PLATONOVA ANTROPOLOGIJA

Po Platonu se što se duše tiče ona jasno razlikuje od tijela, iako je kod Platona bilo govora i o tijelu
kao tamnici duše u kasnijim spisima. Opisuje odnos duše i tijela kao odnos kormilara i broda. Realitet
duše i njezino prvenstvo nad tijelom, psihološki dualizam odgovara njegovom metafizičkom
dualizmu. Čovjekova se duša sastoji od tri djela: razumskog, voljnog i požudnog. To slikovito opisuje
primjer kočijaša koji upravlja s dva konja od kojih je jedan poslušan, a drugi neposlušan. Kočijaš je
razum, volja poslušan, a požuda neposlušan konj. Razumski dio duše uvijek vlada jer se smatra da je
on povezan s božanskim, razum je ujedno i ono što po Platonu razlikuje čovjeka od životinje. Također
naučava besmrtnost ljudske duše preko njezinog razumskog djela kojim je ona povezana sa svijetom
Ideja (opet vidimo utjecaj metafizike na antropologiju).

PLATONOVA KOZMOLOGIJA

Platonova kozmologija opisana je u djelu Timej i o njoj moćemo govoriti kao o onoj koja je
produžetak i daljnje objašnjenje i razrada nauka o svijetu Ideja. Uređeni kozmos predstavljen je kao
djelo umnosti, a čovjek je pritom onaj koji ima udjela u dva svijeta, umnom i osjetilnom. Tako za
njega i kozmos kao i čovjek u sebi nosi to dvojstvo umnog i vječitog s jedne trane i osjetilnog i
prolaznog s druge. Objašnjenje nastanka osjetilnog svijeta pripisuje tako nekom uzroku koji je
demijurg koji je zahvatio sve što je bilo u neskladnom i nesređenom kretanju (primordijalni kaos) te
je to doveo u red i oblikovao materiju usklađujući je s idealnim uzorom prema Ideji Dobra, želeći
svijet učiniti boljim i ljepšim. Stvaranje neba je u tom smislu imalo posebnu ulogu jer je njega načinio
da bude slika baš nepromjenjive vječnosti i vječitog bivstva, zato je i kružno kretanje vremenskih
sfera ono čime se služimo pri računanju vremena.

SOKRATOVA METODA

Sokratova praktična metoda kojom se služio imala je oblik dijalektike ili razgovora. Taj se razgovor
sastojao od dvije etape. Prva etapa je bila ironija kojom je on postavljajući sugovorniku pitanje i
praveći se da ne zna odgovor, dokazivao sugovornicima (koji su većinom bili njegovi sugrađani) kako
zapravo ne znaju stvari koje su bitne za njihov život i djelovanje. Tu oni postaju svjesni da ne znaju.
Tada dolazi na red majeutika – poroditeljsko umijeće u kojem Sokrat pitanjima iz sugovornika
''porađa'' istinu koja je već u njemu. Dijalektika je tako išla od manje primjerenih definicija prema
prikladnijoj definiciji, a pošto je dokazivanje išlo od pojedinačnog ka općem ili od manje savršenog k
savršenijem možemo reći da se koristio postupkom indukcije.

PLATONOVA SPOZNAJA

Spoznaja se temelji na sjećanju a odvija se na sljedećim razinama i na slijedeći način. Po njemu

osjetilno opažanje nije pravo znanje jer nije pouzdano i nije pravo znanje o onom što jest. Istinsko
znanje je znanje o onom općem i nepromjenjivom. Stupnjevi spoznaje tako se razlikuju prema onome
što je predmet spoznaje. Niža razina je područje mišljenja koje se dijeli na mišljenje i znanje. Mišljenje
je razina spoznaje koju stičemo na temelju slika, predodžbi i odraza dok je znanje spoznaja koju
stičemo umom koji se ne koristi slikama već napreduje uz ideje i pomoću njih služeći se apstraktnim
mišljenjem. Pojmovi koje stičemo takvom duhovnom spoznajom (noesis) nisu samo epistemološka
već i ontološka načela. Niže znanje od noesis je dianoia koja se odnosi na hipoteze.
PLATONOV SVIJET IDEJA

Platon se bavio pitanjem kako je moguća promjena kod bića, baveći se tim pitanjem prvo se oslanjao
na mišljenja prethodnika i to se njegovo traganje za odgovorom na to pitanje naziva prvom
plovidbom. Druga plovidba se sastojala u tome što je utemeljio vlastito učenje o svijetu Ideja koji je
vječan i nepromjenjiv, koji ima ontološko prvenstvo pred osjetilnim svijetom koji na svijetu Ideja
participira kao na uzoru. U tom svijetu Ideja nastoji naći odgovore na filozofska pitanja koja su mu se
nametala pa ga zato na sljedeći način hijerarhijski strukturira. Tako najviše mjesto zauzima Ideja
Dobra iz koje proizlaze kao sunčeve zrake iz Sunca ideje Pravde i Istine što nalazimo u djelu Država.
Problem kretanja riješava uvodeći sljedeća tri roda: 1. Biće, 2. Kretanje i 3. Mirovanje, a problem
zašto se biće međusobno razlikuje rješava uvođenjem rodova: 4. Isto i 5. Različito pri čemu je
kretanje ono što se događa kao prijelaz između bića i nebića pa tako rješava problem nastajanja i
nestajanja pozivanjem na svijet Ideja. Nadalje uvodi također ograničeno i neograničeno kao rodove
te miješanje i uzrok miješanja u svijet Ideja kao principe uz veliko/malo dijadu te jedno mnoštvo.
Ideja o prva dva principa (jedno/mnoštvo i veliko/malo) nastaje u drugoj fazi druge plovdibe. Ideje su
uzrok i uzor pojavnog svijeta, odnos pojavnog svijeta i svijeta Ideja može se opisati kao odnos
participacije, imitacije, zajedništva i prisutnosti. Svojim naukom o svijetu Ideja Platon daje umovanju
za predmet pravi zbilju, istinsku realnost, umni prostor, svijet Ideja koji Ideja postavlja kao one koje
su bit svega. One su bitak i bit ono po čemu nešto uopće jest i po čemu jest ono što jest. Iako je za
njegovog učitelja Sokrata pojmovno bilo savršenije od pojavnog Platon je sa svojim naukom o svijetu
Ideja otišao korak dalje tako što je općim pojmovima pripisao vrijednost i obilježje samostalnih
izvornih opstojnosti i učinio ih bićima, odnosno hipostazirao ih je.

USPOREDBA PARMENIDA I HERAKLITA

Glavna točka u kojoj se Parmenid i Heraklit razlikuju je mišljenje o promjeni. Heraklit je u svom nauku
o sveopćem toku naglasak stavio na nastajanje. Tvrdio je da postoji Jedno-vatra, ali da je za to jedno
promjena nešto što je suštinski značajno dok je Parmenid (pod cijenu isključivanja nastajanja bića)
tvrdio da su promjena i kretanje privid. Taj privid je nešto što nam posreduju osjetila zato istinu treba
tražiti u umu i mišljenju. On tvrdi da iako u svakodnevnom djelovanju ne možemo postupati kao da
nema promjene, da nam istinsko mišljenje u kojem nam se logos otkriva jest ono koje pokazuje da je
sve jedno, vječno i nepromjenjivo i oblika kugle. Kod Heraklita što se vječnosti tiče imamo vječnu
vatru koja se s mjerom pali i s mjerom gasi. Heraklit kaže da imamo istinsko mišljenje o stvarnosti
koje je u skladu s logosom kada uviđamo stalnu promjenu i borbu suprotnosti ''rat je otac svega''. Tu
imamo usporedbu s lukom i litom kao primjer harmonije koja nastaje kao jedinstvo suprotnosti.

USPOREDBA DEMOKRITA I ANAKSAGORE

Slično Empedoklu, Anaksagora je usvojio Parmenidovu teoriju prema kojoj biće niti nastaje niti
nestaje, već je nepromjenjivo. Nijedna stvar niti nastaje niti propada već se samo miješa i razdvaja od
postojećih tvari. Uvodi pretposavku o nastajanju u smislu mješanja koje oblikuje predmete i
propadanja u smislu razdvajanja. Anaksagora smatra elemente – vatru, vodu, zemlju, zrak – kao
mješavinu sastavljenu od mnoštva kvalitativno različitih čestica – kremata koje Aristotel naziva
homeomerijama. ''U svemu je dio svega''. Po njemu u konkretnim predmetima iskustva postoje
djelići svih stvari. Promjenu nije odbacivao kao obmanu osjetila već ju je prihvatio kao činjenicu. Nous
ili um je ono što je kod Anaksagore načelo miješanja čestica i ne samo toga već ono vlada i kružnim
kretanjem kao ono što je kretanju dalo početak. Taj je um ipak tjelesan iako ga ono zove tanjim i
čistijim od drugih materijalnih stvari, nema još govora o umu kao netjelesnom i nematerijalnom iako
je beskrajan, samodostatan i nepomiješan.

Demokrit tvrdi da postoji beskrajan broj nevjeljivih čestica atoma. Glavna razlika između Anaksagore i
Demokrita je u tome što se kod Demokrita ne pojavljuje um niti ikakva pokretačka sila koju je nužno
pretpostaviti kao onu koja pokreće miješanje, uvjet mješanja je u stvari praznina koja postoji između
atoma i tako omogućava sudaranje i razdvajanje. U tom smislu tvrdi d aje ono što nije (praznina npr.)
jednako stvarno kao i ono što jest jer ionako nema tjelesnost, posjeduje realnost utoliko što je ona
ono što omogućava kretanje atoma. Promjena je i kod Anaksagore i kod Demokrita posljedica
skupljanja i razdvajanja nepropadljivih čestica materije.