne funkcije i organske
potrebe. Ova integracija odvija se na svjesnoj razini, self se orijentira, agresira, manipulira i
emocionalno doživljava u cilju usklađenost sredine i organizma. Usklađivanje se odvija na
temelju kreativne adaptacije. Self predstavlja proces figura/pozadina, on formira geštalt u
polju. Dinamika odnosa između sredine i organizma popraćena je određenom razinom
 Teorija selfa

energije. Kako se približava zadovoljenje potrebe razina energije slabi, slabi self. Self je
6
najsnažniji kada je kontakt intenzivan kada postoji konflikt, jasna figura. Kada se dogodi
konfluencija (međusobno stapanje) self slabi.
Crocker (1999) kaže da je self istovremeno sistem kontaktiranja i sredstvo iskustva. Autor
ističe ne samo procesu prirodu selfa kako to većina autora radi, već i njegovu konceptualnu
prirodu On je onaj koji doživljava i organizira kontakt na granici selfa i drugih. Self ima
značajnu ulogu u organiziranju naših doživljavanja drugih i okoline, daje značenje našoj
percepciji svijeta u kojem živimo (MacKewn, 1997, prema Brownell, 2010).

Self ima tri svojstva:

 Spontanost, nalazi se u srednjem modusu i zaokupljen je datom situacijom. Spontanost
označava self kao uključivanje i prihvaćanje. On je jednostavno takav, nije ni
usmjeravan ni samo usmjeravan, niti je nošen.
 Self djeluje u srednjem modusu što znači da je i aktivan i pasivan. Najbolji primjer
srednjeg modusa jesu emocije. Osoba ih jednostavno ima, ne može ih imati na temelju
htijenja niti nametanja. Emocije jednostavno postoje.
 Treća karakteristika selfa odnosi se na „biti zaokupljen situacijom“. Ne postoji osjećaj
„sebe“ ili drugih stvari koji se razlikuje od date situacije. Osjećaji su neposredni,
konkretni, prisutni i integrirajući.

Karakteristike selfa kao što su harmoničnost, kontinuiranost, ali i fleksibilnost i prilagodba na

trenutno polje, karakteristike su adaptivnog selfa. Poremećen self nema te sposobnosti. Takav,
poremećen self nema mogućnosti integracije i prilagodbe, ne posjeduje samopoštovanje i
osjećaj sigurnosti. Takav self je, osobito u stresnim situacijama, fragmentiran, rigidan i
fiksiran negativnim introjektima. Doživljaj samopoštovanja je labilan. Dio ljudi konstruira
rigidan self kojeg nema mogućnosti promijeniti u skladu s okolnostima koje se događaju u
polju. Samo prihvaćanje u kontaktu s ostalim organizmima u polju predstavlja mogućnost
rasta i razvoja. Često su samospoznaja, samo prihvaćanje i rast onemogućeni introjektima
koje nosimo iz prošlih odnosa (npr. „moraš“). Takve poruke koje su u prošlosti bile u funkciji
prilagodbe, sada i ovdje ne odgovaraju na promjenjivost okoline. Introjekti onemogućuju
pravo istinsko iskustvo u sada i ovdje, onemogućuju spontanost i potrebne akcije. Oni vode
kriticizmu i statusu quo na način da se stvara otpor prema promjenama, što direktno vodi
pokretu natrag umjesto pokretu naprijed. Samo-odbacivanje ne doprinosi rastu (Yontef,
 Teorija selfa

2005). Istovremeno se javlja pitanje „Tko sam ja“ i samoobmana ili nedostatak vjere u sebe
7
(Yontef, 1993).
U geštalt terapiji self je cjeloviti sistem integriran od različitih kapaciteta cijele ličnosti
(Brownell, 2010). Self ima tri manifestna značenja, odnosno funkcije ili kako neki autori
smatraju tri osnovne strukture.
Self ima tri osnovne strukture: Id, Ego i Persona (Ličnost). Ovi pojmovi dolaze iz
psihodinamskog pristupa Sigmunda Freuda koji još 1927. godine istaknuo postojanje tri
strukture ličnosti: id, ego i superego. U geštaltu ovi su pojmovi prilagođeni osnovnim
pretpostavkama geštalt teorije koja je u velikom dijelu različita od psihoanalitičke teorije.
Ego kao struktura selfa ima ulogu aktera. On je odgovoran za akciju, za odabir između
alijenacije i identifikacije. Self je aktivan u smislu donošenja odluke o reagiranju na podražaj.
Zahvaljujući egu čovjek je svjestan sebe u određenoj situaciji. Ego je aktivan u procesu
formiranja figure. Manifestacija ega je u doživljaju sebe kao onoga koji čini da se stvari
događaju. Ego je središnja struktura selfa. Perls (1947) ga definira kao funkciju kontakta,
formaciju figura/pozadina, sistem identificiranja i otuđenja, svjesnost o selfu, primjer
odgovornosti, fenomen granice koji ima integrativnu funkciju. On povezuje aktivnosti čitavog
organizma s njegovom najizraženijom potrebom i pokreće one funkcije cijelog organizma koje
su neophodne za zadovoljenje te najvažnije potrebe.
Jedna od važnih funkcija ega je postavljanje granica, odnosno razlikovanje selfa od drugog
organizma i okoline. U tom kontekstu ego ima dvije funkcije spajanje (identifikacija) i
odvajanje (alijenacija).
Unutar granica prevladava ljubav, kohezija, a izvan sumnja, nepoznanica. O ego granicama
osoba pregovara sama sa sobom. Širenje granica osigurava sve veći prostor sigurnosti i
ljubavi. Posežući izvan ego-granica nešto se događa, javlja se kontakt. Kontakt zahtjeva
energiju, stoga taj proces širenja ego-granica nazivamo metabolizmom. Rigidne osobe nisu
sklone eksperimentirati s granicama, one su rigidne i trome, ne ulaze u kontakt i ne troše
energiju bivajući konstantno u sigurnom i istovremeno bojeći se onoga što je izvan granica.
Id kao struktura selfa odgovoran je za energiju koja je nužna za realizaciju akcije. Id je
nesvjesan, iracionalan i rasplinut. On je pozadina odgovorna za energiju. Sastoji se od
različitih mogućnosti kao što su tjelesno uzbuđenje, prošli nedovršeni poslovi, nejasne
emocije. Id je fluidan.
Persona kao struktura selfa predstavlja sustav stavova koji se zauzimaju u interpersonalnim
odnosima. Persona uključuje svijest o sebi, proučavanje sebe, refleksiju o sebi. Samosvjesna
ličnosti je autonomna, odgovorna i samo-spoznajuća. Ona je transparentna, vidljiva i
 Teorija selfa

manifestna. Persona je ono što čovjek jest i temeljem nje može se razumjeti ponašanje osobe.
8
Ona je dio selfa koji predstavlja odgovornu strukturu. Persona je figura koja je postala self i
koja je asimilirana. Svako novo iskustvo asimilira se i doprinosi rastu i razvoju.
U terminima funkcija, možemo reći da je funkcija ida osjećanje i doživljavanje, ego funkcija
je razlikovanje ja od drugih, a funkcija persone govori osobi o tome kakva želi biti (Brownell,
2010). S funkcijom ida osoba postaje svjesna svojih potreba, želja, uzbuđenja, nezadovoljstva.
S funkcijom ega osoba radi izbor, identificira se s figurom interesa ili se od nje distancira
upravljajući kontaktom na granici. S funkcijom persone osoba konstruira trenutnu priču
vlastitog života na karakterističan način usklađen s pogledima na život, sustavom vrijednosti
koji joj omogućuje život s drugima u okruženju.

Zaključak
Self je onaj koji se mijenja i onaj koji mijenja. On je kontakt, odnosno događa se u kontaktu,
prilagođava se uz pomoć kreativne adaptacije kroz faze formiranja figure. On je odgovoran za
rast i razvoj. Self postoji kroz kontakt i u kontaktu kroz proces formiranja figure koji se
događa u kontaktu.
Zdravi self je raznovrstan, promjenjiv i fleksibilan u odnosu na vlastite potrebe i zahtjeve
okoline. Self je prisutan samo u kontaktu, nema vlastitu neovisnu prirodu. Self jednostavno
jest kontakt, odnosno sistem kontakata ili interakcija s okolinom. On je sistem funkcije
kontakta. Ukoliko su sposobnosti za kontakt ograničene, self postaje fragmentiran, doživljaj
sebe i okoline je nepotpun, dezorganiziran. Tako nastaje otpor.
Formiranje selfa događa se kroz kontakt sa sredinom. U tom procesu osoba traži i nalazi ono
što joj je potrebno za rast i razvoj. U kontaktu osoba uči i stječe nova znanja i vještine, stječe
nove osobine, stavove, vjerovanja.

Na kraju treba zaključiti da je self snaga razvoja. On daje osjećaj života, prisustva, odnosa,
bivanja i postojanja.

I na kraju:

„Mi se ne možemo ispoljiti bez „onog drugog“. Mi i ne postojimo bez drugog. Čovjek koji bi
cijeli život proživio sam na pustom otoku, ne bi se mogao ostvariti ni kao dobar ni kao loš,
jer bez onoga drugoga, koji je ne samo naše ogledalo nego jedino sredstvo definiranja
 Teorija selfa

našega karaktera, naše dobrote ili naše zloće, mi ostajemo tek bezlično biće bez osobina“.
9
(Gavran, 2009).

Literatura :
 Brownell, P. (2010). Gestalt Therapy, A Guide to Contemporary, New York : Springer
Publishing Company.
 Gavran, M. (2009). Jedni svjedok ljepote, Zagreb, Mozaik knjiga.
 Kroger, J. (2000). Identity Development – Adolescence Through Adulthood, London,
Sage Publications, Inc.
 Perls, FS., Hefferline R., i Goodman, P. Gestalt Terapija – Novina, uzbuđenje i rast.
 Radionov, T. (2007). Osnove Gestalt terapijskog pristupa, Socijalna psihijatrija 35,
21.28.
 Radinov, T. (2013). Geštalt terapija, Jastrebarsko, naklada Slap.
 Yontef, G. (2005). Gestalt therapy theory of change, U A. Woldt i S. Toman (Ur.).
Gestalt Therapy: History, Theory, and Practice. Str. 81-100. Thousand Oaks,
California: Sage Publications.
 Yontef, G. (1993). Gestalt Therapy : An Introduciton, The Gestalt Journal Press.
 Yontef, G . Self u geštalt terapiji.
 Yuntef, G. (1995). Gestalt Therapy, U: Gurman, AS. I Messer, SB. (UR.). Essential
Psychotherapies, Theory and Practice, NY: Guilford Press, 261-303.
 Wheeler, G. (1997). Self and Shame: A Gestalt Approach, Gestalt Review, 1 (3), 221-
244.