MARXISTIČKA ESTETIKA – Ozren Žunec

MARXOVO VIĐENJE LJEPOTE I UMJETNOSTI

- Problem na planu estetskog - nema djela posvećenog ovoj filozofskoj disciplini

- Ako je Kant umjetnosti prišao iz razloga spašavanja ne cjeline sistema, potpunog
"prekrivanja" područja djelovanja transcendentalnog subjekta i ostvarenja interesa
uma, nego baš iz potrebe učvršćenja samih temelja principa svoje filozofije, možemo
pretpostaviti da se kod Marxa, koji se od Kanta razlikuje pored ostalog i izrazitom
pasijom spram onog najumjetničkijeg u umjetnosti, vječnom važenju njene istine i
forme, radi o obratnom slučaju; Marx estetiku nije napisao upravo zato što ona kao
disciplinarna nema moć da kaže ono bitno na što se sistem može osloniti:
umjetnički živjeti, kao razrješenje zagonetke historije, kao istinski način da se ostvari
samoodredjivanje jest s onu stranu svake disciplinarnosti.

- Povijesne i filozofijske pretpostavke

Marksova odnosa spram umjetnosti.
Kasni Schelling pozitivne filozofije,Kierkegaard, mladohegelijanci, Marx i
Nietzsche, Marx, jedan de za drugim sve do kraja stoljeća dovesti u pitanje
najosnovnije Hegelove teze o zbiljnosti umnosti i umnosti zbilje, pri čemu de i
estetika, kako ju je ostavio Hegel, odigrati u povijesti filozofije svojim
mijenama i odsutnošću pitanja o sebi samoj i o umjetnosti, ulogu kakvu dotada
nije imala.

Umjetnost se u svojim pojavama i relacijama pretvorila u toliko složeno

manifestiranje ljudske egzistencije i njenog odnosa spram zbilje da naučna
spoznaja umjetnosti postaje nemoguća i uzaludna, a pretpostavka
autonomije umjetnosti gubi svaku snagu i uvjerljivost Hegel je i pored sveg
ukazivanja na historijsku bit umjetnosti, iz čega onda izlazi i njena
promjenljivost pa i smrtnost, ono sadržajno u umjetnosti vidio prije svega u
djelatnosti duha, a time i zbiljskih ljudi u njihovom historijskom i mjesnom
okružju, a ne u pasivnoj spoznaji puta duha apsoluta. Subjekt Hegelovog Duha
bio je i ostao čovjek; razvijanje cjeline kao istine nije kod Hegela zbiljskim
ljudima predstavljeno kao nešto što je samo spoznatljivo, nego, naprotiv, kao
nešto što je upravo djelo subjekta koji postavlja duh kao vlastiti. Jedino tako
razumije se pravi smisao Marxovog iskaza o potrebi obrata Hegela iz apstrakcije
u zbilju: rad nije prema Marxu samo duhovan nego i rad kojim se
proizvodi život. Prema tome se Marxa kao nastavljača Hegela već iz same te
postavke ne može razumjeti kao obrat u zbilju na taj način da se sada umjesto
duhovnog metafizičkog apsoluta postavlja zbilja, ekonomija, kao ono što je
spoznatljivo i što je odrednica svakog pojedinog biča. Marx duhovni sadržaj ne
zamjenjuje nekim materijalističkim. Ova materijalistička estetika koja, nasuprot
Hegelu, uzdiže prirodno a odbacuje umjetnički lijepo, svodi biće čovjeka na
jednostavni predmet stvarnosti (ne: prirode)

Umjetnost je za Marxa izričito ljudski proizvod koji nastaje u trenutku kada čovjek postaje
oslobođen nužnosti proizvodnje da bi zadovoljio osnovne potrebe preživljavanja. Samim time
umjetnost spada u društvenu nadgradnju, iz čega se otkriva i smisao umjetnosti kao nužno
društvenog proizvoda u suprotnosti s izoliranim pojedincem. Sam način proizvodnje materijalnog
života, odnosno baze, prema Marxovom mišljenju »određuje opće društveni, politički i
intelektualni proces života.«1 Prema navedenom je jasno, s obzirom da je umjetnost dio
nadgradnje, da ona biva izravno pod utjecajem materijalnih uvjeta proizvodnje. No, Marx
također navodi da »što se tiče umjetnosti, poznato je da određeni periodi njenog procvata ne
stoje ni u kakvom srazmjeru s općim razvitkom društva, pa prema tome ni materijalnom osnovom
društva, kao s kosturom njegove organizacije«,2 prema čemu se može prosuditi da, bez obzira što
je ona društveni proizvod, u nekim svojim fazama može biti razvijena i u suprotnosti ili
nesrazmjeru prema bazi. Drugim riječima, iako ljudski proizvod uvjetovan društvom u kojem
nastaje, umjetnost i dalje ima svojevrsnu slobodu ispoljiti se i naizgled neovisno o navedenim
uvjetima. Marx za to pronalazi potkrjepu u razvoju grčkog epa, za kojeg kaže da je primjer da se u
umjetnosti »neki njeni značajni vidovi mogu pojaviti jedino na nerazvijenom stupnju
njezinograzvitka.«3 Također, samim imenovanjem grčke umjetnosti kao nerazvijenog stupnja
vidljiv je odmak od Hegelovog poimanja razvoja umjetnosti prema kojem je grčka umjetnost

1
Karl Marx, Friedrich Engels, »A Contribution to the Critique of Political Economy«, u: Karl Marx, Friedrich
Engels, Collected works, Vol. 16 (Lawrence & Wishart: Electric Book, 2010), p. 469: »the proces of social,
political an intellectual life in general is determined by the mode of production of material life.«

2
6 Karl Marx, »Outlines of the Critique of Political Economy«, u: Karl Marx, Friedrich Engels, Collected works,
Vol. 28 (Lawrence & Wishart: Electric Book, 2010), p. 46: »As regards art, it is known that certain periods of its
florescence by no means correspond to the general development of society, or, therefore, to the material
basis, the skeleton as it were of its organisation.«
3
Ibid., p. 46-47: »certain important creations within the compass of art are only possible at an early stage of its
development.«
ostvarenje klasičnog ideala zbog sklada onog izvanjskog i onog unutrašnjeg u prikazu,
harmonije sadržaja i forme.8 Iako je jasno da se ne slažu o poziciji i stupnju na kojem se nalazi
grčka umjetnost, Marx implicitno prihvaća Hegelov stav o mjestu grčke umjetnosti u povijesti te
stoga tvrdi da »čar koju njihova umjetnost vrši na nas ne stoji u proturječnosti s nerazvijenim
društvenim stupnjem na kome je nikla. Naprotiv, ona je njegov rezultat, i ona je nerazrješivo
povezana s činjenicom da se nezreli društveni uvjeti pod kojima je nastala i jedino mogla nastati,
više nikad ne mogu povratiti.«9 Također, iz navedenog stava vidljiv je i Marxov stav o
neponovljivosti onog umjetničkog. Ono što je stvoreno na određenom socio-ekonomskom tlu
nije ponovljivo u drugim uvjetima, a ukoliko bi se i pokušalo ponoviti, s obzirom da prema Marxu
»ne određuje svest život, već život određuje svest«,10 nužno ne bi bio stvarni odraz duhovnog
razvoja određenog društva. Za razliku od Marxa koji dopušta nesrazmjer u razvoju baze i
umjetnosti, Engelsu je potpuno jasno da je ekonomska baza, uz prožimanje s nadgradnjom,
stalan i povijesni temelj razvoja nadgradnje te će stoga reći da su ekonomski odnosi uvijek »u
konačnici odlučujući faktor.«11 Da to ne ostane samo puka formalnost njegove teorije, na
primjeru zemalja govori da »i u Francuskoj kao i u Njemačkoj, filozofija je, kao i opći procvat
književnosti tog doba, bila također rezultat ekonomskog poleta.«12 Engels, naime, mnogo
eksplicitnije nego što to čini Marx, govoreći o umjetnosti, određuje ekonomsku bazu kao
uporište svih dijelova nadgradnje. Dakako, s obzirom da dijalektički put nije put bez stalnog
osvrta na prijašnje, nužno je i prožimanje baze i nadgradnje te se stoga »politički, pravni,
filozofski, religiozni, književni, umjetnički itd. razvoj zasnivaju na ekonomskom. Ali svi ovi djeluju
kako jedan na drugoga tako i na ekonomsku bazu.«13 Ovim materijalističkim, ali ujedno i
povijesnim, putem razvitka nadgradnje, pa samim time i umjetnosti, mnogo jasnije nego što to
čini Marx, istupa protiv subjektivističkog pogleda na umjetnost, pa na koncu i zastupanja
umjetnosti kao ahistorijske i apovijesne ljudske djelatnosti. Drugim riječima, samim time što
postoji ekonomska baza kao prvotno odredbena, nije moguće govoriti o umjetnosti kao
čovjekovoj djelatnosti koja je indiferentna prema njegovoj materijalnoj osnovi života; ili pak
još jednostavnije: umjetnost nekog vremena javlja se u materijalnim uvjetima tog vremena, a
zbog toga postaje jasnije zašto se Engels zalaže za realizam u umjetnosti. S obzirom na
stvarnost u kojoj umjetnik stvara Marx smatra da umjetničko djelo mora biti istinito ukoliko se
ima zvati umjetnošću. Iako sama odredba istinitosti u ovom slučaju ne razrješuje mnogo u vezi sa
samim poimanjem istine u umjetnosti za Marxa, u pismu Engelsu iz 1873. godine u kojem
komentira stvaralaštvo François-René de Chateaubrianda (1768.-1848.)14 te tvrdi da se u njemu
šepure »lažna dubina, bizantsko pretjerivanje, koketiranje s osjećajima, šarolika blistavost,
slikanje riječima, teatralnost, uzvišenost, jednom riječju, jedna takva lažna mješavina svega
kakva dosad još nije postignuta ni po formi ni po sadržaju«,15 daje naslutiti da je za njega
istinitost u umjetnosti jednako što i prikazivanje materijalnih uvjeta života, socio-ekonomske, pa
na koncu i duhovne zbilje povijesnog razdoblja u kojem umjetnik živi i stvara. Za kraj ovog
kratkog pregleda stavova Karla Marxa i Friedricha Engelsa o umjetnosti, smatram potrebnim
naglasiti da Marx, iako je ne komentira onoliko često koliko to čini Engels, visoko cijeni
umjetnost. S obzirom da čovjek proizvodi po mjeri svake vrste, za razliku od životinje koja
proizvodi samo njoj neposredno potrebno, čovjek oblikuje i prema zakonima ljepote. 31 Iz toga
je moguće zaključiti da je u čovjeku kao proizvodu svoga rada duboko ukorijenjen princip
ljepote koji je kroz povijest mišljenja o umjetnosti često stajao kao odredben za nju, a potreba
za otpočinjanjem umjetničkog načina života i proizvodnje prema zakonima ljepote, a ne
neposredne nužnosti, svakako je put ka razotuđenju čovjeka. Što se pak tiče Friedricha Engelsa
smatram da je sve njegove stavove i zahtjeve moguće tumačiti i kao priznanje umjetnosti za
onu djelatnost koja ima moć za realno prikazivanje, odnosno za onu djelatnost koja ima moć, a
samim time i dužnost ukazati na društvene nejednakosti i klasnu borbu. S obzirom na nužnost
prožimanja teorije i prakse, takav potpuno ljudski čin prema tome u sebi obuhvaća moć da
potakne pojedinaca za djelovanje što naposljetku ukazuje i na revolucionaran karakter
umjetnosti. Drugim riječima, umjetnost možda nema samostalnu moć za izmjenu ekonomske
osnove, no u stalnom prožimanju s bazom ona bi svojim realizmom trebala na svoj način utjecati
na izmjenu, kako ukazivanjem na stvarnost odnosa tako i buđenjem svijesti o nejednakostima u
društvu.

MILAN DAMJANOVIĆ

Marksizam shvaćen kao kritičko filozofiranje koje se i prema sebi odnosi kritički,
te teko osigurava napredak.
U svojoj koncepciji marksističke estetike Lukacs iznosi da je njegova teza da marksizam ima
svoju estetiku naišla na otpor. On kaže kako marksistička estetika „postoji i ne postoji“, jer u
klasicima marksizma „nema ničeg što bi se kao gotovo moglo izvući“ i prezentirati ako
marksistička estetika, ali se može i „mora ostavriti“ samostalnim istraživanjem.

Po Lukacsu, pravac ovakvog istraživanja, određuje se iz totaliteta slike svijeta koju su skicirali
klasici marksizma. Teza da marksizam ima i da može imati svoju estetiku ni iz daleka nije
općeprihvaćena. Evidentno je da ima marksista koji sumnjaju u mogućnost marksističke estetike.
Ta sumnja se može opravdati suočavanjem s pitanjem da li je uopće moguća estetika na
temelju Marxove filozofije. Tako se susrećemo s mišljenjima da je moguće marksističko učenje
o umjetnosti, kao sociologija umjetnosti, kao psihologija umjetnosti, ali ne i marksistička
estetika. Proučavanjem činjenica umjetnosti moguće je primijeniti marksističku analizu
(polazeći od marksističkog shvaćanja povijesti, da je na toj osnovi moguće otkriti duboku
povezanost umjetničkih pojava s određenim stanjem društvene svijesti , ali da tako još ne
dospijevamo do nekog posebnog pogleda estetike kojeg nazivamo MARKSISTIČKIM.) Nema
„marksistički lijepog“, jer marksistička metoda, ukoliko je znanstvena, predstavlja samo jednu
efikasnu i univerzalno prihvatljivu metodu koja omogućuje ustanovljenje univerzalno važećih
zakonitosti u životu umjetnosti. Marksistički pisci rado ističu naučni karakter marksističke
estetike, iako je sporna i sama mogućnost postojanja takve estetike. Tu se javlja aporija, jer se
tako bez teškoća može utvrditi i „naučni“ karakter bilo koje nepostojeće discipline. Marksisti
izvode „naučni karakter“ estetike iz samog marksističkog „pogleda na svijet“. Ako se govori o
„činjenici umjetnosti“ i o zakonima umjetnosti u tzv. „znanosti o umjetnosti“ mora se razjasniti
smisao tih riječi „činjenica“ i „zakonitosti“. Ne može se govoriti o marksističkoj znanosti o
umjetnosti, kao ni o marksističkoj estetici zato što objektivno i univerzalno značenje ne ovise ni o
kakvom „pogledu na svijet.“ Činjenice moraju biti ideološki neutralne. Za sada vidimo da
marksistička estetika nema nikakvih izgleda,
Zaključak.

U našem istraživanju pokazalo se

nedvosmisleno da je "estetičko" pitanje za marksizam nad-disciplinarno, da se njime, kao

filozofija ne može baviti bez šireg promišljanja svojih vlastitih pretpostavki i bez obzira na
povijesni realitet čovjeka, na njegovo oslobođenje, postajanje slobodnim bičem stvaralaštva,
prakse, rodnog života. Disciplinarnom estetika ostaje sve dok ne prekorači shvaćanje o
nezavisnosti i nezainteresiranosti umjetnosti za povijest, Marx pokazuje da je pitanje umjetnosti
pitanje opstanka, da ono stoga nije disciplinarno rješivo, u nekom teorijskom vakuumu bez
posljedica po stvarni proces postajanja čovjeka čovjekom.

Pokazalo se također da je odnos povijesne zbilje i umjetnosti obratan od uvriježenog mišljenja da

marksizam zagovara neku društvenu zavisnost umjetničkog stvaralaštva. To je neistina kao i
tvrdnja da se umjetnost mora "aktivirati" u hodu historije zalaganjem za određene ciljeve, kao
oblik ideološke propagande. Ideologija je za Marxa otuđenje i ona taj karakter ne može izgubiti
čak ni onda kada se želi prikazati "naprednom". Postojanje ideologije je znak neriješenosti
zbiljskih problema. Stoga i umjetnost, ako se shvati kao ozbiljenje prakse, dakle dovršeno
stvaranje ljudskog svijeta, nije ideologija, nadgradnja, već je jedan oblik zbiljskog
prevladavanja zbiljskih protivurječja.

Ideologijska je estetika, kako smo već ustvrdjeli, samo unošenje osjećaja nerješivosti u

umjetnosti koja jest razrješenje.

Nadalje, umjetnost i ljepota - a ova potonja je

po Marxu osnova ljudskog predmetnog odnošenja na način prakse - imaju ontologijski značaj za
cjelokupni razvoj povijesnog ozbiljenja čovjekovih bitnih moći. Samo u umjetnosti i u stvaranju
i doživljavanju ljepote čovjek je zaista čovjek, njegovi osjeti i njegov duh su razvijeni vlastitim
radom i djeluju po zakonima slobode. Odatle slijedi izuzetno značajna postavka nove "estetike"
na temeljima filozofije prakse, da je, naime, u njenom predmetu dana i prikazana ontologijska
dimenzija čovjeka pa se stoga, ona "estetika", ne može zasnivati kao disciplina. Ona nije ni
subjektivna ni objektivna, ne polazi ni od stvaralaštva-doživljaja niti od umjetničkog predmeta jer
je predmetni odnos upravo identitet subjekta i objekta praksom, poništenjem lažnog dualizma.

Također se pokazuje da je svako suprotstavljanje znanosti i umjetnosti u osnovi krivo postavljeno

te da niti umjetnost može biti znanost, niti znanost umjetnost, niti se one, kao predmeti nekih
parcijalnih istraživanja izvan totaliteta povijesti kao predmetne prakse čovjeka, mogu
međusobno objašnjavati. Znanost je instrument čovjekova ovladavanja prirodnom i društvenom
sredinom, te je stoga uvjetovana okolnostima koje neposredno prevladava. Umjetnost, pak, kao
slobodno stvaralaštvo, ,svaku okolnost prevladava slobodno i zauvijek, idealno i konačno; ona
namjesto mukotrpnog ovladavanja svijetom, daje čovjeku mogućnost da svaku okolnost prevlada
sa stanovišta totalnog oslobođenja - rodnog bića čovjeka. Prema tome se marksistička "estetika"
mora prije svega temeljito odrediti spram povijesti filozofije i discipline, a zatim na vrelu
originalnih Marxovih iskaza, zaputiti pravcem vlastitog osmišljavanja u svijetu umjetnosti i
ljepote, govorenju o njihovu fundamentalnom značenju za povijesni proces čovjekova ozbiljenja
vlastite pune mogućnosti.

DANILO PEJOVIĆ I NJEGOV OSVRT

Raspravama koje traju desetljećima o pojmu ‘estetike’ i razlikovanju od pojma

‘filozofije umjetnosti’ rezultirale su često današnjim paušalnim stavovima, kako je estetika iscrpila svoje
mogućnosti i da njezino mjesto preuzima prije svega u 20. stoljeću, filozofija umjetnosti. Rasprave o
estetici, sadržaju pojma, postale su pomodne, što Pejović već u tom tekstu vrlo dobro vidi. Dapače, jasno
pokazuje da se naveliko i glasno govori o estetici kao nečem što je iza nas, zastarjelo, staromodno i
preživjelo. Kako ćemo ubrzo pokazati, Pejović je vrlo osjetljiv za problem diferencijacije u značenju
pojmova i utoliko je bio i vrstan nastavnik, a ne samo filozofski pisac. On vrlo jasno pokazuje da
filozofija umjetnosti uopće nije samo tek tako zamjenski pojam za estetiku, dapače i on je upitan ako
promislimo granice i mogućnosti filozofije. S druge strane, točno navodi da se naveliko govori o npr.
»industrijskoj estetici« i sl., odnosno da je estetika svakodnevice nešto što nas bitno okružuje.
O nedostatnosti estetike piše
već u knjizi, za njegovo mišljenje znakovitog naslova Protiv struje (1965.),u tekstu »Umjetnost i estetika«,
koji se tu javlja prvi put. Pitanje s kojimpočinje jest: Postoji li marksistička estetika? i ustvrđuje da će
odgovor ovisiti o razumijevanju bîti samoga mišljenja: u onoj mjeri u kojoj je Marxova misao samo
filozofija, u toj je mjeri i marksističko razmišljanje o umjetnosti nešto filozofsko i na kraju estetičko.

Pejović stoga zaključuje da je pobuna umjetničkog smisla smisao umjetničke

pobune.