Gregor Simmel:Kontrapukti Kulture

KONFLIKT KULTURE

Kultura je dio opće evolucije prirode i života,zahvaljujući svojoj duhovnoj supstanciji čovjek
se izdiže iznad životinjskog svijeta i tako kutivira svoju dušu.Ali postoji suprotnost u
kulturnom razvitku,jer kultura u svom nastajanju,već ima svoju formu i ozbiljenje.Ona u
trenutku nastajanja odgovara životu tog doba,ali daljnim razvitkom i novim ritmom života
ona postaje otuđenost koja je suprotnost slobodi duše tog vremena u kojem je
nastala.Simmel zaključuje da kultura ima svoju povijest.

„Kada oduhovljeni život stalno stvara takve tvorevine koje u samima sebi nose dovršenost i
zahtjev za trajnošću,stoviše bezvremenošću,one se mogu opisati kao forme u koje se taj
život zaodijeva,kao nužnost bez koje se on ne može pojaviti,bez koje on ne može biti
duhovni život.“

Međutim,kulturne tvorevine struje kroz povijest i stvaraju novi oblik egzistencije.Svaku novu
formu kroz povijest zamjeni sljedeća koja je tada aktualna.Forma se može odrediti kao
zadovoljavanje empirijske povijesti i biti vanjski nosilac promjene.

Ali život je u suprotnosti sa formom :“Život zbog svoje biti kao nemir,razvoj,daljnje strujanje
trajno suprostavlja svojim vlastitim ukrućenim proizvodima koji ga slijede;i budući da on
svoju vlastitu vanjsku egzistenciju ne može naći drugačije nego u nekim formama,taj se
proces može vidjeti i označiti kao potiskivanje stare forme nekom novom.“

Stalnu preobrazbu kulture naziva „uspjeh beskonačne plodnosti života“ koja je suprotnost sa
bezvremenskom formom koja nastaje.Taj karakter kulture se prvi put uočava u privrednom
razvoju u kojem su društva nastala kao prilagodba ekonomske i društvene situacije u kojima
su se nalazila.Glavni suzbijač forme je „život koji osjeća formu kao takvu kao nešto što mu je
nametnuto,želi probiti i usisati u svoju neposrednost formu uopće,a ne samo ovu ili onu
formu,kako bi svoju vlastitu snagu i puninu pustio da teče onako i samo onako kako ona
izbija iz njegova izvora“.

Opisuje se borba života protiv principa forme općenito..Svaka povijesna epoha je imala
„potajnog kralja“te epohe,te navodi primjere:

-u grčkoj klasici -bitak(jedinstven,no panteistički bezobličan)

-u srednjem vijeku-pojam Boga(izvor egzistencije,ali i slobodna poslušnost)

-u renesansi-priroda(izvor ideala,ali inako već unaprijed neophodan životni uvijet)

-17.st (prirodni zakon,Rouseau,“ja“)

19.st nije imalo nikakvu posebnu misao vodilju i navještava se kao prava realnost našeg
života,međutim zahtjeva apsolutno predavanje društvu kao apsolutno trebanje.Tek oko
prijelaza u 20.st se uvodi motiv života u kojem se susreću zbilja i realnost i pojavljuju se
filozofi poput Schopenhauera i Nitzsche.Postavljaju jednaka pitanja poput:“što je život? Koja
je njegova vrijednost samo kao života?“ Schopenhauer je prvi filozof koji se bavi voljom kao
glavnim unutarnjim pokretačom života,te smatra da su prividni ciljevi samo razočarenje i
beskrajno kolo iluzija.Nietzsche smatra da je život jedina odredba samoga sebe i na osnovi
razvoja samoga sebe postaje više od života.Pojam života opisuje kao sjecište očaja i radosti
života.

U najnovijoj kulturi postoji čežnja za novom formom rušila staru i protivljenje principu forme
uopće.Pojavu forme opisuje kao negativna strana duhovnog kretanja kojim se nastoji
ustanovit određena zajednička ideja.Obrazovani ljudi uglavnom žive vođeni idejom koja je
vezana za njihovo zanimanje,a rijetko idejom vezanom za kulturu

Simmel navodi nekoliko primjer iz umjetnosti koji pokazuju otpor prema formi.Smisao
ekspresionizma je nastavak unutarnje pokretnosti umjetnika u djelu.Ekspresionizam nema
nametnutu formu iz okoline,te nema ništa s oponašanjem nekog bitka ili zbivanja.Dok je npr.
Impresionizam mješavina umjetničkog samosaživljenja koji je potaknut vanjskom subjektu ili
nametnutom formom iz tradicije, metode ili uzora.

„Svedeno na apstraktni izraz koji ipak ocrtava posve realnu liniju volje,radi se o borbi života
za njegov bitak samim sobom;gdje se izražava,on želi izraziti baš samog sebe i zato probija
svaku formu koju bi mu neka druga zbilja koja važi zbog svoje zbilje ili neki zakon koji važi
zbog zakona.“

Forma tada gubi svoje posebno pravo,te djelo prikazuje još onoliko forme koliko proizvodi
strujanje života po sebi.Simmel navodi primjer Beethovena i metafizike u kojima je
umjetnička forma,te forma općenito nadvladana od nečeg šireg što dolazi iz druge
dimenzije.U ljudskom stvaranju postoji nešto dublje,onkraj forme što vidimo jednoznačno
tek kada dođe u suprotnost s fomom.Navodi primjere poput slika Vincent Van Gogha koji
neposredno prikazuje strujanje života i izlazi izvan granica slikarstva.

Upravo to strujanje života Simmel primjećuje kod mladih generacija,dok kod starosti
primjećuje usmjerenost na objektivne sadržaje života.Međutim taj interes mladih za proces
života se počeo objektivirati kao takav,te postaje forma.Strast za orginalnošću kod mladih
ljudi često je taština i nastojanje da se od sebe stvori senzacija za samog sebe i druge.S
druge strane strast za životom može biti izraz vlastitog života,pod uvijetom da nije
objektiviran sa strane neposrednog stvaralaštva.Tada uljeva vlastiti život u nešto
formirano,tj.on svoju životnost uljeva u nešto što nije živo i gubi se život
individualnosti.Dublja namjera modernog individualizma je orginalnost koja ukazuje da je
život čisto samo po sebi i bez formi vanjske okoline.
Život ne želi s njime vlada nešto što je ispod njega,tj. s njim uopće i idealni svijet koji polaže
pravo na mjesto iznad njega.

„Bit života je u tome da on proizvodi ono što ga vodi i iskupljuje,ono što mu se suprostavlja i
ono što ga u porazu pobjeđuje;on sebe takoreći prima i podiže zaobilaznim putem preko
svojega vlastitog poraza“

Život se želi osloboditi od prisiljene forme,čiji je povijesni reprezentant klasika. Mnogim

slučajevima privatnog života se vodi borba između života i forme kao borba između
individualizacije i poopćavanja.

Duhovno napredne osobe zadnjih nekoliko godina zadovoljavaju svoje religijske potrebe
misticizmom.Religija se temelji na objektivnim slikama života koje nisu dovoljne da se ispuni
duhovna potreba,te pojedinac traži druge ciljeve i putove.Misticizam traži rastvaranje
tvorevina vjere u religiozni život i ugođanje religije životu.Religija poput slikarstva traži neki
kontinuirani život iz dubine u kojoj se još nije raščlanio na potrebu i ispunjenje i ne treba
nikakav predmet koji bi mu propisivao određenu formu.Život u onom trenutku u kojem
dolazi do riječi kao duhovan,to može samo u formama,u kojima se jedinima može ozbiljiti i
njegova sloboda,premda one istim činom slobodu i ograničavaju.