Hladni rat bio je politički sukob između zapadnih sila predvođenih SAD-om i istočnih sila

predvođenih SSSR-om koji se vodio od 1945. do 1991. Hladni je rat tada vođen svim mogućim
sredstvima, no nikada nije prerastao u masivni oružani sukob svjetskih razmjera. Hladni rat
primarno je obilježen ekonomskim, političkim i propagandnim "sukobima" između Zapada i
Istoka, radi suzbijanja utjecaja neprijateljskog bloka.
Glavno je obilježje rata utrka u naoružanju, no rat je donio i znatne napretke na području
kulture, sporta, znanosti i tehnologije, od kojih je najznačajnija svemirska utrka čiji je rezultat bio
odlazak čovjeka u svemir.
Blokovska je podjela učvršćena stvaranjem vojno-političkih saveza. Na jednoj je strani bio blok
kojeg su predvodile SAD (kapitalistički sustav) , a drugi je blok predvodio SSSR (socijalistički
sustav). Mnogo država nije se željelo pridružiti nijednome bloku. Stoga su one, predvođene
Egiptom, Indijom i Jugoslavijom, 1961. godine utemeljile Pokret nesvrstanih, gdje takođe spada
i Kuba.

Kubanska kriza
Svaki sukob izmedu SAD-a i SSR-a izazivao je strah od upotrebe atomskog nauražanja, pa se
svijet našao na ivici kataklizme. Jedna od takvih kriza je Kubanska kriza, koja je zaprijetila
nuklearnim ratom. Kubanska kriza je bila krajnje ozbiljna konfrontacija između SAD-a i SSSR-a
1962. godine. Kriza je otvorena pokušajem stacioniranja sovjetskih nuklearnih raketa na Kubi.
Smatra se vrhuncem i istovremeno prekretnicom u povijesti hladnog rata. Nikada prije toga u
povijesti svijeta atomski rat nije bio toliko vjerojatan kao u tim danima.
Od početka hladnog rata obje sile pobjednice iz Drugog svjetskog rata zastupale su
suprotstavljene gospodarske i ideološke sisteme i demonstrirale jedna drugoj vlastitu nadmoć
neprekidno novim tehnologijama naoružanja.
Strateški koncepti su išli tako daleko, da čak nije bila isključena opcija prvog nuklearnog udara.
Pri tome je protivnik trebao biti u vrlo kratkom vremenu uništen prvim masivnim udarom
nuklearnim oružjem kako protuudar protivnika također nuklearnim oružjem više ne bi bio moguć.
U to su vrijeme obje velesile raspolagale raketnom tehnologijom (interkontinentalna raketa) koja
je omogućavala uništenje ciljeva na udaljenosti od 14.000 km. To je omogućavalo da se teritorij
protivničke zemlje dosegne s vlastitog teritorija. Pored toga, imali su na raspolaganju i eskadrile
bombarder-a koji su jednako tako mogli obaviti takav napad. Ali obje metode napada imale su
nedostatak, da je ostajalo određeno vrijeme za uzbunu što je pružalo mogućnost neprijatelju da
pokrene protumjere.
Kako bi se protivniku što više smanjilo vrijeme za uzbunu, trebalo je nuklearne rakete smjestiti
što je moguće bliže teritoriju neprijatelja. Taj preduvjet su SAD ostvarile 1959. stacioniranjem
raketa srednjeg dometa tipa Thor i Jupiter u Italiji i u Turskoj.
U tom trenutku SSSR nije imao mogućnosti stacionirati svoje nuklearne rakete srednjeg dometa
na domak teritorije SAD-a.
Tek Kubanskom revolucijom, bijegom diktatora Fulgencija Batiste s Kube u januaru 1959. i
priznanjem pobjede gerile pod Fidel Castrom pojavila se mogućnost Sovjetima da nadoknade
taj taktički nedostatak.
 Castro je formirao revolucionarnu vladu od različitih opozicijskih grupa . SAD su podržavali
Batistu, a nova vlada Kube je također održavala odnose sa SAD-om, kad je Castro molio od
SAD-a zajam. Američka vlada pod Eisenhowerom je Castrovu molbu ne samo odbila, nego je u
martu 1959. odlučila svrgnuti ga uz podršku opozicije provodeći terorističke udare, sabotaže i
atentate. Kao partner Castro za njih uopće nije dolazio u obzir jer kada je Fidel Castro došao na
vlast na Kubi je uveo komunizam a SAD nisu mogle prihvatiti komunističku zemlju i samu
ideologiju u svojoj blizini, pa je Castro trebao druge, od SAD-a neovisne, trgovinske partnere.
SSSR je pažljivo pratio ovaj razvoj, pa je uz uspostavljanje diplomatskih odnosa u maju 1959.
Kuba ušla u područje njihovog zanimanja.
Kuba si je time osigurala snažnog gospodarskog partnera i nadala se, da će postati uzor za
stjecanje nacionalne nezavisnosti svim zemljama Latinske Amerike.
To se u SAD-u smatralo pokušajem dovođenja komunizma u Južnu i Srednju Ameriku i bilo im
je potpuno neprihvatljivo. Vlada SAD-a, s Eisenhowerom kao predsjednikom u to vrijeme, 19.
loktobra 1960. dekretom zabranjuje izvoz nafte kao i bilo kakav drugi izvoz ili uvoz roba s
Kubom.
SSSR je na ovaj embargo regirao obećanjem gospodarske i vojne podrške Kub.Sovjetski vođa
Nikita Hruščov poslao je veliku vojnu pomoć Kubi i prema njoj je poslao nuklearne rakete koje
su tajno instalirane.
Savez Kube i SSSR-a je bio od obostrane koristi. Sovjeti su sad mogli nadoknaditi taktički
nedostatak zbog udaljenosti teritorija SAD-a koje bi sa Kube bilo moguće doseći nuklearnim
raketama srednjeg dometa, a Kuba je u Sovjetima vidjela najvažnijeg trgovinskog partnera i
zaštitni ogrtač koji je osiguravao Castrovu vladavinu.
SAD su od 1959. stacionirale u Italiji 30 i u Turskoj 15 atomskih raketa, koje su bile usmjerene
prema SSSRu.
26. i 27. Oktobra 1960. SAD po prvi put šalju iz zračne baze Laughlin u Teksasu izvidnički
avion Lockheed U-2 na let nad Kubom. Dana 5. rujna 1961. prvi put su snimljene rakete
protuzračne obrane tipa SA-2 i borbeni avioni tipa MiG-21 Fishbed.
Pored toga, morima su plovile američke podmornice, opremljene atomskim raketama Polaris.
Te rakete su mogle biti lansirane i pod morem, pa ih je prema tome bilo vrlo teško pogoditi.
Sovjetski Savez nije imao nikakve raketne sustave kojima bi uspostavio stratešku ravnotežu
snaga.
U maju 1962. SSSR počinje, pod kodnim imenom operacija Anadyr, tajno instaliranje raketa
srednjeg dometa SS-4 koje se mogu opremiti atomskim bombama, i razmještaju 40.000 vojnika
Sovjetske armije radi obrane Kube od prijeteće invazije SAD-a. Time bi SSSR ponovo
uspostavio vojnu ravnotežu poremećenu u korist SAD-a stacioniranjem raketa srednjeg dometa
u Europi.
14. Oktobra Predsjednik SAD-a John F. Kennedy odobrava ponovno snimanje špijunskim
avionom Lockheed U-2. Avioni ponovo polijeću iz baze u Texasu i dva puta nadlijeću raketne baze
na Kubi. Otkrivaju sovjetske tehničare i vojnike kako u blizini San Cristobala kreću s postavljanjem
lansirnih rampi za sovjetske rakete dugog i srednjeg dometa tipa SS-4 i SS-5. Snimili su više
fotografija. Sovjeti otkrivaju avion, ali ga ne ruše.
Kada su Američki izviđački avioni snimili lansirne rampe i skladišta raketa, SAD su zahtjevale da se
rakete uklone sa Kube i objavile su 20. Oktobra pomorsku blokadu Kube.
Vojska SAD-a i SSSR-a bile su u stanju pune ratne pripravnosti a svijet se našao na ivici
nuklearnog rata.
Američke oružane snage stavljaju se u stanje povećane spremnosti, nove vojne snage se
premještaju na Floridu radi priprema za invaziju, a 200 brodova se dovodi na položaje oko
Kube. Obavještavaju se pretstavnici vlada Velike Britanije, Francuske, Zapadne Njemačke i
Kanade, a oni garantiraju Kennedyu potpunu podršku. Kennedy Zahtjeva od sovjetskog
predsjednika vlade, Nikite Hruščova, povlačenje raketa s Kube i za slučaj napada prijeti
atomskim protunapadom. U moskovskom kremlju se pribojavaju najgoreg, možda i invazije na
Kubu.Međutim Hruščov objavljuje da ne prihvaća blokadu, ali i tvrdi, da rakete stacionirane na
Kubi, služe samo za njenu obranu.Kriza je riješena dogvorom izmedu Keneddija I hruščova a I
značajnu ulogu rješenja nuklearne krize između Moskve i Washingtona imao je papa Ivan
XXIII. poslavši pismo Kennedyju i Hruščovu, a preko Radio Vatikana svijetu je uputio apel za
mir.Kennedy je zamolio Papu da bude most između Kremlja i Washingtona.SSSR je demontirao lansirne rampe i
povukao vojnike I rakete s Kube a SAD je prekinula blokadu Kube I odusta je od pokušaja da
ukloni tamočnji rezim teje obecala ukloniti rakete iz Turske.
Posljedice krize
Nakon zavrsetka krize trazene su mogucnosti poboljšanja odnosa izmedu SAD I SSSR u
prvom planu je bilo ogranicavanje nuklearnog oruzja.Ovakvo rješenje kubanske krize
uzrokovalo je mijenjanje obojice vođa. John F. Kennedy ubijen je 22. novembra 1963. u Dallasu
kao dio zavjere jer su neki dužnosnici mislili da je preblag prema komunizmu i smetalo im je što
nije želio rat. Hruščov je smijenjen kao dio urote. Među urotnicima su bili Aleksandr Šeljepin,
Vladimir Semiščasni i njegov nasljednik Leonid Brežnjev koji su, dok je Hruščov bio na odmoru,
održali sastanak u Centralnom komitetu i, kada se Hruščov vratio, izglasali da su za to da on da
ostavku. Razlozi za urotu bili su, prema njima, loše vođenje kubanske krize i odnosa s Kinom, te
loša organizacija sovjetske ekonomije. Utrka za naoruzanjem je trala do pocetka 70tih godina,
kad je zapocela politika detanta tj. Popustanja napetosti u odnosima izmedu dviju velesila.
Doslo je do potpisivanja prvog sporazuma izmedu SAD I SSSR o ogranicenju nuklarnog oruzja
Americki predsjednik Ricard Nixon I sovjestki voda Leonid Brežnjev potpisali su u maju
1972.godine u Moskvi sporazum o ogranicenju nuklearnog oruzja(salt 1).Iako su 1979 jimi
karter I leonid popisali novi sporazum trka u naoruzanju je I dalje nastavljena.

Kubanska raketna kriza se danas smatra najopasnijom vojno-političkom situacijom u ljudskoj

povijesti, obzirom da je u 38 dana, koliko je trajala, po prvi put ljudska civilizacija bila pred
realnom mogućnošću potpunog istrebljenja.