Professional Documents
Culture Documents
Aprilski Rat Seminarski
Aprilski Rat Seminarski
Aprilski rat ili Operacija 25, kako ju je nazvala njemačka komanda, je kratkotrajni
oružani sukob između vojska sila Osovine i vojske Kraljevine Jugoslavije. Trajao je od 6 – 17.
aprila 1941. godine i u tom periodu daleko nadmoćnije trupe Sila osovine, koje su činile vojke
Njemačke, Italije, Mađarske, Rumunije i Bugarske, su upotrebom novog načina ratovanja –
Blitzkriega, porazile vojsku Kraljevine Jugoslavije. Izgovor za Osovinsku invaziju je bio puč
izveden 27. marta 1941. godine kada je srušena proosovinska vlada Cvetković – Maček.
Nakon okupacije, teritorij Kraljevine Jugoslavije je raskomadan i podijeljen između sila
Osovine, te su stvorene dvije marionetske države Nezavisna Država Hrvatska i Nedićeva
Srbija.
1
I. UVOD
Ovaj seminarski rad se bavi Aprilskim ratom, razlozima za njegov početak, samim
tokom ratnih operacija i na kraju samom posljedicom uništenja Kraljevine Jugoslavije. U
samom seminarskom ratu se tvrdi koji je razlog početka rata, kako je njega dočekala
Kraljevina Jugoslavija i kakav je otpor pružila nadmoćnijem neprijatelju, te kako je sam rat
uticao na daljni život Jugoslavije, koja će propašću Monarhije ući u jedno novo razdoblje
života, koje će biti isklesano krvlju. U prvom dijelu ovog seminarskog rada obrađen je period
od rušenja vlade Cvetković – Maček 27. marta 1941. godine, demonstracije protiv pakta sa
silama Osovine, te reakciji Njemačke na demonstracije; u drugom dijelu obrađeni su planovi,
koncentracija i zadaci sila Osovine i jugoslovenske vojke u predstojećem ratu; u trećem dijelu
seminarskog rada obrađen je sam tok Aprilskog rata, glavni pravci prodora sila Osovine i sam
raspad jugoslavenske vojske na frontu; i u posljednjem četvrtom dijelu obrađena je posljedica
rata te podjela jugoslavenske teritorije između sila Osovine.
2
II. APRILSKI RAT I KRAH KRALJEVINE JUGOSLAVIJE
3
operaciju protiv Jugoslavije (Poduhvat 25) i Grčke (Marita), njemačka Vrhovna komanda
KoV naređenjem od 30. marta, odredila je 12. i 2. armiju. Hitler je pozvao Italiju, Mađarsku i
Bugarsku da učestvuju u napadu, nudeći im teritorijalne ustupke na račun Jugoslavije. 12.
armijom, jačine 19 divizija, komandovao je feldmaršal Vilhem List, a 2. armijom, jačine 11
divizija, general Maksimilijan fon Vajks. Operacije 12. i 2. armije potpomagala je ojačana 4.
Vazduhoplovna armija i dijelovi 10. vazduhoplovnog korpusa iz južne Italije, sa ukupno 1500
aviona, i 11. vazdušnodesantni korpus. Italijanska 2. Armija, generala Vitoria Ambrozio
jačine 14. Divizija, prikupljena je prema italijansko – jugoslovenskoj granici, sa zadatkom da
naprije, dok Njemci ne prodru sa sjevera, veže za sebe jugoslovenske snage, a zatim da
nastupa po grupama. Na albansko – jugoslovenskom frontu prikupljeno je 8 divizija 9.
Armije. Na italijansko – grčkom frontu i u Albaniji Italijani su imali angažovane 11. armiju
ostatke 9. armije, sa ukupno 22 divizije. Mađari su, prema sporazumu sa Njemcima od 5.
aprila, pripremili za zaposjedanje dijelova Jugoslavije 8 pješadijskih i 2 motorizovane
brigade, što je odgovaralo snazi od oko 5 divizija. Rumunija je zatvorila granicu prema
Jugoslaviji, a Bugarska je osigurala pozdainu njemačkoj 12. armiji.4
4
jedinica nije bila u potpunosti mobilisana. Viši štabovi, jedinice za vezu, veći dio artiljerije,
vozarski bataljoni – nisu bili ni izbliza spremni za akciju. Samo se 11 nepotpunih divizija 6.
arpila u zoru nalazilo približno na svojim koncentracijskim prostorima. Plan R-41 nije
odgovarao situaciji, čak i da su mobilizacija i koncentracija izvršene na vrijeme, po planu i
bez uticaja neprijatelja. Jugoslovenska vojska je pošla u rat protiv ogromno nadmoćnijeg
neprijatelja, rascjepkana, nespremna, dezorjentisana, obezglavljena, bez ikakvih perspektiva.6
5
vojsci odstupnicu na jug i dovela je u tešku situaciju. Jedinice 73. Pješadijske divizije zauzele
su Štip i Veles; dijelovi 2. Oklopne divizije zauzeli su Radoviš i izbili na Vardar kod
Valandova, a glavnina divizije prodrla je do Dojrana; dijelovi Moravske i Ibarske divizije kod
Preševa zadržali su prodor jedne kolone 9. Oklopne divizije. Na frontu prema Albaniji 3.
Armija prešla je u ofanzivu: Komanski odred od Gusinja preko Prokletija, pravcem Raja –
Puka; Kosovska divizija prešla je granicu na prizrenskom pravcu i izbila do rijeke Drima;
Vardarska divizija imala je manjeg uspjeha kod Debra. Ostale jedinice 3. Armije bile su još u
prikupljanju. Na Dravi su slabe snage 46. Motorizovanog korpusa prešle na desnu obalu kod
Đekenjaša i Barča i obrazovale mostobrane na pravcima prema Čakovcu, Koprivnici i
Virovitici. Na pravcu Maribora i Ptuja zaštitnice Dravske divizije povukle su se na desnu
obalu Drave, zadržavši mosobrane na lijevoj obali kod Ptuja i Maribora. Na frontu Trupa
primorske armijske oblasti pobunile su se neke jedinice; otpočelo je rastrojstvo usljed čega
Dinarska divizija nije mogla da krene za Sarajevo. Jadranska divizija je nekoliko dana tukla
artiljerijom italijanske položaje u blokiranom Zadru, ali ga nije napala jer je izvukla znatne
snage za zaprečavanje puteva iz pravca Like. Njemačka avijacija nastavila je dejstvo najvećim
dijelom za podršku trupa, dok je jugoslovenska avijacija sa krajnjim požrtvovanjem uzela
učešće u borbama na krivorečkom pravcu, a pri bombardovanju željezničke stanice u Pečuju i
Segedina pretpjela je teške gubitke. Vrhovna komanda zbog pokidanih veza nije bila u stanju
da prati tok operacija, nije imala ni rezerve da na njih utiče. Tog dana je vlada naredila opštu
mobilizaciju i objavila je rat Njemačkoj i Italiji, ali nije bilo mogućnosti da se to saopšti
vojnim i građanskim vlastima.10
10
G. autora, Vojna enciklopedija, 189.
11
V. Terzić, Jugoslavija u Aprilskom ratu 1941, 455 – 456.
6
73. Pješadijska divizija zauzela je Prilep, a SS motorizovana divizija Adolf Hitler prebacila se
u Veles. Za to vrijeme 2. Oklopna divizija prodrla je pored Dojranskog jezgra u Grčku i
zauzela Kilkis. Ostaci Bregalničke i Šumadijske divizije dijelom su odstupili za Grčku i
prema Bitolju a dijelom su zarobljeni. Na albanskom frontu, izuzev Vardarske divizije, koja je
zbog pada Skoplja i ugroženosti pozadine obustavila napad, dijelovi Zetske divizije prodirali
su drumom Podgorica – Skadar; Komski odred se prebacio preko Prokletija i izbio do
Koljgecaja u dolini rijeke Valjbone; Kosovska divizija je širokim frontom izbila na Drim. Na
frontu 4. Armije njemačka 14. Oklopna divizija je zauzela Viroviticu, a 132. Pješadijska
divizija Maribor; italijanska 3. Alpska grupa zauzela je Kranjsku Goru.12
12
G. autora, Vojna enciklopedija, 189.
13
V. Terzić, Jugoslavija u Aprilskom ratu 1941, 473 – 474.
7
zbog pojave njemačkih trupa u prostoru Prizrena; Komski odred zadržao se na rijeci Drimu.
Na frontu 4. Armije Njemci su zauzeli Koprivnicu i proširili mostobran kod Virovitice. Ostaci
rasutih jedinica 4. Armije povukli su se na liniju: Papuk – Bilo gora – Kalničko gorje –
Ivanšica; 7. Armija je napustila Ptuj i ubraza povlačenje desnog krila opštim pravcem Novo
Mesto – Karlovac. Manje njemačke oklopne jedinice iz sastava 41. Motorizovanog korpusa
ušle su u Banat kod Vatina i Malog Žama, gdje su zadržane otporom Banatskog odreda. Zbog
nepovoljnog razvoja situacije Vrhovna komanda je naredila da preostali dijelovi 5. Armije i 6.
Armije organizuju odbranu na liniji: Rudnik – Aranđelovac – Mladenovac – Varovnica –
Grocka – Beograd; da se poruše mostovi na Velikoj Moravi; da se brane prijelazi na pravcu
Svilajnica, Žabar i Požarevac; da se zatvori Bagrdanski tjesnac. Prva i 2. Armija da se povuku
sve jedinice, osim posadnih trupa iz Bačke i Baranje na desnu obalu Dunava i Drave; 5 armiji
pridata je Cerska, a 6. Armiji Unska divizija.14
14
G. autora, Vojna enciklopedija, 189.
15
V. Terzić, Jugoslavija u Aprilskom ratu 1941., 489.
8
potiskujući zaštitnice 7. Armije, izbile su do linije, Šoštanj – Vitanje – Slovenska Bistrica –
Ptujska gora; 14. Oklopna divizija, 46. Motorizovani korpus u 19 sati i 30 minuta ušli su u
Zagreb, gdje je istog dana proglašena Nezavisna Država Hrvatska 16. Pošto su Italijani iz
Rijeke bez otpora prodrli na jug, komandant Sjevernog sektora pomorske odbrane naredio je
da se unište sve zgrade komande i radio – stanica i potope svi brodovi dodjeljeni sektoru. U
veče 10. Aprila stanje jugoslovenske vojske bilo je kritično: Trupe 3. Armijske oblasti i 4.
Armije takoreći nisu više postojale; 2. i 7. Armija i Trupe primorske armijske oblasti bile su u
povlačenju ka Dinari; 5. Armija bila je dijelom opkoljena, a dijelom s juga ugrožena; bokovi
6. i 1. Armije bili su također ugroženi, što je ubrazlo njihovo povlačenje, dok je 3. Armija u
sjevernoj Albaniji postigla daleko manje uspjeha nego što je očekivano.17
U periodu od 11. do 13. aprila veći dio jugoslovenskih armija bio je u rasulu. Napad
italijanske 2. Armije i trupa iz Zadra sa graničnog fronta prema Sloveniji i Hrvatskoj,
nastupanje mađarskih trupa u Bačkoj i Baranji i napad njemačkog 41. Korpusa iz rumunskog
dijela Banata otpočeli su 11. Aprila. Tog dana Njemci su uveli u dejstvo u Srbiji 5. Oklopnu
diviziju i 60. Motorizovanu diviziju radi pojačanja 1. Oklopne grupe, koja je naišla na otpor
jugoslovenske 5. i 6. Armije. Njemačke i italijanske trupe su do 13. Aprila zauzele Vojvodinu
i Sloveniju, a Hrvatsku i zapadnu Bosnu do linije Karlobad – Gospić – Bihać – Kostajnica. U
napušteni Beograd 12. Aprila u veče ušle su trupe 41. Motorizovanog korpusa, a 8. Oklopna
divizija i 16. Motorizovana divizija upale su preko Šapca, Bosanskog Šamca i Bosanskog
Broda u Srbiju i sjevernu Bosnu. Na skadarskom pravcu desno krilo Zetske divizije bilo je
prinuđeno da se povuče na rijeku Pronisat, gdje se održalo do kraja rata.
9
određujući samo novog načelnika Vrhovne komande Danila Kalafatovića, dotadašnjeg
komandanta pozadine. General Simović predajući dužnost načelnika štaba Vrhovne komande,
izdao je 14. Aprila Kalafatoviću u svojsvu predsjednika Ministarskog savjeta naređenje da
odmah zatraži primirje sa njemačko – italijanskim snagama, navodno da bi se dobilo u
vremenu i olakšala situacija vojske. U stvari, bilo je to naređenje za kapitulaciju. Vlada
generala Simovića nije bila dosljedna narodnom raspoloženju i zahtjevima od 27. Marta.
Tražeći kompromis sa Hitlerom zapostavila je nužne ratne pripreme, početkom rata izgubila
rukovodstvo i pobjegla u inostranstvo bez ikakve proklamacije narodu, ne izdavši nikakvo
uputstvo ni civilnim, ni vojnim vlastima. Time je iznevjerila nade jugoslovenskih naroda i
dovela zemlju do propasti i punog sloma. Novoodređeni načelnik štaba Vrhovne komande
istog dana je preduzeo mjere radi zaključivanja primirja. Međutim, Njemci i Italijani nisu to
prihvatili, već su produžili nastupanje zahtjevajući bezuslovnu kapitulaciju jugoslovenske
vojske. Oni su 14. aprila zauzeli Knin, Jajce, Doboj, Zvornik, Valjevo i Kruševac, sutradan
zarobili Vrhovnu komandu i zauzeli Šibenik, Split, Sarajevo, Užice, Kraljevo i Rašku, a 16.
aprila Mostar, Priboj, Sjenicu, Novi Pazar, Kosovsku Mitrovicu i Podgoricu. Sljedećeg dana
Italijani su ušli u Boku. Čitava flota i ostali brodovi ratne mornarice, osim jedne podmornice i
dvije motorne torpiljarke koji su napustili Jadransko more i prešli britanskoj floti u
Sredozemlju, i razarača Zagreb koji su poručnici bojnog broda Milan Spasić i Sergej Mašera
uništili, pali su neoštećeni u italijanske ruke. Bugarska je 15. aprila prekinula diplomatske
odnose sa Jugoslavijom i njene trupe zaposjele su istočnu Makedoniju i dijelove istočne
Srbije. Aleksandar Cincar, ministar vanjskih poslova vlade koja je obrazovana 27. marta i
general Radivoje Janković potpisali su 17. aprila bezuslovnu kapitulaciju. Toga dana
okupirana je Crna Gora, Hercegovina i Južna Dalmacija, a 18. aprila u 12 sati obustavljena je
borba, shodno odredbama bezuslovne kapitulacije.19
10
propagandistički krugovi govorili o „munjevitom ratu“ i o „lakoj pobjedi“ nad Jugoslavijom,
ipak se po mnogim znacima vidjelo da im je pobjeda nad vojskom Kraljevine Jugoslavije
značila jedno rasterećenje i zato došla veoma dobro. U vojničkom pogledu kapitulacioni akt
od 17. aprila 1941. predstavljao je za sile Osovine potvrdu njihove konačne i potpune pobjede
nad oružanim snagama Kraljevine Jugoslavije, dok je za vojsku stare Jugoslavije taj akt
predstavljao izraz likvidacije kao „ratujuće stranke“ u ratu protiv sila Osovine. Za oružane
snage država Osovine kapitulacija Vrhovne komande Kraljevine Jugoslavije izražavala je,
uklanjanje opasnosti za sile Osovine u pogledu daljnjih njihovih imperijalističkih planova,
napose prema evropskom Istoku. U političkom pogledu ta je kapitulacija za Kraljevinu
Jugoslaviju predstavljala potvrdu njeina ne samo vojničkog nego i političkog sloma.
Kapitulacija je u punoj mjeri razotkrila neodrživost sistema, koji je u najtežim danima zemlje
na tako drastičan način pokazao svoju nepodesnost za rješavanje osnovnih pitanja države, a
napose svoju nesposobnost, da oko sebe okupi sav narod u obrani osnovnih interesa zemlje.20
20
Ferdo Čulinović, Slom stare Jugoslavije. Zagreb, Školska knjiga Zagreb, 1951., 322 – 323.
11
kojoj je pridružen i zapadni dio Kosova. Hrvatska sa Srijemom i Bosna i Hercegovina činile
su poseban državni teritorij kao Nezavisna Država Hrvatska.21
III. ZAKLJUČAK
U Aprilskom ratu, koji je trajao od 6. do 17. aprila 1941., praktički je prestala da
postoji država koja je stvorena prvodecembarskim aktom 1918. No, kako je Drugi svjetski rat
bio u tijeku, njezin nestanak nije bio i konačan. Odlazak jugoslavenske vlade i kralja u
izbjeglištvo u mnogim krugovima od početka je shvaćen kao nastavak borbe. Kralj i vlada
21
H. Matković, Povijest Jugoslavije, 242 – 243.
12
prihvaćeni su na zapadu kao nosioci poslijeratne obnove Jugoslavije. I u samoj Jugoslaviji,
okupiranoj od Osovinskih sila, organizirale su se snage s ciljem obnove jugoslavenske države.
Međutim, one su se sukobile u koncepciji uređenja obnovljene države. Četnici predvođeni
Dražom Mihaljovićem podržavali su stari poredak, dok su drugi pod vodstvom Komunističke
partije Jugoslavije i Josipa Broza težili preuređenju Jugoslavije.
LITERATURA
Bosanac Mirko, Udar na Jugoslaviju. Beograd, Sedma Sila, 1964.
Čulinović Ferdo, Slom stare Jugoslavije. Zagreb, Školska knjiga Zagreb, 1951.
Grupa autora, Vojna enciklopedija. Beograd, Vojnoizdavački zavod, I, 1970.
13
Matković Hrvoje, Povijest Jugoslavije. Zagreb, Naklada Pavičić, 1998.
Matković Hrvoje, Povijest Nezavisne Države Hrvatske. Zagreb, Naklada Pavčić,
2002.
Petranović Branko, Istorija Jugoslavije (1918 – 1988). Beograd, I, Nolit, 1981.
Petranović Branko, Istorija Jugoslavije (1918 – 1978). Beograd, Nolit, 1980.
Terzić Velimir, Jugoslavija u Aprilskom ratu 1941. Titograd, Grafički zavod –
Titograd, 1963.
14