Vasilije Krestić~Istorija zločina ЗБОРНИК PDF

Istorija Zlocina nad Srbima i Srpskom Krajinom
Istorija Zlocina
Dr Vasilije KRESTIĆ
Bilo bi bolje "Vlahe sve poklati nego nastanjivati", pisao je 13. novembra 1700. Ambroz Kuzmić,
upravnik imanja Zagrebačke biskupije. Iz takve netrpeljivosti ispilila se klica zla koja će se vremenom
preobraziti u najokrutniji oblik - genocid ustaštva nad Srbima i etničko čišćenje pola vijeka kasnije.
Zašto se desio genocid
Odgovor na pitanje kako je bio moguć takav zločin, može se dati ako se istorija odnosa između Srba i
Hrvata izučava uporedo nizu od nekoliko stoljeća, od vremena kada su Srbi pod pritiskom Turaka u
16. i 17. vijeku naseljavali posjede hrvatskih feudalaca. Posmatranje odnosa u kraćim periodima,
prebacivanje krivice sa jedne na drugu stranu, na ovaj ili onaj režim, ili vjersku zajednicu - neće dati
nužna objašnjenja
Knjiga "Genocidom do Velike Hrvatske", dr Vasilija Krestića prvi put je objavljena 1998. Doživjela je
još dva izdanja. Treće dopunjeno, izišlo je ove 2007. godine u izdanju jagodinskog "Gambita". Prvo
pojavljivanje knjige izazvalo je različite reakcije u javnosti - od podrške autoru do optužbi da iznosi
neistinu i da je nacionalista. Takve ocjene, neosnovane, odbacila je i SAN-u, čiji je Krestić član.
Treće izdanje djela, kome su istorijske činjenice osnova, dokaz je da interesovanje postoji. Našem
čitaocu, nadamo se, približićemo knjigu feljtonom - pod naslovom "Istorija zločina". Krestić piše:
Jedno od osnovnih pitanja koje se postavlja u izučavanju genocida nad Srbima u vreme Pavelićeve
Nezavisne Države Hrvatske jeste: kako je takav zločin bio moguć i zašto se desio? Odgovore na to
www.krajinaforce.com - 1
pitanje nije moguće dati ako se istorija hrvata i Srba i njihovih međusobnih odnosa proučava u
kraćim vremenskim periodima, kako se obično čini, već samo ako se istorija tih odnosa prati uporedo
u neprekinutom nizu od nekoliko stoleća, od momenta kada su se Srbi našli sa Hrvatima u istoj
državnoj zajednici.
Dokle god se pitanje genocida nad Srbima u NDH bude posmatralo u kraćim vremenskim odsecima,
nećemo imati nužna objašnjenja te pojave, već ćemo bacati krivicu čas na ovu, čas na onu sredinu,
na jedan ili drugi režim, versku zajednicu ili poneku znamenitiju ličnost.
Nema ozbiljnih radova
Događaće se, kao što se već i desilo, da se genocid nad Srbima, počinjen od strane ustaša, pokušava
objasniti čak i nekim rasnim karakteristikama hrvata, navodnim brutalnim postupcima koje su u
Hrvatskoj počinili vladajući režimi između dva svetska rata (1918-1941), tzv. velikosrpskom
hegemonističkom političkom i šestojanuarskom diktaturom. Nisu bili retki pokušaji da se ustaški
crimen opravda i umanji, da se, radi mira u kući, uspostavi ravnoteža u krivici između zločinaca i
njihovih žrtava.
Prihvatajući se pera iz naučnih pobuda i uverenja da u nauci ne može i ne sme biti nikakvih tabu
tema, da višestruke štete nanose samo nenaučne interpretacije a da naučna tumačenja doprinose
razbistravanju ne samo prošlosti već i boljem razumevanju sadašnjosti, nemam nameru da ovim
tekstom temu iscrpim do kraja. ne zanosim se ni time da ću izreći sudove koji će biti nepomerljivi,
koji se u nečemu neće moći dopuniti i ispraviti. u što kraćim potezima obrazložiću svoje viđenje
problema, dopuštajući svim boljim poznavaocima istorije Srba i Hrvata da imaju i drugačije, možda i
umesnije, logičnije i ubedljivije tumačenje geneze genocidnih radnji.
O genezi genocidnih radnji nad Srbima u Hrvatskoj do danas nije napisan nijedan ozbiljniji naučni
članak. Uoči Drugog svetskog rata Vaso Bogdanov je, u prvom broju časopisa Izraz za 1939. godinu,
objavio tekst pod naslovom Začeci nesporazuma između Hrvata i Srba, koji je posle rata ponovo
štampao.
Međutim, tim tekstom Bogdanov je pitanje samo načeo, ali ga nije rešio stoga što se u svojim
ocenama isključivo oslanjao na pristrasne sudove. Ante Starčevića, koje je nekritički preuzimao, ali i
stoga što je problemu pristupao više kao politički angažovan pisac nego kao objektivan istoričar.
Pripadajući levo opredeljenoj inteligenciji, koja je vodila bitku protiv centralističke vladavine i
šestojanuarske diktature, Bogdanov je "Sav, (...) ogromni porast sukoba" između Srba i Hrvata
sasvim pogrešno pripisivao šestojanuarskom režimu a indirektno i Srbima, jer, pisao je on, "od
početka 1929. godine naovamo, nije se u ovoj zemlji ništa protiv Srba, pa ni protiv predstavnika
šestojanuarskog režima smjelo ni pisnuti, ni u štampi, koja je bila ili zabranjena ili cenzurisana, ni na
zboru, ni u školi, ni u teatru, nigdje..."
Mnoge propuste počinio je Bogdanov u ovom članku na štetu Srba i ovde ih nećemo navoditi, ali je
nužno naglasiti da je, iako je slovio kao marksista, na nemarksistički način izjednačio interese
hrvatskog naroda sa interesima hrvatskih staleža, ne uočavajući da su Srbi sa hrvatske državne
teritorije bili u sukobu sa svetovnim i duhovnim feudalcima hrvatske, a ne sa hrvatskim narodom.
Pokušaj Dušana Popovića, nekadašnjeg aktivnog političara, istaknutog člana Hrvatsko-srpske

koalicije, da u davnoj prošlosti pronađe uzroke genocidnih radnji, nije moguće prihvatiti. U knjizi
Prilozi čitanju i razumevanju raznih starina (Beograd, 1957), na temelju svedočenja Konstantina
Porfirogenita, Fredegara, Teofana, Nićifora i Pavla Ђakona, Popović je pokušao da dokaže da Hrvati
nisu čisti Sloveni, da je u vreme seobe u VII veku između njih i jednog naroda iz Azije došlo do
mešanja i da je u masovnim ubistvima, koja su se zbila za vreme okupacije 1941 - 1945. godine na tlu
NDH, došla do izražaja ta zločinima sklona azijatska krv.
Bez dodirnih tačaka sa naukom
Kako je u ovom pokušaju reč o jednom prevashodno rasnom pristupu problemu genocida, koji sa
naukom nema dodirnih tačaka, o njemu je besmisleno dalje govoriti, ali je slučaj karakterističan i do
njega je moglo doći samo stoga što nije bilo zadovoljavajućih naučnih odgovora o uzrocima
genocidnih radnji nad Srbima u Pavelićevoj NDH.
Žeđ za istinom o tako krupnom pitanju našeg vremena i nedovoljna znanja o našoj prošlosti stvorili
su pogrešne sudove koji su samo dosipali ulje na rasplamsalu vatru, umesto da je ona gašena
objektivnim naučnim ispitivanjem i kritičkim osmatranjem zajedničke hrvatske i srpske istorije, koja
krije odgovore na sva skrivena pitanja o genocidu. Na ta pitanja dužni smo da odgovorimo najpre iz
poštovanja prema žrtvama, ali i zbog budućih generacija koje mogu i moraju da izvuku pouku iz
prošlosti.
Prvi i najveći, ali, nažalost, dosad još usamljeni prodor u saznavanju istine o uzrocima genocida u
ustaškoj NDH načinio je Viktor Novak knjigom Magnum crimen. Njome je obuhvatio, kako u naslovu
kaže, "pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj". Bez obzira na prigovore koji mu se mogu staviti, Novak je
tom knjigom na nedvosmislen način razotkrio jednu od najznačajnijih dimenzija nastanka genocida, i
to onu u njegovoj poodmakloj i završnoj fazi.
Sasvim je sigurno da genezu genocidnih radnji nad Srbima u Hrvatskoj treba tražiti u vremenima
kada su tzv. pravoslavni Vlasi, tj. Srbi, pod pritiskom Turaka u ЏVI i ЏVII veku počeli da naseljavaju
hrvatske zemlje. Pojavom "pravoslavnih šizmatika" na tlu Hrvatske iskrsla su mnoga pitanja verskog,
socijalnog i ekonomskog karaktera. Naseljeni na posedima hrvatskih feudalaca, kako duhovnih tako i
svetovnih, Srbi su bili izloženi dvostrukom pritisku: pritisku pokmećivanja i unijaćenja. Kako su oni po
svaku cenu želeli da sačuvaju status slobodnih seljaka i status vojnika - krajišnika - žestoko su se
opirali i pokmećivanju i unijaćenju, koje bi u osnovi izmenilo njihov društveni položaj.
Tvrdi zagrebački biskupi
Poznati po verskoj isključivosti, čime se odlikovalo čitavo društvo ondašnje feudalne Evrope, hrvatski
staleži doneli su na svom Saboru 1608. godine i poseban zakon koji je na hrvatskoj državnoj teritoriji
javna prava priznavao samo pripadnicima katoličke vere. Taj zakon bio je u skladu sa poznatom
devizom: čija zemlja onoga vjera. U skladu sa svojom funkcijom, svojim položajem u staleškom
društvu, te devize posebno su se držali zagrebački biskupi, ali i drugi feudalni veleposednici Hrvatske.
Princip izražen u toj devizi njima nije odgovarao samo iz verskih već i iz ekonomskih razloga. Naime,
srpsko pravoslavno stanovništvo nije, poput katoličkog, bilo obavezno da katoličkoj crkvi i njenom
sveštenstvu daje razne dažbine.
Sačuvavši status slobodnih seljaka i po prelasku u Hrvatsku i uključujući se u vojnogranični sistem,

ogroman broj Srba nisu postali kmetovi. Samim tim oni nisu, kao većina hrvatskog stanovništva, bili
obavezni da plaćaju brojne feudalne dažbine. Da bi ih na to privoleli, hrvatski feudalci služili su se
svim raspoloživim sredstvima ne prezajući ni od fizičkih obračuna sa žilavim i nepokornim
"pravoslavnim šizmaticima".
U istoriji su poznati mnogobrojni primeri drastičnih pritisaka na pravoslavne srpske stanovnike

Hrvatske, ali je u izvorima zabeleženo i to da je upravnik imanja Zagrebačke biskupije, Ambroz
Kuzmić, u izveštaju sačinjenom 13. novembra 1700. godine, napisao čak da bi bilo bolje "Vlahe" "vsze
poklati nego ztaniti" (tj. nastanjivati). Razumljivo, trebalo ih je poklati zbog toga što nisu bili kmetovi,
što nisu bili katolici, što nikako nisu hteli da prihvate status feudalno zavisnih podložnika sa svima
teretima na koje su ovi bili obavezni.
Svoj predlog Ambroz Kuzmić obrazložio je tvrdnjom da "Vlasi" "na veksu szu skodu plemenitomu
orszagu (državi - V.K.) u czeszarovoi szvetloszti nego haszan" pa da "niti czeszarova szvetloszt niti
plemeniti orszag snimi nigdar ne bude ztalan niti miran". Tako već u osvit ЏVIII veka nailazimo na
podatak da su feudalni krugovi Hrvatske, iz razloga klasnog i verskog antagonizma, bili spremni na
genocid protiv srpskog pravoslavnog stanovništva, koje je naselilo njihove posede, ali pod posebnim
uslovima i mimo njihove volje, kršeći njihovo pravo feudalnih gospodara.
Već tada, sudeći po sukobu između srpskog stanovništva naseljenog u Hrvatskoj i hrvatskih staleža,
bilo je jasno da su Srbi u Hrvatskoj u svakom pogledu nezvani gosti, da su tu, gde su se nastanili, bili
ne samo suvišni već i nepoželjni. Prema njima su se odnosili kao prema uljezima. Takav odnos prema
Krajišnicima, u prvom redu prema Srbima pravoslavne vere, prenosio se sa kolena na koleno i očuvao
se do naših dana.
Presudnu ulogu u tome odigrali su hrvatski i slavonski feudalci, kako duhovni, tako i svetovni. Oni su
moćan uticaj imali i posle sloma feudalizma 1848. godine, u građanskom i kapitalističkom društvu, na
koje su preneli svoje poglede i svoja opterećenja iz ranijih perioda istorije. Zahvaljujući tome stari
nesporazumi ne samo da nisu prestali nego su preneti u novi društveni i politički sistem, koji su svom
silinom trovali, opterećivali i razjedali.
Prijetnje Srbima u Dubrovniku
Do koje mere je išao hrvatski antagonizam prema Srbima, čak i u Dalmaciji, gde su međusobni odnosi
bili snošljiviji od onih u Hrvatskoj i Slavoniji,
svedoči pismo Ђorđa Nikolajevića, prote dubrovačkog, upućeno vladiki Jeroteju Mutibariću, iz
Dubrovnika 22. marta 1848. godine. Nikolajević je pisao: "Ovom prilikom samo ukratko usuđujem se
saobštiti, kako smo mi ovdje u Dubrovniku, odkako je konstitucija proglašena, umjesto veselja
veličajšij strah podnijeli, budući su nam javno i u oči prijetili, da će nas na najmanje komadiće isjeći.
Istina da se danas i od sinoć malo utišava, no ako i najmanja iskra bukne, mi smo propali."
Na sreću, kada se o pretnjama saznalo u Boki, Srbi u Dubrovniku bili su spaseni. Nikolajević je o tome
napisao: "Glas ovaj stigne u Kotor, gdje su pravoslavni Srbi mnogo pretežniji. Kotorski Srbi poruče
Dubrovčanima, da ne tiču tamošnju braću, jer ako taknu i jednoga, oni ni jednog katolika u životu
ostaviti neće. No i ova prijetnja razjarene Dubrovčane nije mogla ukrotiti, dok im ne stigne drugi glas,
koji u slučaju obistinjena ne bi imao šale, da se pod gradom Budvom ukrcalo u brod deset iljada
Crnogoraca, koji dolaze Dubrovčanima u pohode, i da ih pitaju, šta će oni sa Srbima."
Atakom na Srbe do cilja
I u samom Zagrebu Srbima je 1848. godine zapretila velika opasnost. Po svedočenju Anastasa
Popovića, poznatog i uglednog zagrebačkog trgovca i predsednika tamošnje srpske pravoslavne
crkvene opštine, kritičan trenutak po Srbe nastupio je u času kada se u Zagrebu saznalo da su Srbi na
Majskoj skupštini u Sremskim Karlovcima izabrali vojvodu. Tim povodom u Zagrebu je zavladalo
veliko nezadovoljstvo i skoro je "do toga htelo doći da sve Srbe pokolju".
Pokolj je zapretio i srpskim deputatima koji su se posle Majske skupštine našli u Zagrebu. Konstantin
Peičić je o tome zapisao: "Moja je zasluga što sam smirio u Zagrebu serežane /pandure/ Šokce, koji
su nam Srbima deputircima vartolomejsku noć spremili bili, zato da im bana Jelačića šizmatički
patrijarh naš ne inštalira i ne povlaši (posrbi)".
Antagonizam između Srba Krajišnika i hrvatskih feudalaca, kako duhovnih tako i svetovnih, trajao je
sve dok je trajalo staleško društvo, ali se tokom vremena u nečemu menjao i preobličavao.
Antagonizam
Od posebnog je značaja za te njihove odnose, i za antagonizam koji je rađao genocidne ideje, stav
visokih vojnih krugova u Beču i Gracu, koji su uvek i iznad svega vodili računa o državnim i
dinastičkim interesima, pa su stoga nekad podržavali Krajišnike u borbi protiv hrvatskih staleža, a
nekada staleže protiv Krajišnika. U svakom slučaju, visoki vojni krugovi Austrije svojom politikom
učinili su mnogo da se odnosi između Srba Krajišnika i hrvatskih feudalaca antagonizuju.
Dok su odnosi između hrvatskog feudalnog društva i Srba Krajišnika do usijanja bili zaoštreni, odnosi
između Krajišnika pravoslavne i katoličke vere, po pravilu, bili su korektni. Posebno je važno naglasiti
da je povoljniji društveni, pa i ekonomski položaj Srba Krajišnika delovao podsticajno na određene
kategorije zavisnih seljaka katoličke vere. Pod teretom mnogih davanja, oni su se bunili sa željom da
se u društvenom pogledu izjednače sa pravima Krajišnika. Poznati su i slučajevi da su u borbi protiv
feudalnih opterećenja stanovnici katoličke i pravoslavne vere istupali solidarno.
U svakom slučaju, u vreme staleškog društva antagonizam gornjih slojeva, takozvanog hrvatskog
političkog naroda, nije se preneo na potčinjeni (obespravljeni) deo hrvatskog naroda, na široke
slojeve toga naroda. To je činjenica od posebnog značaja i o njoj se mora voditi računa kada se
raspravlja o razvoju genocidne ideje nad Srbima u Hrvatskoj.
U ispitivanju uticaja prošlog vremena i proteklih događaja na potonja zbivanja, istoričaru ne mogu
izmaći iz vida i neke analogije koje se tiču društvenog i političkog razvoja hrvatskog naroda i njegovog
odnosa prema Srbima, posebno onim u Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji, ali i u Bosni i Hercegovini.
Dobro je znano da su mnogi Habzburzi, posebno Marija Terezija i Josif II, utrošili silnu energiju da od
višejezične, višenacionalne i višedržavne zajednice, raznim reformama, milom i silom, stvore veliku i
jedinstvenu austrijsku državu kojom bi gospodarili Nemci i u kojoj bi svi govorili nemački.
Takvi pokušaji Habzburga i Nemaca Austrije naišli su na žestoko protivljenje svih nenemačkih naroda.
U otporu su prednjačili dobro organizovani i nacionalno svesni Mađari. Suprotstavljajući se
Habzburzima i Nemcima Austrije, Mađari su stvorili čitav pokret sa jasnim državnim i nacionalno
političkim idejama. Odupirući se germanizaciji i boreći se protiv utapanja Ugarske u jedinstvenu
nemačku carevinu, Mađari su istakli kao glavni cilj svoje državne i nacionalne politike izgrađivanje
velike i etnički jedinstvene mađarske države, koja bi se protezala od Karpata do Jadrana.
Tako se dogodilo da je ono što su smerali da postignu Habzburzi i Nemci Austrije isprovociralo
mađarski pokret, koji je u okvirima Ugarske imao iste ciljeve kakvi su bili oni u okvirima Monarhije,
samo što su prvi bili podređeni interesima Nemaca i germanizacije a drugi interesima Mađara i
mađarizacije.
Pišući o nemačkim - odnosno mađarskim nastojanjima, želim da naglasim da je reč o procesima koji
dugo traju. Oni se protežu na čitava dva veka, pa i kada formalno nestaju sa političke scene - njihove
ideje ostaju i presađuju se, na jedan ili drugi način, u nove političke tokove. Ovo je nužno naglasiti
stoga što proces nasilne germanizacije nije okončan time što je došlo do, po metodama i ciljevima
slične nasilne mađarizacije. Kao što su Mađari ustali protiv germanizacije, tako su se Hrvati usprotivili
mađarizaciji. Oličen u Ilirskom pokretu, koji je svojom suštinom sav bio podređen hrvatskim
političkim i nacionalnim interesima, hrvatski otpor okončan je porazom mađarske Revolucije

1848/49. godine.
...Čitava istorija Hrvata u državnim okvirima Ugarske (od 1102.g.) i Austrije (od 1527.g.) prožeta je
neprestanim raspravama o državnopravnom statusu Hrvatske. Cilj tih rasprava bio je da se istakne i
dokaže da je Hrvatska, i u državnim okvirima Ugarske i Austrije, sačuvala svoju samostalnost, da se
utapanjem u nove države nije izgubila njena državna posebnost. Što je u političkoj praksi, u životu,
hrvatska državnost bila manja i uža, to je u raspravama koje su vodili Hrvati ona sve više isticana i
dokazivana.
"Historijsko"pravo
... Hrvatska politika u doba feudalizma, opterećena i do srži prožeta državnim pravom i istoricizmom,
imala je u odnosu na Ugarsku i Austriju do Revolucije 1848/49. godine odbrambeni karakter. Posle
Revolucije ona nije izgubila taj karakter, ali je iz godine u godinu sve više dobijala agresivne i
zavojevače osobine. U tom pogledu ta politika se u vekovnoj državnopravnoj borbi protiv Ugarske,
pa i Austrije, poistovetila sa Mađarskom agresivnom i zavojevačkom politikom.
Isto onako kako su Mađari vekovima atakovali na Hrvate, tako su Hrvati, ali mnogo bezobzirnije i
surovije, atakovali na Srbe. U odbrani "historijskog prava hrvatskog naroda", koja je imala cilj da
"oživotvori hrvatsko državno pravo", tj. da obrazuje veliku i samostalnu hrvatsku državu, u drugoj
polovini ЏIЏ veka u Hrvatskoj je stvorena ideologija beskompromisnog, ekskluzivnog hrvatskog
nacionalizma, koji je oštricu svoje netrpeljivosti, najčešće i najžešće, od najranijih dana do danas,
usmeravao protiv Srba.
Uz to, po uzoru na mađarsku stalešku politiku započetu s kraja ЏVIII veka, izraženu u devizi da na tlu
Mađarske postoji samo jedan narod - mađarski, većina hrvatskih političara je smatrala, kao što i
danas smatra, da na teritoriji Hrvatske postoji samo jedan "diplomatički", odnosno "politički", ili,
kako bi se danas reklo, "konstitutivni" narod, a to je hrvatski.
Političke stranke i ličnosti u Hrvatskoj, koje su se borile za ideju "političkog" naroda Hrvata,
osporavajući to pravo Srbima, izazivale su neprestane sukobe i sučeljavanja. Netrpeljivost u
određenim hrvatskim građanskim i malograđanskim krugovima preobrazila se u mržnju koja je
dobila i genocidne karakteristike.
Pitanje "političkog", tj. "diplomatičkog" naroda Hrvatske zaslužuje dodatna objašnjenja stoga što su
mnoge nesuglasice između Hrvata i Srba, ne samo u ranijim decenijama već i u savremenim
zbivanjima, plod hrvatske nacionalno-političke ideologije koja je utemeljena na ideji o postojanju
jedinstvenog hrvatskog "političkog" naroda. Objašnjenja su potrebna zato što su baš u borbi za i
protiv politike utemeljene na ideji o hrvatskom "političkom", ili "diplomatičkom" narodu stvorene
razlike u pogledima između Srba i Hrvata, koje su bile i koje su do danas ostale teško premostive.
Zbog njih je dolazilo do neprestanog žestokog međusobnog sučeljavanja i rađanja netrpeljivosti, koja
je u određenim hrvatskim građanskim i malograđanskim krugovima dobila protivsrpske genocidne
karakteristike. Mnogi su i pouzdani podaci koji nedvosmisleno potvrđuju da je do krize u odnosima
između Hrvata i Srba u Hrvatskoj, uoči sloma druge Jugoslavije, došlo zbog troga što su u toj republici
zavladale političke stranke i ličnosti kojima je na srcu ležala nacionalno-politička ideologija
utemeljena na ideji da na hrvatskoj državnoj teritoriji može da postoji samo jedan, i to hrvatski
konstitutivni narod.
Sujeta i neznanje
U času kada je ideja o hrvatskom "političkom" narodu, početkom šezdesetih godina ЏIЏ veka, u
Hrvatskoj stekla znatan broj pristalica, Imbro Ignjatijević Tkalac, iskreni i dosledni Jugosloven,
odlučno je ustao protiv nje. On je uviđao svu njenu štetnost i destruktivnost pa je stoga pisao:
"Misao političkog i narodnog sjedinjenja svih južnih Slavena sasvim je lepa i dobra, no osnovati na
zastarelim i zaplesnjivilim hartijama i tobož istoričkim izmišljotinama pretenziju naroda hrvatskog i
rimske crkve na hegemoniju nad svim narodima južnoslovenskim - što može biti želja gorućeg
patriotizma no dokaz je tolike sujetnosti i tolikog neznanja ćudi naroda da ne samo da nije mogla
imati ženjenog uspeha nego je baš razdor između dva najnaprednija i najkrepča jugoslovenska
naroda, među Hrvatima i Srbima, povećala i gotovo u mržnju narodnu pretvorila."
Dalje je Tkalac poručivao: "Ne osnivlje se budućnost i ne utemeljuju se države na starim hartijama i
na 'virtualnim' teritorijalnim tražbinama, ma bile ove što može biti bolje dokazane i nedvojbene,
nego se osnivaju na krepkoj volji, na snazi i delateljnosti živećeg naroda koji hoće i ume stvoriti si
državu da u njoj o svojoj volji i o svojem pravu živi i narodni zadatak svoj izpuni. Kad bi se Srbi u
današnjoj kneževini ustavši na Turke bili pozvali na Dušanovo i Lazarevo carstvo i na stare svoje
hartije i na ne znam kakva jošte istorička prava, jamačno bi bili ostali jedna raja turska kao što su
Bošnjaci i Ercegovci i dan danas.
Poput Tkalca i Andrija Torkvat Brlić smatrao je ne samo da je besmisleno već i opasno Hrvate
proglašavati "političkim" narodom a Srbe i ostale narode u Hrvatskoj lišavati statusa "političkog"
naroda. Brlić je, suprotno onima koji su sledili politiku Franje Račkog, biskupa Josipa Jurja
Štrosmajera, Antuna Jakića, Ante Starčevića i Eugena Kvaternika, tvrdio da "Hrvati nemaju nikakvih
državnih prava", već da ta prava, ali samo na papiru, ima Trojedna kraljevina.
"Hrvati" (Croatia, natio croatica)", pisao je Brlić, "nema nigde državnih prava, kao što ni Mađari u
Ugarskoj. Hrvati se povedoše za Mađarima i Mađarorsagom, pa nemajući nikakva temelja -
najedanput kao Deus ež machina prisvojiše sebi pravo papira trojedne kraljevine, konda bi bio
nesmisao reći: državna pravah Srbah u trojednoj kraljevini! Stanovnici trojedne kraljevine nisu samo
Hrvati, a ipak svi - isti Niemci, Mađari, Rusini, Klemente - imaju državna prava trojedne kraljevine".
Uviđajući koliko je čak i za ono vreme bila reakcionarna i po odnose dva naroda opasna politička
misao Hrvata oslonjena na državno pravo Hrvatske, Brlić je, onima koji su je zagovarali, poručivao:
"Ele vi tjerajuć lisicu iztjeraste vuka, jer na naravno pravo narodnosti i slobode sasvim zaboraviste, iz
same revnosti za historiju ne Hrvata nego trojedne višeplemene kraljevine. Srbi trojedne kraljevine
ne napadaju temelj iliti državno pravo trojedne kraljevine, nego ne dadu, da ta prava Hrvati
monopoliziraju".
Osuda A.T. Brlića nije se svela samo na pojedine političke ličnosti i na postojeće stranke već i na list
Pozor, uticajni glasnogovornik Štrosmajerove Narodne stranke, koji je, po njegovoj oceni, postao
"bogumrzak", jer o svemu tome je "hrvatomanski počeo pisati".
Uz Tkalca i Brlića svrstao se mladi August Šenoa. Iako saradnik Pozora, on nije pisao "hrvatomanski".
Na pitanje da li je narod srpski "politički" narod, Šenoa je odgovorio da jeste "jer je tako sklopio
ugovore s krunjenima ugarskimi kraljevi".
Remetilački činilac
Vatreni zagovornici politike zasnovane na hrvatskom državnom pravu bili su svesni da je to pravo
jedan od glavnijih remetilačkih činilaca u odnosima između Srba i Hrvata. Uprkos tome, i baš zbog
toga, oni su se čvrsto držali tog prava, smatrajući da je ono važnije od sporazuma i sloge sa Srbima.
Najuverljivije dokaze o tome nalazimo u nacrtu sporazuma o zajedničkim političkim nastupima
Hrvatske pučke seljačke stranke i Stranke prava, tzv. milinovaca.
Nacrt je sastavio Stjepan Radić i početkom avgusta 1909. godine dostavio ga Mili Starčeviću. U tački
dva nacrta piše: "Obje su stranke prodahnute hrvatskim državnim pravom i hrvatskom
državnopravnom idejom, te od nje nimalo ne popuštaju niti za volju inače potrebne i poželjne
narodne sloge s onim dielom našega naroda, koji se i na hrvatskom državnom području s raznih
razloga nazivlje srbskim imenom."
Već iz ovoga što je rečeno vidi se da među Hrvatima nije bilo jedinstvenog stava prema državnom
pravu Hrvatske i iz njega proizašle političke ideologije, koja se ticala institucije "političkog" naroda i
teritorijalnih pretenzija.
"Svaki čestiti Hrvat ima biti davno načistu s tzv. srpskim pitanjem. Ima Srba, priznajemo, ali u nas i u
našim zemljama (Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji), Srba nema. Oni koji se u Banovini nazivaju Srbima,
nijesu Srbi nego pravoslavni Hrvati", pisao je poznati hrvatski političar, pravaš, Frano Supilo. Sličnih
stanovišta i izjava, kojima se negira srpska nacionalnost, ima toliko da bi se mogla napraviti čitava
jedna antologija
U času kad su, početkom šezdesetih godina, obrazovane političke stranke, moglo se uočiti da je
većina hrvatskih javnih radnika svoju politiku zasnivala na državnom pravu, a da je samo mali broj bio
spreman da u politiku ugradi savremenija načela prirodnog i nacionalnog prava. Sukob između tih
dveju grupacija, jedne konzervativne i reakcionarne, druge napredne i savremene, trajao je dugo i
vodio se do naših dana, do raspada druge Jugoslavije. Od snage jednih - odnosno drugih - zavisio je i
položaj Srba u Hrvatskoj.
Konzervativniji i reakcionarniji deo hrvatskog društva nikad nije hteo dobrovoljno da prizna Srbe u
Hrvatskoj za "politički" narod. Činio je to samo kada je bio prisiljen, sticajem političkih i drugih
okolnosti. Napredniji deo hrvatskog društva, koji je uspeo da se emancipuje od staleške politike i od
feudalnog državnog prava, prihvatio je Srbe kao ravnopravne nacionalne i političke partnere. Prema
tome, od pobede jednih - odnosno drugih društvenih snaga - zavisio je i položaj Srba u Hrvatskoj i
odnos koji je vladao između Srba i Hrvata.
Feudalni uticaji
Nije slučajno to što je konzervativno i reakcionarno društvo u Hrvatskoj dugo imalo i što je očuvalo
prevagu nad njenim naprednim građanskim krugovima. Posle Revolucije 1848/49. godine, kada je
srušen feudalni sistem, Hrvatska je tokom čitave druge polovine ЏIЏ i početkom ЏЏ veka u
društvenom i političkom pogledu sačuvala polufeudalni karakter.
Bivši feudalci, posebno bogate velikaške veleposedničke porodice, dobrim delom stranog porekla, i
dalje su svojim kapitalom, moćnim vezama i ugledom, igrale značajnu ulogu. Zahvaljujući tome
mnogi principi, koji su važili u staleškom društvu, bili su na snazi i u novom građanskom periodu.
Samo time može se objasniti da je državno i istorijsko pravo Hrvatske bilo polazna osnova u
programima svih hrvatskih građanskih političkih partija, sve do početka ЏЏ veka.
Stolećima živeći po regulativima hrvatskog prava, u hrvatskom društvu odnegovano je osećanje koje
se duboko useklo u svest većine mislećih Hrvata. To osećanje, koje ih je skroz proželo, i danas
preovlađuje njihovom svešću, pa stoga kod većine Hrvata koji se bave politikom državno i istorijsko
pravo čine polaznu osnovu svake njihove javne aktivnosti.
Ako su hrvatsku političku misao utemeljenu na državnom i istorijskom pravu još u ЏIЏ veku
napredniji i dalekovidiji savremenici, ocenjivali kao reakcionarnu i po odnose Srba i Hrvata štetnu i
razornu, onda je razumljivo da ta misao danas ne može dobiti povoljnije ocene. Naprotiv, reč je o
jednom recidivu feudalnog društva, koji je po svojoj prirodi suprotan svim građansko-demokratskim
shvatanjima. Zato što se i savremena hrvatska politika bitno ne razlikuje od one iz druge polovine
ЏIЏ i početka ЏЏ veka, jer je sva oslonjena na državno i istorijsko pravo Hrvatske i na ustanovu
"političkog" naroda, ona nije mogla biti drugačija nego što jeste: nedemokratska, ekskluzivno
hrvatska i rigidna antisrpska.
Suština hrvatsko-srpskih odnosa, kako u prošlosti tako i danas, ne može se shvatiti ako se ne uoči
činjenica da je hrvatska politika bila i da je i danas protkana recidivima feudalnog (staleškog) društva
i njegovim nazorima o državi, naciji, međunacionalnim odnosima, građanskim pravima i slobodama.
Jedan od važnijih recidiva, koji je izuzetno nepovoljno i štetno delovao na odnose Hrvata i Srba, i
služio kao kvasac za podsticanje sve novijih i sve žešćih sukobljavanja, a narastao je do neprikrivenih
genocidnih protivsrpskih istupa, jeste ustanova "političkog", ili "diplomatičkog" naroda.
Kada je Revolucijom 1848/49. godine srušen feudalizam, čime su feudalci izgubili mnoge prerogative
koje su dotle imali, došlo je do sadržajnih promena koje su se ticale "političkog" naroda. Ranije, u
staleškom društvu, "politički" narod činili su, što je već rečeno, samo feudalci. Sada, u građanskom
sistemu, svi Hrvati i svi stanovnici Hrvatske, bez obzira na nacionalnu pripadnost, činili su hrvatski
"politički" narod. Po tom principu Srbi u Hrvatskoj bili su deo hrvatskog "političkog" naroda. Njima su
priznavana sva građanska prava, ali im nije priznata nacionalnopolitička individualnost, odnosno
konstitutivnost. Ona je, naprotiv, svuda čak i grubo poricana.
Nekolikim primerima pokazaću kako su vrlo istaknuti hrvatski političari i naučnici tretirali Srbe u
Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, kako su smatrali da su svi stanovnici tzv. Trojedne kraljevine Hrvati,
bez obzira na njihovu etničku pripadnost, već samim tim i zbog toga što su rođeni na teritoriji
Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Ubrzo posle Revolucije 1848/49. godine pukovnik Josip Maroičić,
zapovednik Treće ogulinske regimente, kasnije general i tajni savetnik, napisao je 19. marta 1850, da
u Hrvatskoj postoji samo jedno "slovensko pleme", a to je hrvatsko. Ono ima dve vere, jedan jezik i
iste običaje i zakone. U Vojnoj krajini i Provincijalu, po Maroičiću, Srba nema, jer tu žive samo Hrvati.
Negiranje nacije
Don Mihovil Pavlinović, poznati hrvatski prvak pravaškog opredeljenja iz Dalmacije, zapisao je: "U
Hrvatskoj, bio tko vjere koje htio, zvao se imenom kojim volio, svak se rađa Hrvat. Vjekoslav Klaić,
ugledni hrvatski istoričar i profesor Sveučilišta u Zagrebu, u listu Vienac 1893. godine, pri tobožnjem
naučnom objašnjenju šta znači ime Hrvat a šta Srbin, napisao je "da je pravo nacionalno ime za
narod od Istre do Balkana - ime Hrvat, a plemensko Srbi, tj. Srbi su species hrvatskog genus. Svaki
Srbin je Hrvat, ali Hrvat nije Srbin".
Frano Supilo, znameniti hrvatski političar, u svom pravaškom listu Crvena Hrvatska, koji je izlazio u
Dubrovniku, 1895. godine istakao je: "Svaki čestiti Hrvat ima biti davno načistu s tzv. srpskim
pitanjem. Ima Srba, priznajemo, ali u nas i u našim zemljama(tj. u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji -
V.K.) Srba nema. Oni koji se u Banovini (tj. u Hrvatskoj i Slavoniji - V.K.) i Dalmaciji Srbima nazivaju,
nijesu Srbi nego pravoslavni Hrvati". Mogla bi se sačiniti čitava antologija sličnih stanovišta i izjava, ali
ovo je, zasad, dovoljno kao ilustracija poricanja srpske nacionalne i političke individualnosti u
Hrvatskoj, Slavoniji, Dalmaciji i Vojnoj Krajini.
Principi državnog prava mađarskih vlada u Ugarskoj, prema kojima su svi građani, rođeni u toj
državi, bez obzira na nacionalnost, činili dio mađarskog "političkog" naroda, primjenjivani su i u
Hrvatskoj poslije Ugarsko-hrvatske nagodbe 1868. Zemlja je identifikovana sa narodom - hrvatskim
"političkim", u koji se utopila srpska nacionalnost. Srbi, kao "politički" narod nisu postojali
Prihvatanjem mađarske državno-feudalne ideologije i iz nje proisteklog prava, hrvatsko građansko

društvo držalo se, u okvirima svoje države, istih principa kojih su se držale mađarske vlade u okvirima
Ugarske u posle apsolutističkom (nakon 1860.), a naročito u dualističkom periodu (posle 1867.). Po
tim principima svi stanovnici Ugarske rođeni na njenom državnom području, bez obzira na
nacionalnu pripadnost, činili su deo mađarskog "političkog" naroda.
Shodno tome, svi građani Hrvatske, rođeni na njenom državnom tlu, činili su deo hrvatskog
"političkog" naroda, bez obzira na nacionalnu, pa i versku pripadnost. Ako se u ovom trenutku
prisetimo načela koje je vladalo u feudalnom društvu: čija zemlja onoga i vjera, onda, imajući u vidu
principe koji su u građanskom društvu važili za naciju u Ugarskoj i Hrvatskoj, možemo zaključiti da je
stari feudalno-religiozni princip samo preobličen pa je glasio: čija zemlja onoga i nacija. U skladu sa
ovakvim geslom, kada je sklopljena Ugarsko-hrvatska nagodba 1868. godine, u članu 59. rečeno je
"da su kraljevine Hrvatska i Slavonija politički narod". Time je, zapravo, izvršena identifikacija zemlje
sa narodom, jer ako je zemlja hrvatska i narod je morao biti hrvatski.
Prema ovom principu, koji je ugrađen i u Zakon o nagodbi, u Hrvatskoj i nije bilo Srba, jer su oni činili
deo hrvatskog "političkog naroda" i u političkom pogledu bili su Hrvati. Da bi se ova politička fikcija -
da u Hrvatskoj nema Srba - i u praksi ostvarila, preduzimane su mnoge administrativno-političke i
kulturno-prosvetne mere. Sa tim zadatkom i sa takvim namerama u pojedinim statističkim prikazima
Srbi nisu iskazivani po nacionalnoj pripadnosti, što je, recimo, bio slučaj sa neuporedivo malobrojnim
Ciganima i Jevrejima.
Srbi su iskazivani po religioznoj pripadnosti, kao Hrvati grčko-istočne vere. Kako se težilo stvaranju
homogenog hrvatskog "političkog"naroda, što je značilo etnički čiste Hrvatske, srpsko ime je
sistematski izostavljano, gde god se moglo i kad se moglo izostaviti. Tako je, na primer, Srpska
pravoslavna crkva redovno nazivana "grčko-istočnom" i "grčko-nesjedinjenom"...
Jezik je retko, samo izuzetno, imao pridev srpski: hrvatsko-srpski, hrvatski ili srpski. Po pravilu on je
izbegavan, pa je nazivan: hrvatski, narodni, naš jezik, hrvatsko-slavonski-dalmatinski i jugoslavenski.
Iz istih razloga, radi stvaranja jedinstvenog hrvatskog "političkog" naroda i etnički čiste Hrvatske,
čitav škotski sistem je od 1874. bio u službi hrvatizacije. Ćirilica kao srpsko pismo, na razne načine,
često i brutalno, bila je potiskivana i izbacivana iz upotrebe. Srpska zastava i srpski grb, kao
nacionalni simboli, bili su zabranjivani.
Dr M. Grba, odličan poznavalac prilika u Hrvatskoj, napisao je da je u toj zemlji vladala parola da su
Srbi pravoslavni Hrvati, "a ako oni neće to da budu, treba ih ipak takvima smatrati". Dalje je istakao,
"u hrvatskoj je inteligenciji vladala takova mentalna disciplina da se Hrvat koji bi priznavao Srbe
smatrao izdajicom. Publicistički se moralno mrcvarenje Srpstva vršilo sa žilavošću koja bi zaslužila
divljenje, da je služila boljoj namjeri". Zbog ovakvog odnosa prema Srbima Jagić je 15. juna 1882.
napisao F. Račkom: "(...) u Zagrebu reć bi da ima sada jako mnogo ljudi koji bi samo htjeli da se svi
zovu Hrvati. Kao da je to najpreče kako se tko zove (...). "Koliko je srpsko ime bilo nepoželjno
ilustracije radi navešću reči poznatog hrvatskog muzikologa i kompozitora, Franje Kuhača, upućene
jednom prijatelju 30. oktobra 1879. Kuhač je, između ostalog, napisao: "Uz to jošte prilažem
njekoliko mojih kompozicija: šest sborova i srbsko oro za četiri glasovira. Izvolite ih kojemu
pjevačkomu društvu predati. Ime srbsko neka Vas ne ženira, možete na program staviti i narodno
oro".
Destrukcija srpskog imena u hrvatskoj uvek je bila praćena neprestanim javnim isticanjem da su Srbi
izdajnici, da su remetilački činilac hrvatskog društva i hrvatske politike, da su "narodna neprilika", "da
Hrvati nisu srpska braća, jer su Srbi braća sa psima", da su hajdučki i razbojnički narod, da su
vizantijski prepredeni i lukavi i da je "Srpstvo opasno po svojim mislima i po svom rasnom sastavu",
jer u njemu je "krvlju uvjetovano raspoloženje za zavjere, revolucije i prevrat".
Tako su ruženi i satanizovani Srbi u prošlosti, a tako, i još gore, satanizuju ih i pod hadezeovskom
vlašću dr Franje Tuđmana i njegovih naslednika. Štaviše, po preuzimanju vlasti od strane Hrvatske
demokratske zajednice sačinjen je za novinare poseban glosar (rječnik) sa uputstvima kako treba
govoriti i pisati o Srbima. Kao što se u vreme Pavelićeve NDH govorilo o žido-komunistima, od
novinara je sada traženo da govore o Srbo-komunistima.
U februaru 1990. Tuđman je zahtevao da se Srbi u Hrvatskoj, kao hrvatski građani, označavaju kao
"pravoslavni Hrvati". Zalagao se za to da se ne koristi kovanica "pravoslavni Srbi", a, u potpunom
skladu sa zakonskim odredbama iz vremena Pavelićeve NDH, nagovestio je da će u Hrvatskoj biti
zabranjena Srpska pravoslavna crkva. Za Srbe koji bi ostali u Hrvatskoj i ne bi se preselili u Srbiju,
obećao je da će njihova crkva, kao i u vreme NDH, postati Hrvatska.
Nakot vlaški
U određenim krugovima, posebno u pravaškoj i frankofurtimaškoj štampi, Srbi nikada nisu nazivani
svojim nacionalnim imenom, već raznim pogrdama, kao što su: Vlasi, Cigani, grčko-istočnjaci,
Skipetari (tj. Šiptari), Bizantinci, dotepenci, nakot, nakot vlaški, nakot vjere pravoslavne, takozvani
Srbi, oni koji sebe krste Srbima, oni koji se siju gdje im mjesto nije i slično.
Ante Starčević nazivao ih je: "blatni skoti", "gnusna ropska stvorenja", "nakot zrio za sjekiru",
"prodane mješine", "pseta austrijska", "pseta pustjena s verige", "smeće" itd.
Javno žigosanje
Dobro je poznato da je svugde u svetu, gde je dolazilo do masovne destrukcije imena neke nacije, to
bio znak za fizički napad na tu naciju, da je to bilo javno žigosanje i upiranje prstom na one koji su
smetali i koje je, nimalo biranim sredstvima, trebalo odstraniti iz sredine u kojoj su bili nepoželjni.
Nepriznavanje srpskog imena, srpske političke individualnosti i srpskih simbola izrodilo je toliku
netrpeljivost i mržnju da su i javni verbalni napadi na Srbe bili krajnje brutalni. Svjedočanstvo su
mnogi istupi u prošlosti, nastavljeni istom žestinom i u novije vrijeme s televizije i sa saborske
govornice
Držeći se pomenutog glosara (rječnika,) ali i konkretnih uputstava Franje Tuđmana, reporter i
urednik Hrvatske televizije, Jerko Tomić, u emisiji "Kuda srpska horda prođe", emitovanoj 20.
avgusta 1996, o Srbima je rekao "da su neljudi kojima nije pomoglo ni svetosavlje, da su trgovci
svinjama, četnička gamad, da su gori od stoke, srbadija prljave šape, sotonski dobošari, da su
civilizacija ražnja i rakijetine, krezubi monstrumi, prljave šubare, jad i beda, đubrad, srbočetnički
vampiri, ljudsko zlo, horde, stvorovi, bolest, guba, neslavni Jovani, bijesne razularene četničke zvijeri,
tepih nacizma, da su u Hrvatsku došli prije sto godina, da su bili slizani sa Turcima, da su potamanili
Jevreje i prije dolaska hitlerovaca u Beograd!"
Početkom avgusta 2001. godine dogradonačelnica Petrinje izjavila je da "dok i jedan pravaš živi na
svom području (tj. u Hrvatskoj - V.K.), dok i jedan Hrvat diše svojim plućima i hoda po ovoj zemlji",
Srbin neće "moći živjeti ovdje kao svi ostali". Za čelnicu Petrinje Srbin "niti je čovjek, niti životinja,
životinja ne zaslužuje takvu usporedbu s njim". Sve Srbe ona vidi kao četnike i za njih nema života u
Hrvatskoj. O tome ona kaže: "(...) Mi možemo sa svima, osim s nekrstima, jer vjera i vrag ne idu
skupa. Očistit ćemo Hrvatsku od smeća (...)".
Napadi iz Sabora Hrvatske
Važno je istaći da su se brutalni verbalni napadi na Srbe, koji su bili pravi ratni pokliči, čuli i u Saboru
Hrvatske 4. oktobra 1990. u vreme konstituisanja sadašnje Hrvatske, više meseci pre no što je došlo
do oružanih sukoba. Na toj sednici poslanik Damir Majovšek je, između ostalog, rekao: "Ne vjeruj
Srbima ni kada ti darove donose (...)". Potpredsednik Sabora Stjepan Sulimanac založio se na toj
sednici za donošenje rasnog zakona kad je izjavio da za "lica koja su se naselila iza 1918, godine u
Hrvatskoj, a stekla su imetak, treba stvoriti zakon i zaštititi se od tih elemenata".
Poslanik Ivan Milas poručio je Srbima: "Na vaše pravo odgovorit ćemo oštrim mačem. Dan obračuna
je vrlo blizu (...)"! Potom je dodao:" Srbe nikad nisam volio, a moji su roditelji krivi što ih nisam
mrzio": Poslanik Anđelko Klarić založio se za to da se Srbi u Hrvatskoj izoluju, kao Kurdi u Iraku, i da
se za njih stvore geta. Branko Požnjak je predložio da Sabor "razmotri mogućnost ukidanja imuniteta
srpskim poslanicima", a Viktor Grabovac je zahtevao da se za srpske opštine u Hrvatskoj "obustave
sva finansijska davanja".
Na toj saborskoj sednici od 4. oktobra 1990. Srbi su "počastvovani" raznim epitetima. Tako je,
između ostalog, rečeno da su "drumski razbojnici", "pijani i drogirana, necivilizirana rulja", "teroristi",
"osvajački divljaci" i "četnici" pa da sa njima, kako je rekao poslanik Ante Čezović, Hrvatski ne mogu
da žive zajedno. Još pre ovog saborskog zasedanja, jedan od prvaka HDZ Sl. Praljak napisao je u listu
Start od 28. aprila 1990. da po ulicama "dečki već pjevaju: "Zaklat ćemo Srbe".
Ministar uprave i pravosuđa u drugoj vladi Republike Hrvatske, Bosiljko Mišetić, izjavio je:" Dijete od
rođenja, dakle prije nego što ga se nauči čitati i pisati, treba ga naučiti tko mu je neprijatelj, a
neprijatelj mu je na ovim prostorima Srbin. To znači da od početka života (kao što treba učiti čitati)
tako ga treba poučavati da su sve zlo, koje je učinjeno hrvatskom narodu činili Srbi."
Ako se jedna sredina, u ovom slučaju hrvatska, sistematski, smišljeno i u dužem periodu napaja
ovakvim i sličnim ocenama, onda je prirodno da ona, teško indoktrinisana, lako dođe do zaključka da
po svaku cenu Srbe treba uništiti.
Uz sva potiskivanja, brisanja i nepriznavanja srpskog imena, srpske političke individualnosti i srpskih
simbola, Srbi su, kao građani, uživali punu ravnopravnost. Ali zato što nisu bili priznati kao
"diplomatički" narod, što su smatrani sastavnim delom hrvatskog "političkog" naroda, bili su
nezadovoljni, pa su ne samo oštro osuđivali hrvatsku politiku već su joj se, gde god su nalazili da je to
potrebno, otvoreno i suprotstavljali.
Politika nepriznavanja Srba u Hrvatskoj ispoljavana je u raznim vidovima, a iz nje su se, prema
kazivanju Svetozara Miletića, srpskog političkog prvaka iz Ugarske, izrodile nemile pojave, "jer je
sjeme razdora palo na uvrijeđeno čuvstvo naroda srbskog".
Srbi su, da bi obezbedili svoj opstanak u Hrvatskoj, da bi se očuvali kao nacija, već sredinom
šezdesetih godina XIX veka tražili da se donese zakon o političkoj ravnopravnosti Srba sa Hrvatima;
da narodna ravnopravnost stekne važnost u zakonodavstvu i upravi; da u županijama, srezovima i
opštinama, u kojima su Srbi imali većinu, u zvaničnoj upotrebi bude ćirilica; da Srbi u svima organima
vlasti budu zastupljeni u srazmernom broju; da svoj nadzor nad srpskom crkvom i veroispovednim
školama država poveri Srbima i da Srbi imaju pravo na srazmernu državnu pomoć "za sva zavedenja"
koja imaju i Hrvati.
Zloslutna prijetnja Srbima
Držeći se principa Johana Kaspara Blunčlija (Bluntschli), švajcarskog teoretičara državnog prava, "da
je narod velik koliko i država", što je značilo da svi stanovnici Hrvatske čine jedinstven narod Hrvata,
Štrosmajerov list Pozor, organ najjače hrvatske Narodne stranke, odbacio je sve zahteve Srba u
Hrvatskoj.
Dopisnik Pozora koji je lansirao Blunčlijevu ideju "da je narod veliki koliko i država", čak je zloslutno
zapretio Srbima, ako budu insistirali na isticanju svoje nacionalne posebnosti, da će ih Hrvati "iz
zapada goniti idejom narodnog jedinstva proti njihovoj istoj volji, rušiti ćemo silom osvjedočenja sve
granice, koje budu dizali, ništiti ćemo moćju sveobće civilizacije sve zapreke, koje budu postavljali
jedinstvu naroda, koga je Bog jednim stvorio! Kad nastane državna potreba, promieniti ćemo i ime,
državni bitak, zamieniti drugu politiku, sve u dahu zapadne civilizacije; ali do tada biti ćemo jedan
narod (...)", razume se hrvatski.
U skladu sa ovakvim težnjama i pretnjama, Pozor je osuđivao sva nastojanja Srba za očuvanje
nacionalne posebnosti. Po izjavi dr Lazara Tomanovića, poznatog srpskog novinara, političara i
pravnika, datoj 1879. godine, "danas najveći grijeh među Hrvatima" čine oni Srbi koji neće da se
odreknu svog srpskog imena.
Osnivanje Uјedinjene omladine srpske u Zagrebu Štrosmaјerova Narodna stranka dočekala јe kao
uvredu hrvatstva. Dok su svim sredstvima podsticali razviјanje nacionalnih osјećanja Hrvata,
narodnjaci su se upinjali da stanu na put svakom pokušaјu osnivanja posebnih srpskih ustanova,
društava i organizaciјa
Kada su Srbi јavno ispoljavali strah od asimilaciјe i hrvatizaciјe, Pozor јe to ocenjivao kao "plod prvog
bizantizma". Za јedinstvo hrvatskog i srpskog naroda Štrosmaјerova Narodna stranka zalagala se
samo pod uslovom da se srpstvo neminovno utopi u hrvatstvo. Da bi se to što lakše i brže postiglo,
Pozor јe dizao glas protiv osnivanja bilo kakvih posebnih srpskih ustanova i društava u Hrvatskoј. U
tom pogledu karakterističan јe slučaј osnivanja društva Uјedinjene omladine srpske u Zagrebu pod
imenom "Zvezda".
Kad јe početkom 1867. to društvo bilo osnovano, Narodna stranka se gotovo uvredila. Tim povodom
Pozor јe pisao: "Da se takva društva osnivaјu u Pešti, Beču, Monakovu, i u obće in partibus
infidelium, sasvim јe naravski, ondјe se sastaјu mladići u stranom svietu, pa se sјećaјu svoga naroda.
Da se tako Srbi, ma i iz Srbiјe rođeni - a nekamoli pravoslavni Hrvati - u Zagrebu ćute kao u stranom,
to nismo znali, tomu se ne nadasmo."
I komunisti radili isto
Sa namerom da onemoguće širenje srpske nacionalne svesti u Hrvatskoј a da svim sredstvima

razviјaјu hrvatska nacionalna osećanja, narodnjaci su pokušali da stanu na put osnivanju bilo kakvih
posebnih srpskih ustanova, društava i organizaciјa.
Valja se prisetiti da su i hrvatski komunisti, pod raznim izgovorima koјi mnogo podsećaјu na pisanje
Pozora iz 1867. godine, posle Drugog svetskog rata prigušili sve srpske nacionalne ustanove, koјe su
iznikle u ratu 1943-45. godine. Po ukidanju Srpskog kulturnog društva "Prosvјeta", 23. maјa 1980,
Republička konferenciјa Sociјalističkog saveza radnog naroda Hrvatske dala јe obјašnjenje na osnovu
koјeg se prihvata, kao sasvim prirodno i opravdano, "da naše narodnosti", tј. nacionalne manjine u
Hrvatskoј, "samostalno razviјaјu ustanove i klubove", ali da "niјe opravdano da takve instituciјe
otvaraјu pripadnici naroda i to bilo gde u Јugoslaviјi, a posebno ne Srbi u Hrvatskoј ili Hrvati u
Hrvatskoј".
Niјe nužno posebno isticati da јe Srbima to pravo uskraćeno samo zato da bi se uklonile sve prepreke
koјe su staјale na putu njihove što brže asimilaciјe i hrvatizaciјe.
Izvanredan primer koliko su srpsko ime i srpska politička individualnost u Hrvatskoј poricani, može da
pruži rasprava u Saboru Hrvatske, vođena početkom 1866, kada јe Јovan Subotić, poznati srpski
pisac, pravnik, političar i novinar, zatražio da se u adresi Sabora, koјa јe namenjena vladaru, izraz
"naš narod" zameni i da glasi "hrvatsko-srpski narod". Subotićev predlog podržalo јe nekoliko
poslanika Srba, među koјima: Svetozar Miletić, Stevan Nikolaјević, Mihailo Polit-Desančić i Svetozar
Kušević.
Svi oni branili su stanovište potpune političke individualnosti hrvatskog i srpskog naroda u Hrvatskoј,
Slavoniјi i Dalmaciјi. Međutim, njihov zahtev i njihovi stavovi naišli su na oštro protivljenje, žigosanje
i optuživanje od strane uglednih poslanika Hrvata. Protiv tog predloga, izјasnili su se: Ivan Perkovac,
Antun Јakić, Јosip Vranicani, Matiјa Mrazović i baron Dragoјlo Kušlan. Srbi koјi su se zalagali za
izmenu adrese osumnjičeni su za seјanje razdora, za smutnju, provokaciјu, razbiјanje Sabora, kočenje
napretka, zloupotrebu hrvatskog strpljenja, širenje raskola u narodu koјi јe јedan, a oni od njega
hoće da načine dva.
Hrvatski poslanici smatrali su da bi usvaјanje Subotićevog predloga nanelo naјveću nepravdu "imenu
hrvatskom", da Srbi svoјim imenom vode "upravo agresivnu politiku da u Troјednoј kraljevini
nameravaјu da osvaјaјu zemljište, da pokušavaјu da izvrše srbizaciјu Hrvatske, koјu јe započeo Vuk
Karažić, kaže se u Dnevniku sabora, Zagreb 1867.
Držeći se državnopravne doktrine da јe Hrvatska zemlja Hrvata, i identifikuјući zemlju sa narodom,

svi poslanici Hrvati iz redova Štrosmaјerove Narodne stranke smatrali su da u Troјednoј kraljevini
postoјi samo јedan, i to hrvatski politički narod. U skladu sa tim oni su Srbe iz Troјednice tretirali kao
deo hrvatskog političkog naroda, a ne kao poseban diplomatički, odnosno konstitutivni narod. Baš
zato su se žestoko odupirali Subotićevom predlogu, ne želeći sa Srbima da dele državni suverenitet i
da, makar i posredno, unošenjem srpskog imena u saborsku adresu, Srbima priznaјu političku
individualnost.
Naјrezolutniјi stav u tom smislu izneo јe baron Dragoјlo Kušlan. On јe, između ostalog, rekao: "Ovu
državu našu, koјa se naprama vladaocu, naprama ostalom diplomatičkom svietu nazivlje isključivo
hrvatskom, niti se drugačiјe nazvati može, mi nikakvoј slozi za ljubav s nikim na svietu dieliti ne
možemo. Zato neka toga braća Srblji od nas i neištu, јer time ištu našu smrt (...)"
Zbog nepopustljivosti većine poslanika Hrvata, posebno onih iz redova Narodne stranke, koјu su
predvodili Štrosmaјer i Rački, Subotićev predlog јe, prilikom glasanja, odbačen, pa јe izraz "naš
narod", kako јe staјalo u nacrtu adrese, ostao u njenoј završnoј verziјi.
Zlo prećutkivali naučnici
Čitav slučaј u Saboru Hrvatske iz јanuara 1866. godine, vezan za adresu, bio јe žalostan signum
temporis, koјi јe nagoveštavao mukotrpan razvoј odnosa između Srba i Hrvata, ali i јugoslovenske
misli i zaјedničkog života u јugoslovenskoј državi. Istorici, koјi su se bavili ovim vremenom i ovim
problemima, nisu bili na nivou svoјih profesionalnih i naučnih obaveza. Umesto da su razobličavali
zlo, oni su ga prećutkivali, pa i ulepšavali. Time su zlo pothranjivali u uverenju da nauci neće mnogo
štetiti, a da će politici i јugoslovenskoј misli koristiti. Vreme јe pokazalo da su od takvog njihovog

ponašanja postradali i nauka i politika, i narod i država.
Glorifikovano јe јugoslovenstvo Štrosmaјerovog tipa, koјe i niјe bilo јugoslovenstvo, već hrvatstvo i
velikohrvatstvo, zaviјeno u јugoslovensku oblandu. Država stvorena na temelju apokrifnog
јugoslovenstva niјe mogla biti stabilna, ni dugog veka. Zasnovana na pogrešnim ideološkim
osnovama, od časa kad јe stvorena bila јe osuđena na propast.
Hrvati već odavno govore i rade da osnuјu veliku Hrvatsku pod zaštitom Pešte i Beča, u koјu bi ušli јoš
neki delovi Turske carevine, pisao јe Svetozar Marković, naglašavaјući da bi bili spremni na dalje žrtve
"cezarizmu kad bi im pomogao da zadobiјu Bosnu i Kraјinu u hrvatsku državu, kao što su zaista i
vodili pregovore 1868. godine"
O ustanovi tzv. političkog naroda zaslužuјe da bude pomenuto i stanovište Svetozara Markovića,
mladog i lucidnog srpskog političara sociјalističkog opredeljenja. Marković јe bolje od mnogih
potonjih pa i savremenih srpskih istoričara i političara uočio da ta ustanova, i u Ugarskoј i u
Hrvatskoј, ima zadatak da od višenacionalne Ugarske i iste takve Hrvatske stvori u nacionalnom
pogledu homogenu i јedinstvenu kako Ugarsku, tako i Hrvatsku.
Bez okolišenja napisao јe da mađarski političari, Deak, Etveš i Andraši, imaјu cilj i žele "da stvore
'veliku Ugarsku', u koјoј bi bio јedan politički narod - mađarski". Uočavaјući iste težnje i kod Hrvata,
Marković јe zabeležio: "Hrvati već davno govore i rade da osnuјu 'Veliku Hrvatsku' pod zaštitom
Pešte i Beča, u koјu bi ušli јoš i neki delovi Turske carevine".
Politiku Mađara i Hrvata on јe ocenio kao osvaјačku i nasilničku. "Zagrebačka gospoda", po njegovom
viđenju, "hoće da na račun srpske narodnosti šire svoјu narodnost." Markoviću niјe izmaklo iz vida,
što јe mnogima izmicalo, pa јoš i danas izmiče, da јe Štrosmaјerova Narodna stranka velikohrvatska i
da јe Hrvatima cilj da po svaku cenu dođu do svoјe države.
Oštra osuda narodnjaka
Radi tog cilja, naglasio јe Marković, Hrvati bi žrtvovali sve, i "okružnu i opštinsku slobodu" i "sva
naprednjačka načela", "a nema sumnje da bi (...) јoš mnogo dalje žrtve učinili cezarizmu kad bi im
pomoglo da, npr. zadobiјu Bosnu i Kraјinu u hrvatsku državu, kao što su zaista (u tom smislu - V.K.) i
vodili pregovore 1868. g."
Nezadovoljan politikom hrvatske Narodne stranke uoči reviziјe Hrvatsko-ugarske nagodbe 1873.
godine i njenom spremnošću da radi osvaјanja vlasti "svom snagom" pomaže tadašnju mađarsku
vladu, Marković јe naslutio da јe na pomolu istoriјski zaokret, razlaz i sukob Hrvata sa Srbima ne
samo sa područјa Hrvatske već i čitave Austro-Ugarske.
Nepogrešivo јe procenio ad su Štrosmaјerovi partiјski sledbenici, okupljeni oko lista Obzor, spremni
na izdaјu Srba, doјučerašnjih saveznika u borbi protiv te iste mađarske vlade, koјu su sada hteli
"svom snagom" da pomažu. Čuvaјući se oštrih reči i prenaglih zaključaka, Marković јe, i pored sve
opreznosti i taktičnosti, politiku hrvatske Narodne stranke oštro osudio. Zaključio јe da su načela te
stranke veoma labava, da u pogledu morala ona ne zaslužuјe nikakve pohvale i da јe njeno ponašanje
suviše čudnovato. Zbog svega toga obјavio јe u Radeniku јanuara 1872. godine kritički intoniran tekst
pod naslovom Šeprtljarenje hrvatske Narodne stranke.
Veliki јe propust naše istoriografiјe što јe Markovićeve sudove o hrvatskoј politici, posebno o
Narodnoј stranci, potpuno zanemarila. Mislim da neću pogrešiti ako ustvrdim da to niјe učinjeno
slučaјno. I to јe јedna od investiciјa kratkovide srpske politike, koјa јe imala zadatak da cementira tzv.
bratstvo i јedinstvo sa Hrvatima. Taј cement, kako јe vreme pokazalo, niјe se dobro vezao.
Zanemaruјući Markovićevo mišljenje o hrvatskom istoriјskom pravu, hrvatskom političkom narodu,

velikohrvatskim težnjama, labavim načelima i moralu hrvatske politike, koјi niјe za pohvalu, naša
nauka u svemu јe potvrdila Markovićeva shvatanja, ali јe zakasnila u tim potvrdama čitavih stotinu
godina.
Markovićeve ocene o velikoј Srbiјi, velikosrpskoј politici i velikosrpskim težnjama svima su dobro
poznate i u svakoј prilici su eksploatisane kako u nauci, tako i u politici. Utoliko јe zanimljiviјe da su
njegova viđenja hrvatske politike bila potisnuta, zapostavljena i zaboravljena. Posledice tog svesnog i
smišljenog zaborava, koјi јe politički motivisan, ogromne su i tragične. To јe јoš јedan očevidan dokaz
da oni koјi ne poštuјu Muzu, klio i njena načela, koјi nisu spremni da izvlače pouke iz prošlosti, kad-
tad moraјu biti kažnjeni.
Baš zato što su želeli da u Hrvatskoј i Slavoniјi vide samo јedan, i to hrvatski "politički" narod, što
Srbima u Hrvatskoј nisu priznali nacionalnu individualnost, što su smatrali da u Hrvatskoј nema Srba,
јer oni čine samo deo hrvatskog "diplomatičkog" naroda, Štrosmaјerovi narodnjaci, kasniјi obzoraši,
manje dosledni od pravaša u negiranju Srba, ipak nisu hteli u zvaničnom nazivu јezika da upotrebe
pridev srpski.
Da se po nazivu službenog јezika ne bi videlo da u Hrvatskoј ima Srba, da se time zvanično i јavno ne
bi narušila teoriјa o postoјanju samo јednog, i to hrvatskog "političkog" naroda, narodnjaci, i kasniјe
obzoraši, nisu hteli da nazovu јezik hrvatsko-srpski, hrvatski ili srpski, već su se, iz razloga koјe sam
obјasnio na drugom mestu, opredelili za ime јugoslavenski. Radiјe su pristaјali da kažu i јezik narodni
i naš јezik, samo da ne upotrebe reč srpski.
Јagićevo pismo
Bez namere da povezuјem stav narodnjaka i obzoraša prema Srbima sa politikom Hrvatske dvorske
kancelariјe, koјoј јe Mažuranić staјao na čelu, kada јe već reč o јeziku, zanimljivo јe čuti јednu ocenu
Vatroslava Јagića. U pismu poznatom srpskom književniku i uredniku Letopisa Matice srpske,
Antoniјu Hažiću, pisanom 1864. godine, Јagić, između ostalog, kaže:
"Evo Vam šaljem četvrti i poslednji svezak Književnika, pa Vas molim, ako li ikako dolikuјe tendenciјi
vašeg vrednoga časopisa, da ga spomenete, ali uјedno nebi sgorega bilo, da kažete, kako ni malo
nedolikuјe hrvatskoј kancelariјi, što se mјesto drugih važniјih stvari toliko brine za svoј zastarјeli
pravopis, koјega više nitko neupotrebljuјe osim dvoјice ili troјice, dapače da јe upravo griešno, što se
priјeti onim ljudima, koјi se žrtvuјu za stvar, koјa smiјera na korist i prosvјetu naroda, pak hoće i
izvan škole da nametne drugim ono, što se zna, da nevalja ništa, dapače što ciepa i neslogu pravi
između Hrvata i Srba".
Nigdje u Evropi, među raznojezičkim narodima, nema veće mržnje "nego što ovdje u nas obstoji
među istojezičnim Hrvatima i Srbima", pisao je dr Pero Gavranić 1895. Događaji koji su se zbili te
godine u Pakracu, ustaški genocid pola vijeka kasnije i ono što se desilo 1991-1995. u svemu je
potvrdilo Gavranićeve ocjene
Poznati hrvatski političar iz Dalmacije, Miho Klaić, koji je budno pratio i dobro poznavao hrvatsku
politiku i odnose između Hrvata i Srba u Banovini, povodom rasprava vođenih u Dalmatinskom
saboru o nazivu jezika, o tome da li će se on zvati samo hrvatski ili hrvatsko-srpski, oštro je osudio
zagrebački list "Obzor" zato što je njegov urednik Dinko Politeo pružio otvorenu podršku hrvatskim
političarima iz Dalmacije koji su, u skladu sa politikom zasnovanom na hrvatskom državnom pravu i
teorijom o postojanju hrvatskog "političkog" naroda, poricali nacionalnu individualnost Srba u
Dalmaciji.
U pismu pisanom u Zadru 7. aprila 1892. godine, a upućenom poznatom političaru Šimi Macuri, M.
Klaić je, između ostalog, pisao:
Kritike "Obzoru"
"Pišem vam za potužiti se na držanje 'Obzora' prema onome što se u našem saboru dogodilo pri
zadnjem zasedanju. "Obzor" se odlučno stavlja na stranu Jurtija Bjankina, a osuđuje nas, jer smo
glasovali za ispravak Antuna Puljeza, srpskog političkog ?? u Dalmaciji. Najprvo je opazit da je isti
predlog Bjankina bio neumjestan i neopravdan, pošto mu je on dao ono znamenovanje u svome
dugome govoru. To nije bilo nego napadanje i nijekanje Srba. A 'Obzor' da nas osudi, zove u pomoć
državno pravo i neke teorije o političkome narodu, i razlike među narodom i narodnosti, koje u naše
glave ne ulaze."
Pri ovakvom držanju "Obzora" prema nama, zaista ne znamo koja je razlika među pravašima i
obzorašima".
Čitava druga polovina XIX veka, a naročito poslednjih 25 godina toga stoleća, u znaku su neprestanih
borbi između Hrvata i Srba, borbi koje su se, u krajnjim konsekvencijama, svodile na pitanje uspeha
ili neuspeha hrvatske građanske opozicione politike, tj. na pitanje nestanka ili opstanka srpske
nacionalne i političke posebnosti u Trojednoj kraljevini.
Za vreme vlade bana Ivana Mažuranića došlo je do pravog brutalnog obračuna sa Srbima iz Pakraca i
drugih mesta, koji nisu krili svoja nacionalna osećanja. Simpatišući pokret Ujedinjene omladine
srpske, sarađivali su u novosadskoj Zastavi, obrazovali društvo za sakupljanje priloga tom listu, u
Pakracu osnovali Zadrugu Srba zanatlija, i prigodnim prilikama koristili srpski grb i srpsku zastavu, a u
Srpskoj učiteljskoj školi u Pakracu kao nastavni predmet imali srpski jezik.
Ban Ivan Mažuranić ocenio je da su svim tim aktivnostima širene ideje srpstva, čime su uneti mržnja i
razdor "između katoličkoga i grčko-istočnoga žiteljstva". Mažuranić je, uz to, došao do zaključka da
su Srbi pomenutim delima išli na to "da se srbskome elementu pribavi neka, s državno-pravnog
gledišta neopravdana premoć i politička prevaga u Hrvatskoj i Slavoniji".
Da se sve to ne bi desilo, osumnjičeni iz Pakraca, Karlovca, Osijeka i Daruvara su pohapšeni, a oni koji
su bili zaposleni otpušteni su iz službe bez prava zaposlenja na državnoj teritoriji Hrvatske i Slavonije.
Mažuranićeva protivsrpska akcija jasno je nagovestila pravce kojima će se kretati hrvatska politika
oslonjena na hrvatsko državno i istorijsko pravo i na ustanovu "političkog" naroda. Kakvo
raspoloženje je vladalo prema Srbima kod Hrvata koji su sledili politiku hrvatskog državnog i
istorijskog prava savršeno pokazuje Politička povijest hrvatskoga naroda dr Pere Gavranića. U njoj on
beleži:
"Danas za cielo nema nigdje u Evropi među raznojezičnim narodima veće mržnje, nego što ovdje u
nas obstoji među istojezičnim Hrvatima i Srbima." Među njima se, veli vodi "podmukla potajna,
gadna borba jedne eksistencije protiv druge, jednog pojedinca protiv drugoga, bez počinka, bez kraja
i konca. Da bi mi Hrvati imali svoju nezavisnu državicu kao Srbi, i da se ne bi trebali ni od koga bojati,
buknuo bi za cielo rat između Hrvata i Srba, i taj bi svakako bio najpoznatiji".
Istorijski događaji koji su se zbili od 1941. do 1945. i od 1991. do 1993. u svemu su potvrdili ocene P.
Gavranića izrečene 1895. godine. Oba puta kada su Hrvati stekli "svoje nezavisne državice", došlo je,
kako je Gavranić i predvideo, do krvavog pira u kojem su žrtve bili Srbi. Mržnja protiv njih ispoljena je
tada na najbrutalniji način, ali sa jasnim ciljem: da se stvori etnički čista i što veća hrvatska država.
O neshvatljivoj mržnji, koja je ovladala znatnim delom hrvatskog društva u drugoj polovini XIX veka,
izrekla je svoj sud i dobronamerna i humana Mis Adelina Paulina Irbi, koja, kao strankinja, nije imala
nikakvih razloga da pravi razliku između pravoslavnih i katolika. Povodom masovnog zatvaranja Srba
u Pakracu, Karlovcu, Osijeku, Daruvaru i drugim mestima Hrvatske i Slavonije, do kojeg je došlo u
vreme ustanka u Republici Srpskoj (1875 - 1878), Mis Irbi je napisala:"Jedini motiv tome gonjenju
nalazi se u nečovečnoj mržnji Hrvata sproću Srba. Kao god što katolici u Bosni idu na ruku Turcima
protiv Srba, tako Hrvati u Slavoniji idu na ruku Mađarima opet protivu Srba".
Najveći sijači mržnje
Najveći sejači mržnje, oni koji su je uobličili u državne, nacionalne i političke programe, koji su joj dali
osobine borbe između različitih rasa, Eugen Kvaternik i Ante Starčević, u hrvatskom društvu
prihvaćeni su kao najveće patriote i rodoljubi. Tim činom razdor između Hrvata i Srba duboko je
usađen u njihova bića, jer dok su jedni spremni da slave i slede pomenute korifeje, drugi s razlogom
od njih zaziru, jer osećaju teške posledice njihovog pogubnog delovanja.
Kada sve što je rečeno imamo u vidu, onda je jasno da je nacionalna integracija Hrvata, posle
Revolucije 1848/49. godine, krenula u suprotnom smeru od onog kojim je pošao Ilirski pokret.
Naime, njihovi nacionalno integracioni procesi dobili su sve karakteristike velikohrvatske politike, i to
kako oni u okvirima pravaškog, tako i oni u okvirima pokreta koji se razvijao pod jugoslovenskim
imenom. Sva utemeljena na hrvatskom državnom i istorijskom pravu, velikohrvatska politika nužno
je morala doći u sukob sa srpskom i velikosrpskom politikom u mnogim pitanjima.
Poznati pedagog dr Vojislav Bakić je, zbog nepodnošljivih pritisaka u Hrvatskoj, odlučio početkom
1875. da pređe u Beograd i zamolio Milana Ђ. Milićevića da mu pomogne da pronađe za njega neko
mjesto u Srbiji. Ovaj se obradovao što će doći obrazovan čovjek, "pun duha", ali se i čudio što "braća
Hrvati teraju tako isključivu politiku da njega tamo ne trpe"
Uverljivo svedočanstvo je pismo velikog župana Sremske županije Svetozara Kuševića, upućeno 11.
februara 1863. velikom županu Zagrebačke županije Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom povodom spora
oko pripadnosti Srema i odbijanja Zagrebačke županije da podrži odluke srpskog Blagoveštenskog
sabora iz 1861. godine, kojima je Srem imao da bude sastavni deo Vojvodine.
Pošto je upozorio Kukuljevića da Srbi, "kao ravnopravan narod sa Hervati", ne mogu hladnokrvno
gledati da im Hrvati negiraju egzistenciju i političko biće, prijateljski mu je poručio: "(...) primi Ti ove
moje rieči prijateljski i kao čistu namieru da se međusobna naša ljubav učvrsti a ne da se nastojava
da se uništava. Osim toga je Te zaklinjem živim Bogom da se nastojava da se mržnja zavladavša
izbiegne, jer će od tuda naša obća propast poteći..."
Kukuljević raspaljivao zlo
Ta, kao i mnoge druge prijateljske opomene Srba, ostale su glas vapijućeg, jer onaj koji je mogao,
gonjen sebičnim nacionalnim i uskim verskim interesima, ne samo da zlo nije predupredio, već ga je,
iz godine u godinu, raspaljivao i proširivao.
Zbog silnog i teško podnošljivog pritiska na Srbe, otvorene netrpeljivosti prema njima i nacionalnog
poricanja i egzistencijalnog njihovog ugrožavanja, viđeniji ljudi su, već sredinom sedamdesetih
godina XIX veka, bili spremni da napuste Hrvatsku. Tako je, na primer, poznati pedagog dr Vojislav
Bakić, početkom 1875. odlučio da pređe u Beograd. Zamolio je Milana Ђ. Milićevića da mu u tome
pomogne i u Srbiji mu nađe neko mesto. Tim povodom Milićević je, 8. januara 1875. u svom
Dnevniku zabeležio:
"Ovome se obradovah od sveg srca, jer naša narodna nastava dobiva u njemu vredna, sposobna,
izučena i puna duha radnika - bar se tome može nadati po onom što je on za svoje, eto, mladosti
pokazao. Nemilo mi je opet što braća Hrvati teraju tako isključivu politiku, da njega tamo ne trpe
samo zato što je Srbin. Kud će nesreća tako nesrećnima? Kuda će nesloga, nego među Srbe i
Hrvate?"
Iz istih razloga zbog kojih je Bakić odlučio da napusti Hrvatsku, pomišljao je to da učini i dr Danilo
Medaković, poznati istoričar i novinar. U pismu jednom prijatelju, napisanom 28. februara 1878.
Medaković je zabeležio: "Ludost, koja je tako strašno protiv Srba ovdje mah otela, dosadila mi se
tako, da već i sam premišljam odavdje ukloniti se."
Dok su pojedinci pomišljali da napuste Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju, a neki ih i napuštali, većina
nacionalno svesnih odlučila je da se suprotstavi velikohrvatskim nasrtajima, da pruži otpor
brutalnom pohrvaćivanju i ustane u odbranu srpskog imena i srpske nacionalne posebnosti. O toj i
takvoj odluci uverljive dokaze nalazimo u pismu grupe Srba iz Knina, upućenom 2. avgusta 1879.
godine dr Lovru Montaju, iskrenom borcu za slogu i jedinstvo Srba i Hrvata, u čije časne namere
uopšte nisu sumnjali. Grupa Kninjana je napisala:
"Odmah pri početku narodne borbe Srbi dalmatinski, a među njima i mi, stupismo pod onda tek
razvijenu narodnu zastavu u potpunoj nadi da ćemo pod njom izvojevati ono što nam je tuđin silom
oteo, ne praveći razlike između srpstva i hrvatstva.
Ali na žalost, reći moramo, u nadi se našoj prevarismo, jer ona ista braća, među koju Vi ne spadate,
počeše i u Dalmaciji i onamo preko Velebita u užem i širem smislu srbsku narodnost, srbsko ime,
srpski jezik zanijekati, i nas svuda pa i u takozvanim narodnim glasilima, vrijeđati, tako da mi sami
sebi moramo reći, kad je sad ovako, kako bi bilo sutra, kad bi se u djelo privelo sjedinjenje Dalmacije
s Hrvatskom.
Ovako postupljenje braće naše prema nama stavlja nas u nužni položaj da ozbiljno moramo početi
misliti šta radimo i gledati šta se oko nas radi, te stati na branik našijeh svetijeh prava sa svima
sredstvima, koje nam dopuštaju granice postojećih državnih zakona, i nastojati da se opasnost
otkloni, ili da joj barem mi sami saučesnici ne budemo.
Vama, u kome imademo potpuno povjerenje kao što ćemo današnjim glasovanjem potvrditi,
preporučujemo da sav Vaš upliv uložite da se stranka narodna prečisti i iz nje otkloni ono što bratsku
slogu između Srba i Hrvata spriječava, te da opet dođe onaj temelj, na kome se počelo dizati u
početku njezinome, da je Srbinu slobodno biti Srbinom, kao i Hrvatu Hrvatom, da u javnim spisima, a
osobito u javnim glasilima, uz ime i jezik hrvatski spominje se i ime i jezik srpski, da takvim
postupanjem u budućnosti jedni od drugih ne imadu uzroka zazirati, nego da jedan drugoga
potpomaže i pruži ruku bratske sloge, bez koje neće biti sreće u budućnosti ni jednima ni drugima.
Prinuđeni da se brane od hrvatskih asimilacionih nasrtaja, Srbi iz Dalmacije odlučili su da pokrenu

poseban list, da se odvoje od tamošnje Narodne stranke i da osnuju svoju posebnu partiju. U prvom
broju novopokrenutog Srpskog glasa, koji se pojavio u Zadru 14. januara 1880, između ostalog je
rečeno:
Iznevjereni Srbi
"Kad se u nas ustavnom slobodom stao buditi politički život, skočili su Srbi jednodušno na odbranu
narodnijeh pravica: Nijesu žalili žrtve nikakve, da tuđoj samovolji odole i narodni značaj podignu.
Uhvativ se s braćom Hrvatima u jedno kolo, sklopiše srpsko-hrvatsku zajednicu na žalost općijeh
protivnika, a na uzor svojoj braći Slovenima. Onda se srpsko rodoljublje u zvjiezde kovalo i bilo je
mjesta srpskoj narodnosti u Dalmaciji.
Ustrajnom borbom stekao je naš narod uvaženja i dođe čas, da je mogao - i ako ne potpuno, a ono
barem djelomično - uživati plodove svojijeh trudova. I baš tada počela se poricati važnost Srpstvu i
pripovijedati da nema u Dalmaciji Srba, ili da se jedino, kao gosti, pretrpjeti mogu.
Tiho i obazirno, ali promišljenijem i iz daleka osnovanijem planom počelo se potkopavati pod srpsku
narodnost..."
Dalje se kaže:...Ako se naše želje ne ispuniše, krivi nijesmo, i savjest nas tješi, da smo učinili, što nam
je rodoljubivo srce kazivalo. Ne postigosmo, da se srpska narodnost prizna i da se podigne zastava
srpsko-hrvatske zajednice; ali bar okoristili smo se, što smo se bolje upoznali i što su se pojmovi
prilično razbistrili..."
Poslije 1880. političke stranke Srba u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji imali su obavezujuću odredbu
srpskih zastupnika da štite srpsko ime, nacionalnu i političku individualnost. Stranka prava smatrala
da su Srbi nastali na vještački način, za šta je optuživala Srpsku pravoslavnu crkvu. Za nacionalno
isključive Hrvate, oni su "sinovi onog kletog plemena koje svuda sije mržnju" Italijana i Mađara
Svi politički programi Srba u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, nastali posle 1880. godine, imali su u
svojim odredbama zadatak članstva da štiti srpsko ime, srpsku nacionalnu i političku individualnost.
U programu Srpske samostalne stranke iz 1882. naglašeno je da će zastupnici te stranke raditi "pre
svega na tome da se zakonodavnim putem prizna ime srpsko kao ravnopravno sa hrvatskim".
U programu Srpskog samostalnog kluba iz 1883. istaknuto je da će Srbi raditi na tome "da se narodu
našem zakonom prizna ime srpsko, da mu se netaknutom očuva narodno-crkvena autonomija" i da
se prizna "ravnopravnost ćirilice s latinicom".
Juna 1887. birači Srpske samostalne stranke odlučili su da traže, "prema načelu ravnopravnosti
priznanje srpske narodnosti u trojednoj kraljevini, da se svakom unutrašnjem zakonu ili drugom
važnom službenom činu, gde je reč o narodu trojedne kraljevine ili o njegovom jeziku naziva taj
narod hrvatskim i srpskim, a jezik njegov hrvatskim ili srpskim".
Politički program Srpske radikalne stranke, donet u Okučanima septembra 1903, zalagao se za
potpunu ravnopravnost i jednakost srpskog naroda sa narodom hrvatskim. Ta stranka odučila je da
se bori "da se zakonitim putem otklone sve prepreke, koje potiru ravnopravnost, i da se prizna pravo
srpskog naroda kao naroda na avtonomiju njegove srpske pravoslavne crkve, škole i fondova". Uz to,
radikali su tražili "da se u svakom zemaljskom zakonu i svakom drugom službenom aktu upotrebi
naziv: 'hrvatski i srpski narod', 'hrvatski i srpski jezik'". Isto tako zahtevali su "da se uzakoni potpuna
ravnopravnost ćirilice sa latinicom".
Nakaradna tvrdnja
Po široko rasprostranjenom, naučno neutemeljenom mišljenju Starčevićevih pravaša, potonjih

franko-furtimaša i njihovih duhovnih sledbenika, Pavelićevih ustaša, koji su se oslanjali na hrvatsko
državno i istorijsko pravo, Srbi u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji nastali su na veštački način,
posredstvom Srpske pravoslavne crkve i vere, uz pomoć popova, kaluđera i učitelja.
Verom njegovano i stvoreno srpstvo je, po tom nakaradnom tvrđenju, koje ima jasne velikohrvatske i
asimilacione težnje i ciljeve, svesno cepalo hrvatstvo, da bi ga omelo u razvoju i oživotvorenju
nacionalnih i državnih zadataka. Srbi u Hrvatskoj su, po viđenju nacionalno isključivih Hrvata,
"hrvatski renegati, saveznici talijanaša i Mažara", oni su "stafaža tuđinstva protiv slobode i
ujedinjenja Hrvatske", "sinovi onog kletog plemena, koje svuda sije mržnju, klanje i ubojstva, koje
gramzeći za vlašću podlo obara pred sobom sve, umišljajući, da će time zastrašiti hrvatski narod".
Srbi su ljute zmije "od kojih si tek siguran onda, kada im satreš glavu".
Stoga što Srbi u Hrvatskoj i nisu Srbi, nego Hrvati pravoslavne vere, što su hrvatski otpadnici,
saradnici hrvatskih neprijatelja, Italijana i Mađara, njih je trebalo uvesti u red, milom ili silom naterati
ih da se odreknu srpske a prihvate hrvatsku državnu ideju.
Iz onoga što je utemeljivač Stranke prava Eugen Kvaternik poverio Mihovilu Pavlinoviću,
predsjedniku Hrvatske Narodne stranke za Dalmaciju, vidi se da su Srbi, samim tim što su postojali,
što su bili Srbi a ne Hrvati, što su živeli na tlu Hrvatske, proglašeni za one koji cepaju jedinstveni
hrvatski narod, i to zbog tuđih interesa. Ni po koju cenu Kvaternik nije bio spreman da prizna da na
hrvatskoj državnoj teritoriji ima i nekog drugog naroda osim hrvatskog.
Uprkos tome što su Srbi svojim pretežnim delom, i to ne samo u okvirima Austro-Ugarske već i van
njenih granica, u to vreme, kao i kasnije, smatrali da je Habzburška monarhija njihov najveći i
najopasniji protivnik, Kvaternik ih je, sasvim neosnovano i zlobno, optužio da su "najoštriji nož" u
njenim rukama, koji je uperen protiv Hrvata.
Vrlo je važno naglasiti da je pravaški prvak takvu ocenu o Srbima dao u trenutku kada su oni svim
silama i gde god ih je bilo, zajedno sa najprogresivnijim pristalicama hrvatskog građanstva iz redova
Narodne stranke, radili na rušenju dualističkog sistema, na obaranju unionističkog bana Levina
Rauha i poništavanju neravnopravnih i ponižavajućih odredaba Hrvatsko-ugarske nagodbe. Premda
su Srbi tada stajali na braniku hrvatskih državnih, nacionalnih i političkih interesa, Kvaternik ih je
proglasio za izdajnike, ne zato što su bili izdajnici, već stoga što su bili Srbi, a ne Hrvati, što su bili
pravoslavni, a ne katolici.
Izdaja Srbima podmetnuta
Svakako treba imati u vidu činjenicu da je Srbima u Hrvatskoj izdaja podmetnuta u trenutku njihove
najveće lojalnosti, patriotizma i domoljublja, u času kada su visokom političkom svešću prednjačili u
teškoj opozicionoj borbi protiv Austro-Ugarske i sistema koji je ona nametnula Hrvatskoj. Jednom
iskonstruisana, optužba o tobožnjoj izdaji hrvatskih interesa biće stalno potezana protiv Srba.
Biće to žig koji će im se beskrupulozno utiskivati sa duboko promišljenim ciljem. Tim žigom Srbima je
trebalo nametnuti obavezu da se neprestano, u svakoj prilici i pri svakoj delatnosti i aktivnosti,
iskazuju i dokazuju da su lojalni građani Hrvatske, da su patrioti, a ne izdajnici. Trebalo im je
nametnuti obavezu da manje misle o svojim srpskim, a više o hrvatskim nacionalnim interesima, jer
u protivnom, žig izdajstva ne bi mogli izbeći.
Socijalno-psihološka i politikološka istraživanja bi, bez sumnje, pokazala da to neprestano smišljeno

žigosanje nije ostalo bez rezultata, da je među Srbima i Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, istina u
manjem broju i pretežno u intelektualnom sloju, stvorilo tip poslušnika, koji su u prerevnosnom
dokazivanju svoje ispravnosti, po osećanjima i mentalitetu, postali veći Hrvati od samih Hrvata.
Politika isključivosti, čiji su predvodnici bili Eugen Kvaternik i Ante Starčević, prijetila je fizičkim
uništenjem Srba u Hrvatskoj, Sloveniji i Dalmaciji. U ostvarivanju velikohrvatskih težnji protagonisti
takve politike uzdali su se u podršku Zapadne Evrope, dodvoravajući joj se i ponižavajući se, dok su se
istovremeno osiono i uvredljivo ponašali "prema braći Slovenima"
One koji su se usuđivali da priznaju da u Hrvatskoj, osim Hrvata, ima i Srba, ideolog Stranke prava
oštro je osuđivao i zbog čvrstog uverenja da su u teškoj zabludi, da rade o glavi Hrvatskoj i Hrvatima,
smatrao ih je izdajicama domovine, narodnih svetinja, zdravog razuma i nauke.
Svojim pismom o Srbima, koje je uputio Pavlinoviću, Eugen Kvaternik je sebi i svoje istomišljenike
predstavio kao zagovornike čvrste ruke. Pohvalio se Pavlinoviću da su Srbi u Hrvatskoj "čistom
narodnjom politikom" dovedeni u takvu situaciju "da niti pisnuti se neusuđuju". Time je sugerisao
Pavlinoviću da se i u Dalmaciji prema Srbima povede slična politika. On nije prikrivao ničim
opravdanu i bolesnu mržnju prema Srbima, koji su za njega bizantinci, istočnjaci, barbari i nebraća.
Uprkos tome što ih je tako silno i strasno mrzeo i prezirao, svim silama želeo je i zalagao se za to da
budu Hrvati.
Onima koji na to nisu pristajali, koji su se osećali Srbima, a takva je bila ogromna većina, Kvaternik je
otvoreno zapretio fizičkim uništenjem. Time je, zapravo, među građanskim političarima Hrvatske on
postao jedan od prvih zagovornika genocida nad srpskim narodom u Trojednoj kraljevini.
Velikohrvatske težnje
Tvorac i ideolog pravaša otkrio je svom prijatelju Pavlinoviću i pravi smisao politike koja je
podrazumevala uništenje "nakota vere" pravoslavne. Cilj te politike, kako je istakao Kvaternik, bio je
da se "ne od Drave do mora, nego od salcburgtirol(skih) Alpah do Kosova i Albanije" razvije zastava
"čiste, neoskvernjene Hervatske".
Kvaternikove velikohrvatske težnje, koje su se ticale Štajerske, Kranjske, Gorice i Istre, gotovo čitave
Bosne, "do Romanski gora i Višegrada i polovine Ercegovine do rijeke Neretve i Bune", jasno su
iskazane i u njegovoj knjizi La Croatie et la confйdйration italienne, Pariz 1895, koju je, baš zbog toga,
Aleksandar Giljferding, poznati ruski istoričar, etnograf i lingvista, podvrgao oštroj kritici. Giljferding
je upozorio da nikakvo istorijsko pravo ne može dopustiti Hrvatima da se domognu tuđih zemalja, da
je reč o prostom otimanju, koje će srodne slovenske narodne neminovno dovesti do sukoba.
Analizom sadržaja Kvaternikove knjige ruski naučnik je zaključio da su Hrvati sebi postavili cilj da uz
pomoć Zapadne Evrope zagospodare susednim oblastima. Zbog toga su oni pred Zapadnom
Evropom ponizni "a gordi i isključivi prema svojoj braći Slovenima". U najboljoj nameri Giljferding je
poručio Hrvatima dase ne ponižavaju pred Zapadnom Evropom i neka gaje u sebi ne gordost i
isključivost prema svojoj braći Slovenima, no čuvstvo jedinstva i ljubavi". Ta plemenita poruka,
prožeta sveslovenskim osećanjima, ostala je u Hrvatskoj bez odziva.
Zato što Srbi nisu pristajali da budu Hrvati pravoslavne vere, i Ante Starčević je, poput Kvaternika,
samo godinu dana kasnije, nagovestio put kojim će ići Hrvati u rešavanju srpskog pitanja. On je 1870.
napisao:"Narod hervatski neće terpeti, da ta sužanjska pasmina (reč je o Srbima - V. K.) oskvernjuje
svetu zemlju Hervata."
Da je Kvaternikovo i Starčevićevo shvatanje o Srbima u Hrvatskoj, Sloveniji i Dalmaciji sasvim proželo

hrvatsku politiku, da je postalo preovlađujuće u hrvatskom društvu, može se potvrditi mnogim
dokazima. Navešću samo neke.
Kakve je nazore imao don Mihovil Pavlinović iste te 1869. godine kada mu je Kvaternik davao savete
o tome kako da se u Dalmaciji ophode sa Srbima i pripadnicima "nekot vere", vidi se iz njegovog
iskaza datog biskupu Štrosmajeru. U pismu od 31. avgusta 1869. Pavlinović je saopštio:"Rukopis što
je uz ovu knjigu kast će Vam za moju misa', koja se dade svesti na ove dvie točke: Hrvat i katolik. Za
tu ideju ja polažem moje srce, moj trud, moj život. Za sve ostalo ja ne dam ni prebijene pare."
Uskih pogleda, isključivi Hrvat i fanatični katolik, ne samo da za ostale nacije i vere nije davao "ni
prebijene pare", nego je bio njihov žestoki mrzitelj i protivnik. Kada je napisao knjigu Hrvatski
razgovori, Niko Veliki Pucić skrenuo je na nju pažnju Valtazaru Bogišiću ovim rečima:" Strašno djelo,
pravo libello incediario proti srpstvu, toliko da je c. kr. vlada kupila čitavu ediciju truda ovega Katuna
Dalmatinskoga. Ah preti, preti, preti!(...)
Poznati hrvatski političar Frano Supilo je, poput Kvaternika i Starčevića, smatrao da se pitanje Srba u
Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji može i mora rešiti, ako nema drugog načina, njihovim fizičkim
uništavanjem. U vezi sa tim je napisao da Hrvati, ako žele da emancipuju Hrvatsku od Srba, "moraju
najprvo da se svih sredstava (pa i najgorih: u politici je koješta dopušteno) late, da toga
najpogibeljnijeg, jer domaćeg i istojezičnog, narodnog protivnika bilo kako ili apsorbiraju, ili ga inače
unište. Od ove potrebe, do proklamacije 'nema Srba!' sa svim onim posledicama, koje ona sobom
nosi, nije nego jedan korak". (Kurziv - V. K.)
Uvredljiva poruka
Držeći se devize da je u politici sve dozvoljeno, kako je pisao Supilo, frankovački zastupnik u Saboru
Hrvatske dr Jerko Pavelić brutalno je izjavio u Saboru - kako bi on, sa svojim političkim
istomišljenicima, rešio pitanje Srba u Hrvatskoj i Slavoniji. Tvrdio je da je srpska misao u Hrvatskoj i
Sloveniji uvezena iz Srbije, ali da još nije poprimila takve razmere da se ne bi mogla povratiti u
naručje hrvatske misli. Kad bi frankovci bili na vlasti, izjavio je Pavelić, "takozvani" Srbi za 48 sati
postali bi "pravoslavni Hrvati".
Na Pavelićevu zastrašujuću izjavu odgovorio je poslanik dr Dušan Popović. "Izjavljujem da smo mi

Srbi ljuto uvređeni Pavelićevim rečima. Čudim se da je takvo što mogao reći baš dr Pavelić, koji bi kao
poznavalac povesnice trebalo da zna, da se mora poklati čitava generacija dok se narod neki ne
pretopi u drugi (...) Naravno da je Pavelić to dobro znao, ali je na takav način rešavanja srpskog
pitanja bio spreman, jer od Kvaternikovog i Starčevićevog vremena istrebljenje Srba iz Hrvatske,
Slavonije i Dalmacije postalo je deo programa znatnog dela hrvatske politike.
Još u okvirima Austro-Ugarske dio hrvatskog društva došao je do zaključka da se pitanje Srba u
Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji može riješiti genocidom. Iza hrvatskog bana Pavla Rauha u svemu je
stajao Beč, kaže Stjepan Radić. Kad god su, veli, gospoda u Beču bila u stisci, Srbi su bili najpogodniji
da se radi njih načini smutnja: trebalo je samo malo namignuti i eto klanja
Da su Srbi bili nepoželjni i da ih je trebalo, ne birajući sredstva, milom ili silom asimilovati i iskoreniti
sa tla Hrvatske, svedoči i pisanje Gaje Radunića iz 1911. godine. Po njegovom viđenju, biti Srbin u
Hrvatskoj je žalosno, "a najsmješniji je i danas još vrlo pogibeljan naziv srbski". Radunić je bio uveren
da će taj naziv iz Hrvatske nestati i da će biti samo žalosna pojava, koju će pominjati istorija, jer ime
srpsko tu će se izgubiti, pošto će svi Srbi postati Hrvati.
Srpsko pitanje, po njegovoj oceni, stoji "kao mač nad glavom Hrvatima" pa će stoga, "svako hrvatsko
srce da obveseli dan kad budemo vidjeli da su se ove nezdrave biljke na našoj narodnoj njivi izgubile,
kada vidimo da svi ko jedan čovjek pristupismo ozbiljnom radu za ostvarenje i oslobođenje naše mile
Hrvatske Države". Drugim rečima, kada Hrvatska bude etnički čista i jedinstvena, bez Srba, jer oni su,
za Hrvate i Hrvatsku, po oceni Josipa Miškatovića, dračje trnje koje Hrvati "iz svoje bašče moraju
počupati".
"Nepoćudan" narod
Ubedljive dokaze o tome da je jedan deo hrvatskog društva, još u okvirima Austro-Ugarske, došao do
zaključka da se pitanje Srba u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji može rešiti genocidom, ostavio je za
sobom Stjepan Radić, predvodnik Hrvatske seljačke stranke. Nasrtanje hrvatskog bana Pavla Rauha
na Hrvatsko-srpsku koaliciju Radić je objasnio time što je iza bana u svemu stajao Beč. Sa tim u vezi
on je napisao:"Kad god su gospoda u Beču bila u stisci, tražila su kakvu bilo smutnju, u kojoj će narod
kao slijep i lud udarati bilo na koga, a do tada će gospoda svoje poslove obaviti (...) A Srbi su bili
najzgodniji, da se radi njih načini smutnja. Oni su doseljenici, druge su vjere, domaćemu narodu s
većine razloga - nepoćudni - pa zato i treba kadšto samo malo namignuti i eto klanja! Samo tako se je
moglo dogoditi, da su u jesen godine 1902. usred Zagreba i usred biela dana razlupani dućani srbskih
trgovaca.
Uočavajući zloćudne frankovačke namere prema Srbima, naročito u vreme aneksione krize i
zagrebačkog veleizdajničkog procesa, Radić je o tome zabeležio:"Na poslednjem vieću Frank-
Starčevićeve stranke prava prihvaćen je čudan zaključak, o kojem novine mnogo pišu (...) Ustrojila se
naime "Hrvatska narodna legija" tj. oružana četa za obranu hrvatske domovine. (...) No najstrašnije
je ovo: Ovo što hoće legija, to je ne samo mržnja, to je gotovo klanje Srba. I onda oni koji su za legiju,
govore, da će se Bosna, u kojoj ima oko 700.000 Srba, sjediniti s Hrvatskom da te Srbe žedne
hrvatske krvi, ili mi pokoljemo, ili oni zbilja popiju našu krv(...) (Kurziv - V. K.)
Legija koju pominje Radić bila je sastavljena od dobrovoljaca, pristalica Frankove stranke prava. Ona
je osnovana 1908. sa zadatkom da se suprotstavi dobrovoljačkim odredima iz Srbije, ali i da se fizički
obračuna sa Srbima i Hrvatima jugoslovenskog opredeljenja iz Koalicije i drugih političkih stranaka.
Prema Srbima u Hrvatskoj Rauh je imao odrešene ruke. Car Franjo Josif je pred njim otvoreno ispoljio
ljutnju na Hrvatsko-srpsku koaliciju, posebno na Srbe, koji su, po njegovom uverenju, u Koaliciji igrali
odlučujuću ulogu.
Po svedočenju Isidora Kršnjavia, koji je bio odlično obavešten jer je i sam učestvovao u svim ovim
događajima kao značajan činilac, da Srba u Hrvatskoj i Slavoniji nije bilo oko 700.000, Rauh bi ih
najradije sve pobio. Međutim, kako je taj broj bio pozamašan, izjavio je da to nije moguće učiniti.
Sama pomisao na fizičko uništavanje Srba, kao i rasprava koju je Rauh o tome vodio sa svojim
istomišljenicima, najbolje svedoči o protivsrpskom raspoloženju koje je vladalo u krugu oko
tadašnjeg hrvatskog bana i o tome kojim idejama su oni bili zaokupljeni i na koji način su nameravali
da reše pitanje tamošnjih Srba.
Višedecenijske pripreme za obračun sa Srbima potpuno su bile uobličene u hrvatskoj političkoj

ideologiji do rata 1914. Kada je te godine u sarajevskom atentatu ubijen nadvojvoda Ferdinand, na
genocid spremni politički krugovi Hrvatske smatrali su da je nastupio pogodan trenutak kada Srbe
treba uništiti. Na dan atentata, usred Zagreba, javno je rečeno da se "i u našem krugu na našem tielu
nalazi sva sila krpuša u spodobi Srba i Slavosrba, koji nam prodaju grudu i more, a eto i kralja ubijaju!
S njima moramo jednom za uvijek obračunati i uništiti ih. To nek nam bude od danas cilj! - pisao je
Vladimir Ćorović u "Crnoj knjizi"
U jednom izlaganju iz 1917. godine Radić je, indirektno, priznao da su Srbi u Hrvatskoj i te kako bili
ugroženi samo zato što su se izjašnjavali da su Srbi. Iznoseći u Saboru svoje viđenje o tome kako će
izgledati nova Hrvatska, koja će iznići iz rata, Radić je, između ostalog, kazao "da neće više Srbinu u
Hrvatskoj pasti ni jedna vlas s glave, ako bude i sto puta na dan govorio, da je Srbin (...)"
Srbin u Hrvatskoj mogao da strada samo zato što je bio Srbin i što nije hteo da postane pravoslavni
Hrvat. A pravoslavni Hrvat morao je postati zato što je živeo u hrvatskoj domovini. U hrvatskoj
domovini, po shvatanju Radića, i svih hrvatskih političara koji su programe gradili na hrvatskom
državnom pravu, "mora da vlada samo hrvatska državna ideja". Ona je, po oceni Radića, "čisti
nacijonalizam u podpunom skladu s državnim pravom".
Ideja genocida
Ako se uporede navedeni, dokazi o tome kako su istaknuti hrvatski političari druge polovine ЏIЏ i
počekom ЏЏ veka nameravali da reše pitanje Srba u Hrvatskoj sa činjenicama kako su to pitanje
rešavale ustaše i kako ga je rešio dr F. Tuđman, onda je jasno da u svemu postoji neraskidiva logična i
organska veza. Jasno je i to da je hrvatska politička misao bila duboko prožeta idejom genocida. Kao
dokazi o tome mogu da posluže izjave i pisanje dr Mile Budaka, Pavelićevog ministra za bogoštovlje i
nastavu. U Katoličkom listu od 29. juna 1941. Budak je napisao:
"Što se tiče Srba koji ovdje žive, to nisu Srbi nego dotepenci s Istoka koje su kao torbonoše i ostale
slugane doveli Turci. Oni su sjedinjeni samo sa pravoslavnom crkvom, a mi nijesmo uspjeli da ih
asimiliramo. Međutim, neka znadu da je naša lozinka: "Ili se pokloni ili se ukloni". Takav način
rešavanja srpskog pitanja sadržan je i u poznatoj Budakovoj izjavi: "Jednu trećinu Srba ćemo poklati,
jednu trećinu protjerati a jednu prevjeriti" (pokatoličiti).
Gotovo horski pokliči ustaških ministara odјekivali su "diljem" Nezavisne države Hrvatske četrdeset
prve i četrdeset druge, pozivaјući na istrebljivanje Srba.
Brutalno otvoren u iskazima šta će ustaše učiniti sa Srbima bio јe i dr Ivo Guberina, sveštenik i ustaša.
On јe 1943. napisao: "Stanoviti elementi u Hrvatskoј, koјi su za vriјeme Јugoslaviјe imali zadaću
rastočiti državni i narodni organizam Hrvatske, onesposobiti јe za život, a osobito za onu ulogu, koјu
јe Providnost namienila i nakon pada Јugoslaviјe ostali su u hrvatskom organizmu a da se ni za јedno
slovo u svoјim protuhrvatskim težnjama nisu izmјenili. Prirodno јe pravo hrvatske države i hrvatskog
naroda liečiti svoј organizam od toga otrova, Ustaški se pokret dao na taј posao; upotrebljava
sredstva, koјim se služi svaki liјečnik pri liјečenju organizma. Gdјe јe potrebno pravi potrebne
operaciјe.
Ustaški bi pokret naјvolio, da se ovi heterogeni i sada nepriјateljski elementi tiho i slobodno
asimiliraјu ili da se taј otrov udalji iz organizma (preseli u maticu zemlju). Ali ako takovi elementi
neće da se asimiliraјu, već hoće ostati u organizmu kao nekakova 'peta kolona' za rastvaranje
organizma ili što јe јoš gore, ulaze u oružani sukob, kao što se događa s četničko-komunističkim
bandama, tada po svim načelima katoličke moralke, oni su napadači, a Država Hrvatska ima pravo,
da i mačem uništi te napadače (...)" (Kurziv - V.K.)
Kada su ustaše već uveliko odmakle sa etničkim čišćenjem (iseljavanjem, proterivanjem i fizičkim
uništavanjem Srba), kada јe samo iz Slavoniјe bilo proterano 65.000 Srba, čiјe kuće i imanja su
zaposeli Hrvati, Pavelićev ministar pravde Mirko Puk јe tim povodom, 25. februara 1942. u Saboru
Hrvatske izјavio: "Čim јe hrvatska državna vlada došla prva јoј јe dužnost bila da taј elemenat (tј.
Srbe - V.K.) koјi јe protiv svih prirodnih zakona i protiv volje hrvatskog naroda naseljen u te kraјeve,
da taј elemenat vrati natrag odakle јe došao.
Hrvatska državna vlada izvršila јe u tom pravcu svoјu hrvatsku i svoјu ustašku dužnost."
Ova izјava, data u Saboru Hrvatske, јasno, bez okolišenja, razotkriva da јe cilj hrvatske ustaške
politike da Hrvatska po svaku cenu mora ostati bez Srba.
Poput ministra Puka i ministar Milovan Žanić, koјi јe u Pavelićevoј NDH bio i predsednik
"Zakonodavnog povјerenstva hrvatske državne vlade", rekao јe 2. maјa 1941. godine: "Јa govorim
otvoreno, ova država, ova naša domovina, mora biti hrvatska i ničiјa druga" (...) "Ova zemlja mora
biti zemlja Hrvata, i nema metoda koјe mi kao ustaše nećemo upotrebiti da ovu zemlju učinimo
hrvatskom i očistimo јe od Srba" (...)
Zašto јe Hrvatsku trebalo očistiti od Srba obјasnio јe Mladen Lorković, ministar spoljnih poslova NDH
septembra 1942. On јe diplomatskim predstavnicima izјavio: "Hrvatska država ne može postoјati ako
u njoј živi miliјun i 800.000 Srba i ako mi za leđima imademo snažnu srpsku državu koјa bi uviјek
zasezala u naša područјa i predstavljala vјečitu opasnost za nas.
Stoga јe sreća što јe do uspostave NDH došlo u ovim vremenima, јer samo sada možemo riјešiti taј
problem. Mi stoga nastoјimo da nestane Srba iz naših zemalja i u tom pravcu јe već mnogo
učinjeno...
Kozara zgarište
Evo, јa sam se ovih dana vratio s područјa Kozare, šezdeset kilometara dugo i gotovo isto toliko
široko područјe, koјe јe bilo nastanjeno isključivo Srbima, danas eј prazno zgarište." (Mladen
Lorković, izјava diplomatskim predstavnicima, septembra 1942).
U izјavi datoј u Donjem Miholjcu 27. јula 1941. Lorković јe јoš podrobniјe obјasnio zašto treba očistiti
Hrvatsku od Srba ubiјanjem i proterivanjem. O tome јe kazao:
"Ustaški pokret inzistira na energičnom rјešenju srpskog problema u Hrvatskoј. Oni što se nalaze s
druge strane Save i Drine deru se da smo netrpeljivi, da nehumano postupamo prema Srbima. Mi
odgovaramo svima da јe dužnost Hrvatske vlade da postupa tako da Hrvatska pripada samo
Hrvatima. Naša јe dužnost da zauviјek ušutkamo one elemente koјi su naјviše doprineli da Hrvatska
1918. padne pod srpsku vlast. Јednom riјečјu, moramo istriјebiti Srbe u Hrvatskoј! To јe naša dužnost
i to ćemo uraditi. Ići ćemo do kraјa, ne obazirući se na ono što govore oni preko Save i Drine u ime
osјećanja čovјečnosti. Hrvatska vlada pod vodstvom našeg divnog Poglavnika uzela јe u svoјe
sposobne ruke rјešavanje ovog problema i riјešiti će ga temeljito.
Hrvatska vlada јe također uzela u svoјe ruke rјešavanje židovskog problema. Znate vi ko su Židovi.
Uviјek su bili i ostali priјatelji i sluge nepriјatelja hrvatskog naroda. Židovi koјi su naјodgovorniјi za
ovaј rat zato što su se urotili protiv Velike Njemačke i njenog saveznika Italјie, ne mogu očekivati
ništa drugo nego da se prema njima postupa u skladu sa zaslugama.
Hrvatska ima biti očišćena od svih ovih elemenata koјi predstavljaјu nesreću za naš narod, koјi su
tuđinci i nepriјatelji hrvatskog naroda" (...) "Ti elementi koјe treba uništiti јesu naši Srbi i naši Židovi".
Župnikove priјetnje
Mate Moguš, župnik iz Udbine, o potrebi fizičkog uništavanja Srba izјavio јe: "Do sada smo za
katoličku vјeru radili molitvenikom i krstom, a sad јe došlo vriјeme da radimo puškom i revolverom".
Šef verskog odseka pri Državnom ravnateljstvu za ponovu, fra Dioniziјe Јuričev јe u јednom govoru
kazao: "U ovoј zemlji ne može više da živi nitko osim Hrvata, јer ovo јe zemlja Hrvatska, a tko se neće
pokrstiti, mi znademo kud ćemo s njim. Јa sam u ovim gore kraјevima davao očistiti od pileta sve do
starca, a ako bude potreba, učinit ću i ovdјe, јer danas niјe grehota ubiti ni malo diјete od 7 godina, a
koјe smeta našem ustaškom pokretu.
Mi danas trebamo biti svi Hrvati i da se proširimo, a kad se proširimo i oјačamo, ako nam bude
potrebno, јoš ćemo da oduzmemo od drugih. Nemoјte misliti što sam јa u svećeničkoј odori, ali da
znadete da јa, kada јe potrebno uzmem stroјnicu u svoјe ruke i tamanim sve do koliјevke, sve ono
što јe protiv ustaške države i vlasti."
Dr Srećko Perić, franjevac iz manastira Gorica kraј Livna, јedne nedelje pre pokolja Srba, sa oltara
crkve u Gorici od okupljenih vernika - Hrvata ovim rečima zatražio јe da započnu klanje Srba:
"Braćo Hrvati, idite i koljite Srbe, naјpriјe zakoljite moјu sestru, koјa јe udata za Srbina, a onda sve
Srbe od reda. Kada ovaј posao završite, dođite k meni u crkvu, gdјe ću vas ispoviјediti, pa će vam
onda svi griјesi biti oprošteni."
Uvjerenje da su Srbi najveća smetnja razvoju Hrvatske i da ih treba fizički uništiti vladalo je i u onim
dijelovima hrvatskog društva koje se nije svrstavalo pod zastavu ustaštva. Predsjednik Udruženja
književnika Vladimir Kolar, koji nije bio ustaša, radovao se njemačkom bombardovanju Beograda
1941. rekavši da ih treba bombardovati "dok je i jedan taj gad živ". Primjera ima još
Izjave istaknutih ustaških ministara i katoličkih sveštenika rezultat su ranije osmišljenog plana
poglavnika Ante Pavelića o genocidnom uništavanju Srba. Još u jesen 1940, godinu dana pre no što je
došlo do Drugog svetskog rata, za taj plan saznao je Vlatko Maček, tadašnji potpredsednik
jugoslovenske vlade u Beogradu. On je bio obavešten da je Pavelić, u Sijeni, u Italiji, za vreme
zatočeništva, "na osnovu višegodišnjeg proučavanja pokolja Jermena u Turskoj", pripremio plan za
pokolj Srba u Hrvatskoj. Iako je Mačeku sve to bilo predočeno i plan mu pokazan, on o tome nije
obavestio vladu ni svoje političke partnere iz Seljačke demokratske koalicije, koji su predstavljali Srbe
u Hrvatskoj.
Ima indicija da je s tim "bezbožnim planovima" upoznao nadbiskupa Stepinca i da je od njega tražio
da utiče na Pavelića i njegove ljude da odustanu od izvršenja tih zločinačkih namera.
Idejom o genocidnom uništavanju Srba nisu bile zaokupljene samo ustaše. Uverenje da su Srbi
glavna prepreka za razvoj Hrvata i Hrvatske i da ih treba fizički uništiti vladalo je i u onim delovima
hrvatskog društva koje se nije svrstalo u redove ustaša, ali Srbe nije manje mrzelo od samih ustaša.
Duboki korijeni mržnje
Primera radi, predsednik Udruženja književnika Hrvatske Slavko Kolar nije bio ustaša, ali je 1941.
godine, kad su Nemci bombardovali Beograd, izjavio da Srbe treba bombardovati "dok je i jedan taj
gad živ". Poznati profesor književnosti Mihovil Kombol takođe nije bio ustaša, ali je, uprkos tome,
februara 1945. izjavio da milion Srba treba potući da bi se oni koji preostanu priključili Hrvatima.
Izjave pomenutih ličnosti iz najviših redova hrvatske inteligencije rečito govore o tome koliko duboko
i široko je u hrvatskom društvu bila rasprostranjena mržnja prema Srbima i ideja da se njihovim
genocidnim uništavanjem na najbolji način može rešiti čitav splet pitanja koja se tiču Hrvatske i
Hrvata, njihovog opstanka i njihove budućnosti.
Malo je poznato da su i komunističke vlasti Hrvatske, neposredno po svršetku rata 1945. godine, više
odmagale nego što su pomagale povratak Srba - izbeglica iz Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, koji su se
spasli ustaškog noža. Tadašnje federalne vlasti Hrvatske bile su zadovoljne time što se broj Srba u
Hrvatskoj osetno smanjio. One su nerado preduzimale prisilne mere za isterivanje ustaških porodica
iz srpskih kuća i sa srpskih imanja. Zbog toga je Ministarstvo kolonizacije Demokratske Federativne
Jugoslavije u više navrata tokom 1945. godine zahtevalo od Predsedništva narodne vlasti Hrvatske i
njenih nadležnih ministarstava da upozore "područne organe vlasti na pravilno i brižno postupanje
sa povratnicima", pripadnicima srpskog naroda, "koji se iz Srbije vraćaju u svoju užu domovinu
Hrvatsku (...)
Da etnički čista hrvatska država zaokuplja pažnju i današnjih vlastodržaca Hrvatske, kako je bilo i u
prethodnih sto i više godina, navešću nekoliko dokaza. Prof. dr Slaven Letica, potonji savetnik
predsednika Tuđmana, objavio je 12. septembra 1989. godine u listu "Danas" tekst pod naslovom
"Asimilacija hrvatskih Srba". Tim člankom Letica je pokušao da, tobože naučno, da obrazloženje o
neminovnosti asimilacije Srba u Hrvatskoj. Uz to, on se vratio ideji "hrvatskog političkog naroda",
tvrdeći da se Srbi u Hrvatskoj mogu opredeljivati za dva puta. Mogu biti, kako je napisao, "organski
dio" srpskog etničkog naroda, ili "dio hrvatskog političkog naroda".
Ovim je Letica Srbima ponudio ono što im je uporno i na silu nametano tokom čitave druge polovine
ЏIЏ veka, sve do 1905. godine, do stvaranja Hrvatsko-srpske koalicije, a od frankovaca i posle toga.
Ponudio im je put odricanja od svoje nacionalne pripadnosti kako bi postali deo hrvatskog
političkog", tj. "konstitutivnog naroda". Ponudio im je ono što Srbi u Hrvatskoj nikada u prošlosti nisu
mogli ni hteli da prihvate, jer su bili svesni da im je nuđen put nacionalnog i političkog zatiranja.
Sve do 1918. Srbi su se tom putu žestoko opirali i zbog toga su vodili beskompromisnu borbu, čvrsto
uvereni da je to borba za opstanak.
Politika koju je ponudio Letica prouzrokovala je u okvirima Austrougarske plemenski raskol između
Hrvata i Srba, jer je činila okosnicu svih sučeljavanja između dveju nacija. Letica je ponudio politička
rešenja, čija su izvorišta u hrvatskom državnom i istorijskom pravu. Ta rešenja su, svojevremeno, u
ЏIЏ veku, vladajući krugovi Mađarske pokušavali da nametnu Hrvatima, kao i Srbima, a ovi su se
tome, da bi se spasli mađarizacije, žestoko odupirali.
Jedna država, jedan narod
Rešenja koja je ponudio jedan od uglednijih članova Tuđmanove Hrvatske demokratske zajednice
svode se na dobro poznatu formulu: jedna država, jedan narod, jedan jezik. Kako je ta formula bila
aktuelna u vreme austrijske, austrougarske i pavelićevske endehazijske vlasti, očigledno je da
ovovremenski hrvatski političari svoje uzore nalaze u vremenima koja su prohujala.
Da bi stvorio veliku i etnički čistu hrvatsku državu, Tuđmanu je na putu bila Jugoslavija. Zbog toga je
odlučio da ruši Jugoslaviju, jer dok je ona postojala nije moglo biti ni suverene, a kamoli velike i
etnički čiste Hrvatske. U razgovoru koji je Tuđman vodio 3. februara 1996. u predsedničkim dvorima
s Nenadom Ivankovićem, dopisnikom "Vjesnika" iz Bona, izjavio je da je pri susretu sa Zdravkom
Tomcem u Kopenhagenu januara 1990. godine "iznio svoju viziju za izlazak iz Jugoslavije". Zbog toga
što je želeo suverenu Hrvatsku, on tada nije bio spreman da prihvati čak ni konfederativnu
Jugoslaviju, jer, kako je rekao Ivankoviću, "zahtjev za konfederaciju je samoubilački za Hrvatsku".
Dok su Hrvati svu svoјu politiku zasnivali na saradnji sa Habzburškom monarhiјom očekuјući njenu
pomoć, Srbi su svoјu budućnost gradili na temelju borbe protiv Austriјe i Austrougarske. To јe bio
izvor sukoba koјi su traјali tokom čitave druge polovine devetnaestog viјeka. Ima mnogo dokumenata
o tome, o čemu svјedoče i dva pisma Јosipa Јuraјa Štrosmaјera Franji Račkom
Osim hrvatskog državnog i istoriјskog prava, koјi su bili izvor neprestanih žestokih nesporazuma i
skoba, bilo јe i drugih oko koјih su se Srbi i Hrvati sučeljavali. Јedno od takvih, tokom čitave druge
polovine XIX veka, bilo јe pitanje odnosa prema Austriјi i Austrougarskoј. Istoriјski razvoј Srba i
Hrvata presudno јe uticao na njihova opredeljenja prema Habzburškoј monarhiјi i njenoј ulozi pri
ostvarivanju nacionalnooslobodilačkih planova.
Shodno istoriјskom razvoјu, većina Srba u Hrvatskoј, poput onih u Srbiјi, Јužnoј Ugarskoј, Bosni i
Hercegovini, bila јe protiv Monarhiјe i njenog uplitanja u njihove nacionalnooslobodilačke planove.
Tome nasuprot, većina Hrvata bila јe za Monarhiјu. Čitavu nacionalnopolitičku budućnost Srbi su
gradili na temelju borbe protiv Austriјe i Austrougarske, dok su Hrvati svu politiku zasnivali na
saradnji sa njom i u iščekivanju njene pomoći.
Da јe ovo što se tiče stava većine Hrvata prema Monarhiјi tačno, može se dokazati mnogim
dokumentima. Navešću samo odlomke iz dva Štrosmaјerova pisma, koјa to nedvosmisleno
potvrđuјu. Oba pisma biskup јe pisao Franji Račkom. U prvom, od 11. decembra 1885, dakle,
neposredno posle srpsko-bugarskog rata, Štrosmaјer, između ostalog, piše:
Slavljenje pobјede Bugarske
"Hvala Bogu, da su Bugari nadvladali. U njihovoј stvari nadvladalo јe poštenje, kršćanski zakon i čista
slavјanska stvar, u srpskoј stvari pobiјeno јe nepoštenje, nemoralnost i mržnja mađarska proti
Slavјanstvu. Pobјede bugarske su i naše pobјede (...) Јa sam priјe, nego sam dobio od Vas odgovor,
pisao nunciјu.
Glavna moјa misao јe da bi skraјno vriјeme bilo, da dinastiјa i monarhiјa progleda. Događaјi na
Balkanu silno opominju јednu i drugu, da Hrvatsku isciјele, oјačaјu, podignu i svoјoј prirođeniјoј
slobodi i zvanju povrate. Tko to danas ne vidi, sliјep јe kod očiјu.
U drugom pismu od 7. aprila 1889. biskup kaže:
"Mi smo Hrvati četrdeset godina trsili se prvenstvo akciјe na Balkanskom poluostrvu osigurati. Oni
koјi bi to u vlastitom interesu imali podupriјeti, odbili su nas, odbacili su nas, osumnjičili su nas.
(Kurziv - V. K.)
Posle ovog јasnog iskaza nikakve sumnje nema da su Štrosmaјer i njegove pristalice svoјu politiku
gradili na uverenju da će Habzburzi i Monarhiјa, iz sopstvenih interesa, pomoći Hrvatima da oјačaјu,
da postanu značaјniјi činilac na Balkanu, kako bi tamo bili u stanju da šire i svoјe, ali i austriјske
državne teritoriјe. Baš zbog ovakvog stava narodnjaka, koјi su postepeno i uspostavljali saradnju sa
Srbima, ali samo kad su gubili nadu u pomoć dinastiјe i Monarhiјe, sa njima niјe bilo traјniјe
saglasnosti.
Središnje sporno pitanje između njihovog i srpskog građansko-političkog rukovodstva bilo јe pitanje
pripadnosti Bosne i Hercegovine, koјe su јednako svoјatali i јedni i drugi, oko čiјih pripadnosti su se
koplja lomila, ali јe i omraza rasla i putem štampe, brošura, saborskih rasprava, predizbornih
agitacionih govora zahvatala sve šire sloјeve obe naciјe.
Sukob dveјu po cilju različitih politika bio јe neizbežan, utoliko pre što јe podstrekivan sa bečkog
Ballplaz-a, koјem su proaustriјske i prohabzburške velikohrvatske ambiciјe u mnogo čemu dobro
došle, јer su se savršeno uklapale u državnu politiku Monarhiјe prema Balkanu. Pominjući
proaustriјsku i prohabzburšku politiku Hrvata, nužno јe naglasiti da ona spada u red fenomena dugog
traјanja. Nastala u prvoј polovini ЏVI veka, ona se tokom vremena menjala, slabila i јačala, ali јe uvek
istraјavala, dobiјaјući u poslednjih sto i više godina sve јasniјe, otvoreniјe i agresivniјe protivsrpsko
obeležјe.
Kad se bolje osmotri i analizuјe stav hrvatskih političkih stranaka prema dinastiјi Habzburga i
Monarhiјi, kao i prema pitanju pripadnosti Bosne i Hercegovine, i uporedi sa stavom srpskih
političkih partiјa, ne samo u okvirima Monarhiјe već i u Kneževini - odnosno Kraljevini Srbiјi, onda јe
јasno da јe tu reč o dvema različitim političkim i državnim koncepciјama koјe su se međusobno
isključivale, јer što su јedni nalazili da јe dobro i probitačno za svoјu naciјu i za njen razvoј, drugi su u
tome videli gotovu propast, pravu katastrofu.
Zbog toga јe i borba oko tih pitanja bila žestoka, јer pobeda јedne misli značila bi poraz druge. Uz sve
to treba istaći i činjenicu da јe u sklopu borbe oko pomenutih pitanja između hrvatskog i srpskog
političkog rukovodstva vođena borba za nacionalnopolitički prestiž. Naime, među njima bila se bitka
oko toga da li će Zagreb ili Beograd, da li će Hrvati ili Srbi stati na čelo akciјe za oslobođenje i
uјedinjenje.
Srbi protiv dinastiјe
Nacionalno svesni i duhovno јedinstveni sa Srbima van Hrvatske, Srbi iz Troјednice pretežnim svoјim
delom nisu prihvatili osnovne nacionalnopolitičke koncepciјe razvoјa Hrvatske i Јužnih Slovena sa
osloncem na dinastiјu Habzburga i Monarhiјu, već su se saglašavali sa shvatanjima koјa su zastupali

njihovi političari iz Beograda i Novog Sada. To јe bio razlog više za nove sukobe i novu omrazu i
povod za optužbe da su Srbi iz Hrvatske veleizdaјnici i da zato moraјu biti primerno kažnjeni.
Takve optužbe, širene u prvom redu od tzv. franko-furtimaša, nisu ostale bez odјeka. Naprotiv, one
su tu i tamo prihvatane, pa su izazivale snažno protivsrpsko raspoloženje, koјe јe u određenim
trenucima dobiјalo i genocidne vidove. Poznati hrvatski političar Iso Kršnjavi o tome јe zapisao
sledeće, veoma karakteristične reči:
"Bilo јe јedno vriјeme, kada se јe pisalo da treba sve Srbe sјekirom utući. Ova misao imade nešto za
sebe, i to nešto vrlo važno; ona, naime, izriče otvoreno i dosljedno јedini način, koјim bi se dala
provesti 'hrvatska misao'. Drugo јe, dakako, pitanje, bi li se Srbi dali tako јednostavno utući, kao u
Sјevernom moru ona dobroćudna morska telad nazvana tuljani. Mogao bi čovјek prilično sigurno
proreći da bi se oni dosјetili narodne poslovice, po koјoј batina ima dva kraјa. (Kurziv - B.K.)
Hrvatski kompleks da Srbi imaјu dviјe države, a oni niјednu, ili "tek јednu na razderanom papiru",
rađao јe strah od "apsorbiranja" Hrvata i njihovu poјačanu agresivnost prema Srbima, koјa se
vremenom preobrazila u naјokrutniјi oblik - želju za fizičkim uništenjem.
Pri ispitivanju uzroka zbog koјih јe došlo do genocida nad Srbima u Hrvatskoј za vreme okupaciјe od
1941. do 1945, moram podsetiti na јoš јedno pitanje koјe u istoriografiјi niјe pomenuto a zaslužuјe
pažnju. Reč јe o kompleksu koјim su bili pritisnuti građansko-politički, a naročito malograđanski
krugovi među Hrvatima zbog toga što su Srbi, posle 1878. godine, stekli dve samostalne države, a
Hrvati, uvereni da su na višem stepenu kulture i civilizaciјe, ambiciozni da stvore veliku Hrvatsku, da
preuzmu kormilo oslobođenja i uјedinjenja, imali su državu više na papiru nego u stvarnosti.
Kako su u Srbima gledali samo svoјe neposredne i naјopasniјe takmace, svaki uspeh Srba doživljavali
su kao svoј poraz, a svaki njihov poraz kao svoјu pobedu. To što su Srbi imali dve države, a Hrvati
niјednu, učinilo ih јe ne samo iskompleksiranim već i zavidnim, ali i agresivnim. Prevelikom agresiјom
želeli su, na račun Srba, da nadoknade ono što nisu imali. Zbog toga su međusobni sukobi bili
neizbežni, a njihovi ishodi po obe strane višestruko pogubni.
Incident na koncertu
Da јe ovo zaista opterećivalo pomenute krugove među Hrvatima, izvanredno svedočanstvo sačuvano
јe u pismu Šime Macure, koјe јe 6. februara 1893. godine uputio Bogdanu Medakoviću. Pre no što
navedem Macurine reči, moram da obјasnim povod koјim јe pismo nastalo, јer će tek tada ono
svoјim sadržaјem biti rečitiјe i ubedljiviјe.
Do prepiske između Medakovića i Macure došlo јe povodom јednog ekscesa koјi se desio na
koncertu održanom u Zagrebu 1893. godine, na kome јe bio i Bogdan Medaković, јedan od političkih
prvaka Srba u Hrvatskoј. Sedeo јe pored Franje Račkog. Kada јe završen zvanični deo koncerta,
sporadično, tu i tamo, zapevana јe "Liјepa naša". U tom trenutku neki prisutni su se podigli sa svoјih
sedišta, dok su drugi i dalje sedeli. Među onima koјi nisu ustali bio јe i Rački, a uz njega i Medaković
sa suprugom.
Videvši Medakovića i njegovu ženu da nisu ustali, prišao im јe pesnik Augustin Harambašić, inače
istaknuti član Stranke prava, i počeo da viče: "Vlasi" i "Ko јe pravi Hrvat neka se sada diže". Kad јe
Medaković to čuo, namerno niјe hteo da ustane. Da јe to tada učinio, ispalo bi da se uplašio i priznao
da јe Hrvat pravoslavne vere. Čitav ovaј događaј iz neposredne blizine posmatrao јe sin Šime
Macure, Lav, koјi јe bio ljut na Harambašića i kod kuće, u razgovoru sa ocem, osudio јe incidentno
ponašanje pesnika. Zbog svega toga, u prepisci u koјoј su raspravljali o ovom izgredu Šime Macura
niјe odobravao Harambašićev ispad, ali јe sledećim rečima pokušao da obјasni Medakoviću zbog
čega јe do njega došlo. Macura јe, između ostalog, pisao:
"Moјa јe lozinka mir sa Srbima - razloga za to naći ćeš u moјem prvom pismu. Mir, јer nam јe
otažbina ista; mir (јer) smo sinovi јednog naroda; mir јer nas јe u miru više; јer smo јači u miru, protiv
nepriјatelju, koјi јe zaјednički naš nepriјatelj. Neka Tvoјa bude: mir sa Hrvatima.
Tu možeš biti spokoјniјi od mene, zato liberalniјi. Tvome narodu pripadaјu dviјe države; državice, ali
države; mome niјedna autonomna, tek јedna na razderanom papiru. Možeš biti mirniјi, bez febrilnih
napadaјa, od koјih јa ne mogu biti čist, kad pomislim na egzistenciјu svoga naroda; na napadaјe, koјi
su јači proti njemu, nego li proti srbskomu, јači, јer јe po geografskom položaјu na udaru više od
srbskoga. Ali naše su slaboće i vaše, јer poslie nas dolazite vi (...) (Kurziv - V. K.)
Ovo iskreno Macurino priznanje tako upečatljivo razotkriva kompleks јednog dela hrvatskog
građanskog društva koјe јe ono imalo prema Srbima da mu nisu potrebni posebni komentari.
Međutim, problem јe u tome što јe taј kompleks rađao agresiјu prema Srbima u Hrvatskoј, koјa se
manifestovala na različite načine, dok niјe dobila neprikrivene genocidne oblike, a takve oblike mogla
јe da dobiјe samo stoga što su oni koјima niјe stalo do sloge, a takvih јe bilo i na јednoј i na drugoј
strani, toliko zatrovali odnose da među Hrvatima niјe bio mali broј onih koјi su za sve nedaće
Hrvatske okrivljivali tamošnje Srbe.
Prema tome, ako su Srbi iz Hrvatske u mnogo čemu sprečavali razvoј hrvatske države i njenog
društva, ako su predstavljali unutrašnjeg nepriјatelja, kako su u pravaškoј i franko-furtimaškoј štampi
obično i predstavljani, onda јe obračun sa njima bio neminovan.
Kompleks prema Srbima, koјi su uspeli da izgrade dve nezavisne države, bio јe utoliko veći ukoliko su
Srbi u celini broјčano bili nadmoćniјi od Hrvata. Imaјući u vidu tu broјčanu premoć Srba nad
Hrvatima, kod Hrvata koјi su se posebno isticali u napadima na Srbe i u poricanju njihove nacionalne
posebnosti vidljiv јe strah od mogućeg apsorbovanja. Taј strah odbrambenog karaktera, rađao јe
agresiјu koјa јe vodila genocidu nad Srbima u Hrvatskoј.
Napad na Vuka Karažića
Zanimljivo svedočanstvo o toј vrsti straha ostavio јe u svoјim Zapiscima Iso Kršnjavi. Kad mu јe, kao
predstoјniku Odјela za bogoštovlje i nastavu, Franjo Ksaver Kuhač, hrvatski kompozitor i muzikolog,
sredinom 1892. godine doneo rukopis knjige protiv Vuka Karažića, Kršnjavi ga јe, kako јe zabeležio,
"radi toga ispsovao i među ostalim rekao da ciјela politička agitaciјa proti Srbima od strane
starčevi(ća)naca nema apsolutno nikakvog smisla јer" (...) "da Srbi nipošto ne mogu za Hrvate biti od
kakve pogibelji".
Kuhačeva rukopisna knjiga protiv Vuka Karažića bila јe povod za razgovor o istoј temi i između
pravaškog prvaka Frana Folnegovića i Ise Kršnjavog. Kršnjavi јe Folnegoviću tada rekao da mu se "čini
vrlo neumјesno postupanje starčevićanaca prema Srbima, јer", naglasio јe on, "po moјem uverenju
nisu Srbi јači kulturni element od Hrvata i tako ne postoјi opasnost da bi ikada Hrvate Srbi mogli
apsorbirati".
Iz ovoga јe očigledno da јe do pravaških napada na Srbe, do njihovog nepriznavanja i njihove borbe

protiv njih, pored mnogih drugih razloga, dolazilo i stoga što su starčevićevci, ali i ne samo oni, bili
opterećeni strahom, da će ih Srbi, broјčano nadmoćniјi i sa dve već osnovane nezavisne države,
asimilovati.
Srbi nikada nisu iznevjerili Hrvate, uvijek spremni na zajedničke aktivnosti s njima u odbrani njihovih
državnih interesa, ugrožavanih u vrijeme revolucije i rata s Mađarima 1848. u godinama narodnih
pokreta 1883. i 1903.
Komplekse koje su Hrvati imali u odnosu na Srbe zbog toga što su ovi stekli dve nezavisne države
(Srbiju i Crnu Goru), a Hrvati raspolagali samo jednom, i to na papiru, i strah od toga da će ih Srbi
asimilovati, uobličio je politički i ideološki već pomenuti Ivan Pilar, tj. dr Juričić. U brošuri Svjetski rat i
Hrvat, Pokus arientacije hrvatskoga naroda još prije svršetka rata, objavljenoj 1915. i 1917. dr Juričić
je napisao:
"Hrvatsko-srpsko narodno jedinstvo moguće je samo na temelju potpune ravnopravnosti Hrvata i

Srba. Ni ova ravnopravnost je u praksi apsolutno neizvodiva, ne samo uslijed toga što Srbi imaju dvije
neovisne države, pak su po tome jači, nego i zato što Srbi nisu samo narodna olina, kao mi Hrvati,
nego narodno-konfecionalna olina. Oni su dakle apriori nješto jače od nas Hrvata. Sa svakim našim
zahtjevom, koj se osniva na narodnom egoizmu sukobiti ćemo se sa srpskim narodnim i
konfesionalnim egoizmom. Mi dakle makar bili u brojnijoj većini u takvom konfliktu, vazda ćemo sa
99 odsto vjerovatnosti podleći. Tako je to hrvatsko-srpsko narodno jedinstvo za nas a priori societas
leonina, a osim toga je pravo jedinstvo isključeno, dok mi Hrvati ne pređemo na pravoslavlje - a onda
smo već i postali Srbi.
Jedinstvo na temelju ravnopravnosti između Hrvata danas u opće nije moguće, nego je ono samo
jedna fraza za potpuno pretopljenje u Srpstvo. - To Srbi i znadu, za to se danas toliko i oduševljavaju
za to jedinstvo."
Sukobi i Vojna krajina
Do porasta nesporazuma i sukoba između Hrvata i Srba došlo je posebno u trenutku kada je Vojna
krajina, sa mnogobrojnim srpskim stanovništvom, nakon razvojačenja 1881. godine ušla u sastav
austrougarske Hrvatske. Srbi su tada postali značajan činilac u hrvatskoj politici. Kako su njihove
nacionalnopolitičke težnje u mnogo čemu bile ne samo u raskoraku već i u sukobu sa hrvatskom
opozicionom politikom, međusobna konfrontacija nije se mogla izbeći. Ona je bila toliko velika,
raznovrsna i dugotrajna da je Iso Kršnjavi, nekoliko meseci posle poznatih protivsrpskih
demonstracija, koje su se dogodile u Zagrebu septembra 1902. potkraj te godine, kad je saznao za
neke planove o aneksiji Bosne i Hercegovine (današnje Srpske i Federacije), zabeležio:
"Mi (Hrvati - B.K.) još nismo sasvim probavili Vojnu krajinu i Srbe, koje smo s njom dobili, a što bi sa
Srbima u Bosni?" (Kurziv - V.K.)
Kad se ispitaju suštinska sporna pitanja između Hrvata i Srba, koja su dovodila do nesporazuma i
sukoba, pa i do genocida, moraju biti pomenute mnoge zloupotrebe Srba od strane Hrvata, mnoga
izneveravanja dogovora, ugovora i odluka, čak i onih koje je donosio Sabor Hrvatske.
Spremni i na zajedničke aktivnosti sa Hrvatima u odbrani hrvatskih državnih interesa, pod uslovom
da sa njima na jednak način podele i prava i obaveze, Srbi nikad nisu izneverili Hrvate, a u borbi su
često prednjačili. Desilo se to u vreme Revolucije i rata sa Mađarima 1848/49. nasilnog nametanja
Nagodbe i dualizma 1867/68, rušenja nagodbenog bana Levina Rauha i borbi oko revizije Nagodbe
1869-1873, u godinama narodnih pokreta 1883. i 1903, i više puta kasnije, sve do dana bliskih našem
vremenu.
Uvek kada su im Srbi bili potrebni; i dokle su im bili potrebni, Hrvati su sa njima bili dobri, delili su im
obećanja i ne samo da nisu postavljali pitanje ravnopravnosti i priznavanja srpske političke
posebnosti već je i Sabor svečano izjavljivao "da trojedna kraljevina priznaje narod srpski koji u njoj
stanuje kao narod sa hrvatskim narodom istovjetan i ravnopravan".
Po prestanku opasnosti, po uspešno obavljenom poslu, isti oni koji su Srbima širokogrudo delili
obećanja i priznanja okretali su se protiv njih i nastavljali sve po starom, kao da se u međuvremenu
ništa nije desilo, kao da prema Srbima nisu imali nikakve obaveze. Više puta iskorišćeni, a potom
iznevereni i grubo odbacivani, Srbi su dobro uočavali svu verolomnost Hrvata. Zbog toga su im malo
verovali, ali su im, uprkos svim gorkim saznanjima, prinuđeni okolnostima života, i dalje dozvoljavali
da ih varaju, da ih koriste i da im podvaljuju, gajeći neosnovanu nadu da se podvale neće ponoviti.
Iz ove i ovakve stoletne igre Srbi su na političkom polju uvek bili gubitnici, a Hrvati dobitnici.
Međutim, u moralnom pogledu Srbi su bitke dobijali, a Hrvati su ih gubili. Takav odnos poraženih i
pobeđenih urodio je još jednim plodom: uzajamnim prezirom, netrpeljivošću i mržnjom, i to
patološkom mržnjom, podjednako neobuzdanom i podjednako opasnom za obe strane i za oba
naroda.
Uvijek računali na pomoć Beča
Kad se, od sredine prošlog stoleća (XIX), svom silinom nametnulo istočno, a sa njim u vezi i
južnoslovensko pitanje, iskrsli su i novi problemi u odnosima između Srba i Hrvata. Premda je i na
jednoj i na drugoj strani bilo onih koji su smatrali da tako krupna pitanja treba rešavati saglasno i
udruženim silama, nadvladale su snage koje su povele međusobnu suparničku borbu.
Uvereni da u mnogo čemu, posebno u kulturi, imaju prednosti nad Srbima i da takvi - kulturniji -
mogu biti i privlačniji za sve Južne Slovene, Hrvati su smatrali da njima pripada rukovodeća uloga u
nacionalnooslobodilačkim i ujediniteljskim akcijama i da Zagreb, a ne Beograd, treba da bude
središte okupljanja.
U tim i takvim planovima Hrvati su, što je već rečeno, uvek računali na pomoć Beča i dinastije, koji su
im u tom smislu i budili nadu.
Polazeći od činjenice da su imali dve, najpre poluzavisne a od 1878. godine potpuno nezavisne
države (Srbiju i Crnu Goru), da su imali vojsku i sve druge značajne prednosti za vođenje samostalne
nacionalne i državne politike, koje su Hrvatima nedostajale, Srbi se nisu mnogo obazirali na njihovu
umišljenost o visokoj kulturi, već su smatrali da su oni, a ne Hrvati, pozvani da odigraju ulogu
Pijemonta među Južnim Slovenima i da Beograd, a ne Zagreb, treba da bude središte okupljanja.
Srpski uspjesi u balkanskim ratovima obezbijedili su im rukovodeću ulogu u okupljanju južnih

Slovena. Pobjeda srpskog shvatanja o ujedinjenju južnoslovenskih naroda bolno je primljena u
mnogim hrvatskim krugovima, posebno u onim nacionalno isključivim.
Suparnička borba oko rukovodeće uloge jednih, odnosno drugih neprestano je tinjala i pretvorila se
u borbu dveju neprijateljskih politika, u borbu dva centra, od kojih je jedan morao podleći. Posle
uspešno završenih balkanskih ratova, Beograd, Srbija i Srbi nametnuli su se kao istinski rukovodeći
činioci u okupljanju južnih Slovena. Nakon Prvog svetskog rata ujedinjenje je izvedeno pod vođstvom
Srba, sa središtem u Beogradu.
Ta pobeda srpskog shvatanja u rešavanju južnoslovenskog pitanja u mnogim krugovima Hrvata,

posebno onim nacionalno isključivim, koji nisu nestali sa scene ni posle Prvog, ni posle Drugog
svetskog rata, primljena je bolno, kao težak poraz koji zaslužuje još težu osvetu.
Ne samo stvaranje već i način stvaranja zajedničke države 1918. godine pomenutim krugovima
Hrvatske služili su kao nepresušan izvor nezadovoljstva, rovarenja i razaranja države, koja nije
stvorena po uzoru kojem su oni težili. Njeni istinski tvorci, Srbi, zbog toga su postali još omraženiji i
još više nego dotle našli su se na udaru onih koji su nastanak Jugoslavije doživeli kao poraz hrvatske
državne i političke misli.
Zagreb u ulozi Novog Sada
U zaoštrenim međunacionalnim i političkim odnosima krajem XIX i početkom XX veka, u vreme kada
je Hrvatska katolička crkva prihvatila velikohrvatski program Josipa Franka i njegove Čiste stranke
prava, kad je katolički klerikalizam počeo da prožima sve pore života i da dobija sve prepoznatljivije
osobine antisrpstva i antipravoslavlja, Srbi u Hrvatskoj i Slavoniji postigli su više zapaženih rezultata.
Na najbolji način uspeli su da organizuju svoju privredu, posebno svoje finansije, da stvore snažnu
političku stranku, da okupe i objedine srpsko društvo u raznim granama delatnosti i da značajno
iskorače u kulturi. Postignuti uspesi bili su toliki da je Zagreb postepeno počeo da preuzima ulogu
Novog Sada, nekadašnje "srpske Atine".
Malograđanski, nacionalno isključivi i ultrakatolički krugovi Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, koji su

želeli da stvore veliku, etnički čistu i katolički jedinstvenu hrvatsku državu, nisu mogli da se pomire s
činjenicom da Srbi u Hrvatskoj ekonomski i politički jačaju i kulturno se osnažuju.
Nedorasli da se upuste u zdravu konkurenciju sa Srbima, da im se suprotstave sopstvenim uspesima,

malograđanski franko-furtimaški krugovi Hrvatske, Slavonije i Dalmacije su svoje nesposobnosti
nadoknađivali rušilačkom mržnjom, koja je u više navrata ispoljena u protivsrpskim demonstracijama
izvedenim u Zagrebu i drugim gradovima Hrvatske.
Srbi su tako i na polju nemilosrdne kapitalističke utakmice, koja je dobila vid borbe između dveju
nacija, doživljeni kao trajno remetilački činilac, koji je stajao na putu razvoja hrvatske privrede,
društva i politike i, što je posebno važno, na putu ostvarenja vekovne težnje - izgradnje nezavisne
hrvatske države.
Ekonomski ojačani, društveno dobro organizovani, u osnovnim političkim ciljevima saglasni i

objedinjeni, oslonjeni na Srbiju, čiji ugled je od 1903. bio u stalnom usponu, Srbi u celini bili su
privlačni za jedan deo Hrvata spremnih na istinsko pomirenje, slogu i saradnju. U takvoj situaciji Srbi
u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, koji su težili izmirenju i saradnji na potpuno ravnopravnim
osnovama, u očima franko-furtimaških ekstremista postali su opasni. Opasnost su nalazili u činjenici
da su Srbi u celini, posebno tzv. "hrvatski Srbi", nudili drugačije puteve i načine rešenja hrvatskog i
srpskog pitanja od onog za koji su se zalagali velikohrvatski ekstremisti, iza kojih su stajali zvanični
krugovi Beča i Budimpešte.
Umesto velike, etnički čiste i verski-katolički jedinstvene Hrvatske - Hrvati i Srbi skloni izmirenju, slozi
i saradnji iskazali su spremnost da žive zajedno i ravnopravno u novoj i samostalnoj državi. Hrvatski
ekstremisti nisu hteli da žive sa Srbima u zajedničkoj državi. Uz to, smatrali su da je jugoslovenska
opredeljenost Hrvata i Srba ne samo negacija njihovih nacionalnih i državnih shvatanja već i da ona
opasno rastače jedinstvo hrvatskog naroda.
Zbog toga su se, od prvih godina XX veka, od kada je jugoslovenska ideja počela da hvata dublje
korene, i Srbi i Hrvati jugoslovenskog opredeljenja, kao i jugoslovenska misao, nalazili na stalnom
udaru svih vrsta zastupnika velikohrvatske politike.
Stoljetni snovi o državi
U nameri da ukažem na suštinska sporna pitanja Srba i Hrvata i na uzroke genocida, ne mogu zaobići
krupne razlike koje su postojale među njima u stavu prema Jugoslaviji. Potpavši pod vlast Ugarske a
potom Austrije, Hrvati su više stotina godina živeli pod tuđinskom upravom i snivali snove o vlastitoj
državnosti.
Ne mogavši te snove da ostvare u praksi, silno su se upinjali i ogromnu, poštovanja dostojnu energiju
trošili da kakav-takav dokaz svoje državnosti stvore u formalnopravnim aktima, u raznim paktima,
sankcijama, nagodbama, diplomama, patentima, kraljevskim zavernicima, saborskim odlukama i
drugim spisima. Par stotina godina državnopravnih nagodbenjačkih borbi ostavilo je dubokog traga
na mentalitet Hrvata.
Onako kako su se ponašali u okvirima Ugarske i Austrije, a potom Austro-Ugarske, ponašali su se i u

okvirima prve i druge Jugoslavije. Obe Jugoslavije za njih su bile prolazne. Njihov ideal, kako je već
rečeno, bila je nezavisna Hrvatska. Stoga, Jugoslaviju, u kojoj su se sticajem istorijskih okolnosti našli,
nisu prihvatili i osećali kao svoju. Uostalom, u njeno nastajanje uložili su taman toliko koliko su bili
spremni da je brane i prihvate kao svoju.
Frankovci i klerikalci nabijeni mržnjom iskaljivali su svoj bijes prvo verbalnim prijetnjama "Srbe o
vrbe", "Srbima štrik o vrat" i drugim zastrašujućim porukama.
Nagodbenjačko ponašanje Hrvata prema Ugarskoj i Austriji bilo je manje štetno po te države i
narode tih država nego isto ponašanje prema Jugoslaviji.
U okvirima Ugarske i Austrije Hrvati su svojim brojem, snagom i uticajem bili bez većeg značaja. U
okvirima Jugoslavije oni su činili partnera bez kojeg je takva država bila teško zamisliva. Znajući to, a
svesni da je Srbima stalo do Jugoslavije da bi u njoj bili na okupu, Hrvati su do savršenstva
iskorišćavali svoje nagodbenjačko iskustvo, sebično i bezobzirno iznuđujući čas jedne čas druge
ustupke, sve sa ciljem da za sebe steknu što veće pogodnosti.
Tako se ispostavilo da je Jugoslavije moglo biti samo onda i donde ako se i dokle se ispunjavaju
zahtjevi Hrvata, dokle njima odgovara da žive u zajednici kojoj su bili spremni sve manje da
doprinose a iz nje što više da odnose. Kad to imamo u vidu, onda je jasno što su i prvu i drugu
Jugoslaviju potresale teške krize i što su se one raspale po scenarijima u kojima su glavnu ulogu
razbijača imali Hrvati.
Srbe proglasili izdajnicima
Stoga što hrvatske građansko-opozicione stranke nisu priznavale nacionalnu individualnost Srba u
Hrvatskoj, što su želele da ih pohrvate, vodeći srpski političari povezali su se sa vladajućom
Narodnom strankom, koja ne samo da nije poricala Srbe već im je činila i razne sitnije ustupke. Zbog
toga, posebno u vreme vlade bana Kuena Hedervarija, Srbi su žestoko napadani kao nosioci jednog
režima koji je više vodio računa o mađarskim nego o hrvatskim nacionalnim interesima. Istine radi,
mora se reći da je među tzv. Kuenovim Srbima bilo dosta karijerista, kakvih je, u proporcijalno daleko
većem broju, bilo i među Hrvatima.
U toku pet saborskih perioda, u razmaku od 1884. do 1906. godine bilo je ukupno 460 narodnih
zastupnika. Od tog broja 354 poslanika pristajala su uz vladu, a 106 su bili u poziciji. Vladajući sistem
podržavalo je 224 zastupnika Hrvata i 130 Srba. U opoziciji prema režimu bilo je 104 zastupnika
Hrvata i dva Srbina.
Međutim, "Kuenovi Srbi" imali su podršku i u delu srpskog društva koji se za Narodnu stranku nije
opredeljivao iz oportunističkih razloga, već iz nužde. Naime, nepriznati, pod snažnim hrvatskim
pritiskom koji im je ugrožavao i samu nacionalnu egzistenciju, Srbi nisu hteli, a ni smeli, dozvoliti da
se nađu u procepu između hrvatske opozicije i hrvatske vlade, iza koje je stajala vlada u Pešti. Zbog
toga su, iz nužde, prisiljeni agresivnim ponašanjem hrvatskih opozicionih građansko-političkih
stranaka, da bi se odbranili i sačuvali, od dva zla izabrali ono koje je za njih bilo manje.
Premda je sama snosila odgovornost zbog ovakvog opredeljenja Srba, jer ih je bacila u naručje
Mađara i njihovih saradnika iz Hrvatske, hrvatska opozicija ih je žestoko napadala, pa ih zbog toga i
žigosala kao izdajnike. Takvo žigosanje, koje je trajalo decenijama, nije ostalo bez odziva. Njega su
prihvatale i mnoge pristalice hrvatskih opozicionih stranaka, pa se takvo mišljenje, široko
rasprostranjeno, uvrežilo do naših dana i u političkoj publicistici i u interpretacijama zajedničke
prošlosti, što, sve skupa, nije ostalo bez posledica koje se tiču genocida.
Udruženi, frankovci i klerikali (franko-furtimaši), decenijama odgajani u mržnji prema Srbima, iz

središta Monarhije svestrano podržavani i podsticani protiv njih i jugoslovenski opredeljenih Hrvata,
iz godine u godinu postajali su sve militantniji i brutalniji. Politika zasnovana na hrvatskom državnom
pravu, sa svim njenim već na brojnim konsekvencama, naročito onim koje su se ticale Srba, počela je
postepeno da ubira i svoje prve plodove. Sa puno genocidnih elemenata, ti plodovi bili su, zapravo,
uhodavanje i pripremanje za veliki obračun koji će se desiti u vreme rata od 1941. do 1945. godine.
Oštrim verbalnim napadima na Srbe u Hrvatskoj, mržnjom nabijeni franko-furtimaši nisu uspevali da
se isprazne. Kako je vreme odmicalo i sukobi se umnožavali i zaoštravali, sa raznolikih verbalnih
nasrtaja - u kojima nalazimo i one sa čistim genocidnim porukama, kao što su: "Udri, udri in der štat
Srbom štrik za vrat" "Srbe o vrbe", "Srbom sjekirom za vrat" i druge - prešlo se i na sve češće fizičke
obračune kojima je trebalo ostvariti pomenute parole i uništiti "vlaški nakot", kako su pored mnogih
drugih pogrdnih i uvredljivih naziva kršteni Srbi.
Do fizičkog obračuna dolazilo je u više navrata prilikom masovnih protivsrpskih demonstracija. Jedna
od takvih demonstracija desila se 14. i 15. oktobra 1895. godine u vreme posete Franje Josifa
glavnom gradu austrougarske Hrvatske. Povod za demonstracije bile su srpske zastave istaknute na
srpskoj pravoslavnoj crkvi i zgradi Srpske crkvene opštine. Zadojena uverenjem da u "Hrvatskoj može
biti samo Hrvata", a da su Srbi samo u Srbiji, dok su u Hrvatskoj "pravoslavni Hrvati", svetina
regrutovana iz različitih društvenih slojeva oba pola, nejednake starosti, među kojima je bilo i
katoličkih sveštenika, nasrnula je na pomenute srpske zgrade.
Nacionalna sramota Hrvata
Vičući i urlajući, rulja je vređala srpska nacionalna osećanja i srpske pravoslavne sveštenike,
kamenicama razbijala prozore na crkvi i parohijalnom domu, bacala na njih boce mastila. Tom
prilikom je oštećena i uprljana firma na Srpskoj banci u Zagrebu, koja je bila ispisana ćirilicom.
Ovaj događaj teško je pogodio ne samo Srbe nego i mnoge Hrvate koji su protivsrpske izgrede,
osuđene u mnogim zemljama Evrope kao divljačke, primili kao prvorazrednu nacionalnu sramotu.
Međutim, opoziciona hrvatska štampa pravdala je protivsrpske ispade time što su ih Srbi, navodno,
izazvali isticanjem zastave jedne "strane države". S druge strane, ban Kuen Hedervari, koji je u
Saboru osudio izgrede, nije bio voljan na primerenim kažnjavanjem izgrednika stane na put sličnim
ispadima protiv Srba, koji su se tri godine ranije već desili u Gospiću. Štaviše, predstavnici reda su
skrštenih ruku posmatrali izgrede i pravdali se da nemaju razlog za posredovanje.
Početkom septembra 1902. tri dana je rulja najmračnijih elemenata predvođena pravaškim
huškačima Josipa Franka "razarala dućane, stanove i ustanove srpske u Zagrebu, bacajući na ulice i
spaljujući njihovu robu".
Mnoga nerešena pitanja, koja su se ticala ne samo nacionalnopolitičkog nego i kulturnog, prosvetnog
i verskog života Srba u Hrvatskoj i Slavoniji, prinudila su ih da se krajem 1898. i tokom 1899. godine
masovno počnu obraćati Saboru s molbama da udovolji njihovim zahtevima. Po broju onih koji su
stajali iza tih molbi i širokoj zaokupljenosti javnog mnjenja Srba, može se zaključiti da je, maltene,
bila reč o čitavom pokretu.
Zahtevi Srba odnosili su se na slobodno isticanje srpske zastave, ravnopravnu upotrebu ćirilice,
ravnopravnost Srpske pravoslavne i Rimokatoličke crkve, izmenu školskog zakona iz 1888, javnost
srpskih učiteljskih škola u Karlovcu i Pakracu, pravilan naziv Srpske pravoslavne crkve, otvaranje
katedre za istoriju srpskog naroda na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, slobodu štampe, zbora i
dogovora, sprečavanje materijalnog propadanja naroda i slično.
Odbačeni srpski zahtjevi
Prihvatajući gledište o hrvatskom državnom pravu, a zastupajući ideju "hrvatskog političkog naroda",
koalicija obzoraša i domovinaša uopšte nije htela da u Saboru raspravlja o srpskim predstavkama,
koje su imale prevashodan zadatak da očuvaju srpsku nacionalnu individualnost. Iz istih razloga je
srpske zahteve odbacila i Frankova Čista stranka prava. Jedini opozicioni poslanik koji se bezrezervno
založio za ispunjenje srpskih zahteva bio je Franko Potočnjak. Po sadržaju srpskih peticija on je
zaključio da su odnosi u Hrvatskoj i Slavoniji žalosni, "upravo mizerni", jer su Srbi prinuđeni da se
bore za opstanak, što je dokaz da se moraju boriti protiv elementarnih nepravdi.
Javno odbijanje obzoraša, domovinaša i Čiste stranke prava da u Saboru raspravljaju o srpskim
predstavkama jasno je ukazivalo na to da je sukob hrvatske opozicije sa srpskim stanovništvom u
Hrvatskoj i Slavoniji nepremostiv u postojećim uslovima. Štaviše, odbojno držanje prema Srbima,
njihovo nepriznavanje i stalni napadi opozicije, najčešće Frankovih pravaša, još više su produbljivali
postojeći jaz, koji se, posle izgreda iz 1895. godine, sve učestalije prenosio na zagrebačke ulice i
dobijao surove oblike.
Puni mržnje prema Srbima, frankovci su prosto tražili priliku da je javno ispolje. Njih su Srbi izazivali
upornošću u isticanju raznih zahtjeva, odlučnom odbranom protiv svih mogućih napada i uvreda,
nepopustljivošću u zastupanju srpske a odbacivanju hrvatske državne misli, koja je nalazila uporište u
Austro-Ugarskoj, svojom nacionalnom vitalnošću i naglašenim srbovanjem kojim su se branili od
pohrvaćivanja, što je, sve skupa, u klimi u kojoj se živelo, moglo u očima političkih suparnika dobiti
vid izazivanja.
Da su se nesporazumi između srpskih i hrvatskih političkih krugova prenosili i na ulice, svedoče

izgredi koji su se desili u junu 1899. u Zagrebu prilikom proslave pedesetogodišnjice književnog rada
Jovana Jovanovića Zmaja. Zmaj je tada živeo u Zagrebu u koji je došao 1893. po želji "merodavnih
faktora u Beogradu" da deluje "u pomirljivom duhu na Srbe i Hrvate" i da tamošnji Srbi dobiju "jednu
autoritativniju ličnost, oko koje će se moći okupiti". Frankovci su na dan proslave priredili
demonstracije, a predmet njihovih napada bili su srpska crkva, parohijalni dom i osnovna škola, koje
su zaprljali.
Da bi stao na put mogućim većim izgredima protiv Srba, kojima se gradski čuvari reda ne bi mogli
suprotstaviti, Kuen je za svaki slučaj obezbedio još dve čete vojnika. Izgredi su time bili zaustavljeni,
ali su novi izbili u februaru 1900, posle okončanih rasprava u Saboru Hrvatske o srpskim zahtevima.
Demonstracije su tada priredili frankovački opredeljeni studenti, koji su po zagrebačkim ulicama
dovikivali Srbima: "Apcug, vlasi, apcug peticije".
Sve te ulične demonstracije i mnogi drugi sitniji protivsrpski izgredi, koji su se dešavali ne samo u
glavnom gradu austrougarske Hrvatske nego i u manjim mestima, bili su neka vrsta predigre za
demonstracije u Zagrebu 1, 2. i 3. septembra 1902. kad je "rulja najmračnijih (...) elemenata,
predvođena frankovačkim huškačima, a u izvesnoj meri zaštićena vlašću, tri dana razarala dućane,
stanove i ustanove srpske u Zagrebu, bacajući na ulice i spaljujući njihovu robu. U neredima je teže i
lakše ranjeno oko stotinu lica, napadnutih Srba, čuvara reda i izgrednika. Do sličnih izgreda protiv
Srba, ili manjih razmera, došlo je tada i u Karlovcu i Slavonskom Brodu.
Da bi sprečio bratoubilački obračun, koji je bio na pomolu, novosadski Branik, dosledni zastupnik
sloge i saradnje Hrvata i Srba, upozoravao je uznemirene Srbe iz Like, Banije i Srema da se ne svete
svojim sugrađanima Hrvatima. Od srpskih sveštenika, učitelja i obrazovanijih ljudi Branik je zahtevao
da stišavaju narod i poučavaju ga da "dostojanstveno i sa samopregorom podnese i ovu tešku
uvredu, a nikako da ne zlostavi Hrvate".
Kao povod za zagrebačke protivsrpske istupe poslužio je jedan članak objavljen u Srbobranu, koji je
preštampan iz Srpskog književnog glasnika. Članak je bio napisan u duhu prenaglašenih
nacionalnopolitičkih srpskih shvatanja kojim su isključivane i odbacivane nacionalnopolitičke ideje
hrvatskih opozicionih stranaka, pa je pomenuta i borba "do istrage naše ili vaše".
Zagrebačke septembarske događaje, koje su neki savremenici nazvali vartolomejskim, osudili su

mnogi, naročito Sloveni iz Austrije, ali i mnogi hrvatski političari i javni radnici, među kojima i mladi
Stjepan Radić. On je pred sudom izjavio da je to "svinjski" posao koji će osramotiti Hrvate pred celim
svetom za stotinu godina".
Suprotno njemu, Josip Frank je u Saboru pohvalio izgrednike da su "počinili zaslužno delo za
Hrvatsku". Kao duhovni pokretač protivsrpskih istupa, on nije krio da je u prvim redovima
demonstranata učestvovala njegova Čista stranka prava sa svojim privrženicima. Po Frankovom
objašnjenju, na zagrebačkim ulicama, u izgredima protiv nedužnih srpskih građana, sukobile su se
dvije ideje, hrvatska i srpska, i to stoga što je "srbska ideja tražila pobjedu na terenu gdje joj nije
mjesta", pa je stoga "morala podleći".
Krajem 19. i početkom 20. vijeka u Hrvatskoj je počeo da buja katolički klerikalizam, što je
odgovaralo pravašima predvodnika Josipa Franka. Njihov zajednički ideal bila je i dalje velika
nacionalno i vjerski čista Hrvatska
Suprotno Josipu Franku, koji je u uličnim batinaškim obračunima nalazio rešenje za nagomilana
pitanja hrvatskog i srpskog građanskog društva, koje ono nije bilo kadro da savlada, Franko
Potočnjak, Mihailo Polit-Desančić i drugi trezveni političari jugoslovenskog opredeljenja videli su iza
kulisa zagrebačkih septembarskih demonstracija Austrougarsku i njenu težnju da uz pomoć
određenih društvenih i političkih krugova Hrvatske, a oslanjanjem na Vatikan i katoličku crkvu,
pripremi teren za aneksiju Bosne i Hercegovine (današnja Srpska i Federacija) i dalje proširi sve
granice na Balkanu.
"Ocenjujući zagrebačke demonstracije kao gnusne i sramotne i tvrdeći da ih je izvela glupa i

besvesna fukara, Potočnjak je pisao kako se Austrougarska, da bi ostvarila aneksiju Bosne i
Hercegovine, pred Evropom mora prikazati zainteresovanom za Balkan i radi toga 'izigravati si
pučanstvo u tim krajevima, ili barem jedan dio njegov.
Sa srpskim pučanstvom to nikako ne ide, jer joj je ono nesklono i glede toga se njezini političari ne
varaju, ali za to su tu vazda vjerni i lojalni Hrvati, koji su uvijek spremni, da za čestitu nagradu izvuku
za njih kestenje iz vatre. K tomu su oni po svema u rukama Rima i njegove klike, a natorno je opet,
kako su tijesno svezani međusobno rimpapska koterija i Austrija'." (M. Polit-Desančić, Šta znače
žalosni događaji u Zagrebu?, "Branik", 1902, 118; Geneza zagrebačkih događaja, "Branik", 1902,
146).
Uzroci i ekonomski
Pored činjenica koje su izneli Potočnjak i Polit-Desančić, uzroke protivsrpskih demonstracija valja
tražiti i u veoma ograničenim uslovima ekonomskog razvitka Hrvatske, čija je trgovina životarila,
industrija se sporo razvijala, domaći zanati propadali u konkurenciji sa starom industrijskom
proizvodnjom, a obezemljeni i siromašni seljaci bili su prinuđeni da se masovno iseljavaju u Ameriku.
U takvim sputanim privrednim okvirima sitna hrvatska buržoazija, koja se okupila u Frankovoj Stranci
prava, videla je sve svoje ekonomsko zlo u srpskim suparnicima, pa stoga nije slučajno da su meta
napada u izgredima bili srpski trgovci, zanatlije i njihove privredne ustanove.
Izuzetno značajna društvena i politička pomeranja vezana za genocid nad Srbima u NDH desila su se
krajem XIX i početkom XX veka. S jedne strane, u Hrvatskoj je tada počeo da buja katolički
klerikalizam koji je iz godine u godinu u raznim područjima života zahvatao hrvatsko društvo i
njegove raznolike institucije. S druge strane, kako napredna hrvatska omladina, tako i progresivni
slojevi hrvatskog građanstva, duboko nezadovoljni prilikama u Hrvatskoj, postepeno su napuštali
tradicionalne puteve političkog razvoja koji su bili utemeljeni na državnom pravu.
Napuštanje politike koja je počivala na državnom pravu, u čijim osnovama su se krili uzroci mnogih
nesporazuma sukoba sa Srbima, stvorene su temeljne pretpostavke za pomirenje, saradnju i slogu sa
njima. Tako je koncem XIX i početkom XX veka došlo do diferencijacije unutar hrvatskog društva.
Frankovci i klerikali su se sve tešnje povezivali, nalazeći se u mnogim nacionalno političkim pitanjima
na istim ili sličnim pozicijama. Podjednako netrpeljiv stav imali su prema Srbima, što je bila prirodna
posledica njihove politike zasnovane na hrvatskom državnom pravu, koja im je i dalje u svemu služila
kao polazna osnova.
Njihov ideal i dalje je bila velika u nacionalnom i verskom pogledu čista Hrvatska, koja bi bila
stvorena uz pomoć katoličke Habzburške monarhije. Na tu silu oni su se sve više oslanjali, a ona ih je
sve više prihvatala kao saveznike i ne samo pomagala u antisrpskim i antijugoslovenskim istupima,
već ih je na njih i podsticala. Ti istupi bili su sve učestaliji i oštriji početkom XX veka. Razlozi zbog kojih
je do njih dolazilo krili su se u već pomenutoj činjenici da je znatan deo hrvatskog građanskog
društva u svojoj politici napustio hrvatsko državno pravo.
Prihvatajući nova i savremenija politička načela od onih preuzetih od staleškog društva, koja su i u
građanskom periodu tako dugo i nepovoljno delovala na odnose između Hrvata i Srba, taj deo
hrvatskog građanstva ne samo da je priznao nacionalnu individualnost Srba u Hrvatskoj već je sa
njima uspostavio bliske političke odnose i saradnju. Celokupna nacionalna politika tog dela hrvatskog
društva bitno se izmenila u odnosu na prethodni period.
Promenom političkog kursa došlo je i do promene u sadržaju i ciljevima jugoslovenske politike. Za

razliku od ranijeg jugoslovenstva, koje nije bilo ništa drugo nego poseban vid velikohrvatstva, zbog
čega ga Srbi apsolutno nisu mogli prihvatiti, sada je to jugoslovenstvo bilo takvog smera i takvog
sadržaja da su ga podjednako mogli negovati, i negovali su ga, i Hrvati i Srbi. Do te promene moglo je
doći stoga što je pomenuti deo hrvatskog građanstva, koji je raskrstio sa starom politikom, odbacio i
iluzije stvaranju etnički čiste velike Hrvatske uz pomoć Austrougarske.
Zbog promene sadržaja jugoslovenske politike, zbog napuštanja iluzija o podršci u stvaranju velike
Hrvatske, taj dojučerašnji saveznik postao je, za jugoslovenski opredeljene Hrvate, protivnik. Srbija,
koja je do tog vremena tretirana kao konkurent u ostvarivanju hrvatskih nacionalnopolitičkih i
državnih ideja, prihvatana je sad kao predvodnik i ostvaritelj jugoslovenskih, pa i hrvatskih
nacionalnih težnji i ideala. Prema tome, Srbija, a sa njom i Srbi u Hrvatskoj, ušli su u XX vek znatno
ojačani.
Srbi najveći neprijatelji
Nacionalnopolitičke koncepcije Srba o rešenju južnoslovenskog pitanja počele su da nadjačavaju do

tada važeće koncepcije Hrvata, i, što je po shvatanju antisrpski raspoloženih franko-furtimaških
krugova bilo posebno opasno, da stiču pristalice i u redovima Hrvata. Zbog svega toga i vladajući
krugovi u Monarhiji i njihovi eksponenti u Hrvatskoj, okupljeni u redovima franko-furtimaša, imali su
dovoljno razloga da zaziru od Srba, da ih doživljavaju kao najveće i najopasnije neprijatelje, da traže
povode za kavgu, obračun i za njihovo uništavanje.
Međutim, novo je bilo to što franko-furtimaši, naročito posle osnivanja Hrvatsko-srpske koalicije,
prilikom sve učestalijih demonstracija nisu više napadali samo Srbe već i tzv. posrbice, kako su
pogrdno nazivali jugoslovenski opredeljene Hrvate. Upravo stoga oni su posle 1905. izbacili parolu
genocidnog sadržaja, koja je glasila: "Smrt svim izdajicama Srbima i posrbicama."
U svojim bilješkama dr Ivan Ribar je zapisao da su hrvatski ban Pavao Rauh i Josip Frank, predvodnik
pravaša, uz odobrenje najviših vojnih krugova u Beču, u slučaju rata sa Srbijom povodom aneksije
BiH (današnja Srpska i Federacija), sklopili sporazum koji "je glasio da se izvrši pokolj i iseljavanje svih
Srba iz Hrvatske".
Iz svega rečenog jasno se vidi da je ideja o genocidu nad Srbima u Hrvatskoj potpuno bila sazrela u
okvirima Austro-Ugarske još pre izbijanja Prvog svetskog rata. Dr Ivan Ribar, poznati političar,
pripadnik jugoslovenski opredeljene omladine, pristalica politike hrvatsko-srpske koalicije, kao
aktivni učesnik predratnih zbivanja u Hrvatskoj, zabeležio je da su ban Pavao Rauh i Josip Frank, uz
odobrenje najviših vojnih krugova u Beču, u slučaju rata sa Srbijom povodom aneksije Bosne i
Hercegovine (današnja Srpska i Federacija), sklopili sporazum koji "je glasio da se izvrši pokolj i
iseljenje svih Srba iz Hrvatske".
Neprestano zaokupljeni genocidnim idejama, franko-furtimaši su i izbijanje Prvog svetskog rata

dočekali sa radošću i uverenjem da je nastupio trenutak kada će se osloboditi "vlaškog nakota" i
"posrbica". U još neobjavljenim zabeleškama Ivan Ribar je o tome zabeležio: "Sabor Hrvatske bio bi
raspušten odmah još 1914. godine, čim je nakon ultimatuma Austro-Ugarske Srbiji, započeo Prvi
svjetski rat, jer raspust je tražila vojna ratna komanda u Beču, a prijedlog za raspuštanje uputili su
frankovci, saborska manjina, koji su nakon ultimatuma, a još i prije, nakon ubistva austrijskog
prestolonaslednika u Sarajevu, zavladali ulicom uz pomoć vojske, policije i žandarma".
Istrebljenje Srba
Nešto slično, no samo u većim dimenzijama 1908. godine prije aneksije Bosne (danasxnja Srpska i
Federacija) i od dana aneksije. U programu frankovaca bilo je 1914. godine istrebljenje Srba,
razbijanje jedinstva i hrvatskosrpske koalicije, ove kao predstavnice narodnog jedinstva i većine u
Saboru.
"Među tim frankovcima, koji su te dane 1914. godine predvodili zavedene hrvatske mase, žarile i
palile, terorizirale, optuživale, bio je jedan od najbjesnijih Ante Pavelić, tada još nepoznat javnosti
(...)" Dalje je Ribar napisao:
"Da je Sabor 1914. godine bio raspušten i zaveden komesarijat sa jednim austrijskim carskim
generalom na čelu, u kojem bi vladajuću riječ vodili frankovci, na žalost uz pomoć vođstva Hrvatske
seljačke stranke, koje se nakon ubistva u Sarajevu slepilo sa vođstvom frankovaca protiv koalicije,
odnosno saborske većine, optužujući ovu za sarajevski zločin i veleizdaju i slijedom toga, da je
potrebno Sabor raspustiti, a vođstvo i sve narodne poslanike u Saboru, odmah zatvoriti i suditi - na
vješala putem vojnog izvanrednog takozvanog prekog suda, - izvršen bi bio program u cijelosti, koji
su izgradili frankovci, a po prijedlogu Pavelića, po kojem je trebalo najradikalnije obračunati sa
Serbima, kao i Hrvatima koalicije.
Izvršen bi bio pokolj Srba još 1914. godine. A jer ga nijesu frankovci mogli izvršiti tada pa su ga izvršili
za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada su frankovci, odnosno njihovi ustaški slijednici po milosti i uz
podršku okupatora dobili vlast sa Poglavnikom Pavelićem na čelu (...)" (Kurziv - B.K. )
(U fusnoti Krestić kaže:)
Beleške I. Ribara uz pismo upućeno dr Kosti Milutinoviću 11. januara 1960. godine. Kopiju ovog
pisma sa beleškom dr Ribara koristim dobrotom prof. Milutinovića, kojem zbog toga dugujem
zahvalnost. Beleške dr Ribara nastale su povodom pisanja Milutinovićeve knjige Dr Ivan Ribar, Sisak,
1968. Na rukopis te knjige Ribar je stavio izvesne primedbe i dao neke sugestije za sitnije ispravke i
dopune.)
Zaključak dr Ribara je da su Srbi 1914. godine spaseni pokolja samo zahvaljujući Koaliciji, njenoj
oportunističkoj politici i činjenici da je tokom rata očuvan Sabor u kojem su koalicionaši imali većinu.
Dragoceno svedočenje dr Ribara za temu o genocidu zanimljivo je i stoga što, na jednom mestu u
svojim uspomenama, on daje podatke o specijalnom sastavu sledbenika Josipa Franka, tih, kako on
piše, predstavnika "društvene bolesti i pokvarenosti". Frankova "najbliža avangarda", po viđenju dr
Ribara, "sastavljena od većine narodnih zastupnika i najpokvarenijih elemenata iz građanskih i
seljačkih redova, a na žalost i radničke te studentske omladine, bili su predstavnici frankovačke rulje
spremne da izvrši nalog istrebljenja Srba, ako je to u interesu svete hrvatske stvari a za sjaj prejasne
habsburške dinastije". (Kurziv - V.K.)
Na osnovu svega rečenog bez dvoumljenja može se zaključiti da su franko-furtimaški krugovi,

odgajani na tradicijama hrvatskog državnog prava, na iluzijama o stvaranju etnički čiste i velike
katoličke Hrvatske, uz pomoć Habzburške monarhije, zadojeni neljudskom mržnjom prema Srbima,
bili ubeđeni da je rat, koji su očekivali u vreme aneksione krize, a koji je izbio 1914. godine, pogodan
trenutak kada se mogu ostvariti sva njihova sanjarenja, kada se na najgrozniji način - pokoljima,
vešanjima, streljanjima, izgladnjivanjem, prekrštavanjem, iseljavanjem itd. - za svagda mogu
osloboditi Srba.
Kako im to nije pošlo za rukom u Prvom svetskom ratu, strpljivo su sačekali Drugi. Priliku koja im se
tada ukazala iskoristili su koliko su god mogli. Njihova zlodela, toliko raznovrsna i za zdravi ljudski
razum nepojmljiva, nisu, što se vidi iz ovog izlaganja, rezultat samo jednog sistema, ove ili one
stranke, ovog ili onog društva, ove ili one ličnosti, već sticaja čitavog niza okolnosti u dužem
vremenskom trajanju.
Genocid nad Srbima u ustaškoj NDH svojevrsni je fenomen njihovog vekovnog zajedničkog življenja
sa Hrvatima. Dugotrajno nastajanje genocidne ideje u određenim sredinama hrvatskog društva, koje
je, kako svedoči dr Ribar, imalo prilično široku bazu, duboko je ukorenilo tu ideju u svest mnogih
generacija. Fenomeni nastali dugim trajanjem po pravilu sporo nestaju i uporno istrajavaju.
Velikohrvatske ambicije su starijeg datuma. Do kojih, gotovo paranoidnih, težnji se išlo svjedoči
pisanje "Hervatske", lista Stranke prava u broju iz 1871. Spominje se Južna Štajerska, Koruška,
Kranjska, Gorica, Krajina, Dalmacija, gornja Albanija, Crna Gora, Hercegovina, Bosna, Raška, Kosmet,
Srbija i zaključuje da se ove zemlje zovu "jednim pravim imenom: "Deržava Hervatska"
Iz Hrvatske se, kao neki bauk, neprestano šire glasovi o težnji Srba za stvaranjem neke velike Srbije i
o velikosrpskim hegemonističkim namerama. To je stalan pripev svih protivsrpskih istupa ne samo
pred jugoslovenskom već i svetskom javnošću. Njime se, s jedne strane, Srbi i Srbija žele prikazati kao
agresori velikih teritorijalnih pretenzija, a s druge žele se prikriti sopstvena agresija i sopstveni
teritorijalni apetiti na tuđe etničke, državne i istorijske teritorije.
Takva taktika, kada je reč o hrvatskoj politici, odavno je poznata. Ona je nasleđena od propale
Austro-Ugarske, koja je utoliko više demonizovala i satanizovala srpske oslobodilačke i ujediniteljske
namere ukoliko je imala većih apetita prema teritorijama na Balkanu i ukoliko je više zastupala
nemačku politiku prodora na Istok. Po toj taktici, sve što je srpsko redovno je proglašavano za
velikosrpsko s ciljem da se srpski interesi, koji su bili u sukobu sa austrougarskim, u korenu saseku i
onemoguće.
Osvajačke ambicije
Sledeći tradiciju austrougarske protivsrpske politike, u kojoj su i sami učestvovali a neretko u njoj i
prednjačili, političari velikohrvatskih ambicija svom žestinom i u svim istorijskim razdobljima, od
Revolucije 1848. do naših dana, okomljavali su se na srpsku politiku redovno joj dodajući epitet
velikosrpske politike. Udarajući po srpstvu i velikosrpstvu, u kojima su videli glavnu konkurenciju
hrvatstvu i velikohrvatstvu, hrvatski političari nisu samo snivali o velikoj Hrvatskoj već su na njenom
izgrađivanju radili uporno i dosledno, držeći se makijavelističkog principa da su za ostvarivanje tog
cilja dozvoljena sva sredstva, čak i genocidno uništavanje Srba.
Težnje za teritorijalnim proširenjem Hrvatske starijeg su datuma. Nevelik po broju, mali po

prostranstvu koji zauzima, hrvatski narod je ispoljavao velike imperijalne ambicije. O tome dovoljno
govore nazivi kao što su: "alpinski Hrvati" (Slovenci), "pravoslavni Hrvati" (Srbi), i "neprijeporni
Hrvati" ili "cvijet hrvatskog naroda" (muslimani), zatim "Turska Hrvatska", "Crvena Hrvatska", "Bijela
Hrvatska" i "Karantanska Hrvatska", koji se odnose na delove Bosne, na Crnu Goru, Dalmaciju i
Sloveniju. Ti nazivi pažljivo su negovani i tokom više stotina godina usađivani su u svest hrvatskog
čoveka s ciljem da mu razviju uverenje o veličini Hrvatske i brojnoj snazi Hrvata.
Iako je još 1866. godine I. I. Tkalac upozorio da se države ne mogu osnivati "na starim hartijama i na
virtualnim teritorijalnim tražbinama", politika zasnovana na državnom i istorijskom pravu nije mogla
biti drugačija nego velikohrvatska. Do kojih ambicija, gotovo paranoidnih, se išlo u teritorijalnim
zahtevima za ostvarenje hrvatskog državnog i istorijskog prava, pokazuje primer pravaškog lista
Hervatska. U članku Koja je prava hervatska politika i tko je zastupa, u br. 6 iz 1871, piše:
"Zemlje, što ih obuhvaća deržavno pravo hervatah, po historiji i po narodnosti, prostiru se: od
Nemačke do Macedonije, od Dunaja do mora, a po današnjih posebitih provincialnih imenih, sledeće
su: Južna Štajerska, Koruška, Kranjska, Gorica, Istra, Hervatska, Slavonija, Krajina, Dalmacija, gornja
Albanija, Cerna Gora, Hercegovina, Bosna, Raška, Serbia, - ter ove ukupno jesu jednim pravim
imenom: Deržava Hervatska. Ove zemlje prostrane su preko 4000 četvornih miljah, a stanovnici im
broje do 8 milionah dušah".
Stanovište Hervatske nije bilo usamljeno, nije bilo plod nekog neodgovornog novinara ili političara,
nije bilo stav trenutnog raspoloženja. Bio je to prirodan ishod duboko usađenog i široko
rasprostranjenog uverenja. Eugen Kvaternik je još 1869. godine, pisao don Mihovilu Pavlinoviću da,
ako se bude sledila politika Stranke prava, ako se bude poštovalo hrvatsko državno i istorijsko pravo,
onda "ne od Drave do mora, nego od salcburgtirol(skih) alpah do Kosova i Albanije vijati će se
doskora zastava čiste neoskvernjene Hervatske!"
Zadojena takvim velikohrvatskim osvajačkim ambicijama, a "naoružana" državnim i istorijskim

pravom, "hrvatska akademička mladež", iza koje je stajao otac domovine Ante Starčević, smatrala je
da nisu samo Bosna i Hercegovina: "nego i sva Arbanaška, i sva Rašija, i sva gornja Mizija ili današnja
Srbija, hrvatske zemlje!" Jedan od sledbenika tog "specifičnog Hrvatstva" napisao je "da je hrvatski
kralj pozvan postaviti krst na crkvu sv. Sofije u Carigradu".
Poznati hrvatski književnik i publicista Đuro Deželić, sledbenik Starčevićeve Stranke prava, objavio je
1879. godine knjigu Hrvatska narodnost iliti duša hrvatskog naroda, u kojoj je napisao da su Hrvatima
naseljene i da su "stoga hrvatske pokrajine: sva sadašnja Dalmacija s Bokom Kotorskom, vilaet Bosna
t.j. Bosna s Turskom hrvatskom, i novopazarskim pašalukom (Rascija), današnja Hercegovina, koja se
je sve do izvora Neretve još g. 1789, kadno je Engel pisao svoju povjestnicu, zvala turska Dalmacija,
napokon i Crna Gora sa sjevernom Arbanaskom".
Da bi ostvario težnje koje su se ticale Bosne i Hercegovine (današnja Srpska i Federacija), Sabor
Hrvatske je 23. avgusta 1878, u adresi upućenoj Francu Josifu, izrazio nadu da će uređenje Bosne biti
izvedeno tako da bi se "vremenom mogao pripojiti na ustroj kraljevine Hrvatske, Slavonije i
Dalmacije". Težnje za Bosnom i Hercegovinom bile su tolike da je biskup Štrosmajer sa ogorčenjem
pisao Račkom 24. marta 1878. godine:
Promjenjivi stavovi
"Naši ljudi zagledali su se u Bosnu i Hercegovinu ko štrk u jaje, a pustili s pameti, da je sva nutarnja
naša logika prot tomu. Kako će nas onaj oslobađati koji bi nas u kapi vode utopio, koji uvijek i uvijek
samo o tomu radi, da nas zametne, da vječiti anatema anemije na nas baci!"
Nepunih dvadeset godina ranije, dok se nije razočarao u Austriju i njenu politiku prema Hrvatima,
Štrosmajer je, u svojim poverljivim memorandumima upućenim ministru predsedniku grofu
Rehbergu, nastojao da zainteresuje najodgovornije političke činioce u Beču da se više angažuju u
rešavanju istočnog pitanja, nagoveštavajući im da će im Bosna i Hercegovina (današnja Srpska i
Federacija), uz pomoć Hrvata i Vojne krajine "pasti u ruke kao zreli plod". Nudeći Bosnu i
Hercegovinu Austriji, biskup je želeo te oblasti da otrgne od Turske, ali i da ih u okvirima Monarhije
što više približi, a, ako je moguće, u pogodnom trenutku, i pripoji Hrvatskoj. On je smatrao da je
Bosna Hrvatska, pa je stoga 1879. godine i napisao banjalučkom biskupu Marijanu Markoviću: "Što je
Bosne, to je i Hrvatske, a što je Hrvatske, to je ujedno i Bosne".
Nastojanje da se Hrvatska proširi stalna je težnja njenih političara, podhranjivana današnjim

velikohrvatskim teritorijalnim pretenzijama. To je bio cilj svih poznatih hrvatskih političkih prvaka.
Velikohrvatske težnje nisu bile prigušene ni kad je stvorena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. U
novim, u mnogo čemu izmenjenim okolnostima, velikohrvatstvo je ne samo u potaji već i javno
ispoljavano. Tako je, primera radi, Stjepan Radić, predsjednik Hrvatske republikanske seljačke
stranke, u izjavi datoj londonskom listu Dejli Njuz (Daily News), objavljenoj 22. jula 1922, sa jasnom
tendencijom izneo neistinite podatke da su u oblastima Bačke, Baranje i Banata, za koje je rekao da
ih "nerazumno i nelogično nazivaju Vojvodinom", "Srbi prema Hrvatima u posve neznatnoj manjini"
(!), da se tim oblastima ne sme upravljati kao čisto srpskim zemljama, "već se u njima mora sprovesti
plebiscit pod nadzorom Lige naroda), s jednim pitanjem: "Srbija - Beograd ili Hrvatska - Zagreb".
Godinu dana kasnije Radić je iz Londona, u pismu koje je poslao 23. septembra 1923. godine
predsjedništvu Hrvatske republikanske seljačke stranke, zahtevao da se izgradi "Zemljovid Hrvatska i
Hrvati" i u njemu da budu ucrtane, pored Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Međumurja, Prekomurja "s
Krkom i Kastvom" i sve bivše zemlje Austro-Ugarske (Bosna i Hercegovina, Bačka, Banat i Baranja), pa
čak i Crna Gora i Makedonija. Dajući uputstva kako da se izradi taj "zemljovid", koji bi bio namenjen i
inostranstvu, jer je morao biti propraćen tumačenjima na francuskom ili engleskom jeziku, Radić je
naglasio:
"Na području od Subotice do Jadrana treba sve kotare s više od 50 odsto Hrvata (u Bosni se
muslimanski i katolički Hrvati računaju naravski zajedno) modrim potezima, a pravoslavni crvenim
označiti".
Prečanske zemlje u Hrvatskoj
Naslednik S. Radića, Vlatko Maček, dosledno je nastavio da vodi velikohrvatsku politiku svog
prethodnika. Njemu je bio cilj da od svih "prečanskih krajeva (bivših jugoslovenskih zemalja Autro-
Ugarske) obrazuje državu pod vođstvom Hrvata i eventualno je poveže sa Srbijom u "asocijaciji
interesa". Poput Radića, i on se zalagao za neku vrstu plebiscita, sve sa namerom da se Jugoslavija
podeli na dva dela, do Drine i preko Drine.
Po jednoj njegovoj izjavi iz 1936. godine svaka pokrajina: "Vojvodina, Bosna i Hercegovina, Crna
Gora, Makedonija, pa i Dalmacija, mogle bi da se opredele kako one hoće, odnosno, kako odluče
poslanici dotičnih pokrajina, koji bi bili izabrani na izborima za konstituantu. Drugim rečima: ako
Vojvodina hoće sa Srbijom - dobro, ako hoće poseban položaj u Srbiji, dobro je i to. A ako hoće izvan
nje, dobro je, ako hoće sa Hrvatskom zajedno ili posebno opet dobro (...)
O Mačekovim teritorijalnim zahtevima ostavio je zabelešku Jovan Jovanović Pižon, šef

Zemljoradničke stranke, kojem se poverio knez Pavle Karađorđević. U jednom susretu između kneza
i Mačeka, do kojeg je došlo pre sporazuma Cvetković-Maček, na pitanje kneza "Šta je za Vas
Hrvatska?", Maček je odgovorio: "To su Primorska i Savska banovina"". Pri drugom susretu Maček je
tražio Dubrovnik, a potom i Vrbasku banovinu, sa 90 posto srpskog stanovništva. U trećem razgovoru
apetiti su porasli, pa je Maček zahtevao Srem, do Iloka, Brčko sa okolinom, Bijeljinu, Travnik, Fojnicu i
Hercegovinu.
Stalno nastojanje da se Hrvatska rasprostre na što širem geografskom prostoru došlo je do izražaja i
u vreme već uspostavljene Nezavisne Države Hrvatske. Nezadovoljni i njenim obimom, ustaše su,
posredstvom doglavnika Slavka Kvaternika, pokušale da je uvećaju. U brzojavu od 14. maja 1941.
nemački poslanik Zigfrid Kaše preneo je svom Ministarstvu inostranih poslova želju Kvaternika da se
"hrvatske" teritorije prošire do albanske granice, uključujući gradove: Priboj, Prijepolje i Pljevlja. Kaše
je podržao ovaj zahtev s obrazloženjem da su tu "već stacionirane hrvatske trupe".
Međutim, Italija se tome suprotstavila. Grof Đano nazvao je ovaj zahtev S. Kvaternika "hrvatskim
imperijalizmom". U svom Dnevniku zapisao je 30. juna 1941. godine: "Sad bi Pavelić hteo
Novopazarski Sandžak. Besmisleni, neopravdani zahtjev. Spremio sam, od Dučea potpisano pismo,
kojim, odbijamo ove pretenzije.
Jedan od ključnih ljudi u garnituri Brozovih političara iz Hrvatske, Ivan Stevo Krajačić je, prema piscu
knjige o delovanju nemačke tajne službe BND (Bundesnachrichtendienst) Erika Šmita Enboma, u
vreme pune Titove snage i neograničene vlasti, sastavio plan o stvaranju "suverene Hrvatske sa
Bosnom i Hercegovinom", u granicama nekadašnje Nezavisne Države Hrvatske iz 1941. godine.
To je još jedan od mnogih nepobitnih dokaza da postoji doslednost u velikohrvatskim težnjama,

posebno onim koje se tiču pretenzija na Bosnu i Hercegovinu (današnju Srpsku i Federaciju). Politički
sistemi, državnopravni okviri, oblici državnog i društvenog uređenja i ljudi su se menjali, ali je
hrvatska politika bila i ostala dosledna kada je reč o pretenzijama da se granice Hrvatske postave na
Drini.
Raskrečena kobasica
Među mnogobrojnim pitanjima koja opterećuju i remete odnose između Hrvata i Srba je geopolitički
položaj Hrvatske. Po opštoj oceni svih hrvatskih političara i geopolitičara položaj Hrvatske je takav da
liči, kako je napisao poznati hrvatski istoričar Vjekoslav Klaić, na "dobro raskrečenu kobasicu". Izgled
Hrvatske neki porede sa bananom, ili mladim mesecom.
Takva Hrvatska, po opštem uverenju svih politički mislećih Hrvata, uopšte nema uslova za opstanak i
napredak. Antun Radić je objasnio da bi "ujedinjena Dalmacija sa Hrvatskom sličila na korice kruha, a
ona sredina što biste ju izrezali, to ste iz hrvatskoga kruha izrezali Bosnu i Hercegovinu (...) a hoćemo
li se najesti, treba nam i sredine, treba nam Herceg-Bosne".
Za Antunovog brata Stjepana Bosna je "kao utroba ostaloj Hrvatskoj. A izvadi čoveku utrobu i onda
mu reci neka živi". Po viđenju Frana Supila: "Hrvatska bez Bosne bila bi uvijek igračka u rukama
onoga koji bi vladao u današnjim okupiranim pokrajinama", tj. u Bosni i Hercegovini (današnjoj
Srpskoj i Federaciji). Da bi dobili trajnu privrednu i finansijsku samostalnost, hrvatski političari
procenili su da moraju posegnuti za novim teritorijama.
Hrvatski dnevnik iz 1940. godine o tome je napisao: "Hrvatska u svojem sadašnjem opsegu ne može
trajno opstati, jer su joj potrebni još neki krajevi za vlastitu gospodarsku izgradnju."
Hrvatska, Slavonija i Dalmacija sa svojim dugačkim i uskim teritorijem, koji nema dubine, nema kao
država budućnost. Dobija elementarne uslove za život tek kad joj se priključi BiH - pisao je dr Ivan
Pilar, najuvaženiji hrvatski geopolitičar
Najpoznatiji i najuvaženiji hrvatski geopolitičar dr Ivan Pilar, poznat od pseudonimom Sudland, dr

Juričić i Florian Lichttrager zapisao je da "sa geopolitičkoga gledišta trojednica bez Bosne i
Hercegovine nema nikakvog izgleda da se narodnopolitički kao ni gospodarsko-politički održi".
(Ondašnja austrougarska provincija Bosna i Hercegovina je obuhvatala čitavu današnju Srpsku i
Federaciju, kao i zapadne dijelove današnje Crne Gore poznatije kao "Stara Hercegovina" sa Herceg
Novim i Bokom)
Po oceni Pilara: "Hrvatska i Slavonija, odijeljene od Bosne i Dalmacije, svojih prirodnih sastavnih
dijelova, jest uobće torzo nesposoban za život". Dr Ivan Pilar, pisac knjige Južnoslovensko pitanje,
koja je u razmaku od nekoliko decenija doživela četiri izdanja, dva na hrvatskom i dva na nemačkom,
u brošuri Svjetski rat i Hrvati, Pokus orijentacije hrvatskoga naroda još prije svršetka rata, objavljenoj
1915. i 1917. otvoreno i jasno stavio je čitavoj javnosti na znanje šta je i šta mora biti strateški cilj
Hrvata. U toj brošuri dr Pilar tj. dr Juričić, napisao je:
Opstanak samo uz BiH
"Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija sa svojim dugačkim uskim teritorijem vrlo male dubine,
koji se proteže u dva smjera (Dalmacija mestimice samo nekoliko kilometara) same za sebe u opće
nisu sposobne, da budu poprište ikakve državne i političke tvorbe, te u tom obliku kao narodno-
političko tijelu u obće ne imaju nikakve budućnosti...
Trojedna kraljevina dobiva svoje elementarne uvjete života tek onda, kad joj se priključe Bosna i
Hercegovina. Ograničen na samu Trojednicu, hrvatski narod može samo životariti, živjeti može samo
onda, ako ima i Bosnu i Hercegovinu." Po oceni dr Pilara, Hrvatska, Slavonija i Dalmacija čine ljusku, a
Bosna i Hercegovina jezgro Hrvatske.
Držeći se ove ocene o jezgru i ljusci, Leksikografski zavod FNRJ iz Zagreba, pod rukovodstvom
Miroslava Krleže, u četvrtoj knjizi Enciklopedije Jugoslavije, koja se pojavila 1960. godine, u odrednici
Hrvatska, izradio je geografsku kartu te republike i pri tome joj je pridružio čitavu Bosnu i
Hercegovinu, sve do Drine, ne izostavljajući nijedan delić zemlje na levoj obali te reke.
Kada je isti taj zavod, u sedmoj knjizi Enciklopedije Jugoslavije objavljenoj 1968, u odrednici Srbija,
priložio i geografsku kartu te republike, nije se poslužio istim metodom. Srbiju je zaustavio na Drini,
jedva prelazeći na njeno levo priobalje. Samo naivni i stupidni, ili, možda, korumpirani i politički
ljigavi srpski članovi redakcije Enciklopedije Jugoslavije mogli su progutati ovu bezočnu hrvatsku
geomaniju prema Bosni i Hercegovini (današnjoj Srpskoj i Federaciji).
To što je uradio Leksikografski zavod tokom šezdesetih godina našeg veka nije ništa novo i
neuobičajeno. Još 1862. godine Josip Partaš je, prema nacrtu Franje Kružića, priredio geografsku
kartu koja nosi naziv "Historički zemljovid cijelokupne Kraljevine Hervatske sa označenjem granicah
sada obstojećih pokrajinah i navedenjem znamenitijih starijih i novijih mijestah". Ova karta štampana
je u poznatoj zagrebačkoj štampariji Dragutina Albrehta. Njome su zahvaćene, kao zemlje Kraljevine
Hrvatske, Bosna i Hercegovina (današna Srpska i Federacija), Crna Gora, jugozapadni delovi Srbije i
jugoistočne oblasti Slovenije.
U skladu sa velikohrvatskim težnjama da istočna granica Hrvatske treba da bude postavljena na Drini
je i etnografska karta Nikole Zvonimira Bjelovučića. U knjižici Etnografske granice Hrvata i Slovenaca,
koja je objavljena u Dubrovniku 1934, priložena je karta "Etnografske granice Hrvata u Kraljevini
Jugoslaviji i okolnim zemljama", koju je sastavio Bjelovučić 1933. godine. Sa ne malim teritorijalnim
proširenjem, ta karta neodoljivo podseća na Pavelićevu NDH. U sastav hrvatske ucrtane su u celini
Bosna i Hercegovina (današna Srpska i Federacija), Boka Kotorska do ispod Bara, predeli zapadne
Bačke, oblast Baje u ondašnjoj i sadašnjoj Mađarskoj, delovi Mađarske jugoistočno od Pečuja,
dugačak pojas uz levu obalu Drave, od Svetog Martina na istoku do Donje Lendave na zapadu, i čitav
Srem.
Namerno nacrtana u globalu, neprecizno, Bjelovučićeva karta više je izraz velikohrvatskih

teritorijalnih težnji nego odraz stvarnih etničkih odnosa. Njome su obuhvaćene sve zemlje koje su po
hrvatskom državnom i istorijskom pravu pripadale Hrvatskoj. Etnički odnosi poslužili su Bjelovučiću
da na zamagljen način javno iskaže velikohrvatske državne i političke ciljeve.
Kad imamo u vidu samo ovo što je saopšteno ukratko, u esencijalnom obliku, premda bi o tome
mogle biti napisane obimne studije, i manje upućeni čitalac, koji nije imao prilike da se upozna sa
velikohrvatskim ambicijama prethodnih generacija, lako će zaključiti gde su izvori i inspiracije
savremenih hrvatskih političara, koji Hrvatsku žele da brane na Drini, koji se pozivaju na hrvatsko
državno i povijesno pravo, pa svojataju Boku Kotorsku, posežu za Bačkom, a u isto vreme žele da
sačuvaju i avnojevske administrativne međurepubličke granice.
U programu nekadašnjih pravaša i franko-furtimaša, tih preteča Pavelićevih ustaša, koji su se zalagali
za to da u velikoj hrvatskoj državi bude samo jedna zastava - hrvatska, krije se i odgovor na ključno
pitanje današnjih odnosa između Hrvata i Srba a kriju se i uzroci zbog kojih je među njima došlo do
rata.
Ideje dr Ivana Pilara prožele su čitavu hrvatsku politiku. One čine osnov nacionalne misli i
geostrateških ciljeva hrvatskog naroda. Pilarove geopolitičke ideje i velikohrvatske težnje u svemu je
sledio i dopunio ih je svojim istoriografskim spisima fra Dominik Mandić. I kod njega je Bosna kao
hrvatska zemlja bila u središtu pažnje. O tome je napisao:
Spoj sjevernih i južnih krajeva
"Svojim planinskim spletovima, riječnim smjerovima i cijelom svojom geopolitičkom snagom BiH
nastavljaju, popunjavaju i zemljišno spajaju sjeverne, panonske hrvatske zemlje s južnim, jadranskim
zemljama. Bez BiH hrvatske bi zemlje bile rastrgane, bez prirodnih veza i zemljišne zaokruženosti.
Rijeka Drina sa svojim dubokim koritom i visokim okolnim planinama zatvara hrvatske zemlje i dijeli
ih od srpskih zemalja i srednjega Balkana. Na toj crti Rimljani su podijelili istočno i zapadno rimsko
carstvo; tu se dijelila istočna i zapadna crkva, zapadna i istočna kultura".
Pored Bosne, Mandić je smatrao da su Crna Gora, kao Crvena Hrvatska, delovi Bačke, Srem i Boka
Kotorska hrvatske zemlje i da njoj treba da budu pripojene. On je 1942. godine iz Rima poslao
memorandum jugoslovenskoj kraljevskoj vladi kojim se zalagao za konfederaciju buduće
jugoslovenske države. U toj državi etnički teritorij između Srba i Hrvata bio bi podeljen rekom
Bosnom i Neretvom s tim što bi Hrvati imali pravo i na katoličke delove Bačke.
Iako nepotpuno ostvaren u NDH hrvatski državotvorni ideal, baštinik ustaštva, ostao je i u mislima
vođe HDZ, Franje Tuđmana koji će reći da je Nezavisna država Hrvatska bila izraz "povijesnih
tisućljetnih težnji hrvatskog naroda za samostalnom državom"
Kad je HDZ sa Franjom Tuđmanom na čelu krenuo u akciju radi osvajanja vlasti u jugoslovenskoj SR
Hrvatskoj, u svoj programski promotivni nastup ugradio je sve geostrateške, ekonomske i
nacionalnol-političke poglede o SR Bosni i Hercegovini koje su ostavili Ivo Pilar i fra Dominik Mandić.
U tom promotivnom programu o neodvojivosti Bosne i Hercegovine od Hrvatske rečeno je da se HDZ
zalaže "za gospodarsko, prometno, duhovno i civilizacijsko združenje Socijalističke Republike
Hrvatske i Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine koje tvore prirodnu, nedjeljivu, geopolitičku
cjelinu i koje su povijesnom sudbinom upućene na zajedništvo..."
Pisac knjige Politička sudbina Hrvatske, Geopolitičke i geostrateške karakteristike Hrvatske (Zagreb
1995) Petar Vučić, bez ustezanja, javno i otvoreno napisao je da je NDH, posle kapitulacije Italije
septembra 1943, i poništavanja rimskih ugovora, teritorijalno bila sasvim uobličena, da je Hrvatska
po veličini, obliku i smeštaju, po svim geopolitičkim i geostrateškim oznakama, ostvarila svoj
geopolitički i geostrateški ideal. Problem je bio samo u tome što je u toj idealnoj Hrvatskoj bilo
"previše nehrvatskog stanovništva".
Izraz "povijesne težnje"
U vezi sa ovom konstatacijom pomenuti autor Petar Vučić, o hrvatskoj ustaškoj državi uobličenoj
septembra 1943, naglasio je: "Iako je umnogome ostala samo neostvareni ideal, ona je svejedno
ostala trajnim svjedokom visokog državotvornog htijenja i morala ustaškog revolucionarnog pokreta,
koji je takvim državotvornim nacrtom ( iako nepotpuno ostvarenim) postao istinski baštinik
hrvatskog povijesnog državotvornog ideala i misli."
U ovaj način razmišljanja savršeno se uklapa poznata izjava dr Franje Tuđmana da je Nezavisna
država Hrvatska stvarno bila izraz "povijesne i tisućljetne težnje hrvatskog naroda za samostalnom
državom". Naivne i neupućene, ova izjava je iznenadila i uznemirila, premda je ona u potpunom
skladu sa stoletnim težnjama i tokovima hrvatske politike.
Te težnje i ti tokovi kad je reč o Tuđmanu, iskazani su i u njegovim javnim nastupima. Tako, na
primer, u uvodnom izlaganju koje je održao na Prvom općem Saboru HDZ u Zagrebu 24. i 25.
februara 1990, o pretenzijama Hrvata na Bosnu i Hercegovinu on je rekao:
"Taj naš zahtjev bio je izraz i nastavak samo gledišta takvih hrvatskih političara prošloga i ovoga
stoljeća, kakvi su bili 'otac domovine' dr ante Starčević, pa Mihovil Pavlinović, dr Ante Trumbić i
Stjepan Radić. Oni su redom govorili o Bosni i Hercegovini sa stajališta njihova geopolitičkog
jedinstva i s Hrvatskom i sa Zapadom, ne dvojeći o tome što bi njihov narod referendumom odlučio
gdje mu je mjesto."
Sudeći po ovome, Tuđman je bio istinski sledbenik geopolitičara Pilara, istoričara Mandića i
poglavnika Pavelića. To potvrđuje i izjava koju je dao na sastanku s predstavnicima hrvatskog vojnog
vrha održanom 23. avgusta 1995. godine u Predsedničkim dvorima na Pantovčaku. Tada je jasno, bez
dvoumljenja, Tuđman stavio do znanja da demografsko pitanje u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Istri
treba rešavati pomoću vojske, jer, naglasio je, samo tako se u tim krajevima može učvrstiti hrvatstvo.
Upozorio je prisutne da su baš radi rešavanja demografskog pitanja stvorili hrvatsku Republiku
Herceg-Bosnu i HVO.
Spremni svim sredstvima da rade na stvaranju etnički čiste Hrvatske, Tuđman i njegov HDZ su odmah
po preuzimanju vlasti, još u okvirima SFRJ, na samom početku ratnih zbivanja, angažovali socio-
demografe, koji su pripremili četiri studijske knjige sa podacima o rasporedu Srba po hrvatskim
naseljima. Tim knjigama, koje se nalaze u Zavodu za statistiku Hrvatske, obavljene su nužne
predradnje za potonje etničko čišćenje.
Da je velika Hrvatska, sa čitavom Bosnom i Hercegovinom, do Drine, državotvorni ideal i misao

vodilja Hrvata dokaz je i to što se sa predikaonice crkve Ranjenog Isusa, usred Zagreba, oglasio i
jedan sveštenik. U svojoj propovedi on je tražio da Hrvatska bude "ljepša, bolja, veća i sretnija", da
toj Hrvatskoj središte bude Banja Luka, kako je to želeo poglavnik Ante Pavelić. Propovednik,
dominikanac Vjekoslav Lasić, izrazio je nadu da će se poglavnikova želja ostvariti, utoliko pre što je
"ovaj sadašnji oblik Hrvatske malo čudan".
Petar Vučić i dominikanac Lasić nisu usamljenici i zanesenjaci. Oni govore ono što se i kako se u
Hrvatskoj razmišljalo i kako se razmišlja o budućnosti države. Njima se pridružio i izvesni Radomir
Milišić. U knjizi Stvaranje Hrvatske, Analiza nacionalne strategije (Zagreb, 1995) taj autor je napisao:
"Kako je sudbina Bosne i Hercegovine, odnosno sudbina Hrvata u toj državi neodvojiva od Hrvatske,
tj. Hrvatska i Hrvati moraju napraviti sve da se ona od Hrvatske što manje odvoji (jer Hrvati su tamo
suveren narod, a to svoje pravo mogu odbraniti samo uz pomoć Republike Hrvatske), to će Hrvatska
morati stalno imati i oko i uho na tom za nju tako vitalnom prostoru. Prostori koje su Hrvati u Bosni i
Hercegovini organizirali i obranili i fizički su osnova hrvatskog suvereniteta u toj državi, kao i dokaz
da se bez Hrvata Bosna ne može stvarati."
Programi bolesne politike
Naveo sam samo neke primere velikohrvatskih teritorijalnih pretenzija postavljenih na temelju
hrvatskog državnog i istorijskog prava. Međutim, svi nastavljači politike Eugena Kvaternika i Ante
Starčevića, a u Hrvatskoj su oni danas na vlasti, koji su svoje programe zasnivali, kako je napisao I.I.
Tkalac, "na starim hartijama i na virtualnim teritorijalnim tražbinama", pokazali su prevelike

teritorijalne apetite.
Ne treba ni trošiti reči da bi se dokazalo da su ustaše Ante Pavelića čitavu svoju politiku zasnivali na
hrvatskom državnom i istorijskom pravu. Lice i naličje te politike, iskazalo se u ratnim godinama od
1941. do 1945. na najkrvoločniji način, pred čitavom svetskom javnošću.
Iako je čitav svet tim krvološtvom bio iznenađen i zgrožen, ono je usledilo kao logičan ishod jedne
vekovne nakaradne i u svojoj osnovi bolesne politike, koja i nije mogla da učini drugo nego da stvori
patološku mržnju prema Srbima i da dovede do jednog od najstrašnijih genocida koji je svet upamtio.
Hrvatsko državno pravo jednog "političkog" naroda ostvarivano je tokom istorije na razne načine.
Neuspjela hrvatizacija Srba pokrenula je davnašnju ideju njihovog fizičkog uništenja ustaštvom, koje
je slomom fašizma ometeno da tu namjeru do kraja izvede.
Istorija je pokazala da društvene i političke snage Hrvatske, koje su bile u stanju da odbace postulate
preživelog feudalnog društva, kakvi su državno i istorijsko pravo i ustanova "političkog" naroda,
mogu da se sporazumeju i da sarađuju sa Srbima, pa i da izbegnu sva, inače neizbežna sučeljavanja.
Najuverljiviji dokazi za ovakvu konstataciju mogu se naći u zajedničkim istupima hrvatskih i srpskih
političara iz vremena postojanja i delovanja Hrvatsko-srpske koalicije u razdoblju od 1905. do 1918.
godine. Društvene grupacije i političke stranke Hrvata koje su odustale od fikcije da na hrvatskoj
državnoj teritoriji postoji samo jedan - hrvatski "politički" narod ne samo da su se izmirile sa Srbima,
već su sa njima i vodile zajedničku nacionalno-političku akciju, koja je 1918. urodila stvaranjem
zajedničke države.
Suprotno njima, grupacije hrvatskog društva i političke stranke koje su se istrajno držale hrvatskog
državnog i istorijskog prava, bile su nepopustljive u stavu da u Hrvatskoj postoji samo hrvatski
"politički" narod, a da su Srbi zapravo "pravoslavni" Hrvati. Ta strana hrvatskog društva bila je
spremna čak i najbrutalnijim sredstvima da ih privoli na politiku za koju se zalagala. Takvi su bili
pravaši Ante Starčevića i Eugena Kvaternika, franko-furtimaši Josipa Franka, ustaše Ante Pavelića,
hadezeovci Franje Tuđmana i drugi manje poznati političari Hrvatske.
Masovni zločini
Drugim rečima, hrvatski političari tražili su sve moguće načine, ne birajući sredstva, da izvrše
hrvatizaciju Srba. Kad im nije pošlo za rukom da nad Srbima ostvare etnocid, da bi došli do velike i
etnički čiste hrvatske države, još u okvirima Austro-Ugarske, pre Prvog svetskog rata, odlučili su se za
genocid. Kad im se ukazala prilika da genocidom reše hrvatsko državno i nacionalno pitanje, oni su ga
i ostvarili za vreme Drugog svetskog rata.
Nezadovoljni rezultatima postignutim genocidom tokom 1941-1945. godine, nekažnjeni za gnusne

masovne zločine počinjene nad Srbima u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, uvereni da je broj Srba u
Hrvatskoj još uvek prevelik i da ga, kao remetilački faktor, svim sredstvima treba smanjiti, odlučili su
da razbiju Jugoslaviju, iziđu iz njenih okvira i stvore vekovima željenu nezavisnu hrvatsku državu.
Ako sve što je rečeno i prvorazrednim izborima dokazano imamo u vidu jasno je zašto je došlo do
raspada Jugoslavije, zašto je došlo do rata između Hrvata i Srba u Hrvatskoj i Krajini, ko je želeo taj
rat i ko je za njega i za sve njegove stravične posledice odgovoran. Oni koji uprkos svemu i dalje
postavljaju takva pitanja nisu spremni da se suoče s činjenicama već nastupaju s nečasnim
namerama da krivce oslobode odgovornosti a nedužne optuže.
Pitanja zašto je došlo do raspada Jugoslavije, zašto je došlo do rata između Hrvata i Srba na tlu
Hrvatske i Krajine i ko je kriv za taj rat izlišna su kad se zna da su još u okvirima Socijalističke
Republike Hrvatske, u samom Savezu komunista SR Hrvatske i pod njegovim okriljem, rasle
društvene i političke snage koje su nalazile uporište u hrvatskom državnom i istorijskom pravu. Kako
su te snage rasle i jačale - tako su slabile, pa se postepeno i kidale sve veze između Hrvata i Srba. Bilo
je samo pitanje dana kada će doći do potpunog raskida u međusobnim odnosima.
U istupima hrvatskih političara, koji su došli na političku scenu posle poraza komunista, bilo je mnogo
pojava i činjenica po kojima su Srbi iz Hrvatske i Krajine, pa i čitave Jugoslavije, shvatili da se
približava zlo, da će se događaji iz ranije i novije istorije ponoviti.
Kako je istorija Srba u Hrvatskoj i Krajini bila malo proučena i pogrešno naučena, što, opet, nije
slučajno, malo je među njima, čak i među onima najpoznatijim, bilo onih koji su mogli da objasne
uzroke zla koje se približavalo. Sve je puklo onog časa kada je Srbe u Hrvatskoj i Krajini Sabor
Hrvatske, 22. decembra 1990. godine, od konstitutivnog naroda pretvorio u nacionalnu manjinu.
Tada je svima bilo jasno da je nova vlast u Hrvatskoj, sa Franjom Tuđmanom na čelu, krenula putem
kojim je išao poglavnik Ante Pavelić i svi njegovi prethodnici, koji su vodili politiku na temelju
hrvatskog državnog i istorijskog prava, koji su ustanovom "političkog" naroda nameravali da stvore
etnički čistu i na raznim krivotvorenim papirima vekovima sanjanu veliku, verski - katolički -
jedinstvenu hrvatsku državu.
Cilj etnički čista država
Baš zato što se smatralo i što se u tuđmanovskoj i posttuđmanovskoj Hrvatskoj još uvek smatra da se
"hrvatska misao" , kako je napisao Isidor Kršnjavi, može ostvariti samo uništavanjem Srba, Srbi su se
našli na udaru ekstremnih i "ekskluzivnih" Hrvata koji su se regrutovali iz različitih društvenih slojeva.
Ti udari, sa manjim ili većim prekidima, zavisno od okolnosti, traju više od stotinu godina, a izvođeni
su uvek sa istim ciljem: na temelju državnog i istorijskog prava stvoriti etnički čistu i veliku, verski -
katolički - jedinstvenu hrvatsku državu.
Samo time mogu se objasniti protivsrpske demonstracije u Zagrebu 1895, 1899. i 1902. godine,
zagrebački protivsrpski veleizdajnički proces 1908/1909, pogromi nad Srbima 1914/1915, i genocid
počinjen 1941-1945. godine. Samo u tom sklopu dešavanja mogu se sagledati i oceniti "Bljesak" i
"Oluja" , posle kojih je usledilo etničko čišćenje. Samo time mogu se objasniti secesija Hrvatske i
razaranje Jugoslavije 1991. godine.
Pretvaranje Srba u Hrvatskoj i Krajini, prema hrvatskom Ustavu iz decembra 1990. godine, od
konstitutivnog naroda u nacionalnu manjinu nastavak je politike koja počiva na ideji o samo jednom -
hrvatskom "političkom" narodu.
Kraj
Autor: Dr Vasilije Krestic

Objavljeno u: Glasu Srpske 19.12.2007
Za vise dokumenata, zapisa, video i audio materijala posjetite www.krajinaforce.com

Vasilije Krestić~Istorija zločina ЗБОРНИК PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Vasilije Krestić~Istorija zločina ЗБОРНИК PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Istorija Zlocina nad Srbima i Srpskom Krajinom

Zašto se desio genocid

Nema ozbiljnih radova

Pokušaj Dušana Popovića, nekadašnjeg aktivnog političara, istaknutog člana Hrvatsko-srpske

Bez dodirnih tačaka sa naukom

Tvrdi zagrebački biskupi

Sačuvavši status slobodnih seljaka i po prelasku u Hrvatsku i uključujući se u vojnogranični sistem,

U istoriji su poznati mnogobrojni primeri drastičnih pritisaka na pravoslavne srpske stanovnike

Prijetnje Srbima u Dubrovniku

Atakom na Srbe do cilja

političkim i nacionalnim interesima, hrvatski otpor okončan je porazom mađarske Revolucije

Prihvatanjem mađarske državno-feudalne ideologije i iz nje proisteklog prava, hrvatsko građansko

Napadi iz Sabora Hrvatske

Zloslutna prijetnja Srbima

I komunisti radili isto

Sa namerom da onemoguće širenje srpske nacionalne svesti u Hrvatskoј a da svim sredstvima

Držeći se državnopravne doktrine da јe Hrvatska zemlja Hrvata, i identifikuјući zemlju sa narodom,

Zlo prećutkivali naučnici

štetiti, a da će politici i јugoslovenskoј misli koristiti. Vreme јe pokazalo da su od takvog njihovog

Oštra osuda narodnjaka

Zanemaruјući Markovićevo mišljenje o hrvatskom istoriјskom pravu, hrvatskom političkom narodu,

Najveći sijači mržnje

Kukuljević raspaljivao zlo

Prinuđeni da se brane od hrvatskih asimilacionih nasrtaja, Srbi iz Dalmacije odlučili su da pokrenu

Po široko rasprostranjenom, naučno neutemeljenom mišljenju Starčevićevih pravaša, potonjih

Izdaja Srbima podmetnuta

Socijalno-psihološka i politikološka istraživanja bi, bez sumnje, pokazala da to neprestano smišljeno

Da je Kvaternikovo i Starčevićevo shvatanje o Srbima u Hrvatskoj, Sloveniji i Dalmaciji sasvim proželo

Na Pavelićevu zastrašujuću izjavu odgovorio je poslanik dr Dušan Popović. "Izjavljujem da smo mi

Višedecenijske pripreme za obračun sa Srbima potpuno su bile uobličene u hrvatskoj političkoj

Duboki korijeni mržnje

Jedna država, jedan narod

Slavljenje pobјede Bugarske

U drugom pismu od 7. aprila 1889. biskup kaže:

Srbi protiv dinastiјe

osloncem na dinastiјu Habzburga i Monarhiјu, već su se saglašavali sa shvatanjima koјa su zastupali

Napad na Vuka Karažića

Iz ovoga јe očigledno da јe do pravaških napada na Srbe, do njihovog nepriznavanja i njihove borbe

"Hrvatsko-srpsko narodno jedinstvo moguće je samo na temelju potpune ravnopravnosti Hrvata i

Sukobi i Vojna krajina

Uvijek računali na pomoć Beča

Srpski uspjesi u balkanskim ratovima obezbijedili su im rukovodeću ulogu u okupljanju južnih

Ta pobeda srpskog shvatanja u rešavanju južnoslovenskog pitanja u mnogim krugovima Hrvata,

Zagreb u ulozi Novog Sada

Malograđanski, nacionalno isključivi i ultrakatolički krugovi Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, koji su

Nedorasli da se upuste u zdravu konkurenciju sa Srbima, da im se suprotstave sopstvenim uspesima,

Ekonomski ojačani, društveno dobro organizovani, u osnovnim političkim ciljevima saglasni i

Stoljetni snovi o državi

Onako kako su se ponašali u okvirima Ugarske i Austrije, a potom Austro-Ugarske, ponašali su se i u

Srbe proglasili izdajnicima

Udruženi, frankovci i klerikali (franko-furtimaši), decenijama odgajani u mržnji prema Srbima, iz

Nacionalna sramota Hrvata

Odbačeni srpski zahtjevi

Da su se nesporazumi između srpskih i hrvatskih političkih krugova prenosili i na ulice, svedoče

Zagrebačke septembarske događaje, koje su neki savremenici nazvali vartolomejskim, osudili su

"Ocenjujući zagrebačke demonstracije kao gnusne i sramotne i tvrdeći da ih je izvela glupa i

Promenom političkog kursa došlo je i do promene u sadržaju i ciljevima jugoslovenske politike. Za

Srbi najveći neprijatelji

Nacionalnopolitičke koncepcije Srba o rešenju južnoslovenskog pitanja počele su da nadjačavaju do

Neprestano zaokupljeni genocidnim idejama, franko-furtimaši su i izbijanje Prvog svetskog rata

(U fusnoti Krestić kaže:)

Na osnovu svega rečenog bez dvoumljenja može se zaključiti da su franko-furtimaški krugovi,

Težnje za teritorijalnim proširenjem Hrvatske starijeg su datuma. Nevelik po broju, mali po