POUČAVANJE USMJERENO NA 

STUDENTA 
Doc.dr.sc. Slavica Šimić Šašić   Prof.dr.sc. Izabela Sorić
Odjel za izobrazbu učitelja i odgojitelja                                          Odjel za psihologiju
Sveučilište u Zadru                                                                              Sveučilište u Zadru
 CILJEVI EDUKACIJE 

• Upoznati polaznike s teorijama učenja i metodama poučavanja; 
• analizirati razlike između tradicionalnog izravnog poučavanja i aktivnog poučavanja; 
• naglasiti važnosti povezanosti ishoda učenja s metodama poučavanja i predviđenim 
opterećenjem studenata (ECTS‐bodovi); 
 OČEKIVANI ISHODI UČENJA

Nakon završenog treninga sudionici će moći:
• prepoznati i razlikovati mehanizme učenja i metode poučavanja
• analizirati i identificirati prednosti i nedostatke izravnog i aktivnog poučavanja 
• planirati i povezati ishode učenja s metodama poučavanja
 ZAHTJEVI ZA PROMJENOM... 

• Tehnološke promjene i promjene u svijetu rada – zahtijevaju generičke vještine (komunikacijske, 
baratanja informacijama, upotrebe tehnologije, socijalne, osobna odgovornost),
• Povećanje ‘’količine’’ znanja, 
• Masovnost studiranja (30%, 70%, 130% slobodnih upisnih mjesta) – heterogenost studenata
• Sve veći omjer između nastavnog osoblja i studenta  ‐ nezadovoljstvo, preopterećenost, frustriranost

• Armstrong (2012) tvrdi da "tradicionalno obrazovanje zanemaruje ili suzbija odgovornost studenata’’ 
(str.2.).
Vježba 1. 
• Što je za vas .........učenje?
• Što je poučavanje i koja je uloga nastavnika u njemu?
• Koje metode poučavanja koristite u radu sa studentima?

*Koje probleme imate u svom nastavnom radu?
*Koji su činitelji uspješnog učenja?
 DVA PRISTUPA POUČAVANJU 

• Poučavanje usmjereno na prijenos informacija / sadržaja /nastavni program – tradicionalni –
jednosmjerni prijenos znanja ili demonstracija vještina postupkom prezentacije sadržaja. 
Uvjerenja nastavnika – sposobnosti u trenutku dolaska na fakultet već ravijene – neuspjeh se 
isključivo pripisuje studentu.
• Poučavanje usmjereno na poticanje učenja / otkrivanje smisla / oblikovanje iskustva –
suvremeni – nastavnik potiče studenta u području približnog razvoja (Vigotski, 1972), usmjeren 
na uklanjanje prepreka u postizanju razumijevanja, mijenja metode poučavanja – potiče 
strategije učenja koje potiču strukturiranje gradiva, povezivanje, promišljanje o svrsi učenja i 
značenju gradiva. Daje korektivnu povratnu informaciju (Kletzien i sur., 2005).
 PRISTUP USMJEREN NA...
Nastavnika  Studenta 

Znanje se prenosi od nastavnika studentu Student sam konstruira znanje 

Student pasivno prima informacije Student je aktivno uključen
Naglasak je na stjecajnju znanja izvan konteksta primjene Naglasak je na učinkovitoj upotrebi znanja u novim i životnim situacijama 

Nastavnika je primarni izvor informacija i evaluator   Nastavnik je trener i facilitator. Nastavnik i student zajedno evaluiraju ishode 

učenje

Poučavanje i procjenjivanje su odvojeni Poučavanje i procjenjivanje su iprepleteni
Svrha procjenjivanja je nadgledanje učenja ‐ selekcija  Procjenjivanje se koristi u svrhu unapređenja (učenja) i dijagnosticiranja 
(ostvarenja ishoda učenja) 

Naglasak je na točnim odgovorima Naglasak je na generiraju boljih pitanja i učenje iz grešaka 

Ishodi učenja se procjenjuju indirektno pomoću objektivnih rezultata na  Ishodi učenja se procjenjuju direktno pomoću uradaka, projekata, izvedbe, 

testovima portfolija itd.

Usmjerenost na pojedinačnu disciplinu Interdisciplinarni pristup

Okruženje za učenje je kompetitivno i individualističko Okruženje je suradničko i podržavajuće

Učenik je samo student Nastavnik i student uče zajedno 
 OSOBINE NASTAVNIKA
• Tradicionalni pristup – izvrsno poznavanje područja, dobra vještina izlaganja
‐ arogantan odnos prema studentima, nespremnost na dvosmjernu                          
komunikaciju i davanje jasnih poruka o izvorima neuspjeha 
i sugestijama kako ih prevladati
(proizvod: stručnjak ali ima teškoća u prilagodbi konkretnoj radnoj situaciji)
• Suvremeni pristup – dobro poznavanje područja i dobra strukturiranost prezentacije gradiva
‐ empatičnost, podržavajući stav, spremnost na refleksiju i evaluaciju od 
strane studenta
(proizvod: stručnjak s mogućnošću transfera znanja u realnu radnu okolinu, generičke vještine)
 CILJEVI POUČAVANJA USMJERENOG NA STUDENTA

• Poticanje studenta na učenje koje će rezultirati razumijevanjem i mogućnošću upotrebe 
naučenog
• Nužan preduvjet: poznavanje procesa učenja
• Uspjeh u poučavanju ne počiva na urođenom talentu, već ovisi o ovladavanju specifičnim 
kognitivnim i socijalnim vještinama. 
 TEORIJSKI PRISTUPI UČENJU 

• Biheviorizam (usmjereno učenje) – učenje je odgovor na podražaje (Pavlov, Skinner)

• Kognitivizam – učenje je stjecanje znanja (Bloom, Thorndike)
• Konstruktivizam – učenje je izgradnja znanja (Piaget, Vigotsky, Dewey)

DEFINICIJE UČENJA
• Psihički proces koji dovodi do relativno trajnih, stečenih promjena u funkcioniranju pojedinca.
• Relativno trajna promjena u ponašanju koja je posljedica iskustva (bihevioristi – promjene u ponašanju)
• Proces kojim iskustvo ili vježba proizvode promjene u mogućnostima obavljanja određenih aktivnosti (kognitivisti
– promjene u znanju, vještinama, mišljenju, vrijednostima, stavovima, Vizek‐Vidović i sur., 2014)
 KLASIČNO UVJETOVANJE 

• Vrsta učenja u kojoj automatski odgovaramo na podražaje koji prije učenja nisu izazivali takvu
reakciju. Do učenja će doći ako prirodno nedjelotvoran podražaj (neutralni) prethodi
neuvjetovanom (prirodnom) podražaju (1‐7s), i ako se u tom vremenskom slijedu više puta
ponovi, postat će djelotvoran (uvjetni) i izazivat će (uvjetnu) reakciju.
• Koristi od klasičnog uvjetovanja: jednostavne navike, emocionalne reakcije (strahovi, ljubav,
mržnja, gađenje prema nekoj vrsti hrane), vrijednosti, stavovi, interesi i navike (kupovina
proizvoda čije reklamiranje je pratila ugodna glazba; moralni razvoj…)
 ISPITNA ANKSIOZNOST
• Ako je učenik neuspješan na testu nekoliko puta uzastopce, osim loše ocjene doživljava pokudu i
kazne, nauči da je test opasna situacija, te uoči ispita osjeća strah, uzbuđen je i zabrinut, znoje
mu se dlanovi...
• Anksioznost:
‐ neodgovarajući kognitivni procesi: ometajuće misli blokiraju mentalne procese, otežano
dosjećanje i rješavanje problema
‐ Pobuđenost autonomnog živčanog sustava smanjuje raspoloživi kapacitet pažnje

• Topao brižan odnos doprinosi osjećaju sigurnosti kod studenta pa samim tim utječe i na
smanjenje anksioznosti
 TEORIJA OPERATNOG UVJETOVANJA ‐ SKINNER

• Operantno uvjetovanje – učenje u kojem se mijenja vjerojatnost

pojavljivanja nekog odgovora pod utjecajem posljedica koje
proizvodi
• Svaka posljedica koja povećava vjerojatnost javljanja ponašanja –
potkrepljenje
• Posljedica koja smanjuje vjerojatnost javljanja ponašanja ‐ kazna
OSNOVNI NAČINI OPERANTNOG UVJETOVANJA
vrsta potkrepljivača

zadano                       uklonjeno

pozitivan            pozitivno potkrepljenje           kazna uklanjanjem
potkrepljivač (povećava vjeroj. odgovora)    (smanjuje vjeroj. odgovora)

negativan            kazna primjenom negativno    
potkrepljivač                                                          potkrepljenje   
(smanjuje vjeroj. odgovora)        (povećava vjeroj. odgovora)
 KAKO POUČAVATI 

• Jasno navesti što treba naučiti

• Prvo poučiti osnovne stvari
• Ne tjerati učenike da napreduju istim koracima
• Programirati obrazovne jedinice

• Učeniku se prikaže kraći tekst nakon kojeg slijedi pitanje, odgovor provjerava na sljedećoj stranici
(linearno programiranje)
• Ukoliko nastavnik želi uvažiti individualne razlike među studentima, na kraju ponudi pitanje višestrukog
izbora, ovisno o odgovoru student ili nastavlja (točan) ili prikuplja nove informacije pa pokušava ponovo
(razgranato programiranje)
 TEORIJA SOCIJALNOG UČENJA – BANDURA 

• Prihvaća postavke bihevioralnih teorija ali sadrži i elemente kognitivnih.

• Ponašanje, unutarnje kognitivne strukture i okolina su u međusobnom odnosu i
svaki dio utječe na ostale. Ljudi su proizvodi svoje okoline, ali i oni utječu na nju.
• Učenje za vrijeme socijalnih interakcija, pod utjecajem ponašanja drugih ljudi.
 NAČINI UČENJA PO MODELU (ZAREVSKI, 2007):
• modeliranje – promatranje živog modela koji nastoji utjecati (modelirati)
ponašanje onoga koji promatra (rješavanje jednadžbi)
• imitacija – oponašanje modela bez razumijevanja čemu služi ponašanje (‘’učenje
na pamet’’)
• učenje promatranjem / opservacijsko učenje– oponašanje ponašanja uzimajući u
obzir posljedice ponašanja modela (je li model nagrađen ili kažnjen)
• simboličko učenje – učenje na osnovi opisa koji daje model
PRIMJENA SOCIJALNO‐KOGNITIVISTIČKE TEORIJE U 
RAZREDU
• izbor sadržaja koji je studentima zanimljiv a ujedno povezan s onim što treba 
naučiti
• aktivni načini rada (projekti, eksperimentiranje, igranje uloga, simulacije, 
edukacijske igre, kreativna primjena onog što su naučili)
• povezivanje gradiva s osobnim životom studenta
• pomaganje studentima da sami postave svoje ciljeve
• naučiti studente da se uspoređuju sami sa sobom, a ne s drugima
• Nastavnici nastoje učenicima prenijeti znanja, ali učenici će još duže pamtiti 
nastavnike kao osobe
 KOGNITIVISTIČKI PRISTUP UČENJU I PAMĆENJU

• Konstruktivizam – razvojni pristup, učenje temelj kognitivnog razvoja (Piaget), učenje je proces
koji mijenjanjem kognitivnih struktura dovodi do novog razumijevanja svijeta i sebe. Osoba koja
uči vlastitom aktivnošću gradi svoj unutrašnji doživljaj i otkriva smisao u pojavama oko sebe.
• Model dubinske obrade informacija – nastoji utvrditi uvjete za uspješnu obradu novih
informacija u svrhu njihove bolje integracije s postojećim informacijama u dugoročnom
pamćenju, tako da se stečeno znanje i vještine mogu lako dozvati i pimijeniti u novim
situacijama.
• Piaget – misaoni razvoj se odvija kroz sljedeće faze: od ovisnosti o neposrednoj percepciji
svijeta (senzomotoričko razdoblje), preko početnog uočavanja odnosa među objektima u
stvarnom svijetu (predoperacioalna faza), preko rezoniranja pomoću konkretnih mentalnih
predodžbi (faza konkretnih operacija) sve do apstraktnog simboličkog i logičnog razmišljanja
(faza formalnih operacija). Ključni proces u podlozi učenja je usporedba novih informacija s
već postojećim. Pri tome koristimo dvije vrste misaonih mehanizama: asimilizacija –
mogućnost uklapanja novih informacija u postojeći sklop (nepoznati plod ‘’mango’’ je voće) i
akomodacija – transformcija starih spoznaja kako bi se uskladile s novim podacima
(Kopernikova otkrića su dovela do napuštanja geocentričnog i uspostave heliocentričnog
sustava). Svrha uspostava kognitivne raavnoteže ili dobre strukture.
• Na visokoškolskoj razini – znanje nije gomilanje izoliranih činjenica, nego niz apstraktnih
pojmova ili misaonih shema koje se integriraju u šire misaone sklopove tzv. kognitivne mreže.
Integracija se događa pomoću formalno‐logičkog zaključivanja (Kletzien i sur., 2005).
• Vigotski – područje bliskog razvoja. Vezuje se uz primjerenost zadataka razvojnoj razini
učenika/studenata. Najuspješnija poduka kada su zadaci umjerene težine (učenik im je
dorastao uz minimalnu pomoć). Prelaki zadaci izazivaju dosadu a preteški osjećaj
neuspjeha i bespomoćnost. Nastavnik pridržava ‘’misaone ljestve’’ pomoću kojih se
penjemo do nove razine spoznaje. Ako su prečke previše razmaknute poučavanje je izvan
područja bliskog razvoja, nastavnik se treba spustiti za jednu ljestvu bliže učeniku i
ponuditi zadatak koji će uz nastavnikovu pomoć moći riješiti.
 FAZE U PROCESU UČENJA UVIDOM U SITUACIJU:
• Subjekt u učenju se susreće sa neuravnoteženom situacijom koja je dio neke šire situacije.
Rješenjem se problemna situacija uravnotežuje i uklapa u taj širi kontekst.
• faza preparacije – početna faza svjesnosti da se nalazimo u problemnoj situaciji i činimo
bezuspješne pokušaje.
• faza inkubacije – napuštanje bezuspješnih aktivnosti
• faza iluminacije ili uvida – iznenadno javljanje rješenja (aha‐efekt), razumijevanje odnosa
među elementima situacije
• faza verifikacije – provjera pronađenog rješenja
• Uključuje procese razgradnje i reorganizacije sadržaja i struktura koje se usvajaju
 ZNAČAJKE I PREDNOSTI UČENJA UVIDOM:

• odvija po principu sve ili ništa, tj. javlja se odjednom ne mora odmah, pa stoga može biti brže
od ostalih oblika učenja (ovisno o brzini uvida – učenje s razumijevanjem, mehaničko učenje
besmislenog sadržaja ‐ imitacija)
• nakon uvida se javlja nagli napredak (broj pogrešaka se drastično smanjuje) – a što je dublja
obrada informacije to je veća njezina trajnost i otpornost na zaborav
• naučeno se uspješno primjenjuje na širok raspon situacija – veća transferna vrijednost
(omogućava razlikovanje bitnog od nebitnog i generalizaciju)
PRIMJENA KOGNITIVNE TEORIJE UČENJA U
OBRAZOVANJU:
• usvajanje sadržaja sa razumijevanjem
• organizacija nastave tako da nastavnik studente uvodi u probleme svog predmeta i tako
pobude intelektualnu aktivnost
• nastavnik vodi izazvanu aktivnost prema uspješnom rješenju problema
• inteligentan način poučavanja i učenja, adekvatan čovjekovim mogućnostima, koji osigurava
razumijevanje onoga što se uči.
TEORIJA OBRADE INFORMACIJA (PAMĆENJE I UČENJE 
KAO OBRADA INFORMACIJA)
pronalaženje

Okolinski            senzorno               kratkoročno pamćenje        dugoročno pamćenje  

pamćenje                    radno pamćenje

ulazni     →      vidno, slušno     →  upravljački procesi:       →     trajna pohrana 

podražaji           dodirno…                  ponavljanje, kodiranje,          informacija

odlučivanje,                                   

pažnja                 strategije dosjećanja  informacija

izlazni odgovori
 STRUKTURA ZNANJA U DUGOROČNOM PAMĆENJU
a) deklarativno – znanje činjenica:
• semantičko – znanje činjenice o svijetu
• epizodičko – pamćenje događaja
b) nedeklarativno ili proceduralno – znanje o tome kako nešto učiniti (simboličko i motoričko)
c) Metakognitivno – kondicionalno znanje (sposobnost procjene kada i zašto primijeniti pojedinu
strategiju) i samomotrenje vlastitih misaonih procesa

Pri pohrani znanja u dugoročno pamćenje služimo se strategijama učenja

 STRATEGIJE UČENJA 
• Oxford (1990, prema Sorić, 2014.) – operacije koje učenik koristi da si olakša stjecanje, pohranu ili dosjećanje 
informacija, odnosno kao specifične akcije koje učenik poduzima kako bi učenje učinio lakšim, bržim, zabavnijim, 
učinkovitijim, kontrolabilnijim i transferabilnijim.
•
Različite kategorizacije:
‐ Strategije ponavljanja (istim redoslijedom; ili podcrtavanje, prepisivanje)
‐ Strategije elaboracije povezuju nove informacije s postojećim znanjem (povezivanje u parovima, mnemotehnike; 
rezimiranje, parafraziranje)
‐ Strategije organizacije informacija u kategorije i relacije (grupiranje ; dijagrami, hijerarhijske strukture)
‐ Strategije praćenja vlastitog razumijevanja naučenog (samoispitivanje, prepoznavanje nedovoljno naučenog, 
traženje dodatnih informacija)
‐ Afektivne i motivacijske strategije (upravljanje negativnim emocijama, redukciju eksternalnih distraktora) 
GENERALNA PODJELA STRATEGIJA UČENJA

• kognitivne strategije uključuju kognitivne aktivnosti kao što su ponavljanje gradiva koje se uči,
selekcioniranje i organiziranje informacija, povezivanje novog gradiva s informacijama u pamćenju,
pohranjivanje i dosjećanje različitih vrsta informacija, i sl.
• metakognitivne strategije uključuju aktivnu kontrolu kognitivnih procesa uključenih u proces učenja,
odnosno stalno planiranje i praćenje kognitivnih aktivnosti, kao i provjeravanje njihovih rezultata.
Specifičnije, ove strategije uključuju planiranje kako pristupiti određenom zadatku učenja, te praćenje i
evaluaciju vlastitog razumijevanja i napretka prema svladavanju tog zadatka (samoispitivanje)
• Neki autori uz ove dodaju i strategije korištenja drugih resursa koje umanjuju vanjske ometajuće utjecaje
(planiranje vremena učenja, oblikovanje povoljne okoline za učenje, traženje pomoći)
VRSTE STRATEGIJA UČENJA 
(ROZENDAAL, MINNAERT I BOEKAERTS, 2003, 2005, PREMA SORIĆ, 2014.)

• upotrebu uglavnom površinskih strategija (površinsko procesiranje),

• upotrebu uglavnom dubinskih strategija (dubinsko procesiranje),
• komplementarnu upotrebu ova dva načina procesiranja (strateško procesiranje) i
• nesklonost korištenju bilo kojeg oblika procesiranja (neakademsko procesiranje).
 PRISTUPI 

Površinski  dubinski
• Svrha: razumijevanje zadatka
• Svrha: rješavanje zadatka
• Povezivanje novog znanja s postojećim
• Memoriranje koraka potrebnih za izvedbu
• Povezivanje teorijskih postavki sa svakodnevnim 
• Mehaničko povezivanje pojmova i činjenica
životom
• Nemogućnost izvođenja općih načela
• Učenje se doživljava kao unutarnja potreba za 
• Učenje nametnuta obveza traženjem smisla
• Uvjetuje ga: naglašava se dosjećanje, ispitne  • Uvjetuje ga: aktivno poučavanje, zanimanje 
situacije koje izazivaju anksioznost, zajedljive  nastavnika, predanost, jasno izražavanje očekivanja, 
opaske, činjenični materijal, nedostatak  mogućnost izbora metoda i sadržaja učenja, 
povratne informacije, nadziranje, slab interes,  zanimanje  i prethodno obrazovno iskustvo
prethodno obrazovno iskustvo
 ZABORAVLJANJE – GUBITAK SJEĆANJA KOJE SE OČITUJE U NEMOGUĆNOSTI OBNAVLJANJA 
SADRŽAJA KOJI SU PRETHODNIM UČENJEM BILI DIO ČOVJEKOVOG ISKUSTVA. 

• Postupno osipanje tragova pamćenja zbog protoka vremena i dolaska novih

informacija
• Intereferencija (negativan transfer*) – prethodno stečena znanja ometaju usvajanje
novih, ili nova znanja ometaju dosjećanje starih
• Namjerno zaboravljanje neugodnih sadržaja
• Nemogućnost pronalaženja informacija – zbog slabih znakova za dosjećanje
(nedovoljno povezana informacija)
*pozitivan transfer – kada već stečena znanja olakšavaju stjecanje novih znanja
KRIVULJA ZABORAVLJANJA 
 ZABORAVLJANJE

• najveće u prvim danima nakon učenja (krivulja zaboravljanja).

• ponavljanje započeti kada je zaboravljanje najjače ‐ potreban manji broj
ponavljanja.
• najmanji gubitak informacija kod usvajanja gradiva s razumijevanjem (uvid u
situaciju), zatim kod perceptivno‐motoričkog učenja, glasnog mehaničkog
usvajanja a najviši kod učenja besmislenog materijala.
• manje udubljena krivulja je ako je gradivo prenaučeno (na razini automatizacije).
• retencija je znatno veća ako su u procesu učenja ponavljanja vremenski
distribuirana tako da između svakog ponavljanja postoji odmor. Spavanje nakon
učenja bolje utječe na zadržavanje nego stanje budnosti
• Jerome Bruner, kao jedan od vodećih teoretičara
konstruktivizma, učenje definira kao proces u kojem učenik
aktivno konstruira i gradi nove ideje ili koncepte na osnovi
sadašnjega ili prethodnoga iskustva, a uloga je nastavnika u
poučavanju poticanje učenika da sami otkriju pravila i principe
u sadržaju koji uče angažirajući ih kroz prikladne aktivnosti
poučavanja (Kearsely 1994).
 ODGOVORNOST I ULOGA NASTAVNIKA

• poticanje afektivnog i osobnog razvoja uz svladavanje nastavnih sadržaja

• izvor informacija, organizator i regulator poučavanja (učenja)
• Rezultati istraživanja pokazuju da ponašanjima nastavnika možemo objasniti od
3,5‐30% ishoda učenja
• Ovisi što je ishod učenja od 1‐25% (samopoštovanje i motivacija, nastavnik
najviše doprinosi objašnjenju vjerovanja učenika da je učenje vrijedno); ocjena
od 1‐8% (Šimić Šašić, 2012.)
 OBILJEŽJA UČINKOVITOG NASTAVNIKA
• vrijednosti, vjerovanja, stavovi i očekivanja
• verbalne sposobnosti
• kvalifikacije, usavršavanje, znanje
• komunikacijske vještine
• vještine poučavanja
• osobine ličnosti (fleksibilnosti, kreativnosti ili adaptabilnosti, samoefikasnost)
• radno iskustvo
 METODE POUČAVANJA

• Metoda poučavanja – naučen generaliziran obrazac ponašanja koji se može sustavno primjenjivati u različitim nastavnim
područjima s ciljem olakšavanja i poboljšanja ishoda učenja.
• Nastavne tehnike – uži pojam od metoda koji se odnosi na specifične postupke koji se razvijaju u svrhu poučavanja
određene vrste gradiva.

• S obzirom na stupanj aktivacije učenika odnosno učitelja u poučavanju i broj osoba koji se poučava
razlikujemo:
• izravno poučavanje
• problemska nastava (vođeno otkrivanje i raspravom, istraživačka i projektna nastava, suradničko učenje,
integrativno učenje)
• samostalno učenje (Vizek‐Vidović i sur., 2014)
 IZRAVNO POUČAVANJE (IZRAVNA NASTAVA, EKSPLICITNA NASTAVA, 
DIDAKTIČKO POUČAVANJE, ''FRONTALNA NASTAVA'')

• najraširenija metoda poučavanja 
• središnja uloga nastavnika
• Prednosti: ekonomičnost visoka strukturiranost informacija
• Nedostaci: pogrešna primjena, predavanja koja su preduga nadilaze opseg učeničke pažnje,  učenje 
pasivno, receptivno i imitativno, dosada kod učenika

• Primjena: opširno gradivo  u kratkom vremenskom roku 
• Utemeljenost metode na modelu socijalnog učenja (usvajanje proceduralnih znanja, kognitivnih, 
psihomotornih i socijalnih vještina) i modelu obrade informacija
 TRADICIONALNI MODEL POUČAVANJA 
• Strogo „korak po korak“ praćenje kurikuluma
• podjela „školskog dana“ u periode za učenje različitih predmeta (školski sati)
• podjela gradiva u lekcije
• grupni ritam rada (cijeli razred napreduje kroz kurikulum istim tempom uz korištenje istih nastavnih
metoda i materijala)
• i korištenje tradicionalnih metoda učenja (najčešće izravnog poučavanja) usmjerenih na razred u cjelini.
• Tradicionalna metoda izravnog poučavanja podrazumijeva započinjanje lekcije (sata) nastavnikovim
pregledom materijala koji je preduvjet za uspješno usvajanje novog koncepta ili vještine, nakon kojeg
slijedi uvođenje i razvijanje novog koncepta ili demonstracija vještine (predavanje), pa vođenje učenika
kroz nadgledanu vježbu i primjenu aktivnosti, te na kraju zadavanje zadataka i domaćeg rada koji će
učenici napraviti samostalno (Good i Brophy, 2003).
 SAMOSTALNO UČENJE ‐

• maksimalna aktivnost učenika

• pasivna uloga učitelja

• Da bi student mogao samostalno učiti mora imati razvijene vještine

praćenja procesa poučavanja i vještine samostalnog učenja
VJEŠTINE PRAĆENJA PROCESA POUČAVANJA      – VJEŠTINE SAMOSTALNOG UČENJA 

• vještine organizacije i elaboracije učeničkih

• svrhovito slušanje tekstova (unutrašnje veze u tekstu, traženje
vanjskih veza)
• pravljenje bilježaka • vještine rješavanja problema u matematici i
• povezivanje i usporedba sa postojećim prirodnim znanostima
znanjem • vještine pisanja slobodnih sastavaka
• vještine pohrane informacija u DP
• vještine kritičkog mišljenja
• metakognitivne vještine
• vještine pokazivanja i upotrebe znanja
 INDIVIDUALIZIRANO POUČAVANJE 

• podrazumijeva prilagođavanje vremena (tempa), sadržaja, metoda i ciljeva poučavanja svakom

pojedinom učeniku.
• Glavni nedostatak: vremenska neekonomičnost, nemoguće je da se nastavnik u realnom razredu
simultano prilagođava svakom pojedinom učeniku; evaluacija svakog pojedinog uratka (pitanje
kriterija).
• Lakše primjenjiv upotrebom programiranog učenje.
 POUČAVANJE VOĐENIM OTKRIVANJEM I RAZGOVOROM –
INTERAKTIVNI, ISKUSTVENI PRISTUP (SOKRATOVA METODA 
POUČAVANJA / RASPRAVA)

• interaktivni, iskustveni pristup

• učenik i učitelj su ravnopravni partneri, suradnici u procesu otkrivanja istine
• razotkrivanje vlastitog neznanja (ili predznanja)
• kritičko mišljenje i rješavanje problema argumentima i dijalogom
• potiče učenje otkrivanjem
• Utemeljenost metode u kognitivnim modelima učenja (Piaget, Vigotski)
 AKTIVNO POUČAVANJE
• Upotreba strategija / tehnika poučavanja koje maksimalizira interakciju između studenta i
nastavnika, među studentima te između studenata i nastavnog sadržaja
• aktivno procesiranje sadržaja tako da on postane osobno vlasništvo kroz parafraziranje vlastitim
riječima, povezivanje s drugim sadržajima i prošlim iskustvom, te omogućavanje uvida i
prepoznavanje njegovih implikacija za osobne odluke i djelovanje.
• Uloga nastavnika je osigurati strukturiranje ili podržavanje potreba studenta kako bi uspješno
ostvario postavljene ciljeve učenja, pri čemu se njegova pomoć smanjuje paralelno s razvojem
učenikove stručnosti sve dok njegovo učenje ne postane u potpunosti nezavisno i
samoregulirano učenje (Good i Brophy, 2003).
TRI TEMELJNE KOMPONENTE AKTIVNOG POUČAVANJA: 

• prezentiranje informacija (kratko prezentiranje informacija ispresjecano pitanjima i

aktivnostima),
• postavljanje pitanja i vođenje rasprave (kratka i brzo se izmjenjuju s ciljem testiranja ili
jačanje znanja specifičnih činjenica (dril, ispitivanje), ali mogu biti i tako koncipirana da
stimuliraju više kognitivne razine (kritičko ili kreativno mišljenje) kao kod diskusije kad se
pitanja izmjenjuju sporije i naglašavaju razumijevanje sadržaja i njegove implikacije,
• strukturiranje aktivnosti i zadataka ‐ što izazovniji (niti prelagani niti preteški) za poticanje
interesa i motivacije. Nastavnik treba nadgledati i pratiti njihovo izvođenje i pružiti učeniku
pravovremenu i valjanu povratnu informaciju, a u slučaju neuspjeha treba osigurati dodatno
poučavanje i zadatke za ponovnu provjeru naučenog.
 POZITIVNE POSLJEDICE AKTIVNOG POUČAVANJA

• pobuđena pažnja učenika

• razvoj vještina (komunikacije, argumentirane rasprave, asertivnost, uvažavanje drugih, suradnja
– suradničko učenje, aktivno slušanje, empatija)
• razvoj kreativnog, kritičkog i divergentnog mišljenja
• povećava se intrinzična motivacija
• smanjenje negativnih emocija (anksioznosti, straha, stresa)
• vrednovanje učenja i znanja
• pozitivni stavovi
VRSTE TEHNIKA POUČAVANJA –DIREKTNE ‐ IZRAVNO POUČAVANJE, A OSTALE ‐
TZV. AKTIVNO POUČAVANJE

 Direktne: predavanja, strukturirani pregled, usporedbe i suprotstavljanje

 Indirektne: strukturiranje koncepata, problemsko učenje, istraživanje slučaja,
 Interaktivne: debata, igranje uloga, diskusija, rješavanje problema, suradničko učenje
 eksperimentalne / samostalni studij: istraživački projekti, esej, virtualno učenje, izvještaji,
dopisno učenje
 neovisne/iskustveno učenje: putovanje, simulacije, igre, igranje uloga, promatranje okoline i
sl.
 ERR OKVIR – UVJETI ZA POTICANJE AKTIVNOG UČENJA, KRITIČKOG 
MIŠLJENJA I DUBINSKE OBRADE INFORMACIJA

• Evokacija – pobuđivanje znatiželje i zanimanja, od studenata se traži da razmisle što već 
znaju o nekoj temi, preispitaju svoje znanje (‘’razmisli i razmjeni u paru’’, ‘’grozdovi’’ –
vizualne mape postojećeg znanja, ‘’ispremještane rečenice’’ ili pojmovi unaprijed, 
brainstorming)
• Razumijevanje značenja – razumijevanje značenja (predavanja, mini predavanja, 
obogaćeno predavanje, čitanje, gledanje filma, izođenje pokusa, jigsaw‐slagalica)
• Refleksija – internalizacija novostečenog znanja (rasprava, vennov dijagram, t tablica) 
(Kletzien i sur., 2005)
Primjer za interaktivno predavanje:
•Uvod. Predavanje se započinje uvođenjem osnovnih činjenica o području (temi)
•Individualni rad. Studenti individualno proučavaju opise slučajeva iz prakse i odgovaraju na
postavljena pitanja.
•Grupna aktivnost. Studenti u grupama od 3‐4 diskutiraju svoje odgovore na postavljena pitanja o
prezentiranom slučaju iz prakse.
•Ispitivanje (Debriefing). Poziva se nekoliko grupa da izvijeste o svojim odgovorima i povede se
diskusija oko tih odgovara usmjeravajući studente prema ciljanim točkama (sadržajima). Pruža se
studentima podrška u traganju za elementima koji nedostaju u diskusiji.
•Refokusiranje. Sažimanje i usmjeravanje na željene ishode; ponavljanje početnih stajališta i uvođenje
alternativnih stajališta
•Povezivanje. Povezivanje sa sadržajima sljedećeg predavanja ostvaruje se zadavanjem „domaćeg
rada“
 PREOKRENUTA UČIONICA

• Vrsta nastave u kojoj se ‘’školski rad’’ odvija kod kuće poutem video predavanja koje pripremi 
nastavnik, a ‘’domaći rad’’ rješavanje problema se događa u učionici. 
 KLASIFIKACIJA E‐UČENJA

E‐učenje obuhvaća različite aspekte korištenja ICT‐a u obrazovanju pa ovisno o intenzitetu i načinu
korištenja ICT‐a razlikujemo nekoliko oblika e‐učenja:
• klasična nastava ‐ nastava u učionici (f2f ‐ face‐ to ‐face)
• nastava uz pomoć ICT‐a ‐ tehnologija u službi poboljšanja klasične nastave (ICT supported
teaching and learning)
• hibridna ili mješovita nastava ‐ kombinacija nastave u učionici i nastave uz pomoć
tehnologija (hybrid, mixed mode ili blended learning)
• online nastava ‐ nastava je uz pomoć ICT‐a u potpunosti organizirana na daljinu (fully online)
(www.srce.unizg.hr)
USPOREDBA USPJEŠNOSTI METODE IZLAGANJA I METODE RASPRAVE 
(MCKEACHIE I KULIK, 1975):

metoda + izlaganje = +rasprava

Kriterij uspješnosti

Činjenično znanje na testovima 12 4 5

Dugoročno zadržavanje i procesiranje 0 0 7

Stavovi i motivacija za učenje 1 1 7

 UČINKOVITOST METODA POUČAVANJA

• rezultati novijih istraživanja favoriziraju konstruktivističke metode koje potiču aktivno učenje (Carpenter,
2006). Poznato je da strategija predavanja vodi ka sposobnosti dosjećanja činjenica, dok rasprava potiče
više razine razumijevanja (de Caprariis, Barman i Magee, 2001), producira povoljnije ishode učenja, potiče
učeničko sudjelovanje i jača samopouzdanje učenika (Perkins i Saris, 2001; Yoder i Hochevar, 2005).
• Carpenter (2006) zaključuje da su umjereno aktivne strategije poučavanja (poput grupnog rada ‐ jigsaw)
učinkovitije od predavanja, kombinacije predavanja, rasprave i istraživanja slučaja, a da su ekstremno
aktivne strategije, kao što su timski projekti najmanje učinkovite. Slično zaključuju i Good i Brophy, 2003)
• Prince (2004) pregled literature o aktivnom učenju, prednost svih oblika aktivnog učenja
• Robson (1998) i Morgan, Whorton i Gunsalus (2000) smatraju da korištenje različitih metoda i strategija
poučavanja, odnosno njihovo kombiniranje vodi ka većoj kvaliteti učenikova znanja i vještina.
 UČINKOVITOST METODA POUČAVANJA

• Good i Brophy (2003) naglašavaju da su specifične metode poučavanja korisne za postizanje

određene svrhe u određenim situacijama (definiranim sadržajem poučavanja, učenicima i
kontekstom), no pri tome ni jedna metoda nije optimalna za sve svrhe i u svim situacijama.
• Uspješnost svake metode ovisi o tome koliko ona doprinosi postizanju postavljenih ciljeva
poučavanja, odnosno, ona mora biti dio koherentnog sustava poučavanja usmjerenog na
postizanje ciljeva operacionaliziranih u terminima učenikovih sposobnosti (kompetencija) koje
želimo razviti. Upravo zato važno je nastavnike opskrbiti znanjem o prednostima i nedostacima
različitih metoda poučavanja, te ih upozoriti da su metode sredstvo, a ne cilj procesa aktivnog
poučavanja
• Stupanj zadržavanja Predavanje 5%

sadržaja Čitanje 10%

Audio-vizualna prezentacija 20%

Demonstracija 30%
Diskusijske grupe 50%
Vježba radom 75%
Poučavanje drugih 90%
Neposredna upotreba 95%
naučenog
 M Rang

1. Frontalna nastava 2,84 9.
2. Interaktivno poučavanje 2,48 5.
3. Demonstracije uz vježbanje 2,43 5.
4. Vođeni razgovor 2,80 6.
5. Diskusija (izražavanje osobnih stavova) 2,70 2.
6. Debata (stavovi dvije ili više grupa) 2,31 4.
STRATEGIJE AKTIVNOG  7. Debata u malim grupama 2,15 13.
POUČAVANJA U  8. Video materijali 2,27 7.
VISOKOM 
9. Vođene praktične vježbe 2,25 14.
OBRAZOVANJU U 
HRVATSKOJ (MOČINIĆ,  10. Brainstorming  1,81 11.
11. Simulacija  2,02 14.
2012)
12. Programirano poučavanje 1,90 18.
13. Učenje na daljinu 1,70 14.
14. Integrirano ili interdisciplinarno poučavanje  2,58 15.
15. Problemska nastava 1,93 12.
16. Projektna nastava 2,11 8.
17. Terenska nastava, putovanja i ekskurzije 1,69 1.
18. Radionice 1,89 3.
19. Igranje uloga  1,56 16.
20. Didaktičke igre 1,62 17.
21. Istraživanje slučaja 1,75 10.
VJEŽBA 2. USPOREDITE POUČAVANJE USMJERENO NA STUDENTA I 
POUČAVANJE USMJERENO NA SADRŽAJ (KONCEPTUALNA TABLICA)

Poučavanje usmjereno na  Poučavanje usmjereno na 

studenta  nastavnika
Svrha 
Mehanizam/ vrsta učenja 
Strategije učenja
Metode i tehnike 
poučavanja
Kakvo je okruženje učenja?
Općenito, tri osnovne komponente procesa poravnanja su ishodi učenja,
metode poučavanja i način vrednovanja (provjeravanja i ocjenjivanja).
Pristup ishoda učenja (konstruktivno poravnanje) zahtjeva od nastavnika da 
odgovori na slijedeća pitanja:
•Koje ishode učenja želim da moji studenti ostvare?
•Koje ću metode poučavanja koristiti kako bi ohrabrio studente da se
ponašaju na način koji će ih najvjerojatnije dovesti do postizanja tih ishoda?
•Koje ću zadatke i kriterije koristiti da bih doznao jesu li studenti postigli
željene ishode?
 POVEZIVANJE RAZINA POSTIGNUĆA I METODA POUČAVANJA
Razine postignuća Metoda poučavanja

Pamćenje Predavanja, samostalno učenje, suradničko učenje, rad na tekstu, e‐učenje, 
seminarski radovi
Razumijevanje Traženje i analiziranje primjera, uspoređivanje pojmova i teorija, rasprave 
(traženje argumenata)

Primjena Izraditi program, izraditi projekt, riješiti problem, prezentirati, prepoznavanje 
preparata, prikaz slučaja, sastaviti zadatke, napraviti skulpturu, konstruirati prema 
uputama

Analiza Rasprave, analiza, prikaz slučaja, eseji, seminarski radovi

Vrednovanje  Izdvojiti prednosti i nedostatke, napisati prikaz (istraživanja, metode, teorije)

Sinteza  Provjera (istraživanje) pojmova i teorija
 LITERATURA: 
• Armstrong J.S. (2012). Natural learning in higher education. In Seel NM, (ed.) Encyclopedia of the Sciences of Learning . (pp 2426–2433) Springer, New York.

• Biggs, J and Tang, C. (2007). Teaching for Quality Learning at University. SRHE, New York.

• Brown, J.S. (2006). Comparison of Teacher‐centered and Learner‐centered paradigms.

http://www.assessment.uconn.edu/docs/TeacherCenteredVsLearnerCenteredParadigms.pdf (15.3.2014.)

• Carpenter, J.M. (2006). Effective teaching methods for large classes. Journal of Family & Consumer Sciences Education, 24(2), 13‐23.

• Cornelius‐White, J. (2007). Learner‐centered teacher‐student relationships are effective: A meta‐analysis. Review of Educational Research, 77(1), 113‐143.

• E‐Learning. www.srce.unizg.hr

• Felder, R.M. & Brent, R. (2009). Active learning: An Introduction. ASQ Higher Education Brief, 2(4).

• Fry, H, Ketteridge, S. & Marshall, S. (2009). A Handbook for Teaching and Learning in Higher Education. Routledge, New York, London.

• Good, T.L. & Brophy, J.E. (2003). Looking in Classrooms. Allyn & Bacon.

• Kearsley, G. (1994). Constructivist theory (J. Bruner). http://www.gwu.edu/~tip/bruner.html

• Kletzien, S.,B., Vizek‐Vidović, V. I Cota Bekavac, M. (2005). Aktivno učenje i ERR okvir za poučavanje. Forum za slobodu odgoja, zagreb.

• Kovač, V. i Kolić‐Vehovec, S. (2007). Izrada nastavnih programa prema pristupu temeljenom na ishodima učenja. Priručnik za sveučilišne nastavnike. Sveučilište
u Rijeci.
• Lončar‐Vicković, S. i Dolaček‐Alduk, Z. ( 2009). ISHODI UČENJA ‐ priručnik za sveučilišne nastavnike. Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera.
Osijek.

• Močinić, S.N. (2012). Active teaching strategies in higher education. Metodički obzori, 7(2), 97‐105.

• McCombs, B.L. (1997). Self‐assessment and reflection: tools for promoting teacher changes toward learner‐centered practices. NASSP
Bulletin, 81(1), 1‐14.

• McCombs, B.L. & Whisler, J.S. (1997). The learner‐centered classroom and school: Strategies for increasing student motivation and
achievement. San Francisco: Jossey‐Bass.

• Prince, M. (2004). Does active learning work? A review of the research. J.Engr. Education, 93(3), 223‐231.

• Sorić, I. (2014). Samoregulacija učenja. Naklada Slap. Jastrebarsko.

• Šimić Šašić, S. (2012). Kvaliteta nastavnika i učenika na različitim razinama obrazovanja. Neobjavljeni doktorski rad. Filozofski fakultet u
Zagrebu.

• Zarevski, P. (2007). Psihologija pamćenja i učenja. Naklada Slap, Jastrebarsko.

• Vizek‐Vidović, V., Vlahović‐Štetić, V., Rijavec, M. i Miljković, D. (2014). Psihologija obrazovanja. Zagreb: IEP‐VERN'.
HVALA NA PAŽNJI!