NASLOV: Vukmirica: Političari jedini imaju pravo na osobnost

LEAD: Najnoviji Vukmiričin kazališni projekt je festival monodrame

održan od nedjelje do utorka u zagrebačkom Teatru EXIT. Riječ je o
nultom izdanju festivala, a oznaka ništice zapravo znači jako mnogo:
zagrebački je festival dio službenog kalendara ITI-ja (Međunarodnog
kazališnog instituta) koji djeluje pri UNESCO-u. Kada govori o tome
zašto festival nije bio organiziran u Rovinju, što je bila prvotna ideja,
Vukmirica ne želi javno imenovati čovjeka koji je «zaslužan» za to za to,
iako je samo tri tjedna prije početka festivala dobio mail u kojem ga se
jednom jedinom rečenicom obaviještava da se suradnja otkazuje.

TXT: Igrao je u teatarskim projektima Brooka, Barbe, Grotowskog,

Theatrea du Soleil, te glumio u filmu «Rosencrantz i Guildenstern su
mrtvi» Toma Stopparda s Timom Rothom i Garyjem Oldmanom.
Predavao je na kazališnoj akademiji, te osnovao Glumački studio pri
splitskom HNK, zagrebački Act Lab i suosnovao legendarnu radionicu
«Pozdravi» Teatra &TD. Odigrao je više od tisuću izvedbi svojih
monodrama «Povijest moje gluposti» i «Mr. Single», kao i još stotinjak
uloga u komadima Ionescua, Shakespearea, Čehova, Mullera, te ostalih
manje ili više poznatih autora. Međutim, Zagrepčani koji žele uživo
vidjeti Željka Vukmiricu, svestranog kazališnog «radnika» u punom
značenju te riječi, ne moraju putovati u Pariz ili stajati u redu za
kartama na njujorškom Broadwayu. Žac, kako često sam sebi zna
tepati, naime, nastupa svakog četvrtka sa svojim sastavom
Militargrenze Tanzenmuzik («Plesna glazba Vojne krajine) u stand-up
komediji «Faširanec» u kafiću Face na Krugama, inače integralnom
dijelu drevnog zagrebačkog radničkog naselja Trnje. Najnoviji pak
Vukmiričin kazališni projekt je festival monodrame održan od nedjelje
(18. veljače 2007.) do ovog utorka pod okriljem njegove kulturne
inicijative Urban Republic Stock Exchange u zagrebačkom Teatru EXIT.
Riječ je o nultom izdanju festivala, a oznaka ništice zapravo znači jako
mnogo: zagrebački je festival dio službenog kalendara ITI (International
Theatre Instituta – Međunarodnog kazališnog instituta) koji djeluje pri
UNESCO-u.

Gospodine Vukmirica, zašto i kako ste se, nakon svih dobrih i loših
iskustava na hrvatskoj kulturnoj i kazališnoj sceni odlučili organizirati
festival monodrame u Zagrebu?

S tom idejom živim već dugo, ali su se konkretni pomaci počeli

događati prije dvije godine na Islandu gdje sam otvorio tamošnji
festival monodrame Act Alone. Ondje sam gostovao s predstavom
«Povijest moje gluposti» na engleskom jeziku. Gospođa Nina Mazur,
potpredsjednica Međunarodne federacije monodrame, tada mi prišla,
jer joj se jako svidjela predstava, a k tome je bila obaviještena o mojem
«minulom» radu, i iznijela prijedlog da se u festival monodrame
organizira u Hrvatskoj. S početka je plan bio da se festival organizira u
Rovinju, budući da je na neki način službeni stavi ITI-ja da se događanja
izmaknu iz velikih sredina i gradova, no, zbog nekih problema u
suradnji s lokalnim strukturama, ipak sam na posljetku bio odlučio da
se nulto izdanje festivala dogodi u Zagrebu. Na raspolaganju su bila
dva termina, u veljači i kolovozu, a ja sam izabrao veljaču, jer ljeti
Hrvatska naprosto vrvi kulturnim događanjima.

Zanimljivo je da, kada govori o tome zašto festival nije bio organiziran
u Rovinju, Vukmirica ne želi javno imenovati čovjeka koji je «zaslužan»
za to za to, iako je samo tri tjedna prije početka festivala dobio mail u
kojem ga se jednom jedinom rečenicom obaviještava da se suradnja
otkazuje:

– Ma, čemu to služi da sada pričam kako je taj čovjek ne samo

neprofesionalan, nego i... ne znam, nemam riječi. I, što sad, da mu
kažem ime i prezime i da ga nazovem ovim ili onim imenom, kome to
treba, samo bi mu radio reklamu. Uvijek u takvim situacijama govorim
kako sam glup ja ako nisam prepoznao o čemu se radi, no mislio sam
da je stvarno dobra ideja to organizirati izvan Zagreba budući da je
suviše toga u vezi kulture ionako centralizirano. No, ispada da je izvan
Zagreba doista teško nešto organizirati, sjetimo se samo primjera Igora
Serdara i njegovog Hvar 2000 Shakespeare festivala. Nakon svega,
mogu samo reći da sam doista zahvalan Dušku Ljuštini, Pavlu Kaliniću i
ostalim ljudima iz Gradskog ureda za kulturu, jer su stvarno reagirali
kako i koliko su mogli, maksimalno brzo i u nemogućem roku, te je
njihova pomoć bila od presudnog značaja da se festival uopće održi.
Kako bilo, to mi je pouka za ubuduće, a u svakom slučaju ja sam
pripremio program za dvije godine, tako da će sljedeće izdanje
festivala trajati sedam dana i imat će 14 predstava. Valja još
napomenuti da je ovaj nulti organiziran s našim financijskim
sredstvima, a sljedeći, tj. prvi festival bit će održan pod okriljem ITI-ja, i
u tome je još jedna bitna razlika između nultog i prvog izdanja
festivala.

Na koji ste način odredili i izabrali program ovog nultog izdanja, koje su
vam bile osnovne smjernice?

Mogu reći da sam radio kao da radim svojevrsnu prezentaciju, dakle,

želio sam izabrati ono što je najznačajnije za neki smjer ili školu u
monodrami. Na primjer, izabrao sam genijalnu predstavu iz Slovenije,
Patty Diphiuso, koja je rađena prema tekstovima Almodovara u kojima
on piše o uspomenama jedne porno dive. To je, prije svega, jedan
fantastičan literarni predložak, koji, budući da je riječ o ispovjesti jedne
porno glumice, izvrgava ruglu i pravi smješnim i konzervativnim sve
što znamo i mislimo o našoj seksualnosti. Naime, kako kako
konzervativne struje u ovoj našoj novonastaloj državi sve više jačaju, a
i u europi konzervativci nekako, čini mi se, dolaze na svoje, strašno mi
se svidjela ta hrabrost tih mladih ljudi iz Slovenije. To su Boštjan
Gombač koji glumi, pjeva i svira uz pratnju glazbenika Žige Goloba i
Sergeja Randjelovića.

Netko će možda primijetiti da su vrlo nejasne te granice između onoga

što ljudi zovu monodramom, potom famoznog stand up-a, i recimo
kabarea jednog čovjeka, pa kako bi onda zapravo mogli odrediti ono
što su gledatelji mogli vidjeti na ovom festivalu, i što se događa uopće
s tom i sličnim formama u nas i u svijetu?

Primijetio sam da mnogo ljudi kod nas već nekako zazire od

monodrama, pa i sam nisam zadovoljan kada vidim kakve se sve
monodrame «događaju». Ima, nažalost, ljudi koji su povjerovali da je to
najbrži i najjeftiniji način dolaska do love, pa je stoga nastala
zastrašujuća devalvacija te forme. A kod monodrame vrijede ista
pravila kao i kod opere: ili je vrhunska, ili ne postoji, nema sredine. Na
ovim našim prostorima možemo se prisjetiti tek nekoliko vrhunskih
ostvarenja, to je Jospi Pejaković sa svojom predstavom «Oj, živote»,
Zijah Sokolović s «Glumac... je glumac... je glumac... je glumac», onda,
ne znam, Enver Petroci, i još svega nekoliko njh, svi ostali su samo, s
dužnim poštovanjem, samo «hi hi hi, ha ha ha». Molim samo da bude
zabilježeno kako ne mislim reći da je moj ukus relevantan, ali činjenice
i stvarnost govore u prilog ovome što sam istaknuo. Ono pak što mi
nazivamo monodramom, to Amerikanci nazivaju stand up-om, Englezi
stand-up komedijom, a kada o tome govorimo u bivšim zemljama
istočnoga bloka, tada su to prije svega pojmovi koji stoje iza neke
političke borbe, borbe za slobodu; riječ je o ljudima koji su kroz tu
formu prkosili dominantnom kazalištu koje je bilo u zagrljaju sa
sistemom i prkosili su tadašnjem komunističkom establishmentu. Sada
toga više, zapravo, nema, jer kada sam došao u Prag i pitao za,
primjerice, Turbu, rekli su mi da se sada taj čovjek bavi nečim posve
drugim. Amerikanci svojim stand upom prije svega žele iskazati
individualnost, a i tamo postoji svega nekolicina vrhunskih izvođača -
ostalo je jeftina zabava. Uvijek kada govorim o tome sjetim se riječi
pokojnog Fabijana Šovagovića koji je rekao da je «Hamlet» idealna
monodrama, jer ima jednog čovjeka, a svi su ostali zapravo samo
podrška tom njegovom, praktički, monologu.

Što je onda neka nit vodilja ili idejna odrednica organizacije festivala
poput ovog?

Želim prispodobiti ovaj festival s idejom Urban Stock Exchangea, jer

želim preko festivala na neki način u Hrvatsku uvesti kulturnu burzu, pa
da se ekipa koja je navikla na nerad i dotacije malo zamisli i
eventualno prestraši. Naime, kritična masa mladih ljudi kod nas je
narasla, a budući da oni ne mogu dobiti radnu dozvolu u Europi,
prisiljeni su realizirati se ovdje. Stoga je festival poput ovog dobar
primjer toga kako su se ljudi vani naučili boriti za svoje mjesto i kako
dolaze do određene razine kvalitete.

Kada govorimo o kvaliteti ili kriterijima koji danas vladaju općenito u

«industriji» zabave ali i u kazalištu, te posebice u medijima u kojima se
odnedavna pojavljuju izvođači inspririrani upravo stand up komedijom
ili barem nastoje nastupati u toj maniri, što možemo reći o tome?

Upotrijebit ću jedan primjer. RTL je u Njemačkoj napravio jedan

čudesan projekt: postavili su binu, mikrofon i dvije kamere u vešeraje,
dakle, u prostore gdje ljudi dolaze prati svoje rublje i gdje dok čekaju
da vešmašina opere robu mogu nastupiti pred tim kamerama, izvesti
što god žele. Onda su najbolji od njih prvo dospjeli na treći program, pa
najbolji od njih na drugi program, i na posljetku su oni koji su dospjeli
do prvog programa stvarno predstavljali neki top kvalitete i talenata
koji su se javili u tom trenutku. Kod nas nema te pozitivne selekcije,
nego osoba X pozna osobu Y, onda se pomnože X i Y i nastane... to što
već nastane. I sâm sam bio edukator nekima od tih mladih ljudi koji se
kod nas pojavljuju sa svojim točkama u javnosti; naučili smo ih dva-tri
trika pa su potom oni to nastavili prodavati okolo, a sada se ponavljaju,
jer nisu shvatili da je to jedna krvava disciplina. Iako smo im tisuću
puta napominjali da svaki dan pogledaju barem dva puta Lennya
Brucea kako bi shvatili koliko je to težak posao. Postoji velik problem
kriterija kod nas po kojima se etabliraju neke stvari, evo, uzmimo na
primjer rap koji je nastao kao posljedica jednog socijalnog bunta, a kod
nas se koristi za reklamiranje mobitela. To, dakle, sve zajedno baš
nema previše veze s mozgom, to jest, ima veze samo s ekonomijom.
Zato su zavladali i kojekakvi reality showovi, jer su producenti shvatili
kako je to najjeftinija proizvodnja programa. A ljudi ionako jako vole
gledati sami sebe na televiziji.

Je li stanje doista baš tako loše ili postoje neke svjetle točke? Koje su
najčešće pogreške ljudi koji se žele baviti tim poslom?

Prije dosta godina, Zuhra, Piro i Pervan su stvorili projekt «Zločeste

djece», koji, kako vidimo, na neki način i danas «drži vodu». Teško je
izmisliti nešto tako kvalitetno, međutim, oni su propustili učiniti nešto
što su napravili Englezi, ili Francuzi ili Nijemci; oni, naime, kada
pronađu neku krvavo stečenu formu, tada je podržavaju, rade na njoj.
«Zločesta djeca» su fenomenalan projekt koji je promijenio standarde u
Hrvatskoj, ali mi danas ne možemo gledati «Zločestu djecu», samo su
se dvojica ili trojica ljudi iz tog projekta izdigli, pa sada imamo to što
imamo. Oni rade 50 različitih poslova s možda petinom kapaciteta ili
mogućnosti s kojima bi radili jedan od tih poslova. Općenito, mi
nemamo neku artikuliranu opciju, pa se stoga događa izlizanost lica –
jedan na jednoj televiziji ima tri emisije, drugi na drugoj televiziji ima
dvije, pa je normalno da ljudi žele vidjeti nešto novo. Tako su na
televiziji završili i gore spomenuti klinci. Mi naprosto nemamo standard,
jer kada se standard promijeni kao što su ga «Zločesta djeca»
promijenila, kao što je općenito Stojedinica promijenila standarde, onda
treba uložiti veliki rad i napor da se održe i zadrže ti standardi. Mi smo
mala sredina koja ne može izdržati velike promjene, a kada se one i
dogode, tada se one najčešće dogode iz uvoza. Tako je, recimo, Monty
Python promijenio standarde i u nas. Ili, neki moji kolege i ja radimo,
recimo, lik Šiptara, koji je vrlo zahvalan, međutim, tek sada kada se
Borat pojavio kao proizvod, e tek sada ljudi kuže da je to slično. Kod
nas ne možeš napraviti promjenu jer ti u prvom redu ne vjeruju oni koji
daju posao. Nadalje, tri sam se godine bavio stand upom, ozbiljno,
profesionalno, u stilu Lennyja Brucea, a onda je na televiziju došao
Seinfield, i preko noći su najednom znali što je stand up, pa nisu više
željeli raditi monodramu nego su radili «stand up». To je totalna
nebuloza, jer je to imitacija nečega o čemu ljudi uopće nemaju svijest.
Naime, kada govorimo o standardima kod nas, vrhunski stand up
komičar na ovim prostorima bila je Marica Hrdalo, tj. Nela Eržišnik koja
ju je igrala, ili Viki Glavacki koji je radio još prije nje i koji je bio preteča
Pervana, ili, recimo, Mladen Budiščak. Mi, dakle, nemamo respekta
prema stvarima koje su naši ljudi radili, jer ti danas ne možeš kupiti niti
jedan medij, VHS, DVD ili bilo što na kojem su Marica Hrdalo ili Viki
Glavacki ili Mladen Budiščak. Isto vrijedi i za Jimmyja Stanića koji je
radio sa svojim bandom Sultani swinga vrlo moderan stand up
američkog tipa kombiniran s jazzom.

Što nam onda to govori?

Pa ništa, zaključite sami, ne poštujemo svoje ljude. Mogu vam iznijeti i

jedan francuski primjer. Postoji čovjek koji se zove Jean-Pierre Bigard i
koji nastupa pred petnaest tisuća ljudi u pariškoj dvorani Bercy. Dakle,
petanest tisuća ljudi sjedi i sluša dva sata čovjeka koji je na sceni na
kojoj nema ništa, sam je. Zamislite što bi se moralo dogoditi da
petnaest tisuća Hrvata dođe na stadion slušati jednog čovjeka kako
priča? I još da mu pri tome ne viču «j...m ti materi, pederu, umri, makni
se, 'ko ti j...e mater kretenu dosadni». Istaknuo bi još da se Bigard bavi
vrlo sofisticiranim humorom, sprda se s francuskim jezikom recimo, a
ne hvata se za jaja pa se ljudi tome smiju. Kod nas glumci koji rade
komediju uglavnom glasno pričaju i krevelje se, to je neugodno, ako
smijem primijetiti. Ljudi žele osobnost, a kod nas je osobnost
zabranjena, mogu je imati samo političari i eventualno sportaši.
S obzirom na navedeno, kakvi su vam planovi za budućnost?

Imam namjeru potpuno se povući iz aktivnog nastupanja, strašno me

zanima edukacija, nastojat ću učiniti sve da ta filozofija «prije mene
ništa, nakon mene potop» pomalo mine u Hrvatskoj. U okviru svojeg
Act Laba pokušat ću poučiti što više mladih ljudi da oslobode tu formu,
da nauče zanat, jer u nas to strašno fali. Treba znanje prenositi dalje...