Professional Documents
Culture Documents
Suvremene Kriminalisticke Teorije PDF
Suvremene Kriminalisticke Teorije PDF
KRIMINALISTIÈKE
TEORIJE
Uvod
1
Redovni profesor na FKN u Sarajevu
2
(neformalne) i kazneno procesne procedure istraživanja krivičnih događaja ili krivičnih djela. Riječ
je o kriminalističkoj proceduri. Zadaci kriminalističke nauke su :
1. ispitivanje i utvrđivanje načina izvršenja krivičnih djela,
2. utvrđivanje načina otkrivanja (pronalaženja), prikupljanja, pravnog i stvarnog fiksiranje
činjenica i dokaza koji ukazuju da je izvršeno krivično djelo,
3. utvrđivanje i upućivanje kako se na temelju pronađenih dokaza utvrđuje i hvata učinilac
krivičnog djela,
4. pomaganje u pronalaženju najsvrsishodnijih metoda u provođenju operativnih i procesnih
radnji i
5. upućivanje na svrsishodna sredstva u prevenciji kriminaliteta.
Osnovne funkcije kriminalističke nauke : opća funkcija kriminalističke
nauke je stvaranje temelja za najefikasnije i najoptimalnije postupanje u cilju suzbijanja
kriminaliteta. Ta opće funkcija kriminalističke nauke podrazumijeva tri pod funkcije : (1) spoznajnu,
(2) rekonstruktivnu i (3) komunikacijsku. Razrađujući načine (metode) i sredstva otkrivanja,
istraživanja i dokazivanja krivičnih djela i njihovih učinilaca i prenoseći ih u svakodnevnu praktičnu
djelatnost suzbijanja kriminaliteta, kriminalistička nauka se uklapa u sistem represivnog i
preventivnog suzbijanja kriminaliteta. Predmet spoznaje kriminalističke nauke treba promatrati kroz
tri osnovne funkcije te nauke : (1) spoznajnu, (2) konstruktivnu (u vidu razrade novih naučnih
metoda i sredstava i usavršavanje postojećih, te stvaranje modela rada kriminalista u vidu
optimalizacije algoritama i (3) komunikacijsku koja se manifestira u vidu stručnog osposobljavanja
kriminalista. U tom smislu govori se o teorijskoj i praktičnoj kriminalističkoj nauci.
Kriminalistička nauka kao cjelovita nauka istražuje cjelokupnu represivnu i preventivnu
djelatnost nadležnih represivno-preventivnih organa sa stanovišta otkrivanja, istraživanja i
prevencije kriminaliteta u okviru svog predmeta spoznaje. Pri tome kako je navedeno, treba imati u
vidu posebni predmet naučne spoznaje kriminalističke nauke. Ona pruža praksi otkrivanja krivičnih
djela i njihovih učinilaca, istražujući njene zakonomjernosti, modele naučnog i stručnog postupanja.
Ona se bavi otkrivanjem operativnih i dokaznih informacija, materijalne i personalne prirode. Pri
tome posebnu ulogu ima naučno utemeljen model otkrivanja i dokazivanja krivičnih djela unutar
kriminalističkih metodika. Riječ je o specijaliziranom modelu otkrivanja i dokazivanja (istraživanja)
pojedinih kategorija krivičnih djela s težištem na fenomenološko-morfološkim obilježjima tih djela
uvjetovanih mjestom, vremenom, načinom i sredstvima izvršenja, oblikom krivnje i drugim
okolnostima i identifikacijskim mjerama i radnjama. Radi se o sredstvima i interakcijama kojima se
služe suvremeni kriminalisti i koje se javljaju unutar tog modela i njegovim izlaznim veličinama.
Kriminalistička nauka proučava : (1) pojavne oblike i načine izvršenja krivičnih djela uopće i
pojedinih krivičnih djela. Riječ je o delinkventskoj taktici i tehnici, (2) pojavne forme života
prijestupnika. Točke jedan i dva čine kriminalnu fenomenologiju, (3) praksu suzbijanja kriminaliteta,
(4) primjenu tekovina prirodnih, tehničkih i drugih nauka pri otkrivanju i dokazivanju krivičnih
djela, (5) primjenu taktičkih i psiholoških metoda i sredstava istraživanja, (6) psihologiju istraživanja
i suđenja i (7) logičke aspekte dokazivanja i suđenja.
Kao sredstva spoznaje u okvirima kriminalističke nauke ne javljaju se samo tehnički uređaji i
različiti materijali, nego i pojmovi i termini, kategorije i teorije. Riječ je o vlastitim teorijama
kriminalističke nauke o kojima će nastavno biti riječi.
3
Pojam teorija :
Grupna obilježja su zajednička svim objektima danog roda, vrste ili grupe. Ona uvrštavaju određeni
objekt u danu klasu pojava. Individualna obilježja u svom kompleksu, izdvajaju relevantan objekt iz
njegove klase, roda i zato ih se naziva identifikacijskim.
Zadatak je kriminalističke identifikacije da poistovjeti objekte koji pripadaju
krivičnom djelu ili kriminalnom događaju, što znači da ga individualiziraju. U okviru kriminalističke
nauke identičan je samo individualan objekt. Dva objekta identifikacije ako nemaju jednaka
zajednička obilježja, ne mogu imati i ista posebna obilježja (metoda eliminacije).
Identitet je neponovljiva ukupnost posebnih i rijetkih individualnih obilježja, koja
karakteriziraju određeni objekt identifikacije i koja u sklopu s općim obilježjima određuju njegov
konkretni identitet. Objekt identifikacije može biti istovjetan sam sa sobom i nijednim drugim
objektom. Riječ je o relativnom (apstraktnom), a ne apsolutnom identitetu. To je identitet koji
uvažava razlike (promjene) koje su nastupile tokom vremena u kvalitativnom i kvantitativnom
smislu, ali pri čemu još nije došlo do pretvaranja jednog identiteta u drugi novi identitet. Riječ je o
jednom te istom objektu identifikacije u različito vrijeme njegovog postojanja (trajanja).Tako osoba
od rođenja do smrti ostaje identična sama sebi, bez obzira na promjene nastale starenjem. Tokom
identifikacije vrši se eliminacija (apstrahiranje) za identifikaciju nebitnih obilježja, a uzimaju se u
obzir posebna, relevantna obilježja. Zbog toga se govori o relativnom identitetu, dakle identifikaciji
jednog konkretnog objekta, koji se tokom vremena mijenja u svojim identifikacijski gledano
nebitnim obilježjima u različitim stanjima u kojima se nalazio. Apsolutni identitet u realnosti ne
postoji, jer se u prirodi sve mijenja i nalazi u stalnom procesu izmjena i kretanja. Zato se
kriminalistička nauka bavi relativnim identitetom (zvanim i realnim, praktičnim) koji vodi računa o
nužnim razvojnim dijalektičkim promjenama i razlikuje ih od bitnih promjena. Pojam «identitet
roda» (o kome će kasnije biti riječi ) je nejasan, netočan i nespojiv sa suštinom identiteta u
kriminalističkoj nauci. Može otežati ili čak onemogućiti preciznu identifikaciju.
Tehnička strana kriminalističke identifikacije je samo faza cjelokupne kriminalističke
identifikacije koja služi utvrđivanju da je određeni materijalni oblik na relevantan način povezan s
pripremanim, pokušanim ili izvršenim krivičnim djelom. Kada je kriminalistička identifikacija
dovršena to još ne znači, da je time ostvarena stvarna identifikacija. Sa stanovišta kriminalističke
tehnike, utvrđivanje neidentiteta ima istu dokaznu vrijednost, kao i pozitivan rezultat-utvrđivanje
identiteta. Taktički i procesno gledajući utvrđen neidentitet (negativan rezultat) diktira organu
postupka planiranje novih verzija, novu operativno-taktičku i procesnu djelatnost, a koji puta i
obustavu postupka. Sa stanovišta kriminalističke tehnike cilj je postignut i utvrđivanjem samo
grupne pripadnosti, ali za svrhe predkrivičnog i krivičnog postupka to nije dovoljno. Proces
kriminalističke identifikacije ne može se svesti samo na tehničko uspoređivanje identifikacijskih
traseoloških objekata, jer je istovremeno potrebno da se taktički pravilno i u procesno utvrđenom
poretku utvrdi i dokaže konkretna relevantna identifikacijska veza objekta s krivičnim djelom. U
izvršavanju tog zadatka ispoljava se tehnička i procesna dimenzija kriminalističke traseološke
identifikacije. Ona ne može iscrpsti svoj supstrat samo u tehničkoj dimenziji.
Kriminalistima nije potrebna bilo kakva identifikacija, nego takva koja će poslužiti
kao dokaz u postupku. Zato se tehnička identifikacija mora organski sjediniti s taktičko-
postupovnom analizom veze identifikacijskog objekta s krivičnim djelom. Ako su obje grupe
zadataka : tehničko-identifikacijska i taktičko-pravna organski međusobno povezane, to znači da
imamo posla s dvije različite dimenzije istog procesa kriminalističke traseološke identifikacije, da je
riječ o jedinstvenom postupanju.
Pojam kriminalističke identifikacije strukturno uključuje : (1) objekt čiji se identitet
utvrđuje, tzv. objekt identifikacije, (2) objekt pomoću kojeg se identitet utvrđuje, tzv. sredstvo
identifikacije i (3) način na koji se identitet utvrđuje. U skladu s principima kriminalističke
identifikacije utvrditi identitet nekog objekta znači ustanoviti cjelokupan kompleks obilježja po
kome se on razlikuje od svih ostalih objekata iste grupe (roda).
6
1. po opisu,
2. po misaonom liku (sjećanju),
3. po materijalno fiksiranim obilježjima i
4. morfološka identifikacija (po građi objekata).
Zadatak procesa kriminalističke identifikacije je utvrđivanje postojanja ili
nepostojanja uzročno-posljedične veze između kvalitete danih obilježja (ali i kvantiteta) i
prethodnih, odnosno pratećih uvjeta. Nema nepromjenjivog identiteta, jer se svojstva objekata
identifikacije mijenjaju, pa je neophodno da se utvrdi uzročna povezanost mehanizma postanka tih
promjena. Tako kod mehanizma nastanka tragova procesom odražavanja nema apsolutne
podudarnosti između uzročnika (generatora) traga i traga odraza (otisak ili utisak), jer nikada ne
dolazi do potpunog odraza cjelokupnog pojavnog bogatstva detalja objekta čija se identifikacija vrši,
tj. uzročnika traga. Odražavanje može biti manje ili više cjelovito, odnosno fragmentarno, manje ili
više uočljivo ili čitljivo i kvalitetno. Podudarnost u glavnim obilježjima objekta identifikacije i
kopije zove se izotopnost odražavanja.
Za identifikaciju kod procesa odražavanja podobni su samo oni objekti, koji ne utječu
na sadržaj i formu odraza npr. nisu sipki, rahli, plastični ili povodljivi.
Kod procesa identifikacije govori se o svojstvima i obilježjima. Svojstva su ontološki
pojam, a obilježja gnoseološka kategorija. Obilježje je spoznato odraženo svojstvo, oznaka bilo
kojeg objekta identifikacije po kome ga je moguće prepoznati. Svojstva su neodvojiva od stvari i
procesa. Odražena svojstva jedne stvari na drugoj ili u ljudskoj svijesti po kojima vršimo
identifikaciju zovu se obilježja.
Kada je riječ o neposrednom prepoznavanju svojstava i obilježja određenih objekata
prepoznavanja razlikujemo neposredno i posredno prepoznavanje. Neposredno prepoznavanje je
predočavanje radi prepoznavanja. Posredno prepoznavanje pomoću tragova i predmeta u pravilu se
vrši vještačenjem. U tom procesu prepoznavanja interpolira se vještak koji svojim mišljenjem,
ukoliko ga organ postupka prihvati, stvara nove činjenice.
Primarna identifikacijska obilježja su obilježja svojstvena nekoj stvari i nalaze se na
njoj. Ona su izvorno svojstvena nekom predmetu. U pravilu nastaju tokom proizvodnje ili
upotrebom. Sekundarna identifikacijska obilježja su odraz primarnih obilježja. To su određena
svojstva nekog predmeta podobna za provođenje postupka identifikacije. Obično je riječ o tragovima
odrazima. Obilježja u tragu odrazu su kodirana (šifrirana).
Identifikacija je moguća ako su objekti identifikacije relativno postojani. Riječ je o
jednom te istom objektu identifikacije u različito vrijeme njegovog trajanja i ispoljavanja.
Identifikacija se vrši postupkom izolacije. U okviru tog procesa apstrahiraju se nebitna obilježja za
identifikaciju od bitnih. Iz navedenog proizlazi da je identifikacija utvrđivanje jednog konkretnog
objekta koji se mijenja u svojim nebitnim obilježjima u njegovim različitim stadijima i u različito
vrijeme. Ako se izolirano ne apstrahiraju nebitna obilježja, ne može se provesti proces identifikacije.
Samo identifikacijski karakteristična ili individualna obilježja su podobna za prepoznavanje, dakle,
identifikaciju. Opća obilježja karakteriziraju grupu predmeta, objekt u cjelini. Svojstva
8
Identifikacijska ili individualna obilježja : u kriminalističkoj nauci pod tim pojmom podrazumijeva
se kompleks, cjelina obilježja koja su nastala slučajno i koja individualiziraju objekt identifikacije
upravo zato, jer nisu nastala zakonomjerno, jer ne predstavljaju normu grupnih obilježja. Riječ je o
obilježjima slučajnih odstupanja unutar karakteristika tipa. Drugim riječima ta su obilježja slučajna i
ne nastaju zakonomjerno, ne pojavljuju se neminovno u unaprijed određenom, nego u strogo
individualnom obliku. U stvari to su odstupanja od općeg standarda grupe. Odstupanja su slučajna,
jer kod svakog pojedinog člana grupe nastaju u nepredviđenom obliku, veličini i položaju. Pri tome
treba imati u vidu da između uzročnika traga (originala) i njegove kopije na nositelju traga (odraz)
dakle, objektima na kojem je original odražen, u skladu s pravilima fizike postoje i određene razlike,
veće ili manje, koje u uspjelim slučajevima ne isključuju mogućnost identifikacije spornog objekta
(uzročnika traga) na temelju njegovog odraza u vidu otiska ili utiska. Između odraza i odraženog
objekta u pravilu nema i ne može biti apsolutne podudarnosti, jer se jedan objekt nikada ne može
odraziti na način da odrazi (reproducira) u svom odrazu svoje cjelokupno pojavno bogatstvo.
Svi predmeti izloženi su stalnim mehaničkim (fizikalnim), kemijskim i energetskim
promjenama i utjecajima koji stalno mijenjaju, modificiraju njihova individualna obilježja. Te
promjene «pišu» individualnu biografiju predmeta. Vještaci (kriminalistički) utvrđuju identitet
nekog objekta uspoređivanjem njegovih identifikacijskih obilježja. Analiza i sinteza identifikacijskih
obilježja čine temelj identifikacijskog postupka. Ako vještak može izdvojiti određeni potreban broj
individualnih obilježja, on će time utvrditi identitet tog objekta i izdvojiti ga, razlikovati od svih
objekata iste vrste (roda). Identitet se utvrđuje po konačnom broju tih obilježja.
Kako je navedeno u kriminalističkoj nauci se pod identifikacijskim obilježjima
podrazumijevaju odražena svojstva nekog predmeta na drugom predmetu ili u ljudskoj svijesti po
kojima vršimo identifikaciju. U obzir treba uzimati samo individualna obilježja vanjske strukture
(vanjsku formu opredmećene materije), kao i unutarnju strukturu (građu) objekata identifikacije,
koja također ima neponovljiva individualna svojstva. Drugo je pitanje da li se ta svojstva daju
utvrditi ovisno o nivou suvremene nauke i tehnike i njihovih metoda i sredstava.
Identifikacijska obilježja se u kriminalističkoj nauci dijele na opća i posebna. Opća
obilježja karakteriziraju grupu predmeta ili neki objekt uzet u cjelini. Posebna obilježja odnose se na
detalje. Kada se utvrđuje tzv. grupna pripadnost predmeta traži se podudarnost svih općih obilježja.
Nepodudarnost općih obilježja isključuje mogućnost identiteta, dok njihova podudarnost znači samo
mogućnost identiteta. Identitet se utvrđuje samo na temelju podudarnosti svih ili dovoljnog broja
relevantnih posebnih obilježja (detalja).
U kriminalističkoj praksi često se postavlja pitanje : Koliko je potrebno posebnih,
individualnih, obilježja da bi se po njima mogao utvrditi identitet ? Neki vještaci za priznanje
identiteta oruđa (alata) traže fiksne numeričke pokazatelje. Drugi smatraju da odluku u skladu s
prirodom svakog konkretnog slučaja treba prepustiti vještaku. Neki vještaci primjenjuju
matematičko-statističke metode kod ocjenjivanja podudarnosti identifikacijskih obilježja. Pri tome
ulogu igraju iskustvo, zdrav razum i vjerojatnost.
Priroda problema u vezi s navedenim je u tome, da je u spornom uzorku (tragu)
potrebno otkriti izvjestan broj individualnih karakteristika koje se podudaraju s određenim brojem ili
u idealnim slučajevima svim karakteristikama nespornog (probnog, poznatog) uzorka. Problem se
javlja u vezi s pitanjem : koji je najmanji broj tzv. donja granica potrebnih individualnih
karakteristika (minimalan broj) ? Naime, upotrebom, brušenjem, djelovanjem korozije i slično
mijenja se jedan broj individualnih obilježja u kvalitativnom i kvantitativnom smislu. Zato u
identifikacijskom postupku treba uzimati u obzir kvalitativno-kvantitativne promjene. Vještak je
dužan da riješi pitanje o kvaliteti i kvantiteti potrebnih podudarnih obilježja u njihovoj cjelokupnosti
polazeći pri tome od svog iskustva i rezultata provedenih eksperimenata. Vještak mora studiozno
9
razmatrati stabilnost, nezavisnost i učestalost identifikacijskih obilježja. Pri tome se može dopustiti
primjena računa na temelju teorije vjerojatnosti, kada je u pitanju izračunavanje učestalosti
ponavljanja pojedinih obilježja. Ipak, presudna važnost pripada ekspertiznom eksperimentu,
zapažanju i iskustvu vještaka i to zato, jer traseološko vještačenje koje se temelji na računu
vjerojatnosti ima samo vrijednost verzije, a mogućnost još nije i stvarnost. Traži se konkretan, realan
identitet, a ne matematički, apstraktan identitet. U objektivnoj stvarnosti svaki objekt traseološke
identifikacije strogo je individualiziran, a teorija vrejoratnosti ne isključuje ponavljanje koje je
negacija identiteta i ne može poslužiti kao temelj za traseološku identifikaciju.
U vezi s navedenim treba razlikovati : a) identifikacijski minimum obilježja. To je
najmanja cjelokupnost obilježja po kojoj je moguće izvršiti identifikaciju, b) identifikacijsko polje.
To je sistem svojstava predmeta koji se javljaju kao neposredan objekt identifikacije. To je u
stvari, jednoznačnica (sinonim) za kompleks identifikacijskih obilježja i c) identifikacijski trag. To je
trag u vidu odraza vanjske strukture objekta ili njegovog dijela na drugom objektu ili njegovom
dijelu, koji je nastao u vezi s izvršenjem krivičnog djela procesom odražavanja i koji je prikladan za
identifikaciju.
Grupna pripadnost : To je svojevrstan kriminalistički pojam. Neki kriminalisti u vezi s njim govore o
identitetu roda. Taj pojam je nejasan i čak netočan i nespojiv sa suštinom pojma identiteta
(istovjetnosti) u kriminalističkoj nauci. Istovjetnost (identitet) u kriminalističkoj nauci se razlikuje od
istovjetnosti u prirodnim i tehničkim naukama. U tim naukama se utvrđivanje grupne pripadnosti
označava izrazom «identifikacija». Tako vještaci kažu da je određena tvar «identificirana» kao npr.
heroin, neka čestica kao željezo i slično. Stvarno je riječ o utvrđivanju grupne pripadnosti, koja se
temelji na sličnosti. To samo znači da je ispitivani objekt isti takav kao i svi drugi iz te grupe. Riječ
je o postupku koji se u kriminalističkoj nauci naziva grupifikacija. Kod grupifikacije (utvrđivanja
grupne pripadnosti) objekt se klasificira, grupificira u grupu istorodnih ili sličnih (srodnih) objekata.
Zato se u osnovi utvrđivanja grupne pripadnosti ne nalazi identitet, nego sličnost objekta s njemu
srodnim ili istorodnim objektima. Kod utvrđivanja grupne pripadnosti traži se podudarnost općih
obilježja. Nepodudarnost svih općih obilježja isključuje mogućnost identiteta i javlja se kao metoda
eliminacije. Njihova podudarnost znači samo mogućnost postojanja identiteta. Vidimo da se grupna
pripadnost u praksi javlja kao prva faza jedinstvenog procesa identifikacije ili samostalan
eliminacijski proces. Svaki objekt iako je identičan sam sa sobom, istovremeno ima takva svojstva,
obilježja, koja ga čine sličnim ili čak istorodnim s nekim drugim objektom. U vezi s rečenim kako je
navedeno, utvrđivanje nepripadnosti grupi isključuje mogućnost i potrebu identifikacije.
Nepodudaranje grupnih obilježja služi kao osnova za zaključak o neidentitetu. Grupnu pripadnost ne
treba nazivati «identitet roda», jer je identitet strogo individualan. Stalno treba imati u vidu da se
identitet utvrđuje samo na temelju podudarnosti svih ili dovoljnog broja relevantnih posebnih
identifikacijskih obilježja tzv. detalja.
Prirodne i tehničke nauke ne interesira «individualna biografija» baš određenog
objekta, nego sudbina čitave grupe. S druge strane identifikacija u kriminalističkoj nauci i krivičnom
procesnom pravu je usmjerena na otkrivanje konkretnih činjenica od značaja za utvrđivanje istine.
Zbog razlike u ciljevima neminovno se i različito definiraju pojmovi «identifikacija» i «grupna
pripadnost» u odgovarajućim naukama. Pojam identifikacije kakav je stvoren u prirodnim i
tehničkim naukama ne smije se mehanički primjenjivati u kriminalističkoj nauci i krivičnom pravu.
Utvrđivanje grupne pripadnosti prethodi identifikacijskom postupku. Pri tome
istorodnost je temelj za postavljanje uzročno-posljedične verzije između danog objekta i konkretnog
krivičnog djela. Samostalan cilj utvrđivanja grupne pripadnosti javlja se kada iz različitih razloga
nije moguće provesti identifikaciju. Utvrđivanje grupne pripadnosti omogućava provođenje
heurističkih procesa.
Da rezimiramo : «Grupna identifikacija» je samo naziv za metodu eliminacije, koja je preduvjet za
provođenje procesa identifikacije. Grupna obilježja nisu identifikacijska. Utvrđivanjem grupne
10
identifikacije riječ je o podudarnosti kompleksa obilježja koji je svojstven upravo jednom objektu.
Samo individualna obilježja mogu se smatrati identifikacijskim obilježjima.
Posebna individualna ili identifikacijska obilježja ili relevantni podaci odnose se na
detalje važne za utvrđivanje grupne pripadnosti. Riječ je o kompleksu (cjelini) obilježja koja su
nastala slučajno i koja individualiziraju objekt identifikacije. Vanjska i unutarnja struktura objekta
identifikacije (forma i tekstura) imaju neponovljiva individualna svojstva. Pitanje je samo, da li se
ona daju utvrditi. Pri tome se traži podudarnost svih općih obilježja. Nepodudarnost općih obilježja
isključuje mogućnost identiteta, a podudarnost znači samo mogućnost da je objekt identičan. Svaka
vjerojatnost, kao mjera mogućnosti, ima suprotnu mogućnost, nevjerojatnost. Treba imati u vidu da i
kod slučaja postoji skup uzročnih uvjeta, koji je često vrlo složen i nedostižan (nedostupan) analizi
metodama i sredstvima današnjeg nivoa nauka.
Kako je naglašeno identitet se utvrđuje samo na temelju podudarnosti svih relevantnih
detalja tzv. posebnih obilježja ili njihovog dovoljnog broja. Istaknuto je da su posebna obilježja u
identifikacijskom postupku obilježja koja karakteriziraju pojedine dijelove objekta identifikacije, kao
što su njegova površina koja stvara (generira) trag i koja zahvaljujući svom slučajnom nastanku
(porijeklu) u svojoj cjelokupnosti tvori individualni kompleks koji dopušta da se objekt identificira
po njegovom tragu. Kao temelj individualnosti vanjske strukture objekata koji stvaraju trag, javljaju
se : oblici, veličina i uzajamnost, razmještaj slučajnih tvorevina na njihovim kontaktnim površinama
i slično. Dakle, posebna obilježja u identifikacijskom postupku su detalji vanjske strukture predmeta,
koji jedini omogućavaju identifikaciju.
Individualni karakter posebnih obilježja dolazi do izražaja u makro i mikro sferi.
Bitno je da cjelini (kompleksu) identifikacijskih obilježja pečat daje neponovljivost kombinacija tih
obilježja, njihov stjecaj. Kombinacija tih obilježja ima karakter slučajnog i rijetkog, neponovljivog.
Baš zato što su neka obilježja slučajna ona su i rijetka i objektu daju značaj individualnog, jer su
stvorena u nebitnim, slučajnim okolnostima.
Zakonomjerne okolnosti uvjetuju nastupanje općih, grupnih obilježja, uvijek i bez
iznimke, nužno i zakonito. S druge strane slučajne okolnosti dovode do toga, da identifikacijska
posebna obilježja, nastupaju uvijek u drugoj, nepredvidljivoj kombinaciji obilježja. Slučajnost se
uvijek odnosi na kvalitativna i kvantitativna svojstva.
Kriminalistička identifikacija temelji se na tezi, da svaki objekt identifikacije postoji u
unikatu, originalu i to u jednom jedinom primjerku. Ovakav stav verificira svakodnevna ekspertizna
praksa. Pojam kriminalističke identifikacije strukturno uključuje : (1) objekt čiji se identitet utvrđuje
tzv. objekt identifikacije, (2) objekt pomoću kojeg se identitet utvrđuje tzv. sredstvo identifikacije i
(3) način na koji se identitet utvrđuje.
U vezi s navedenim javlja se i pojam identifikacijska vrijednost kriminalističkih
tragova. Ta vrijednost primarno ovisi o kakvoći «zapisa» i stupnja deformiranja traga prilikom
njegovog nastanka, «zapisivanja», generiranja. Adekvatno fiksirani trag kao prirodno-materijalna
konzervirana forma signala koja potječe ili je u vezi s izvršenjem krivičnog djela praktički ne stari,
što se ne može reći i za izvor, uzročnik (generator) traga (čovjek, životinja, predmet i sl.). Ono što je
važno za postupak identifikacije tragova je činjenica, da kriminalistički tragovi u pravilu sadrže
informacijske elemente u pogledu 9 «zlatnih pitanja» kriminalističke nauke. Analizom tih pitanja
dolazi se do zaključka da tragovi kao nositelji informacija, tzv. signali, sadrže informacijske
elemente koji imaju slijedeći karakter : 1) mjesni, lokalni (gdje ?), 2) vremenski, temporalni (kada
?), 3) modalni (kako ?), 4) subjektivni identifikacijski ( tko ? s kim ? koga ?), 5) objektivni
identifikacijski (što ?), 6) instrumentalni identifikacijski (čime ?) i 7) motivacijski (zašto ?).
Sve informacije koje proizlaze iz tragova mogu se podijeliti u grubo na one koje
imaju opću informacijsku vrijednost i one koje imaju identifikacijsku informacijsku vrijednost.. Sve
te informacije mogu činiti traseološki odraz, a neke i traseološki identifikacijski dokaz, izravni
(direktni) ili neizravni indirektni). Iz navedenih informacija se otkrivaju i dokazuju krivično pravno
12
utvrđivanje grupne pripadnosti i (3) objekte koji imaju značenje za utvrđivanje činjeničnog stanja
uslijed njihovog svojstva ili stanja.
Problem mijenjanja objekata identifikacije : Tvorničke pogreške i nužno nastali
individualni tragovi u toku proizvodnje potencijalnih objekata identifikacije omogućavaju
identifikaciju. U pravilu se radi o : 1) obradi objekata identifikacije u smislu popravaka, brušenja,
varenja, rezanja i slično, 2. pravilnoj i nepravilnoj upotrebi i njenoj frekvenciji, 3) trošenju objekata
(oruđa, alata) upotrebom i djelovanjem korozije (oksidacije) i drugih vanjskih utjecaja. Upotrebom
se oruđe troši, ali istovremeno stječe neke nove karakteristike npr. zupce. Pri tome ulogu igra vanjski
sastav strukture oruđa. Slučajna odstupanja u pogledu individualnih karakteristika oruđa, nastaju u
nepredvidivom obliku, veličini (dimenzijama) i položaju. Iz navedenog se može zaključiti da su
oruđa (alati) kao potencijalni objekti identifikacije relativno promjenjivi. Iako se vanjski sistem
oruđa mijenja u vremenski točno određenom trenutku, on je svojstven samo tom oruđu. Trošenjem i
brušenjem oruđe protekom vremena dobiva novi vanjski sastav. Zato uvijek treba voditi računa o
gnoseološki kritičnom vremenu. To je vrijeme u kojem nakon izvršenja krivičnog djela na
korištenom oruđu kao sredstvu izvršenja još nisu mogle nastupiti bitne promjene vanjskog sastava,
osim ako je počinitelj namjerno mehanički ili kemijski intervenirao. Ali i to utvrđenje može poslužiti
kao određeni indikator da je riječ o sredstvu izvršenja krivičnog djela. Još uvijek nije moguće sa
sigurnošću utvrditi točno vrijeme nastanka traga oruđa, što je važno uz ostalo i kod utvrđivanja
identiteta.
Predmet ostaje identičan u procesu promjena, ali se postavlja pitanje kojih i dokle ?
Drugo je pitanje njegove identifikacije, putem individualnih obilježja, koja su se promijenila. Tako
sjekira nije promijenila svoj identitet, ako je promijenila mikro reljef svoje oštrice ili čela sjekire.
Neki kriminalisti smatraju da je u slučaju navedenih promjena na sjekiri riječ o novoj sjekiri. U vezi
s navedenim u praksi se postavlja pitanje : do kada oruđe zadržava svoj identitet ? Do kada se može
smatrati da mikro reljef sječiva oruđa nije promijenjen ? Mora se raditi o manjim promjenama u
pogledu forme (oblika) i dimenzija koje omogućavaju u cjelokupnom kompleksu obilježja još uvijek
saznanja da se radi o istom objektu identifikacije. Pri tome moraju biti sačuvane specifičnosti
obilježja oruđa u danoj cjelokupnosti i konkretnom suodnosu, drugim riječima da nije došlo do
bitnih promjena na površini mikro reljefa.
Broj potrebnih identifikacijskih individualnih obilježja potrebnih za sigurnu
identifikaciju varira od slučaja do slučaja. Kako je navedeno, po pitanju broja identifikacijskih
individualnih obilježja ne mogu se predvidjeti nikakvi fiksni normativni standardi u kvalitativnom i
kvantitativnom smislu. Nemoguće je predvidjeti brojčane pokazatelje za sve slučajeve, pa se u praksi
zato, u pravilu, odluka o identitetu ili neidentitetu prepušta vještacima. Pri tome oni moraju poštovati
postignuća aktualnih nauka i tehnike u određenom naučnom području ili područjima. Ulogu igra i
profesionalno iskustvo, zdrav razum vještaka i njihova savjest. Neki mehanoskopski vještaci za
oruđa traže fiksne numeričke pokazatelje. Drugi smatraju da odluku u skladu s prirodom svakog
konkretnog slučaja treba prepustiti vještacima. Neki vještaci primjenjuju matematičko-statističku
metodu kod ocjenjivanja podudarnosti identifikacijskih obilježja. Organ postupka dužan je ocijeniti
egzaktnost primijenjenih metoda i sredstava u identifikacijskom postupku, kao i dobiveni rezultat.
Mehanički pristup broju identifikacijskih obilježja nije ispravan. Pri tome treba imati u vidu, da
ulogu igra kako kvaliteta, tako i kvantiteta obilježja.
Kako je navedeno, u spornom uzorku (tragu) treba otkriti izvjestan broj individualnih
karakteristika koje se podudaraju s određenim brojem ili svim karakteristikama nespornog (probnog,
poznatog) uzorka. U praksi se uvijek javlja pitanje : koji je najmanji broj tzv. donja granica
potrebnih individualnih karakteristika ? Upotrebom, brušenjem, djelovanjem korozije i slično,
mijenja se jedan broj individualnih obilježja u kvalitativnom i kvantitativnom smislu. Zato u
identifikacijskom postupku treba uzimati u obzir te promjene. Vještak je dužan da riješi pitanje o
kvaliteti i kvantitetu potrebnih podudarnih obilježja u njihovoj cjelokupnosti, polazeći pri tome od
svog iskustva i rezultata poduzetih eksperimenata. Vještak mora studiozno razmatrati stabilnost,
14
nezavisnost i učestalost identifikacijskih obilježja.. Pri tome se može dopustiti primjena računa na
temelju teorije vjerojatnosti, kada je u pitanju izračunavanje učestalosti ponavljanja pojedinih
obilježja. Presudna važnost pripada ekspertiznom eksperimentu i iskustvu vještaka i to zato, jer
traseološko vještačenje koje se temelji na računu vjerojatnosti ima samo vrijednost verzije, a
mogućnost još nije stvarnost. Uvijek se traži konkretan, realan identitet, a ne matematički, apstraktni
identitet. U objektivnoj stvarnosti svaki objekt traseološke identifikacije strogo je individualiziran, a
teorija vjerojatnosti ne isključuje ponavljanje koje je negacija identiteta i ne može poslužiti kao
temelj za traseološku identifikaciju.
Sudska istina je adekvatna spoznaja, a to znači objektivno saznanje pravno relevantnih činjenica.
Sve relativne istine zajedno čine čestice apsolutne istine, točno odražavaju suštinu krivičnog djela.
Kada je riječ o utvrđivanju istine mora biti uspostavljena adekvatna veza između
subjektivne spoznaje i objekta spoznaje. Istinitost neke spoznaje odnosi se na njen objektivni
sadržaj. Smatra se da je istina uvijek objektivna jer se isključivo odnosi na objektivni sadržaj
saznanja. Taj je sadržaj neovisan od subjekta koji spoznaje.
Istina ili neistina u procesu kriminalističke identifikacije i dokaznog postupka je
svojstvo i kvaliteta saznanja organa postupka i utoliko istinitost ili neistinitost pripadaju subjektivnoj
sferi.
Materija postaje sadržajem istine samo ukoliko ju spoznaje subjekt. Izvan tog procesa
ona postoji kao objektivna realnost i ne može se govoriti o njezinoj istinitosti ili neistinitosti. Istine
nema izvan spoznaje ! Izvjesnost je subjektivan stav. Ona je najveća mjera subjektivne sigurnosti.
Organ postupka ne smije sumnjati da bi moglo biti drukčije.
koje su podobne da na njima ostanu otisci papilarnih linija. Zato profesionalni kriminalci navlače na
šake rukavice. Ukoliko je riječ o nevidljivim otiscima papilarnih linija oni se mogu raznim
metodama i sredstvima učiniti vidljivima, trajno fiksirati i podvrći procesu uspoređivanja. Na taj
način ti otisci papilarnih linija postaju tragovi u kriminalističkom smislu i služe za otkrivanje
učinilaca krivičnih djela ili dokazivanje njihove prisutnosti na mjestu krivičnog djela ili događaja,
odnosno da je učinilac držao u ruci neki predmet koji je u vezi s krivičnim djelom.
Prema podlozi na kojoj su ostali otisci papilarnih linija i prema prirodnom sredstvu
«bojenja» papilarnih linija razlikujemo :
1. na glatkim, suhim i tvrdim površinama, papiru različite kvalitete i namjene, tekstilu i koži
(prirodnoj i umjetnoj) i slično. Ostaju slabo vidljivi ili nevidljivi (bez posebne obrade) otisci
papilarnih linija,
2. papilarne linije obojene krvlju, bojom, masnoćama i nečistoćom ostavljaju vidljivo obojene
otiske papilarnih linija na tvrdim i suhim površinama koje ne moraju biti glatke. Ti otisci često su u
detaljima nejasni,
3. na prašnjavim površinama s tankim slojem prašine otisci papilarnih linija se formiraju
skidanjem sloja prašine prilikom dodirivanja,
4. u mekanim masama (neosušena boja, nestvrdnuti kit na prozorima, svijeće, maslac, čokolada
i slično) otisci papilarnih linija nastaju utiskivanjem (reljefni tragovi) i
5. kod fino zrnastih materija kao što su . deblji sloj prašine, brašna, kakaoa i slično, otisci
papilarnih linija nastaju utiskivanjem.
Svaka od ovih grupa otisaka papilarnih linija zahtijeva poseban način obrade, kako pri otkrivanju
tako i fiksiranju.
Vrste tragova papilarnih linija . Tragovi papilarnih linija sa stanovišta kriminalističke
nauke dijele se na :
1. plastične ili utisnute tragove, koji nastaju utiskivanjem u mekane i fino zrnaste tvari, ili
skidanjem gornjeg sloja prašine s predmeta na kojima se nalazi tanki sloj prašine
2. vidljivi površinski nastaju onda, kada su najčešće prsti ili dlan zamrljani krvlju, bojom,
masnoćama ili nečistoćama (često pomiješanih sa znojem). Ti otisci često nisu pogodni za
identifikaciju, jer nemaju dovoljno detalja. Tako kada su papilarne linije začepljene nekom
materijom ostaju mrlje, a ne otisci. Također otisci izazvani krvavim prstima ili dlanom često nemaju
potrebnih detalja. Potrebno je slijediti te tragove, jer posljednji otisci su obično bljeđi, ali imaju
mnogo više detalja.
3. nevidljivi površinski tragovi su oni koji su nastali dodirivanjem «čistih» papilarnih linija,
gdje je do otiska došlo djelovanjem organskih tvari iz znoja. Takvi su tragovi u pravilu nevidljivi pri
običnoj svjetlosti. Kosim osvjetljenjem mogu se otkriti njihove konture. Da bi postali vidljivi treba
ih izazvati određenim sredstvima i postupcima (u svim agregatnim stanjima i tehničkim npr. laseri i
posebne lampe).
sistematskom, podrobnom i smišljenom traženju tragova. Žurbi nema mjesta. Prije traseološke
obrade pojedinih predmeta treba razmisliti gdje je i kako predmet mogao biti dodirivan i gdje su i
koji tragovi mogli ostati. Tada se pristupa odabiru najbolje metode i sredstva za izazivanje i
fiksiranje tragova. Pogrešan izbor sredstva i metode izazivanja tragova papilarnih linija može dovesti
do trajnog uništenja traga. Ukoliko postoje dileme u pogledu sredstva i metode treba izvršiti pokus.
Na površini za koju je sigurno da ju učinilac nije dodirivao treba netko ostaviti otisak i onda ga treba
pokušati izazvati.
Tragove papilarnih linija treba uporno tražiti. Pretpostavka da je učinilac mogao raditi
u rukavicama ne smije biti razlog da se odustane od traženja papilarnih linija. Posebnu pažnju treba
posvetiti pretpostavljenom putu dolaska i odlaska učinioca (itinerar). Rad u rukavicama ne isključuje
pronalaženje identifikacijskih tragova. Postoje brojne metode i sredstva, za izazivanje i fiksiranje
tragova papilarnih linija, ali ih na ovom mjestu ne navodimo, jer to spada u područje kriminalističke
tehnike. Tragovi papilarnih linija mogu se koristiti na različite načine npr. za eliminaciju tzv.
domaćih osoba, dakle, onih koje žive (prebivaju ili borave) na mjestima gdje se traže tragovi. Zatim
služe za eliminaciju sumnjivih osoba i za traženje u daktiloskopskim zbirkama. Koji puta se može
promatranjem i logičnim zaključivanjem zaključiti kako je uzročnik traga radio ili morao raditi. Pri
tome treba uzeti u obzir veličinu i oblik predmeta. U obzir treba uzeti i poziciju otiska na predmetu,
smjer toka papilarnih linija i međusobni odnos tragova, ako ih na jednom predmetu ima više. Što je
na nekom predmetu više tragova prstiju to je lakše odrediti koji trag pripada pojedinom prstu. Smatra
se da ukoliko se pronađe samo jedan trag prsta on pripada palcu, kažiprstu ili srednjaku.
Do sada je uglavnom bilo riječi o tragovima prstiju. Međutim, sve navedeno vrijedi i
za tragove papilarnih linija na dlanovima i tabanima. U slučajevima kada su pronađeni fragmentarni
ili umrljani tragovi papilarnih linija, pa se ne mogu utvrditi anatomske karakteristike može se
primijeniti poroskopska metoda vještačenja. Riječ je o poroskopiji tj. ispitivanju pora u grebenima
papilarnih linija. Pore su otvori znojnih kanala. One su također nepromjenjive i individualne i mogu
poslužiti za identifikaciju. Poroskopija je pomoćna grana istražne daktiloskopije koja se bavi
proučavanjem strukture pora u smislu oblika, veličine i rasporeda. Pore se nalaze na papilarnim
linijama i na jednom kvadratnom milimetru može ih biti od 15-30. Struktura pora je isto tako
karakteristična kao i papilarnih linija, ali nažalost nisu stalno prisutne. Najviše pora ima na prstima
šake, manje na dlanovima, a najmanje na tabanima. Kao i papilarne linije i pore su nevidljive kako
po formi i veličini, tako i po položaju i količini. Za uspoređivanje nisu dovoljne daktiloskopske lupe,
nego se traži fotografsko povećanje od najmanje dvadeset puta, a za vještačenje i do četrdeset puta.
Kako je navedeno, poroskopija kao pomoćna grana papilaroskopije osobito je korisna kod nalaza
tzv. fragmentarnih otisaka papilarnih linija, dakle onih kod kojih nema na otisku dovoljno
anatomskih karakteristika papilarnih linija (minucija). Ova metoda ima pomoćnu ulogu u
identifikaciji otisaka papilarnih linija.
Daktiloskopski dokaz :
na nekom mjestu. On još ne govori o vremenu prisutnosti (osim iznimno, u pravilu okvirno) i načinu
nastanka traga, nego samo da je određena osoba u određenom trenutku bila u kontaktu s određenim
predmetom ili mjestom na kojima je pronađen trag ili tragovi. Kao takav on ima orijentacijski
značaj. Izravni daktiloskopski dokaz je onaj kada se putem traga papilarnih linija neposredno
dokazuje prisutnost ili krivnja neke osobe u konkretnom slučaju. Takav dokaz mora nedvosmisleno
potvrđivati činjenicu da je trag nastao u vrijeme i prilikom izvršenja krivičnog djela.
Daktiloskopski kriminalistički dokaz je po svojoj prirodi sastavljen (složen) dokaz,
koji se, ako je do kraja izveden, sastoji od četiri pojedinačna stupnja dokaza :
1. dokaz da daktiloskopski trag pripada određenoj osobi. Riječ je o identifikaciji.
2. dokaz prisutnosti na licu mjesta, ako nije podmetnut ili krivotvoren. Riječ je o indiciji
učestvovanja u djelu, tj. izravan dokaz prisutnosti na mjestu događaja. Lice mjesta je pojam koji se
koristi u krivičnom pravu i kriminalističkoj nauci za označavanje kako mjesta izvršenja krivičnog
djela, tako i za sva druga mjesta koja su u vezi s krivičnim djelom i na kojima se mogu naći tragovi i
predmeti krivičnog djela. Oni omogućavaju misaonu rekonstrukciju, a u slučaju potrebe i provođenje
realne rekonstrukcije i postavljanje verzija o toku izvršenja krivičnog djela, učiniocu, motivu i
omogućavaju identifikaciju učinioca.
3. dokaz da je nastao neposredno prije odnosno poslije izvršenja krivičnog djela i
4. dokaz da je nastao upravo u vrijeme izvršenja krivičnog djela. U ovom slučaju riječ je o
izravnom (direktnom) a ne neizravnom (indicijalnom dokazu). U pojam kriminalističko-taktičke
kvalitete izravnog daktiloskopskog dokaza spadaju : (a) točna lokacija, (b) vrijeme nastanka, (c)
uvjeti (prilike) ostavljanja, (d) suodnos prema drugim otiscima, (e) način ostavljanja otiska, (f)
položaj i pravac daktiloskopskog traga, (g) položaj daktiloskopskog traga u odnosu na nosioca traga,
(h) raspored više prstiju itd. Navedeni elementi mogu ukazivati na položaj ruke ili tijela koje je
mogao imati samo učinilac, što govori u prilog toga da je daktiloskopski trag ostavila osoba koja je
izvršila krivično djelo.
Daktiloskopski kriminalistički dokaz je rezultat daktiloskopskog vještačenja u okviru kojeg se uz
ostalo utvrđuje da li sporni ili nesporni otisak ili otisci prstiju potječu od određene osobe. Danas se u
okviru navedenih vještačenja sve više koristi kompjutorska tehnika.
oblikovano u simbol ili skup simbola, u simboličku strukturu koja se prenosi u procesu
komunikacije.
Pojam informacija je jedan od ključnih elemenata u komunikaciji. U procesu
komunikacije se pomoću nekih sredstava, odnosno naprava prenosi od jednog subjekta drugom neko
značenje pretvoreno u signal ili niz signala (znakova). Pretvaranje značenja u signal i obratno,
uključuje da se značenje koje se prenosi može izraziti kao neki red, tj. kao struktura
međupovezanosti elemenata, odnosno vremenskih sukcesija. Takav je red, odnosno pravilnost
organiziranja elemenata moguće izraziti statistički kao stupanj vjerojatnosti utvrđujući kvantitetu
informativnosti nekog simbola, odnosno simboličke strukture u tom konkretnom procesu
komuniciranja. Polazi se od postavke da je informativnost neke komunikacije veća ako priopćava
primaocu nešto što mu je nepoznato. Saopćavanje poznatog je u pogledu informativnosti često ravno
nuli. Što je nešto nepoznatije, a to znači neočekivanije i nepredvidljivije ono što se saopćava, to je
veća informativnost tog sadržaja. Polazeći od nekog sistema bilo faktičke pravilnosti, bilo zadanih
pravila, moguće je u danoj situaciji nastupanje pojedinih ishoda izraziti sa stupnjevima vjerojatnosti
koja se može uzeti kao mjera pojedine informacije. U kibernetici jedan se sistem može programirati
na taj način da autoregulira svoje ponašanje prema stupnju informativnosti poruka koje prima iz
svoje okoline, tako da smjer i intenzitet njegovog regulativnog djelovanja bude proporcionalan
devijaciji od očekivanog odnosa zadanog ( Rječnik, ibidem, str. 240.).
Entropija : količina energije koja u jednom procesu transformacije energije iz jednog
oblika u drugi postaje neiskoristiva. U navedenom smislu entropija je veličina s kojom se izražava
mjera nepovratnosti (ireverzibilnosti) nekog procesa. Budući da je ireverzibilnost procesa samo
vjerojatnost, entropija se može statistički mjeriti. Pojam negentropija je skraćenica od pojma
negativna entropija. To je pojam s kojim se označava tendencija k sve većem diferenciranju u
raspodjeli energije u okviru nekog sistema. Kao takva javlja se kao slučaj važenja specijalne
vjerojatnosti, za razliku od u prirodi važeće vjerojatnosti progresivne degradacije energetske
diferencije čija je mjera entropija. U stvari, negentropija je mjera reda odnosno poretka shvaćenih
kao pravilnosti diferenciranja, a ovu tendenciju nalazimo kod bioloških i socijalnih sistema u fazama
njihovog rasta.
U postupku utvrđuju se činjenice iz prošlosti. U sudskom postupku one se utvrđuju u
procesno propisanoj formi. Kao osnova tom procesu služi iskustvo da činjenice iz prošlosti u vrijeme
kada su postojale, kada su nastale, zbivale se, su mogle ostaviti tzv. idealne tragove u sjećanju ljudi
(engrame) ili u vanjskom materijalnom svijetu, pomoću kojih je moguće na odgovarajući način
utvrditi događaj iz prošlosti.
Informativnost je svojstvo tvari kao i odražavanje. Materijalna tijela se nalaze u
uzajamnoj vezi i pri tome djeluju jedna na druge. Uslijed uzajamnog djelovanja svaka promjena
stanja jednog objekta dovodi do promjene stanja drugog objekta, koji je s njim u uzajamnom
djelovanju. Između objekata u uzajamnom djelovanju postoji određena veza u vidu izomorfnosti ili
homomorfnosti. Izomorfnost /izomorfija) je sinonim za istoobličnost. Riječ je o stanju jednakosti
dviju struktura (sistema ili oblika) u tom smislu da svakom dijelu ili svakom odnosu u okviru
rasporeda jedne strukture odgovara dio rasporeda druge strukture. Drugim riječima da imaju
istovjetan raspored koji se bez ostatka svodi jedan na drugog. Sinonim za izomorfan je homomorfan,
dakle, onaj koji je istog oblika ili iste strukture.
Termin znak je prilično neprecizan i djelomično se podudara s pojmovima : signal,
simbol i indikator. U najopćenitijem smislu znak je veličina (predmet, proces, djelovanje) koja
zamjenjuje neku drugu veličinu, predstavlja je i vrši njenu funkciju. Kompleksna funkcija
predstavljanja može biti specificirana u nekoliko užih značenja :
1. Znak u užem smislu. To je veličina koja obilježava postojanje pojave na temelju konvencije
(u tom smislu kodovi i šifre su znaci),
2. Indikatori. Oni upućuju na postojanje neke latentne pojave s kojom su vezani u nekom
funkcionalnom smislu,
29
3. Signali ili znakovi su prenositelji značenja, i kao takvi su uvijek realne veličine i
4. Simboli su veličine koji su kao nositelji značenja osamostaljeni i od onog što označuju i od
svoje trenutačne funkcije signala, pa i od onog što oni sami po sebi jesu, te čine jedinice
komuniciranja koje sadrže čitavo značenje što u njima perzistira i izvan funkcije označavanja
(konotacije) (Rječnik, ibidem, str.710.)
Materijalna tijela se nalaze u uzajamnoj vezi i pri tome djeluju jedna na druge.
Uslijed uzajamnog djelovanja svaka promjena stanja jednog objekta dovodi do promjena stanja
drugog objekta koji je s njim u uzajamnom djelovanju. Između objekata u uzajamnom djelovanju
postoji određena izomorfna ili homorfna veza. To znači da su istog oblika, jednaki.
Objekt na kome se odrazio neki drugi objekt sadrži informacije materijalne prirode o
njemu. Informacije su posljedica procesa odražavanja. Informacija potvrđuje i otkriva uzročno
posljedičnu vezu među objektima. Informacija se prenosi putem signala koje je stvorilo i ostavilo
izvršenje krivičnog djela. Tako se signali javljaju kao materijalni nositelji informacija. Dovoljan broj
podataka čini sistem signala. Korisnost signala kao materijalnih nositelja informacija uvjetovana je
njihovom samostalnošću i postojanošću (trajanju). Oni su u uskoj vezi s primjenom načela hitnosti u
kriminalističkoj nauci (gnoseološki kritično vrijeme). Vrijeme vrlo brzo uništava signale.
Tragovi mogu nastati ili biti uzrokovani djelovanjem : ljudi, životinja i predmeta, a
koji puta i djelovanjem biljaka. Riječ je o materijalnoj promjeni u objektivnoj stvarnosti u odnosu na
postojeće stanje prije promjene, tj. prije pokušaja ili izvršenja krivičnog djela.
Trag se danas definira i kao uočljiva kriminalistički mjerljiva energetska promjena
materijalne situacije u vanjskom svijetu, koja je spoznata od strane organa postupka i koja se može
koristiti u kriminalističkom identifikacijskom postupku.
Pod utjecajem teorije informacije, trag se definira i kao nositelj informacija, kao
materijalni signal. Sav organski i neorganski svijet pruža informacije preko signala kao materijalnih
nositelja informacija. Za dobivanje informacija traži se dovoljan broj kvalitetnih signala. Signal kao
materijalni nositelj informacije, javlja se kao odraz uzročno-posljedične veze između ostavljenog
traga i izvršenog krivičnog djela od strane određene osobe kao identificirajućeg objekta. Kako trag
sam po sebi nije informacija stricto sensu, jer se kao polazište prihvaća informativni sadržaj traga, a
ne njegov materijalni oblik (izvorni ili derivirani), u kriminalističkoj praksi se trag poistovjećuje s
informacijom ako kao polazišnu točku prihvatimo informacijski sadržaj traga, a ne njegov
materijalni oblik. To je pojam kriminalističkog traga u širem smislu.
Kriminalistički trag u užem smislu je materijalna promjena koja se manifestirala u
vanjskom svijetu, koja je spoznata od nadležnog organa postupka, koja je kriminalistički relevantna i
koja je rezultat procesa odražavanja i/ili odvajanja (separacije) i koja zbog procesa u kome su
specifičnosti prerasle u obilježja omogućava identifikaciju uzročnika traga (generator traga) ili
grupifikaciju traga i/ili ranije cjeline kojoj je trag pripadao (dokaz pripadnosti ranijoj cjelini).
Mehanizam nastanka kriminalističkih tragova : to je proces čija je konačna faza
nastanak traga. U okviru tog mehanizma obavezno se javljaju :
1. uzročnik traga, objekt koji stvara (generira) trag. To mogu biti (1) ljudi, (2) životinje, (3)
biljke i (4) tzv. mrtva priroda u smislu prirodno ili umjetno oformljenih tijela (predmeti i slično),
2. nositelj traga, objekt koji prima trag, na kome se trag odražava (ostaje) ili tvar koja čini trag i
3. kontakt (dodir) kao rezultat međusobnog djelovanja uzročnika i nositelja traga. U vezi s ovim
trećim mehanizmom javlja se pojam kontaktna površina. Utvrđeno je da u kreiranju kriminalističkog
traga mehanizmom kontakta ne učestvuje čitav objekt, nego samo onaj dio njegove površine koji
dolazi u dodir s napadnutom površinom. Reljef kontaktne površine objekta koji stvara trag i sam
mehanizam djelovanja tog objekta stopljeni su u jedan jedini izvor (način) nastanka traga.
Mehanizam nastanka traga pretpostavlja međusobno djelovanje
objekata koji uzrokuju nastanak traga i objekata koji imaju pasivnu ili relativno pasivnu ulogu, koji
primaju trag, na kojima se trag formira. Taj proces je specifičan i modificiran kada je riječ o
akustičkim (zvučnim) i mirisnim (odorifernim, olfaktroničkim) tragovima i slično. Uvijek treba
imati u vidu mogućnost stvaranja lažnih, simuliranih (fingiranih) tragova itd.
Položaj, oblik, veličina (dimenzije) i međusobni odnos makrotragova, cjelokupni
izgled mjesta kriminalnog događaja ili krivičnog djela, tzv. situacija kriminalističkog traga,
omogućavaju izvođenje zaključka o mehanizmu nastanka traga. Kada se poznaju prirodni zakoni i
iskustvena (empirijska) pravila koja određuju i uvjetuju nastanak tragova, moguće je polazeći od
situacije traga izvesti zaključke o okolnostima koje su uzrokovale nastanak traga, a kada je riječ o
mikrotragovima i zaključke o vrsti i mjestima na kojima bi se trebali nalaziti. Situacija
kriminalističkog traga je dio situacije na mjestu kriminalnog događaja ili krivičnog djela. Ta situacija
je s kriminalističkog stanovišta prvi i početni dio šireg pojma situacije krivičnog djela. Situacija na
mjestu kriminalnog događaja ili krivičnog djela je sistem elemenata okoline i počinitelja, te žrtve
(oštećenog) u trenutku izvršenja krivičnog djela ili događaja. To je geografsko, topografsko,
tehničko, klimatsko, socijalno i ino okruženje. U taj pojam spadaju i ostali uvjeti mjesta izvršenja
djela u danoj situaciji.
Ilustracije radi na ovom mjestu biti će riječi o kriminalističkoj teoriji o tragovima
čovječjih nogu (stopala). Pri stajanju, hodanju ili trčanju čovjek djeluje na podlogu na dva načina :
(1) silom pritiska, koja je upravo proporcionalna težini čovjeka, a obrnuto proporcionalna površini
32
stopala i (2) tangencijalnom silom, koja daje ubrzanje tijelu. Ako je podloga elastična uslijed
pritiska dolazi do deformacije podloge. Prenošenjem težine na drugu nogu podloga se vraća u
prvobitni položaj (oblik). Ukoliko je podloga plastična zadržava stečeni oblik, kao svojevrsnu
deformaciju. Veličina deformacije je upravo proporcionalna plastičnosti podloge i veličini pritiska.
Ulogu igra površina stopala. Te zaostale, zadržane deformacije predstavljaju odraze stopala i koriste
se kao tragovi. Ukoliko je podloga čvrsta ne dolazi do nikakvih deformacija podloge, ali ostaju
vidljivi ili nevidljivi površinski tragovi stopala u obliku otisaka.
Tangencijalna sila u vidu rekacije izaziva pojavu sile trenja između stopala i podloge.
Veličina ove sile ovisi od težine čovjeka, sile kojom djeluje na podlogu, kao i od koeficijenta trenja,
jer pri hodanju dolazi do klizanja, iako malog, stopala po podlozi. Pri klizanju dolazi do odvajanja
pojedinih čestica kako sa stopala, tako i s podloge (kontaktna teorija ili teorija transferacije). To je
posebna vrsta mikro tragova koja nastaje pri hodanju.
Kod trenja se javlja još jedna sila-sila odraza. To je sila kojom noga pokušava da
udalji podlogu od središta tijela. Kada čovjek skače u vis ova sila samo povećava djelovanje težine i
time povećava deformaciju podloge. Kod trčanja ova sila djeluje duž osi tijela, zato se tragovi
trčanja razlikuju od tragova stajanja ili hodanja.
Tragovi stopala ovisno o vrsti podloge mogu biti površinski (otisci) i reljefni (utisci).
Trag i stopalo (noga) nisu po pravilu iste dužine. Na plastičnoj podlozi na kojoj noga prilikom
stajanja na podlogu klizi (snijeg, blato), kao i pri brzom hodu i trčanju, trag ispada duži od stopala,
dok je znatno kraći pri hodanju po podatnoj podlozi kao što je pijesak, duboko blato i slično. Kod
traga bose noge ostaje kontura (otisak, odraz, obris) čitave površine tabana. Prilikom hodanja po
snijegu, prašnjavoj ili pješčanoj zemlji pored tragova stopala ostaju i tragovi zvani «pruga vučenja».
To su slučajevi kada se noga gotovo ne odiže od podloge. Te pruge vučenja stopala spajaju tragove
lijeve i desne noge međusobno.
Na temelju tragova stopala može se utvrditi da li je osoba stajala, hodala ili trčala, kao
i približna brzina kretanja. Na mekim podlogama na temelju tragova utisaka može se izvesti
zaključak o težini osobe (približnoj) ili njenoj opterećenosti. Pri tome treba uzimati u obzir kvalitetu
podloge i veličinu stopala (obuće). Isto tako, može se utvrditi da li osoba ima «O» ili «X» noge. Iz
dužine koraka može se zaključiti da li je riječ o djetetu, ženi ili odraslom muškarcu, a u određenom
slučaju i o zanimanju osobe npr. mornari. Na temelju traga stopala i dužine koraka može se izvesti i
zaključak da li je riječ o nekim oboljenjima, tjelesnim nedostacima (šepavost), umjetna noga, da li je
osoba pod djelovanjem droga ili alkohola i slično.
Kod vještačenja tragova stopala gleda se i način gaženja tzv. ugao hoda. Ovisno o
kvaliteti traga stopala i načinu njegovog fiksiranja moguća je identifikacija obuće ili stopala bose
noge.
I tragovi stopala u okviru procesnih radnji obavezno se fiksiraju zapisnički. Pravila
kriminalističke nauke traže i grafičko fiksiranje (skica, dijagram), kao i tehničkim registracijskim
sredstvima, izradom odljevaka (mulaža) i slično. Zapisnik o uviđaju treba sadržavati slijedeće opće
podatke o pronađenim tragovima stopala :
1. gdje i na kojem mjestu je nađen trag stopala,
2. priroda (karakter), boja i stanje površine podloge na kojoj je trag stopala nastao,
3. vrsta traga (površinski, naslojen ili odslojen, reljefni),
4. priroda, boja i stanje tvari koja je naslojena ili odslojena, odnosno u kojoj se nalazi trag odraz
ili reljefni trag utisak,
5. čime je napravljen trag tj. tko je uzročnik traga (bosa noga, u čarapi, obući),
6. položaj i smjer traga u odnosu na predmete koji ga okružuju (odakle tragovi stopala dolaze i
kuda vode, pored kojih predmeta prolaze i u kom pravcu su usmjereni prsti stopala),
7. koliko je grupa jednakih tragova uočeno itd.
Detaljan opis tragova treba obuhvatiti slijedeće elemente :
1. da li je trag cjelovit ili djelomičan (peta, prsti i slično) i od koje noge potječe,
33
širem smislu to je bliža ili daljnja okolina mjesta izvršenja krivičnog djela i sva ostala mjesta koja su
u vezi s izvršenim krivičnim djelom. U užem smislu to je mjesto gdje je krivično djelo izvršeno.
Mjesto izvršenja krivičnog djela je polazišna točka i materijalni okvir u kojem se
određeni kriminalni ili krivični događaj dogodio. O opsegu i karakteristikama, korištenja mjesta
krivičnog djela u traseološkom smislu, ovisi kojim putem će biti usmjeren rad organa postupka i
kasniji krivični postupak.
Kako je navedeno pod mjestom krivičnog djela ili događaja treba u kriminalističkom
smislu podrazumijevati sva ona mjesta koja su na neki objektivan način u vezi s pokušanim ili
izvršenim krivičnim djelom ili događajem. S kriminalističkog stanovišta podjednako važnu
otkrivačko-dokaznu ulogu imaju mjesta gdje je djelo pripremano, pokušano ili izvršeno, odnosno
gdje su nastupile posljedice. Mogu se nalaziti u zatvorenim i na otvorenim prostora, pod zemljom ili
vodom.
Mjesto krivičnog djela ili događaja uključuje svaki prostor kao sustavnu cjelinu koja
je objekt kriminalističkog istraživanja. Da bi organ postupka mogao objasniti okolnosti na mjestu
krivičnog djela ili događaja, treba ga prethodno utvrditi, identificirati. Ta identifikacija uključuje :
1. njegovu točnu lokaciju,
2. granice rasprostranjenosti,
3. objekte koji ga čine,
4. stanje koje na njemu vlada i
5. okvirne odrednice daljnjeg postupanja (planiranje rada na mjestu krivičnog djela).
Mjesto krivičnog djela je najvažniji izvor relevantnih informacija
osobito onih traseološke prirode. Materijalni nositelji informacija, tzv. signali u vidu tragova i
predmeta u makro i mikro veličinama i količinama, optički, mehanički, zvučni (akustički), mirisni
(odoriferni, olfaktronički), u svim agregatnim stanjima, nalaze se na mjestu krivičnog djela. Ti
signali kao materijalne informacije sui generis, su izraz satrukturalnih promjena u određenoj sredini
izazvanih izvršenjem, pokušajem ili pripremanjem krivičnog djela.
Tragovi u kriminalističkom smislu moraju biti spoznati od strane organa postupka. To
znači da se moraju odraziti u njegovoj svijesti na temelju profesionalnog procesa percepcije i
apercepcije. Kako je navedeno, tragovi mogu biti materijalne i nematerijalne, idealne prirode. Ovi
zadnji su tragovi u sjećanju ljudi, «zapisani» u sivoj kori mozga kao tzv. engrami.
U vezi s naprijed navedenim postavlja se pitanje : gdje mogu nastati tragovi u
kriminalističkom smislu ? Materijalne promjene u vanjskom svijetu koje se smatraju
kriminalističkim tragovima mogu nastati : (1) na mjestu krivičnog događaja ili djela, (2) napadnutom
objektu ili objektu radnje, (3) tijelu, odjeći i obući osoba i (4) bilo kom mjestu koje je u vezi s
krivičnim djelom i to u svim fazama njegovog nastajanja.
Trag je zbirni pojam u kriminalistici. On obuhvaća tragove nastale :
1. utiskivanjem u podlogu kao primaoca traga. To su tragovi utisci ili reljefni tragovi,
2. otiskivanjem na primaocu traga. To su tragovi otisci, odrazi, slike i slično.
3. rezanjem, lomljenjem, pucanjem i slično i
4. tragove separate, koji su nastali odvajanjem od ranije cjeline kojoj su pripadali.
Proces odražavanja pretpostavlja postojanje originala, kopije
(slike, otiska, utiska) i nečega što vrši posredovanje između jednog i drugog.
Proces odvajanja ili separacije je proces u kome se original pretvara kao cjelina u
barem dva ili više originala, neovisno o agregatnom stanju originala.
Pojam kriminalističkog traga nema vlastitog značenja, ako ga se koristi izvan
postupka kriminalističke identifikacije ili grupifikacije. Svaki kriminalistički trag mora biti suštinski
povezan s krivičnim djelom ili događajem. Svakodnevno se operira s pojmom trag kao onotološkom
i naučno-stručnom kategorijom. Riječ trag nalazi se i u svakodnevnoj upotrebi u svom uobičajenom
govornom značenju, npr. ući nekome u trag. Istovremeno pojam trag upotrebljava se svakodnevno i
kao stručna kategorija u kriminalističkoj nauci i krivičnom pravu.
35
Naučne koncepcije traga kao odraza (tzv. trag odraz) vanjske strukture nekog objekta
na drugom objektu, temelji se na određenim stavovima. Svako uzajamno djelovanje između stvari,
osoba i stvari, pojava i procesa izražava se u razmjeni informacija. Obzirom na raznorodnost stvari i
pojava, radi se i o raznorodnim informacijama. Iz specifičnosti stvari, pojava i odnosa proizlazi i tip
uzajamnog djelovanja jednih na druge. Stvari koje međusobno djeluju mogu biti u aktivnoj ili
pasivnoj ulozi, ili čas u jednoj, čas u drugoj. U jednom trenutku se na njih djeluje, a u drugom su one
u protu djelovanju. S tim u vezi treba razlikovati :
1. objekt koji stvara (odražava) trag, tzv. uzročnik ili generator traga,
2. objekt na kojem nastaje trag (koji prima trag), odražava se ili tvar od koje je trag sačinjen,
tzv. nositelj traga,
3. kontakt kao rezultat uzajamnog djelovanja među njima, tzv. traseološki kontakt. U tragu su
izražene samo kontaktne površine. Kod traseološkog kontakta uvijek je prisutan prijenos energije ili
promjena energetskog stanja. Kontakt izaziva trodimenzionalne (reljefne) i dvodimenzionalne
(površinske) tragove,
4. promjene na primajućem (pasivnom) objektu mogu nastati u okvirima kontaktne površine, ali
i izvan nje,
5. obilježja odražena u tragu kriminalistička traseologija dijeli u četiri grupe :
- homeoskopska (ljudskog tijela),
- mehano-homeoskopska (svojstva čovječjeg tijela, obuće, odjeće, proteze),
- mehanoskopska (tragovi oruđa i oružja) i
- životinjska i biljna.
Tragovi odrazi nose utisnutu ili otisnutu istinu i mogu se dešifrirati, jer su kodirani, ali se mogu i
pogrešno dešifrirati i pogrešno protumačiti.
Da bi neka promjena u materijalnom svijetu bila trag u
kriminalističkom smislu mora udovoljavati slijedećim zahtjevima :
1. mora biti kriminalistički i krivično pravno relevantna, što znači da trag mora biti u vezi s
krivičnim djelom ili događajem. U najužoj vezi s navedenim javlja se i relevantnost dokaza. To je
svojstvo dokaza da odražavaju objektivnu vezu s bilo kojom činjenicom iz okvira predmeta
dokazivanja i s tom cjelinom. Zato i postoje verzije o relevantnosti dokaza,
2. mora se raditi o materijalnoj promjeni i
3. promjena mora biti podobna za identifikaciju ili barem grupifikaciju.
Sami tragovi u kriminalističkom smislu i njihova klasifikacija
su historijska kategorija, jer nauke svakodnevno otkrivaju nove vrste tragova, posebno u oblasti
kontaktnih mikrotragova.
Klasifikacija kriminalističkih tragova : unutar kriminalističke nauke postoji više
načina klasifikacije kriminalističkih tragova. Tako jedna klasifikacija poznaje slijedeću podjelu
tragova :
1. promjene oblika predmeta i podloge na koje je djelovao drugi predmet. Nastaju reljefni otisci
tragova stopala, pneumatika, alata i slično. Riječ je o trodimenzionalnim tragovima. Treba
razlikovati negativne reljefne tragove i pozitivne. Negativni se nazivaju i utisnuti otisci. To su
tragovi ispod nivoa podloge na kojoj je nastao trag. Pozitivni reljefni tragovi su iznad nivoa podloge
npr. šare pneumatika vozila koje su ostale u snijegu iznad nivoa površine ceste,
2. otisci predmeta na drugim predmetima. Riječ je o dvodimenzionalnim tragovima otiscima,
odrazima ili površinskim tragovima. Kod njih se treća dimenzija (visina, dubina) koja je
kriminalističko identifikacijski irelevantna zanemaruje,
3. prenošenje tvari s jednog predmeta na drugi postupkom odvajanja (separacije),
4. ostaci bilo kakvih predmeta ili cijelih predmeta ostavljenih (zaboravljenih, odbačenih) na
mjestu krivičnog djela ili događaja,
5. promjene položaja pojedinih predmeta u prostoru ili njihov nestanak (srušena stolica,
otvorena knjiga i sl.),
36
6. promjene kemijskog sastava ili fizikalne strukture pojedinih predmeta (izgorjeli papir, ostaci
od eksplozije i slično),
7. promjene stanja električnog ili magnetskog polja,
8. promjene agregatnog stanja itd.
Druga klasifikacija razlikuje slijedeće tragove :
1. prema mjestu pronalaska traga,
2. prema izvoru traga, tj. prema onome što je stvorilo (generiralo) trag,
3. prema vrstama krivičnih djela, tzv. metodološka klasifikacija,
4. prema načinu (mehanizmu) njihovog nastanka, tzv. kriminalističko tehnička klasifikacija,
5. prema naučnim područjima koja se bave istraživanjem pojedinih kategorija kriminalističkih
tragova itd.
U operativnoj kriminalističkoj praksi tragovi se obično dijele :
1. prema veličini na makro i mikro tragove,
2. prema broju dimenzija na dvodimezionalne i trodimenzionalne (reljefne). Kako je navedeno
kod dvodimenzionalnih tragova se jedna dimenzija zanemaruje, jer je irelevantna u rješavanju
kriminalističkih slučajeva,
3. po uočljivosti na vidljive, slabo vidljive i nevidljive (latentne),
4. po porijeklu na ljudskog, životinjskog i biljnog porijekla, tragove predmete, tragove
djelovanja sile, nekog sredstva (kemikalije) i slično,
5. po načinu nastanka na statičke i dinamičke. Statički nastaju dodirivanjem površina dvaju
objekata (predmeta) koji se relativno kreću i čije kretanje ne utječe na točnost preslikavanja traga.
Dinamički nastaju kada se bar jedan od predmeta koji su u interakciji kreće u vrijeme nastanka traga
(sječenje, klizanje i slično). Kada se preslikavanje završi u jednoj ravnini to su utisci, kada preslikani
objekt uđe u drugi objekt to su utisci (utisnuti otisci). Važan je dinamizam u nastanku tragova,
6. po značaju odnosno vrsti informacija koje trag sadrži, tragovi se dijele na:
- one koji ukazuju na postojanje krivičnog djela,
- one koji ukazuju na identitet učinioca,
- one koji ukazuju na način izvršenja krivičnog djela,
- one koji ukazuju na mjesto izvršenja krivičnog djela,
- one koji ukazuju na vrijeme izvršenja djela,
- one koji ukazuju na motiv itd.
Osim navedenih klasifikacija poznate su i one koje tragove dijele
na : materijalne i nemateriijalne (u sjećanju ljudi), prema mehanizmu nastanka na statičke i
dinamičke, te po vrsti informacija koje sadrže. Tragove je teško sistematizirati obzirom na složenost
pojma kriminalistički trag, njihovih pojavnih oblika u kojima se javljaju i varijacija u kojima se
javljaju, na način da ih se obuhvati sa svih mogućih stajališta.
Danas u okviru suvremene kriminalističke traseologije prevladavaju stavovi da
kriminalističke tragove treba klasificirati prema vrsti i karakteristikama objekata koji su učestvovali
u mehanizmu nastanka traga. Tako se razlikuju : tragovi prstiju, stopala, pneumatika, vatrenog
oružja itd.
Kao i sami tragovi tako i njihove klasifikacije predstavljaju historijsku kategoriju.
Nauke i tehnika svakodnevno otkrivaju nove vrste tragova, osobito u području mikrotragova.
Nažalost metode otkrivanja i vještačenja novih pojavnih oblika tragova često kasne.
Tragovi obzirom na funkcijski kriterij : Obzirom na ovaj kriterij, dakle, obzirom na
značenje traga za određeni sklop u sustavnoj cjelini predmeta postupka, razlikuju se tragovi koji
ukazuju na :
1. postojanje krivičnog djela,
2. tok njegove realizacije, prethodna i naknadna zbivanja,
3. osobu učinioca i njegovu odgovornost i sudionike u izvršenju krivičnog djela,
4. motive, ciljeve i uzroke krivičnog djela i
37
i mrtvim žrtvama mogu ukazati na način izvršenja djela i eventualni otpor žrtve i njen položaj u
trenutku ugriza.
Kod uspoređivanja ugriza uspoređuju se oblik, veličina i «udarna» površina zuba. Što
su detalji te površine bolje odraženi, to su pouzdaniji za zaključke o identitetu. Pozitivna
identifikacija je moguća ako su «preslikana» barem dva zuba.
Reljefni tragovi zuba nose mnogo više informacija, jer se može uočiti i raspored zuba
i reljef prednjeg dijela zuba. Gleda se i prirodni razmak zuba, nedostatak nekog zuba, širenje nekih
zuba (apsolutna i relativna vrijednost), «iskakanje» nekog zuba iz niza i slično. Uspoređivanje se vrši
mjerenjem i superpozicijom (superprojekcijom). Koristi se i mikroreljef prednjeg ruba zuba.
Površinski tragovi obično odražavaju veličinu, raspored i oblik zuba jednog zubala, a
ponekad i oba (ugriz za ruku, nos, grlo, grudi i slično). Treba uzeti u obzir elastičnost kože čovjeka,
jer se uslijed toga može povećati ili smanjiti radijus zavoja zubala. Tokom života mogu se mijenjati i
dimenzije zuba i razmak među njima.
I progriženi odjevni predmeti mogu se javiti kao predmet identifikacijskog ili
grupifikacijskog vještačenja.
Ugriz na predmetima ostavljenim na mjestu kriminalnog događaja može se javiti kao
odličan materijalni dokaz. Taj trag može biti jaka indicija prisutnosti na mjestu kriminalnog
događaja, učestvovanja u krivičnom djelu i posjedovanja sredstva izvršenja. Tragovi zuba su
svojevrsne «visit karte».
Mogućnost identifikacije uvjetovana je : vrstom nositelja traga (podloga),
mehanizmom nastanka traga i silom ugriza ili odgriza. Potrebna je uska suradnja odontologa. Po
veličini zuba može se utvrditi spol ljudskih ostataka. Osobita kvaliteta zuba javlja se kod nekih
nasljednih bolesti, a postoje i prolazne bolesti, koje dok su aktivne utječu na formiranje zuba. Ulogu
igraju individualna obilježja zuba i karakteristike zuba. Oblik, broj, veličina i raspored zuba imaju
utjecaj i na crte lica tj. izgled čovječjeg lica, što treba imati u vidu kod sastavljanja osobnog opisa.
Pomoć pružaju odontolozi i fizionomičari.
Dodatni tragovi kod tragova zuba su : pljuvačka i slina, zubne naslage (plague), ruž,
hrana i slično. To su dopunski materijalni dokazi. Radi potreba vještačenja potrebno je pribaviti
neutralne komparativne uzorke i uzeti odljevke zuba osumnjičenika ili druge osobe čiji se identitet
utvrđuje. Zubi su osobito otporni prema kemijskim, fizikalnim (temperatura) i mehaničkim
utjecajima.
Objektivni uzroci nastanka tragova mogu biti : (1) biološko-fiziološki i (2) fizikalno-
kemijski (tragovi mehaničke prirode, tzv. mehanoskopski tragovi).
U toku postupka s tragovima treba stalno voditi računa o obmanjujućim tragovima.
To su tragovi koji nemaju veze s krivičnim djelom, ali ostavljaju utisak (djeluju) kao da imaju. Kao
primjer navodi se slučajno ostavljene stvari neke osobe koja nema veze s krivičnim djelom. Ovi
tragovi mogu biti fingirani (simulirani).
Korištenje tragova u dokazne svrhe u uskoj je vezi s ocjenom dokaza. To je proces
utemeljen na objektivnim pravilima ljudskog mišljenja (zakoni logike, pravila općeg životnog i
profesionalnog iskustva i slično). Uvijek se mora raditi o logičkoj i psihološkoj ocjeni dokaza.
Izvorna struktura tragova odnosi se na a) njihov identitet i b) njihov integritet.
U najužoj vezi s kriminalističkim tragovima je i pojam osnovni oblici materijalnih
dokaza. U kriminalističkoj znanosti postoje tri oblika materijalnih dokaza :
1. prvi oblik, kada stvar dobiva dokazno značenje zbog svoje tvari ili strukture, npr. tragovi
otrova ili droga nađeni pod noktima neke osobe. Dokaz čine i jedno ili više svojstava stvari kao što
su : izgled, oblik, boja, težina, sastav i slično,
2. drugi oblik materijalnih dokaza imamo kada stvari služe kao dokaz jer su nositelji tuđih
struktura i tvari i
3. treći oblik materijalnih dokaza nastaje kombinacijom prethodna dva.
Iz navedenog proizlazi da materijalni dokaz može biti od značaja
39
kao tvar svojim oblikom ili kao tzv. «trag situacije», prostorni trag položajem raznih predmeta i
tragova na mjestu događaja u ukupnoj pojavnosti ili po zajedničkoj pripadnosti tvari, s time da je
predmet, odnosno trag nesamostalan dio uzročnika traga ili obratno, kada se radi o njegovom
samostalnom postojanju.
Realni ( materijalni ) dokaz u užem smislu : čine predmeti koji su sami po sebi trag
svojim postojanjem ili se na njima nalaze tragovi događaja koji se utvrđuje. Riječ je o predmetima
kao nositeljima tragova.
Stupnjevi obrade kriminalističkih tragova : obično je riječ o :
1. prepoznavanju,
2. individualizaciji tj. utvrđivanju jedinstvenosti porijekla,
3. utvrđivanju grupne pripadnosti (grupifikacija) ili identiteta,
4. usporedbi,
5. tumačenju i
6. rekonstrukciji.
Zato treba uvijek voditi računa o tzv. kontaktnim zonama. Kontaktne zone su pojam iz
kriminalističke traseologije pod kojim se podrazumijevaju mjesta i površine, kao i okolina, s kojima
je morao učinilac ili žrtva neposredno ili posredno doći u dodir ili se pretpostavlja da je došao u
dodir. Na temelju zakona fizike poznato je da kada dva predmeta ili osobe dođu u međusobni dodir
(kontakt) dolazi do prenošenja čestica s jednog predmeta ili osobe na drugi, pa makar i u
najneznatnijim količinama i veličinama. Ove zone otkrivaju se na temelju makro traseološke
situacije i misaone rekonstrukcije.
Kada je riječ o mikrotragovima veliku ulogu igraju osnovne postavke, ranije
navedene, kontaktne teorije mikrotragova ili teorije transferacije. Po toj teoriji kada dođe do
kontakta između dva objekta (predmeta, osoba, osoba i predmeta) obavezno dolazi do izvjesne
«razmjene», prijenosa tvari u bilo kom obliku (makro i mikro ili agregatnom stanju) s jednog objekta
na drugi. Fizički je nemoguće da učinilac izvrši krivično djelo, a da ne ostavi mikrotragove i
istovremeno s mjesta izvršenja ne ponese mikrotragove. Ulogu igraju mjesto izvršenja, sredstva
izvršenja, objekti napada i slično. Ovaj lanac prijenosa mikrotragova uvijek je prisutan. Ti tragovi
kao materijalni dokazi i budući predmeti vještačenja koje učinilac ne znajući ostavlja ili odnosi sa
sobom povezuju ga s konkretnim krivičnim djelom ili događajem.
Količina i kvaliteta prenesenih mikročestica ovisi o vrsti i količini materijala
predmeta i tvari koje su kontaktirale, snazi kontakta i njegovom trajanju, te uvjetima okoline u
vrijeme kontakta (visoke i niske temperature, vlažnost ili suhoća zraka i slično). Navedeni prijenos
mikrotragova uvijek je prisutan.
Prirodno naučni temelj kontaktne teorije mikrotragova čine slijedeće pojave :
1. otkidanje, lomljenje, mrvljenje,
2. adhezija i
3. difuzija.
Kontaktne tragove u kriminalističkoj nauci nazivaju i
kriminalističkim vodećim elementima. Mogu biti organskog ili anorganskog porijekla ili mješovitog.
Mikrotragovi ili mjesta za koja se pretpostavlja da se oni na njima nalaze, pronalaze
se na temelju poznavanja procesa po kojima oni nastaju i provođenjem misaone rekonstrukcije.
Uvijek treba planirati više verzija u pogledu 9 zlatnih pitanja kriminalističke nauke i uzimati u obzir
sve realne mogućnosti, oblike kontakata i prenošenja mikrotragova između učinioca, napadnutog
objekta, mjesta izvršenja djela i drugih relevantnih mjesta. Svaki relevantan mikrotrag dokazuje
svoju povezanost s krivičnim djelom i/ili učiniocem, odnosno napadnutim objektom.
Na ovom mjestu ukazuje se potreba da se nešto više kaže o misaonoj rekonstrukciji.
To je misaona aktivnost u okviru koje se rekonstruira čitav tok krivičnog djela ili njegovih
pojedinih faza (stadija) u cilju pronalaženja tragova i predmeta krivičnog djela, utvrđivanja
mehanizama njihovog nastanka i okolnosti koje su do njih dovele, kao i izvođenje zaključka o svim
ostalim relevantnim okolnostima izvršenja krivičnog djela.
Pravilno izvršena misaona rekonstrukcija toka krivičnog djela, puta dolaska i odlaska
učinioca s mjesta izvršenja, njegovog kretanja po mjestu izvršenja, njegove djelatnosti na mjestu
izvršenja, sredstava i načina izvršenja uz ostalo ima velik značaj za otkrivanje mikrotragova,
odnosno pretpostavljenih mjesta na kojima bi se trebali nalaziti mikrotragovi. Pomoću misaone
rekonstrukcije mogu se utvrditi mjesta i predmeti za koje se osnovano pretpostavlja da ih je učinilac
kontaktirao i da se na njima nalaze mikrotragovi. Polazeći od otkrivenih makro tragova i situacije na
mjestu krivičnog djela, na temelju poznavanja prirodnih zakona i iskustvenih pravila, moguće je
izvesti zaključke o okolnostima koje su prouzrokovale tragove, kao i mjestima mogućeg nalaza
mikrotragova. Na temelju misaone rekonstrukcije se izvode zaključci o smjeru djelovanja uzročnika
traga, položaju, držanju i međusobnom položaju učinioca i napadnutog objekta u vrijeme izvršenja
krivičnog djela, razmaku među njima itd. U osnovi misaona rekonstrukcija se odvija u dvije faze. U
prvoj se nastoje otkriti svi tragovi i predmeti u vezi s krivičnim djelom, a u drugoj se provjeravaju
osigurani dokazi.
41
Fiksiranje tragova
Pojam vještačenja
definiraju izravno vještačenje kao procesnu radnju i vještaka kao nositelja te radnje. Drugim riječima
vještačenje je oblik utvrđivanja činjenica u postupku uz pomoć vještaka. Svako vještačenje za
razliku od istraživanja je fragmentarno.
Vještačenje je dokazno sredstvo tj. procesna radnja, oblik stručne djelatnosti koja se
odvija u propisanoj procesnoj formi. Iskaz vještaka u obliku nalaza i mišljenja postaje dokaz, ako ga
organ postupka prihvati u cijelosti ili određenom dijelu.
Procesno reguliranje vještačenja odnosi se na njegovu formu, tzv. vanjsku stranu
vještačenja., tj. sam postupak vještačenja. Unutarnja strana vještačenja ili sadržajna strana, odvija se
po pravilima određene nauke i tehnike ili struke, koje primjenjuje vještak ovisno od njegovog
stručnog profila. Ona nije predmet pravnog reguliranja.
Klasifikacija vještačenja
postavi vještaku određena pitanja, nakon čega je vještak dužan pažljivo izvršiti sva potrebna
ispitivanja (opažanja) predmeta vještačenja, a zatim na temelju tih ispitivanja dati odgovore na
postavljena pitanja. Ovaj dio iskaza vještaka zove se mišljenje ili zaključak. Kod većine vještačenja
danas davanju nalaza i mišljenja prethode laboratorijske analize i druga ispitivanja U navedenim
slučajevima riječ je o cjelovitom individualnom vještačenju.
(b) Komisijska vještačenja : Ovaj oblik vještačenja u svakodnevnoj kriminalističkoj i sudskoj
praksi zapravo ne postoji. Riječ je o vještačenju koje provodi više vještaka istog profila i u pogledu
istog predmeta vještačenja. Iako svi vještaci odgovaraju na ista pitanja i daju zajednički jedinstveni
zaključak koji svi potpisuju, ipak se ne radi o komisijskom vještačenju. Naime, vještaci ne moraju
vršiti istovremeno i zajedničko ispitivanje predmeta vještačenja, osim ako je riječ o destruktivnim
metodama kojima se predmet vještačenja uništava ili znatno kontaminira. Odluka se ne donosi
glasanjem, nego vještak koji se po nekom pitanju ne slaže u potpunosti ili djelomično s drugim
vještacima daje potpuno ili djelomično odvojeni zaključak. Vještak je uvijek individualan i
vještačenje je uvijek osobna i neotuđiva djelatnost, jer vještak snosi za svoj rad i svoje mišljenje
osobnu i inu odgovornost. U ovom slučaju bolje je govoriti o timu vještaka, a ne komisijskom
vještačenju. Riječ je o grupi vještaka iste specijalnosti, ali različitih pravaca specijalnosti. Rečeno je
u najužoj vezi s timskim radom. To je zajedničko rješavanje složenih problema od strane
jednorodnog ili raznorodnog tima. Njime se osigurava primjena odgovarajućih metoda, tehničkih
sredstava i postupaka u svim procesnim funkcijama, osobito rukovođenja.
(c) Prava kolektivna (timska) vještačenja. To su vještačenja u okviru kojih isti predmet
vještačenja ispituju i analiziraju vještaci koji mogu biti iste ili različitih struka i koji na kraju
vještačenja sastavljaju zajednički nalaz i mišljenje. Bez obzira na broj vještaka koji se javljaju okviru
kolektivnog vještačenja, njihova su mišljenja uvijek strogo individualna. Zato vještaci snose
individualnu moralnu, materijalnu i krivičnu odgovornost za dani nalaz i mišljenje.
(d) Nepravo kolektivno (kompleksno) vještačenje : to je vještačenje u kojem sudjeluju stručnjaci
različitih struka, a njihov zajednički nalaz i mišljenje se sastoji od niza sukcesivnih nalaza i mišljenja
pojedinih vještaka. Pri tome vještaci snose individualnu moralnu, materijalnu i krivičnu
odgovornost. Kompleksne ekspertize provode se kad je na pitanje iz jedne naučne kompetencije
nemoguće odgovoriti bez specijalnih znanja iz srodnih i nesrodnih nauka. U pravilu u takvim
vještačenjima javlja se tzv. vodeći vještak. To je vještak čijem stručnom profilu najviše odgovara
široko oblikovano pitanje ili pitanja organa postupka. Kao uski specijalisti javljaju se vještaci koji
odgovaraju na posebno detaljizirana pitanja radi utvrđivanja pojedinačnih i posebnih činjenica, čija
tek cjelokupnost dopušta davanje mišljenja o činjenicama na koje se odnose pitanja koje je
formulirao organ postupka. Iako u vještačenju sudjeluje više vještaka uskih specijalnosti različitih ili
srodnih kompetencija, polazeći sa stanovišta više srodnih ili nesrodnih nauka, u kompleksnom
vještačenju ne dolazi do stapanja i utapanja primijenjenih naučnih grana.
U okviru kompleksnih vještačenja jedne te iste činjenice
ispituju se pomoću metoda raznih srodnih naučnih disciplina. Različite metode i načini ekspertiznog
ispitivanja organski su povezani, te se dobivaju odgovori na tijesno povezana pitanja. Mišljenje u
kompleksnoj ekspertizi ima uvijek individualan karakter. Na kraju obično vodeći vještak sintetizira
sve zaključke, ali tako da su oni prezentirani odvojeno i kao takvi označeni.
(e) Oblik vještačenja : riječ je o donošenju odluke organa postupka o tome kome će povjeriti
vještačenje-vještaku pojedincu ili stručnoj ustanovi, odnosno državnom organu, dakle pravnim
osobama.
O vještačenju u užem smislu govori se kada je inokosni vještak ili iznimno tim
vještaka u mogućnosti da na ročištu na kojem preuzima vještačenje ili u toku glavne rasprave odmah
48
da iskaz, tj. nalaz i mišljenje. Često će biti teško da vještak na ročištu određenom u naredbi o
određivanju vještačenja i vještaka odmah obavi vještačenje. U takvom se slučaju najprije mora
održati ročište za preuzimanje vještačenja. Slična je situacija kada se od vještaka zahtijeva da da,
samo nalaz ili samo mišljenje, a za davanje takvog nalaza, odnosno mišljenja, potreban je
dugotrajniji pregled predmeta vještačenja, odnosno ranijeg nalaza. Samo u slučaju kada nije
potreban dugotrajniji pregled predmeta vještačenja ili ranijeg nalaza (ako se od vještaka zahtijeva da
na temelju tog nalaz da mišljenje), na ročištu određenom, u naredbi o određivanju vještačenja i
vještaka obavit će se i samo vještačenje.
Vještačenje u užem smislu pretpostavlja da vještačenje obavljaju inokosni vještaci
koji su u mogućnosti odmah pred organom postupka dati svoj iskaz. U pravilu su to dosta rijetki
slučajevi, iako ih praksi ima dosta npr. vještačenje težine tjelesne ozljede od strane sudsko
medicinskog vještaka na temelju medicinske dokumentacije. Ova vještačenja ne dolaze u obzir kod
dugotrajnih laboratorijskih vještačenja.
1. Uvodnu fazu: koja se sastoji u pozivanju vještaka da predmet vještačenja pažljivo prouči
(razmotri), da točno navede sve što zapazi i nađe, te da svoje mišljenje iznese nepristrano i u skladu s
pravilima nauke i vještine. Posebno ga treba upozoriti na posljedice davanja lažnog iskaza. Pitanja
koja se u ovoj fazi postavljaju vještaku moraju pripadati području njegove stručnosti i moraju imati
stručni karakter. Vještak ne smije sam proširivati pitanja iz svog stručnog područja, niti ulaziti u
pitanja izvan svoje stručnosti, iako su u vezi s njom.
2. Operativnu fazu : nju vještak provodi osobno radeći po naredbi organa postupka. On vještači
ono što mu je naređeno. Zadaci vještačenja moraju biti precizirani. Vještak je u ovoj fazi dužan
ukazati organu postupka da je potrebno provesti ispitivanja u drugom pravcu od onog navedenog u
nalogu i time zatražiti izmjenu i dopunu naloga za vještačenje.
49
3. Zaključnu fazu : ona se svodi na davanje nalaza i mišljenja vještaka. U nalazu vještak mora
navesti sve što je zapazio i našao, metode i sredstva koje je u ispitivanju primijenio. U mišljenju
(zaključku) vještak mora navesti zaključke do kojih je došao u postupku vještačenja.
1. prvi stadij obuhvaća upoznavanje vještaka s predmetom vještačenja. Riječ je o tzv. prvom
ekspertiznom pregledu predmeta vještačenja (aservata) i pripremi procesa vještačenja. Dakle, radi se
o pripremnom ispitivanju potencijalnih objekata identifikacije. Tu spada opće upoznavanje vještaka
s predmetom vještačenja i cijelim činjeničnim stanjem, utvrđivanje zadataka i opsega ekspertiznog
ispitivanja, kao i prvi ekspertizni pregled objekata vještačenja i pripremanje za ispitivanje.
2. drugi stadij je izolirana analiza, istraživanje objekata identifikacije. Riječ je o pronalaženju i
fiksiranju individualnih identifikacijskih obilježja koja su od značaja za rješavanje postavljenih
zadataka vještaku.
3. treći stadij sastoji se u izučavanju uvjeta i mehanizama nastanka tih obilježja i u slučaju
potrebe provođenje ekspertiznog pokusa.
4. četvrti stadij sastoji se u usporednom ispitivanju (analizi) objekata identifikacije u smislu
utvrđivanja podudarnosti ili razlika. Ovo sučeljavanje obilježja uspoređivanih objekata ima za cilj
utvrđivanje podudarnosti i razlika među njima, relevantnih za davanje mišljenja vještaka.
5. peti stadij obuhvaća objedinjavanje i ocjenu rezultata vještačenja, tzv. kompleksa zapažanja
nađenih podudarnosti i razlika (sinteza) za rješenje pitanja o identitetu ili neidentitetu.
Važnost podjele procesa kriminalističke identifikacije pomoću
traseološke identifikacijske ekspertize na etape je vrlo velika. Njena primjena osigurava svestranost,
objektivnost i visoku naučnu kvalitetu identifikacijske traseološke ekspertize. Ona unosu plan,
logičan redoslijed i sistematičnost u rad vještaka. U ovisnosti od objekata identifikacije i konkretnih
ciljeva ekspertiznog ispitivanja koje određuju postavljena pitanja ekspertu, dolazi do primjene, na
stvaralački način adekvatnih metoda naučnog ispitivanja i raznovrsnih naučno-tehničkih sredstava.
Često su u konkretnom slučaju potrebne i moguće odgovarajuće modifikacije stadija ekspertiznog
ispitivanja.
Veliku ulogu u svim stadijima igraju verzije, kao poseban oblik hipoteza, dakle
pretpostavki o uzroku neke pojave. Planiranjem verzija vještak rasuđuje i analizira polazeći od
pojave kako se ona odrazila u njegovoj svijesti. Verzije omogućavaju pronalaženje suštine objekata
identifikacije, izbjegavanje irelevantnih elemenata neke pojave. Riječ je o prodiranju u suštinu
putem hipoteza, apstrahiranja i drugih logičkih sredstava.
Verzija (ad hoc hipoteza) je pretpostavka u oblasti naučnog ispitivanja, pretpostavka o
postojanju nekog naučnog zakona. Opće hipoteze se odnose na čitave klase predmeta na koje se
odnosi još nepoznati naučni zakon, a posebne hipoteze se ne tiču zakona, nego samo uzroka pojedine
pojave, odnosno predmeta. Radne hipoteze su bliske verziji, ali se ne odnose poput njih na pojedinu
činjenicu, odnosno pojavu, nego na grupe činjenica, odnosno pojava. Hipoteza je po svemu
angažirani stav eksperta kada je riječ o nekom predmetnom odnosu, dakle misaona pretpostavka o
nekom predmetnom odnosu.
Hipoteza treba imati slijedeće osobine : relevantnost, provjerljivost, plodnost,
kompatibilnost s već prihvaćenim hipotezama i jednostavnost.
Kao specijalni oblik posebne hipoteze javljaju se : 1. operativne, 2. istražne, 3.
ekspertizne i 4. sudske verzije. Operativne, istražne i sudske verzije su jedno od više mogućih
tumačenja neke činjenice, pojave ili događaja.
Planiranje i verificiranje verzija je jedna od metoda identifikacijske traseološke
ekspertize. Ekspertne verzije su različita tumačenja onih činjenica u postupku u pogledu kojih se
50
provodi identifikacijska ekspertiza. One doprinose razjašnjavanju toka, stanja, porijekla i suštine
relevantnih činjenica, kao i utvrđivanju svih oblika veza među raznim elementima činjeničnog
stanja.
Vještak
Vještak je osoba koja autoritetom svog stručnog znanja i/ili vještine iz područja
određene nauke ili tehnike, odnosno vještine, na traženje organa postupka daje pismeni ili usmeni
nalaz i mišljenje (ili samo nalaz, odnosno mišljenje) o postojanju ili nepostojanju činjenica koje se
utvrđuju u postupku i koja po potrebi, iz postojanja ili nepostojanja tih činjenica, izvodi zaključke.
Vještak je personalni izvor dokaza, a ne pomagač suda, a nalaz i mišljenje vještaka, pod uvjetom da
ih prihvati organ postupka, su dokaz (naučni) sui generis. Krivično procesni zakoni propisuju da je
vještak izvor dokaza, a ne pomagač suda. On je jedan od elemenata u sistemu dokaznih sredstava
(procesnih radnji). Vještak nikada ne smije biti sudac o činjenicama tzv. judex facti i ne može
preuzeti prerogative organa krivičnog postupka, iako se to u praksi često događa, zbog načela
inkopatibilnosti krivično procesnih funkcija.
Nedostatak radnog efekta vještaka : nedostatak radnog efekta vještaka često je
rezultat neadekvatnog rukovođenja postupkom vještačenja od strane organa postupka ili
pomanjkanja interesa za proces vještačenja. S druge strane, to može biti posljedica pasivnosti
vještaka, koji pokazuju nizak «prag» sumnji u odnosu na postavljena pitanja u smislu da li su pitanja
adekvatna, potpuna i sveobuhvatna. Može biti i posljedica nesklonosti organa postupka ili vještaka
za formuliranjem dodatnih pitanja.
Intelektualna svojstva vještaka : u ta svojstva spadaju : (1) oštrina promatranja
(dobiva se profesionalnom praksom) (2) smisao za rad), (3) metodičnost i točnost, (4) profesionalna
savjest, (5) nepodmitljivost i strah trebaju biti strani osobi vještaka, (6) ne smije biti pretjerano
samopouzdan i tvrdoglav itd.
Promatranje (ispitivanje) u laboratoriju prelazi obično promatranje i javlja se
nemogućnost provjere od strane organa postupka. Zato taj organ mora imati povjerenje u vještaka
kome povjerava vještačenje. Treba imati u vidu da stručnost vještaka pored opće kulture zahtijeva i
specijaliziranu pripremu.
Preuzimanje vještačenja
instrumentarijem (opremom) nisu dužne postupiti po naredbi, ali moraju obavijestiti organ postupka
o razlozima neprihvaćanja vještačenja.
Najvažnija dužnost vještaka je izrada nalaza i mišljenja. Iznimno samo nalaza ili samo
mišljenja. Daljnja je dužnost vještaka iznošenje nalaza i mišljenja nepristrano i u skladu s pravilima
nauke i tehnike čije su metode primijenjene u postupku vještačenja.. U nekim zakonodavstvima
predviđena je i mogućnost polaganja zakletve vještaka. Procesni propisi insistiraju na dužnosti
vještačenja kao posebnoj dužnosti utemeljenoj na naredbi organa postupka, iako je vještak načelno
zamjenjiv. Vještak ne odgovara za svoje neiskustvo i neznanje, jer je u tom pogledu «pokriven»
naredbom organa postupka.
Pošto nema obaveza bez prava, tako i vještak ima određena prava npr. : 1) pravo da
prisustvuje uviđaju ili rekonstrukciji ili drugoj procesnoj radnji. U takvim slučajevima ima pravo
predložiti da se razjasne pojedine okolnosti ili da se određenim osobama postave određena pitanja.
2) predlaganja izvođenja određenih novih dokaza ili tražiti pribavljanje određenih predmeta,
odnosno podataka koji su važni za davanje nalaza i mišljenja. 3. može tražiti razna dodatna
objašnjenja, kao i razmatrati spise. Vještak ima pravo da se upozna s krivičnom stvari u sadržajnom
smislu, onoliko, koliko se sadržaj neposredno odnosi na predmet vještačenja. Procesne norme
obavezuju vještake da brižljivo prouče predmet vještačenja, točno navedu sve što zapaze i nađu, i
daju mišljenje nepristrano i u skladu s pravilima nauke i vještine i slično.
Određivanje vještačenja
4. zakonskim pretpostavkama npr. da prioritet imaju stalni sudski vještaci, razlozima izuzeća
vještaka i slično,
5. o iskustvu vještaka u kvalitativnom i kvantitativnom smislu (broj vještačenih predmeta, kojih
i u kojem vremenskom razdoblju),
6. o tzv.»okviru» vještačenja, tj. o određivanju u kom pravcu, roku i obimu treba izvršiti
vještačenje i koje činjenice i okolnosti treba utvrditi i ocijeniti.
7. obimu vještačenja, što podrazumijeva određivanje granica rada vještaka. Te granice
uvjetovane su izravnim ili neizravnim određivanjem predmeta vještačenja u nalogu.
Da bi organ postupka mogao odlučiti kome povjeriti vještačenje,
mora postaviti bar približnu verziju o tome, kako se konkretno vještačenje treba odvijati.
Prema odredbama krivičnog procesnog prava nalog za vještačenje mora se dostaviti
i strankama. Ovaj procesni institut garantira strankama mogućnost kontroliranja ispravnosti naloga
za vještačenje, profila vještaka ili stručne ustanove, odnosno državnog organa, kao i eventualno
činjenica vezanih uz moralne i profesionalne kvalifikacije vještaka, tehničku opremljenost i slično.
Prethodne konzultacije s vještakom : koji puta će organ postupka biti u situaciji da
mora obaviti prethodne konzultacije s vještakom prije pisanja naloga (naredbe) o vještačenju. Te
konzultacije organ postupka usmjeravaju (instruiraju) na pravu naučnu oblast, omogućavaju mu
pravilno formuliranje pitanja i zahtjeva vještaku, kao i osiguranje potrebnog materijala za
vještačenja.
Organ postupka mora uvijek voditi računa o kvaliteti pitanja postavljenih vještaku.
Pitanja koja se u nalogu o vještačenju postavljaju vještaku moraju imati određeni sadržaj i kvalitetu.
Ona moraju biti :
1. što konkretnija, precizna i jasna, tako da omogućavaju vještaku davanje jasnog i odlučnog
odgovora. Ne treba upotrebljavati malo poznate termine, osobito ne one koji nisu poznati vještaku, a
ako je to neophodno treba ih u nalogu objasniti,
2. pravovremeno postavljena, što znači niti prerano niti prekasno,
3. vezana uz stručna znanja zbog kojih se i određuje vještačenje. Ovo organu postupka u praksi
često čini teškoće,
4. tako formulirana da vještak može dati ili pozitivan ili negativan odgovor,
5. postavljena određenim redom, kako bi odgovori na njih dali jasnu sliku okolnosti koje se
ispituju. Riječ je o skali pitanja od općih do konkretizirajućih,
6. nedvosmislena i
7. vezana uz bitne (važne) činjenice koje doprinose razjašnjavanju slučaja.
Ako u mišljenju vještaka ima proturječnosti ili nedostataka, ili se pojavi osnovana
sumnja u točnost danog mišljenja, a ti se nedostaci i sumnja ne mogu otkloniti ponovnim
saslušanjem vještaka, zatražit će se mišljenje drugih vještaka. Iz navedenog proizlazi da se nedostaci
u nalazu i mišljenju vještaka mogu otkloniti : (1) ponovnim ispitivanjem istog vještaka, (2)
ponovnim vještačenjem istog vještaka i ponovnim vještačenjem drugog vještaka. Ponovno
vještačenje određuje se u pogledu istog predmeta vještačenja i radi rješavanja istih pitanja koja su
bila postavljena u ranijem vještačenju. Zato zakonodavci vjerojatno koriste izraz «obnovit će se».
Riječ je o obnovljenom vještačenju. Taj izraz nije adekvatan, jer upućuje na prosto ponavljanje, a
radi se upravo o tome da se izbjegne stari nalaz i ponovi vještačenje na drugi način.
Organ postupka mora uvijek utvrditi da li se nedostaci u ranijem vještačenju mogu
otkloniti ispitivanjem istog vještaka. To znači da on mora ocijeniti karakter nedostataka i
nepotpunosti u prvom vještačenju i kako su se oni odrazili na zaključak prvog vještaka. To je ključ
za razgraničenje i razlikovanje dopunskih od obnovljenih (ponovnih) vještačenja. U slučajevima
parcijalnih nejasnoća u nalazu ili mišljenju vještaka koji je prvi obavio vještačenje, tzv. osnovni ili
prvi vještak, preporučuje se provođenje dopunskog vještačenja. Navedeno vrijedi i u slučajevima ako
se pojave nove činjenice iz istog kompleksa i/ili nova pitanja u vezi s njima. Dakle, nužnost
provođenja dopunskog vještačenja može se javiti nezavisno od kvalitete osnovnog vještačenja.
Ta vještačenja određuje organ postupka novim pismenim nalogom u kome se mora
navesti u vezi s kojim činjenicama se poduzima vještačenje i kome se povjerava. Također treba
navesti da je u konkretnoj krivičnoj stvari već ranije provedeno vještačenje, kada i tko ga je proveo
i koji rezultati su dobiveni, odnosno odgovori. Ako je bilo više vještačenja organ postupka treba
navesti koje dijelove iskaza vještaka ne smatra prihvatljivim i zbog čega, navesti eventualne opaske i
prigovore stranaka (ako ih je bilo) u odnosu na ranije provedeno vještačenje, obrazložiti u čemu se
sastoje nejasnoće, nepotpunosti, proturječnosti i slično prvog ili ranijeg iskaza vještaka. Organ
postupka mora u nalogu o određivanju dopunskog ili ponovnog vještačenja dati kritičku ocjenu i
analizu ranijeg vještačenja s do tada utvrđenim činjenicama.
uvijek treba dati ne destruktivnim metodama, ako to ne ide na štetu egzaktnosti vještačenja. Zato
zakoni o krivičnim postupcima predviđaju, odnosno propisuju da se dio predmeta vještačenja, ako je
to moguće ostavi za ponovno vještačenje. U navedenim slučajevima može se vršiti preispitivanje
svrsishodnosti i pravilnosti primijenjenih metoda, vršiti provjere u pravcu da li iz neponovljivog
nalaza može proizaći dano mišljenje itd.
Određivanje dopunskog vještačenja ne mora značiti nezadovoljstvo osnovnim (prvim,
ranijim) vještačenjem, nego okolnost da su se pojavili novi materijali za vještačenje i javila nova
pitanja, bilo da su otkrivene nove činjenice, ili je postupak bacio novo svjetlo na već poznate
činjenice, pa je za njihovo objašnjenje potrebno dopunsko vještačenje. To znači da osnovno (prvo)
vještačenje može biti provedeno i vrlo kvalitetno, pa da se ipak javi potreba za dopunskim
vještačenjem.
Kada je riječ o obnovi vještačenja, dakle ponovnom vještačenju, ono mora biti
rezultat kritičke ocjene mišljenja prvog vještačenja s negativnim rezultatom. Kao činjenična osnova
za obnovu vještačenja mogu se javiti slijedeći činjenični osnovi kod nalaza :
1. bitno razilaženje podataka u nalazima više vještaka kod timskih vještačenja,
2. nejasnoće u nalazu ili nepotpunost nalaza,
3. proturječnost nalaza u njemu samom ili s izviđenim okolnostima.
Kod mišljenja za obnovu vještačenja mogu se javiti slijedeći
činjenični osnovi :
1. proturječnost u samom mišljenju ili s izviđenim okolnostima,
2. pojava osnovane sumnje u točnost danog mišljenja,
3. nedostaci u mišljenju, npr. u vidu bitnog razilaženja podataka u mišljenju s onima u nalazu,
4. nejasnoća ili nepotpunost mišljenja itd.
Kada organ postupka raspolaže s dva proturječna mišljenja vještaka koja su kategorička (izvjesna),
ili s dva neodređena mišljenja, odnosno s neodređenim i kategoričkim mišljenjem, pože postupiti na
slijedeće načine :
1. ukloniti proturječnosti ili nedostatke ponovnim ispitivanjem istog ili istih vještaka,
2. odrediti ponovno vještačenje s istim vještakom ili drugim vještakom,
3. otkloniti iskaz jednog vještaka i prihvatiti iskaz drugog vještaka uz obrazloženje.
Obnova vještačenja provodi se ako nejasnoće i nepotpunosti
imaju bitan karakter, a ne mogu se ispraviti s istim vještakom koji je proveo osnovno vještačenja.
Kod ponovnog vještačenja iznimno će vještačenje biti povjereno ranijem vještaku,
nego se povjerava novim vještacima. Ponovno vještačenje se najčešće određuje zbog naučne
neutemeljenosti osnovnog vještačenja ili primjene neadekvatnih metoda vještačenja. Nadalje, ako je
činjenično stanje i nakon vještačenja ostalo nerazjašnjeno, ako se predmet vještačenja ne može
precizno identificirati ili je manjkav, a naknadno je primljen materijal koji omogućava uspješno
ispitivanje i slično. Dakle, kada god se javlja sumnja u kvalificiranost ranijeg vještaka, treba u
obnovljenom vještačenju odrediti nove vještake.
Kao česta i značajna osnova za obnovu vještačenja javlja se postojanje proturječnosti
između nalaza vještačenja i drugih izvedenih dokaza u istoj krivičnoj stvari. Zakonodavac za takav
slučaj obično koristi izraz : «s izviđenim okolnostima».
Nema svrhe određivati ponovno vještačenje ako se unaprijed sigurno zna da ono neće
pružiti nove i sigurne rezultate.
vještačenje može biti i vrlo kvalitetno provedeno, a da se ipak javi potreba za dopunskim
vještačenjem
Nema smisla određivati dopunsko vještačenje, kako je navedeno, ako se unaprijed
sigurno zna da njegovo određivanje nema smisla jer neće pružiti nove i sigurne dokaze, npr. jer je
uništen ili bitno izmijenjen predmet vještačenja ili ne postoje provjerene naučne metode za
rješavanje postavljenih pitanja itd.
Dopunsko vještačenje određuje se novim pismenim nalogom. U nalogu, kako je ranije
upozoreno, uz ostalo treba navesti da je u konkretnoj krivičnoj stvari već ranije provedeno
vještačenje i koji su odgovori dobiveni, te kome je bilo povjereno. Ako je bilo više vještačenja,
organ postupka mora navesti koje iskaze vještaka ne smatra prihvatljivim i zbog čega, navesti
eventualne opaske stranaka ako ih je bilo u odnosu na prvo vještačenje, te obrazložiti u čemu se
sastoji nejasnoća, nepotpunost, proturječnost i slično prvog iskaza vještaka. Drugim riječima, organ
postupka mora dati kritičku analizu ranijeg vještačenja s do tada utvrđenim činjenicama. Zadaci
novog vještačenja su : (1) stvaranje novog naučnog dokaza i (2) kritička ocjena ranijeg vještačenja.
Kod određivanja dopunskog vještačenja organ postupka treba riješiti slijedeća pitanja
:
1. da li je provođenje dopunskog vještačenja moguće,
2. je li dokaz vještačenjem bitan za rješenje krivične stvari,
3. je li ponovno vještačenje svrsishodno
4. je li moguće dati odgovor na postavljena pitanja,
5. kako nedostaci u osnovnom vještačenju mogu utjecati na dopunsko vještačenje itd.
Iskaz vještaka
Potpuno vještačenje
Nalaz mora biti iscrpan i jasan. Ukoliko je netko prisustvovao vještačenju, tko na to
ima pravo, treba i to navesti i u kom svojstvu. Treba navesti i nove okolnosti otkrivene u toku
vještačenja uz analizu dostavljenog materijala. Ukoliko je vještak u toku vještačenja koristio i druge
izvore saznanja o činjenicama, a ne samo rezultate svojih pregleda, to treba posebno istaknuti radi
preglednosti i potpunosti nalaza (materijala). Sadržaj nalaza treba stvarno biti odraz onoga što je
vještak opazio tokom vještačenja, korištenjem svog posebnog stručnog znanja i/ili vještine i
raspoloživog instrumentarija.
Mišljenje je treći dio iskaza vještaka. Ono se izvodi iz utvrđenog činjeničnog stanja
navedenog u nalazu Kad god je to moguće mišljenje (zaključak) vještaka treba biti sažet i jezgrovito
formuliran, naučno utemeljen odgovor na postavljena pitanja i zadatke. Zaključak je tvrdnja koja
mora biti obrazložena. Posebno treba naglasiti činjenice na kojima se tvrdnja temelji, na koji način je
izvedena i u kojoj su mjeri izvedene činjenice pouzdan temelj za izvođenje tvrdnje, da li se tvrdnja
daje s rezervom i slično. Mišljenje mora biti nepristrano i u skladu s pravilima nauke i vještine koje
je u toku vještačenja primijenio vještak. Mišljenje je logični naučni sud o činjenicama iz nalaza, što
58
znači da mora logički proizlaziti iz rezultata dobivenih ispitivanjem predmeta vještačenja, a u vezi s
postavljenim pitanjima i zadacima vještaka od strane organa postupka. Osim što mora biti jasno
izloženo, mišljenje mora biti potkrijepljeno dokazima. Mišljenje vještak treba donijeti i onda kada je
ono suprotno sadržajima iskaza osoba ili drugim dokazima.
U zapisniku o vještačenju moraju biti navedene opće i posebne verzije vještaka, a ne
samo konačan rezultat, jer se mora vidjeti i put do rezultata. Riječ je o klasifikaciji verzija po
kriteriju autorstva. Po tom kriteriju verzije stvaraju i vještaci.
Iz navedenog proizlazi da mišljenje, zaključak vještaka je samostalan originalni
dokaz, stvoren od vještaka kao osobe koja raspolaže posebnim naučnim ili stručnim znanjem i/ili
vještinom i profesionalnim iskustvom, samostalni dokaz, jer vještak utvrđuje (stvara) nove
činjenice. Vještak u toku procesa vještačenja otkriva nove činjenice putem predmeta vještačenja i
drugih nositelja tragova koji su ranije fiksirani postupovnim radnjama, a to je novi, a ne poseban
dokaz, zvan i naučni dokaz.
Uočeno je u svakodnevnoj praksi da zdrava mašta vještaka pomaže uočavanju odnosa
među činjenicama, a kritički smisao pomaže oslobođenju od subjektivnih utjecaja.
Uočeno je da unaprijed stvoreno mišljenje je često uzrok brojnih pogrešaka u procesu
vještačenja. Intelektualne kvalitete vještaka trebaju biti racionalne i intuitivne, pri čemu se vještak
mora čuvati pretjerivanja.
Nedostaci u mišljenju vještaka : mogu biti različiti. Mišljenje može biti nejasno,
nepotpuno, bespredmetno (koje se odnosi na nebitne okolnosti), u suprotnosti s nalazom ili već
izviđenim okolnostima, takvo koje se odnosi na okolnosti izvan predmeta vještačenja, izvan
stručnosti vještaka itd. Mišljenje vještaka je činjenični zaključak vještaka. Za njega vrijede naučne
zakonitosti i pravila struke ili vještine, ali i opći logički zakoni. Nedostaci u mišljenju se u praksi
obično dijele na : (1) proturječnosti, (2) nedostatke u užem smislu i (3) sumnju u točnost danog
mišljenja. Nedostaci u mišljenju su kvantitativne prirode kada mišljenje nije obuhvatilo sva pitanja
na koja je vještak trebao dati mišljenje, a kvalitativne prirode kada mišljenje nije u svim elementima
odgovorilo na postavljena pitanja ili pitanje.
Proturječnosti u mišljenju vještaka : postoje ako se odnose na zaključke (više njih, ali
i samo jednog) vještaka o činjenicama koje su predmet vještačenja npr. proturječna ocjena o
postojanju ili nepostojanju određene činjenice (uračunljivost, pripadnost traga itd.). Razlikuje se
unutarnja i vanjska proturječnost. Prva je u samom mišljenju vještaka. Druga se odnosi na
međusobne proturječnosti više mišljenja. Za pronalaženje unutarnje proturječnosti traži se
poznavanje izvan pravnog područja, posebno kriminalističke nauke. Za pronalaženje vanjskih
proturječnosti koje postoje, ulogu igra sposobnost organa postupka u području opće logike i
metodologije, a prije svega koncentracije na sadržaj mišljenja vještaka.
subjekti služe prirodno-naučnim metodama, ako ih poznaju, a ako njima ne vladaju trebaju koristiti
druge stručne osobe, kao svojevrsne «tumače» iskaza vještaka.
Rezultat vještačenja kao i svaki drugi dokaz podvrgava se ocjeni. Organ postupka
cijeni iskaz vještaka po općim pravilima o ocjeni dokaza, dakle, po slobodnom sudačkom uvjerenju.
Ukoliko iskaz vještaka sadrži određene nedostatke, potrebno ih je otkloniti prije nego se pristupi
ocjeni iskaza vještaka. Nedostaci se mogu odnositi kako na nalaz, tako i na mišljenje. Kada je organ
postupka poduzeo sve što je imao na raspolaganju da otkloni nedostatke u iskazu vještaka, imamo
konačni iskaz vještaka u konkretnom predmetu. Taj iskaz organ postupka može prihvatiti ili ne
prihvatiti. Slobodna ocjena dokaza vještačenjem je danas u znatnom dijelu ograničena elementom
nestručnosti organa postupka koja se ispoljava u nepoznavanju pravila struke po kojima je vještak
proveo vještačenje, tzv. unutarnja strana vještačenja. Zbog toga se danas javlja predominantnost
dokaza vještačenjem, tako da koji puta o sudbini predmeta odlučuje vještak, a ne organ postupka.
Organ postupka mora prosuđivati dokaz vještačenjem u odnosu na druge raspoložive
dokaze. Vještačenje je jedan od načina i metoda utvrđivanja činjenica i zato pri ocjeni iskaza
vještaka treba uvijek prolaziti kroz prizmu procesnih odredaba i pravila struke po kojima je postupao
vještak Kada ne postoji mogućnost provjere tehničkih operacija vještaka, treba provjeriti njegovu
tehničku stručnost, osobna svojstva (posebno inteligenciju, karakter i objektivnost) i profesionalnu
savjest.
Što ispituje organ postupka kod ocjene dokaza vještačenjem ? U osnovi se to
ispitivanje svodi na provjeru slijedećih činjenica :
1. koliko je vještak poštivao odredbe zakona o krivičnom postupku u toku vještačenja, tj. da li
je vještak izašao izvan određenih granica danih u nalogu za vještačenje u pogledu opsega vještačenja
ili izvan postavljenih pitanja, zadataka, da li je zakoračio u zonu pravnih pitanja, npr. davanja
kvalifikacije djela itd.,
2. da li se iskaz vještaka kreće u granicama specijalnosti vještaka. To je posredna provjera
stručnosti i podobnosti vještaka,
3. da li su činjenice koje vještak uzima kao polaznu osnovicu svojih istraživanja i zaključaka
objektivno utvrđene i da li postoje druge značajne činjenice o kojima vještak nije vodio računa,
4. autentičnosti predmeta vještačenja, podobnosti i dovoljnosti materijala po opsegu i kvaliteti
za dobivanje pravilnog zaključka. To je provjera načina izuzimanja, fiksiranja, pakiranja i
obilježavanja (aserviranja) predmeta vještačenja,
5. da li su metode koje je vještak primijenio i opseg u kome je obavio vještačenje
zadovoljavajući,
6. usklađenosti nalaza i mišljenja s drugim dokazima (sukladnost ili proturječnost, potpuna ili
djelomična),
7. vrijednosti zaključka o istovjetnosti, te da li je zaključak jasan, razumljiv i logičan.
8. da li se radi o tzv. nepotpunom vještačenju. To vještačenje predleži kada vještak nije
udovoljio sadržajima naloga za vještačenje.
Nalaz mora biti istinit i potpun, vjerodostojan i pouzdan. Ovisno o nalazu i mišljenje može
biti istinito ili neistinito, pouzdano ili nepouzdano, potpuno ili nepotpuno, argumentirano i
neargumentirano.
Organ postupka provjerava sadržaj iskaza vještaka kontrolom logike zaključka.
Vještak mora obrazložiti zaključak (mišljenje) i navesti naučne podatke iz područja svog stručnog
znanja pod koje podvodi otkrivene činjenice i zaključuje o postojanju ili nepostojanju činjenica koje
treba utvrditi tokom vještačenja. Organ postupka može utvrditi unutarnje proturječnosti između
pojedinih dijelova mišljenja istih vještaka ili između mišljenja različitih vještaka po istom pitanju,
ispitati uzroke neslaganja, ocijeniti stupanj uvjerljivosti i stvoriti sud o pravilnosti ili nepravilnosti.
Organ postupka mora provjeriti i da li su dedukcije vještaka u skladu s pravilima
logike. Također da li su naučni «zakoni» koje je vještak uzeo kao osnovicu svog iskaza nepobitni,
koliko se konstatacije vještaka slažu ili ne slažu s ostalim dokazima i slično. Poželjno je napraviti
61
pregled po principu rastera. Iz izloženog proizlazi da se ocjena iskaza vještaka svodi na ocjenjivanje
četiri skupine činjenica:
1. provjeru stvarnog i procesnog fiksiranja činjenica,
2. posrednu provjeru stručnosti i podobnosti vještaka,
3. provjeru metoda rada i
4. provjeru usklađenosti iskaza vještaka s ostalim dokazima.
Analizirajući navedena pitanja organ postupka može posumnjati
u točnost danog mišljenja i odlučiti da ga ne prihvati Zakoni o krivičnom postupku razlikuju
slučajeve kada se radi o nedostacima u nalazu i mišljenju. Ako je nalaz nejasan, nepotpun,
proturječan sam sa sobom ili drugim okolnostima, ili ako je vještačilo više vještaka, a njihovi se
nalazi bitno razilaze, organ postupka treba najprije pokušati te nedostatke otkloniti ponovnim
ispitivanjem istog vještaka, a tek ako to nije moguće, ponovnim vještačenjem tzv. obnova
vještačenja s istim ili drugim vještacima, pod uvjetom da je predmet vještačenja sačuvan.
Ukoliko se radi o nedostacima u mišljenju, ukoliko u njemu ima proturječnosti ili
nedostataka ili se pojavi osnovana sumnja u njegovu točnost, organ postupka mora pokušati otkloniti
te nedostatke ispitivanjem istog vještaka, a ako to nije moguće, ponovnim vještačenjem s drugim
vještacima.
Razmatrajući rječnik zakonodavca izraz točnost odnosi se na točnost, odnosno
netočnost podataka na osnovi kojih je doneseno mišljenje, a ne na nepravilnost ili neosnovanost
danog konačnog mišljenja vještaka. Obično su to slučajevi, kada su podaci na kojima se temelji
mišljenje vještaka netočni ili je vještačenje očigledno nekvalitetno provedeno. Nakon što je organ
postupka poduzeo sve zakonom predviđene radnje da bi otklonio nedostatke u iskazu vještaka
dobivamo konačni iskaz vještaka.
Mišljenja vještaka mogu biti suprotna (oprečna), mogu se razilaziti, a mogu biti i
pogrešna. Zato prilikom kritičke ocjene dokaza vještačenjem po unutarnjem sudačkom uvjerenju
organ postupka prilikom razmatranja iskaza vještaka mora uzeti u obzir sve okolnosti krivičnog djela
i sve raspoložive dokaze na potpun i objektivan način. Prilikom ocjene mišljenja vještaka mogu se
javiti slijedeće dokazne situacije :
1. mišljenje vještaka slaže se s drugim dokazima i
2. postoji proturječnost između zaključka vještaka i drugih dokaza (svih ili nekih).
Ukoliko se proturječnosti među dokazima ne mogu riješiti bez
određivanja ponovnog vještačenja treba ponoviti vještačenje, ukoliko je to obzirom na predmet
vještačenja moguće. Organ postupka ne smije unaprijed pokloniti vjeru ni jednom dokazu ili odbaciti
drugi ili druge bez studioznog provjeravanja, jer je takav postupak protuzakonit. Svi dokazi moraju
činiti elemente jedne cjeline, tzv. sistem dokaza ili dokaznu zgradu. Ta ocjena daje sintetičan i
definitivni dokaz na kome se gradi rekonstrukcija činjeničnog stanja.
Uvijek treba voditi računa o tzv. neispričivim pogreškama vještaka. To su slučajevi
kada vještaci ne raspolažu s dovoljnim poznavanjem stvari, primarno zato jer ne raspolažu
adekvatnim stručnim znanjem. Može se raditi i o nedostatnosti ili neadekvatnosti predmeta
vještačenja pri čemu se vještak, iako je toga svjestan, ipak upušta u postupak vještačenja i meritorno
rješavanje neke stvari, ne dopuštajući mogućnost drugih alternativa, iako su one, barem teoretski
moguće. Ako u takvim slučajevima očiglednu insuficijenciju znanja vještak ne kompenzira u vidu
potrebnih konzultacija s drugim stručnjacima, odnosno vještacima ili ne konzultira stručnu literaturu
ili ne da mišljenje s potrebnim ogradama u smislu njegove kategoričnosti i pri tome pogriješi, riječ je
o neispričivoj pogrešci vještaka, neispričivom vitium artis. Ovom pogreškom dovodi se u pitanje ne
samo objektivnost zaključka vještaka, nego se i degradiraju temeljni postulati funkcije vještaka i
samog vještačenja. Time se ipso facto takav vještak kompromitira i kompromitira struku kojoj
pripada.
62
Kod ocjene dokaza vještačenjem treba imati u vidu naučnost i nenaučnost kod
vještačenja. Nenaučnost manifestira se kroz slijedeće oblike : (1) mistiku : «Kada budete radili tako
dugo kao ja…», (2) intuiciju : «Ja se pouzdajem u svoju intuiciju….», (3) samozadovoljstvo :
«Riješio sam tisuće slučajeva i nikada se nije utvrdilo da sam u krivu…» i (4) ušančenje «Moji
nalazi i mišljenja podnijeli su test vremena….»
Duh naučnosti kod vještačenja dolazi do izražaja kroz : (1) naučno istraživanje,
naučni i ekspertizni eksperiment i diskusiju : «Koji su naši temeljni principi ?», (2) kontinuirano
usavršavanje : «Zašto sam to učinio na taj način ? Postoji li bolji način ?. (3) samoanaliziranje :
«Zašto tako zaključujem, mislim ?», (4) kalibraciju : «Jesam li tako dobar kao što mislim da jesam
?».
63
Kriminalistička vještačenja
(4) četvrta specifičnost dolazi do izražaja kroz obaveznu provjeru dobivenih rezultata
putem pokusa,
(5) peta specifičnost je upotreba modernih sofisticiranih instrumenata s vrlo niskim
detekcijskim pragom i provjerenih osjetljivih metoda.
(6) šesta karakteristika je primjena ovih vještačenja u predkrivičnom postupku. U
brojnim slučajevima da bi se mogla podnijeti krivična prijava po službenoj dužnosti i pokrenuti
krivični postupak, potrebno je dobiti odgovore putem kriminalističkih vještačenja (npr. da li je neka
tvar droga i slično),
(7) sedma karakteristika je u tome što organ postupka ne rukovodi vještakom nego
surađuje s njim, jer ne vlada potrebnim znanjem iz područja u koje spada vještačenje,
(8) osma specifičnost je u tome što se kao predmeti vještačenja sve više javljaju
kontaktni mikro i sub mikro tragovi. Zbog toga vještaci često raspolažu s nedovoljnim ili graničnim
količinama i veličinama tih tragova podobnih za vještačenje. Količina mikrotragova određuje
granicu i mogućnosti vještačenja i vještaka,
(9) deveta specifičnost je u tome, što se kod kriminalističkih vještačenja često ne može
utjecati na količinu i kvalitetu predmeta vještačenja i
(10) deseta specifičnost je u tome što su ova vještačenja često dugotrajna zbog složenosti
procesa vještačenja (metodologija rada) i procjene rezultata vještačenja.
Jedna od poznatih klasifikacija vještačenja je i ona prema vrsti stručnog znanja ili vještine
koje koriste vještaci u svom radu, npr. : sudsko medicinska, psihijatrijska, tehnička, toksikološka,
računovodstvena i slično.
Poznata je i podjela vještačenja na kontradiktorna i nekontradiktorna. Kod kontradiktornih
vještačenja imenovanje vještaka uz organ postupka vrše i stranke ili samo one.
Prema vrsti postupaka vještačenja se dijele na ona koja se provode u krivičnom postupku,
prekršajnom, upravnom, carinskom i slično.
67
Kod određivanja ponovnog vještačenja organ postupka mora riješiti slijedeća pitanja :
1. da li je provođenje ponovnog vještačenja uopće moguće,
2. da li je iskaz vještaka bitan za rješenje krivične stvari,
3. da li nedostaci u osnovnom vještačenju mogu utjecati na njegovu osnovanost, pravilnost i
potpunost,
4. da li je ponovno vještačenje svrsishodno,
5. da li je moguće dati odgovor na tražena pitanja i
6. kako je moglo utjecati na objektivnost osnovnog vještačenja naknadno utvrđivanje razloga za
izuzeće, dakle, kada je riječ o tzv. sumnjivom vještaku (expertus suspectus) u smislu objektivnosti
njegovog iskaza.
Određivanje ponovnog vještačenja je taktičko pitanje koje se
rješava ovisno od okolnosti svakog konkretnog slučaja. U praksi se postavlja i pitanje : koliko
vještaka odrediti u ponovnom vještačenju ? U pravilu određuje se jedan vještak, a dva ili više
vještaka kada je riječ o složenijim vještačenjima. Organ postupka će odrediti više vještaka ako to
zahtijeva opsežnost vještačenja, ako se traži veća pouzdanost rezultata vještačenja, kada je predmet
vještačenja potrebno pregledati sa stanovišta različitih struka, zbog kratkoće vremena, odnosno
uslijed vezanosti za rokove itd.
Kompleksno vještačenje predleži kada vještaci različitih struka rješavaju ista pitanja primjenjujući
različite metode pri čemu jedan vještak (vodeći vještak) sintetizira sve zaključke vještaka. Ovo
vještačenje, kako je ranije istaknuto, se koristi u postupku kada je na pitanja iz jednog naučnog
područja nemoguće odgovoriti bez korištenja specijalnih znanja, u prvom redu srodnih, ali i
različitih nesrodnih nauka.
U kompleksnim vještačenjima javlja se osnovni ili vodeći vještak. To je onaj vještak
čijem stručnom profilu najviše odgovara široko postavljeno pitanje ili pitanja u naredbi za
vještačenje. Zaključci vještaka moraju biti izloženi odvojeno i kao takvi moraju biti označeni.
Vodeći vještak ne smije koristiti zaključke drugih vještaka kao svoje. Po prirodi stvari konstatacije
različitih vještaka se međusobno dopunjuju. U okviru navedenih vještačenja radi davanja odgovora
na postavljena pitanja, radi razjašnjavanja činjenica i okolnosti potrebno je koristiti znanja više
vještaka specijalista, jer problemi koje treba riješiti zadiru u granične zone vještaka različitih
specijalnosti čije se konstatacije uzajamno dopunjuju, a rezultate vještaci interpretiraju zajednički,
dajući jedinstven zaključak koji predstavlja sintezu svih poduzetih ispitivanja. Kompleksna
vještačenja su izraz multidisciplinarnog istraživanja predmeta vještačenja, i ne treba ih zamijeniti s
vještačenjima koja vrši komisija u kojoj učestvuje više vještaka iste specijalnosti.
Kompleksna vještačenja nisu nov način vještačenja, nego modalitet postojećih
kriminalističkih i sudskih vještačenja. Bit kompleksnog vještačenja, kako je istaknuto, je u
objedinjavanju svih nalaza i zaključaka u jedinstvenom izvještaju o vještačenju. Time se ne narušava
načelo individualne odgovornosti vještaka u odnosu na njihove individualne zaključke. Konstatacije
daje svaki vještak u granicama svoje profesionalne nadležnosti. Zaključci se izvode nakon rasprave o
argumentima za i protiv njih, kao i o različitim mogućim pretpostavkama. Mnogostruko ispitivanje
predmeta vještačenja mora biti neophodno, a izrada zajedničkog zaključka ne znači jednostavno
68
pripajanje parcijalnih zaključaka ili izmirenje različitih mišljenja, već interpretiranje od strane
specijalista različitih naučnih područja konstatacija i laboratorijskih analiza. Svaki vještak odgovara
za svoje konstatacije i svoj zaključak. Ti zaključci mogu biti i oprečni, jer izrada zajedničkog
izvještaja dopušta i oprečne zaključke.
Jedinstveni izvještaj kao rezultat kompleksnih vještačenja pruža organu postupka
sistematizirani oblik svih danih odgovora, što tom organu olakšava interpretaciju zaključka i
doprinosi ostvarivanju bolje efikasnosti, osobito u pogledu skraćivanja vremena vještačenja.
Kompleksno vještačenje uvodi u postupak moderan koncept interdisciplinarnog
ispitivanja i odgovara potrebama rješavanja specifičnih problema koji se postavljaju pred vještake i
doprinosi naučnom utvrđivanju istine.
Dijagnostička vještačenja :
Situacijska vještačenja
Iskaz vještaka je personalni dokaz sui generis i istovremeno oblik pomoći organu
postupka u obavljanju njegove funkcije. Vještačenje ima poseban značaj unutar personalnih dokaza.
Pri tome uvijek ostaje otvoreno pitanje : kada i s kakvim autoritetom će vještak pružiti pomoć
organu postupka pri utvrđivanju činjenica koje se mogu ili moraju utvrditi samo vještačenjem
(obavezna vještačenja). Potrebu poduzimanja vještačenja cijeni ovlašteni organ postupka obzirom na
činjenice koje treba utvrditi, odnosno ocijeniti. Odluka organa postupka po pitanju da li odrediti
71
vještačenje ili ne, načelno nije diktirana stadijem postupka, već ocjenom da li je za utvrđivanje i/ili
ocjenu činjenica u postupku potrebno posebno znanje ili umijeće.
Zona nepoznatog ili nedovoljno poznatog u području utvrđivanja činjenica, u odnosu
na organ postupka, svakim danom se sve više širi i, objektivno uzevši, organu postupka ostaje sve
manje pitanja na koja on može sam bez pomoći stručnih osoba dati odgovor. Organ postupka u
skladu s procesnim odredbama mora se služiti vještakom kada god se u postupku utvrđivanja
činjenica nađe na području za koje nije stručno kompetentan i kada se određene činjenice ne mogu
utvrditi bez posebnog stručnog znanja i/ili umijeća s kojima organ postupka ne raspolaže.
U skladu s navedenim organ postupka može odrediti vještačenje u svim stadijima
postupka, počevši od pred krivičnog stadija. Riječ je o vještačenjima koja se određuju kao
anticipirane istražne radnje prije započinjanja krivičnog postupka. U navedenim slučajevima
temeljni kriterij za određivanje vještačenja je hitnost (opasnost od odlaganja). To znači da se kasnije
vještačenje ili uopće ne bi moglo obaviti ili bi njegovo obavljanje rezultiralo manjkavim nalazom i
mišljenjem ili bi bilo skopčano s velikim teškoćama. U takvim hitnim slučajevima procesne odredbe
određuju tko može narediti vještačenje. Nerijetko će biti riječ o dijagnostičkim i situacijskim
vještačenjima koja se obavljaju na licu mjesta krivičnog djela ili događaja. Osnovni kriterij je hitnost
u pogledu provođenja vještačenja. Zapisnik o hitnom vještačenju mora se dostaviti u određenom
roku nadležnom tužiocu uz obrazloženje u čemu su se sastojali razlozi hitnosti.
U svakodnevnoj kriminalističkoj praksi najveći broj vještačenja odvija se u fazi
istrage. Za razliku od vještačenja koje se provodi u toku glavne rasprave i koje se svodi na
ispitivanje vještaka o većom danom nalazu i mišljenju ili onom koje daje na raspravi, u istrazi
vještačenje obuhvaća, osim ispitivanja vještaka i prethodne faze vještačenja, bez kojih ne može doći
do ispitivanja vještaka. Kada organ postupka u istrazi zaključi da je vještačenje potrebno i moguće,
donijet će pismeni nalog kojim određuje vještačenje i zakazati ročište, osim ako se vještačenje
povjerava stručnim ustanovama ili državnim organima. Ako je riječ o vještačenjima u užem smislu,
tj. vještačenjima kod kojih vještak može odmah dati nalaz i mišljenje (u pravilu in situ), nema u
praksi posebnih problema. Vještacima je u pravilu potrebno duže vrijeme za pregled predmeta
vještačenja i davanje nalaza i mišljenja. Posebno ročište za preuzimanje vještačenja potrebno je
samo onda , ako će vještačenje trajati duže vrijeme. Ako se pregled predmeta vještačenja može
obaviti na samom ročištu, i ako je vještak u mogućnosti odmah dati svoj iskaz, posebno ročište za
preuzimanje vještačenja nije potrebno, pa se na istom ročištu obavlja ono što je sadržaj ročišta za
preuzimanje vještačenja, vrši pregled predmeta vještačenja i provodi ispitivanje vještaka. Ročišta za
preuzimanje vještačenja ne obavljaju se ni onda, kada su povjerena stručnim ustanovama ili
državnim organima.
Na glavnoj raspravi ukoliko je provedeno vještačenje u ranijim fazama postupka, po
načelu neposredne ocjene dokaza, ne bi se smjelo čitati zapisnik o vještačenju koje je provedeno u
ranijim fazama postupka, nego vještak treba dati svoj iskaz u vidu nalaza i mišljenja. Iznimno, pod
zakonskim uvjetima, moguće je na glavnoj raspravi pročitati zapisnik o vještačenju.
Potreba za provođenjem vještačenja može se javiti u toku glavne rasprave. O potrebi
provođenja vještačenja odluku donosi raspravno vijeće ili sudac pojedinac po službenoj dužnosti, ili
na prijedlog stranaka, odnosno oštećenog. U takvim slučajevima će se rasprava odgoditi zbog
pribavljanja novog ili novih dokaza, tj. iskaza vještaka. O poduzimanju vještačenja u takvim
slučajevima odlučuje sud, koji ujedno određuje i vještaka, odnosno ustanovu ili državni organ. Ako
pregled predmeta vještačenja treba trajati duže vrijeme, vještak će preuzeti vještačenje na glavnoj
raspravi, a pregled predmeta vještačenja obaviti van glavne rasprave, dok će nalaz i mišljenje dati na
glavnoj raspravi.
Ako je vještačenje koje je obavljeno u istrazi ili u fazi pripremanja glavne rasprave,
odnosno na glavnoj raspravi bilo povjereno stručnoj ustanovi ili državnom organu, a ne
individualnom vještaku ili vještacima, na glavnoj raspravi trebaju biti ispitani kao vještaci oni
stručnjaci ustanove, odnosno državnog organa, koji su obavili vještačenje.
72
Proces dokazivanja je objekt proučavanja teorije sudskih dokaza, kao dijela krivično
procesne nauke, ali istovremeno i objekt koji istražuje kriminalistička nauka. Riječ je o istom
objektu istraživanja, ali o dva pristupa, tako da ne dolazi do dupliranja dokaznih teorija. Zato se
dokazna teorija dijeli na procesnu i kriminalističku.
Teoriju sudskih dokaza zanima pravna strana dokazivanja, kao dinamički sistem
pravno regulirane djelatnosti utvrđivanja relevantnih činjenica po normama procesnih zakona, dakle
u predviđenoj formi putem formalno reguliranih procesnih radnji.
Kriminalističku teoriju dokaza interesira primarno informacijsko-spoznajni sadržaj
postupka dokazivanja.
Objekt proučavanja teorije sudskih dokaza, kao dijela krivično procesne nauke je
istovremeno i objekt koji istražuje kriminalistička nauka. Riječ je o istom objektu istraživanja
(krivičnom djelu), ali o dva različita pristupa, tako da ne dolazi do dupliranja dokaznih teorija. Zato
se dokazna teorija dijeli na : 1.procesnu i 2. kriminalističku. Govori se u praksi o krivičnom
postupku kao silogističkoj kriminalističkoj proceduri.
Pojam dokaz
Danas se pod dokazima podrazumijevaju faktički podaci koji su sadržani u zakonom
predviđenim izvorima dokaza ili nositeljima dokaza (osobe, životinje, biljke, stvari, tragovi i slično)
na temelju kojih u postupku propisanom pozitivnim propisima nadležni organ utvrđuje postojanje ili
nepostojanje krivičnog djela, oblik krivnje određene osobe i druge okolnosti od značaja za donošenje
odluke.
73
Klasifikacija dokaza
Vrsta dokaza koja povezuje učinioca s mjestom izvršenja i drugim mjestima u vezi s
izvršenim ili pokušanim krivičnim djelom ili žrtvom i dokazi koji povezuju to mjesto ili mjesta ili
žrtvu s učiniocem.
Provjeravanje dokaza
Vrijednost dokaza
U praksi se svi dokazi manje ili više oslanjaju jedni na druge. I jedni i drugi se na
kraju javljaju kao elementi cjeline koju kriminalisti praktičari nazivaju «dokazna zgrada». Ta cjelina
daje sintetiziran i definitivan dokaz, dokaz koji omogućava obnovu pravno relevantnih činjenica.
Razni izvedeni dokazi u jednom danom trenutku moraju biti istovremeno ispitani, jer samo ukupni
rezultat je dokazno relevantan. Ispitivanje dokaza bilo bi nepotpuno, ako se ne bi odnosilo na odnose
među njima. Relevantni zaključci mogu se izvoditi iz tih odnosa. Ako se dokazi međusobno ne slažu
(tzv. svađa dokaza), treba tražiti uzrok tome i ako je moguće riješiti proturječnosti među dokazima.
Ako se proturječnost ne može smanjiti, onda treba izvršiti izbor između proturječnih podataka. U
obzir treba uzimati prirodu i modalitete dokaza. Dokaze treba razvrstavati po rangu in concreto. Dva
nepodudarna dokaza pokazuju tendenciju da se neutraliziraju ili ostaje samo jedan. Podudarnost
među dokazima mora biti stvarna i potpuna. Ta podudarnost može imati dva moguća uzroka : (1) ili
su oba dokaza neistinita i slučajno se sreću ili (2) oba odgovaraju stvarnosti. Što je veći broj
podudarnih dokaza, vjerojatnija je druga hipoteza, tako da može doći do praktične izvjesnosti.
75
Indirektne indicije
Zovu ih i indicije dedukcijom iz poznatih izvora. Taj pojam obuhvaća : sve postupke
osumnjičenika, sve što baca bilo kakvu svjetlost na njegovo ponašanje, svi akti drugih osoba koje
učestvuju u postupku, sve što dolazi do saznanja osumnjičenika i može imati utjecaj na njega,
prijateljski i neprijateljski odnosi, obećanja, prijetnje, vanjština osumnjičenika, boja njegovog glasa,
njegova šutnja i sl., jednom riječju sve što može objasniti vezu između raznih činjenica i konačno
sve prolazne okolnosti koje prate krivično djelo.
Indicijalni zaključak
Pretpostavlja uvijek utvrđivanje : (1) glavne činjenice, (2) indicije kao činjenice koja
utječe na vjerojatnost postojanja glavne činjenice, (3) smjera indicija, (4) dokazne snage indicija tj.
kako često pojavu glavne činjenice prati ili ne prati pojava indicija i (5) ocjenu dokazne snage
indicije.
Podjela indicija
Rad s indicijama traži njihovo poznavanje. S tim u vezi javljaju se dvije vrste
zadataka : (1) otkrivanje indicija i (2) njihovo korištenje u procesu istraživanja. Pri tome važnu ulogu
igra katalog indicija. Katalozi indicija temelje se na različitim osnovama, a njihova izrada
pretpostavlja višestruku i višestepenu podjelu na vrste i kategorije.
Kriteriji za klasifikaciju indicija : U osnovi to su (1) sadržaj, (2) opće i posebno
značenje, (3) priroda (narav), (4) prostorni smještaj, (5) kauzalno značenje, (6) vremenske značajke,
(7) način rada, (8) istinosna vrijednost i (9) dokazna snaga indicija.
Prema dosegu razlikujemo (1) opće i (2) posebne indicije. Opće indicije su okolnosti
značajne za sva krivična djela. Posebne indicije su povezane s određenim skupinama ili određenim
krivičnim djelom.
Indicije prema vezi dijele se na : (1) indicije o krivičnom djelu, (2) o učiniocu i (3) o
žrtvi.
77
Vremenska klasifikacija indicija : (1) indicije prije izvršenja krivičnog djela tzv.
prospektivne, prethodne indicije, (2) tokom izvršenja krivičnog djela tzv. simultane ili popratne
indicije i (3) indicije nakon izvršenja krivičnog djela tzv. retrospektivne indicije ili naknadne
indicije. U prethodne indicije spada na primjer upućivanje prijetnje žrtvi. U popratne spada
pronalaženje sredstva izvršenja na mjestu izvršenja koje pripada osumnjičeniku. U naknadne indicije
spada npr. bijeg osumnjičenika. Značaj i dokazna vrijednost ovih indicija se znatno razlikuje prema
vremenu njihovog nastanka.
Indicije prije izvršenja krivičnog djela : (1) moralna sposobnost za izvršenje krivičnog djela. To je
indicija po ličnosti (engl. character evidence), (2) motiv krivičnog djela kao indicija, (3) ispoljavanje
(izražavanje) volje za izvršenjem krivičnog djela, (4) sumnjivo ponašanje (vladanje), zlo vladanje,
druženje s osobama na lošem glasu, neizvjestan način života, stalna skitnja i tumaranja, stalno
selenje, trajno mijenjanje profesije itd., (5) prethodna (ranija) osuđivanost, (6) osobna svojstva,
tjelesna i duševna koja su podobna za izvršenje djela, znanja, sposobnosti, zanatsko iskustvo,
vještine i navike itd.
Indicija po ličnosti ili sposobnosti za izvršenje krivičnog djela izvodi se iz moralnih i tjelesnih
(fizičkih) karakteristika osumnjičenika u odnosu na konkretno izvršeno krivično djelo. U nju spadaju
ukupan karakter, ranije vladanje, navike i sklonosti itd. Iz tih podataka izvodi se zaključak da li je
osumnjičenik bio sposoban izvršiti određeno krivično djelo, pa čak i da li je bio sklon njegovom
izvršenju. Uvijek je riječ o većoj ili manjoj mogućnosti. Ova indicija igra veću ulogu u negativnom
smislu kad ukazuje na nesposobnost, odnosno nespojivost između profila ličnosti osumnjičenika i
djela koje mu se stavlja na teret. Ova indicija ulazi u tzv. osobni oportunitet za izvršenje krivičnog
djela. Ona je složena i posredna indicija, jer se iz ponašanja osumnjičenika koje je prethodilo
izvršenju krivičnog djela izvode zaključci o njegovoj kriminalnoj sklonosti. Zato treba prikupiti što
više podataka o moralnosti osumnjičenika. Indicija je toliko sigurnija koliko je preciznija kriminalna
sklonost.
Indicije po postupcima prije izvršenja krivičnog djela : to su prijetnje, upute za izvršenje krivičnog
djela, pripreme, vježbanje, opservacija žrtve, nabavljanje sredstva izvršenja i slično.
Indicije po intelektualnoj i tjelesnoj sposobnosti za izvršenje krivičnog djela : njih čine
subjektivna sposobnost ili sposobnost u pravom smislu koja se nalazi u osobi osumnjičenika i
relativna sposobnost ili oportunitet koja se ogleda u odnosu osumnjičenika prema danim stvarima
bilo u vezi s krivičnim djelom, bilo sa žrtvom.
Indicije po moralnoj sposobnosti za izvršenje krivičnog djela : riječ je o moralnom
stavu osumnjičenika prema izvršenom krivičnom djelu. Izvodi se dedukcijom iz ponašanja
osumnjičenika u prošlosti, tjelesnih uvjeta i navika. To je optužujuća indicija. U praksi je presudnija
indicija po moralnoj nesposobnosti, koja opravdava osumnjičenika. Riječ je o tzv. kriminalnom
karakteru osumnjičenika koji se zbog toga loše ponaša. Ispoljava se u ponašanju, navikama i
osobnim svojstvima tzv. kriminalne sklonosti.
Indicije po zločinačkom povodu ili pobudi za izvršenje krivičnog djela : riječ je o
moralnoj sposobnosti za izvršenje krivičnog djela. Zovu je i «pokornost prema krivičnom djelu».
Obično je riječ o konkretnom povodu koji djeluje na um osumnjičenika i slabom «otporu» subjekta
prema tom povodu. Razlikuje se kod svakog krivičnog djela.
Indicije po oportunitetu : to su indicije po uvjetima u kojima se nalazio osumnjičenik
i koji su olakšali izvršenje krivičnog djela. Taj pojam obuhvaća : (1) osobni oportunitet za izvršenje
krivičnog djela ili intelektualne i tjelesne sposobnosti koje se javljaju u vidu poznavanja stvari i
sposobnosti i mogućnosti ličnosti. On je uvjet za izvršenje krivičnog djela. (2) materijalni ili stvarni
oportunitet. Njega čini prisutnost na mjestu krivičnog djela, posjedovanje sredstva izvršenja,
poznavanje mjesta izvršenja ili nekih drugih okolnosti itd. On se u stvari svodi na odnos mjesta i
vremena tj. na fizičku prisutnost, mjesnu i vremensku na mjestu krivičnog djela.
78
Indicije koje se ispoljavaju prilikom izvršenja krivičnog djela : (1) prisutnost na mjestu izvršenja
krivičnog djela, (2) posjedovanje sredstava, oruđa i oružja izvršenja krivičnog djela, (3) određena
tjelesna i duševna svojstva, znanja, sposobnosti, zanatsko iskustvo, vještine i navike i slično, (4)
karakter kao indicija (indicija po ličnosti), (5) poznavanje izvjesnih okolnosti koje nisu bile svima
poznate ili nepoznavanje izvjesnih okolnosti koje bi morale nekome biti poznate, (6) motiv krivičnog
djela, učestvovanje u radnji izvršenja krivičnog djela.
Indicije učestvovanja u djelu : U osnovi radi se o raznovrsnim indicijama izvedenih iz tragova i
predmeta i okolnosti krivičnog slučaja. Riječ je o «izdajničkim» tragovima koji se nalaze na
napadnutom objektu, učiniocu i mjestu izvršenja djela i dovode osumnjičenog u vezu s izvršenim
djelom osobito putem njegove prisutnosti na mjestu izvršenja djela u vrijeme izvršenja bez
očiglednog drugog razloga. Te indicije mogu se manifestirati u obliku primjene nasilja (obijanje,
provaljivanje, oduzimanje predmeta, fizički napad na osobe i slično). Te indicije s više ili manje
točnosti pokazuju što se dogodilo. Što su preciznije to su značajnije, ali su vrlo promjenjiva
kategorija. U navedenom smislu posebnu ulogu imaju tragovi prljavštine Ova indicija je vrlo važna,
jer se pomoću nje otkriva i dokazuje da je određena osoba izvršila krivično djelo, ali isto tako može
se dokazati da određena osoba nije izvršila krivično djelo, jer bi u protivnom na sebi morala nositi
tragove izvršenja djela. Ova indicija nema samo orijentacijski karakter, nego može predstavljati i
vrlo jak dokaz krivnje ili nevinosti. Indicijalne činjenice ove prirode utvrđuju se primarno uviđajem,
pregledom tijela, odjeće i obuće, raznih predmeta i slično osumnjičenika, najčešće uz pomoć
vještaka.
Indicije prisutnosti na mjestu izvršenja krivičnog djela : zovu se i fizičkim ili materijalnim
oportunitetom. Obično je riječ o prisutnosti osumnjičenika na mjestu izvršenja krivičnog djela ili
mjestima koja su s njim u vezi u vrijeme izvršenja djela bez očiglednog drugog razloga.
Osumnjičenik tu indiciju kasnije u postupku loše opravdava (objašnjava). Ova indicija ne smije se
tumačiti izolirano bez drugih indicija. Krivnja se dokazuje posredno putem objašnjenja koja daje
osumnjičenik. Ta indicija vrijedi dokazno toliko, koliko vrijede objašnjenja osumnjičenika u pogledu
opravdanosti njegove prisutnosti u vrijeme izvršenja krivičnog djela. To nije presudna indicija. Ona
može ići i u prilog osumnjičeniku. Ova indicija može se temeljiti na iskazima osoba ili materijalnim
dokazima. Često je sporan vremenski element.
Indicije koje se ispoljavaju poslije izvršenja krivičnog djela : (1) tragovi krivičnog djela na učiniocu,
(2) učestvovanje u djelu, (3) korist od djela tzv. materijalne posljedice krivičnog djela), (4) psihičko
djelovanje krivičnog djela na učinioca, (5) indicije po sumnjivom ponašanju, (6) indicije po lošem
pravdanju npr. kontradikcije u iskazu, lažan alibi i slično.
Indicije po postupcima poslije izvršenog krivičnog djela : javljaju
se u obliku ponašanja, govora ili pismena i drugih oblika komunikacije npr. lažni iskazi, osobito kod
alibija, dolazak na mjesto izvršenja djela, neočekivani bijeg, uništavanje materijalnih dokaza,
nagodba sa žrtvom, utjecaj na svjedoke, rasipnički život i slično.
Indicija psihičkog djelovanja krivičnog djela na učinioca. Nakon izvršenog krivičnog
djela kod počinitelja (ako nije psihopatske konstitucije) može se ispoljiti indicija psihičkog
djelovanja krivičnog djela na učinioca. Ova indicija se rijetko manifestira kod profesionalnih i
serijskih učinioca, kao i povratnika. Česta je kod učinilaca koji su djelo izvršili iz nehata ili u afektu
tzv. situacijski izvršioci. Ova druga grupa učinilaca pod pritiskom krivnje, grižnje savjesti, prisustva
straha i slično, prije ili kasnije, često podsvjesno čini grešku «u koracima» koju, ukoliko je uočena,
možemo tumačiti kao indiciju djelovanja krivičnog djela na učinioca ili šire, kao indiciju sumnjivog
ponašanja. Intenzitet pritajenog straha oscilira u ovisnosti od ambijenta, raspoloženja i primljenih
podražaja putem osjetila od strane učinioca. Indicija psihičkog djelovanja krivičnog djela na
učinioca ima svoj izvor u prošloj radnji izvršenja i trenutnoj situaciji. Prevelika promjena u kratkom
roku može kod učinioca izazvati šok, dolazi do dinamike savjesti, straha od kazne, grižnje savjesti,
tako da učinilac gubi psihičku ravnotežu. Prisutne su neprospavane noći, gubitak apetita, odavanje
alkoholu, prekomjerno pušenje, što su sve indicije psihičkog djelovanja djela na učinioca.
79
Indicije prema dokaznoj snazi : obično se dijele na : (1) očigledne, (2) bliske i (3)
daleke. Kriterij je da su s činjenicom koju treba utvrditi imale neposredan (nužan) odnos, nepotreban
neposredan odnos ili samo mogući odnos.
Indicije prema opsegu : obično se dijele na : (1) zajedničke ili opće i (2) posebne ili
specijalne. Prve se odnose na svaku vrstu krivičnog djela, a druge na posebno krivično djelo.
Kvaliteta indicija : taj pojam obuhvaća težinu, jasnoću i međusobni odnos (sklad)
indicija.
svojstava, odnosno obilježja stvari, po kojoj se na temelju posljednjeg elementa zaključuje o stvari
kao cjelini i obratno.
Prostorna i vremenska povezanost indicijalnih dokaza : to je povezanost indicijalnih
dokaznih činjenica u vremenu i prostoru. Ova povezanost sama po sebi još ne dokazuje da postoji
objektivna veza između krivičnog djela i neke osobe. Naziva se i kongruentna veza.
Funkcionalna veza indicijalnih dokaza : to je pojavni oblik objektivne povezanosti.
Ova veza se sastoji u tome, da promjena jedne količine uvijek sa sobom povlači promjene drugih
količina koje su s njom povezane. Ona se temelji na zakonima fizike.
Uzročna (genetička) povezanost indicijalnih dokaza : ova povezanost indicijalnih
dokaza s krivičnim djelom obuhvaća uzajamnu uvjetovanost i uzročnost (kauzalitet). Dokazivanje na
temelju genetičke povezanosti sastoji se u dokazivanju utemeljenog zaključka, koji se temelji na
logičkom hodu od uzroka, odnosno uvjeta, prema posljedici, odnosno uvjetovanoj (kauzalnoj)
činjenici ili. Što je češće, ide se od posljedice kao uvjetovane (kauzalne) činjenice prema
nepoznatom uzroku, respective uvjetu. Riječ je o retrogradnom razjašnjavanju uzročnog lanca
krivičnog djela, koje treba spoznati i razjasniti. Kriminalističkim sredstvima i metodama unutar
procesnih formi razjašnjava se činjenično stanje tako da organ postupka ide od posljedica krivičnog
djela unatrag i na temelju njih izvodi zaključak o uzrocima. Ova uzročna (genetička) veza može
imati različite pojavne oblike, ali je svima zajedničko da jedan te isti uzrok uz iste uvjete izaziva istu
posljedicu. Uzročna veza je zakonomjerna, jer uzrok uvijek izaziva određenu posljedicu. Uvijek
treba imati u vidu kompleks objektivno neophodnih okolnosti u vidu uzroka i neophodnih uvjeta.
Stjecaj indicija kao posebna indicija
Broj indicija dobiva svoju vrijednost njihovom suglasnošću. Indiciji iste vrste trebaju
se dopunjavati, a različitih vrsta biti međusobno suglasni. Kad više indicija ima isti uzrok, njihov
stjecaj javlja se kao posebna indicija. Različite suglasne indicije daju jak indirektan dokaz.
Pri uspoređivanju indicija treba se čuvati da se slične činjenice koje daju iste
presumpcije ne uzimaju u obzir kao različite indicije. Tako npr. više otisaka stopala ili prstiju
ponavljaju presumpciju prisutnosti, ali njihov broj «ne pomiče stvar». Obimno nabrajanje ovih
činjenica, što se događa u postupcima, stvara obmanu o gomilanju otežavajućih okolnosti.
Indicije se ne smiju mehanički zbrajati, niti se smije odmah izvoditi zaključak o ulozi
njihovog većeg ili manjeg broja. Da bi se stvorio čvrst indicijalni lanac dokaza, stjecaj indicija mora
biti potpun u svakom smislu Ako je neka ozbiljna indicija u neskladu s cjelinom, treba ustanoviti
uzrok tome. Indicije moraju biti u skladu obzirom na tzv. «normalni tok stvari» pod kojim se
odvijalo izvršenje krivičnog djela. Koji puta se pod prividnom varljivom podudarnošću kriju slučajni
stjecaji. Ništa nije varljivije i to je mogući izvor zablude.
Ocjena indicija
Kombinirani dokaz
Tipovi veza između glavne činjenice kao predmeta dokazivanja i dokaza: postoje slijedeći tipovi
veza :
1. prvi tip veze kada se glavna činjenica (thema probandi) javlja kao uzrok dokaza (dokazne
činjenice) npr. nalaz sjekire kao sredstva izvršenja s tragovima žrtve u stanu osumnjičenika,
2. drugi je suprotni tip veze, kada se dokaz (dokazna činjenica) javlja kao uzrok glavne (sporne)
činjenice npr. mržnja kao motiv,
3. treći tip veze postoji kada su glavna činjenica i dokazne činjenice ista posljedica zajedničkih
uzroka npr. prijetnja kao psihološka indicija ispoljavanja volje i ubojstvo,
4. četvrti tip veze postoji kada se dokazna činjenica javlja prema glavnoj kao uvjet krivičnog
djela, npr. tragovi cipela učinioca provalnika na licu mjesta. Ti tragovi nisu ni uzrok ni posljedica
izvršenja krivičnog djela, nego indicija prisutnosti, a to je uvjet bez kojeg nema izvršenja krivičnog
djela.
Po nekim kriminalistima postoje slijedeće veze : (1) genetička, u smislu uzroka i uvjeta, (2)
funkcionalna, (3) supstancijalna, (4) veza transformacije i (5) identifikacijska veza.
Relevantan dokaz je onaj koji sadržava i izražava bitnu objektivnu vezu sa
spornom činjenicom i to uzajamnu povezanost. Ta veza nije slučajne prirode.
Svaki objekt koji se našao u odnosu uzajamnog djelovanja s drugim, može o njemu i
krivičnom djelu pružiti samo fragmentarne informacije, on je tek dio cjelokupne informacije. Zato
treba utvrditi sve oblike uzajamne veze. Pri tome se gleda ukupnost pojava i njihov odnos.
zakon tipski odredio i mogu biti upotrijebljeni samo putem dokaznih (procesnih) radnji koje je zakon
propisao. Informacije pribavljene na drugi način, ne mogu figurirati kao činjenice dokazi u
krivičnom postupku, ali mogu biti dokazi u spoznajnom, neformalnom (operativnom) smislu. Takve
dokaze obično koristi policija.
Dokaz kao činjenica je uvijek promjena u objektivnoj stvarnosti koja je povezana s
krivičnim djelom, koja je fiksirana na način i u formi koji su procesno propisani. Činjenice u
krivičnom postupku treba interpretirati na temelju objektivnih veza koje među njima postoje i u
njihovoj cjelokupnosti, a ne proizvoljno i istrgnute iz sistema krivičnog djela.
osjetilne i spoznajne djelatnosti i samo od trenutka kada je uključen u tu djelatnost. Signal u vidu
svjedoka, okrivljenika, materijalnog dokaza i slično, je u neku ruku utjelovljenje dokazne
informacije (iskaza svjedoka, okrivljenika, svojstva materijalnog dokaza i slično), jer informacija
nastaje promjenom. Ne može se kruto odvoji informacija od signala, kao njenog nositelja, kao što se
ne može odvojiti činjenica kao isječak stvarnosti od njezine interpretacije.
Izvor dokaza tzv. dokazni signal je fizički nositelj informacije, njeno «spremište», a
informacija je relevantna ako nas obavještava o krivično pravno relevantnim vezama.
Dokazno sredstvo
Dokazno sredstvo (lat. media probandi) je izvor iz kojeg se dobiva dokazna osnova,
tj. izvor iz kojeg se dobivaju činjenice, koje služe kao osnova za izvođenje zaključka o istinitosti ili
neistinitosti onoga što je predmet dokaza. U stvari riječ je o procesnim radnjama kojima se izvode
dokazi. Procesna radnja kao sistem krivično pravno reguliranih sredstava, načina i metoda
utvrđivanja i spoznaje stvarnosti koristi se radi otkrivanja, fiksiranja, aserviranja, provjere, ocjene i
korištenja dokaznih informacija ili dokaza određene vrste. Ona sama po sebi ništa ne dokazuje, tj.
indiferentna je prema dokazu. Naglašena je praktično-spoznajna metoda.
Stvarni dokazi
krivičnim djelima sadržane su informacije na «materijalan» način. One traže ispitivanje i tumačenje,
koje često ima karakter dešifriranja (dekodiranja).
Stvarne dokaze ne predstavljaju samo postojeći tragovi i predmeti, već i njihovo
nepostojanje, odnosno postojanje suprotno uobičajenom «hodu stvari». To su tzv. negativne ili
odrečne činjenice. Stvarni dokazi nisu uvijek isključivo indicijalni dokazi. Oni mogu biti i izravni
(direktni, neposredni) dokazi. Zato je pogrešno izjednačavati pojmove «stvarni dokaz» i «indicijalni
dokaz».
Postoji vrlo širok dijapazon pojavnih oblika stvarnih dokaza, što na neki način
otežava njihovo definiranje. Pod određenim okolnostima to može biti gotovo svaki objekt,
supstanca, trag otisak ili utisak, sve što svojim materijalnim postojanjem dokazuje da je pripremano,
pokušano ili izvršeno krivično djelo ili služi identifikaciji učinioca, žrtve ili omogućava traganje za
njima ili neku osobu ili predmet dovodi u vezu s krivičnim djelom.
Stvarni dokazi koji dokazuju postojanje krivičnog djela su primarno indicijalni dokazi
koji dokazuju određeni identitet neizravno s različitim stupnjem sigurnosti. Stvarni dokazi mogu biti
objekti ispitivanja i vještačenja i to kako u pogledu njihove grupne pripadnosti, tako i identiteta.
Shvaćanje pojma stvarni dokaz po kriminalističkoj doktrini je sveobuhvatnije od
krivično procesnog, ali zato amorfnije.
Relativnost objektivnosti stvarnog dokaza : ogleda se u činjenici da materijalni dokazi
koji danas traže naučnu i stručnu interpretaciju samim tim (automatski) ne moraju biti objektivni.
Oni mogu biti fingirani, podmetnuti, inscenirani, a da to nije uočeno, kao i pogrešno interpretrirani.
U dokazivanju se ne može izbjeći subjektivni moment. To je pitanje stvaralačkih sposobnosti
čovjeka da spozna materijalne informacije i iz njih izvuče određene zaključke.
Tehnički dokaz
Riječ je o kopiji ili odljevku (mulažu) originalnog traga ili posebnim sredstvima (npr.
folijama) skinutog traga nastalog procesom odražavanja. Ovi materijalni izvedeni dokazi
omogućavaju kasnije provođenje vještačenja.
U svakodnevnoj praksi se postavlja pitanje dokazne vrijednosti tih kopija izvedenih
materijalnih dokaza. Odredbe zakona o krivičnom postupku za sve vrste dokaza traže primjenu
načela dosljednosti, pa tako i za stvarne dokaze, traže primjenu načela neposrednosti i
nezamjenjivosti. U skladu s tim načelima, izvor saznanja, materijalni dokaz, trebao bi stajati na
raspolaganju sudu, a time i vještaku u njegovom originalnom (izvornom) obliku. Međutim u
kriminalističkoj praksi nemoguće je neke izvorne (originalne) materijalne dokaze sačuvati za
potrebe dokaznog postupka. To je npr. reljefni trag stopala u snijegu koji se topi, ili vlažnoj zemlji
koja se na suncu brzo suši itd. Izvorni (originalni) materijalni dokaz nastaje izvršenjem krivičnog
djela, a izvedeni materijalni dokaz javlja se u vidu njegove kopije, odljevka i slično. Njih stvaraju
tehnički pomagači organa postupka kod obavljanja istražnih radnji kao što je uviđaj. Kopija
materijalnog dokaza ima za cilj da sačuva grupna i individualna obilježja originalnog materijalnog
dokaza, za dokazne potrebe. Taj se postupak poduzima iz nužde, jer prijeti opasnost od nestanka,
uništenja, kontaminacije ili je riječ o nemogućnosti odvajanja od podloge, lomljivosti, krhkosti,
prolaznosti i slično. Posebno su interesantne sipke i žitke podloge traga. Izvedeni materijalni dokaz
ako je uspio, a to znači da je adekvatno konzervirao potrebna grupna i individualna identifikacijska
obilježja u njihovom individualnom kompleksu, zahvaljujući razvoju kriminalističke tehnike i
tehničkih metoda i sredstava, ima isto dokazno značenje kao i originalni materijalni dokaz. Uloga
izvedenih materijalnih dokaza svakim danom je sve veća, a repertoar sigurnih metoda i sredstava za
njihovo fiksiranje je također svakim danom sve veći.
limitiraju raspoloživa tehnička sredstva i metode rada. Od brojnih obilježja može se apstrahirati kao
od nebitnih kao što su : boja, težina i slično. Kopija materijalnog originalnog dokaza, treba da
konzervira položaj, konfiguraciju, međusobni položaj i raspored identifikacijskih obilježja, dakle,
treba da vjerno odražava originalni dokaz.
Pod tim pojmom neki kriminalisti podrazumijevaju predmete koji služe kao dokaz
samim svojim postojanjem, pod uvjetom da je nedvojbeno utvrđeno da su u vezi s krivičnim djelom.
Dokazna osnova
Dokazna snaga
Dokazna snaga (lat. nervus probationis) je podobnost dokaza da kod organa postupka
(kao korisnika) stvori uvjerenje o postojanju ili nepostojanju, odnosno istinitosti ili neistinitosti
činjenica koje se njima dokazuju. U užem strogo logičkom smislu, to je sposobnost određenog
sadržaja dokaza kao argumenta da se iz njega izvede zaključak o istinitosti neke činjenice, činjenične
tvrdnje. Ona nije regulirana pravnim propisima.
Predmet dokazivanja
Dokazni izvori
To mogu biti : osobe, tragovi i predmeti krivičnog djela, isprave i tehničke snimke,
životinje, biljke i slično. Iskazi osoba dokazi su po svom sadržaju, ako ih organ postupka prihvati, a
tragovi i predmeti kao materijalni nositelji informacija (signali) mogu biti stvarni dokazi ili predmeti
vještačenja kada postaju dokazi putem nalaza i mišljenja (iskaza) vještaka.
Dokazni predmet
Dokazivanje
Procesna radnja ili radnje kojima se pomoću dokaza utvrđuju činjenice. Postoje tri
faze dokazivanja : (1) odlučivanje o izvođenju dokaza, (2) izvođenje dokaza (korištenjem nositelja
dokaza utvrđuje se sadržaj dokaza i (3) ocjena dokaza.
Utvrđivanje činjenica : spoznaja činjenica u objektivnoj stvarnosti onakvima kakve jesu. Bez
spoznaje nema činjenica.
Činjenice
Pojam činjenice : ona je dio (isječak, fragment) stvarnosti koji je organ postupka
apstrahirao iz sistema sveopće povezanosti stvari i pojava odražavajući ga u svojoj svijesti, dakle,
koga je spoznao. Stvari, događaji, pojave i osobine postaju činjenice u kriminalističkom smislu samo
onda i upravo time što ih je spoznao organ postupka i pridao im određeno značenje, protumačio ih.
Drugim riječima, činjenice su pojedinačno osjetilima dostupne datosti, i to izravno (direktno) i
neizravno (indirektno).
Činjenica je predmet spoznaje, saznanja i od dokaza se razlikuje samo po funkciji
(instrumentalno), a ne pojavno (fenomenološki). Utvrđena činjenica s određenim stupnjem
sigurnosti, izvjesnošću ili eventualno nižim stupnjem sigurnosti, kada služi za utvrđivanje drugih
činjenica postaje dokaz.
Važne činjenice prema dokaznoj teoriji : to su : (1) odlučne i koneksne činjenice, (2)
činjenice indicije i pomoćne činjenice i (3) činjenice kojima se provjeravaju dokazi tzv. kontrolne
činjenice. One imaju instrumentalnu ulogu. Na prvu kategoriju se primjenjuju pravni propisi. To su
odlučne, pravno relevantne činjenice. To su činjenice na kojima se temelji primjena materijalnog i
procesnog krivičnog prava u određenoj krivičnoj stvari.
90
U osnovi se sastoji od :
1. sadržaja dokaza ili elemenata dokaza (to su sadržaji iskaza osoba, isprave značajke predmeta
i slično).
2. izvora dokaza ili nositelja dokaza (osobe kao personalni nositelji informacija i materijalni
nositelji u vidu tragova i predmeta, isprava i tehničkih snimaka itd.),
3. dokaznog sredstva ili procesne radnje putem koje se dokaz uvodi u postupak i
4. rezultata dokaza (zaključak o činjenicama). Nastaje intelektualnom operacijom organa
postupka nakon izvođenja dokaza.
To su dokazi koji se temelje na većoj ili manjoj vjerojatnosti, kao mjeri mogućnosti.
Razmatraju se kombiniranom induktivno-deduktivnom metodom.
Pojam verzije
tih činjenica, njihovu međusobnu vezu i sadržaj služeći ciljevima objektivnog utvrđivanja činjenica.
Pri tome treba imati u vidu da verzija smjera vjerojatnom objašnjenju činjeničnog supstrata u okviru
kriminalističkog istraživanja. Istraživanje u kriminalističkoj nauci karakterizira odabir između više
rješenja na temelju ne sasvim pouzdanih saznanja.
Verzija kao hipoteza znači sud za koji se pretpostavlja da je istinit. On je stvoren da bi
se pomoću njega moglo tumačiti i objašnjavati određene činjenice. Drugim riječima hipoteza je
vjerojatan sud ili temeljni moment logike otkrića. Otkriće je prvo opažanje nečega ili prvo
utvrđivanje neke pravilnosti. Logički uvjeti otkrića u kriminalističkoj proceduri su : istinitost i
novost otkrivene teze. Otkrića prema vremenu nastanka : može se raditi o otkrićima prije i u toku
postupka. Dijele se i prema stadijima postupka. Provjera istinitosti kriminalističkih otkrića provodi
se dokazima. Otkriće-dokaz je sadržaj postupka provjere. Funkcija kriminalističke hipoteze je
usmjeravanje istraživanja na određene pravilnosti među činjenicama. Cilj kriminalističke hipoteze je
racionalizacija neizvjesnosti i pružanje osnove za ocjenu stanovitoga stupnja utemeljenosti.
Hipoteza pruža moguće (vjerojatno) rješenje. Da li je to doista rješenje problema
zadatak je kriminalističkog istraživanja. I za verzije kao složen, uvjetovan, implikativan sud važi sve
kao i za hipoteze. One moraju biti postavljene u skladu s logičkim i metodologijskim uvjetima
spoznaje.
Verzije su temeljni metodički instrumenti čija je osnovna funkcija da praznine u
znanju o krivičnom djelu ili događaju i učiniocu privremeno «popune» i kriminalistima omoguće da
ukinu višeznačnost u interpretaciji dokaznih informacija. Brojčani čimbenik je jedan od bitnih
elemenata pojma verzije. Psihološka dimenzija kriminalističke verzije može se definirati kao proces
obrade raspoloživih informacija koji je misaono-psihološke, kognitivne prirode, prožet maštom, koja
na temelju raspoloživog činjeničnog stanja pomaže pri stvaranju novih informacijsko-logičkih
modela činjeničnog stanja. Iz izloženog proizlazi da su verzije taktička sredstva u obliku misaone
djelatnosti kriminalista za utvrđivanje istine. Rad s indicijama je specifična operativno-taktička ili
postupovno-taktička djelatnost (metoda), dakle, vid kriminalističke praktične djelatnosti misaone
prirode, pa zato nije pravno normirana. Postavljanje verzija ne provodi se u procesnoj formi, već se
vrši po pravilima psihologije i logike. Međutim, provjeravanje verzija koje se vrši prilikom
provođenja operativnih i procesnih radnji i mjera vrši se po kriminalističkim i procesnim pravilima.
Ne postoji neka posebna radnja koja bi služila formiranju verzija. Riječ je o strukturalno-logičkoj
spoznajnoj metodi.
Verzije imaju svoju logičku dimenziju, sadržajnu stranu i funkcionalni aspekt. Sve tri
navedene dimenzije dolaze do izražaja u definiciji verzije. Verzije omogućavaju planski i svrhovito
provođenje postupka. Put dokazivanja nije spontan i nasumice odabran, već planski i svrhovit.
Funkcije verzija : one su trostruke : (1) one su specifično sredstvo za otkrivanje
relevantnih činjenica, (2) sredstvo za prijelaz od vjerojatnog znanja na pouzdane zaključke i (3) u
funkciji su spoznajne metode. Verzije postoje samo dotle, dok znanje o kriminalnom događaju ili
učiniocu ne postaje pouzdano, tj. izvjesno.
Verzije usmjeravaju tok kriminalističkih procedura, bilo da je riječ o procedurama
policije ili tužilaštva, odnosno suda. One su instrument naučno organiziranog postupka, koji se ne
odvija po principu spontanosti, nego planski. Postavljanje verzija je neophodna faza u postupku
dokazivanja. One su objektivizirane u neformalnim i formalnim radnjama i mjerama. Broj verzija
koje treba planirati ovisi o raspoloživom činjeničnom fondu. Mnoštvo verzija tzv. pluralitet verzija,
javlja se kao važan metodološki čimbenik otkrivanja, dokazivanja i razjašnjavanja krivičnog
događaja ili krivičnog djela, jer osigurava svestranost, potpunost i objektivnost. Uvijek treba imati u
vidu da skoro svaka verzija ima svoju protu verziju.
Treba postaviti sve moguće verzije u skladu s principom maksimuma verzija, sve
trebaju biti ispitane (provjerene) s istim oblikom pažnje. Verzija koja je izdržala provjeru mora biti
utemeljena na valjanim dokazima. Provjerena verzija mora potpuno i sukladno tumačiti predmet
postupka i ona smije biti jedini mogući zaključak.
92
Podjela verzija
Verzije po stupnju vjerojatnosti : Po ovom kriteriju verzije se obično dijele na : 1. malo vjerojatne, 2.
vjerojatne i 3. više vjerojatne. Ova klasifikacija gledana formalno-logički ima svoje opravdanje, ali
je sporna njena svrhovitost. Bogata kriminalistička praksa pokazuje da malo vjerojatne verzije, pa
čak i najnevjerojatnije, koje graniče s maštom, mogu biti pravilne, a najvjerojatnije verzije da se ne
moraju podudarati sa stvarnošću u pogledu krivičnog djela ili događaja. Zato se u suštini planiranja i
provjeravanja verzija nalazi faktično pravilo da se sve verzije provjeravaju istovremeno, bez obzira
na pretpostavljeni stupanj njihove vjerojatnosti.
Prema sadržaju i dosegu : verzije se dijele na opće i posebne, složene metodologijske verzije u
odnosu na temeljna, glavna pitanja kriminalističke nauke. Broj posebnih verzija je velik npr. : 1.
verzije o naravi krivičnog djela ili događaja, 2. o subjektu i subjektivnoj strani delikta, 3. objektu, 4.
modalitetima radnje, 5. žrtvi, 6. situaciji i načinu i sredstvima izvršenja djela, 7. tragovima itd., o
čemu je bilo riječi.
Treba imati u vidu da je važan odnos : verzija-dokaz-činjenica koju ona sadrži.
Verzije moraju ispunjavati opće logičke uvjete valjanosti hipoteza, tj. 1. relevantnosti,
2. provjerljivosti, 3. plodnosti, 4. kompatibilnosti i 5. jednostavnosti.
Uvodna razmatranja
Policija je služba središnje države i treba biti čvrsto uklopljena u lokalnu zajednicu.
Sigurnost
Postoje brojne definicije sigurnosti. Za potrebe ovog rada preuzeli smo definiciju koju
je dao prof. dr. sc. R. Masleša u svom radu pod nazivom : «Teorije i sistemi sigurnosti», Sarajevo,
2001. Definicija glasi : «Sigurnost je dinamična, složena i specifična kategorija, kojom se
osiguravaju sigurnosne i slobodne prostorne i egzistencijalne pretpostavke potrebne za odvijanje
prirodnih i fundamentalnih sveukupnih ljudskih potreba i interesa, uz dosljedno priznanje i zaštitu
osnovnih prava i sloboda čovjeka, održavanjem potrebne ravnoteže između slobode i sigurnosti,
čovjeka i prirode, te potrebnu i efikasnu premoć pozitivnih konstruktivnih nad destruktivnim
tendencijama u razvoju civilizacije u cilju unapređenja i zaštite sveukupnih vrijednosti društva».
Iz navedenog proizlazi da je sigurnost : 1. integrativna kategorija, 2. relevantna
funkcija države i 3. centralni problem svakog uređenog društva.
Procedura
Procedura je model izražen kao pravilo ili skup pravila s kojima se određuju procesne
(formalne) karakteristike jednog postupka ili zadatka. Sinonim za proceduru u praksi je postupak, ali
to ne vrijedi za pravnu nauku. Naime postupak obuhvaća i materijalne i formalne elemente, dok je
procedura isključivo formalni korelat postupka.
98
Metoda
Dolazi od grčke riječi «methodos», što znači put istraživanja. Obično se definira, kao
: 1. planirani način pristupanja činjenicama određenog naučnog područja i njegovog obrađivanja, da
se postignu naučno ispravni rezultati. Taj pristup se po pravilu mora temeljiti na nekoj općoj teoriji
(općoj metodi) kao skupu načela i kao 2. usvojeni i institucionalizirani način obavljanja nekog posla,
postavlja i izvršenja nekog zadatka.
To je sistem metodike istraživanja pojedinih kategorija krivičnih djela kao model sui
generis. Riječ je o nizu procesa po određenom redoslijedu, shemi postupanja.
Pojam otkrivanje i otkriti u kriminalističkom smislu obuhvaća postupak u okviru
kojeg se istraživanjem i proučavanjem postojećih informacija dolazi do novih informacija, odnosno
saznanja. Riječ je o specifičnoj spoznajno-informacijskoj i represivno-preventivnoj djelatnosti.
Otkrivačka djelatnost policije determinirana je raspoloživim fondom informacija. Riječ je o
dinamičkoj cjelini taktičko-tehničkih zahvata koju uvjetuju okolnosti svakog konkretnog slučaja,
aktualna pravila kriminalističke nauke i pozitivni propisi kojima su regulirane pojedine istraživačke
radnje.
Sistem istraživanja krivičnih djela u širem smislu obuhvaća materijalne, informacijske
i energetske veze koje omogućavaju djelovanje njegovih elemenata.
Sistem istraživanja krivičnih djela u užem smislu uključuje mjere i radnje otkrivanja
krivičnih djela i učinioca vanpravnim i procesnim mjerama i radnjama.
Istraživanje krivičnih djela je dinamički materijalni proces s određenim posljedicama i
međudjelovanjem. U istraživanju krivičnih djela traže se naučna utemeljenost i orijentacija.
Istraživanje krivičnih djela od strane policije je kriminalistička spoznajna djelatnost.
Mora biti svrhovito planirana i organizirana sukcesija operativnih mjera i radnji i istražnih radnji
usmjerenih na pronalaženje, prikupljanje i osiguranje objekata istraživanja.
organ postupka. Svrha sastavljanja situacijske slike je prikupljanje činjenica i podataka radi
donošenja ključnih odluka vezanih uz taktiku i strategiju postupanja u konkretnoj situaciji.
Sastavljanje i analiza situacijske slike : u svakom pojedinom slučaju mora uključivati
: 1. analizu i vrednovanje zadataka, 2. prognozu razvoja situacije, 3. planiranje, analizu i realizaciju
organizacije, 4. rukovođenje angažiranim snagama, 5. komunikaciju, 6. koordinaciju, 7. obuku, 8.
opremu, 9. alternativne mjere i radnje, 10. izvještaje o situaciji i 11. informiranje javnosti.
Procjena situacije : je kontinuirana ili sporadična analiza i vrednovanje aktualne
situacijske slike sa donošenjem zaključka o daljnjem postupanju. Ona nije jednostavno ponavljanje
stanja stvari (sadržaja) nego je njen zadatak informacije koje proizlaze iz stanja stvari odabrati,
analizirati i izvesti spoznaje (rezultate, zaključke). Riječ je o svojevrsnom povezivanju.
U vezi s naprijed navedenim veliku ulogu igra struktura odluke policije kao organa
represije. Ona u osnovi sadržava : 1. rukovodne smjernice, 2. taktički cilj, 3. taktičke mjere i 4. bitne
tehničke i organizacijske mjere i radnje.
Policijsko izviđanje
Kriminalističke procedure
djela i njihovih učinilaca, primjenu neformalnih (operativnih) i formalnih (procesnih), obično hitnih
(anticipiranih) istražnih radnji. Istraživanje u kriminalističkoj nauci je spoj teoretskog znanja i
vještine (umijeća) koje u svom radu primjenjuju kriminalisti. To je poseban proces spoznavanja,
sličan procesu naučnog istraživanja. Srž je kriminalističke procedure (istraživanja) otkrivanje
novoga, nepoznatog. Ta je djelatnost obilježena istovremenom simultanom i sukcesivnom
primjenom spoznajnih funkcija : promatranja, mišljenja i prakse. Kriminalističko istraživanje odvija
se na dva različita načina : poduzimanjem neformalnih (operativnih) i formalnih (procesnih) mjera i
radnji. Opće okvire kriminalističke procedure postavlja materijalno krivično pravo, a neposredno se
na nju odnose odredbe zakona o krivičnom postupku. Kada je riječ o policiji te radnje su u
krivičnom zakonu samo nominirane, a njihova primjena razrađena je pod zakonskim aktima.
Ukoliko je riječ o formalnom postupanju, gdje je naglašen dokazni (silogistički) karakter, policija
«uskače» samo u hitnim slučajevima, koji ne trpe odlaganje.
krivičnog prava. Njihov je zadatak stvaranje temelja za razradu taktičkih pravila postupanja u
razjašnjavanju krivičnih djela. Oni tako postaju polazište kriminalističkih metodika. Njihovo je
sistematsko mjesto u kriminalističkoj morfologiji. U praktičnom smislu funkcijski modeli su temelj
kriminalističkih operativnih evidencija. Također važnu ulogu igraju tehničke procedure. Primarno se
to odnosi na ispitivanje tvari u smislu njihove građe, promjena (kemijsko-fizikalnih), svojstava.
Objekt interesa su čiste tvari i smjese (heterogene i homogene), emulzije, dim i slično.
Kod kriminalističkih procedura posebno treba voditi računa o operativnim i istražnim
situacijama. Individualne, konkretne situacije spoznaju se i razrađuju kriminalističkim radnim,
misaonim i dokaznim procesom. U vezi s navedenim u najužoj vezi je i pojam kriminalističko
mišljenje. To je sinonim za kriminalističko ponašanje i mišljenje prilikom rješavanja slučajeva koji
se istražuju u rasponu od prve sumnje da je izvršeno krivično djelo, do zaključivanja slučaja. Za
rješavanje istražnih radnji značajne su dvije strukture mišljenja : 1. heuristička (struktura traženja
rješenja) i 2. silogistička (struktura znanja). Postoji i kriminalističko reproduktivno, intuitivno i
stvaralačko mišljenje. Kriminalističko mišljenje je u najužoj vezi s kriminalističkim kombiniranjem.
To je sposobnost povezivanja dijelova u logičku cjelinu koje je utemeljeno na kriminalistički
vjerodostojnim činjenicama, dakle, utvrđenim. Ono treba omogućiti utvrđivanje stvarnog
činjeničnog stanja.
Iz do sada navedenog vidljivo je da su kriminalističke procedure poseban sistem
postupanja policajaca, odnosno kriminalista. Taj heurističko-informacijski sistem sposoban je da
djeluje antientropijski, tj. da planski i sistematski povećava negentropiju krivičnog djela ili
događaja., dakle njihovu otkrivenost (utvrđenost). Kriminalističke procedure su oblik
kriminalističkog istraživanja, kao posebnom procesu spoznavanja. Bit je kriminalističke procedure
otkrivanje novoga, nepoznatog. Ta djelatnost obilježena je istovremenom simultanom i sukcesivnom
primjenom spoznajnih funkcija : promatranja, mišljenja i prakse.
Kriminalističko otkrivanje je retrospektivan proces. Polazi se od posljedica djela
prema njegovim uzrocima. U prvoj fazi javljaju se analiza i sinteza tj. otkrivaju se i fiksiraju dokazne
informacije. Na taj način vrši se osiguranje informacija. Pri tome misaona i po potrebi realna
rekonstrukcija krivičnog djela ili događaja omogućavaju postepeni porast relevantnih informacija. U
procesu kriminalističkog istraživanja konfrontiraju se proturječne činjenice i na taj način se otkrivaju
netočne.
U procesu kriminalističkog istraživanja dolazi do kriminalističkog procjenjivanja
situacije. To je pretvaranje obavijesti i podataka u pravno utemeljene i svrsishodne odluke. Procjena
situacije je uvjet bez kojeg se ne smiju donijeti odluke. Procjena situacije u osnovi je proces
razmišljanja koji, ovisno o mogućnostima (objektivnim i subjektivnim) treba dovesti do pravilnog
djelovanja organa postupka u skladu sa situacijom, postavljenim zadacima i važećim propisima.
Opseg procjenjivanja izravno je uvjetovan opsežnošću raspoloživih obavijesti i podataka tzv. fond
podataka i složenosti situacije i zadataka.
Delikti koji su objekt kriminalističkih procedura nerijetko su vrlo složene strukture i
zahtijevaju plansko, sistematsko i organizirano postupanje. Improvizacijama nema mjesta.
Otkrivanje i razjašnjavanje delikata danas, mora se temeljiti na naučnim osnovama. Kada je riječ o
procedurama koje se provode u vezi s određenom grupom ili kategorijom krivičnih djela, govori se o
kriminalističkim metodikama. Riječ je o specijaliziranim modelima otkrivanja i dokazivanja
(istraživanja) pojedinih kategorija krivičnih djela. Težište se stavlja na fenomenološko-morfološka
obilježja delikata uvjetovanih mjestom, vremenom, načinom i sredstvima izvršenja, oblikom krivnje
i drugim okolnostima i identifikacijskim mjerama i radnjama. Vidimo da su kriminalističke
metodike posebni obrasci (sheme) postupanja. Riječ je o naučno utemeljenom modelu rada
kriminalista. Metodike su procedure sui generis. U okviru tih procedura posebnu ulogu imaju
istražne situacije kao cjelokupnost uvjeta pod kojima se u danom trenutku provodi postupak
(neformalni ili formalni). Drugim riječima kriminalističke metodike su dinamički sistem objektivnih
i subjektivnih faktora organizacijske, informacijske i dokazne prirode.
107
Teorija morfologijske identifikacije i klasifikacije pojave krivičnih djela kao planska istraživačka
osnova u kriminalističkoj nauci
Temeljna shema plana istrage mora sadržavati : 1. verzije koje treba ispitati, 2.
pitanja koja treba razmotriti, 3. istražne radnje, 4. vrijeme provođenja (rokovi) i 5. ostalo-posebne
odluke.
Danas u okvirima kriminalističkih procedura veliku ulogu igra mrežno planiranje.
Praktični planovi se najčešće odnose na sheme ispitivanja i suočenja.
Tokom planiranja treba imati u vidu fenomenološke aspekte krivičnih djela, kao i
morfološke i kriminografske značajke.
Tehnologija i tehnika zločina kao posebne grane kriminalističke fenomenologije bavi
se istraživanjem procesa (mehanizama) ostvarenja krivičnih djela. Objekt interesa su radnja i
posljedica. Tehnologijska komponenta izražava tipski model procesa ostvarenja djela, a tehnička
komponenta sastojke mehanizma konkretnog ostvarenja.
Elementi krivičnog djela tvore subjektivnu i objektivnu stranu krivičnog djela.
Objektivnu komponentu krivičnog djela čine : radnja, protupravnost i objektivni uvjeti. Subjektivnu
komponentu čine : krivnja i kažnjivost. Objektivnu komponentu krivičnog djela istražuje se pomoću
modus operandija. U užem smislu modus operandi (MO) je način ostvarenja krivičnog djela. U širem
smislu taj pojam obuhvaća cjelokupnu objektivnu stranu krivičnog djela.
Radnja je u pojavi krivičnog djela središnji dinamički sastojak. Ona ima vremenski
sklop. To su stadiji prije, u toku i nakon izvršenja krivičnog djela. Nadalje ima prostorni, tehnički,
modalni ili instrumentalni sklop (način i sredstva koja u upotrijebljena pri izvršenju krivičnog djela),
kauzalni sklop (tip uzročno-posljedičnog odnosa, način djelovanja uzroka i nastupanja posljedice),
sklop pratećih okolnosti koje se u krivičnopravnom smislu mogu sastojati na primjer u objektivnim
uvjetima kažnjivosti, posebnim okolnostima i slično. Zločinačka perseveracija je važan pojam
razmatranog područja (tehnika zločina).
Subjektivna strana krivičnog djela uključuje : sastojke krivnje u širem smislu
(uračunljivost, oblik krivnje), zatim posebnih sastojaka npr. namjere, motiva, posebnih znanja i
drugih posebnih subjektivnih okolnosti, svojstava učinioca i slično. Tu spada i odnos žrtve i
učinioca, ponašanje žrtve, doprinos vlastitom stradanju (participacija u djelu) itd.
Modeli istraživanja : 1. model situacije ostvarenja krivičnog djela, 2. model načina
ostvarenja djela i 3. model viktimizacije. Ovi funkcijski modeli uspostavljaju izravnu vezu
kriminalističke fenomenologije, taktike i krivičnog prva. Oni su polazišta kriminalističkih metodika.
Ovi funkcijski modeli su i osnova operativnih kriminalističkih evidencija o čemu je bilo riječi.
Najvažniji oblici pogrešaka u vezi s planskim postupanjem su :
1. nepoznavanje tipičnih dokaza, morfologijskih značajki situacijskih tragova, posebno
zakonskog opisa krivičnog djela i počinjenog djela,
2. nepotpuno ili nepravilno otkrivanje, osiguranje i vrednovanje indicija i propusti u toku
logičkog zaključivanja,
3. neodgovarajući odnos prema materijalnim i verbalnim dokazima, propust pravodobnih
vještačenja i slično,
4. nedovoljna priprema za hitno, ali plansko provođenje potrebnih radnji i mjera s
protuučinkom upozoravanja na težišna pitanja,
5. površno pribavljanje iskaza i izjava, nekritičko opredjeljenje za pribavljanje jedne ili druge
forme priopćenja, pogreške prilikom pribavljanja priopćenja i prepoznavanju sadržaja,
6. nekritička procjena priznanja, terećenja, alibija, iskaza svjedoka, prepoznavanja, suočenja,
neprikladno bilježenje sadržaja iskaza i predočavanja,
7. neprikladan pristup određenim sudionicima postupka (djeca, starije osobe, žrtve, ugroženi
svjedoci, svjedoci pokajnici),
8. izostanak stalnog nadzora nad prikupljenim dokazima, propust analize i sinteze i u skladu s
tim pogrešan zaključak ili pogrešan nastavak istraživanja,
9. nedostatak istraživačke pažnje, pomanjkanje koncentracije prilikom izvođenja ili bilježenja
dokaza,
111
10. neprikladna priprema za provođenje određene radnje ili postupka u cjelini itd.
ulogu igraju načela pregovaranja. Konkretni metodički postupak u toku pregovora polazi od
odgovornosti u pregovaračkoj situaciji. Zbog toga je teško definirati konkretne preporuke za svaki
korak u pregovorima. Ipak, danas postoje preporuke od 10 koraka u principijelnim pregovorima.
Pregovaranje je vrlo odgovorna aktivnost kriminalista, osobito rukovodnog kadra, koja spada u
područje interpersonalnih komunikacija. Samo pregovaranje je dosta teško definirati zbog niza
razloga. Pregovaranjem se rješava određeni konflikt interesa (dvaju ili više) različitih pregovaračkih
strana npr. kriminalaca i kriminalista. Cilj je dosizanje odluke suprotstavljenih strana. Nerijetko se
pregovaranje kreće u stilu «korak naprijed-korak nazad». Očekivani rezultat pregovaranja je
sporazum. Kriminalisti u toku pregovaranja trebaju osigurati «most» koji vodi uspjehu, tj.
kompromisu. Dobro pregovaranje temelji se na načelima principijelnog pregovaranja, jer samo takvo
pregovaranje dovodi do kvalitetnog sporazuma. Kriminalisti uvijek trebaju težiti postizanju visoke
kvalitete pregovaranja. Pregovori u nizu složenih situacija, osobito u slučajevima s otmicom talaca,
zasnivaju se na unaprijed definiranoj strategiji. U samom toku pregovaranja primjenjuju se različite
taktike pregovaranja za pojedine etape. Pregovaranje kao rukovodna aktivnost: Pregovaranje spada
među svakodnevne vrlo složene rukovodne aktivnosti koje spadaju u područje interpersonalnih
komunikacija. Teško je jednoznačno definirati pregovaranje kao rukovodnu aktivnost. Po nekima je
to komunikacijski proces kojim se rješava konflikt interesa (dvaju ili više) različitih pregovaračkih
strana. Po drugima je to interpersonalna komunikacija u kojoj bi dvije strane trebale zadovoljiti svoje
potrebe pravilnom podjelom dobivenog i izgubljenog itd. Pregovori su polazna točka u međusobnim
odnosima koji su trajali u prošlosti i koji traju u sadašnjosti i u budućnosti. Pregovori u talačkim
situacijama : oni su kombinacija psiholoških principa, kliničkih prosudbi i policijskog iskustva.
Uloga policajaca kao partnera psiholozima u rješavanju talačkih situacija ne smije biti podcijenjena.
Principi kojih se treba pridržavati prilikom pregovora s otmičarima talaca : iskustvene postavke po
tom pitanju u svijetu su slijedeće :
1. u pravilu ne treba poistovjećivati krug otmičara s kriminalnim podzemljem,
2. uvijek treba nastojati odgovoriti na pitanje : Zašto netko uzima taoce ?,
3. treba imati potpune informacije o položaju talaca i otmičara,
4. treba nastojati u što ranijoj fazi otmice stupiti u kontakt s otmičarima,
5. da se izbjegne mogućnost daljnjeg uzimanja talaca treba predvidjeti indirektno pregovaranje
preko tehničkih uređaja (tehnički komunikacijski uređaji),
6. prilikom izbora indirektnih tehničkih sredstava za komuniciranje tj. pregovaranje treba
procijeniti čemu dati prednost. Preporučuje se telefon, a iznimno megafoni,
7. treba omogućiti slušanje razgovora,
8. treba održavati stalnu vezu sa štabom,
9. pregovarati po uputama štaba, ali se ne udaljavati od problema,
10. taoci ne trebaju biti partneri u pregovaranju,
11. ako voditelj pregovora ne uspije uspostaviti odnose povjerenja, treba predvidjeti zamjenu,
12. koristiti pregovarački razgovor za postizanje namjerne aktivnosti,
13. prilikom razgovora s otmičarima treba koristiti «sitnice» o njima samima, izvršenju djela,
pozadini itd.,
14. odlučiti kada pristupiti upotrebi specijalnog oružja ili taktike da se nekoga neutralizira, kada
je to potrebno kao krajnji izlaz itd.
Strategija pregovaranja s otmičarima: postoje posebni postupci i tehnike pregovaranja s otmičara u
talačkim situacijama. Bitni čimbenici koji otežavaju pregovaranje su smetnje i bogatstvo ili
siromaštvo rječnika partnera koji komuniciraju i slično. Ton kojim se govori je posebno važan.
Prilikom teških pregovora «ton čini glazbu». Nesigurnost, nestrpljivost, simpatija i antipatija daju
boju tona, daju osjećaj sigurnosti ili nesigurnosti partneru u komuniciranju i utječu na atmosferu
pregovaranja.
Strategija saslušanja : ona je plan vlastitog postupanja ispitivača u konkretnom slučaju, za jedan
isječak saslušanja ili više saslušanja. Taj plan treba omogućiti ispitivaču da ostvari vlastitu
113
koncepciju saslušanja i ostvari cilj saslušanja pod uvjetima i mogućnostima svih okolnosti saslušanja
koja su mu na raspolaganju i da u svakoj situaciji odluči o varijanti saslušanja. Strategija saslušanja
se temelji na povezanosti vlastitog znanja, sposobnosti, vještina i ostalih osobina ličnosti ispitivača
sa znanjem o osobinama ličnosti ispitanika i eventualno ranije provedenom postupku saslušanja
ispitanika, te misaonom predviđanju postupka i na njemu eventualno zasnovanih protustrategija
saslušavane osobe.
Strategijski menadžment : njegov je zadatak odlučivanje o strategiji i dugoročnom cilju u praćenju
rezultata svih radnih procesa te poštovanje ekonomskog sistema rukovođenja i njegovih nositelja.
One omogućavaju prognoziranje novih pojavnih oblika (vrsta) krivičnih djela kao i kretanje
kriminaliteta.
Prostor ne dozvoljava daljnju elaboraciju sigurnosnih i kriminalističkih teorija. Po
tom pitanju cijenjeni čitatelji upućuju se na raspoloživu sigurnosnu i kriminalističku literaturu.
1. Adams, T. F. i drugi (2004) Crime scene investigation, Prentice Hall, Upper Saddle River,
2. Adler, F. i drugi, (1991) Criminology, Mc Graw-Hill, Inc.
3. Arntzen, F. (1983) Psychologie der zeugen, 2. izd., Reinhardt, Munchen,
4. Bartsch, G. (1963) Zeugen oder indizienbeweis,, Verlag Deutsche Polizeiliteratur, Hilden,
5. Belkin, R. S. i Vinberg, A. I., (1969) Kriminalistika i dokazivanje, Jurisdičeskaja literatura,
Moskva.
6. Belkin, R. S. (1977) Opća teorija kriminalistike u uvjetima naučno-tehničke revolucije,
Sovetskoe Gosudarstvo i Pravo, broj 5., Moskva,
7. Blacks Law Dictionary, (1991), 6. izd., West Group, St. Paul,
8. Bošković, M. (2000) Kriminalistika, policijska akademija, Beograd,
9. Brisach, C. E. i drugi (2001) Planung der kriminalitatskontrolle itd., Boorberg, Stuttgart.
10. Byrd, M. (2001) Crime scene evidence-guide to the recovery and collection of physical
evidence, Staggs Oubliahing, Wildomar,
11. Dvoršek, A. (2002) Značaj kriminalističke strategije za prevenciju kriminaliteta, Zbornik
radova policijske akademije u Beogradu,
12. Feldman, P. (1993) The psychology of crime, Cambridge,
13. Filipović,V. i drugi (1989) Filozofski rječnik, III izdanje, Nakladni zavod Matice Hrvatske,
Zagreb,
14. Gardner, R. M. (2005) Practical crime scene processing and investigation, CRC Press, Boca
Raton.
15. Goldstein, H., (1990) Problem-orientedpolicing, McGraw-Hill, New York
16. Grigoleit, B. i drugi, (2004) Taktika policijskog postupanja, MUP, RH, Zagreb,
17. Hampton, C. (1982) Criminal procedure, 3 izdanje, Sweet and Maxwell, London,
18. Horvatić, Ž.-Novoselec, P. (2001) Kazneno pravo, opći dio, Zagreb,
19. Houts, M. (1958) From evidence to proof, Charles C. Thomas, Springfield,
20. Klink, M. i Kordus, S., (1986) Kriminalstrategie, Boorberg, Stuttgart,
21. Krapac, D., (1983) Neposredni i posredni dokazi u krivičnom postupku, Informator, Zagreb,
22. Krivokapić, V., (2005) Kriminalistička taktika, Policijska Akademija, Beograd,
23. Kube, E., (1992) Kriminalistik, handbuch fur praxis und Wissenschaft, Band I, Boorberg,
Strutgart,
24. Latifi, V. (2000) Kriminalistik, Fakultet i juridik, Priština,
25. Lee, C. H. (1998) Materijalni tragovi, MUP RH, Zagreb,
26. Luhman, N., (1992) Legitimacija kroz proceduru, Naprijed, Zagreb,
27. Marković, T., (1977) Kriminalistika, Zagreb,
28. Makra, A., (1980) Krivični postupak i kriminalistika, poseban otisak iz Zbornika Pravnog
fakulteta u rijeci, Rijeka,
29. Makra, A., (1989) Organi unutrašnjih poslova i zakon o krivičnom postupku, studija,
Zagreb,
115