Oporezivanje i efikasnost

 Kako oporezivanje vodi ka manjku efikasnosti?

 Koje su alternative za gubitak efikasnosti radi oporezivanja?
U većini slučajeva, nametanje poreza vodi ka manjku efikasnosti i privlačnosti. Ovaj odjeljak
se fokusira na koncept i mjerenje formera*, dok se kasnije raspravlja o oporezivanju i
privlačnosti. Istraživajući ova dva uzroka odvojeno olakšava analitičko izlaganje ključnih
koncepata u teoriji oporezivanja. Oni su u stvarnosti isprepleteni, te izbor jedne politike
oporezivanja uključuje implicitan ili eksplicitan proračun razmjene između problema
efikasnosti i privlačnosti. Ovo je ponajviše izvedeno iz konteksta teorije optimalnog
oporezivanja, o kojem se raspravlja u poglavlju IV.
Radi sažimanja problema privlačnosti, diskusija u ovom poglavlju pretpostavlja postojanje
reprezentativog kupca, tako da njegova individualna sreća može predstavljati socijalnu sreću
općenito.
Definicija gubitka efikasnosti
Porez smanjuje sreću kupca na dva načina: direktno kroz transfer resursa od njega ka vladi,
te indirektno kroz porast cijena robe na kojoj je izvršen porez, srodne onima na kojima nije
izvršen. Former stvara direktni dohodni efekat, dok se kasnije povećavaju indirektni dohodni
efektni,i zamjenski efekti popraćeni promjenom cijena. Manjak efikasnosti oporezivanja
referira na pretjerano smanjenje sreće kod kupca koje može biti povezano sa prevelikim
taksama.Iz ovog razloga, na gubitak efikasnosti se inače referira na pretjerane takse. Ova
pretjeranost se uzdiže uz promjene vezane za takse ili njihovog defirmisanja nad robom.
Stoga, paušalna taksa, koja po definiciji ne deformiše cijene, ne može biti pretjerana.
Važne implikacije se dešavaju odmah nakon rasprave iznad. Prva, ukoliko je kupčeva
potražnja za robom takva da na nju nema uticaj promjena poreza nad robom, porez bi i dalje
uzrokovao manjak efikasnosti zbog promjene cijena. Druga, ukoliko je na svoj robi izvršen
porez, onda se cijena niti pretjeranost/opterećenosti ne mogu pojaviti. Važnost ove druge
implikacije za oporezivanje je prerađena u poglavlju III.
Mjerenje gubitka efikasnosti
Kako se pretjeranosti taksi može izmjeriti, tj prikazati kroz novčane jedinice? Radi
izbjegavanja kompleksnosti, ovo poglavlje se fokusira na slučaj jednog tipa robe na kojoj je
izvršen porez. Komplikacije koje nastaju u toku oporezivanja više tipova robe su objašnjenje
u sljedećem poglavlju.

*Former – imenica za nešto prijašnje, početno, izvorno

Dupult-Marshall-Harberger-ovo mjerenje
Dupult-Marshall-Harberger-ovo mjerenje pretjeranih taksi se odnosi na višak kod kupaca kao
mjeru za kupčevu sreću vezanu uz određen robu. U figuri II.1, DD je mjera za uobičajne
zahtjeve kupaca za robu X, X ima određenu cijenu P, bez taksi. Višak kod kupaca je područje
ispod linije koja pokazuje zahtjeve, tj to je područje trokuta DPoB. Porez je prikazan na X,
tako da se cijena tog proizvoda uzdiže na P1 = (1+t)*Po, rezultirajući sa smanjenjem
kvantiteta. Poredeći sa situacijom prije oporezivanja, višak kod kupaca je odbijen od strane
područja trapezoida P1ABPo. Područje pravougla P1ACPo pretstavlja totalnu isplatu poreza.
Stoga,pretjerane takse su na području trokuta ABC, koji mjeri pretjerano smanjenje viška kod
kupaca radi isplate poreza.
Područje trokuta ABC se može izračunati kroz njegov oblik, pošto daje pola svoje površine
pomnožene sa visinom. Simbol Ʌ označava promjenu u varijabli. Te osnovica trokuta ABC
jeste ɅX, njegova visina je ɅP, i pretjerana utaja se može izraziti kao:
Područje ABC = (1/2)-(-ɅX)-ɅP (1)
Apsolutna vrijednost elastičnosti cijene u zahtjevu (€) u periodu prije oporezivanja, tj u tački
B je:
€ = - (ɅX/ɅP)-Po/Xo (2)
Što daje:
-ɅX = €-ɅP-Xo/Px (3)
Zamjenska jednačina (3) u jednačinu (1) ubacuje:
Područje ABC = (1/2)-€-(ɅP)²-Xo/Po (4)
Kako god, ɅP = P1-P2 = (1+t)*Po – Po = t*Po, može biti napisano i kao:
Područje ABC = (1/2)*€*t²*Po*Xo (5)
Stoga, pretjerane takse variraju pozitivno iz elastičnosti cijene na zahtjev u periodu prije
oporezivanja i opsega samog poreza. Pošto jednačina 5 uključuje samo parametre koji se
mogu promatrati, kalkulacija područja ABC je poprilično konkretna.
Literatura je mnogo kontroverzna u vezi DMH načina mjerenja pretjeranih taksi. Korijen te
kontroverznosti jeste pitanje koje se bavi validnošću korištenja viška kod kupaca kao mjere
za njihovu sreću. Većina debate uključuje tehničke probleme koji se ovdje ne raspravljaju,
korisno je prikati kroz ilustraciju probleme DMH mjerenja. Kao što je rečeno ranije, bilo
kakva promjena u cijeni robe zahtjeva zamjenske efekte i efekte indirektnih prihoda. Stoga,
kretanje linijom uobičajnih zahtjeva, poput onih iz tačke B ka A u figuri II.1, predstavlja
odgovor kupca ne samo na promjenu cijene robe, već i na to kako je promjena cijene
indirektno uticala na vrijednost njegove pozicije, te i njegove sreće. Ovo nam govori da
područje ABC ne predstavlja istinsku vrijednost novčane kompenzacije koju kupac zahtjeva
(slično situaciji prije oporezivanja).
Navedne objašnjenja se najbolje vide na primjeru gdje je linija običnih zahtjeva vertikalna,
tako da na zahtjevani kvantitet ne utiče promjena cijene. U ovom slučaju, DMH mjerenje će
nestati, kao što se može vidjeti u figuri II.1 sa vertikalnom DD linijom, te potvrditi u jednačini
5 putem € = 0. Ipak, sreća kod kupca se morala promjeniti, s obzirom da je porez promjenio
cijene. Stoga, DMH mjerenje omogućava neprecizni prikaz istinske pretjerane utaje poreza.
Hicksianovo mjerenje
Da bi se izbjegao problem DMH mjerenja, Hicks predlaže da se linije uobičajnih zahtjeva
zamjene sa linijama kompenzacijskih zahtjeva. Linija kompenzacijskih zahtjeva se sažima na
osnovu efekata indirektnih prihoda bilo koje promjene cijena. Te tako prikazuje odnos
između cijene i zahtjevanog kvantiteta proizvoda na bazi zamjenskog efekta. Odnos između
obične i kompenzacijske linije je prikazan na dvije ploče u Figuri II.2, koja također
reproducira važne aspekte figure II.1.
Razmotrimo ploču (a) figure II.2. Povećava se cijena od P0 na P1, kao rezultat smanjenja
kvantiteta od strane takse zahtjevanog od X od X0 na X1, kao i prije. Pretpostavimo sada da
kupac prima, sukladno povećanju cijena, monetarnu kompenzaciju, dovoljnu da neutralizira
štetnosti za vlastitu sreću. Tada nam je lahko zaključiti da smanjenje kvantiteta X,
zahtjevanog sa kompenzacijom (poput od X0 ka Xm), bi bilo manje ozbiljno nego bez
kompenzacije (poput od X0 ka X1). Stoga, početak sa situacijom prikazanom na tački 2, za
svaku promjenu cijene, tačka M se može utvrditi nakon što kupac u potpunosti postane
kompenzentan. Na ploči (a) figure II.2, linija je označena sa HB i HḂ. Kompenzacijska linija je
uvijek negativno nagnuta na zamjenski efekat, te je strmije nagnuta nego uobičajna linija,
neovisno o proizvodu i njegovom kvalitetu.
Pošto derivacija kompenzacijske linije zahtjeva da kupac bude u potpunosti kompenziran za
efekat indirektnog prihoda promjene cijene, kretnja će po definicije održati stabilan nivo
sreće kupca.
Količina kompenzacije koja je dovoljna da osigura tu sreću koja konstantno prati promjene
cijena, što se poznato kao kompenzacijska varijacija, se mjeri kroz područje trapezida između
linija stare i nove cijene ispod kompenzacijske linije, što jeste područje P1MBP0 na ploči (a)
figure II.2 popraćeno povećanjem cijene sa P0 NA P1. Kako god, sa kompenzacijom, kupac bi
zahtjevao XM robe X, te njegova isplata takse bi bila područje pravougla P1MCP0. Stoga,
pretjeranost taksi, bazirano na Hicksianovoj kompenzacijskoj varijaciji, jeste područje trokuta
MBX. Jasno je da je ovo područje manje od DMH mjere pretjeranosti, prikazano područjem
ABC.
Uz metodologiju izvođenja navedene kompenzacijske linije, odvojena zahtjevna linija se
može kreirati za svaku tačku uobičajne linije, te da svaka predstavlja osnovi nivo sreće kupca
sukladan toj tački. U ploči (b) figure II.2, kompenzacijska linija o situaciji prije oporezivanja
(primjer: tačka A na uobičajnoj liniji) je prikazana kao HAHẶ. Pošto je cijena tačke A veća
nego kod tačke B, nivo sreće vezan za HAHẶ mora biti manji nego onaj vezan za HBHḂ.
Stoga, kada se kupac nađe u situaciji prije oporezivanja, količina novca koju je on voljan
platiti ne sadrži taksu radi održavanja nivoa sreće u navedenoj situaciji, što je poznato kao
ekvivalentna varijacija, što generalno nije isto kao količina monetarne kompenzacije koja je
potrebna radi održavanja njega i nivoa sreće u toj situaciji u procesu prihvatanja takse.
Ekvivalnetna varijacija se mjeri područjem trapezoida P1ANP0 na ploči (b) figure II.2.
Pretjeranost taksi, bazirana na Hicksianovoj ekvivalentnoj varijaciji, jeste područje trokuta
ANC. Ovo područje je također manje nego DMG mjerenja pretjeranosti.
Hicksianovo mjerenje podvlači važnost izbora referentne tačke u mjerenju efikasnosti
gubitka takse, pošto se vrijednost kupca u potpunosti mijenja sa nivoom prihoda od njega.
Drugim riječima, gubitak efikasnosti takse pojedinačnog opsega generalno nije unikatna, te
ovisi o mnogo faktora koji definišu referentnu tačku na osnovu koje se gubitak procjenjuje.
Pojedinačno političko pitanje na koje je procjena dizajnirana da odgovori inače pruža
indikaciju za pravi izbor referentne tačke, koja nam eventualno govori koju Hicksianovu
varijaciju trebamo koristiti. Npr, kompenzacijska varijacija omogućava prikladno mjerenje
gubitka efikasnosti radi takse, dok ekvivalentna varijacija omogućava povećanje efikasnosti
dobiveno smanjenjem pretjeranosti.
Mana Hicksianovih mjera je to da, za razliku od DMH mjere, se ne mogu izračunati u
konkretnim stvarima. Npr kvantiteti XM (ploča a, figura II.2, i XN, ploča b, figura II.2.) se ne
mogu dobiti direktno iz potrošnih podataka. Ipak, moraju se utvrditi prije nego što se
područja MBC i ANC izračunaju. Dok su u ekonomiji sofisticirane metode dostupne radi
proračunati kompenzacijske linije, njihove informacije su inače preširoke da bi bile
prihvatljive u većini zemalja. Stoga, nastaje pitanje, koje proširenje DMH mjere je
upotrebljivo za približno utvrđivanje pretjeranosti takse.
Približna pretjeranost
Iz dosadašnje diskusije je jasno da uz nepostojanje dobiti (takozvani „slučaj vertikalne Engel
linije“), uobičajna linija je identična kompenzentnoj, te DMH mjerenje i Hicksianovo mjerenje
stvaraju isti rezultat. U ovom slučaju, DMH mjerenje će uvijek sadržati pogrešku, te opseg
greške će ovisiti o opsegu osnovnog dohotka robe o kojoj je riječ. Granice ove greške su
numerično simulirane od strane Willig-a (1976), bazirano na alternativnim gornjim i donjim
granicama vrijednosti dohotka unutar datog opsega cijene. Generalni zaključak koji može biti
izveden iz rezultata ove simulacije jeste taj da što su bliže gornja i donja granice, manja
greška postoji kod korištenja kako DMH mjerenja, tako i Hickinsonovog mjerenja. Bilo da je
takva greška prihvatljiva ili nije, mora ležati unutar općih pravila.

Komplikacije sa robom na kojoj je taksa izvršena više puta

Postoje dvije posebne, ali povezane komplikacije koje nastaju od na robi na kojoj je izvršena
taksa više puta. Prvi problem je međuzavisnost zahtjeva, a drugi je vezan za put zavisnosti
više promjena cijene.
Prvo razmotrimo ove probleme kroz DMH. Ukoliko zahtjev za robom X i njenom cijenom
zavisi od proizvoda Y, onda kombinirana pretjeranost takse na oba proizvoda ne bi bio samo
zbir dvije takse, izračunate neovisno jedna od druge. Površinski gledano, čini se da se
međuzavisnost ovih zahtjeva može riješiti kreiranjem dvije relevantne računice za
pretjeranost. No, istinski, ozbiljna poteškoća postoji, poput te da će se promjena pojaviti
zavisno od slijeda dvaju promjena cijena. Intuitivno, taj problem se može shvatiti u kontekstu
problema „uputne tačke“, o kojem se govorilo ranije. Stoga, opseg promjene u uobičajnoj
liniji za Y kao rezultat takse na X, kada je taksa na Y već predstavljena, je dosta drugačiji nego
kada taksa na Y nije predstavljena, jer postojanost ili nepostojanost takse na Y može povećati
prirodavanje drugačije vrijednost od strane kupca na svoju poziciju. Slično je i sa uobičajnom
linijom u kojoj se dešava promjena na X. Jedino je drugačiji slučaj gdje promjena dobitka
izaziva istu proporcionalnu promjenu za oba dobra, što eventualno izaziva neovisnu putanju
promjena.
Za razliku od DMH mjerenja, obje Hicksianove mjere uvijek imaju nezavisnu putanju, radi
sposobnosti unikatne uputne tačke koja podvlači sve. Proračun potrebne monetarne
kompenzacije kupca (njegove kompenzacijske varijacije), koja ga ostavlja u dobroj situaciji
kako prije, tako i poslije oporezivanja, uključuje samo njegov nivo sreće u situaciji prije
oporezivanja u vidu mjerila; putanja sljedeće promjene cijene jeste nematerijalna u procesu
procjene. Suprotno ovome, derivacija DMG mjerenja zahtjeva proračune raznih situacija sa
raznim levelima sreće, što stvara ovisnost na putanji promjene cijene neizbježnom.
Kao i u slučaju robe na kojoj je jedna taksa izvršena, opseg grešaka koje nastaju pri korištenju
DMH mjerenja na proizvodima na kojima je više puta taksa izvršena, pored problema
ovisnosti putanje, jeste povezan sa elastičnosti takse na raznim proizvodima. Što su manje
varijacije među ovim elastičnostima, što je veća približnosti DMH mjerenja i Hicksianovog
mjerenja.

Oporezivanje i pravičnost
 Koji su koncepti pravičnosti, te kako se prevode u različite principe oporezivanja?
 Koje su alternativne mjere nepravičnosti prihoda i njihovih implikacija za poreznu
pravičnost?
  Koje su alternativne teorije distributivne pravde i njihovih implikacija za poreznu
pravičnosti?
U formuliranju politike oporezivanja, kreator te politike inače ne može izbjeći obaveze
evaluacije, niti eksplicitnost ili implicitnost, te implikacije alternativnih poreznih mjera, iako
može izabrati to da im dodjeli nejednake težine u procesu evaluacije. Koncept i mjerenje
efikasnosti su raspravljani u prethodnom poglavlju. Ovo poglavlje se bavi aspektima
pravičnosti u oporezivanju. Teorija optimalnog oporezivanja, koja dovodi u vezu efikasnost
kreatora politike i pravične ciljeve, je raspravljanja u poglavlju IV.
Široko govoreći, pravičnost znači poštenje. Ali svaki pojam poštenja uključuje suđenje. Puni
tretman etičkih fundacija alternativnih pojmova poštenja i daleko iza teme ove knjige.
Umjesto toga, ovdje se fokusiramo na operativnu važnost, a ne da filozofska podupitanja,
više važnost aspekata pravičnosti pri formuliranju porezne politike.
Osnovni koncepti i principi
Problemi pravičnosti u oporezivanju se generalno promatraju kroz dva vida, i to kroz
horizontalnu i vertikalnu pravičnosti: former zahtjeva jednako porezno djelovanje na
nejednakim individualcima. Na prvi pogled su ovo konceptualne premise, no ova dva
koncepta pravičnosti su ograničene u praksi, osim u slučaju kada je osnovica za mjerenje
jednakosti (i nejednakosti) (a) definirana među pojedincima; (b) kada je određeno značenje
jednakosti (i nejednakosti); i (c) kada su izvedeni principi za vođenje politike oporezivanja.
Nažalost, ni jedan od ovih problema nema lagano riješenje.
Definiranje jednakosti među pojedincima
Prvi problem je definiranje jednakosti među pojedincima. On se može riješiti subjektivno, u
terminima individualne sreće (poznato pod pojmom korisnost), što ovisi o setu atributa koje
individualna osoba smatra važnim, te objektivno, poput mjerenja općeg dohotka sreće kod
individualaca. Dva individualca se smatraju jednakim ukoliko imaju isti nivo korisnosti od
strane osnovnih stvari, ili isti nivo prihoda od strane kasnijih stvari. Korištenje subjektivne
osnovice jasno stvara probleme mjerenja; dok i objektivna nije bez dvosmislenost, pošto
prihod nije jedino mjerilo za pravičnosti. Zašto ne npr i ukupna novčana moć, ili potrošnja? Ili
sve zajedno?

Ukoliko je prihod odabrano mjerilo, neki fundamentalni problemi ostaju neriješeni. Treba li
prihod biti mjeren kroz trenutno stanje ili krajnje stanje? Oba stanja su povezana sa teorijom
doprinosa socijalne pravde, što je modernija verzija one koju je stvorio Nozick (1974). Prema
ovoj teoriji, nejednaka distribucija prihoda u bilo kojem vremenu između dva individualca se
može pojaviti iz razlike u njihovim doprinosima (npr prirodna sposobnost/produktivnost),
prema kojoj su oba indivudualnca jednaka, te neki procesi (poput tržišnog mehanizma)
kojem oba imaju jednak pristup. U ovom slučaju, oba individualca bi trebala biti tretirana kao
jednaka. Suprotno tome, ukoliko se mjeri kroz krajnje stanje, putem tradicionalne
ekonomske sreće i ugovorne teorije socijalne pravde (Rawls, 1971), jeste raspravljeno od
strane Nozicka, onda se proces nadgleda prema kojem krajnje stanje vodi. Dok je Nozickova
intepretacije tradicionalne ekonomske sreće upitna, njegova fundamentalna poenta je važna
za politiku oporezivanja, ukoliko se gledaju incijalni prihodi pojedinaca kao takvi kakvi jesu, i
ako je slobodno tržište samo proces u kojem se vrši razmjena, onda bi distirubitvna uloga
oporezivanja jednostavno nestala.
Određivanje pravičnosti u procesu oporezivanja
Kao i među pojedincima, određivanje pravičnosti u procesu oporezivanja se može utvrditi na
više načine. Najčešći način bi bio u terminima jednakosti neto žrtvovanjaindividualnih
korisnosti kod pojedinaca kao rezultat takse, što je odvratna žrtva koja donosi manje koristi
iz javnih rashoda finansiranih od strane poreznih prihoda. Ova specifikacija ne zahtjeva samo
interpretacionu usporedbu korisnosti, već i metodu za mjerenje koristi od javnih rashoda,
koji u prisustvu eksternalije ili free-rider problema mogu biti jako teški, ili čak nemogući
Iako se dosta uža specifikacija koristi, poput one koja je u potpunosti bazirana na spremnim
nominalnim isplatama takse, postoji još mnogo različitih načina za mjerenje osnovice. Npr,
zašto se pravičnost u procesu oporezivanja ne mjeri apsolutnim brojkama ili relativnim
terminima? Ukoliko se relativna osnovica izabere, da li kasnije mjeriti prosječnim ili
marginalnim načinom? Evaluacija pravičnosti se ne može nastaviti dok se jedna od
navedenih metoda ne izabere.
Principi takse
Postoje dva česta, ali različita principa pomoću kojih pravičnost u procesu oporezivanja može
biti pregledana. Prvi jeste korisni princip, koji se bazira na tome da se oporezivanje treba
vršiti na pojedincima na osnovu koliko bi svaki od njih primio koristi od programa
finansiranih od strane poreznih prihoda. Ovaj princip je konzistentan sa oba vida pravičnosti,
tj kako sa horizontalnim, tako i sa vertikalnim, pošto pojedinci koji primaju iste (različite)
koristi će biti jednako (različito) oporezivani. Također se podrazumjeva da na margini, ni
jedan od pojedinaca neće snositi neto žrtvovanje od strane oporezivanja.

Osim očite težine, koja je objašnjenja ranije, u toku mjerenja koristi javnih troškova,
aplikacija korisnih principa veže politiku oporezivanja usko sa politikom troškova. U
određenim uslovima može služiti kao vodič za donošenje pravih odluka za finansiranje
ciljanih programa (poput stvaranje naknade za korisnike), korisni principi su van prakse kada
se pravični aspekti politike oporezivanja adresiraju kao vlastiti.
Drugi princip oporezivanja jeste princip sposobnosti plaćanja, koji je alteranativa principu
korisnosti i bazira se na tome da se pojedinci trebaju oporezivati sukladno njihovim
sposobnostima podnošenja pretjeranosti poreza. Ovaj princip je također konzistentan sa
horizontalnom i vertikalnom pravičnosti, te u isto vrijeme veže politike oporezivanja i
rashoda. Ovaj princip praktički ovisi o stvaranju sposobnosti za operativno plaćanje.
Razuman indikator sposobnosti plaćanja jeste određeni prihod, iako drugi indikatori (inače
novčana moć) mogu biti nesavladivi. Ukoliko se odabere prihod, ovaj princip inače podržava
progresivne poreze vertikalne pravičnosti, iako je ideja progresivnosti tema drugih rasprava
iznad.