Laboratorijska vježba br. 1.

Zadatak 1: Odrediti koeficijent trenja klizanja ravnih površina datih supstanci

pomoću zakona sačuvanja energije

Pribor: daska, tijelo mase m1 , teg mase m 2=100 g , laboratorijski stalak sa montiranim
koturom, čvršći konac, metarsko mjerilo sa milimetarskom podjelom.

Cilj: Odrediti koeficijent trenja klizanja, koristeći zakon sačuvanja energije.

Teg mase m2=100 g okačimo tijelo mase m1 i pustimo ga da visi sa stola preko kotura.
Usljed promjene potencijalne energije tijelo mase m 2=100 g vrši se rad protiv sile trenja
pri pomijeranju tijela mase m1 za pomak h+s . Sem toga teg mase m 2=100 g stiče
kinetičku energiju.
m2 h
μ=
Koeficijent trenja računamo po: ( m1 + m2 ) s +m1 h .

SUPSTANCE KOJE
KLIZANJE
SE TARU
m1 m2 ( g ) h(cm) h+s(cm ) s(cm) μ
(g)

h
s

Crtež 1.
Zadatak 2: Odrediti koeficijent trenja klizanja ravnih površina datih supstanci
pomoću strme ravni

Kada se tijelo nalazi na strmoj ravni težina tijela se može razložiti na dvije komponente:
Komponenta u pravcu kose ravni, čiji je intenzitet
Fp=mg sinα
Komponenta normalna na ravan, činji je intenzitet
Fn=mg cosα
Sila trenja je proporcionalna normalnoj komponenti težine tijela, pa za intenzitet tih sila
možemo pisati
Ftr=µFn=µ mg cosα

A
⃗F p
α
⃗F n
C α G⃗ B

Kada se povećava ugao nagiba kosine, tijelo koje se nalazi na kosini-počinje u jednom trenutku da klizi. Ako se
ugao kose ravni podesi da tijelo klizi niz kosinu stalnom brzinom, onda su sile Fp i Ftr u ravnoteži, tj.
Fp=Ftr
,
Odnosno,
Ftr= mg sinα.
Izjednačavanjem Ftr i Fp dobijamo
sin α
μ = cosα
= tg α
Ovaj izraz nam olmogućava da odredimo koeficijent trenja pomoću nagibnog ugla strme ravni.
Tangens ugla se može odrediti mjerenjem dužina u trouglu ABC.
Kako je
Ā B̄
tg α = B̄ C̄
to je koeficijent trenja
Ā B̄
μ = B̄ C̄
Izvođenje mjerenja

Postavimo tijelo na vrh kosine i postepeno povećavamo ugao nagiba, dok se tijelo ne počne kretati. Kada se
tijelo već jednom kreće niz kosinu, ono će se kretati i za manji ugao nagiba. Zato mi mjerimo najmanji ugao za
koje tijelo jednoliko klizi.
Mjerenje ponovimo više puta i podatke unosimo u tabelu:

Broj mjerenja α µ
1.
 2.
3.

Laboratorijska vježba br. 2.

Zadatak: Odrediti brzinu zvuka u vazduhu pomoću cilindričnog rezonatora

Pribor: zvučna viljuška, gumeni čekić, staklena cijev, menzura sa vodom, milimetarsko
mjerilo, laboratorijski stalak sa hvataljkom, sobni termometar

Cilj: Odrediti brzinu zvuka u vazduhu pomoću cilindričnog rezonatora i to što

m
c=340
preciznije vrijednosti s .

Već nam je poznato da svaki mehanički poremećaj koji se širi u nekoj elastičnoj sredini duž
pravca u kome je poremećaj izvršen, a koji može registrirati ljudsko čulo sluha, predstavlja
zvuk.
Zvučni talas je longitudinalni talas, koji nstaje oscilovanjem čestica elastične sredine. Ljudsko
uho registruje u opsegu od 20 Hz do 20 kHz.
Brzina prostiranja talasa određena je relacijom:
c=f⋅λ ,
gdje je λ - valna dužina, a f- frekvencija oscilovanja.

Veoma čest oblik talasnog kretanja u akustici je stojeći talas. Oni se javljaju kao rezultat
slaganja dvaju progresivnih talasa jednakih talasnih dužina i jednakih amplituda koji se
prostiru jedan drugom u susret.
Karakteristično za stojeće talase je to
da neke čestice sredine stalno miruju,
dok ostale čestice osciluju sa različitim
amplitudama.
Mjesta gdje su amplitude čestica njaveće
nazivaju se trbusi talasa,
a mjesta gdje miruju – čvorovi talasa.
Rastojanje između dva uzastopna trbuha
ili dva uzastopna čvora jednako je
polovini talasne dužine λ /2 ,
a između trbuha i susjednog
čvora – četvrtini talasne dužine λ /4 .
(Kao što je prikazano na Crtežu 7.)
Stojeći talasi najčešće nastaju kada talas
naiđe na neku prepreku i od nje se odbije,
pa upadni i reflektovani val interferiraju.
Pod preprekom se obično podrazumjeva
granica između dvije sredine čije se gustine
razlikuju, npr.m granica između
zraka i tečnosti ili zraka i čvrstog tijela.

Crtež 7.
Menzuru s vodom postavimo u blizinu laboratorijskog stalka. Staklenu cijev uronimo u vodu
i učvrstimo pomoću stalka.

Zvučnu viljušku, koja je prikazana na Crtežu 8., pobudimo na oscilovanje i stavimo

horizontalno neposrednop iznad otvora staklene cijevi. Odgovarajući se zvučni talas na
površini vode reflektuje. Interferencijom upadnog i reflektovanog talasa u staklenoj će nastati
stojeći talas.

Kao što nam je poznato, u uslovima rezonancije, zvuk će se pojačati. Kad čujemo pojačan
zvuk, uspostavljena je rezonancija. Tada su frekvencije zvučnog talasa u cijevi i zvuka kojeg
daje zvučna viljuška jednake.
Naime, staklena cijev s vazdušnim stubom služi kao rezonator.
Zaronimo cijev u vodu u menzuri
i polako je vertikalno izvlačimo.
Pritom je viljuška pobuđena da osciluje
(viljušku treba držati udaljenu
od oko 5 mm od cijevi).
Podizanjem, odnosno izvlačenjem cijevi
iz vode, mijenjamo visinu stuba zraka u njoj.
U jednom trenutku ćemo čuti
znatno pojačan zvuk,
što znači da je došlo do rezonancije.
Upadni zvučni talas se na površini vode
reflektirao, pa upadni i reflektirani
talas interferiraju i u cijevi se obrazuje
stojeći talas.
(Crtež 8.)

Staklenu cijev, koja prethodno labavo pričvršćena za laboratorijski stalak, treba neznatno
pomjerati gore-dolje, dok se ne postigne zvuk najvećeg intenziteta. U tom položaju je treba
dobro pritegnuti hvataljkom (Crtež 10.).
Crtež 9.

Nakon toga, milimetarskim mjerilom treba izmjeriti visinu zračnog stuba od nivoa vode do
zvučne viljuške:
λ
h=
4 ,
odakle se dobije:
λ=4 h .
Poznavajući frekvenciju zvučne viljuške f možemo pomoću formule c=f⋅λ izračunati
brzinu zvuka u zraku.
Postupak određivanja visine h treba ponoviti nekoliko puta, a najmanje tri puta. Iz dobijenih
vrijednosti treba izračunati srednju vrijednost visine stuba zraka h̄ , a zatim, pomoću
relacija: c=f⋅λ i λ=4 h izračunati srednju vrijednost brzine prostiranja zvuka u
zraku c̄ .
o
Tačna mjerenja su pokazala da je na temperaturi od 0 C brzina zvuka u vazduhu iznosi
331,5 m/s , a na temperaturi t iznosi:

√
c=331 , 5⋅ 1+
t m
273 s .
Nakon izvršenih nekoliko mjerenja podatke treba unijeti u tabelu:

Broj
Mjerenja −3 o m
h(10 m) t( C) c( )
s
1
2
3

Na kraju je potrebno uporediti brzinu zvuka u vazduhu koju smo dobili mjerenjem i podatak
koji se uzima kao tačan, pa odredimo apsolutnu i relativnu grešku mjerenja.

Apsolutna greška mjerenja:

 Δc=|c− c̄| ;
Relativna greška mjerenja:

Δc
ε=
c̄ .

Laboratorijska vježba br. 3.

Zadatak: Dokazati Hooke-ov zakon elastičnosti

Pribor: elastična opruga, tegovi, linijar, milimetarski papir.

Cilj: Dokazati zavisnost elastične sile od veličine deformacije opruge, te izračunati konstantu
(krutost) zadane opruge

Ako uzmemo jedno tijelo, npr. olovku i pokušamo da je savijemo, ona će pući. Kažemo da
nije dovoljno savitljiva. U prirodi postoje tijela koja ne daju mijenjati oblik, a nazivamo ih
plastičnim tijelima. U njima djeluju tzv. Plastične sile. Međutim, postoje tijela kojima je
moguće mijenjati oblik, nakon čega ponovo poprimaju prvobitni oblik. Takva tijela nazivamo
elastičnim. U ovakvim tijelami djeluju elastične sile, koje nastoje vratiti tijelo u prvobitni
oblik. Najlakše je objasniti djelovanje ovakve jedne sile u opruzi.
Okačimo elastičnu oprugu na jednom kraju. Ukoliko je drugi kraj slobodan primjetit ćemo da
nema deformacije opruge. Međutim, ako okačimo neko tijelo mase m o oprugu, ona će se
istegnuti (deformirati), te će joj se dužina promijeniti za Δx (Δx= x 2−x 1 , gdje je x2
dužina opruge koju mjerimo nakon što okačimo masu m, a x 1 dužina opruge u ravnotežnom
položaju). Ako mijenjamo, odnosno povećavamo masu tijela, onda će deformacija biti veća,
opruga će se viže istegnuti. Opruga će se vraćati u ravnotežni položaj, sabiti se, ponovo proći
kroz ravnotežni položaj, istegnuti se, itd. dok se ne smiri. Kažemo da osciluje. Koje sile
djeluju na nju? Sila koja djeluje i uzrokuje istezanje opruge jeste težina tijela. Zašto se onda
opruga vraća u ravnotežni položaj? Postoji još jedna sila koja tijelo vraća u ravnotežni
položaj, a to je elastična sila Fel. Ova sila ima suprotan smjer od smjera kretanja opruge. Ona
nastoji vratiti tijelo u ravnotežni položaj. Prema Hookeovom zakonu, ova sila je
proporcionalna veličini deformacije opruge: Fel=-k Δx. Znk ,,-'' znači suprotan smjer elastične
sile od smjera kretanja opruge, odnosno tega mase m.

Δx

m Δx

Broj masa (kg) sila (N) dužina (m) konstanta, k

mjerenja
(N/m)
Nakon dobivenih vrijednosti za k, odrediti srednju vrijednost, k̄ , te apsolutnu grešku Δk i
relativnu grešku ε.
Kada ste izračunali k numerički, potrebno je predstaviti zavisnost deformacije opruge od sile
grafički, te grafički odrediti konstantu k.

F(N)

ΔF

Δx (m)
Δx
Laboratorijska vježba br. 4.
Zadatak: Odrediti specifični toplotni kapacitet kalorimetra
Pribor: kalorimetar sa termometrom i mješalicom, vaga, tegovi
Cilj: Odrediti specifični toplotni kapacitet kalorimetra
Vodeni kalorimetar (Crtež 13.) ima termometar kojim se kontroliše temperatura vode u
kalorimetru i mješalicu koja služi da se ubrza izjednačavanje temperature između pojedinih
dijelova kalorimetrijskog sistema.

Crtež 13.
Vagom prvo odredimo masu prazne kalorimetarske posude, a zatim u nju naspemo izvjesnu
količinu vode mase m1 . Posudu sa vodom stavimo u kalorimetar kao na crtežu i nakon
izvjesnog vremena očitamo temperaturu vode t1 . Zatim dolijemo izvjesnu količinu tople
vode temperature t 2 , čiju ćemo masu m2 odrediti na kraju mjerenja.
Nakon dosipanja tople vode, kalorimetar poklopimo i pažljivo pratimo temperature, uz
neprestano miješanje. Temperatura prvo raste ,zatim se izvjesno vrijeme ne mijenja pri
vrijednosti koju ćemo označiti sa t , a zatim polako počinje da opada.
Temperatura t predstavlja temperaturu miješanja.
Nakon što smo odredili temperaturu miješanja t , kalorimetarsku posudu sa vodom izvadimo i
omoću vage odredimo ukupnu masu, od koje treba oduzeti masu posude i masu hladne vode
m1 , pa ćemo na taj način dobiti masu m2 dosute tople vode.
Dosipanjem tople vode, hladna voda u kalorimetru je primila količinu toplote:
Q1 =cm1 (t−t 1 ) ,
a kalorimetar:
Q ' =k (t−t1 ) ,
gdje je k- toplotni kapacitet kalorimetra.
 '
Ako je Q2 =cm2 (t 2−t ) količina toplote koju otpusti topla voda, tada je: Q 2 =Q 1 +Q ,
odnosno:
cm 2 (t 2−t )=cm1 (t−t 1 )+k (t−t 1 ) ,
na osnovu čega se dobije:

k =c
[ m 2 (t 2 −t )
t −t 1
−m1
][ ]
J
K
.
c-specifična toplota vode,( podatak uzeti iz odgovarajuće tabele)
k- toplotni kapacitet kalorimetra koji je potrebno izračunati.
Mjerenja treba ponoviti više puta i podatke unijeti u tabelu:
o o o
Broj
mjerenj
a
m1 (kg) t1 ( C ) t 2( C ) t( C) m2 (kg)
k []
J
K

Na kraju je potrebno izračunati srednju vrijednost toplotnog kapaciteta kalorimetra.