Toliko puno želimo, a tako se malo trudimo...

svaki dan je za promjenu, a mi se ne pomičemo s

mjesta, stojimo, šutimo, čekamo...Šta čekamo? Koga ? Ne znamo ni sami...

On bi htio sve, ali živi u svojoj čeličnoj čahuri, u toj strahovitoj tami, tama od koje te prolaze trnci od
pomisli na tu prostoriju, na tu osobu koja se nalazi u toj kući, okružena beznačajnim stvarima, u glavi
nema smisla, ježiš se od pomisli da je njegov mozak moćan i da proizvodi čudovište koje uništava
druge.

Dođeš u sobu, sjedneš na taj kauč, bezbroj pitanja u glavi...Zašto sam uopće dospio ovdje, u ovo
grotlo, bezosjećajno, puno tame. Sve je u toj sobi tužno, odiše nemirom neke davne prošlosti koja je
učinila svoje da uništi njenog vlasnika....ali njen vlasnik ne osjeti te nemire kojima zrače te stvari, on
je bezosjećajno čudovište u čeličnoj tami, stopio se s okolinom. Uništen je.

Zamislite šta radi? Ništa...Baš ništa...Živi u toj tami, dan za danom. Nema cilja. Tama ga je potpuno
obuzela, da mu i zrake sunca smetaju. Poput šišmiša. Zamislite kakvi su prozori!? Zamračeni
roletnama...poput zatvora. Ne smeta mu. On ipak živi u sjeni svojih zamračenih prozora.