Prvi svjetski rat, ponekad zvan i Veliki rat je oružani sukob koji se između 1914. i 1918.

godine vodio od strane dva bloka velikih sila - Antante i Centralnih sila. Predstavlja jedan od
najvažnijih događaja u historiji, s obzirom da nikada dotada nijedan oružani sukob nije zahvatio
toliki broj sudionika niti imao tako dalekosežne posljedice, koje uključuju Rusku revoluciju,
drugi svjetski rat i hladni rat.

Sadržaj/Садржај
[hide]

· 1 Uzroci

· 2 Pripreme i planovi za rat

· 3 Izbijanje rata

· 4 Tok rata

· 4.1 Godina 1914.

· 4.2 Godina 1915.

· 4.3 Godina 1916.

· 4.4 Godina 1917.

· 4.5 Godina 1918.

· 5 Neposredne posljedice

· 6 Trajne posljedice
[edit]

Uzroci
Uzroci prvog svjetskog rata su mnogobrojni i složeni, ali svoj korijen uglavnom imaju u
neravnomjernom ekonomskom razvoju vodećih evropskih zemalja u 19. vijeku, odnosno
činjenicom da su se mnoge države - kao Njemačka, Italija i Japan - iz političkih i drugih razloga
relativno kasno profilirale kao velike sile te nisu mogle ravnopravno konkurirati Velikoj Britaniji
i Francuskoj u kolonijalnoj ekspanziji.
Drugi važan, ako ne i važniji, razlog bio je procvat nacionalizma kao dominantne ideologije u
Evropi 19. vijeka. S obzirom da se granice država uglavnom nisu poklapale s etničkim, stvarno
ili izmišljeno ugnjetavanje sunarodnjaka s druge strane granice je bilo stalan izgovor za rat, dok
su stara, ali još uvijek postojeća višeetnička carstva kao Austro-Ugarska ili Otomanski Imperij
postala sve nestabilnija. S obzirom na postepeni porast slobode štampe i demokratskih standarda
u mnogim evropskim državama, vlade su postajale sve ovisnije o javnom mnijenju i sporove s
drugim državama je postajalo sve teže rješavati diplomatskim putem. Nacionalizam je često
prerastao u šovinizam, a u slučaju Njemačke i u rasizam, odnosno teze o superiornosti
germanskih nad slavenskim narodima, što je Drugi Reich vodilo u gotovo neizbježni sukob s
Rusijom u kojoj je u to doba dominirao panslavizam.
Eskalaciju svih tih procesa u globalni sukob sprečavao je diplomatski sistem ravnoteže sila
ustanovljen na Bečkom kongresu 1815. godine. Taj je sistem nakon francusko-pruskog rata
modificiran nastojanjem njemačkog kancelara Otta von Bismarcka da spriječi savez između
Francuske i Rusije koji bi novoujedinjenu državu natjerao da ratuje na dva fronta.
Bismarckova nastojanja da očuva mir putem diplomacije su prestala nakon što je na njemačko
prijestolje sjeo militantni car Wilhelm II. On je smatrao da se Njemačka, kao vojnički i
ekonomski najsnažnija država u Evropi, može svrgnuti Britanski Imperij s mjesta jedine globalne
supersile. Zbog toga je njemačka vanjska politika postala sve agresivnija, a Njemačka je uložila
velike napore da stvori ratnu mornaricu koja bi mogla Britancima oteti dominaciju nad svjetskim
morima i tako preoteti britansko kolonijalno carstvo.
Sve to je Britaniju natjeralo da godine 1904., u svrhu obuzdavanja njemačkih ambicija, sklopi
savez sa svojim viševjekovnim suparnikom Francuskom, kojemu se poslije pridružila i Rusija.
Tako je stvorena Antanta. Njemačka je, nasuprot tome, saveznika pronašla u Austro-Ugarskoj,
koja se sve više osjećala ugrožena ruskim panslavizmom, te Italiji, koja se Francuskom sporila
oko dominacije nad Tunisom. Taj je blok postao poznat kao Trojni savez, ali će za vrijeme rata
biti poznat kao Centralne sile.
[edit]

Pripreme i planovi za rat

Nakon što su započele ozbiljne diplomatske krize i prijetnje ratom krajem 19. i početkom 20.
vijeka - čemu je povod bio incident u Fashodi i burski rat - evropske sile su počele izdvajati sve
više sredstava u vojne svrhe. Taj je fenomen bio nazvan utrkom u naoružanju, i bio je
najvidljiviji na pomorskom polju, pogotovo u slučaju Britanije i Njemačke koje su se natjecale
da sagrade što veći broj što modernijih bojnih brodova.
Promjene su bile nešto manje vidljive na kopnu. Većina evropskih vojski je svoju doktrinu i ratne
planove temeljila na iskustvima 19. vijeka, prije svega francusko-pruskog rata. Smatralo se kako
je za uspjeh u ratu najvažnije u što kraćem roku mobilizirati što je moguće veći broj ljudi te ih
detaljno razrađenim sistemom željezničkog transporta koncentrirati na neprijateljskoj granici
odakle će se masovnim obuhvatnim manevrom, odnosno opkoljavanjem neprijatelja, sukob
riješiti u jednoj velikoj odlučnoj bitci u roku od mjesec do dva dana. Najrazrađeniji primjer
takvog razmišljanja bio je njemački Schlieffenov plan, koji je predviđao da se francuske snage na
granici iznenade obuhvatnim manevrom kroz neutralnu Belgiju, te da se nakon sloma Francuske
njemačka vojska okrene prema Rusiji, za koju se držalo da neće moći u tako kratkom roku
ugroziti njemačke granice na istoku.
Ono što ti planovi nisu uzimali u obzir bila je veličina vojski, koje su ljudstvom daleko
premašivale one iz 19. vijeka, odnosno koje dotadašnja logistika, temeljena na konjskim
zapregama, nije bila u stanju adekvatno opskrbljivati.
Mnogo važniji je bio nagli razvitak naoružanja. Brzometna puška - koja je izvježbanom vojniku
omogućavala da u minuti ispali 10 puta više metaka nego u 19. vijeku - postala je standardno
oružje pješadije. Slično je bilo i s brzometnom artiljerijom, koja je imala daleko veći domet,
preciznost i razornu moć. Evropske vojske su također od početka 20. vijeka opskrbljivane
modernim mitraljezima. Od početka 20. vijeka se u vojne svrhe počeo koristiti nedavno
izumljeni radio, a deset godina kasnije i avijacija, pretežno za izviđanje.
No, sve to bilo je uglavnom ignorirano od strane evropskih vojnih vođa. Tome je razlog bilo
relativno dug period mira u Evropi - tzv. Belle Epoque - prilikom koje se glavne evropske vojske
nisu imale prilike testirati nove oružje jedni protiv drugih. Britanci, koji su imali malu
profesionalnu vojsku, su, doduše, uveli određene inovacije pod uticajem iskustava iz burskog
rata, dok je Rusija također počela modernizirati vojsku nakon poraza u rusko-japanskom ratu
1904-5. godine. No, ostale su vojske uglavnom taktiku, strategiju i logistiku temeljili na
iskustvima iz 19. vijeka, stavljajući manje sukobe, poput italijansko-turskog ili dva balkanska
rata, u istu razinu s kolonijalnim ratovanjem čija iskustva nisu primjenljiva na evropske prilike.
[edit]

Izbijanje rata
Krajem prve i početkom druge decenije 20. vijeka u njemačkim vladajućim krugovima sve više
raslo mišljenje kako je u interesu Njemačke da rat, koji se činio sve neumitnijim, bolje započeti
ranije nego kasnije. Iako je Njemačka zajedno s Austro-Ugarskom bila daleko bolje spremna za
rat od sila Antante, sve tješnja suradnja triju sila i sve žešća utrka u naoružanju je polako topila tu
prednost, pogotovo s obzirom da je Rusija uz francuske kredite ubrzano gradila nove željeznice i
modernizirala kopnenu vojsku.
To se mišljenje očitovalo u sve agresivnijom vanjskom politikom, odnosno serijom incidenata u
kolonijama koje je bilo sve teže rješavati diplomatskim putem i koji su svaki put dolazili sve
bliže otvorenom ratnom sukobu. Na Balkanu su se ekspanzionistički interesi Austro-Ugarske sve
više sudarali s ruskim panslavizmom te eskalirali u diplomatskim krizama izazvanim aneksijom
Bosne i Hercegovina, odnosno balkanskim ratovima, prilikom čega je Rusija obično popuštala,
nastojeći kupiti što više vremena za pripreme za rat.
Kao neposredni povod za rat poslužio je sarajevski atentat. Austro-Ugarska ga je odlučili
iskoristiti kao izgovor za rat protiv susjedne Srbije, koja je prilično ojačala u balkanskim
ratovima i predstavljala inspiraciju za rastući jugoslavenski nacionalizam u Monarhiji. Nakon što
je srpska vlada odbila ultimatum čije bi prihvaćanje značilo gubitak nacionalnog suvereniteta,
Austro-Ugarska je 28. jula 1914. objavila rat.
Ruska vlada je za vrijeme trajanja krize jasno stavila do znanja kako će oružano intervenirati u
korist Srbije. To je za njemačku vladu predstavljalo izgovor da 1. augusta 1914. preventivno
objavi rat Rusiji, nastojeći preduhitriti rusku mobilizaciju. Dva dana kasnije je, u skladu sa
Schlieffenovim planom, objavljen rat Francuskoj i velika njemačka vojska prešla belgijsku
granicu. To beskrupulozno kršenje belgijske neutralnosti - čiji je Britanija bila garant - je
razuvjerilo i posljednje skeptike u britanskom Parlamentu, te je i V. Britanija stupila u rat. 5.
augusta se Srbiji pridružila i Crna Gora.
Već prilikom objave rata su Centralne sile doživjele ozbiljan poraz. Italija, koja je bila članica
Trojnog saveza, odlučila se za neutralnost, dok je Japan, koji je s Njemačkom bio pregovarao o
savezu, otišao korak dalje i 23. augusta se pridružio Antanti kako bi prigrabio njemačke
kolonijalne posjede na Dalekom istoku i Pacifiku.
[edit]

Tok rata
[edit]

Godina 1914.
Na zapadnom bojištu operacije su ispočetka krenule povoljno po Nijemce, koji su uspjeli osvojiti
gotovo cijelu Belgiju te prodrijeti na prilaze Parizu. Ali savezničke snage su ih uspjele zaustaviti
i poraziti u bitci na Marni i odbaciti na sjever. Saveznički pokušaj nastavka protuofenzive, s
druge strane, nije uspio, a pokušaji obje strane da na zapadnom dijelu bojišta obuhvate i odlučno
poraze jedna drugu doveo je do Trke prema moru, serije krvavih bitaka koje su završile
neodlučnim rezultatom i stvaranjem linije rovova koja se protezala od kanala La Manche do
švajcarske granice.
Na istočnom bojištu je ruska vojska prilikom neuspjele ofenzive u njemačku Istočnu Prusiju
doživjela katastrofalan poraz u bitci kod Tannenberga. Nešto veći uspjeh je imala u borbama s
austro-ugarskom vojskom, koju je uspjela otjerati iz većeg dijela Galicije.
Na jugu su snage Antante imale prvu veću pobjedu u bitci na Ceru, kada je srpska vojska,
koristeći svježa iskustva balkanskih ratova, porazila nadmoćne austro-ugarske snage. Nešto
kasnije je druga austro-ugarska ofenziva poražena u bitci na Kolubari.
Centralnim silama nije uspio plan da rat riješe u prvih nekoliko mjeseci, ali je kao poticaj došlo
stupanje Otomanskog Imperija u rat na njihovoj strani. Nakon toga se Rusija više nije mogla
snabdijevati preko Crnog mora, što je imalo bitne posljedice na efikasnost njene vojske.
[edit]

Godina 1915.
Ponovno otvaranje rute za snabdijevanje Rusije, odnosno izbacivanje Turske iz rata, bio je glavni
cilj ambiciozne dardanelske operacije koju su u proljeće saveznici pokrenuli. No taj plan se
pretvorio u spektakularni fijasko, prvo nakon neuspjelog pokušaja proboja mornarice kroz
Dardanele, a zatim nakon iskrcavanja ANZAC-a na Galipolje, gdje je njihov prodor uspješno
zaustavio turski Kemal paša.
Još jedno veliko razočaranje za Antantu predstavljao je ulazak Italije u rat na njenoj strani.
Italijanska vojska se pokazala nesposobnom probiti austro-ugarske položaje na rijeci Soči.
Centralne sile su imale daleko više uspjeha u svojim ofenzivnim operacijama. Nakon proboja
kod Gorlica su ruske snage odbačene iz većeg dijela Poljske, a u jesen je ulazak Bugarske u rat
na strani Centralnih sila omogućio osvajanje Srbije, čija vojska je bila prisiljena na povlačenje
preko Albanije.
Iste su godine na zapadnom frontu od strane Nijemaca po prvi put korišteni bojni otrovi, a poslije
će se tim sredstvima koristiti i Antanta.
[edit]

Godina 1916.
Erich von Falkenhayn, načelnik njemačkog generalštaba, smatrao je, da Centralne sile, bez
obzira na spektakularne uspjehe na istočnim bojištima, neće odnijeti pobjedu ukoliko iz rata ne
bude izbačena Francuska. Odbacivši strategiju temeljenu na odlučnom udaru kao neizvedivu u
postojećim uvjetima zapadnog fronta, odlučio se za ofenzivu čiji je krajnji cilj umjesto osvajanja
teritorija bilo iscrpljivanje francuskog ljudstva. U februaru je pokrenuta velika ofenziva na
francusku tvrđavu Verdun. Francuzi su uistinu trpili velike gubitke i postepeno gubili teritorij.
Nastojeći saveznika osloboditi pritiska, Britanci su u julu pokrenuli ambicioznu ofenzivu na
rijeci Sommi. Taj se napad pretvorio u još jedan krvav i spektakularna promašaj u kojemu je
izgubljen veliki dio ljudi za beznačajan teritorij. S druge strane, Nijemci su, nastojeći zaustaviti
ovaj napad, bili prisiljeni prebacivati snage s Verduna i tako omogućiti Francuzima da tu bitku
polako preokrenu u svoju korist. Bitka na Sommi je značajna i zbog toga što su u njenim
kasnijim fazama Britanci po prvi put u historiji koristili novo oružje - tenkove.
Francuzima su u pomoć pristupili i Rusi, čiji je general Brusilov početkom ljeta pokrenuo veliku
ofenzivu koja je praktički dovela do sloma austro-ugarske vojske. Brusilovljev prodor je
zaustavljen tek njemačkom intervencijom, ali ne prije nego što je uvjerio rumunjsku vladu da će
Antanta dobiti rat.
Rumunjsko stupanje na stranu Antante se ispostavilo kao velika greška, s obzirom da su Nijemci
ponovno intervenirali i zajedno s Bugarima i Austro-Ugarima osvojili gotovo cijelu Rumunjsku.
[edit]
Godina 1917.
Slabi rezultati na bojnom polju, korupcija u pozadini te sve veća glad i neimaština su s
vremenom ruski carski režim Nikolaja II. učinili sve nepopularnijim, te je on zbačen u
Februarskoj revoluciji. Nova republikanska vlada je nastavila rat na strani Antante, ali zbog
revolucionarnog previranja i boljševičke agitacije nije bila u stanju preokrenuti negativne
trendove. Sve veći dio ruskog stanovništva i javnosti je zahtijevao mir, što su u novembru
iskoristili boljševici, preuzevši vlast u Oktobarskoj revoluciji i obećavši mirovne pregovore s
Centralnim silama.
Slični događaji, iako u daleko manjoj mjeri, su se dogodili u Francuskoj, gdje su vojnici, nakon
krvave i neuspjele ofenzive generala Nivellea, počeli otkazivati poslušnost oficirima.
Jedini poticaj za Antantu u to doba bio je ulazak SAD u rat na strani Antante, motiviran kako
ekonomskim interesima bankara koji su financirali Antantu, kako neograničenim podmorničkim
ratom kojeg je vodila Njemačka i čije su žrtve često bili američki brodovi. No, s druge strane,
trebalo je vremena da SAD mobilizira i obuči vojsku u opsegu koji bi mogao bitnije promijeniti
stanje na zapadnom frontu.
U međuvremenu je Antanta zadobila još jedan težak udarac kada su italijanske snage u bitci kod
Caporetta doživjele katastrofalan poraz, te su odbačene sa Soče na prilaze Veneciji. Saveznici su
italijanski front stabilizirali šaljući britanska i francuska pojačanja, pa Centralne Sile nisu uspjele
iskoristiti ovaj uspjeh kako bi uspjele Italiju izbaciti iz rata.
[edit]

Godina 1918.
Čak i prije nego što je s novom sovjetskom Rusijom sklopljen mir u Brest-Litovsku, Centralne
Sile su počele svoje efektive povlačiti s istočnog na zapadni front kako bi stekli dovoljnu
nadmoć u ljudstvu i rat riješili jednom velikom ofenzivom prije dolaska američkih snaga.
Pažljivo pripremljena ofenziva, za koju su razvijene nove taktike je nazvana Kaiserschlacht.
Započela je u proljeće i ispočetka imala spektakularan uspjeh, pogotovo na britanskom sektoru
fronta. No, Britanci su s vremenom uspjeli dovući pojačanja i stabilizirati situaciju. Njemački
pokušaji da odsudni proboj naprave na drugim sektorima su imali još manje uspjeha, pokazavši
kako je njemačka vojska istrošila većinu svojih ljudskih i drugih resursa. Među Nijemcima je
nakon neuspjeha Kaiserschlachta bitno opao moral, čemu je doprinosila boljševička agitacija
koju su sa sobom donijeli veterani s istočnog fronta.
Ljeti su saveznici počeli protuofenzivu koja je polako ali sigurno počela odbacivati Nijemce ne
samo s položaja dostignutih u proljeće, nego i u dubinu belgijskog teritorija. Među savezničkim
snagama je naglo porastao moral, pogotovo kada su savezničke redove u većem broju stigli
Amerikanci.
U septembru su snage Antante izvršile proboj solunskog fronta i za nekoliko dana prisilile
Bugarsku na kapitulaciju.
Nešto kasnije je britanski proboj turskih linija u Siriji doveo do kapitulacije Otomanskog
Imperija.
Na italijanskom frontu je, nakon neuspjele austro-ugarske ofenzive nekoliko mjeseci ranije,
italijanska ofenziva izazvala potpuno rasulo austro-ugarske vojske. Vojnici su odbili naređenja i
počeli se vraćati kućama, izazvavši tako proces koji će u roku od nekoliko sedmica izazvati
raspad Austro-Ugarske.
U takvim okolnostima Njemačka više nije mogla nastaviti rat. Nakon što je Wilhelm abdicirao te
proglašena republika, Nijemci su pristali na primirje 11. novembra - dan koji se danas slavi kao
praznik u mnogim državama. Temeljem njega se njemačka vojska morala povući preko Rajne.
[edit]

Neposredne posljedice
Već u posljednjoj fazi je postalo jasno da će rat, bez obzira na krajnji ishod, bitno promijeniti
postojeći politički i ekonomski poredak u svijetu.
Najvidljivija promjena bio je nestanak četiri velika carstva - njemačkog, austro-ugarskog,
turskog i ruskog na čijim ruševinama je nastao velik broj manjih država, najčešće organiziranih
po etničkom ključu - Finska, Estonija, Letonija, Litva, Poljska, Čehoslovačka, Austrija,
Mađarska i Kraljevina SHS - dok su otomanski posjedi na Bliskom istoku postali tzv. mandati
pod kontrolom zapadnih sila.
Rat je svoj nastavak imao u manjim sukobima koji su se najćešće vodili oko granica novih
država, a koji su, kao u slučaju Grčke i Turske, doveli do jednog od prvih primjera masovnog
etničkog čišćenja i razmjene stanovništva. U Rusiji su ti sukobi imali ideološku podlogu te
prerasli u građanski rat koji će završiti pobjedom boljševika, ustanovljavanjem prve
komunističke države na svijetu i svojevrsnom reinkarnacijom Ruskog carstva u obliku
Sovjetskog saveza.
Rezultati rata su formalizirani kroz seriju mirovnih ugovora, od kojih je najpoznatiji onaj
potpisan u Versaillesu godine 1919. Njime je Njemačka prisiljena priznati isključivu krivicu za
izbijanje rata, platiti golemu odštetu i ograničiti vlastite oružane snage. Mnogi su odredbe tog
ugovora smatrali nepravednim i okrutnim, pogotovo u Njemačkoj gdje je duboko nezadovoljstvo
versailleskim poretkom pomoglo dolasku Hitlera na vlast i, konačno, izbijanju drugog svjetskog
rata.
Britanija i Francuska, iako jedine velike sile koje su se po dotadašnjim kriterijima mogle smatrati
pobjednicama u ratu, bitno su oslabile u svom položaju. Francuska je pretrpila velike
demografske gubitke koji će bitno uticati na njenu politiku u godinama koje dolaze. Britanija je
bila toliko financijski oslabljena da se postupno morala lišiti svog Imperija, koji je započeo
transformaciju u Commonwealth.
Jedini pravi pobjednik rata bili su SAD, kojima je rat doveo do procvata industrije i postupnog
dolaska na poziciju glavne ekonomske sile u svijetu. SAD će te potencijale iskoristiti tek nakon
drugog svjetskog rata.
[edit]

Trajne posljedice
Neke od posljedica rata, od kojih se mnoge osjećaju i u današnjem svijetu, su se iskristalizirale
tek nakon određenog vremena.
Ispočetka je rat - ne toliko njegovo izbijanje, koliko tok i neposredne posljedice - predstavljao
veliki šok za gotovo sve sudionike, bez obzira na stranu ili društvenu klasu kojoj su pripadali. U
prethodnom periodu je pod uticajem prosvjetiteljstva, industrijske revolucije, odnosno
spektakularnog napretka nauke u drugoj polovici 19. vijeka, vladalo široko rasprostranjeno
mišljenje da će stalni napredak tehnologije sam po sebi dovesti do rješenja svih društvenih
problema. Rat, u kome su dostignuća tehnologije iskorištena u svrhu dotada nezamislivog
razaranja i uništavanje svijeta koji se trebao razvijati, to je mišljenje demantirao.
Umjesto dotadašnjeg optimizma, razvio se pesimizam, koji je svoj najjači izražaj imao u
umjetnosti, kulturi i filozofiji.
Možda je najvažnija posljedica prvog svjetskog rata bilo potpuno mijenjanje stava prema ratu
kao društvenom fenomenu. Prije se rat, s obzirom da je najčešće bio ograničen trajanjem i
brojem sudionika, smatrao društveno prihvatljivom, pa čak i korisnom pojavom. Nakon prvog
svjetskog rata, koji je donio razaranje i patnje nezamislivo velikom broju ljudi, to je mišljenje
potpuno promijenjeno te se većina ljudi, pogotovo u Evropi, protivi ratu po svaku cijenu. Jedna
od suvremenih odraza tog fenomena je bitno drukčiji stav koji Evropljani i Amerikanci imaju
prema ratu protiv terorizma.