"Jadi mladog Vertera" je djelo o pasivnom, sentimentalnom nezadovoljstvu osjećajnog, ali preosjetljivog junaka svog

doba, koji bježi od svijeta no ne može da izbjegne okove koje mu nameće društvo. On se onda potpuno okreće od
ljudi i tone u prirodu. Ovo je jedan od najznačajnih Geteovih ljubavnih romana u svjetskoj književnosti, osjećajnu i
lirsku sjetnu ispovijest najtajnijih duševnih raspoloženja i najintimnijeg duševnog bola, za kakvu se prije toga nije
znalo, a kakva se ni poslije toga neće čuti, već što je na isto tako neuporediv način pisac uspio da u opis jedne
ljubavne tregedije sažme sve velike probleme svog vremena u borbi za razvoj ličnosti.

Gete, međutim, ne iznosi samo Verterovu ljubavnu tragediju, već u tok radnje upliće i priču ostavljene djevojke koja je
u očajanju potražila smrt u talasima rijeke, zatim seoskog sluge nesretno zaljubljenog u gazdaricu, udovicu, koga
izbacuje iz kuće, a on ubija drugog slugu, suparnika u ljubavi, i- kao četvrto- pisara kod Lotina oca, koji se savladava i
ne kazuje svoju ljubav, ali zato poludi, pa ga najprije zatvaraju u ludnicu, a onda puštaju kao bezopasnog. Gete na taj
način svoju ljubavnu historiju prikazuje u nekoliko uporednih tokova, od kojih svaki preliva na drugi način, no svi se
tragično završavaju. Razni ljudi različito reaguju u istoj situaci, no u suštini sve ih pokreće ista sila.

Ipak, Verter se ne ubija samo iz ljubavi nego i zbog društvene uvrede koja mu je nanijeta. Upravo zbog toga roman
prerasta okvire obične ljubavne historije i postaje značajan dokument o društvenim prilikama jedne epohe. Kroz
Verterovu ljubavnu strast, kako se ona razvija i neminovno vodi u katastrofu, Gete ustvari pokazuje nerješivu
protivrječnost između razvoja ličnosti i društva toga doba, onog predrevolucionarnog, polufeudalnog , sitnodržavnog-
apsolutističkog u kome je građanstvo, doduše predstvljalo glavnu snagu, ali je plemstvo još držalo svoju vlast u
rukama.

Tema: Jadi mladog Vertera Ideja: 1. 'Ne možeš određivati svoju ljubav to tvoje srce čini' 2. 'Svako ko voli veći je
čovjek' 3. 'Pokušati oduprijeti se ljubavi je isto kao i pokušati preplivati okean'
O KNJIZI:
IZDAVAČ: Moja knjiga, Zagreb, 1993.

ŽIVOTOPIS:
Johann Wolhgang Goethe (1749.-1832.) najveći je njemački pjesnik, književnik i mislilac. Potekao je iz ugledne i imućne građanske
obitelji. Pjesničke prvence objavio je u Leipzigu, gdje je studirao pravo. Plaćao je danak pomodnom klasicizmu u duhu rokokoa. To
je bilo između njegove šesnaeste i sedamnaeste godine života, kad se vratio kući "slomljenih krila".
Roman "Patnje mladog Werthera" učinio ga je najpoznatijim i najslavnijim njemačkim autorom. Prvi je njemački pisac koji je postigao
svjetsko značenje.
Djela: ''Faust'', '' Patnje mladog Werthera'', '' Rimske elegije'', '' Srodne duše'', '' Naukavanje Wilhelma Meistera''...

KNJIŽEVNI ROD: epika

VRSTA DJELA: roman

ANALIZA JEZIKA I STILA:

- metafora: gutao one crne oči, kako su mi samo svježe njene usne i svježi osmjesi mamili dušu
- epiteti: crne oči, svježe usne, umni čovjek, istinska sreća

ZNAČENJE ROMANA:
Roman je pisan u epistolarnoj formi (forma pisanja koja pogoduje izražavanju misli i osjećaja). Značenje je romana:
1. dokumentarno-socijalno - sklonosti su i težnje mladog Werthera djelomično sklonosti i težnje Goetheova vremena
2. psihološko - opisana su Wertherova unutarnja promišljanja i težnja za slobodnim razvojem ljudske ličnosti

WERTHER KAO ROMANTIČARSKI JUNAK:

Werther je romantičarski junak kojim upravlja strast, a ne razum, sklon je maštanju, uživa u prirodi, u opreci je s društvom i često
pesimističan. Karakterizira ga hiperbolizacija osjećaja.

WERTHEROV ODNOS PREMA LJUBAVI I SMRTI:

Ljubav je za Werthera patnja, bolest koja mu onemogućuje racionalno prosuđivanje. On joj se ne može oduprijeti i jedini je izlaz iz te
krize samoubojstvo. Smrt je za njega oslobođenje od boli i patnje, ali i otvara nadu u ostvarenje sreće s Lottom u nekoj novoj
dimenziji postojanja.

KRATAK SADRŽAJ:
Mladi pravnik Werther dolazi u neki grad.
Zadivljen je ljepotom krajolika, koju opisuje svome dragom prijatelju Wilhelmu. No, Werther opisuje i mnoge događaje vezane uz
grad. U gradu na nekakvom balu susreće pukovnikovu kćer Lottu, koja ga isti tren očara svojom ljepotom. No, ona je zaručena za
Alberta, ali Werther ipak provodi dosta vremena s njom.
Kako sam ja, za vrijeme tih razgovora, gutao one crne oči...
Kako su mi samo svježe njene usne i svježi osmjesi mamili dušu!
Naravno, to se sve odvijalo dok je Albert bio na poslovnom putu.
Werther je bio tužan znajući da Lotta nije njegova, no ona ga opet na neki način voli, što Werthera čini još depresivnijim. Ali, došao je i taj dan kada se
Albert odlučio vratiti kući i povući se iz posla. Werther se s njim ipak sprijateljio i svo troje provode sretne dane uživajući u bezazlenoj društvenosti i
prirodnim ljepotama gradske okolice.
On me smatra umnim čovjekom, i to me čini sretnim.
Za rođendan Werther dobiva jedno izdanje Homera kojeg obožava i vrpcu s Lottine haljine koju je nosila kad su se upoznali. Wertherova ljubav prema
Lotti svakim danom bila je sve jača i on je bio sve tužniji jer je vidio da Lotta nikad neće biti njegova.
Zar mora tako da bude? Ono što čovjeku predstavlja istinsku sreću, da mu to bude i izvor njegova jada?
Tada Werther shvaća da mu više nije tu mjesto i, kako ne bi narušio sklad među zaručnicima, on odlazi.
Ne, ja ne mogu bez nje živjeti, a ipak moram. Teško je, ali moram otići odavde, s ovoga groznog mjesta.
Hoteći se praktično zaposliti da bi izmakao mislima na Lottu, mladić se dade nagovoriti da primi mjesto tajnika kod jednog diplomata. Teško podnosi
službu jer nije birokrat nego pjesnička duša. A kako njegov gospodar voli sitničavo zabadati, gubi volju za službu koja ga nikad nije privlačila. Poslanik
tuži Werthera ministru, no ministar pokazuje više razumjevanja i daje mladiću očinske savjete kako se u buduće ima vladati. Werther podnosi ostavku i
stupa u službu nekog kneza kome ć na ladanjskom imanju kratiti vrijeme .Wertherov novi gospodar nije loš čovjek, ali je prosvjetiteljski suhoparan pa
ga romantični mladić teško podnosi i doskora napušta službu. Neuspio pokušaj da se zaposli i da u tom poslu nađe zadovoljstvo pojačava potisnute
osjećaje prema Lotti, koja se udala za Alberta. ne mogavši odoljeti želji da je opet vidi, Werther se vraća u gradić gdje su se bili upoznali. Stanje
doskora postaje neizdrživo. Albert s koji, se nekoć dobro slagao sada mu je omrznuo, a sve mu se čini da Lotta u tom braku nije srtna koliko bi
zaslužila. U drugu ruku Wertherova ekscentričnost vrijeđa trijeznog Alberta koji mutno naslućuje da bi mu Werther mogao postati opasan. I Lotta koja
je dugo zavaravala samu sebe, počinje uviđati da njezini osječaji nisu bezazleni. Između Werthera i njegove okoline nesporazumi se množe i Lotta bi
se htjela izvući iz te situacije, ali sama ne zna kako. Da bi spriječila svakodnevne Wrtherove posjete, ona mu naređuje da par dana izostane, a Werther
kojeg već duže vrijeme salijeću misli o samoubojstvu izvršava sada posljednje pripreme. Vraća se još jednom Lotti, pada joj oko vrata i njihove se usne
prvi put sjedinjuju. Nakon trenutačnog zanosa Lotta se pribere i daje Wertheru do znanja kako ga više ne želi vidjeti, Werther odlazi kući sav rastresen.
poručivši Albertu da mu posudi pištolje jer se sprema na putovanje, on ih dobiva, a pri tom ga blaži misao da ih je sa zida skinula Lotta i obrisala svojim
mekanim rukama.
Zlo sam ti za dobro vratio, Alberte, ali ti ćeš mi oprostiti. Zbogom, Alberte! Činim svemu tome kraj. Neka mi smrt bila na sreću!

Pun je. – udara dvanaest. Neka se dakle zgodi što treba! Lotta, zbogom, zbogom!!

Jedan susjed vidio je kad je planuo barut, i čuo je pucanj. Ali, kako je i dalje vladao mir, nije više obraćao pažnju.
Sluga je te večeri otišao znajući da će se nešto loše dogoditi.
Werther je popio čašu vina, uzeo pištolj te opalio metak ravno u desnu sljepoočnicu. Sluga ga je pronašao ujutro još živog, no u teškom stanju. U
podne je preminuo...
Prije smrti, Werther je izrazio želju da ga pokopaju izvan groblja, tj. u blizini, između dvije vitke lipe. Na posljednji počinak ispratila ga je Lottina rodbina,
nosili su ga obrtnici, a svećenika nije bilo.
Preminuo je u podne. (...) Noću, oko jedanaest sati, dao ga je on pokopati na mjestu koje je sam bio izabrao. Stari je sa sinovima išao za lijesom,
Albert nije mogao. Bojali su se za Lottin život. Werthera su nosili obrtnici. Svećenik ga nije ispratio...

LIKOVI:
WERTHER: sanjar, romantični, idealni (lijep, obrazovan, uglađen, prilično bogat) mladić. Nositelj je “svjetske boli” u kojem čitatelji vide ili žele naći sebe
jer on je uzor kako treba osjećati. Gaji ljubav prema Lotti koja je od početka osuđena na propast. Ponaša se kao da ona nema zaručnika te stvara
iluzije o zajedničkom životu s njom, čime se sve više udaljava od stvarnosti. Njegov emocionalni svijet dominira njegovom osobom i on se, svjestan da
mu Lotta nikad neće pripasti, lišava života i kažnjava društvo.

LOTTA: nježna i iskrena djevojka koja dokazuje da je sposobna pridržavati se moralnog kodeksa. U svojim osjećajima nije površna, ali poštuje Alberta
i zadanu riječ pa, iako pokazuje naklonost i možda čak ljubav prema Wertheru, nastoji je zatomiti i odbija ga. Osuđena je na isprazan život u
svakodnevnom životu malog gradića.

ALBERT: stabilan i realan lik. Suprotnost je Wertheru. Voli Lottu, poštuje njezinu obitelj, a ona je sigurna u njegovu ljubav. Cijeni je i poštuje pružajući
joj nadu i sigurnost za sretan i miran budući život. Time je što nije otjerao Werthera od Lotte dokazao da je baš on njena čvrsta ruka koja je čuva da ne
prekorači konvencije društva.

O DJELU:
Djelo ima uzorke iz piščeva života. Prijatelj Jeruzalem se ubio zbog ljubavi, taj čin ga je potaknuo na pisanje ove knjige. Lottu možemo podijeliti na
dvije osobe iz Goetheova života, Charllotu i Maxa.
Roman je pisan u pismima kako bi izgledao realniji i bliži svakodnevici. Možemo ga podijeliti u dva djela. Prvi dio do njegova odlaska u grad, a drugi do
njegove sahrane. Tema samoubojstva se očituje na kraju djela.
... kukavan je onaj koji sebi život oduzima, kao što bi bilo nepristojno reći da je kriv onaj, koji bi umro od kakve opake groznice.

Trebao bi vidjeti kako glupim se činim kada se u društvu govori o njoj! A kada me još i upitaju kako mi se ona sviđa! - Sviđa! Smrtno mrzim tu riječ.
Kakav bi morao biti čovjek komu bi se Lotta samo sviđala, komu ne bi ispunjavala sve misli, sve osjećaje! Sviđa!
  Registracija
 Help

Korisničko Lozinka Prijava

Zapamti me
 Portal
 Forum
o Današnje poruke
o Često postavljana pitanja
o Kalendar
o Forumski alati
o Brzi linkovi
 Blogovi
 Što je novo?
 Što je novo? v2.0

 Napredna pretraga


 Forum
 Društvo
 Školarci i studenti
 Lektire
 Lektira: Patnje mladog Werthera

Prikaz rezultata 1 do 2 od 2
Tema: Lektira: Patnje mladog Werthera
 Alati teme
 Prikaz
1. 23-09-10, 21:43#1

shelby
smart&sexy :P Array

Datum pristupanja
30 Jan 2010
Lokacija
ZG
Poruke
3,025
Blog Entries
69
Zahvala
277
Zahvaljen/a 196 puta u 131 poruka

Lektira: Patnje mladog Werthera

JOHANN WOLFGANG GOETHE: PATNJE MLADOG WERTHERA

Bilješke o djelu:
Djelo je epistolarni roman jer tako djeluje istinitije i uvjerljivije.
Možemo ga podijeliti u dva djela. Prvi dio do Wertherova odlaska u grad,
a drugi do njegove sahrane. Prvi je dio veseo i sretan, a drugi dio je tužan
i sumoran, a oni zapravo dočaravaju Wertherovu psihu. Goethe je temu
dijelom preuzeo iz života Carla Wilhelma Jerusalema, a dijelom iz
vlastitog života. Jerusalem je Goetheov prijatelj sa studija u Leipzigu koji
se ubio zbog nesretne ljubavi prema kćeri svojeg poslodavca, i prema
njemu je nastao lik Werthera. Lik Lotte je dijelom nastao prema Charlotti
Buff, a dijelom prema Maximiliani la Roche, dok je lik Alberta nastao po
uzoru na njegova prijatelja Johanna Cristiana Kestnera, Charlottina
zaručnika.

Romantičarska obilježja u djelu:

- U većini slučajeva osjećaji prevladavaju razumom.
- Plemići i građani su u djelu izmiješani iako nisu izjednačeni,
ali se ipak vidi da nisu tako strogo odvojeni.
- Ima mnogo opširnih i detaljnih opisa prirode, Werther puno više
priča o svojim osjećajima i duševnom stanju nego o događajima koji
se zbivaju oko njega.
- Werther samoubojstvo smatra junačkim djelom, a da je djelo
klasicističko on bi vjerojatno ubio Alberta, a ne samoga sebe.
- Djelo nema klasični oblik nego je pisano u posve novom obliku.
- Ima stilskih obilježja koja su u klasicizmu bila nezamisliva
(eliptični stil, inverzija).

Analiza likova:

Werther
Mladi pjesnik i slikar koji na majčin nalog odlazi kod svoje tetke u
Wahlheim (izabrani dom) da riješi s njom pitanje nasljedstva.
Isprva jednostavno uživa u prirodi i seoskoj idili, ali onda upoznaje Lottu
te se odmah zaljubljuje u nju. Njegove patnje počinju tek kada dolazi
Albert i tek tada uviđa kako je njegova ljubav nemoguća, iako je i prije
znao da je Lotte zaručena. Mi ga upoznajemo preko pisama što ih šalje
svojem prijatelju Wilhelmu.

«Tko pak u svojoj poniznosti spozna kamo sve to ide, onaj koji vidi kako
lijepo svaki građanin, kojemu je dobro, umije svoj vrtić dotjerati i
potkresati kao raj, i kako strpljivo i onaj koji je nesretan, pod teretom
odmiče svojim putem, a svi su jednako obuzeti željom da još minutu duže
vide svjetlost ovoga sunca - da, taj je miran, pa i svoj svijet stvara iz
sebe samoga, a i sretan je, jer je čovjek. Zatim pak, ma koliko skučen
bio, u srcu uvijek održava sladak osjećaj slobode i to da ovu tamnicu
može napustiti kad hoće.»

Ovdje Werther prvi put govori o smrti - prvo govori kako svi žele što duže
živjeti, a nakon toga govori kako je smrt zapravo oslobođenje od
tijela - tamnice. Mislim da se tješi što uvijek ima dodatno rješenje za
svoje probleme - smrt, iako se ja uopće ne slažem s tim jer uvijek postoji
nada da će budućnost biti bolja.

«Mlado srce posvema ovisi o nekoj djevojci, sve sate u danu provodi uz
nju, rasipa sve svoje snage, sav svoj imetak, kako bi joj svakoga
trenutka iskazalo da joj se predaje. A onda dođe neki filistar, čovjek koji
obnaša neku javnu službu i kaže mu: ''Fini mladi gospodine! Ljubiti je
ljudski, samo morate ljudski ljubiti! Razdijelite svoje sate, jedne za
posao, a sate odmora posvetite svojoj djevojci. Izračunajte svoj imetak i
ono što vam ostane kad pokrijete svoje potrebe, to vam ne branim.
Samo ne prečesto da joj nešto darujete, možda za njezin rođendan i
imendan itd. 'Posluša li čovjek, onda je to uporabljiv mladić i sam ću ga
preporučiti svakom knezu da ga postavi u neki kolegij, samo je s
njegovom ljubavlju gotovo, a ako je umjetnik - s njegovom umjetnošću.»

Werther ovdje govori kako su osjećaji i razum oprečni pojmovi koji nikako
ne idu zajedno jer ako razumno biraš djevojku ne možeš imati osjećaje za
nju, a ako si zaljubljen onda ne možeš misliti ni na što drugo.

«Više nisam bio čovjek. Držati najljupkije stvorenje u rukama i s njim

uokolo letjeti kao vrijeme, tako da je nestajalo sve oko nas, i Wilhelme,
da budem iskren, još sam se zaklinjao da djevojka koju volim, na koju
polažem pravo, nikad ne bi trebala plesati valcer s nekim drugim osim
sa mnom, makar zbog toga morao i propasti.»

Mislim da se ovdje pokazuje kako se Werther zaljubio u Lottu na zabavi,

sve je bilo veselo, sjajno, nitko nije tužan i tako se poletno i nevino on
zaljubio.

«Živim tako sretne dane kao što ih Bog čuva za svoje svece; i bilo
sa mnom što god bude, ne smijem kazati da nisam uživao radosti
življenja.»

Wertherova pomirenost sa životom i samim sobom, mirno se suočava sa

sudbinom, svojom željom za smrti.

«Priča se o nekoj plemenitoj vrsti konja koji kad ih odviše zagriju i iscrpe
jahanjem sami sebi nagonski pregrizu žilu ne bi li lakše disali. Meni je
često tako, želio bih si otvoriti neku žilu koja bi mi omogućila vječitu
slobodu.»
Opet želja za slobodom, tj. smrću - čini se kao da je samo tražio razlog da
napusti taj uskogrudni svijet u kojem se osjeća sputano i nelagodno.

«Već sam nakanio da je ne viđam toliko često. Da, ali tko bi se toga
mogao držati! Svakog dana podlegnem kušnji i svečano si obećam:
sutra ćeš jednom izostati; a kad dođe jutro, opet nađem neki neodoljivi
razlog i prije nego što bih očekivao, već sam kod nje.»

Opisuje se Wertherova ovisnost, opijenost Lottom, a tek tu on to zapravo i

shvaća.

«Poslanik me mnogo prekorava, to sam i predviđao. On je najpedantnija

luda što u uopće može postojati; korak po korak, a ukočen kao stara
djevica; čovjek koji nikad nije zadovoljan sam sa sobom i kojemu stoga
nitko ne može učinitinnešto na čemu bi ibo zahvalan.»

Tu Werther priča o svojoj nesreći nakon odlaska od Lotte - poslanik ne želi

prihvatiti Werthera jer ima drugačije poglede na svijet i drugačiji način
rada, a to je prvi uzrok Wertherova ponovnog odlaska.

«Svaka riječ što ju je izgovarala prodirala mi je u srce poput mača.

Nije osjećala kakva bi to bila samilost da mi je sve to prešutjela, a onda
je još dodala što će se dalje brbljati i kakva će vrsta ljudi zbog toga
likovati. Kako će se takvi od sada rugati i radovati kazni za moju oholost i
moje podcjenjivanje drugih, što mi odavno već predbacuju. Sve to od nje
čuti, Wilhelme, i to glasom iskrenog suosjećanja - to me uništavalo i još
sam u sebi bijesan.»

Još jedan razlog samoubojstva - kada konačno pronalazi neku ženu koju
bi mogao voljeti isto toliko, ako ne i više od Lotte, onda ga njezin stalež
ismijava, zabranjuje društvo s njom, a ona je potpuno bespomoćna protiv
toga, ne slaže se s takvim društvenim podjelama, ali ne može se
oduprijeti.

«Kamo želim ići? Dopusti da ti to u povjerenju otkrijem. Još četrnaest

dana moram ipak ostati ovdje, a potom, nastojao sam se uvjeriti,
posjetio bih rudnike u ***; no zapravo, u tome nema ništa, samo bih
opet htio doći bliže Lotti, to je sve. A smijem se vlastitome
srcu - ispunjavam njegovu volju.»

Opet se opisuje Wertherova slabost i ovisnost o Lotti. Ovo je dio

nakon što je pobjegao od društvenih predrasuda i od rodnoga kraja.

«Kako se priroda priklanja jeseni, u meni i oko mene nastaje jesen.

Moje lišće žuti, a lišće sa susjednih stabala već je otpalo.»

Dokaz da su njegovi opisi prirode i opisi njegove psihe - kada je sretan ne

vidi loše strane, a kada je tužan ne vidi dobre.

«''Njegov poljubac'', rekoh, ''nije baš bez požude, on traži hranu i

nezadovoljan se vraća od isprazna milovanja.''
''On meni jede iz usta'', reče ona. Preda ptici nekoliko mrvica kruha sa
svojih usana, s kojih su se s punom slašću smješkali užici nedužna
suosjećanja ljubavi.
Odvratio sam pogled. To ne bi trebala raditi! Ne bi trebala draškati moju
maštu takvim slikama nebeske nevinosti i blaženstva i buditi moje srce iz
sna, u koji ga katkad uspava ravnodušnost života!»
Lotta ovdje govori zapravo o Wertheru i on to zna, ponaša se kao da je
Werther njen mali lutak kojim upravlja i koji služi samo njenoj zabavi.

«Ona ne vidi, ne osjeća da pripravlja otrov koji će uništiti mene i nju;

a ja tako požudno ispijam taj pehar što mi ga ona pruža za moju propast.
Čemu taj dobroćudni pogled kojim me ona često pogleda? Često?
- Ne, ne često, ali ipak ponekad, čemu ljubaznost kojom prima
nenamjerni iskaz mog osjećaja, čemu sućut za moje patnje što se ocrtava
na njezinu čelu?»

Opet aluzija na smrt, vidi se kako Werther polako gubi razum zbog
Lottininih prikrivenih osjećaja naspram njega, koji, kako se i ovdje vidi,
ipak postoje.

«Cijela silina tih riječi sručila se na nesretnika. Bacio se pred Lottu u

punom očajanju, uhvatio njezine ruke, pritisnuo ih na svoje oči, na svoje
čelo, a njoj kao da je dušom proletjela slutnja nekog strašnog nauma.
Svijest joj se pomutila, stisnula je njegove ruke, pritisnula o svoje grudi,
sjetnom se kretnjom prignula k njemu i njihovi se užareni obrazi
dodirnuše. Svijet je za njih bio nestao. On je ovio svoje ruke oko nje,
stisnuo je uz svoje grudi i obasuo njezine zadrhtale, mucave usnice
mahnitim poljupcima.»

Ovdje se vidi kako je i Lotta zaljubljena u Werthera, da si on to ne

umišlja, a jedina prepreka njihovoj ljubavi je financijsko stanje Werthera
koji je dosta siromašan, dok je Albert bogat, i Lottino obećanje majci.

«Eto Lotte! Ne grozim se od toga da dohvatim hladan, strašan kalež iz

kojega ću ispiti pomamu smrti! Ti si mi ga pružila i ja ne oklijevam.
Sve! Do kraja! Tako su ispunjene sve želje i nade mojega života!
Da tako hladan, tako ukočen pokucam na mjedena vrata smrti.»

Oproštaj od Lotte, ne žali ni za čim, uvjeren je da netko od njih troje mora

otići jer svi troje zajedno sigurno ne bi mogli biti sretni - Albertovoj sreći
na putu je Werther, a Wertherovoj Albert; jedino bi Lotta bila sretna kada
bi mogla imati Albertov novac, a Werthera za muža.

Lotta
Pametna i osjećajna djevojka koja se mora skrbiti za šestero braće i
sestara, i za bolesnog oca. Zaručena je za Alberta, više zbog njegova
novca s kojim može djeci osigurati budućnost i obećanja majci, nego zbog
ljubavi. Zaljubljena je u Werthera i njih dvoje su kao stvoreni jedno za
drugo - oboje vole plesati, imaju isti ukus za književnost, vole prirodu,
djeca vole Werthera - jedino što im je na putu je Wertherovo financijsko
stanje koje ne bi moglo zadovoljiti potrebe šestero djece i nadolazeću.

«U predvorju se šestero djece od dvije do jedanaest godina vrzmalo oko

djevojke lijepa stasa, srednje visine, u jednostavnoj bijeloj haljini s
blijedocrvenim vrpcama oko rukava i grudi.»

Opisuje se Lottin izgled i njenu blizinu s njezinom djecom tj. sa sestrama i

braćom. Wertherov prvi dojam o Lotti kao nevinoj prekrasnoj djevojci koja
se požrtvovno brine za svoju braću i sestre.

«Razgovor je došao na plesnu zabavu.''Ako je ta strast neka mana'',

reče Lotta, ''onda ću vam rado priznati da mi ništa nije draže od plesa.
A kad mi se nešto mota po glavi, pa na svome raštimanom glasoviru
odbubnjam kontradansu, sve bude opet u redu.»
Albert
Lottin zaručnik, svi ga opisuju kao pedantnog i čestitog čovjeka što treba
značiti da je iz ugledne obitelji i da ima novaca. Raspravljao je s
Wertherom o samoubojstvu i pokazalo se da je Albert još uvijek ostao u
klasicizmu i odan tradiciji.

«''Albert je čestit čovjek, s kojim sam gotovo zaručena.»

«''To je ovdje takva moda''nastavila je, ''da svaki par ljudi koji pripadaju
jedno drugome ostane zajedno za njemačkog plesa, a moj partner loše
pleše valcer, pa mi je zahvalan kad mu uskratim taj napor''»

«Ne mogu, međutim, uskratiti poštovanje Albertu. Njegova opuštena

vanjština vrlo živo odudara od nemira mojega karaktera, koji se ne može
prikriti. On je osjećajan i dobro zna što ima u Lotti. Čini se kao da je
malokad loše raspoložen, a ti znaš da je to grijeh što ga u ljudi mrzim
više od svih ostalih.»

Opis Albertova karaktera, a ujedno i Wertherov - Albert i Werther su

suprotnosti.

«''Ljudska narav'', nastavih, ''ima svoje granice: ona može podnositi

radost, patnju, boli, sve do određene mjer, ali propada čim je ta mjera
prevršena. Nije tu, dakle, pitanje je li netko slab ili jak, nego može li
izdržati mjeru svoje patnje, bila ona moralna ili tjelesna. Nalazim da je
jednako tako čudno reći kako je kukavica čovjek koji si oduzme život,
kao što bi bilo neprilično reći da je kukavica onaj koji umire od opake
groznice.''»

Ovo je Wertherova i Albertova rasprava o samoubojstvu - ja mislim da je

Albert u pravu jer je mnogo teže podnositi bol cijeli život jedino s nadom
za bolje sutra nego povući okidač s kojim sve nestaje.

Werther i Fedra:
Werthera možemo vrlo dobro usporediti i sa Fedrom - oboje su beznadno
zaljubljeni i jedva suzdržavaju svoje osjećaje, ali Werther, za razliku od
Fedre, svojoj ljubavi ne želi smrt nakon što uviđa kako Lotta nikada neće
biti njegova. Werther je uvijek bio u dobrom odnosu sa Lottom, uvijek su
pričali, šetali i u početku su samo bili prijatelji dok je Fedra Hipolita uvijek
samo od sebe tjerala, izbjegavala ga je, pa se stoga Hipolit nikada ni nije
u nju mogao zaljubiti.

Werther i Cid:
Da je Cid na Wertherovom mjestu on bi potpuno drugačije postupio.
Prvo bi Cid morao ubiti Alberta jer mu stoji na putu do ljubavi,
što je Werther odmah isključio i mislim da je previše osjećajan za to,
ili bi pak morao ubiti Lottu zbog uvrede časti, što je za Werthera
apsurdno. Da je Werther na Cidovom mjestu on uopće ne bi pomislio na
osvetu, nego bi se bacio svojoj dragoj pred noge i rasplakao se, ne bi se
zanimao za društvene norme i vjerojatno ju nagovorio na bijeg samo da
mogu biti zajedno.

Wertherove patnje:
1. Ljubav prema Lotti i njezina neostvarivost
2. Neuklapanje u društvo i nerazumijevanje društvanih normi
 Dodatni uzroci ubojstva:
1. Poznanstvo s onim seljakom koji je bio zaljubljen u svoju gospodaricu,
i u početku je i sretan, ali kada ga sljedeći put sreće on je nesretan i
očajan zbog neuzvraćene ljubavi, a Werther ga na kraju nalazi na sudu
kako ga optužuju za ubojstvo iste gospodarice («Ako neće biti moja,
neće biti ničija!»)

2. Upoznavanje sa pisarom koji je poludio zbog neuzvraćenoj ljubavi za

Lottom

Werther je bio uvjeren da će ga njegova neuzvraćena ljubav ili pretvoriti u

luđaka ili da će očajan na kraju ubiti Lottu.

Dojam o djelu:
Djelo mi se nije svidjelo zbog Wertherove preosjećajnosti, svako malo i on
se rasplače, on je više plakao nego svi ostali likovi zajedno. Cijelo djelo
govori o tome kako se on osjeća, kako je neshvaćen, tužan, kako je život
nepravedan itd. Pomalo me podsjeća i na sapunicu i upravo zbog toga
djelo nije po mome ukusu.
Crozona na Facebooku: Crozona fan page | Crozona fb profil
Crozona na Google+: +Crozona
Odgovori s citatom

2. 23-09-10, 21:46#2

smart&sexy :P shelby
Array

Prikaži sliku feudalnog društva u 18. st. koju daje Goethe.

Kako se ponašaju ljudi u pojedinim staležima? Kojem staležu pripada Werther?

Izvjesno je da je Goethe bio pod snažnim utjecajem tada aktualnog «pokreta genija» kojeg je
predvodio njemački zaljebljenik u narodnu epiku – J. Gottfried Herder. Bio je u snažnom antagonizmu
prema klasicističkim, ali i racionalističkim tezama i preporučao je prevlast emocija nad razumom.
Takve je postavke usvojio i Goethe, što se jasno vidi kroz razmišljanja njegovog junaka, Werthera
(zato se ovaj roman često naziva i poluautobiografskim). Spomenutom pokretu rado se pridružilo
njemačko građanstvo koje se na taj način borilo protiv dotadašnje francuske umjetničke nadmoći, ali i
privilegija u kojima je uživalo plemstvo. Umjesto tih baštinjenih privilegija koje je plemstvu priskrbilo
njihovo ime, romantičari se zalažu za kriterije zasluga.

Dakle, u 2. polovini 18. st. ispostavlja se da od viška ipak boli glava i dolazi do reakcije na razdoblje
prosvjetiteljstva u vidu sentimentalizma. Poklonici novog modnog krika u literaturi ističu, pa i
prepotenciraju ljudsku osjećajnost, a likovi im plaču kao kišna godina tako da je čudo što tadašnje
knjižnice nisu potopljene. U ranijem razdoblju svoga stvaralaštva (kada je ovaj roman i nastao)
Goethe je bio istinski sentimentalist. Još jedna teza koju su tadašnji književnici prigrlili jest uvjerenje
da pravi genij – umjetnik stvara poput prirode, a ovakvo smo razmišljanje već susretali u manirizmu.
Civilizacija, koja svojim okrutnim pravilima života i rada otupljuje ljudska čuvstva, sada postaje
omražena. Propagira se čovjekov povratak prirodi, koja je njegova prakolijevka, i sjedinjenje s njom.

Werthera, a kroz njega Goethea, oduševljava jednostavna životnost svakodnevnice pučana i u što sam
se mogla uvjeriti nekoliko puta. Tako je, primjerice, u prizoru dvoje zaigranih dječaka pronašao
slikarsko nadahnuće, a ništa ga se nije dojmilo više nego naoko posve uobičajena slika Lotte kako
dijeli svojoj braći i sestrama kriške kruha. Werther se divi tim relativno priprostim ljudima koji su
voljni rezignirano živjeti svoje sasvim obične živote. Oni su možda neuki i bezperspektivni, ali su
uspjeli ostati neiskvareni, a prirodnost je osobina koju Wether odnosno Goethe veoma cijeni.

Građani su prikazani kao ambiciozni, probitačni i obrazovani ljudi koji se sve snažnije probijaju prema
vrhu društvene ljestvice i kao da samo malo nedostaje da zasluženo zauzmu pozicije koje ipak još
uvijek velikim dijelom leže u rukama plemića. Od njihovog pak plemstva nije im ostalo ništa do li
imena, a i njega uspješno blate svojim neoprostivim ponašanjem. Redovito se sastaju na
najrazličitijim skupovima i gozbama pod izgovorom nekakvih životno važnih poslova i dogovora. Prava
je istina da, prenemažući se i smješkajući pred sebi jednakima, uživaju u tonama kuharskih delicija.
Posljedica dugoočekivane premoći građanstva jest sveopća težnja za naglim probitkom i život im se
svodi na jurnjavu za (još) boljim životom. Werthera žaloste ti distancirani i, vrlo često, zajedljivi
građanski odnosi.

Werther pripada sloju pučana, a nemilostivu ruku obijesnih plemića osjetio je prilikom jednog
plemićkog primanja na kojem je prisustvovao, a s kojeg je, zbog pripadnosti nazovimo to «krivom»
staležu, otjeran.

Odnos društva prema Wertheru i Werthera prema društvu i prirodi:

Čitav roman pisan je u epistolarnom obliku i ta je neobična forma svojstvena modernizmu koji već u
Goetheovo vrijeme pušta prve korjenčiće. U svojim se pismima Werther obraća prijatelju, Wilhemu, i
povremeno nam daje naslutiti Wilhemov stav prema njemu. Taj stav, usudila bih se reći, dijeli i većina
ljudi koji okružuju Wethera. Wilhem osuđuje prijateljevu pretjeranu osjećajnost i nastoji ga potaknuti
na razumniji i manje autodestruktivan način razmišljanja. On kritizira Wertherovo preuveličavanje
vlastitih problema i savjetuje ga da se smiri. Ne slaže se s njegovim idealističkim i ujedno utopističkim
shvaćanjem samog sebe i svoje životne misije. Nastoji mu pomoći i u dosluhu je s njegovom majkom.
Smatra da je savršen put prema Wertherovom oporavku neka konkretna aktivnost, što Werthera
dovodi u njemu mrsku službu u poslanstvu.

Čini se da većina ljudi drži Werthera ekscentrikom kojeg satire dosada besposličarenja, pa se gubi u
melankoniji i gorčini vlastitih misli. Njegovo shvaćanje umjetničke slobode doživljavaju kao prkos
svakoj vrsti autoriteta i uporno traže od njega da im se ipak pokori, što on, dakako, nije u stanju. Ta
Wertherova tvrdoglavost potiče još veći bijes kod njegovih nadređenih, ali i pokazuje njegovu
nesposobnost adaptacije u društvu.

Svugdje se osjeća izoliranim i konstantno bježi iz jedne sredine u drugu, dok zapravo nastoji pobjeći
sam od sebe i odgovornosti koje mu život nameće, koju on nije spreman preuzeti. On uistinu jest
umjetnik, genije, i to ga čini posebnim, a on tu svoju posebnost ludo voli, iako se ona poput bedema
izdiže između njega i njegove okoline sprečavajući ga da normalno funkcionira među tzv. «običnim
ljudima». U više navrata ističe koliko se neshvaćenim osjeća; svjestan je da ljudi sve genijalce
proglašavaju ili luđacima ili pijanicama i to ga duboko pogađa. Mada mnogo razmišlja u svojim
postupcima, na kraju uvijek postupi prema svom prvotnom impulsu. Stalo mu je do tuđeg mišljenja o
njemu, iako smatra da je on i po svome talentu i duši iznad svih koji ga okružuju. Društvo oko sebe
uglavnom kritizira. Prezire okrutno rivalstvo među svojim sugrađanima koji, žedni uspjeha i novca,
jedni drugima kljucaju jetra. Najviše ga od svih ljudskih mana iritira zlovolja koju izjednačava s
ohološću. Sklon je vrlo burno reagirati prepozna li navedenu osobinu u čovjeku i tu je očit njegov
djetinji nagon da promijeni svijet. Prezire civilizaciju općenito, jer je ona ishodište svih pravila koja ga
guše i ograničavaju njegova intenzivna osjećanja, a time ga zakidaju za sposobnost umjetničkog
stvaralaštva.

Jako je sklon djeci; ona ga raznježuju i bude neka čista osjećanja u njemu, lišena uobičajene
turobnosti i težine kojima su obojana sva ostala Wertherova razmišljanja.

U skladu sa sentimentalističkom percepcijom svijeta, Werther je saživljen sa prirodom oko sebe,

njegova duša prožima se s njome. Smatra da njegov slikarski talent proistječe iz harmonije i
inspiracije koju pronalazi u prirodi. On osjeća prirodu u svoj njenoj osebujnosti i svim čulima upija
njenu neponovljivu ljepotu. Kroz njegov kist pulsira duša prirode. Isto tako, priroda je odraz njegovih
osjećanja, a slika u tome zrcalu mijenja se tijekom romana. U početku, u prirodi je personificiran
njegov mir i relativna uravnoteženost i čitajući o njoj obuzima nas ljupkost i svježa razigranost
proljeća. U svome početnom zanosu, opijen ljubavlju prema Lotti, sve mu se zlati pred očima, a i
čitatelju se doima kao da osjeća navale ljetne vrućine. Kasnije, nakon što uvidi bezizlaznost svoje
ljubavi prema Lotti, priroda postaje njegovo najveće zlo, proganja ga i razdire i nastupa jesen. Tada
počinje čitati Ossiana i ponire u hladnoću opisanih krajolika. Na vrhuncu očaja godi mu bešćutnost
zimskih krajolika, također iz Ossianovih djela, i tada donosi konačnu odluku o napuštanju
ovozemaljskog svijeta.
Tko su Wertherovi najdraži pisci?

U prvom dijelu knjige Werther se utapa u Homerovim stihovima. Nadahnjuje ga, a čini mi se i tješi
struktura patrijahalnog načina života iz razdoblja antike. Sviđa mu se intimnost tadašnje
svakodnevnice, kad su ljudi bili mnogo više vezani uz svoje obitelji, a i međusobno. Junačke epizode
Homerovih spjevova raspiruju mu maštu i krijepe ga učvršćujući njegov idealistički svjetonazor.
Prirodu gleda očima antičkih umjetnika trseći se da u njoj pronađe sklad kojeg ne može pronaći u sebi
samom:

«Kad mi treba uspavanka, mogu je obilno naći u svome Homeru. Koliko sam puta njime smirio
uzavrelu krv!»

Nakon bolne spoznaje o neostvarivosti svoje ljubavi prema Lotti prestaje čitati Homera. Sada se
posvećuje proučavanju Ossianovih melankoničnih i hladnih opisa pejzaža. Ošamućeno guta priče o
nemogućim pozicijama u koje dospijevaju Ossianovi likovi i razbucanoj prirodi koja odražava
poremećene odnose među njima. Takav opskurni, gotovo bolesni ugođaj izvrsna je analogija
Wertherovim pomahnitalim osjećanjima.

«Ossian je iz mojega srca istjerao Homera. Koji li je to svijet u koji me ovaj divni pjesnik vodi! Lutati
pustarom dok oko mene huji vihor što u magli koja se puši dovodi duhove predaka po mjesečini koja u
sumraku svjetluca.»

Karakterne osobine lika i uzroci njegovog propadanja:

Werther je superosjećajni romantičar koji se rado prepušta svojim istančanim čuvstima i uranja u svoj
svijet intenzivnih emocija i razmišljanja. Definitivno je i neporecivo posebna biljčica. Njegova
umjetnička duša poput najfinijeg radara registrira svaki trzaj na licima drugih ljudi, svaku vibraciju
koju ljudi i nesvjesno odašilju. Slikarski talent u skladu je s njegovom osjećajnom osobnošću i izvrstan
je Goetheov pečat Wertherovoj kakarterizaciji. Zaljubljenost u prirodu iskonski je čovjekov instinkt,
koji kod građana često mutira ili biva zanemaren. Werther je taj «zov divljine» isčeprkao iz
najintimnijih kutaka svoga srca, čak u tolikoj mjeri da on i priroda postaju jedno. Neponovljiva
prirodna ljepota reflektira se u Wertherovim slikama, dok se Wetherova trenutačna osjećajna stanja
odražavaju u prirodi u vidu godišnjih doba koja on dočarava opisujući razne pejzaže u svojim pismima.

U snažnoj je opoziciji prema strogim, gotovo nehumanim, materijalističkim stavovima racionalista, i

želi uvjeriti svijet u ispravnost romantičarskog svjetonazora. Tim je refleksnim antagonizmom toliko
zaslijepljen da ne uviđa da njegov preizraženi sentimentalizam nije ništa manje pogrešan od
pretjeranog racionalizma; zapravo se radi o dvjema krajnostima. Kategorično negira potrebu za
strukturom bilo kakve vrste, prezire pravila koja ograničavaju njegov umjetnički virtuozitet kao i
civilizaciju koja nameće takva pravila i zdušno odbija autoritete bilo kakve vrste. Zapravo je prilično
svojeglav i postupa instinktivno i hirovito, bez ikakvog sluha za savjete ljudi koji ga okružuju i nastoje
mu pomoći. Smatra se neshvaćenim genijem i u tome uvjerenju nalazi opravdanje za svoje
samovoljno ponašanje. Drži se iznad ostalih ljudi i igra ulogu mučenika u kojoj, u dubini duše, uživa
jer ga to čini jedinstvenim. On bježi s jednog mjesta na drugo, no svugdje se osjeća neshvaćenim i
izgubljenim, a smatra da je uzrok tome njegova genijalnost. Niječe odgovornost za rezultate vlastitih
postupaka, svaljuje krivnju na druge, Boga i sudbinu i u tome se zrcali njegova nezrelost.

Njegov najveći problem je što ne zna za kompromis. Nedostaje mu fleksibilnosti i ustraje u toj svojoj
tvrdoglavoj nepokornosti jer kompromis izjednačava s porazom. Smatra da bi tako popustio ljudima
koji njegovu genijalnost nazivaju ludošću i likuju nad njegovom nemoći da se afirmira u društvu. Ne
shvaća osnovno načelo preživljavanja, a to je da je prilagodba preduvjet opstanka. Braneći svoje
utopističke stavove, često je u sukobu s okolinom. Umjesto da se pritaji i ne baca biserje pred svinje,
a potajno čini po svome, on glasno protestira protiv svake situacije koju doživljava kao nepravednu i
svake tvrdnje koju smatra netočnom i, stoga, uvredljivom. To je čovjek na kraju puta sazrijevanja čiji
entuzijazam postupno blijedi jer postaje bolno svjestan činjenice da ne može promijeniti svijet, a u
svijetu u kojem trenutno živi ne može opstati. Tada konačno umire dijete u njemu i on pada u
apsolutno beznađe. Bez nade se, dakako, ne da živjeti jer «Nada umire posljednja», a s njome i sam
čovjek i tada Werther zapada u stanje neprirodne rezigniranosti te se u njemu rađa pomisao o
 samoubojstvu.

Svjestan je svoje genijalnost i zaljubljen je u činjenicu da je poseban te žudi za nekim s kim bi mogao
podijeliti svoja nadprosječna osjećanja i misli. Srodnu dušu pronalazi u jednoj jedinoj osobi – Lotti –
dakle, onoj koja mu je nedostupna, no on nije spreman prihvatiti realnost, već se zanosi grdnim
zabludama da će se sve riješiti samo od sebe, dok jednom ne lupi glavom o zid. Razlog Wertherove
očaranosti Lottom možemo potražiti u modernoj psihologiji. Baš kao što je Freud rekao:

«Svoju ljubav mogu dati samo onome tko je po svojim glavnim osobinama dovoljno sličan meni da u
njemu mogu voljeti sebe.»

Za Werthera, Lotta je ta osoba koja mu je toliko slična da ga razumije, ali ipak dovoljno skromna i
ponizna da se ne drži iznad njega, već da ga zadivljeno promatra i sluša hraneći njegov ego. On je
maksimalno idealizira – naime, ne spominje nijednu njenu manu – zbog čega se još dublje zaljubljuje i
postaje nezdravo ovisan o njoj. Obožava način na koji ga ona vidi, i sam priznaje da se uz nju osjeća
važan i potreban. Pronašavši ljubav svog života, bezglavo se prepušta zaljubljenosti ne želeći
razmišljati o mogućem ishodu te nesuđene ljubavi. Odatle onaj snažan šok kojeg je doživio kada mu
je surova istina konačno uspjela prodrijeti do svijesti. Troje ljudi je gužva, to je činjenica; dakle –
netko mora napustiti mjesto zločina. Lotta je za njega savršeno, gotovo eterično biće i nikad joj ne bi
naudio. S njenim se zaručnikom Albertom prilično dobro upoznao, čak i zbližio, i smatra ga poštenom i
dobrom osobom, unatoč pojedinim nesuglasicama. Wertherova izopačena logika navodi ga na
zaključak da je on tu suvišan i odlučuje se rastati od danjeg svijetla.

Werthera je upropastila njegova naglašena osjećajnost i nemogućnost adaptacije okolini u tolikoj mjeri
koja bi mu omogućila opstanak. Na sličan je način doživljavao umjetnost, gdje stvara isključivo prema
vlastitom nahođenju, a odbacuje bilo kakva pravila. Silina osjećaja dovela je njegov živčani sustav do
preopterećenja i na kraju gubi sposobnost zdravog rasuđivanja i zapada u beznađe te jedini izlaz vidi u
smrti.
Crozona na Facebooku: Crozona fan page | Crozona fb profil
Crozona na Google+: +Crozona
Odgovori s citatom

Brza navigacija Lektire Vrh

« Prethodna tema | Sljedeća tema »

Zabilješke
Zabilješke
 Facebook
 Twitter
 StumbleUpon
 Google
Pravila pisanja poruka
 Ne možete otvoriti novu temu
 Ne možete ostaviti odgovor
 Ne možete stavljati privitke
 Ne možete uređivati svoje postove

 BB code je Uključeno
 Smajlići su Uključeno
 [IMG] kod je Uključeno
 [VIDEO] code is Uključeno
 HTML kod je Uključeno
Pravila foruma

-- Default Style -- Hrvatski (HR)

  Kontaktirajte nas

 Crozona

 Arhiv

 Vrh

Najbolje sise svijeta Seksi guze tenisačica Kako uz mali trik do više sexa Savjeti djevica

Kreativne reklame za kondome Analni sex – 10 stvari koje morate znati Seksi cura April Scott B
Sva vremena su GMT +1. Vrijeme je 12:43.
Powered by vBulletin™ Version 4.1.10
Copyright © 2012 vBulletin Solutions, Inc. All rights reserved.
Hrvatski prijevod © Crozona.net
Crozona.net
United-Forum: CSS-SpritesAdvanced Header Info by SEO Tools and SEO Forums

Djelo Portal, forum & blog, čiji je autor Crozona.net, ustupljeno je pod licencom Creative Commons Imenovanje-Dijeli
pod istim uvjetima 3.0 nelokalizirana licenca.