ZBORNIK RADOVA

PRIRODNO-MATEMATIČKI FAKULTET
SVEZAK GEOGRAFIJA

Izdavač:
Univerzitet u Tuzli
Prirodno-matematički fakultet

Za izdavača:
Dr. sc. Fehim Dedagić, dekan

Odgovorni urednik:
Dr. sc. Salih Kulenović, redovni profesor

Uređivački odbor:
Dr. sc. Salih Kulenović, redovni profesor
Dr. sc. Izet Ibreljić, redovni profesor
Dr. sc. Ibrahim Ahmetaj, vanredni profesor
Dr. sc. Hasan Zolić, redovni profesor
Dr. sc. Alija Suljić, docent
Dr. sc. Alen Lepirica, docent
Dr. sc. Nusret Mujagić, docent

Tehnički uredio:
Mr. sc. Semir Ahmetbegović

Štampa:
"OFF-SET" Tuzla

Za štampariju:
Sadika Murić, direktor

Tiraž:
150 komada
Izlazi godišnje

Odlukom Senata Univerziteta u Tuzli, broj 03-6125-11.8/04, od 17.12.2004. godine odobreno je

izdavanje ovog zbornika.
Prema mišljenju Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke, broj 04-15-59-1/05, od 06.01.2005.
godine ovaj Zbornik je, shodno članu 18. tačka 10. Zakona o porezu na promet proizvoda i
usluga, oslobođen plaćanja poreza na promet.

ISSN: 1840-0515
 SADRŽAJ

1. RELJEF GEOMORFOLOŠKIH MAKROREGIJA BOSNE I HERCEGOVINE 7

THE RELIEF OF THE GEOMORPHOLOGICAL MACROENTITIES
OF THE BOSNIA AND HERZEGOVINA
Dr. sc. Alen Lepirica

2. HISTORIJSKO-GEOGRAFSKI RAZVOJ GRANICA BOSNE I HERCEGOVINE 53

HISTORICAL-GEOGRAPHIC DEVELOPMENT OF BOSNIA and HERZEGOVINA
BORDERS
Dr. sc. Alen Lepirica

3. UNSKO-SANSKI KANTON - Osnovne demografske odlike 65

UNA-SANA CANTON - Basic demographical specifics
Mr. sc. Fadila Kudumović-Dostović

4. MIGRACIJE STANOVNIŠTVA OPĆINE TUZLA 77

POPULATION MIGRATION IN TUZLA MUNICIPALITY
Mr. sc. Edin Jahić

5. MOGUĆNOST IZGRADNJE NOVIH NUKLEARNIH ELEKTRANA U JUGOISTOČNOJ

EVROPI: AKTUELNE EKONOMSKO-GEOGRAFSKE I GEOPOLITIČKE DILEME 91
THE POSSIBILITYS OF BUILDING NEW NUCLEAR POWER PLANTS IN SOUTHEAST
EUROPE: THE CURRENT ECONOMIC, GEOGRAPHIC AND GEOPOLITICAL
DILEMMAS
Dr. sc. Izet Ibreljić, Dr. sc. Salih Kulenović, Mr. sc. Senad Salkić

6. RAZMJEŠTAJ PROGNANOG STANOVNIŠTVA IZ OPĆINE SREBRENICA NA

PODRUČJU FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE 105
EMPLACEMENT OF INTERNALLY DISPLACED PERSONS FROM THE MUNICIPALITY
OF SREBRENICA IN THE AREA FEDERATION OF BOSNIA AND HERZEGOVINA
Dr. sc. Alija Suljić, Dr. sc. Adib Đozić, Dr.sc. Hariz Halilović, Ramiz Bajić

7. PRIRODNO KRETANJE STANOVNIŠTVA OPĆINE SREBRENICA

U PERIODU 1961 - 2008. GODINE 111
NATURAL POPULATION GROWTH IN THE MUNICIPALITY
OF SREBRENICA IN THE PERIOD FROM 1961 TO 2008
Dr. sc. Alija Suljić, Mr. sc. Alma Kadušić, Mr. sc. Sabahudin Smajić

8. OSNOVNA OBILJEŽJA POLJOPRIVREDNE PROIZVODNJE NA PODRUČJU

GRAČANIČKE OPĆINE POČETKOM 21. STOLJEĆA 125
BASIC FEATURES OF AGRICULTURAL PRODUCTION OF THE MUNICIPALITY OF
GRAČANICA IN THE EARLY TWENTY-FIRST CENTURY
Dr. sc. Salih Kulenović, Mr. sc. Damir Džafić

9. OBRAZOVNA I EKONOMSKA STRUKTURA STANOVNIŠTVA U OPĆINI KALESIJA U

PERIODU OD 1961. DO 1991. GODINE 137
THE EDUCATIONAL AND ECONOMICAL STRUCTURE OF THE POPULATION IN
KALESIJA MUNICIPALITY FROM 1961. TO 1991.
Mr. sc. Dževad Mešanović

10. PROIZVODNJA SOLI KAO FAKTOR RAZVOJA INDUSTRIJE TUZLANSKOG KANTONA 145
PRODUCTION OF SALT AS THE FACTOR OF THE DEVELOPMENT OF INDUSTRY IN
TUZLA CANTON
Mr. sc. Dževad Mešanović

11. PROJEKTNI MANAGMENT O OTPADU 155

PROJECT MANAGEMENT REGARDING WASTE
Jelica Galić
12. DIVERSIFIKACIJA NASTAVNIH PLANOVA I PROGRAMA U OBAVEZNOM
OBRAZOVANJU 167
DIVERSIFICATION OF TEACHING PLANS AND PROGRAMS IN
COMPULSORY EDUCATION
Dr. sc. Đurđica Komlenović

13. MIGRACIJE STANOVNIŠTVA U BOSNI I HERCEGOVINI I OPĆINI

GRAČANICA U PERIODU OD 1879. GODINE DO POČETKA DRUGOG
SVJETSKOG RATA 177
MIGRATION OF POPULATION IN BOSNIA AND HERZEGOVINA AND
GRAČANICA IN THE PERIOD FROM 1879. TO THE START OF WORLD WAR
TWO
Dr. sc. Salih Kulenović, Mr. sc. Edin Jahić, Ibrahim Husić

14. NEKI ASPEKTI TEHNIČKO-BIOLOŠKE REKULTIVACIJE I PROMJENE

NAMJENE ZEMLJIŠTA NAPUŠTENIH POVRŠINSKIH KOPOVA NA
PRIMJERU PK "BAŠIGOVCI" U ŽIVINICAMA 189
SOME SOLUTIONS FOR TECHNICAL AND BIOLOGICAL
RECULTIVATATION AND MODIFICATION OF TERRAIN IN AREAS OF
FORMER COAL MINING SITES USING COAL MINING SITE "BAŠIGOVCI" AS
AN EXAMPLE IN ŽIVINICE
Dr. sc. Nusret Mujagić, Mr. sc. Semir Ahmetbegović, Nesad Ahmetović

15. PROGNANIČKO NASELJE U DOBOROVCIMA 203

REFUGEE SETTLEMENT IN DOBOROVCI
Mr. sc. Damir Džafić

16. TRADICIJSKA, PATRIJARHALNA SEOSKA PORODICA TREBAVE 209

TRADITIONAL, PATRIARCHIC RURAL FAMILY OF TREBAVA
Mr. sc. Tarik Nuhanović
 Zbornik radova PMF 6, 7 –52 (2009) Originalni naučni rad

RELJEF GEOMORFOLOŠKIH MAKROREGIJA

BOSNE I HERCEGOVINE

THE RELIEF OF THE GEOMORPHOLOGICAL MACROENTITIES

OF THE BOSNIA AND HERZEGOVINA

Dr. sc. Alen Lepirica, docent, Odsjek za geografiju,

Prirodno-matematički fakultet, Univerzitet u Tuzli

Abstrakt
U radu je provedena geomorfološka analiza reljefa Bosne i Hercegovine
zasnovana na primjenjenim metodama kvantitativne i kvalitativne analize,
dugogodišnjim terenskim zapažanjima i istraživanjima uz korištenje opsežne
geoznanstvene literature. Definisane su morfološke i morfostrukturne karakteristike
terena. Naglašeni su neotektonski utjecaji na genezu, morfoevoluciju i savremenu
egzodinamiku reljefa. Izvršena je identifikacija morfogenetskih procesa i reljefnih
oblika. Određeni su i opisani genetski tipovi reljefa te utvrđen njihov prostorni raspored
u okviru Bosne i Hercegovine.
Na temelju provedene geomorfološke regionalizacije teritorija BiH izdvojeno je
pet makrogeomorfoloških regija što je omogućilo izradu pregledne karte
geomorfoloških makrojedinica Bosne i Hercegovine.
Ključne riječi: Dinaridi, neotektonika, morfostrukture, egzogeomorfološki procesi
i reljefni oblici, makrogeomorfološke regije Bosne i Hercegovine.

Abstract
This original scientific paper covers the geomorphological analysis of the relief of
Bosnia and Herzegovina based on applied methods of quantitative and qualitative
analysis, extended field observations and research by using extensive geoscientific
literature. The paper defines morhplogical and morphostructural characteristics of the
terrain with the emphasis on the neotectonic influence on the genesis, morphoevolution
and recent exodynamics of the relief. Furthermore, the identification of the
morphogenetical processes and landforms is covered. The paper also describes genetical
types of relief and their position within Bosnia and Herzegovina. Based on a complex
geomorphological regionalization of the BiH territory, five macrogeomorphological
entities were identified. This has enabled creation of a geomorphological macro entities
map of Bosnia and Herzegovina.
Key words: Dinarides, neotectonic movements, morphostructures,
egsogeomorphological processes and landforms, macrogeomorphological regions of
the Bosnia and Herzegovina.
 A. Lepirica

UVOD
Ubrzani razvoj savremene civilizacije obilježen naučnim dostignućima nametnuo
je potrebu za regionalnom diferencijacijom područja prvenstveno u cilju
ravnomjernijeg i racionalnijeg korištenja prostora. Dosada su provedene brojne
antropogeografske i prirodoslovne regionalizacije područja Bosne i Hercegovine
(administrativno-politička, nodalno-funkcionalna, demografska, ekonomska, geološka,
ekološko-vegetacijska, fizičkogeografska, biogeografska itd.) na različitom prostorno-
hijerahijskom nivou (makroregionalni, mezoregionalni, mikroregionalni). No treba
istaći da do danas nije izvršena kompleksna geomorfološka regionalizacija našeg
državnog teritorija.
Prvom makrogeomorfološkom regionalizacijom BiH može se smatrati
„Orografski osnovni plan Bosne i Hercegovine“ kojega je na osnovu orografsko-
hipsometrijskog kriterija predstavio i kartografski obradio F. Katzer 1926.godine. Naš
legendarni utemeljitelj geologije prostorno je odredio i morfološki opisao sljedeće
reljefne makrojedinice: 1. Savska nizina 2. Sjeverna bosanska bregovita oblast 3.
Osrednje planine 4. Visoke planine 5. Osrednji primorski karst.
U radu I. Bušatlije „Oblici reljefa i geomorfološka regionalizacija BiH“(1983.)
reljef je morfostrukturno i morfogenetski generalno opisan. Uopšteno je navedena
geomorfološka regionalizacija BiH većim dijelom bazirana na tradicionalnoj Cvijićevoj
geomorfološkoj diferencijaciji područja Dinarida i spomenute geotektonske zone
geologa K. Petkovića.
Geomorfološka diferencijacija prostora BiH prezentovana je i u udžbeniku
„Geomorfologija“ A.Barakovića (2008.). Autor je izdvojio i generalno geomorfološki
opisao tri makrogeomorfološke jedinice: 1. Posavski pojas 2. Srednjebosanski pojas, 3.
Zona visokog krša. Pomenute regije su morfostrukturno određene na bazi geotektonske
rejonizacije Dinarida Bosne i Hercegovine autora M. Mojičevića, J.Papeša, S. Čičića
(1984.).
Savremenim pristupom koji je uključio morfostrukturne, morfogenetske i
orografske sličnosti A. Bognar (2005.) je proveo kompleksnu geomorfološku
regionalizaciju gornje doline Une sa okolnim područjem (površine od oko 300 km²) na
mezo, sub i mikrogeomorfološkom nivou. A. Lepirica (2006.) je izvršio detaljnu
regionalizaciju doline Rakitnice (površine 66 km²) na makro, mezo, sub,
mikroregionalnom nivou i odredio morfofacijesne grupe doline. Isti autor (2008.) je
izvršio kompleksnu geomorfološku regionalizaciju planinskog masiva Prenj (površine
463 km²) na mega, makro, mezo i subgeomorfološkom nivou. Ipak treba naglasiti da su
spomenuta detaljno geomorfološki prostorno diferencirana i kartirana područja gornje
doline Une, doline Rakitnice i mezogeomorfološke jedinice masiva Prenja zanemarivo
male površine u odnosu na cjeloviti državni teritorij.
U ovom radu cjelovito je provedena makrogeomorfološka regionalizacija Bosne i
Hercegovine zasnovana na morfoevolutivnoj, strukturno-litološkoj i orografskoj
homogenosti područja i izrađena pregledna karta makrogeomorfoloških regija.
Određivanje makroregionalnih granica bilo je posebno složeno i otežano u kontaktnim
zonama Unutrašnjih, Središnjih i Vanjskih Dinarida (Banjalučka kotlina, Jablanica,
padine Raduše, Orjena, Bijele Gore itd.). Često je primjenjivan princip prostornih veza
koji se koristi u savremenoj geomorfološkoj regionalizaciji. Na temelju provedenih
morfoloških i morfostrukturnih analiza reljefa provedena je morfogenetska analiza i
određeni genetski tipovi reljefa. Nadam se da će rezultati provedene
makrogeomorfološke regionalizacije zajedno sa opisanim geoprocesima i tipovima
8
 Reljef geomorfoloških makroregija Bosne i Hercegovine

reljefa predstavljati temelj za buduća geomorfološka istraživanja koja će rezultirati

detaljnom geomorfološkom kartom Bosne i Hercegovine. Time bi se u prvom redu
zadovoljile potrebe Prostornog planiranja, nastave geografije, geomorfoloških i
prirodoslovnih naučnih istraživanja što bi bilo od vitalnog državnog, društveno-
ekonomskog i naučnog značaja. Takođe želim naglasiti da ovaj geomorfološki rad može
poslužiti kao literatura namijenjena studentima i nastavnicima na studijima geografije i
geologije.

MORFOTEKTONSKI RAZVOJ I OPĆA MORFOLOŠKA

OBILJEŽJA RELJEFA BOSNE I HERCEGOVINE
U morfotektonskom smislu područje Bosne i Hercegovine pripada
geomorfostrukturi Dinarida koja predstavlja podcjelinu zapadnog dijela Alpsko-
Himalajskog planinskog geomorfološkog pojasa. Dinarski planinski morfosistem je
nastao tokom Alpske orogeneze kolizijom afričke i euroazijske kontinentalne
megaploče. Dinaridi su bili izloženi polifaznom stresu kompresije usljed potisaka
jadranske mikrotektonske ploče (odvojene od afričke megaploče u juri) generalno
usmjerenih u pravcu sjevera. Odrazilo se to razvojem nabornih struktura, širokih
navlačnih pojaseva i aktivnošću rasjeda različite kinematike što je rezultiralo
diferenciranim izdizanjem Dinarskog orogena. Ekstenzijske faze u Dinaridima
obilježava otvaranje prostora u zonama horizontalnih dekstralnih rasjeda i oblikovanje
pull-apart struktura. Na razvoj savremenog reljefa BiH utjecali su vertikalni pokreti
Vlaške orogenetske faze kojim su do današnjih nadmorskih visina izdignuti planinski
masivi i hrbati. Pliokvartarna izdizanja Dinarida bila su popraćena destrukcijom
prostranih paleoplanacijskih nivoa što je rezultiralo formiranjem recentnih površi i
niskih zaravni, zatvaranjem i sužavanjem neogenih pull-apart bazena i nastankom niskih
pobrđa. Novijim rasjednim pokretima predisponiran je razvoj savremenih zavala,
kotlina i dolina. Kvartarno egzogeomorfološko preoblikovanje reljefa usmjereno je i
kontrolisano rasjednom aktivnošću. Najnoviju morfotektonsku etapu razvoja Dinarida
obilježava kasni orogeni stadijum uzrokovan zatvaranjem sredozemne subdukcijske
zone. Ranija naglašena neotektonska izdizanja smjenjena su recentnom aktivnošću
transkurentnih dekstralnih rasjeda i rotacijskim pokretima pojedinih blokova.
U morfostrukturnom smislu u najvećem dijelu BiH dominira denudacijsko-
tektonski reljef borano-navlačnih planinskih masiva i hrbata. Rasjedno-blokovske
gorske morfostrukture prevladavaju na krajnjem sjeveru Unutrašnjih Dinarida. Na
polimorfan i poligenetski karakter reljefa Bosne i Hercegovine utjecali su neotektonski
pokreti i intenzivno egzogeomorfološko preoblikovanje litološki heterogenih
sedimentnih, magmatskih i metamorfnih stijena. Najveće akumulacijske zone izražavaju
potolinske strukture sjeverne Bosne i zavalska ulegnuća velikih polja u dinarskom kršu.
Relativno mali državni prostor naše države površine od 51 129 km²
morfografski je predstavljen: planinskim, brdskim, nizijskim, ravnjačko-visoravanskim
i obalnim reljefom.
Nadmorska visina, generalno uzevši, postepeno opada od glavne orografske
Crnomorsko-Jadranske vododjelnice prema erozijskom bazisu - riječnom koritu Save na
sjeveru odnosno ka jugu u pravcu Jadranskog mora (Vidjeti kartu br.1.).

9
 A. Lepirica

Tabela br.1. Procentualni udio hipsometrijskih-visinskih pojaseva u ukupnoj površini

BiH
Hipsometrijski pojas Procentualno učešće
0- 200 m n/v 13,50%
200- 500 m n/v 26,14%
500-1000 m n/v 35,64%
1000-1500 m n/v 21,63%
1500-2000 m n/v 3,05%
iznad 2000 m n/v 0,04%
(I. Gams, 1990.).
BiH je pretežno brdsko - planinska zemlja jer se 60.36% njenog teritorija nalazi na
nadmorskim visinama od 500 – 2386 m. Najzastupljeniji su brdski ili gorski (35,64%) i
srednjeplaninski (21,63 %) hipsometrijski pojas. Dominiraju planinsko-brdskim
područjima zapadne, središnje, istočne i jugoistočne Bosne te sjeverne Hercegovine.
Najniži visinski pojasevi, nizinski (0-200 m n/v) i predgorski (200-500 m n/v)
procentualno sudjeluju u 39,64 % državnog prostora. Morfološka su značajka područja
niske Hercegovine i sjeverne Bosne. Prostorno procentualno najmanje zastupljeni
najviši hipsometrijski pojas (oko 3%) uglavnom obilježava visokogorske hrbate i
grebene Središnjih i Vanjskih Dinarida (Vidjeti tabelu br.1. i kartu br.1.)

(Izvor: ENCIKLOPEDIJA JUGOSLAVIJE, TOM II, JLZ, Zagreb, 1982.)

10
 Reljef geomorfoloških makroregija Bosne i Hercegovine

Najmanje vrijednosti vertikalne raščlanjenosti (0-5 m/km²) i nagiba (0°-5°)

morfološki obilježavaju subhorizontalne plohe: naplavnih ravnica i terasnih nizina na
sjeveru (Bosanska Posavina, Semberija, Lijevče polje), polja u dinarskom kršu
(Livanjsko, Glamočko, Gatačko, Kupreško, Ravanjsko polje), međugorskih zavala
(Gornjosprečanska, Prijedorska, Sarajevska, Mostarska, Lašvanska), kotlinskih
proširenja, niskih zaravni u kršu (Brotnjanska, Dubravska) i uravnjenijih dijelova
planinskih površi (Glasinac, Zagorje). Blago nagnuti vršni grebeni dinarskih planina i
izdužene kose predgorskih stepenica - pedimenata i glacis terasa prosječnih nagiba (6°-
11°), su područja nešto izraženije energije reljefa. Gorske morfostrukture Unutrašnjih
Dinarida (Ozren, Ludmer, Majevica, Kozara, Motajica) i pobrđa obilježavaju veće
vrijednosti vertikalne raščlanjenosti (100-300 m/km²) i nagiba padina (13°-32°).
Planinske masive i hrbate Središnjih i Vanjskih Dinarida (Maglić, Volujak, Bjelašnica,
Treskavica, Dinara, Vran) i strme strane kanjonsko-klisurastih udubljenja ( Neretve,
Drine, Vrbasa i njihovih pritoka) karakteriše izrazito raščlanjeni padinski reljef (300-
800 m/km²) sa prosječnim nagibima ustrmljenih padina (>33°).
Najveće vrijednosti vertikalne raščlanjenosti (> 800 m/km²) obilježavaju planinske
i kanjonske rasjedne odsjeke sa nagibima koji premašuju 55°. To su izrazito vrlo strma
područja predstavljena subvertikalnim stjenovitim barijerama čije relativne visine
prelaze 400 m (eskarpmani Veleža i Čabulje, Prenja i Čvrsnice, kanjona Rakitnice i
Sutjeske).

GEOMORFOLOŠKE MAKROREGIJE, PROCESI, OBLICI I

GENETSKI TIPOVI RELJEFA
U ovome radu je na temelju strukturno-genetske, litološke, orografske i
morfogenetske homogenosti reljefnih cjelina izvršena makrogeomorfološka
regionalizacija područja Bosne i Hercegovine. (Vidjeti karte br.2.i br.3.). Pri tome su
unutar megageomorfološke regije Dinarida BiH izdvojene sljedeće
makrogeomorfološke regije:
1. Nizije, niske planine i pobrđa, zavale i kotline sjeverne Bosne
2. Bosansko sredogorje sa pobrđima, zavalama i kotlinama
3. Visoki Središnji Dinaridi
4. Bosanskohercegovački dinarski krš
5. Niska Hercegovina.

11
 A. Lepirica

Karta br.2. PREGLEDNA KARTA GEOMORFOLOŠKIH MAKROREGIJA

BOSNE I HERCEGOVINE (A. Lepirica, 2009.)

12
 Reljef geomorfoloških makroregija Bosne i Hercegovine

Karta br.3. GEOMORFOLOŠKA KARTA BOSNE I HERCEGOVINE

(Izvor: GEOMORFOLOŠKA KARTA JUGOSLAVIJE 1: 500 000 , SAVEZ

GEOGRAFSKIH DRUŠTAVA, GEOKARTA, Beograd 1992.)

Makrogeomorfološka regija Nizije, niske planine i pobrđa, zavale i kotline

sjeverne Bosne
Geomorfološka makrojedinica „Niske planine, nizije i pobrđa, zavale i kotline
sjeverne Bosne“ oblikovana je u Savskoj zoni, najmlađoj jedinici Unutrašnjih Dinarida
na sjeveru Bosne. Pruža se pravcem ZSZ-IJI na dužini od 230 km. Široka je u prosjeku
40-50 km. Sjevernu, istočnu i zapadnu makroregionalnu granicu reljefno izražavaju
mendrirajuća korita Save, Drine i Une. (Vidjeti kartu br.2.). Južna granica se proteže
pravcem: Zvornik - južni rub Gornjosprečanske zavale - dolina Spreče - Dobojska
kotlina – Stanari - južni rub Prnjavorske zavale – dolina Turjanice – Banjalučka kotlina
– Piskavica – Prijedorska zavala- Bosanski Novi.
U makroregionalnom području sjeverne Bosne dominira blokovska struktura
horstova i rovova oblikovana pliokvartarnom radijalnom tektonikom. Neotektonsko
izdizanje horst-antiklinorijuma sjeverne Bosne simultano se odvijalo sa neotektonskim
tonjenjem kojim su bila zahvaćena okolna područja savskog rova, lijevčanske,
semberske, prijedorske i gornjosprečanske potoline. Generalno pružanje glavnih
orografskih osa Kozare i Prosare na sjeverozapadu i savskog rova na sjeveru smjerom
ZSZ-IJI odražava morfostrukturnu akomodaciju prema neotektonskim potiscima
jadranske mikroploče sa juga i panonskih blokova sa sjevera (Alpaca blok) i
sjeveroistoka (Tisza blok). Savremeno razdoblje u ovom području obilježeno je
aktivnošću transkurentnih dekstralnih rasjeda. Otjecanje Save i donjih tokova
Drine,Vrbasa, Bosne, Une, Sane, Spreče, Tinje i Ukrine neotektonski je usmjereno

13
 A. Lepirica

desnim horizontalnim pomacima krila rasjeda savskog grabena, sprečko-kozaračke

dislokacije, gradiškog, banjalučkog, drinskog rasjeda itd.
Naglašenu konformnost reljefa i geološke strukture obilježavaju rasjedno-
blokovska gorska uzvišenja – horst-antiklinorijumi Majevice, Trebovca, Kozare,
Motajice, Prosare i reljefna ulegnuća savskog grabena, šamačko-brčanskog, tuzlanskog,
lijevčanskog, knežpoljskog i dubičkog rov-sinklinorijuma.
Neotektonsko tonjenje Savske zone stimuliralo je pojačanu akumulaciju i lateralnu
eroziju riječnih tokova. Planacijski oblici naplavnih i terasnih ravnica makroregije
dominantno izražavaju niske hipsometrijske položaje (80 – 100 m n/v) u potolinskim
ulegnućima na sjeveru makroregije. Njihove uravnjene plohe disecirane su
meandrirajućim riječnim koritima Save, Drine, Bosne, Vrbasa, Une, Ukrine, Tinje i
Tolise. Nestabilna korita spomenutih ravničarskih vodotokova plitko su usječena u
mlađe kvartarne nanose. Morfogenetski su obilježena dinamičnim razvojem fluvijalnih
mikrooblika: hodova, greda, sprudova, riječnih ada i rukavaca. Riječno korito Save je
najšire, u prosjeku 250-450 m. Zatim po širini slijedi korito donjeg toka Drine (u
prosjeku 170-300 m) potom Une, Bosne, Vrbasa dok su korita ostalih manjih riječnih
tokova uža. (Vidjeti kartu br.3.).
„Na turbulentno kretanje vode u rečnim koritima utiču četiri sile: Zemljine teže,
inercije, trenja i Koriolisove sile“ (D. Dukić 1984). Nastanak i razvoj riječnih meandara
je polifazan. Usljed neznatnih nagiba dna sjevernobosanskih udubljenja centrifugalna
sila bočno usmjerava pripovršinske struje riječnih tokova ka konkavnim obalama što
rezultira fluvijalnim podsjecanjem i erozijskim oblikovanjem strmije više obale tjemena
meandra sa hodovima – udubljenjima u koritu. Utjecajima sile inercije pri površini toka
i povećanog hidrostatičkog pritiska duž konkavnih obala vodene čestice se usmjeravaju
ka dnu gdje zbog povećanog trenja bivaju potisnute poprečno naviše u suprotnom
smjeru ka niskoj konveksnoj obali meandra koju zasipaju nanosom akumulacijski
oblikujući pjeskovito-šljunkovite sprudove. Opisani se proces nizvodno i bočno
višestruko ponavlja što rezultira oblikovanjem meandarskog vrata i formiranjem
cjelovite meandarske krivine.
Najveći riječni meandri oblikovani su bočnom erozijom Save, vodom najbogatije
tekućice u BiH, čiji srednji godišnji proticaji nizvodno od ušća Bosne premašuju 1000
m³/sec. Prosječan nagib uzdužnog profila ovog velikog ravničarskog vodotoka na
potezu od Jasenovca do Bosanske Rače iznosi svega 0,030 ‰. Meandri Save su
mjestimično dugi preko 10 km kao onaj u zreloj fazi razvoja uzvodno od Orašja sa
meandarskim vratom užim od 400 m. Prelaz ka starijoj fazi slobodnog meandriranja
obilježen je momentom kada vodotoci pri višim proticajima erozivno presjecaju uski
meandarski vrat pa se na mjestima nekadašnjih odsječenih meandarskih tjemena
formiraju mrtvaje. Slobodnim meandriranjem Drine kroz prostrane poloje Semberije i
Mačve oblikovan je čitav splet novih i fosilnih korita sa sprudovima, adama, rukavcima,
otokama, gredama i brojnim mrtvajama. Drinske ade prekrivene gustom higrofilnom
vegetacijom vrbe i topole duge su preko 1 km. Donje tokove: Vrbasa (nizvodno od
Laktaša), Une (nizvodno od Bosanske Dubice), Bosne (nizvodno od Modriče), Tolise,
Ukrine i Tinje takođe karakteriše pojava slobodnog meandriranja što je odraz
neotektonskog tonjenja terena. Na nekadašnja široka bočna migriranja riječnih korita
ukazuju pojave mrtvaja i močvara udaljenih više kilometara od savremenih ovlaženih
profila tekučica.
Za vrijeme vrlo visokih proticaja riječnih tokova poplavne vode se izljevaju iz
plitkih korita zapunjenih nanosom. Pri tome bočno proširuju i uravnavaju dolinsko dno
oblikujući nižu i višu naplavnu ravan. Niske naplavne ravni izdužene uz riječne tokove

14
 Reljef geomorfoloških makroregija Bosne i Hercegovine

reljefno odražavaju srednje visoke proticaje. U sastavu niskih poloja bliže ovlaženom
profilu vodotokova prevladava krupniji prikoritski aluvijum a nešto dalje finija frakcija
šljunka i pijeska. Iznad se pružaju prostrane uravnjene plohe viših holocenih naplavnih
ravnica obilježene minimalnim vrijednostima reljefne energije (0-5 m / km²).
Mjestimično su široke i više od 10 km. Reljefno izražavaju vrlo visoke vodostaje
sjevernobosanskih riječnih tokova. U njihovom litološkom sastavu sudjeluju sedimenti
poplavnih voda, mrtvaja i močvara. Naša najveća naplavna ravnica Semberija površine
od oko 300 km² (prema J. Markoviću 1988.) predstavlja kvartarnu makroplavinu rijeke
Drine kojom je tok Save pomjeren više kilometara ka sjeveru. Velike naplavne ravnice
Bosanske Posavine i Lijevča polja oblikovane su lateralnom planacijom Save i Vrbasa u
sjevernog dijelu makroregije.
Prostrane terasne nizine šljunkovito-pjeskovito-glinovitog sastava pružaju se iznad
poplavnog nivoa niskih aluvijalnih ravni. Izražavaju starije planacijske oblike koji nisu
plavljeni. Na prelazu pleistocena u holocen imale su funkciju niskih poloja. Prostorno
najveće terasne nizine makroregije nalaze se u Brčansko-Šamačkoj Posavini. Bočno su
uravnjene i proširene mehanizmima voda donjih tokova Save, Bosne, Tinje i Tolise.
Terasne površi istog genetskog tipa oblikovane su lateralnom planacijom Vrbasa, Drine
i Une na rubovima Lijevčanske potoline, Semberije i zavala donjeg Pounja. (Vidjeti
kartu br.3.).
Postepeno izdizanje terena prema jugu morfološki je izraženo niskim predgorskim
pobrđima koja se direktno neotektonski vezuju za starije rasjedno-blokovske gorske
morfostrukture sa predgorskim stepenicama¹: Majevicu 915 m n/v, Trebavac 692 m n/v,
Kozaru 976 m n/v, Motajicu 652 m n/v i Prosaru 368 m n/v. Najmarkantnija uzvišenja
Kozaru i Majevicu karakterišu naglašenije vrijednosti energije reljefa (oko 300 m/km²).
Njihovi najviši polulučni hrbati dugi su preko 40 km. Predstavljaju orografska čvorišta
sa kojih se divergentno pružaju sekundarne gorske kose. Stepenasti poprečni profili
sjevernobosanskih niskih planina i pobrđa obilježeni su izmjenom šumovitih padina
prosječnih nagiba 13˚-25˚ sa blagim kosinama predgorskih stepenica - pedimenata i
glacis terasa. Pedimenti izražavaju neotektonski destruirane predkvartarne nivoe
uravnavanja u padinama sjevernobosanskih gorskih uzvišenja denudacijski oblikovane
tokom dužih perioda tektonske stabilnosti. “Za razliku od pedimenata glacisi su
predgorske stepenice koje nastaju akumulacijskim procesima, tj. spajanjem niza
bujičnih plavina i stožastih nakupina ili deluvijalnih konusa, vezanih za spiranje.“(A.
Bognar, 1997.). Na položenijim plohama pedimenata i glacisa prosječnih nagiba 5˚-11˚
razvila su se brojna sela, zaseoci, poljoprivredne površine i pašnjaci. U litološkom
sastavu gorskih uzvišenja makroregije preovladavaju stijene vodonepropusnog sastava
(neogene gline, lapori, pješčenjaci, pijesci, konglomerati i paleogeni fliševi) na kojima
je gusto razvijena površinska mreža vodotokova. Izraženo je fluviodenudacijsko
oblikovanje reljefa obilježeno kombiniranim dejstvom padinskih i fluvijalnih procesa
(Vidjeti kartu br.3.). Tokom vlažnijih perioda padinske lepeze intenzivno su denudirane
bujičenjem, jaruženjem, spiranjem i kliženjem što je rezultiralo erozijskim razvojem
della, vododerina, jaruga i derazijskih potočnih dolina neusaglašenih uzdužnih profila.
Dinamika oblikovanja spomenutih erozijskih udubljenja uvjetovana je hidroklimatskim
faktorima i nagibima padina te strukturnim, litološkim, pedogenetskim i vegetacijskim
karakteristikama terena. Brojna klizišta se aktiviraju u humidnijim razdobljima godine
zbog znatnog učešća glinovitih slojeva u sastavu padina Majevice, Kozare, samostalnog
pobrđa Vučjaka i ostalih predgorskih pobrđa. Nastanak i razvoj kliznog procesa je
polifazan. U stadijumu premještanja otkinuta stjensko-zemljana masa gravitacijski se
pomjera preko raskvašene plastično deformisane klizne površine glinovitih slojeva.
Formiraju se mikrooblici strmog odsjeka čeonog kliznog ožiljka i valovita padina

15
 A. Lepirica

kliznog tijela sa trbušastim ispupčenjima i ovalnim plitkim udubljenjima. “Glavnoj fazi

kliznih spuštanja (pomjeranja) predhodi lagano plastično deformisanje. Često ono prati
cijeli klizni proces“ (Panjukov, P. N. 1965).
Na krajnjem sjeveru i sjeverozapadu kao odraz tercijarnog magmatizma kontaktne
zone Unutrašnjih Dinarida i Panonida uzdižu se granitni pluton gorskog masiva
Motajice sa škriljastim omotačem i predgorski masiv Prosare oblikovan u alpinskim
granitoidnim stijenama. Morfogenetski su predstavljeni denudacijski preoblikovanim
magmatogenim reljefom obilježenim razvojem radijalno-centrifugalne dolinske mreže
manjih potočnih dolina.
Neotektonskim otvaranjem i tonjenjem terena uz rasjedne zone sjeverne Bosne
nastale su međugorske zavale i kotline u kojima su akumulirani debeli slojevi neogenih
i kvartarnih sedimenata. Predstavljaju dolinska proširenja Bosne, Une, Sane, Vrbasa,
Ukrine, Spreče, Drine i njihovih pritoka dominantno obilježena fluvijalnim i
fluviodenudacijskim akumulacijskim procesima i oblicima (Vidjeti kartu br.3.).
Prostrane plohe ekstenzijskih potolinskih međugorskih ulegnuća Prijedorske zavale na
jugozapadu (površine 252 km²) i Gornjosprečanske zavale na jugoistoku (površine 212
km²) generalno su izdužene pravcem ZSZ-IJI na dužinama većim od 30 km. Prostorno
manja zavalsko-kotlinska udubljenja: Tuzlansko, Banjalučko, Otočko, Dubičko,
Knežpoljsko, Prnjavorsko, Kotorsko, Dobojsko, Stanarsko, Blagajsko, Ugljevičko itd.
orografski uokviruju okolna gorska uzvišenja i niska pobrđa. Niske položaje zavala i
kotlina makroregije reljefno izražavaju meandrirajuća riječna korita, naplavne ravnice i
riječne terase. Plitko usječena riječna korita na dnu zavala i kotlina zapunjena su finijim
frakcijama šljunka, pijeska i siltovitog nanosa. Reljefno su predstavljena fluvijalnim
mikrooblicima: hodova, greda, sprudova i manjih ada. Riječna ostrvca ili ade
sjevernobosanskih tokova nastale su nizvodnim spajanjem sprudova ili akumulacijom
nanosa paralelnim djelovanjem riječnih struja na ispravljenijim dijelovima korita. U
sušnijim dijelovima godine na mjestima neznatnih padova korita: Sane nizvodno od
Prijedora, Spreče, Bosne nizvodno od Doboja, Vrbasa nizvodno od Laktaša, Ukrine,
Une i Drine itd. formiraju se periodična protočna riječna jezera.
Niže naplavne ravni izdužene uz tokove prekriva higrofilna vegetacija. Za vrijeme
viših proticaja redovno su plavljene. Više naplavne ravni heterogenog su litološkog
sastava u kome pretežno sudjeluju holoceni rastresiti sedimenti. U Prijedorskoj i
Gornjosprečkoj zavali premašuju površine od više km². Iznad poplavnog nivoa
aluvijalnih ravni nekontinuirano se pružaju destruirane akumulacijske riječne terase
fluvijalno oblikovane u tri visinska nivoa.
Na prelazima ustrmljenijih padina uzvišenja sa položenijim terenima pedimenata i
kotlinsko-zavalskih udubljenja akumulacijski su oblikovane fluviodenudacijske lepeze.
To su manja konusna uzvišenja prosječena gorskim vodotocima. U njihovom sastavu
sudjeluju granulometrijski sortirani poluzaobljeni nanosi. Spajanjem plavinskih lepeza
na rubovima prostranih zavala oblikovani su široki plavinski zastori koje gradi
heterogeni proluvijalno-deluvijalni akumulat. Udubljenje Prijedorske zavale prekriva
preko 30 kilometara široki plavinski zastor formiran akumulacijom bujičnih tokova
Kozare. Reljefno je predstavljen aktivnim i fosilnim destruiranim plavinskim lepezama
prekrivenim rahlim zemljišnim pokrovom.
Antropogeni reljef je koncentrisan na ocjeditim niskim riječnim terasama
zavalsko-kotlinskih udubljenja i na prostranim terasnim nizinama sjevernog dijela
makroregije. Predstavljen je većim urbanim centrima (Banja Luka, Tuzla, Bijeljina,
Doboj, Prijedor, Brčko itd.), infrastrukturom (stambeni objekti, industrija, saobraćaj
itd.), deponijama, obrađenim poljoprivrednim površinama itd.

16
 Reljef geomorfoloških makroregija Bosne i Hercegovine

U reljefu sjeverne Bosne istaknute su: veće vještačke akumulacije (Modračko

jezero, ribnjak Saničani, Bardača, Prnjavorski ribnjaci, Snježnička i Ugljevička
akumulacija itd.), mikroreljefni oblici uzvišenja, udubljenja i zaravni tehnogenog
porijekla nastali uz rudonosne bazene Kreke, Tuzle, Stanara, Ugljevika, Lopara itd.,
lateralni kanali i odbrambeni nasipi uz Savu u Bosanskoj Posavini itd. Savremeni
intenzivni denudacijski procesi i oblici, recentno tonjenje dijela urbane zone Tuzle i
ostali procesi i pojave mahom destruktivnog karaktera inicirani su antropogeno-
tehnogenim zahvatima.

Makroregija Bosansko sredogorje sa pobrđima, zavalama i kotlinama

Makroregija Bosansko sredogorje sa pobrđima, zavalama i kotlinama
obuhvata središnju, istočnu, zapadnu i sjeverozapadnu Bosnu. Predstavlja prostorno
najveću bosanskohercegovačku geomorfološku makrocjelinu. Pruža se od Velike
Kladuše na sjeverozapadu do Rudog na jugoistoku na dužini od 338 km. Pored
spomenute sjeverne granice prema predhodno opisanoj makroregiji granica na istoku je
predstavljena graničnom linijom od Zvornika do doline Čehotine. Prema susjednim
makrocjelinama na jugu i jugozapadu granica se proteže pravcem: dolina Čehotine -
dolina Bistrice - dolina Željeznice - Iliđžansko-Busovački rasjed - Lašvanska zavala –
Jajce - dolina Plive – Ključ - Gornja Sanica - dolina Blihe - Bosanska Krupa - Tržac. Na
sjeverozapadu od Tržca do Bosanskog Novog obilježena je graničnom linijom. (Vidjeti
kartu br.2.)
Razvoj savremenog reljefa tretiranog područja predisponiran je novijim
neotektonskim procesima alpske orogeneze u dinarskom eugeosinklinalnom pojasu.
Pored složene geološke strukture na polimorfan i poligenetski karakter reljefa
makroregije bitno je utjecalo egzogeomorfološko preoblikovanje heterogene litološke
podloge koju grade paleozojski škriljci i pješčari, mezozojski karbonati, vulkanogeno-
sedimentni kompleksi centralne ofiolitne zone, jursko-kredni fliš, piroklastiti i tercijarni
eruptivi, neogeni sedimenti i kvartarni nanosi (Vidjeti kartu br.3.).
Prostorno dominira denudacijsko-tektonski reljef sredogorskih i gorskih uzvišenja
sa predgorskim stepenicama na koja se godišnje prosječno izluči više od 1200 mm
kišno-snježnih padavina.
U strukturno-genetskom pogledu posmatrano područje morfostrukturno
obilježavaju borano-navlačni i rasjedno-blokovski sredogorski masivi, hrbati i grebeni
visina 1000-1500 m n/v. Najviši borano-navlačni visokogorski masivi Vlašića (1933 m
n/v) i Jahorine (1910 m n/v) orografski se ističu u reljefnoj plastici terena. Njihovi blago
zaobljeni, periglacijalno preoblikovani široki vršni zaravnjeni grebeni denudacijski su
obrubljeni strmim - konveksnim padinama nagiba > 40°. Predstavljaju najviši nivo
uravnavanja makroregije apsolutnih visina od oko 1800 m n/v koji najvjerovatnije
izražava fragmente starije površi.
Sjeveroistočni okvir makroregije orografski izražavaju planinska i gorska
uzvišenja središnjeg ofiolitnog pojasa. To su rasjedno-blokovske morfostrukture:
Ljubića 594 m n/v, Čavke 549 m n/v, Ozrena 915 m i borano-navlačne morfostrukture:
Uzlomca 1002 m, Borje 1078 m , Velike Mahnjače 1358 m, Tajana 1297 m, Veleža
1128 m n/v, Radovan Jelike 1290 m n/v, Konjuha 1326 m, Smolina 1274 m n/v i Varde
1388 m n/v. Predstavljaju neotektonski izdignute šumovite masive i hrbate s
predgorskim stepenicama disecirane gusto razvijenom površinskom riječnom mrežom
poriječja Krivaje, Rzava, Bosne, Vrbanje, gornje Ukrine i Usore. Preovladava rebrasti
fluviodenudacijski reljef oblikovan kombiniranom denudacijom derazijskih i fluvijalnih
procesa, karakterisan razvojem međusobno paralelnih sekundarnih kosa. Na polimorfiju
17
 A. Lepirica

najviših terena obilježenu smjenom zaobljenijih i oštrijih formi vršnih uzvišenja sa

jasno izraženom linijom glavnog grebena utjecali su neotektonski pokreti i intenzivni
denudacijski procesi na podlozi različitog petrografskog sastava. Složeni padinski
profili središnje ofiolitne zone poligenetski su oblikovani na heterogenom litološkom
supstratu vulkanogeno-sedimentnog kompleksa (jurski magmatiti, klastični, karbonatni i
silicijski sedimenti). Predstavljeni su: konveksno ustrmljenim padinama derazijsko-
erozijsko-korozijski preoblikovanim na tektoniziranim magmatitima i krečnjacima,
fluviodenudacijski izduženim kosim padinama jurskog klastičnog sastava sa glacis
terasama i blago nagnutim plohama pedimenata prekrivenim proluvijalno-deluvijalnim
nanosima. Izuzetak predstavljaju derazijsko-denudacijski oblikovane ustrmljene
padinske fasade prosječnih nagiba (>33°) razvijene na ultrabazitima Ozrena, Radovan
Jelike, Tajana, Konjuha i Varde. Kontinuirano se pružaju, bez izraženijih reljefnih
pregiba, orografski povezujući vršne grebene i hrbate sa nižim predgorskim terenima.
Blaže nagnute padinske plohe klastičnog sastava u okolini Olova, Kladnja,
Stupara, Rudog, Dobruna itd. oblikovane su procesima linijske erozije, spiranjem i
kliženjem. Na tim područjima reljefno su istaknute erozijski rezistentnije mikroforme
olistolitskih krečnjačkih blokova. Tokom zime i ranog proljeća na višim i zasjenjenijim
padinskim položajima aktivno je periglacijalno preoblikovanje reljefa.
Borano - rasjedne planinske morfostrukture: sjevernog Vlašića 1764 m n/v, Vučje
planine 1425 m n/v, Javorka 1404 m n/v, Lisca 1303 m n/v, Ravan planine 1367 m n/v,
Budoželjske planine 1254 m n/v, Čemerske planine 1465 mn/v, Motke 1245 m n/v i
Ozrena 1453 m n/v neotektonski su izdignute i derazijsko-denudacijski oblikovane u
zoni jursko-krednog fliša koja se pruža na potezu od Banja-Luke do Sarajeva.
Disecirane su gusto razvijenom površinskom riječnom mrežom Vrbanje, Bile, Bosne,
Babine rijeke, Trstionice, Ribnice, Stavnje, Misoče i Ljubine.
Najviše položaje izražavaju blago zatalasani i uravnjeni grebeni vršnih uzvišenja
sa kojih se divergentno pružaju sekundarni hrbati obilježeni razvojem ustrmljenih
padinskih kosa. Generalno prevladavaju složeni padinski profili obilježeni smjenom
izraženije nagnutih padinskih ploha (nagiba > 30°) sa fluviodenudacijski destruiranim
kosama pedimenata i glacis terasa (nagiba 6°-10°) prekrivenim proluvijalno-
deluvijalnim nanosima.
Strme padinske lepeze flišnog klastičnog sastava intenzivno su denudirane
bujičenjem, jaruženjem, spiranjem i kliženjem što je rezultiralo dinamičnim razvojem
linearnih udubljenja vododerina, jaruga, duboko usječenih derazijskih potočnih dolina i
klizišta. Zimi i u rano proljeće padine sredogorskih uzvišenja izložene su destruktivnom
djelovanju periglacijalnih procesa. Gravitacijski procesi urušavanja i odronjavanja su
aktivni na tektonskim prelomima, litološkom kontaktu sa krečnjacima i na mjestima
gdje su padine fluviodenudacijski bočno podsječene. U padinama Zvijezde, Ravan
planine, Čemerske, Budoželjske planine, Ozrena i Bukovika na visinama 1000-1070 m
n/v reljefno su istaknuti pedimenti Ravnog Nabožića, Debelog brda, Mira, Opeka,
Motke i Borovca. Provedenom geomorfološkom analizom utvrđena je visinska
korelacija spomenutih nivoa uravnavanja sa Ravancima, pedimentima masiva Varde u
ofiolitskom pojasu sjeverno od Rudog.
Borano-rasjedni masivi istočne Jahorine 1674 m n/v i Golog vrha 1308 m n/v u
jugoistočnoj Bosni inkliniraju dolinama Drine, Osanice, Koline i Janjine. To su blago
zaobljena neotektonski izdignuta sredogorska uzvišenja. Derazijsko-denudacijski su
oblikovana na vododrživim paleozojskim škriljcima, pješčenjacima, brečama,
konglomeratima, glincima te pločastim i mermeriziranim krečnjacima. Prevladavaju
stupnjeviti padinski profili obilježeni izmjenom nešto ustrmljenijih padina prosječnih

18
 Reljef geomorfoloških makroregija Bosne i Hercegovine

nagiba 18˚-26˚ sa položenijim plohama kvartarnih glacisa i starijih erozijskih podova

nagiba 6˚-12˚. Dominiraju padinski fluviodenudacijski procesi bujičenja, jaruženja,
spiranja i kliženja (Vidjeti kartu br.3.). Posebno je izražena pojava naglašene gustine
jaružastih udubljenja u padinama pješčenjačkog sastava na čijim su završetcima
staloženi plavinski konusi od poluzaobljenog nanosa.
Donjotrijaski klastiti litološki grade niže padine hrbata Trebevića 1629 m n/v i
borano-navlačnih masiva Jahorine 1910 m n/v i Kovač planine 1532 m n/v na
jugoistoku što je rezultiralo razvojem vododerina, jaruga, derazijskih dolina i pojavama
aktivnih, privremeno umirenih i fosilnih klizišta. Osipanje i urušavanje
mikrolokacijskog je karaktera, najčešće zastupljeno u tektonsko-erozijskim otkrivenim
subvertikalnim krečnjačkim odsjecima. Slične morfogenetske karakteristike
obilježavaju padinske fasade borano-navlačnih morfostruktura masiva Dimitora 1483 m
n/v i hrbata Lisine 1468 m n/v koje se stupnjevito izdižu između dolina gornje Sane,
Sokošnice, Jošavke i Crne rijeke na zapadu makroregije. (Vidjeti kartu br.3.).
Borano-navlačni planinski masivi i hrbati: Manjače 1236 m n/v, Tisovca 1173 m
n/v, Gole planine 1006 m n/v, Čemernice 1339 m n/v, Ranče 1478 m n/v, Dnolučke
planine 1242 m n/v, Galice 1627 m n/v, Zvijezde 1349 m n/v, Romanije 1652 m n/v,
Ravne planine 1371 m n/v, Sljemenske planine 1307 m n/v, Devetaka 1424 m n/v,
Javora 1537 m n/v, Gosine planine 1102 m n/v i Bokšanice 1275 m n/v te Sušice 1238
m n/v, Zvijezde 1675 m n/v, Vučevice 1492 m n/v i Kovača 1532 m n/v derazijsko-
erozijsko-korozijski su oblikovani na tektoniziranim mezozojskim krečnjacima i
dolomitima istočne i zapadne Bosne. Predstavljaju stupnjevito izdignuta svodovska
sredogorska uzvišenja složenih padinskih profila koje obilježava izmjena konveksno
ustrmljenih (nagiba >31˚) i subvertikalnih padina (nagiba >55˚) sa blago nagnutim
pedimentima (nagiba 6-12˚) i subhorizontalnim plohama prostranih planinskih površi
(nagiba 2-5˚). Njihovi najviši okršeni hrbati i grebeni poligenetski su oblikovani
derazijskim i periglacijalnim procesima. Široka čela navlaka reljefno su istaknuta
subvertikalnim stjenovitim eskarpmanima zašto reprezentativan primjer pružaju
romanijske Crvene stijene, Bogovićke stijene i Djeva visoke oko 100 m sa ukupnom
dužinom od preko 10 km. Stjenoviti odsjeci formirani u mezozojskim karbonatima
izbrazdani su pukotinama duž kojih su urušavanjem i osipanjem oblikovane forme
ostenjaka, kukova, kamenih monolita i točila. Bizarne pojave kamenih prozoraca
zapažaju se u subvertikalnim padinama Tajana, Ravne planine, Čemernice iznad Krupe
na Vrbasu itd. Podnožja mobilnih stjenovitih odsjeka prekrivena su neprekinutim
siparskim konusima od kojih su najimpozantniji koluvijalni zastori Romanijskih stijena,
Kleka i Trijeske na Jahorini, dolomitnih Devečanskih stijena na Vlašiću, Mačkića
stijena u masivu Manjače itd.
Endokrški razvoj stalno suhih, periodično ili stalno vlažnih pećina i jama
neotektonski je predisponiran rasjedima i pukotinama. Pećinski sistemi makroregije:
Orlovača, Bijambarska pećina, Ponikva kod Vareša, Djevojačka pećina kod
Brateljevića, Bebrova pećina, Dugovještica, Ledenjača, Mačkića pećina, Propastva kod
Višegrada itd. poligenetski su oblikovani korozijsko-korazijskim procesima i
urušavanjem stjenovitih svodova unutar mikrotektonski ispucale karbonatne podloge.
Podzemne dvorane spomenutih krških udubljenja bogato su ukrašene akumulacijskim
mikrooblicima špiljskog nakita stalaktita, stalagmita, stalagnjata itd. Česta je pojava
visinske sukcesije subvertikalnih pećinskih otvora u okršenim liticama kao onih u
Mačkića stijenama i Kozičkim stranama iznad vrela Banjice i Kozice u Bosanskoj
Krajini. Mnogim pećinskim sistemima otječu stalni podzemni tokovi. Na topografsku
površinu izbijaju u obliku pećinskih krških vrela kao: vrela Orlje, Dugovještice,
Mokranjske Miljacke itd.

19
 A. Lepirica

Rubne nivoe uravnavanja u okršenim padinama planinskih morfostruktura

makroregije izražavaju pedimenti. Predstavljeni su blagim kosama prosječnih nagiba 6˚-
12˚ na kojima je korozijski oblikovan boginjavi krš vrtača. Pediment Sjemača sa
površinom od 4,2 km² je jedan od prostorno najvećih i najviših. Erozijski je oblikovan
podno Zlovrha u jugoistočnim padinama Javor planine na visinama od 1400 m n/v.
Zaravnjene plohe pedimenata na visinama 800-850 m n/v izražavaju reljefne pregibe u
padinama Ranče, Čemernice i Gole planine na zapadu iznad duboko usječenih dolina
Vrbasa i Ugra. Nešto sjeverozapadnije u padinama Tisovca i Osmače na visinama 480-
500 m n/v zapaža se niži pedimentacijski nivo fluviodenudacijskih podova Krmina i
Ljubačeva.
Blago zatalasane istočnobosanske planinske površi izražavaju starije planacijske
oblike. Poligenetski su oblikovane na neotektonski razlomljenoj karbonatnoj trijaskoj
ploči između Javor planine na sjeveru, Sušice na sjeveroistoku, Zvijezde na istoku,
Vučevice na jugoistoku, kanjona Prače na jugu i planine Zvijezde na zapadu. (Vidjeti
kartu br.3.). Najprostranija je Glasinačka površ prosječnih visina od oko 900 m n/v sa
površinom od preko 150 km². Fragmente više površi prosječne apsolutne visine 1250-
1300 m n/v u ovom dijelu makroregije orografski izražavaju Ravna Romanija,
Sljemenska planina te Ravna planina i Tvrdimlićka površ južno od Sarajeva blago
nagnuta ka sjeverozapadu.
Visoravanski reljef površi predstavljen je vrtačama, uvalama, manjim kraškim
poljima (Glasinačko i Luburić polje), okršenim gredama i subhorizontalnim otvorima
jama. Usljed naglašene gustoće vrtačastih udubljenja ( > 40 vrtača /km²) na pojedinim
područjima zastupljen je tip boginjavog krša (Glasinac, Ravna planina i Tvrdimlićka
površ).
Udubljenja uvala poligenetski su oblikovana duž rasjeda na subkutanom kršu
istočnobosanskih površi. Često su povezane u sisteme višekilometarskih dužina. Jedna
od prostorno najvećih je planinska uvala Sjemeća površine 5 km² oblikovana na 1200 m
n/v zapadno od Višegrada. Prostorno manjim visokim krškim poljima otječu kraći
ponornički tokovi (Rešetnica u Glasinačkom polju, Jasikovac u Bijambarama, Bukovica
i Ponikva u Vareškoj općini itd.).
Na zapadu makroregije pokriveni krš obilježava blago nagnute plohe neotektonski
destruiranih sredogorskih površi Galice i Dnolučke planine. Manja kraška polja
Dobrinje i Lusićkog polja poligenetski su oblikovana na Manjačkoj površi. Nešto
južnije na visinama od oko 730 m n/v pruža se prostrana ploha periodično plavljenog
Podrašničkog polja (površine oko 20 km²) izbrazdana plitkim nestabilnim riječnim
koritima Zelenikovca, Gradca, Mračajske rijeke, Brodića i Ponora. Tektonski kontakt
vodonepropusnih permotrijaskih naslaga Podrašničkog polja sa ispucalim karbonatima
južne Manjače hidrogeološki je obilježen ponorom vodotoka Ponora koji se pojavljuje
na topografskoj površini u obliku snažnih vrela Krupe lijeve pritoke Vrbasa.
Pojave kontaktnog karsta hidrogeološki izolirane okolnim vododrživim naslagama
mikrolokacijskog su karaktera i otočnog rasprostranjenja u makroregiji Bosanskog
sredogorja. Kontaktni karst centralne ofiolitne zone obilježava karbonatna područja
Ravte planine i Tajana. Naglašenu kršku polimorfiju navedenih područja izražavaju:
alogeni ponornički tokovi, fluviokrški kanjoni duboke Tajašnice i Mašice, brojne pećine
i jame (novootkrivena jama „Atom“ duga preko 2 km duboka je više od 220 m) itd.
Nešto jugoistočnije na ekshumiranoj karbonatnoj podlozi razvijen je pokriveni karst
Obreža 1215 m n/v i Ponijera u Kakanjskoj općini. Slične pojave karakterišu okolinu
Kladnja gdje je u trijaskim krečnjacima poligenetski oblikovano više zona kontaktnog

20
 Reljef geomorfoloških makroregija Bosne i Hercegovine

karsta kao onih kod Brateljevića, Pauča, Tuholja i Papala zatim okolinu Olova -
Čudanski krš, Kruševo i Prgoševo, područja oko Višegrada -Štitarevo , Gostun itd.
Strukturno-litološki kontakt krečnjaka sa vodonepropusnim naslagama
Unutrašnjih Dinarida morfološki je naglašen u plastici reljefa naglim promjenama
nagiba padina i pojavama snažnih kraških vrela. Ilustrativan primjer predstavljaju
stožaste forme krečnjačkih stjenovitih vrhova Trijeske 1806 m n/v i Jahorinskog Kleka
1743 m n/v reljefno istaknute u odnosu na okolna blago zaobljena vršna uzvišenja
oblikovana u paleozojskim naslagama istočne Jahorine, potom ustrmljeni vršni hrbat
Trebevića (1629 m n/v) koji dominira bližom okolinom Sarajeva ili vertikalni
krečnjački odsjek u zapadnim padinama Bukovika (1531m n/v) niz koga se okomito
ruši 98 m visoki vodopad Skakavac. Hidrogeološki aktivne zone stalnih vrela:
Paljanske i Mokranjske Miljacke, Bioštice, Orlje, Žepe, Plave Vode, Dugovještice,
Banjice, Krupe itd. nastale su uz rasjede na dodiru ustrmljenih padina krečnjačkih
masiva Unutrašnjih Dinarida sa permeabilnim naslagama dolinskih udubljenja.
Borano-rasjedne morfostrukture Birača, Ludmera i Osata derazijsko-erozijski su
oblikovane na paleozojskim škriljcima i pješčarima. Morfološki izražavaju blago
zatalasana gorska uzvišenja na sjeveroistoku čije visine mjestimično premašuju 1000 m
n/v. Blokovski masiv Majdanske planine 627 m n/v na sjeverozapadu derazijsko-
erozijski je oblikovan na pretežno vodonepropusnim naslagama Sansko-Unskog
paleozoika. Spomenute gorske morfostrukture raščlanjene gustom površinskom mrežom
pritoka Jadra, Drine, Drinjače, Japre i Sane obilježavaju složeni padinski profili
karakterisani izmjenom nagnutijih padinskih lepeza prosječnih nagiba 12˚- 25˚ sa
blagim kosama pedimenata i glacis terasa. Dominira padinski fluviodenudacijski
rebrasti reljef obilježen razvojem vododerina, jaruga i derazijskih potočnih dolina.
Procesi površinske erozije - spiranje i kliženje aktiviraju se tokom humidnijih razdoblja
što je posebno izraženo u padinskim područjima bez vegetacijskog prekrivača.
Rezultiralo je to razvojem amfiteatralnih udubljenja della i valovitim padinama
aktivnih, privremeno umirenih i reliktnih klizišnih ploha. (Vidjeti kartu br.3.).
Derazijsko-erozijska predgorska i samostalna pobrđa nastala su pliokvartarnim
izdizanjima okolnih dinarskih masiva i hrbata kojima su bili zahvaćeni dijelovi
prostranijih tercijarnih udubljenja na sjeveru, sjeveroistoku, sjeverozapadu, zapadu i
južnom obodu makroregije Bosanskog sredogorja. Morfološki su predstavljena slabo
raščlanjenim (30-100 m/km²) i umjereno raščlanjenim (100-300 m/km²) denudacijski
oblikovanim reljefom na pretežno vodonepropusnim paleozojskim, permotrijaskim,
jursko-krednim i neogenim naslagama. Stepenaste padinske profile valovitih uzvišenja
bosanskih pobrđa erozijski prosječene vododerinama, jarugama i derazijskim potočnih
dolinama karakteriše izmjena nagnutijih padina (12˚- 31˚) sa položenijim glacis
terasama (6˚- 11˚). Na savremeno egzogeomorfološko oblikovanje pobrđa pored
bujičenja, jaruženja i spiranja utječu rotacijska, tepih-slojna i blok klizišta koja se
aktiviraju nakon obilnih kiša i topljenja snježnog prekrivača na padinama.
U sjeverozapadnom dijelu makroregije denudacijski su oblikovana flišna pobrđa
Manjače visine do 600 m n/v, Badića i Buševića 419 m n/v i valovito samostalno
pobrđe Prekounske krajine 625 m n/v u općinama Velike Kladuša i Cazin. Prelaz ka
susjednoj sjevernoj makroregiji orografski izražavaju niska uzvišenja predgorskih
pobrđa oblikovana na tercijarnim i kvartarnim klastitima. Neotektonski se vezuju za
starije morfostrukture: Uzlomca, Borje, Mahnjače, Ozrena, Konjuha i Javornika. Pobrđa
razvijena na krednom i tercijarnom flišu izdižu se na zapadu iznad dolinskih proširenja
Plive, Janja, Crne rijeke i Vrbasa kod Jajca, Bočca i Krupe. Samostalna pobrđa Previje i

21
 A. Lepirica

Budelja razvijena na permotrijaskim impermeabilnim naslagama uokviruju gornju

dolinu Sane sa istoka na potezu između Ribnika i Ključa.
Na potolinsko-akumulacijski karakter Sarajevsko-Zeničkog bazena ukazuju preko
2000 m debele naslage neogenih sedimenata. Neotektonsko izdizanje Unutrašnjih i
Središnjih Dinarida odrazilo se sužavanjem i zatvaranjem sarajevsko-zeničkog
neogenog bazena. Rezultiralo je to formiranjem srednjobosanskog pobrđa (najviši vrh
Hum 1280 m n/v) denudacijski oblikovanog na miocenim klastitima između busovačko-
ilidžanskog rasjeda na jugozapadu i sarajevsko-banjalučke flišne zone na sjeveroistoku.
Zbog znatnog učešća glinovitih slojeva u litološkom sastavu pobrđa pored intenzivne
linijske erozije, spiranja i puzanja izraženo je kliženje. Tako je u padinama periferije
Sarajeva dosada evidentirano oko 250 aktivnih kliznih ploha. U reljefu niskog pobrđa
na rubu neogenog miljevinskog bazena na jugoistoku zapažaju se bizarne forme
pješčanih piramida polifazno oblikovanih proluvijalnim i gravitacijskim procesima na
neogenim klastitima.
Denudacijom destrurani vulkanski reljef morfogenetski obilježava gorska i brdska
uzvišenja okoline Srebrenice, Bratunca i Zvornika u čijem sastavu sudjeluju daciti,
andeziti i piroklastiti. Strme padinske fasade nekadašnjih vulkanskih kupa Čauša 773 m
n/v, Zanika 831 m n/v, Kvarca 1013 m n/v i Loznika 822 m n/v derazijsko-erozijski su
preoblikovane na kiselim eruptivima. Usljed znatnog učešča kvarca u njihovom
mineraloškom sastavu erozijski su rezistentnije i ustrmljenije u odnosu na susjedne
blaže nagnute padinske plohe oblikovane u piroklastitima Zvijezde 906 m n/v, Borovca
750 m n/v, Šiljatog brda 901 m n/v i Prijanske kose. Najviše kupasto uzvišenje Kvarac
dominira okolinom Srebrenice kao reljefni izraz tercijarnog vulkanizma. Padine
spomenutog područja izložene su kombiniranom djelovanju padinskih i
fluviodenudacijskih procesa.
Strukturno-litološka složenost terena makroregije i fluktuacije klimatskih
promjena u neotektonskom periodu reljefno su se odrazile kompozitnim karakterom
dolina i neusaglašenim uzdužnim profilima riječnih tokova. Glavne doline Une, Sane,
Vrbasa, Bosne i Drine obilježava sukcesija klisurasto-kanjonskih suženja sa zavalsko-
kotlinskim proširenjima. Sa stanovišta odnosa reljefa i geološke građe predstavljaju
transverzalne probojničke doline koje pod oštrijim uglovima sijeku borane strukture
starijih sredogorskih uzvišenja. Na savremenu morfoevoluciju bosanskih dolina
primarno su utjecali neotektonski rasjedni pokreti. Usljed rasjednih pokreta sporedne
doline: Vrbanje, Ugra, Plive, Sanice, Lašve, Fojničke rijeke, Krivaje, Stavnje, Prače,
Rzava, Drinjače itd. perpendikularno su usmjerene ka spomenutim glavnim riječnim
dolinama. Na čestu pojavu neotektonskog laktastog skretanja dolina (dolina Drine
između Višegrada i Zvornika, Une kod Bosanske Krupe, Plive kod Jezera, Bosne kod
Lašve, Ugra, Prače, Lima itd.) utjecali su desni pomaci krila transkurentnih rasjeda.
U ekstenzijskim strukturama srednjobosanskih međugorskih zavala: Sarajevskog
polja, Visočke i Lašvanske zavale deponovane su debele naslage neogenih sedimenata
koje su prekrivene mlađim kvartarnim nanosima. Spomenuta reljefna udubljenja
dominantno obilježena akumulacijskim procesima i pojačanom bočnom fluvijalnom
erozijom izražavaju fragmente nekadašnje prostrane pull-apart strukture sarajevsko-
zeničkog bazena. Uravnjena ploha Sarajevskog polja s površinom od 44 km² prostorno
je najveća zavala makroregije Bosanskog sredogorja. Na tim područjima kao odraz
neotektonskog tonjenja prevladava centripetalni tip riječne mreže. Tipičan primjer je
drenažna mreža gornjeg toka Bosne u Sarajevskom polju sa konvergirajućim tokovima
Željeznice, Dobrinje, Miljacke i Zujevine. Uz rasjedne zone u Unutrašnjim Dinaridima
oblikovana su zavalska proširenja: Sanskog Mosta, Kotor-Varoši, Jelaha i Teslića.

22
 Reljef geomorfoloških makroregija Bosne i Hercegovine

Površine prostorno manjih unutargorskih i međugorskih kotlina

(Bosanskokrupska, Gornjesanička, Zgonska, Bočačka, Krupska, Žepačka, Maglajska,
Zenička, Olovska, Bratunačka, Goraždanska, Ustikolinska, Vitkovićka itd.) ne prelaze
10 km². Predstavljaju neotektonski rasjedno oblikovana dolinska proširenja u
predgorskom visinskom pojasu makroregije iako nisu rijetke ni one iznad 500 m
apsolutne visine (Sarajevska, Rogatička, Kladanjska, Miljevinska).
Najniže položaje bosanskih zavala i kotlina reljefno predstavljaju plitko usječena
nestabilna meandarska riječna korita obilježena sprudovima i manjim adama
šljunkovito-pjeskovitog i sedrenog sastava (Sana). Sastavni dio korita izražavaju
izduženi niski poloji prekriveni higrofilnom vegetacijom. Ponegdje se pružaju s obje a
ponegdje samo sa jedne strane riječnih tokova ovisno o turbulentnom kretanju vodenih
struja u vrijeme viših vodostaja. Periodično plavljene uravnjene plohe viših naplavnih
ravni oblikovane su na visinama 2-3 m iznad ovlaženih uzdužnih profila. U njihovom
sastavu pored normalne zapaža se pojava unakrstne slojevitosti međusobno pomiješanih
aluvijalnih i proluvijalnih naslaga što ukazuje na bujičarski karakter bosanskih
vodotokova koji dotječu iz planinskog zaleđa. Nešto više položaje zavalsko-kotlinskih
udubljenja izražavaju destruirane niske riječne terase erozijski oblikovane u
heterogenim kvartarnim nanosima. Predstavljene su terasnim ravnima prekrivenim
proluvijalno-deluvijalnim lepezama i denudiranim terasnim odsjecima koji se pružaju
iznad riječnih korita i naplavnih ravni. Reljefno odražavaju smjenu bočne i dubinske
fluvijalne erozije izazvanu promjenama neotektonskih pokreta i klimatskim
fluktuacijama. Bosanske riječne terase disecirane jarugama i koritima bujičnih tokova
blago se pružaju u pravcu otjecanja vodotokova. Ponegdje su zastupljene na obje a
negdje samo na jednoj dolinskoj strani ovisno od neotektonskog razvoja dolinskih
udubljenja i pravca usjecanja riječnih tokova. U starijim fazama razvoja dolina imale su
funkciju naplavnih ravni. Na niskim stranama dolina: Drine kod Bratunca i Višegrada,
Bosne kod Zenice, Kaknja, Žepča, Zavidovića i Ilijaša, Željeznice kod Krupca, Miljacke
kod Alipašinog Mosta, Lašve kod Turbeta itd. zapažaju se tri terasna nivoa u čijem
sastavu sudjeluju poluvezani i vezani heterogeni kvartarni nanosi. Fragmenti starijih i
viših pleistocenih terasa očuvani su na visinama od oko 50-60 m dok se ostaci mlađih
pleistocenih terasa pružaju na oko 25-30 m iznad niskog poloja. Nešto niže na visinama
oko 7-10 m iznad riječnih korita fluvijalnom su planacijom vodotoka u starijem
holocenu oblikovane najmlađe terase koje pretežno grade nevezani i poluvezani
sedimenti. Pored navedenih u literaturi se pominje i četvrti najviši nivo riječnih terasa
oblikovan na visinama od oko 90-110 m iznad dolinskog dna. Na terasnim površima
razvili su se gradovi (Sarajevo, Zenica, Travnik, Iliđža, Sanski-Most, Teslić, Visoko,
Vitez, Kotor-Varoš itd.), manja naselja, saobraćajne komunikacije, poljoprivredne
površine i ostali antropogeno-tehnogeni objekti i oblici itd.
Izdužene kose podova ili stjenskih terasa prosječnih nagiba (5˚-9˚) erozijski su
oblikovane u matičnom stjenskom supstratu. Reljefno izražavaju neotektonsko-erozijski
destruirane fragmente starijih nivoa uravnavanja koji su fluviodenudacijski zasječeni u
više dolinske strane. Predstavljaju dolinske pedimente blago nagnute prema dolinskom
dnu. Blage kosine podova prekrivene heterogenim kvartarnim nanosima odražavaju
cikluse tektonske stabilnosti i pojačana bočna usjecanja tokova tokom geološkog
razvoja bosanskih dolina. Prilikom terenskih opservacija i geomorfološke analize terena
makroregije određeno je nekoliko visinskih nivoa fluviodenudacijskih podova koji se
nekontinuirano pružaju iznad Sane, Une, Bosne, Vrbasa, Drine i njihovih pritoka. Mlađi
pleistoceni nivo uravnavanja otkriven je na visinama od oko 160 m iznad dolinskog dna
(Mršići iznad Drine, Podić iznad gornjeg toka Sane). Drugi stariji nivo dolinskih
pedimenata oblikovan je na visinama od oko 200-210 m (Pod iznad Vrbasa u

23
 A. Lepirica

sjeverozapadnim padinama Osmače, Gornji Pod nad srednjim tokom Sane). Treći
visinski nivo fluviodenudacijskih podova pruža se na oko 260-270 m (Našćenje iznad
Drine, Borač iznad Prače) a iznad njega najstariji nivo na visinama od oko 360-370 m
iznad niskog poloja (Nabožić iznad Bosne uzvodno od Ilijaša,Vujasini iznad Vrbasa
uzvodno od Krupe na Vrbasu). Nadmorska visina erozijskih terasa ili podova generalno
opada nizvodno u pravcu otjecanja vodotoka.
Asimetrične plavinske lepeze, dinamične geneze i razvoja predstavljaju manja
fluviodenudacijska konusna uzvišenja, dekametarskih širina koje gradi heterogeni
proluvijalno-deluvijalni akumulat. Nastale su na završetcima vododerina, jaruga i
derazijskih dolina kombinovanim djelovanjem spiranja, bujičenja i jaruženja u
padinama planinskih i gorskih uzvišenja. Niže dijelove plavinskog konusa izražava
sitnija frakcija pijeska i šljunka dok više gradi poluzaobljeni krupniji plavinski
materijal. Reljefno izražavaju kontakt ustrmljenih strana sa položenijim terenima.
Prekrivaju naplavne ravni, blago nagnute plohe terasnih površi i predgorskih stepenica.
Spajanjem fluviodenudacijskih plavinskih lepeza na rubovima zavalsko-kotlinskih
udubljenja makroregije formirani su plavinski zastori dugi više kilometara. U njihovom
sastavu pored recentnih, aktivnih, sudjeluju fosilne plavine od poluvezanog ili
cementiranog nanosa brečoliko-konglomeratskog sastava.
Neotektonsko izdizanje Dinarida morfološki obilježeno dubinskim usjecanjem
vodotokova u tektoniziranu mezozojsku karbonatnu podlogu rezultiralo je razvojem
dubokih fluviokrških kanjona i klisura. To su kanjoni: Vrbasa i Ugra (dubok oko 600
m), Krivaje nizvodno od Olova, Bioštice i Stupčanice, Drine (kanjon nizvodno od ušća
Žepe dug je preko 40 km, mjestimično dubok preko 700 m), Prače, Žepe, Lima,
Drinjače, Komotinskog potoka itd. Neotektonski predisponirane klisure: Vinačku,
Bočačku, Zvečajsku klisuru, Janjičku, Vrandučku klisuru kao i mnoge druge izražavaju
karakteristični poprečni V profili. Klisure desnih pritoka Bosne: Babine rijeke, Ribnice,
Bukovice, Stavnje i Misoče duboko su usječene u ekshumiranim krečnjacima flišne
zone Unutrašnjih Dinarida.
Dna dolinskih suženja predstavljena su stjenovitim, duboko usječenim i uskim
riječnim koritima obilježenim prevladavajućim mehanizmom voda gornjeg toka
(brzaci, kaskade i vodopadi). U stjenovitim fluviokrškim riječnim koritima kanjona i
klisura zapažaju se polukružna udubljenja evorzijskih lonaca višemetarskih prečnika
korazijski oblikovana turbulentnim prijenosom krupnog vučenog nanosa. Iznad
kanjonskih korita subvertikalno se izdižu mobilne stjenovite litice visoke više stotina
metara karakterisane derazijskim formama kukova, ostenjaka, stjenovitih monolita i
urušnih niša. Česte su pojave visinske sukcesije pećina i potkapina, strmih točila i
siparskih konusa. Bizarne pojave stjenovitih svodova (iznad toka Paljanske Miljacke) i
kamenih prozoraca („Petera Vrata“ u kanjonu Drine, prozorac kod Krupe na Vrbasu)
upotpunjuju polimorfiju kanjonskog reljefa makroregije.
U fluviokrškim koritima sedrotvornih tokova Plive, Une i Sane nataloženi su i
oblikovani kvartarni mikrooblici sedrenih prečaga, zastora, čunjeva, ada (Unske ade kod
Bosanske Otoke) i formirana riječna jezera. Veliko Plivsko jezero je najveće prirodna
jezerska akvatorija u BiH nastala razvojem sedrene prečage u pleistocenom koritu Plive.
Čuveni Plivski vodopad u Jajcu visok 28 m, ruši se preko sedrene prečage formirane na
tektonskom pregibu.
Antropogeno-tehnogeni reljef je najzastupljeniji u zavalsko-kotlinskim područjima
središnjeg dijela makroregije. Predstavljen velikim urbanim centrima Sarajevom,
Zenicom sa satelitskim naseljima, brojnim manjim gradskim naseljima, izduženim
konurbacijskim zonama razvijenim na riječnim terasama uz saobraćajne prometnice,

24
 Reljef geomorfoloških makroregija Bosne i Hercegovine

eksploatacionim površinama površinskih kopova srednjobosanskih rudnika,

deponijama, jalovištima, industrijskim postrojenjima, poljoprivrednim površinama itd.
U reljefu su istaknute vještačke jezerske akumulaciji hidroelektrana na Drini i Vrbasu,
površina više km² sa velikim količinama akumuliranog suspendovanog nanosa. U
recentnom razdoblju posebno su intenzivirani destrukcijski derazijski i
fluviodenudacijski procesi generisani iracionalnom sječom gustih mješovitih šuma i
nestručnim antropogenim zahvatima u padinskim fasadama Unutrašnjih i Središnjih
Dinarida.

Makroregija Visokih Središnjih Dinarida

Makroregija Visokih Središnjih Dinarida morfološki izražava najviša područja
središnje i jugoistočne BiH. Pruža se od dolina Plive i Janja na sjeverozapadu preko
visokogorskih masiva i hrbata Vraničkog paleozoika do najviših masiva Središnjih
Dinarida u graničnom pojasu sa Crnom Gorom. (Vidjeti kartu br.2.). Na jugu, zapadu i
sjeverozapadu prema susjednoj makroregiji Bosanskohercegovačkog dinarskog krša
graniči linijom: Gacko - Boračko jezero – južni rub Ostrožačke zavale – Baćina planina
– zavala Rame – Stožer – dolina Janja. Predhodno opisana granična linija na potezu od
doline Čehotine do Šipova u dolini Plive odvaja je od susjedne makroregije Bosanskog
sredogorja na sjeveru i sjeveroistoku. (Vidjeti kartu br.2.).
U makroregionalnom području dominira denudacijsko-tektonski reljef planinskih
uzvišenja dinarskog pravca pružanja SZ-JI. Prevladavaju borano-navlačne i rasjedno-
blokovske visokogorske morfostrukture Središnjih Dinarida neotektonski izdignute do
današnjih visina tokom Valahinske orogeneze. Reljef makroregije poligenetski je
oblikovan na heterogenom litološkom supstratu prelazne dinarske zone „Paleozojskih
škriljaca i mezozojskih krečnjaka“ u kome sudjeluju: paleozojski škriljci i magmatiti,
donjotrijski klastiti, srednjotrijaski magmatiti, mezozojski krečnjaci i dolomiti,
durmitorski jursko-kredni fliš, neogeni sedimenti i kvartarni nanosi.
Na sjeverozapadu se uzdižu asimetrične borano-navlačne planinske
morfostrukture Gorice 1267 m n/v, Krive Jelike 1385 m n/v, Ravne Gore 1397 m n/v,
Stolovaša 1565 m n/v i Plazenice 1765 m n/v obilježene složenim padinskim profilima.
Predstavljene su blago zaobljenim vršnim grebenima i jugozapadno eksponiranim
padinama poligenetski oblikovanim na trijaskim dolomitima. Sjeveroistočne ustrmljene
padinske lepeze spomenutih planinskih masiva i hrbata, prosječnih nagiba (>33°),
disecirane duboko usječenim dolinama lijevih pritoka Vrbasa genetski izražava
derazijsko-fluviodenudacijski preoblikovani magmatogeni reljef. Markantno kupasto
uzvišenje Hotomanj 1054 m n/ je derazijsko-korozijsko-erozijski oblikovano na
krečnjacima i kvarcporfirima na krajnjem sjeverozapadu iznad doline Plive. Prostorno
najveću predgorsku stepenicu u ovom području izražava pediment Grbavičkog polja
prekriven proluvijalno-deluvijalnim lepezama. Erozijski je zasječen u jugozapadne
padine Ravne Gore na visinama od oko 1000 m n/v.
Stupnjevite sjeveroistočne padine visokogorskog masiva Raduše 1956 m n/v koje
inkliniraju gornjoj dolini Vrbasa pripadaju makroregiji Visokih Središnjih Dinarida.
Seizmotektonski aktivnim Livanjskim rasjedom strukturno su odvojene od masiva
Plazenice u području prijevoja Kupreških Vrata. Šumovite padinske fasade u višem
sredogorskom pojasu raduškog masiva poligenetski su oblikovane destruktivnim
djelovanjem gravitacijskih, periglacijalnih (u zimskom i ranoproljetnom periodu) i
fluviodenudacijskih procesa na heterogenom trijaskom stjenovitom supstratu. Nešto
niže, reljefni pregib pedimenata jasno se zapaža na visinama od oko 880-900 m n/v.
Predstavljen je blago nagnutim kosama: Podova, Garačkih podova, Poričkih livada i

25
 A. Lepirica

Košćana, prosječnih nagiba 5˚-9˚. Izražavaju fragmente preko 25 km dugog tercijarnog

pedimentacijskog nivoa na visinama oko 280-300 m iznad recentnog korita Vrbasa.
Pliokvartarnim reaktiviranjem transverzalnih rasjeda pravaca SI-JZ spomenuti
planacijski nivo neotektonski je razbijen što je rezultiralo fluviodenudacijskim razvojem
duboko usječenih uskih dolina: Voljišnice, Bunte, Duboke, Pršljanice, Poričnice,
Prusačke rijeke i Semešnice. Najniže sjeveroistočne padine Raduše orografski izražava
predgorsko pobrđe visina 600-850 m n/v denudacijski oblikovano na neogenim
klastitima.
Istočno od Uskopaljske zavale svodovski se uzdižu rasjedno-blokovski
paleozojski masivi i hrbati srednjobosanskog² (ili južnobosanskog) škriljavog gorja:
Radalj 1368 m n/v, Komar 1510 m n/v, Radovan 1446m n/v, Kruščica 1650 m n/v, Šćit
1781 m n/v, Vranica 2112 m n/v, Vitreuša 1912 m n/v, Zec 1878 m n/v, Bitovnja 1744
m n/v, Inač 1437 m n/v, Visočica 1526 m n/v i Ivan planina 1436 m n/v. Predstavljaju
neotektonski izdignuti Vranički antiklinorijum strukturno ograničen: busovačkom
dislokacijom sa sjeveroistoka, vrbaskim rasjedom sa jugozapada, trešaničkim rasjedom
sa jugoistoka i lašvanskim rasjedom sa sjevera. Područje vraničkog paleozoika bilo je
zahvaćeno oligomiocenom tektonskom inverzijom. Starije geološke strukture pravaca
SI-JZ (očuvane danas u jugozapadnom dijelu Vraničkog antiklinorijuma) neotektonski
su preorjentisane u smjer SZ-JI što je imalo odraza na savremeni morfotektonski razvoj
planinskih hrbata, grebena i duboko usječenih dolina.
Sa aspekta geomorfološke regionalizacije tretirano područje pripada mezoregiji
„Vranička planinska grupa“. Pruža se dinarskim pravcem na dužini od oko 80 km.
Prosječno je široko 40-50 km. Morfološki dominiraju sredogorska i visokogorska
uzvišenja disecirana gusto razvijenom dolinskom mrežom planinskih bujičnih pritoka
Fojničke rijeke, Lašve, Neretve i Vrbasa. Prevladavaju tokovi prve, druge i treće
kategorije (prema Strahleru 1957.) što je odraz naglašenih neotektonskih izdizanja
terena.
Najviši tereni iznad 1800 m n/v sa niskom vegetacijom planinskih pašnjaka
poligenetski su oblikovani na devonskim krečnjacima, dolomitima, mermerima i
riolitima. Reljefno predstavljaju fragmente visoke destruirane površi sa koje se uzdižu
zaobljenije forme vršnih uzvišenja (Ločika 2107 m n/v, Nadkrstac 2112 m n/v, Rosinj
2062 m n/v, Vitreuša 1919 m n/v, Smiljeva kosa 1871 m n/v itd). Zaravnjeni greben
planine Bitovnje dug preko 4 km, prosječne širine 0,3-0,4 km, predstavlja prostorno
najveći nivo uravnavanja. Tokom dužih i hladnijih razdoblja godine intenzivni
periglacijalni procesi nivacije, kriofrakcije, krioplanacije i soliflukcije sudjeluju u
egzogeomorfološkom preoblikovanju visokogorskog reljefa. Tada su ustrmljene padine
Tikve, Stražice, Matorca, Derala i Hridi, nagiba (> 45°), izložene destrukcijskom
djelovanju snježnih lavina.
Konveksne padinske fasade prosječnih nagiba 30˚- 45˚ derazijsko-erozijski
oblikovane na paleozojskim škriljcima, riolitima i heterogenom sedimentnom supstratu
dominiraju sredogorskim i gorskim pojasom Vraničke mezoregije. Prekrivene su gustim
sastojinama bjelogorično-crnogoričnih šuma. Prevladava linijska erozija obilježena
naglašenom gustoćom vododerina, jaruga i rasjedno predisponiranih derazijskih
potočnih dolina V profila. Reljefne pregibe izražavaju kraći stjenoviti eskarpmani
relativnih visina do 100 m (Hridi na Vranici, Kalina, Zahora, Kozjih stijena itd.) i
pedimentacijski nivoi (Rostovo i Ravno Rostovo na oko 1000 m n/v, Zabrđe na
Kruščici, Panje i Vlaška ravan na Vranici na oko 1400 m n/v, Busovačke staje, Lučke
staje, Velika Ravan itd.). U gorskom pojasu su nešto naglašenije pojave glacis terasa
nagiba (> 8°) na kojima su se razvila seoska naselja zbijenog tipa.

26
 Reljef geomorfoloških makroregija Bosne i Hercegovine

Fosilna glacijalna morfoskulptura fragmentarno je očuvana u obliku: fosilnih

cirkova u padinama vršnih uzvišenja Vranice, Vitreuše i Zeca, terminalnog bazena
Prokoškog jezera, eratičkih blokova, glaciofluvijalnih terasa u manjim dolinskim
proširenjima itd.
Denudacijski preoblikovani magmatogeni reljef morfogenetski izražava: lakolit
Bijele Gromile, područja Radovana i Komara na sjeverozapadu, kisele magmatite u
centralnim i zapadnim dijelovima Vraničkog masiva, Zec i Vitreušu. Pojave kontaktnog
karsta su mikrolokacijskog karaktera obilježene razvojem pećinskih sistema iznad
Krupe kod G. Vakufa, Vilinske pećine u Sebešiću, vrelom Bistrice itd.
Na jugoistoku makroregije uzdižu se najviši borano-navlačni masivi i hrbati sa
predgorskim stepenicama: Bjelašnica 2067 m n/v,Visočica 1974 m n/v, Treskavica
2088 m n/v, Lelija 2032 m n/v n/v, Zelengora 2015 m n/v, Maglić 2386 m n/v, Volujak
2297 m n/v i Ljubišnja 2248 m n/v. Predstavljaju visokoplaninska uzvišenja pretežno
krečnjačko-dolomitnog sastava. Strukturno izražavaju navlačne sisteme jugozapadno
usmjerene ka jadranskom forelandu kojim su trijaski karbonati navučeni preko jursko-
krednih naslaga Durmitorskog fliša. Neotektonskim rasjednim pokretima paleogene
alohtone strukture su razlomljene na posebne blokove i izdignute do današnjih visina.
Rezultiralo je to razvojem visokogorskih masiva sa predgorskim stepenicama, složenih
padinskih profila, obilježenih izmjenom subvertikalnih i konveksnih padina sa
pedimentima i planinskim površima.
Najviše terene morfološki karakterišu polulučno izvijeni asimetrični hrbati visoki
preko 2000 m n/v. Predstavljeni su golim kršem vršnih uzvišenja i plitkim
pedoomotačem sa niskom vegetacijom planinskih pašnjaka i klekovine bora. Izdižu se
strmo, nerijetko i okomito (ponegdje i više od 500 m) iznad blago nagnutih pedimenata
i sredogorskih površi: Igmana, Kalinovačkog Zagorja, Ravne Gore, niske Bjelašnice i
Vučeva. To su najmarkantnije orografske strukture Središnjih Dinarida u kojima
prevladava fizičko raspadanje stjenske podloge. Poligenetski su oblikovane kvartarnim
glacijalnim, periglacijalnim i derazijskim procesima. Izraženu asimetriju visokogorskih
hrbata obilježavaju izrazito strme sjeveroistočne padine nagiba (> 45˚) i nasuprotne
jugozapadne padinske plohe prosječnih nagiba 25˚-35˚. Navedenu geomorfološku
pojavu možemo objasniti alohtonom tektonikom i intenzivnijom denudacijom prisojnih
padinskih fasada usljed naglašenijih dnevnih temperaturnih amplituda i izraženijih
utjecaja vlažnih zračnih masa sa jugozapada.
Subvertikalne i konveksne mobilne padine visokogorskih uzvišenja
predstavljene stjenovitim odsjecima, kukovima i ostenjacima ispresjecane su
kilometarski dugim ustrmljenim točilima kojima se gravitacijski transportuje nesortirani
erodirani materijal. U padinama Maglića, Volujaka, Zelengore i Treskavice zapaža se
sukcesija točila i sipara. Padinska podnožja su prekrivena kilometarski dugim
koluvijalnim zonama aktivnih siparišnih zastora od granulometrijski nesortiranog
oštrobridog nanosa. Česte pojave denudacijski otkrivenih padinskih breča ukazuju na
destruirane fosilne sipare prekrivene recentnim koluvijalnim zastorima ili
plitkozalijegajućim planinskim zemljištima sa pionirskom vegetacijom klekovine bora.
Okršene derazijske doline neuravnoteženih uzdužnih poprečnih profila erozijski su
usječene u padinske fasade visokogorskih masiva. Njihova nagnuta linearna udubljenja
zastiru međusobno izmješani glacijalni, periglacijalni, koluvijalni i proluvijalni
kvartarni nanosi. Reljefno najistaknutija viseća dolina ovog dijela makroregije je
Kolijevka na Visočici duga 6 km s prosječnim nagibima oko 5˚.

27
 A. Lepirica

Prema podacima meteorološke opservatorije na vrhu Bjelašnice (2067 m n/v) za

razdoblje 1961-1990. god. srednja godišnja temperatura zraka je iznosila 1,2˚C. Snježni
pokrivač se održavao preko šest mjeseci a pojave mraza su bile evidentne u prosjeku
oko 200 dana u godini. Možemo zaključiti da je u recentnom razdoblju na
visokogorskim područjima makroregije dominantno izraženo djelovanje periglacijalnih
procesa. Krionivalnom destrukcijom stjenske podloge duboko su usječena nivacijska
udubljenja u sjeveroistočnim eskarpmanima Bjelašnice, Visočice, Maglića, Zelengore i
Treskavice. Poligonalni krš planinskih uvala sa vrtačama reljefno izražava blaže
nagnute visokogorske terene poligenetski preoblikovane korozijom otopljene sočnice i
snježnice, kriofrakcijom leda, derazijsko-gravitacijskim urušavanjem, osipanjem i
akumulacijom kvartarnih nanosa. Na otkrivenoj krečnjačkoj podlozi česte su pojave
golog krša linearno prosječenog škrapama. U periodima visokih snježnih nanosa na
visinama iznad 1200 m n/v snježne lavine plošno destruiraju strme padinske fasade ili
se ruše točilima koja tada imaju funkciju aktivnih lavinskih koridora. Periglacijalne
mikroforme izduženih pojaseva oštrouglog nezaobljenog kršja - kamenih struja i
kamenih blokova poligenetski su oblikovane kombiniranim djelovanjem kriofrakcije,
nivalnog i koluvijalnog procesa. Prekrivaju dna i strane planinskih uvala, vrtača,
derazijskih dolina i padine uzvišenja. Dinamični procesi soliflukcije izraženi
višestrukim zamrzavanjem i otapanjem nekonsolidirane stjensko-zemljane mase
periodično su aktivni u visokogorskom području. Soliflukcijski naresci oblikovani
sporim tečenjem raskvašenog regolita otkriveni su u padinama trijaskog i jursko-
krednog klastičnog sastava: vrha Stoga 1821 m n/v na Zelengori, Siljevače 1662 m n/v
na Bjelašnici, Crvenog kuka 1733 m n/v na Visočici itd.
Brojni fragmenti egzaracijskih i akumulacijskih glacijalnih oblika upućuju da su
Visoki Središnji Dinaridi BiH tokom pleistocenih glacijala bili zahvaćeni oledbom.
Tada su glacijalnom erozijom oblikovani vrhovi, grebeni, hrbati, prevoji i cirkovi
visokogorskih masiva. U području makroregije reljefno se ističu oštri stjenoviti
paleoegzaracijski oblici: vrhova i areta Maglića, Lica i Prstiju u Volujaku, Ardova,
Bregoča i Treskavca u Zelengori, Treskača, Ćabenskih stijena, Zubova, Oblika i Zavitih
stijena u Treskavici, cirkova Vlahinje i Hranisave u Bjelašnici. Treba naglasiti da su
glacijalni oblici u holocenu najvećim dijelom preoblikovani, destruirani i zamaskirani
savremenim denudacijsko-akumulacijskim procesima. Danas su brojna paleocirkovna
udubljenja zastrta oštrobridim koluvijalnim akumulatom ili prekrivena rahlim
zemljišnim pokrovom na kojem egzistira vegetacija bora krivulja i subalpinske bukve.
Na vododrživoj podlozi nekadašnjih cirkova i terminalnih bazena visokoplaninskog
pojasa formirana su manja planinska jezera: Gornje Bare na Zelengori, Bijelo, Crno i
Veliko jezero na Treskavici, Lokvanjsko na Bjelašnici i druga. Pojave mutoniranih
stijena su česte kao one u visokoj Bjelašnici, Magliću, Visočici, Treskavici i višem
pojasu Zelengore. Mnoge derazijske doline predstavljale su ledničke valove kao
Kolijevka na Visočici, Ravna Vala na Bjelašnici itd. Eratički blokovi različitih
dimenzija često se pojavljuju u grupama, rjeđe usamljeni. Veći eratičkih blokovi
(zapremine više m³) zapaženi su na rubovima visokih površi i u reljefnim udubljenjima
uvala i dolina planinskih pojaseva: Suhe Jezerine između Volujaka i Maglića, Studenog
polja, Umoljanskog dola i Dugog polja na Bjelašnici, iznad Platnog jezera na
Treskavici, u Gornjoj Međeđoj i gornjoj dolini Tušličke rijeke pod Visočicom. Neki su
nedavno otkriveni na položenijim terenima visoke Bjelašnice kod Riđe lokve na 1710 m
n/v. Česte su pojave glacijalnih akumulacijskih oblika. Središnji dio planinskog sela
Umoljani na Bjelašnici razvijen je na izduženom drumlinu. Denudirani morenski
bedemi prekriveni pedogenetskim pokrovom se zapažaju u Gornjoj Grkarici. Čeone
morene su otkrivene u Gornjem polju kod Gradine na Bjelašnici zatim u Gvoznu polju
na Treskavici, Kladovom polju na Zelengori kao i na drugim planinskim područjima.

28
 Reljef geomorfoloških makroregija Bosne i Hercegovine

Na osnovu visinskih položaja morenskih nanosa (1200-1500 m n/v) možemo

zaključiti da je glacijacija koja je zahvatila Maglić, Volujak, Zelengoru, Bjelašnicu,
Treskavicu i Visočicu tokom maksimuma posljednjeg Würmskog stadijala bila
regionalnog karaktera.
Neotektonski izdignute visoke korozijske površi i pedimenti, prosječnih nagiba
2°-11° morfološki izražavaju područja neznatne reljefne energije u višim planinskim
pojasevima. Njihove denudacijsko-korozijski zaravnjene i blago iskošene plohe
oblikovane na različitim visinskim nivoima prekrivaju heterogeni kvartarni nanosi.
Najviši nivo uravnavanja u makroregiji je vršni hrbat Volujaka 2150 m n/v
oblikovan krionivalnom planacijom. Zatim na oko 1650 m n/v visinski slijedi niži i
prostorno veći planacijski nivo obilježen pedimentima: Prijevora pod vrhom Maglića,
Vratnica na Volujaku, Gornjih Bara na Zelengori, Spasovače na Treskavici itd.
Sjeveroistočne padine masiva Lelije rubno su zasječene pedimentom Poda na visinama
od oko 1450 m n/v.
Neotektonski izdignute planinske površi dominiraju sredogorskim pojasevima
masiva Bjelašnice, Treskavice, Zelengore, Visočice, Maglića, Volujaka, Sniježnice i
Lelije. Izražavaju ostatke starijih destruiranih tercijarnih planacijskih nivoa u
jugoistočnom dijelu Središnjih Dinarida. Njihove blago nagnute okršene plohe
obilježene razvojem poligonalnog karsta predstavljene su kilometarski dugim, plitko
usječenim planinskim uvalama gusto izbrazdanih vrtačama sa pojavama manjih kraških
greda i uzvišenja. Najveća je prostrana okršena ploha površi Zagorja kod Kalinovika sa
površinom od oko 75 km² korozijski preoblikovana na visinama od oko 1150 n/v. Zatim
po prostornim dimenzijama slijede: površ niske Bjelašnice prosječnih apsolutnih visina
od oko 1250 m n/v i blago nagnute površi Vučeva i Visočice na visinama od oko 1450
m n/v. Prostorno manje površi Meštrevca ispod visokogorskog hrbata Ljubišnje i
Radomišlja u Zelengori se zapažaju na visinama od oko 1350 m n/v. Nešto niže
sredogorske površi Prečkog polja pod Bjelašnicom i Polja kod Čelebića pod Ljubišnjom
pružaju se na visinama od oko 1050 m n/v. Na okršenoj površi Zagorja poligenetski je
oblikovano Gvozno polje. To je manje krško polje sa kratkim periodičnim
meandrirajućim ponorničkim tokom Studenicom. Pored navedenog kroz uvalska
udubljenja Čolakovića dolova na Visočici, Kladovog polja na Zelengori, Jelašca i Polja
u Ljubišnji protiču povremeni tokovi. U humidnijim razdobljima godine podzemno-
hidrogeološki kontaktiraju sa snažnim kraškim vrelima na rubovima dolinskih
udubljenja.
U litološkom sastavu padina visokih planina sudjeluju mikrotektonski ispucali
krečnjaci i dolomiti što je pogodovalo endokrškom razvoju pećinskih i jamskih sistema:
Megare na Bjelašnici, Glavičine zatim onih u dolini Bistrice kod Miljevine, na
Treskavici, u kanjonima Neretve, Rakitnice, Hrčavke, na visokoj površi Zagorja itd.
Složeni padinski profili dominiraju u nižem gorskom pojasu okršenih
visokoplaninskih masiva i hrbata Središnjih Dinarida. Prevladavaju ustrmljene
šumovite padinske lepeze prosječnih nagiba (30˚- 45˚) disecirane točilima i derazijskim
dolinama. Reljefne pregibe u padinskim profilima predstavljaju neotektonsko
predisponirani derazijsko-gravitacijski oblici subvertikalnih eskarpmana nagiba (> 55˚)
i fluviodenudacijski podovi nagiba (> 8˚) iznad duboko usječenih dolina. U padinskom
reljefu su istaknute eskarpmanske stjenovite litice Okladnika, Ploče, Treskavca, Vratara,
Grada, Vadotine, Orahovice itd. visoke više stotina metara koje izražavaju više strane
kanjona Neretve, Rakitnice, Bistrice i Sutjeske.

29
 A. Lepirica

Na tektonskom kontaktu niskih ustrmljenih padina sa dolinskim dnom formirana

su snažna kraška vrela. Najizdašnija su: vrela Bosne pod Igmanom, Željezničko vrelo
pod Treskavicom, vrela u dolini gornje Neretve - gornji i donji Krupac, Pridvoričko
vrelo, vrelo Ljute, intermitento vrelo Vrutak kod Glavatičeva, vrelo Rame - Krupić,
Humska vrela u kanjonu Rakitnice, vrelo Krupe kod Zovika, vrela gornjeg poriječja
Drine - Dobropoljke, Lučka vrela, Skakavci u kanjonu Hrčavke, vrela uz donji tok Tare
itd.
U zoni Durmitorskog fliša na jugoistoku makroregije derazijsko-erozijski su
oblikovane složene padinske fasade: Lebršnika 1985 m n/v, Živnja 1696 m n/v, Vučeva
1602 m n/v južnog Volujaka, sjeveroistočnog Crvnja, južne Treskavice, jugoistočne
Bjelašnice i sjeveroistočne Visočice. (Vidjeti kartu br.3.). Usljed dominacije mehanički
erodibilnijih jursko-krednih fliševa prevladavaju sredogorska planinska uzvišenja oko
400-500 m niža od okolnih strmih visokogorskih krečnjačkih hrbata Volujaka,
Zelengore, Bjelašnice i Treskavice. Sa hidrografskog aspekta to je područje gornjih
porječja: Neretve, Sutjeske, Ljute, Rakitnice i Zalomske rijeke. Zastupljen je rebrasti
fluviodenudacijski reljef diseciran gustom površinskom mrežom vodotokova (3-4
km/km²). Složene padine flišnog pojasa morfološki izražava smjena izduženih
šumovitih padinskih lepeza prosječnih nagiba 20˚-30˚ sa blago nagnutim kosama
pedimenata 5˚-10˚ i glacis terasa 6˚-11˚. Padinske lepeze okoline Čemernog, Uloga,
Ljusića, Umoljana itd. povremeno su izložene destruktivnom djelovanju rotacijskih i
slojnih klizišta. Pedimenti Čemernog i Izgora (prosječne apsolutne visine 1300 m n/v)
prekriveni heterogenim kvartarnim nanosima reljefno su najistaknutije predgorske
stepenice. Akumulacijski oblici kvartarnih glacis terasa uglavnom su koncentrisani u
nižim padinama gorskog pojasa.
Visokogorski hrbat-antiklinala Lebršnika 1985 m n/v orografski izražava najviše
terene jugoistočnog ruba flišne zone. Paralelno se pruža sa najvišim planinskim
vijencima Maglića i Volujaka. Subvertikalno se uzdiže iznad predgorske stepenice
Čemernog markantnim preko 400 m visokim stjenovitim odsjekom Izgorskih Greda od
kilometarski dugih neporemećenih horizontalnih bankovitih krednih slojeva brečastih
krečnjaka, konglomerata i laporovitih krečnjaka.
Sjeverozapadnu ivicu opisanog područja genetski izražava djelomično
preoblikovani fosilni glacijalni reljef planine Visočice. Reljefno je predstavljen
polulučno izvijenim uskim ustrmljenim visokogorskim hrbatima – pleistocenih areta
Kaoca nagiba (> 45°) sa piramidalnim vrhom Vito 1956 m n/v i duboko usječenim
cirkovima u neotektonski izdignutim jurskim laporovitim krečnjacima, rožnjacima,
laporima i pješčarima. Pojave kontaktnog karsta strukturno predisponiranog tektonskim
prozorima i navlačcima mikrolokacijskog su karaktera. Obilježavaju područja ljutog
krša Ljuljove stijene, Krivnje i navlačak stožastog stjenovitog vrha Puzim 1771 m n/v.
Genetski tip denudacijski preoblikovanog magmatogenog reljefa na
srednjetrijaskim magmatitima mikrolokacijski zastupljen je u jugoistočnom dijelu
Visokih Središnjih Dinarida. Obilježava zapadne padine planine Ljubišnje, padine
okoline Tjentišta, Glavatičeva, Kalinovika itd.
Pliokvartarna izdizanja Središnjih Dinarida odrazila su se sužavanjem i
zatvaranjem prostranog neogenog bazena na jugozapadnom obodu Vraničkog
paleozoika. Rezultiralo je to formiranjem zasebnih orografskih cjelina Uskopaljsko-
Gornjovrbaske, Ramske i Ostrožačke zavale i derazijsko-erozijskim razvojem
neotektonski izdignutih pobrđa. Predgorska pobrđa Drvetina, Ljubnića, Glavica i
Kandije blago izdignuta iznad Uskopaljske zavale direktno se neotektonski vežu za
starije masive Kalina 1530 m n/v i Radovana 1446 m n/v. Pobrđe Skrobučana na

30
 Reljef geomorfoloških makroregija Bosne i Hercegovine

jugozapadu izražava sjeverno predgorje Baćine planine 1530 m n/v. Zatim ćemo
pomenuti predgorsko pobrđe Stražbenice 1123 m n/v kod Prozora, predgorska pobrđa
Čelinske planine 1360 m n/v - Čelinu i Gorane te jugoistočno predgorje Bitovnje
planine sa niskim pobrđima Seonice, Nevizdraka i Pokojišta. Klečka planina 1220 m
n/v i Kranjčića pobrđe 776 m n/v predstavljaju strukturno izdvojena samostalna pobrđa
denudacijski oblikovana na mekšoj neogenoj podlozi. Potpuno izdvojena na jugoistoku
blago se izdižu samostalna pobrđa Hotovlja i Sočana prosječne visine od oko 950 m n/v.
Spomenuta pobrđa makroregije obilježena prosječnom vertikalnom raščlanjenošću
(50-300 m/km²) izražavaju stupnjeviti padinski profili oblikovani padinskim i
fluviodenudacijskim procesima na miocenim klastitima. Morfološki su predstavljena
izmjenom padinskih lepeza (nagiba 12˚-31˚) karakterisanih razvojem jaruga,
vododerina, periodično aktivnih klizišta sa položenijim plohama glacis terasa (nagiba
6˚-11˚) prekrivenim proluvijalno-deluvijalnim lepezama.
Neotektonski predisponirane kompozitne transverzalne doline gornjih tokova
Drine, Vrbasa, Neretve i njihovih pritoka predstavljaju najniže terene makroregije.
Obilježene su sukcesijom fluviodenudacijskih zavalsko-kotlinskih proširenja
oblikovanih na mekšim klastičnim naslagama krede i neogena sa fluviokrškim
klisurasto-kanjonskim suženjima duboko usječenim u otpornije i tvrđe mezozojske
karbonate.
Asimetrično udubljenje Gornjovrbasko-Uskopaljske zavale na sjeverozapadu
oblikovano na neogenim sedimentima orografski odvaja planinske morfostrukture
Vraničkog paleozoika i Raduše. Predstavlja ekstenzijsku morfostrukturu izduženu duž
Vrbaskog rasjeda na dužini od oko 30 km. Ostala veća poligenetska tektonska
međugorska ulegnuća makroregije su: zavala Rame na zapadu (razvijena na miocenim
naslagama, velikim dijelom potopljena vještačkom akumulacijom Ramskog jezera),
niska Ostrožačka zavala na jugu (razvijena na slatkovodnim neogenim sedimentima,
većim dijelom potopljena akvatorijom Jablaničkog jezera ) i izdužena kotlina Borča na
jugoistoku (oblikovana u zoni Durmitorskog fliša). Morfogenetski su obilježena
prevladavajućim fluvijalnim i fluviodenudacijskim procesima i oblicima kao i susjedne
kotline: Glavatičevske Župe, Buturović-polja, Tarčina, Fojnice, Ostružničkog polja,
Kreševa, Hadžića, Tjentišta itd. (Vidjeti kartu br.3.). Dna spomenutih dolinskih
proširenja predstavljaju aluvijalne ravni prosječene blago izvijenim meandrima
planinskih tekućica. Plitka i nestabilna riječna korita spomenutih zavala i kotlina
obilježavaju akumulacijske mikroforme šljunkovito-pjeskovitih sprudova, rukavaca i
manjih ada. U vrijeme visokih padavina i otapanja snijega pod utjecajem snažnih
riječnih struja sprudovi u riječnim koritima migriraju nizvodno. Tada dolazi do
njihovog spajanja koje rezultira razvojem šljunkovitih ada. Bujični tokovi: Sutjeske,
Bistrice, Čehotine, Rakitnice, Ljute, Jezernice i Gvozdnice dreniraju široka
visokoplaninska područja. Na svojim ušćima u Drinu i Neretvu akumulirale su
aluvijalno-proluvijalno–deluvijalne plavinske lepeze široke više desetina metara od
manjih zaobljenih blokova, valutica, oblutaka i šljunka.
Na nižim stranama međugorskih udubljenja zapažaju se tri destruirana nivoa
terasnih ravni disecirana jarugama i koritima planinskih bujica. Pojave glaciofluvijalnih
konglomeratskih terasa oblikovanih u morenskim nanosima: Treskavice, Bjelašnice,
Visočice, Zelengore, Volujaka, Bioča, Maglića, Durmitora i Komova obilježavaju
dolinska proširenja gornje Drine, Tare, Sutjeske, Rakitnice i Tušličke rijeke. Njihovu
genezu izražava bočno fluvijalno erozijsko uravnavanje akumuliranog morenskog
materijala koje je rezultiralo oblikovanjem terasne ravni. Mlađu fazu oblikovanja
terasnog odsjeka generisanu neotektonskim izdizanjem terena i porastom količina

31
 A. Lepirica

padavina obilježava dubinsko usjecanje riječnih tokova kroz glaciofluvijalni nanos.

Reljefno najistaknutije su glaciofluvijalne terase gornje doline Drine duge preko 20 km
sa subvertikalnim terasnim odsjecima visokim oko 25 m.
Plavinski zastori kilometarskih dužina prekrivaju rubove spomenutih međugorskih
udubljenja. Proluvijalne plavine nastaju vrlo brzo procesom bujičenja izazvanim
obilnim padavinama i naglim topljenjem snježnog pokrivača na padinama okolnih
visokogorskih uzvišenja. Reljefno su predstavljene višemetarskim konusnim
uzvišenjima proluvijalno-deluvijalnih nanosa prosječenim plitkim jaružnim
udubljenjima periodičnih bujica. U sastavu plavina makroregije prevladava
poluzaobljeni krupniji nanos granulometrijski sortiran po krupnoći zrna. Niže dijelove
plavinskih konusa predstavlja sitniji šljunkovito-pjeskoviti akumulat dok više grade
poluzaobljeni blokovi zapremina većih od 1 m³. Svojom pojavom upućuju na izuzetno
veliku kinetičku energiju planinskih bujičnih tokova. Posebno je naglašena razorna moć
bujičnih talasa u jaružnim sistemima lepezastog oblika veće slivne površine koji se u
kratkom vremenskom roku vrlo brzo uvećavaju. Tipičan primjer je plavinska zona
Krupca izrazito lepezastog ocrta akumulacijski formirana bujičenjem na završetku
jaružnog sistema sjeverozapadnih padina Visočice. Zastire rubove Kašića Luke,
dolinskog proširenja Rakitnice.
Reljefne pojave više stotina metara dubokih kanjona oblikovanih u mezozojskim
karbonatima makroregije ukazuju da neotektonsko izdizanje najviših planina BiH nije
prevladalo snažna dubinska fluvijalna usjecanja Rakitnice, Ljute, Neretve, Volujčice,
Bistrice, Sutjeske, Hrčavke, Bjelave, Tare i Čehotine. To su alogeni bujični planinski
tokovi izuzetno naglašene kinetičke energije. Njihova uska kanjonska fluviokrška
riječna korita izražavaju lokalne erozijske bazise padina visokih planina Središnjih
Dinarida. Ispunjena su heterogenim aluvijalno-proluvijalno-deluvijalno-koluvijalnim
akumulatom. Reljefno obilježavaju dna kanjonskih suženja sa kojih se okomito,
nerijetko i prevjesno uzdižu stjenovite litice. Na stranama kanjona i klisura dominantno
su zastupljeni gravitacijski procesi urušavanja i odronjavanja koje pored klimatskih
procesa intenzivira destruktivni mehanički utjecaj korijenskog sistema crnog bora.
Mikrotektonski ispucale stjenske odsjeke i kukove kanjona karakteriše pojava visinske
sukcesije pećinskih i potkapinskih udubljenja oblikovanih duž subvertikalnih
pukotinskih sistema. Visoki vodostaji kanjonskih tokova u humidnijim razdobljima
obilježeni su turbulentnim pronosom krupnijeg vučenog nanosa što rezultira
korazijskim oblikovanjem evorzijskih lonaca višemetarskih promjera. Česte su i pojave
snažnih krških vrela oblikovanih uz rasjedne paraklaze i pukotine ( Humsko vrelo u
kanjonu Rakitnice, Skakavci u kanjonu Hrčavke, vrela u Đevićem viru u kanjonu
Neretve, vrela u klisurama i kanjonskim suženjima Tare itd.). U makroregiji se po
izrazito naglašenoj polimorfiji reljefa ističe 23,5 km duga kanjonska dolina Rakitnice sa
sedam uskih fluviokrških tjesnaca prevjesnih strana nagiba ( > 90°). Mjestimično je
duboka preko 900 m. Sličnih obilježja su kanjonski tjesnaci Hrčavke lijeve pritoke
Sutjeske. Neusaglašene uzdužne profile spomenutih kanjonskih vodotoka karakterišu
vrlo visoke vrijednosti parcijalnog hidrauličnog gradijenta ( > 150 ‰/km). Neotektonski
predisponirane kanjone i klisure Središnjih Dinarida karakterišu česti rasjedni prelomi
riječnih korita sa pojavama brzaka i vodopada. Nizvodno od Uloga rijeka Neretva je
neotektonski laktasto promjenila smjer oticanja i u tektonskom prozoru otkrivenih
trijaskih karbonata dubinski usjekla šest uskih fluviokrških kanjonskih tjesnaca.
Novijim tektonskim pokretima kontrolisan je razvoj fluviokrških uklještenih meandara
klisure Čehotine. Polimorfiju makroregije upotpunjuju pojave stjenovitog svoda nad
Čehotinom, svoda „Samara“ nad Bistricom i evorzijskih lonaca „Kazani“ oblikovanih u
koritu Željeznice kod Turova.

32
 Reljef geomorfoloških makroregija Bosne i Hercegovine

Pojave stalnih i periodičnih vodopada visokih više desetina metara vezujemo za

rasjedne pokrete. Navesti ćemo samo neke od njih kao na primjer: slapove Studenog
potoka ukupne visine od oko 350 m i Peruća visokog oko 40 m u kanjonu Rakitnice,
vodopade pritoka Neretve - Jasenice i Đajića potoka potom slapa Skakavca u Peručici
visokog 75 m, vodopade Hrčavke, vodopade vraničkog paleozoika - Kozice i
Crndolskog slapa, sedrene slapove Duščice kod Duga u Prozorskoj općini, vodopade
Nikovića i Bajlovića siga u kanjonu Tare itd.
Pojave antropogenog reljefa su naglašene u dolinskim proširenja na visinama
280-600 m n/v. Obilježene manjim gradskim naseljima razvijenim uz saobraćajnice
(Konjic, Foča, Bugojno, D. Vakuf, Gornji Vakuf, Fojnica, Hađžići, Kreševo) i
vještačkim akvatorijama Jablaničkog i Ramskog jezera.

Makroregija Bosanskohercegovačkog dinarskog krša

Prostrana krška područja Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i
Albanije korozijski su oblikovana na tektonski razlomljenoj mezozojskoj karbonatnoj
ploči Vanjskih Dinarida. Središnji dio Vanjskih Dinarida geomorfološki je predstavljen
makroregijom Bosanskohercegovački dinarski krš. Spomenuta makrogeomorfološka
jedinica se pruža dinarskim pravcem na dužini od 315 km, od hrpta Plješevice, Unsko-
Koranske zaravni i fluviokrške sutjeske Une na sjeverozapadu do hercegovačkih planina
Viduše i Bjelašnice na jugoistoku. Morfološki izražava terene planinske Hercegovine,
zapadne i jugozapadne Bosne. (Vidjeti kartu br.2.).
Debljina kontinentalne kore Vanjskih Dinarida BiH mjestimično premašuje 40 km
na što je utjecala subdukcija kolizijskog tipa obilježena sužavanjem prostora.
Dominiraju kompresijske strukture boranih slojeva i prostranih navlačnih pojaseva
generalno usmjerenih ka jadranskom forelandu. Makroregionalno područje
mikrotektonski je ispresjecano paraklazama navlačnih i reversnih rasjeda. Formiranje
pull-apart struktura velikih kraških polja i zavala u miocenu izazvano je djelovanjem
horizontalnih dekstralnih rasjeda koji strukturno obilježavaju miocenu ekstenzijsku fazu
razvoja Vanjskih Dinarida. Prostrani dinarski pull-apart bazeni neotektonski su suženi i
zatvoreni pliokvartarnim rasjednim subvertikalnim pokretima. U savremenom razdoblju
razvoja Dinarskog orogena naglašena neotektonska izdizanja smjenjena su desnim
horizontalnim pokretima transkurentnih rasjeda i rotacijom blokovskih struktura.
„Spoljašnji Dinaridi su zahvaćeni intenzivnim orogenim pokretima kojima su
stvorene prostrane alohtone strukture sa šarijažima i navlakama koji su kretani ka
jugozapadu. Šarijaži i navlake zahvaćeni su posebnim kraljuštima, a u najmlađim
fazama došlo je i do vertikalne tektonike, tako da su alohtone strukture razlomljene na
posebne blokove, koji su delom i rotaciono kretani“. (Anđelković, M.,1982.).
Reljef makroregije egzogeomorfološki je oblikovan na i u okršenoj karbonatnoj
platformi Vanjskih Dinarida koju litološki grade preko 6000 m debeli mezozojski
slojevi krečnjaka, krečnjaka sa ulošcima dolomita, dolomitičnih krečnjaka i dolomita.
Rezultiralo je to podzemnim karakterom vododjelnice između Jadranskog i
Crnomorskog sliva. U najvećem dijelu područja tokovi poniru u kraško podzemlje
otječući strukturno-litološki usmjerenim- privilegovanim pravcima. Na topografsku
površinu izbijaju u obliku snažnih voklijskih vrela, intermitentnih potajnica i estavela,
različitih po trajanju i količini proticaja. Rezultati hemijskih analiza pokazuju da
mikrotektonski ispucali krečnjaci Dinarika sadrže visok procenat CaCO3 (> 95%) što se
reflektovalo naglašenom polimorfijom holokarsta ove makroregije i pojavama genetski
različitih tipova krša (pokrivenog, boginjavog, golog i glaciokrša) koji se po bogatstvu i
raznovrsnosti krških formi može svrstati u najrazvijenija krška područja Svijeta.
33
 A. Lepirica

Nemirnu reljefnu plastiku makroregije izražava česta smjena borano-navlačnih i

ljuskavih planinskih uzvišenja sa zavalama polja u kršu i rijetkim dolinskim
udubljenjima. „Najveće su visinske razlike u planinskim područjima s izrazitom
navlačnom građom.“( M. Herak 1990.). Naglašene vrijednosti vertikalne raščlanjenosti
(300-800 m/km²) morfološki odražavaju padinske fasade visokogorskih masiva i hrbata
u središnjem, jugozapadnom i jugoistočnom dijelu makroregije. Najveća vertikalna
raščlanjenost od oko 1000 m/km² karakteriše eskarpman Velikog Kuka u masivu
Čvrsnice i susjednu duboko usječenu klisuru Neretve nizvodno od Jablanice. Područja
neznatne reljefne energije (5-30 m/km²) predstavljaju zaravanski oblici površi, blage
kose pedimenata, uravnjene plohe polja u kršu i dolinska dna zavala i kotlina.
Sa aspekta odnosa reljefa i geološke strukture prevladava konforman reljef izražen
hrbat-antiklinalama planinskih uzvišenja (Kamešnica, Gatačka Bjelašnica, Staretina,
Osječenica) i sinklinalama kraških polja (Livanjsko polje, Gatačko polje itd.). Starije
strukture su neotektonski poremećene i denudacijski destruirane pa je djelomično
formiran inverzan-nekonforman reljef. Očigledan primjer predstavlja dolina Drežanke
pravca pružanja I-Z duboko usječena u razorenom tjemenu Drežničke antiklinale.
Pozitivne morfostrukture makroregije dominantno predstavljaju borano-navlačni i
ljuskavi planinski masivi i hrbati sa predgorskim stepenicama. Stupnjevito se izdižu
iznad uravnjenih terena planinskih površi, kraških polja i rijetkih dolinskih udubljenja.
Makroregiju na zapadu orografski predstavljaju široki, blago zatalasani vršni
grebeni sa zaobljenim vrhovima - bilima planinskih masiva: Grmeča 1604 m n/v ,
Jadovnika 1656 m n/v, Hrbine 1543 m n/v, Slovinja 1846 m n/v, Raduše 1956 m n/v i
Ljubuše 1797 m n/v. Njihove glavne orografske osi generalno su usmjerene dinarskim
pravcem sjeverozapad-jugoistok. Uzvišenja sa stožastim i oštrijim formama su rjeđa.
Obilježje su visokogorskih hrbata Prenja, Cincara, Klekovače i Velike Osječenice.
Borano-navlačni planinski hrbati sa predgorskim stepenicama: Plješevica 1646 m
n/v, Osječenica 1798 m n/v, Klekovača 1962 m n/v, Lunjevača 1707 m n/v, Staretina
1633 m n/v, Golija 1891 m n/v, Bobija 1465 m n/v, Slovinj 1846 m n/v, Jastrebnjak
1630 m n/v i Vitorog 1907 m n/v pružaju se u ešelonima dinarskim pravcem. Tektonski
su razdvojeni reljefnim ulegnućima kraških polja. Zapadni dio makroregije prema
susjednoj Hrvatskoj zatvara preko 100 km dugi orografski okvir visokogorskih hrbata:
Ujilice 1654 m n/v, Dinare 1913 m n/v i Kamešnice 1856 m n/v.
Dinarski smjer pružanja glavnih orografskih osi generalno obilježava
hercegovačke borano-navlačne i ljuskave planinske hrbate: Čabulje 1798 m n/v i Veleža
1969 m n/v, Sniježnice 1263 m n/v, Viduše 1328 m n/v, Sitnice 1419 m n/v, Gatačke
Bjelašnice 1867 m n/v i Bjelašnice 1395 m n/v iznad Popovog polja na jugoistoku.
Neotektonske promjene pokreta jadranske mikroploče iz smjera JZ-SI u smjer JJI-
SSZ utjecale su na rasjednu aktivnost i rotaciju blokova. Rezultiralo je to orografskim
razvojem divergentno usmjerenih polulučnih hrbata planinskih masiva Šatora 1873 m
n/v, Prenja 2123 m n/v, Čvrsnice 2228 m n/v, Crvnja 1921 m n/v itd. i nedinarski
usmjerenim osama glavnih hrbata Tušnice 1697 m n/v, Babe 1735 m n/v itd.
U makroregiji Bosanskohercegovačkog dinarskog krša prevladavaju složene
stepenaste padinske forme visokogorskih i sredogorskih uzvišenja predstavljene
izmjenom konveksnih padina i mobilnih subvertikalnih eskarpmana sa pedimentima i
okršenim površima. Pored navedenih zastupljene su strukturne padine ujednačenih
nagiba i konkavne padine kraških polja i dolinskih proširenja.

34
 Reljef geomorfoloških makroregija Bosne i Hercegovine

Viša područja makroregije predstavljena planinskim masivima i hrbatima

poligenetski su oblikovana glacijalnim, periglacijalnim i derazijskim procesima u
kvartaru. (Vidjeti kartu br.3.).
U visokogorskom pojasu Vanjskih Dinarida prevladava fizičko raspadanje
litološkog supstrata. Tokom kraćih toplijih razdoblja godine intenzivira se korozijska
disolucija karbonatne podloge izazvana topljenjem snježnog pokrova i izlučivanjem
kišnih oborina. Najviše hrbate i grebene Prenja, Veleža, Čvrsnice, Dinare, Osječenice,
Klekovače, Babe, Gatačke Bjelašnice i Čabulje obilježava goli krš stjenovitih vrhova,
kukova, ostenjaka i škrapa korozijski oblikovanih agresivnom snježnicom i sočnicom.
Izrazito nagnute padinske lepeze (>33˚) planinskih uzvišenja oblikovane
destruktivnim denudacijsko-erozijskim procesima disecirane su strmim žljebastim
udubljenjima točila i okršenih visećih dolina. Stepenaste padinske profile Vanjskih
Dinarida obilježava česta pojava visinske sukcesija točila i siparskih konusa. U
zimskom i ranoproljetnom periodu visokih snježnih nanosa snježne lavine plošno
destruiraju padinske fasade ili se ruše točilima koja tada imaju funkciju aktivnih
lavinskih koridora.
Rasjedno predisponirane okršene derazijske doline sa karakterističnim V
poprečnim profilima predstavljaju linijske oblike neusaglašenih uzdužnih profila na
čijim su završetcima akumulirani heterogeni kvartarni nanosi. Neke viseće doline su
duboko usječene u planinske padine kao npr. Boračka i Kljenova draga u masivu Prenja
sa okomitim stranama relativnih visina preko 200 m. Na osnovu savremenog položaja
morenskih nanosa možemo konstatovati da su mnoge derazijske doline u glacijalnim
stadijalima pleistocena imale funkciju ledničkih valova (Prenj, Čvrsnica, Čabulja, Šator
itd.).
Periglacijalne forme nivacijskih udubljenja oblikovane su krionivalnom
destrukcijom u okršenim padinama: Šatora, Dinare, Klekovače, Crvnja, Prenja, Vrana,
Cincara, Čvrsnice itd. Tokom pleistocene oledbe mnoga nivacijska ulegnuća su
predstavljala ledenjačke cirkove. Periglacijalni mikrooblici oštrougaonog kršja nastali
krionivalnim razaranjem mikrotektonski ispucalih krečnjačko-dolomitnih stijena
prekrivaju planinske padine. Često se pojavljuju u pojavljuju u formama kamenih struja
gravitacijski izduženih niz padine ili kao nezaobljeni kameni blokovi. Soliflukcijski
oblici nisu reljefno izraženi u padinskim fasadama makroregije.
U glacijalnim stadijalima pleistocena ledenjačkom egzaracijom preoblikovana je
predkvartarna krška morfoskulptura visokih dinarskih planina. Razvoju glacijalnog
procesa na Prenju, Čvrsnici, Veležu, Čabulji, Crvnju, Dinari, Šatoru i Vran planini
pogodovala su neotektonska izdizanja i snježne padavine. Tadašnje niske temperature
zraka omogućavale su akumulaciju, firnizaciju i reželaciju snježne mase što je
rezultiralo formiranjem planinskih ledenjaka. „Novija su istraživanja pokazala da je u
fazi najjačeg zahlađenja srednja godišnja temperatura bila 10-12˚C niža nego danas.“
(T. Šegota 1996.)
Vršni hrbati, prijevoji i cirkovi u višim padinama spomenutih visokogorskih
morfostruktura glacijalno su preoblikovani u pleistocenu. Markantni oštri stjenoviti
vrhovi i arete Prenja visoki preko 2000 m n/v izražavaju egzaracijske oblike
paleoglacijalnog reljefa. Najviši nivoi uravnavanja u Vanjskim Dinaridima oblikovani
kvartarnom krioplanacijom zapažaju se na Čvrsnici (zaravnjeni dijelovi Velike
Čvrsnice), Prenju (Gladišta i Veliki Prenj na 1780-1800 m n/v) i visokim vršnim
hrbatima Veleža, Golije, Dinare i Vrana. Genetski pripadaju fosilnom glaciokrškom tipu
reljefa.

35
 A. Lepirica

Na nekadašnji razvoj glacijacije kojom je formiran specifični glaciokrški reljef

ukazuju prepoznatljivi „U“ profili fosilnih valova: Veje i Ledenica u sjevernom
podnožju Čabulje, Drijenča na Čvrsnici zatim devet glavnih fosilnih valova Prenj
planine i mnogih drugih glacijalno preoblikovanih pliocenih uvala. Glacijalnom
destrukcijom urušeni su svodovi pećina u visokogorskom pojasu Prenj planine i
formirane bezstropne jame. Morenski nanosi geološki su utvrđeni: u Dugom polju ispod
Vrana i Čvrsnice, u niskim dolinama Idbara, Konjičke i Mostarske Bijele, Grabovke i
Drežanke, u uvalama Ladine i Bogodola na južnim padinama Čabulje, u dolini
Mlinskog potoka ispod Šatora, na rubovima Livanjskog polja ispod Dinare itd. Na
temelju otkrivenih paleoglacijalnih oblika (morene, drumlini, eratički blokovi) na
visinama nižim od 250 m n/v u padinskom podnožju Prenja, Čabulje i Čvrsnice može se
tvrditi da je tokom maksimuma würmskog glacijala snježna granica bila veoma nisko i
da je glacijacija na visokim hercegovačkim planinama bila regionalnog obilježja.
Padinske fasade okršenih planinskih uzvišenja izbrazdane su subvertikalnim
otvorima pećinskih udubljenja u širokom visinskom rasponu. Jednu od osnovnih
geomorfoloških datosti makroregije Bosanskohercegovački dinarski krš predstavljaju
stalno suhe, periodično vlažne i stalno vlažne pećine. Ovom prigodom ćemo spomenuti
neke kao: Titovu pećinu, Hrustovaču, Dabarsku pećinu, pećinu kod Martin Broda,
Međugorsku pećinu na Šatoru, Mijatovu u Vranu, pećine Grmeča, Barzilovku u Dinari,
pećine Prenj planine, pećine oko Nevesinjskog polja - Rušpija, Provalija, Visibaba i
Ljelješnica zatim one na obodu Dabarskog polja, Ključkog polja itd. Više stotina metara
duge, rasjedno predisponirane endokrške sisteme pećina i jama obilježava sukcesija
podzemnih kanala i dvorana. Mnoge od njih nisu istraživane primjerenim
speleomorfološkim metodama. Hidrogeološki aktivne zone stalno vlažnih pećina
oblikovane uz rasjede na kontaktu ustrmljenih padina sa zavalama polja u kršu
izražavaju pojave pećinskih vrela (Bistrice, Vrijeke, Dabra u Bosanskoj Krajini, Dabra u
Hercegovini itd.) i subvertikalnih otvora pećina-ponora (Zalomske rijeke, Kovačev
ponor ili ponor Šujice itd.). Pećine i jame planinskih pojaseva makroregije nazivaju se
ledenice i snježnice. Poligenetski su oblikovane krionivalnom destrukcijom leda i
snijega, urušavanjem pećinskih svodova i korozojsko-korazijskim djelovanjem
otopljene sočnice i snježnice duž kaverni i pukotina u mezozojskim karbonatima. U
spomenutim endokrškim udubljenjima naglašenu polimorfiju pećinskih ukrasa
(speleotema) izražavaju: stalaktiti, stalagmiti, stalagnjati, zavjese, kadice, draperije
raznih formi i veličina kao npr. pećinu Ledenicu kod Bosanskog Grahova.
Reljefne pregibe u krečnjačkim i dolomitnim padinama Prenja, Čvrsnice, Veleža,
Klekovače, Čabulje itd. izražavaju eskarpmani relativnih visina više stotina metara.
Neotektonski su predisponirani subvertikalnim izdizanjem krila reversnih rasjeda što je
rezultiralo derazijskim razvojem mobilnih stjenovitih litica nagiba preko 55° obilježenih
bizarnim mikrooblicima kukova, ostenjaka, prozoraca i ustrmljenih točila. Na tim
područjima dominiraju destruktivni derazijsko-gravitacijski procesi urušavanja kamenih
lavina. Tokom zime i u ranoproljeće stjenovite barijere su preoblikovane kriofrakcijom
ledenih zavjesa i kolapsionim pokretima snježnih lavina. Najveći stjenski odsjek u BiH
je Veliki Kuk na Čvrsnici relativne visine od oko 1000 m. Takođe su vrijedni pomena
preko 10 km dugi sjeverni stjenoviti eskarpmani Veleža, Čabulje i Prenja relativnih
visina preko 400 m u čijim su podnožjima akumulirani neprekinuti koluvijalni zastori
nesortiranog kršja i urušenih stjenskih blokova sa zapreminom koja nerijetko premašuje
5 m³. Stjenovite barijere su ispresjecane subvertikalnim pukotinama u kojima se zapaža
pojava visinske sukcesije pećinskih otvora i plićih potkapinskih udubljenja (iznad vrela
Bistrice u Livnu, vrela Krušnice, u eskarpmanima Glogova u Prenju itd.) Na
tektoniziranim završetcima okršenih litica gorskog i predgorskog pojasa formirana su

36
 Reljef geomorfoloških makroregija Bosne i Hercegovine

snažna kraška vrela (Bistrice, Šujice, Bastašice, Klokota, Krke, Dabra, Sanice i
Krušnice u Bosanskoj Krajini, vrela u dolini Drežanke, vrelo Vrijeke u istočnoj
Hercegovini itd.) i ponorske zone (ponor Šujice u Kovačevom ponoru, Plovuće u
Opakom ponoru, Skucani ponor u Glamočkom polju, ponor Zalomske rijeke kod
Biograda itd.).
Predgorske stepenice masiva i hrbata Vanjskih Dinarida izražavaju blage kose
pedimenata oblikovane na matičnom stjenskom supstratu. Prema weathering hipotezi
pedimenti su nastali denudacijskim uravnavanjem i regresivnim paralelnim pomicanjem
padinskih strana pod djelovanjem padinskih plošnih procesa za vrijeme tektonske
stabilnosti u aridnim i semiaridnim klimatskim razdobljima. Postoje takođe i druge
hipoteze vezane za ovaj geomorfološki fenomen no treba istaći da do danas nije
precizno naučno razjašnjena morfoevolucija pedimenata.
Kontakt između Vanjskih Dinarida i Prelazne zone u zapadnoj Bosni morfološki
obilježava slabo raščlanjeni reljef (5-30 m / km²) pedimenata: Podgorije, Dragnić-
podova, Pljevskih i Janjskih podova. To su najprostranije predgorske stepenice u
Vanjskim Dinaridima BiH sa površinom od više desetina km² (Vidjeti kartu br.3.).
Njihove subhorizontalne plohe prosječno široke 2,5 – 3,5 km gusto su izbrazdane
boginjavim kršem vrtača. Erozijski su zasječene u slojevite i bankovite donjokredne
krečnjake. Paralelno se pružaju sa planinskim hrbatima Jastrebnjaka i Vitoroga na
dužini od oko 30 km od Podgorije na sjeverozapadu do Pribeljaka na jugoistoku.
Fluviodenudacijski su disecirani dolinama Plive i Janja.
Prostorno nešto manje nivoe uravnavanja u planinskim padinama predstavljaju
pedimenti: Rora, Lunjevače, Osječenice, Plješevice zatim oni na visinama od oko 1150
m n/v u jugozapadnim padinama Raduše - Rat, Zahum, Duge Mekotine te Pometenik u
planini Staretini.
Možemo istaći da je utvrđena visinska korelacija pedimenata Vitoroga i
Jastrebnjaka sa relativno bliskim oko 30 km zračne linije udaljenim predgorskim
stepenicama sjeveroistočne Raduše na jugoistoku i pedimentom Rora na zapadu. Pored
toga u našem razmatranju uzeli smo u obzir zajedničku morfotektogenezu područja što
može predstavljati osnov za hipotezu da su spomenuti pedimenti fragmenti neotektonski
destruiranog nekadašnjeg prostranog predtercijarnog planacijskog nivoa.
Rubne nivoe zaravnavanja u nižim padinama Jadovnika, Osječenice i Plješevice
izražavaju erozijske terase ili fluviodenudacijski podovi: Kamenice, Vučić polje i
Gajevi na visinama od oko 710 m n/v, Podovi na oko 560 m n/v i Kalati 500 m n/v. U
toplijim i vlažnijim razdobljima neogena oblikovani su kombinovanim djelovanjem
lateralne planacije Unca i Une i padinskim procesima. Tokom kvartara korozijski su
preoblikovani u boginjavi karst vrtača.
U hercegovačkom dijelu makroregije pedimenti Hrnjca, Petralja i Pole stanova na
visinama od oko 1050 m n/v izražavaju reljefne pregibe u južnim padinama planine
Čvrsnice. Stepeničaste profile južnih padina Veleža, Prenja i Čabulje obilježava česta
izmjena strmih padinskih fasada i pedimentacijskih nivoa. Blage kosine
sjevernohercegovačkih pedimenata, nagiba 5˚-9˚, predstavljaju starije fragmente
predkvartarnih nivoa uravnavanja. Tako se u padinskom reljefu planinske Hercegovine
visinski može izdvojiti prvi planacijski nivo Grabovčića i Ravni u masivu Prenja na oko
550 m n/v. Zatim visinski slijedi drugi viši nivo prostrane predgorske stepenice
Podveležja i Gornjih Jasenjana na oko 750 m n/v. Viši i stariji nivo pedimenata Rošce
planine i Kisera u Prenju te Gornjeg Banjdola u Veležu pruža se na oko 1150 m n/v.

37
 A. Lepirica

U padinama sredogorskih uzvišenja istočne Hercegovine zapažaju se pedimenti

karakterisani naglašenom gustoćom vrtača i mikrooblicima škrapa koje narod ovoga
područja naziva „Ljut“. Pojavljuju se u širokom visinskom rasponu od najnižih, iznad
Dabarskog i Fatničkog polja na oko 600 m n/v, pa do onih najviših kao što je Vukov
pod u padinama Baba planine na 1550 m n/v.
Neotektonski destruirani planacijski nivoi korozijskih površi erozijski su zasječeni
u mezozojske karbonatne slojeve Vanjskih Dinarida na različitim nadmorskim
visinama. Reljefno izražavaju površinski veće položenije terene sredogorskih i gorskih
pojaseva makroregije. Pretpostavljamo da izražavaju fragmente paleoplanacijskog nivoa
Vanjskih Dinarida čiju je genezu zasada teško utvrditi.
Neotektonski izdignute i destruirane visoke planinske površi Glogova 1450 m n/v
u masivu Prenja, Plase 1571 m n/v i Male Čvrsnice u masivu Čvrsnice, Morina i
Ljubuše obilježene su razvojem poligonalnog karsta uvala sa dubokim vrtačastim
udubljenjima, niskim kraškim gredama i pojavama škrapa na ogoljeloj karbonatnoj
podlozi. Na visinama 1100-1250 m n/v u zapadnoj i jugozapadnoj Bosni reljefno je
istaknut prostrani zaravanski nivo planinskih površi: Pribelje, Krug planine, Hrbine
zatim Grabovnice i Pakline planine. U sjevernoj Hercegovini na približno istim
visinama pruža se blago zatalasana okršena površ Banj dola i niži planacijski nivo
površi Vrda na oko 550 m n/v. Površi Rudina predstavljene boginjavim kršem vrtača i
manjim okršenim uzvišenjima reljefno su istaknute u istočnoj Hercegovini. To su viša
Rudinska površ jugozapadno od Gatačkog polja na oko 850 m n/v i ona niža kod Plane
sjeverno od Bileće koja se pruža na visinama od oko 550 m n/v.
Makroregiju Dinarskog krša reljefno izražavaju uvale raznih dimenzija i oblika
(uravnjenog dna sa strmim ili blaže nagnutim stranama, nagnutog dna, izbrazdane
vrtačama, itd.) zavisno od lokalne neotektonike, dominantnih egzogeomorfoloških
agensa, fizičko-hemijskih karakteristika stjenske mase kao i ostalih brojnih fizičko-
geografskih činilaca.
Uvale ili dolovi (narodni izraz) su rasjedno predisponirane egzokrške reljefne
forme poligenetski oblikovane krškim, periglacijalnim, derazijskim i pedogenetskim
procesima na karbonatnoj podlozi. U višim hipsometrijskim pojasevima pojavljuju se
visinski stupnjevito jedna ispod druge orografski razdvajajući okolne okršene planinske
hrbate i grebene. Često su neotektonski rasjedno povezane u višekilometarski izdužene
uvalske sisteme. Prostorno jedan od najvećih je izduženi sistem uvala Škadimovca
površine od oko 15 km² korozijski usječen između hrbata Slovinja i Hrbine. Dna uvala
zastiru heterogeni kvartarni nanosi (glacijalni, koluvijalni, periglacijalni, eluvijalni itd.).
Uglavnom prevladavaju uvalska ulegnuća izduženog oblika. U zapadnoj Bosni česta je
pojava dubokih uvala cirkularnog oblika sa površinom od više km² (Marčetina uvala,
Ždralica itd.) koje su oblikovane na subkutanom kršu Grmeča, Srnetice, Šiše,
Klekovače i Crne Gore.
Vrtače raznih dimenzija i oblika (tanjirastih, ljevkastih, bunarastih) poligenetski su
oblikovane na okršenim karbonatima makroregije dinarskog krša. Njihova pojava se
često vezuje položenije terene u kršu ispresjecane rasjednim paraklazama. Naglašena
gustoća vrtača (preko 100 /km² ) zastupljena je na područjima planinskih površi: Banj
do - Bahtijevica istočno od Prenja, Crnog vrha sjeverozapadno od Glamočkog polja,
Proslapske planine jugozapadno od Ramskog jezera i Morina u planinskoj Hercegovini i
pedimentima Zapadne Bosne. U boginjavom kršu pedimenta Podgorije F. Katzer
(1909.) je evidentirao izuzetno naglašenu gustinu pojave vrtača, čak preko 200 / km² !
Jedna od prostorno najvećih je vrtača u Zakantaru duboka oko 60 m sa promjerom
dijametra od preko 500 m. Predstavlja cirkularno kraško ulegnuće periglacijalno –

38
 Reljef geomorfoloških makroregija Bosne i Hercegovine

derazijski preoblikovano na jurskim krečnjacima prenjskog masiva na visinama od oko

1580 m n/v.
Na planinskim površima Rora u zapadnoj Bosni, Rudina u istočnoj Hercegovini,
Midene i Grabovnice između Duvanjskog polja i Livanjskog Polja česte su pojave uskih
subhorizontalnih otvora jama „sniježnica“, „ledenica“ „zvekara“, „zvonuša“ sa strmim
subvertikalnim podzemnim kanalima. Neke od stalno vlažnih jama imaju funkciju
ponora kao što je ponor Čardak Livade u zapadnoj Bosni. Na višim i položenijim
terenima Dinare, Ljubuše, Gatačke Bjelašnice i Vran planine naglašena je pojava jama.
Najviši jamski otvor otkriven je u Strmenici u masivu Čvrsnice na visini od 2000 m n/v.
Prelazni krški oblici upotpunjuju polimorfiju krškog reljefa makroregije kao što su
bezstropne denudacijsko-tektonski otkrivene pećine te relativno uska i duboka krška
udubljenja japaga koja u sjeverozapadnom dijelu Kupreškog polja dostižu dubine od
preko 40 m.
Na sjeverozapadu makroregije pružaju se niske zaravni prosječnih visina od oko
340-360 m n/v korozijski oblikovane na krednim karbonatima. Genetski su obilježene
razvojem boginjavog krša na razvijenom pedoomotaču. Reljefno su predstavljene
uravnjenim plohama Grabeža, Srbljana i Željave iznad doline Une. To su jugoistočni
fragmenti nekadašnje prostrane Unsko-Koranske zaravni neotektonski razdvojeni
ekstenzijskom strukturom Bihaćke zavale i klisurom Une. Iznad Sanske doline na
zapadu pružaju se Dabarska, Hrustovačka i Krasuljska zaravan. Disecirane su duboko
usječenim dolinama Blihe, Dabra i Sanice. (Vidjeti kartu br.3.).
Iznad zavala i kotlina Vanjskih Dinarida izdižu se niska pobrđa poligenetski
oblikovana kombinacijom padinskih i fluviodenudacijskih procesa na donjotrijaskim,
neogenim i kvartarnim klastitima. Krstačko pobrđe 517 m n/v u sjeverozapadnoj
podgorini Prenja, Tribanjsko 890-900 m n/v ispod Tušnice planine, Lohovsko 541 m
n/v, Račićko i Orljansko pobrđe iznad Bihaćke zavale, pobrđa Drvarske kotline i druga
orografski su povezana sa okolnim starijim planinskim masivima. Zastupljena su i
samostalna pobrđa kao nisko pobrđe Turije na sjeverozapadnom obodu Bihaćke zavale.
Morfološki su obilježena umjereno raščlanjenim reljefom (100-300 m/km²), izduženim
padinama (prosječnih nagiba 12˚- 22˚) i glacis terasama (prosječnih nagiba 6˚ - 12˚).
Područje bosanskohercegovačkog dinarskog krša geomorfološki je prepoznatljivo
po neotektonski spuštenim zavalama polja u kršu Dinarika. (Vidjeti kartu br.3.)
Kraška polja su asimetrična orografski zatvorena reljefna ulegnuća koja se pružaju
dinarskim pravcem paralelno sa okolnim planinskim uzvišenjima. Pull-apart struktura³
Livanjskog polja sa površinom od 405 km² predstavlja jedno od najvećih kraških polja
Svijeta. Pruža se dinarskim pravcem na dužini od 64 km. Prosječno je široka 6-8 km.
Zatim prema Petroviću (1977.) po prostornoj veličini slijede: Nevesinjsko 189 km²,
Duvanjsko 158,8 km², Gatačko 150 km², Glamočko 129 km² i Kupreško polje 94 km².
Brojna su i manja kraška polja kao što su: Bravsko, Lušačko-Jelašinovačko polje,
Bjelajsko i Petrovačko na sjeverozapadu, Grahovsko polje i Čardak livade na zapadu,
Vukovsko, Ravanjsko, Rakitno i Risovačko polje u središnjem dijelu makroregije te
Zijemlje, Fatničko, Dabarsko, Cerničko, Slato polje, Ljubomirsko i mnoga druga na
jugoistoku čija su dna pored neogenih klastita ispunjena paleogenim flišem. Prema I.
Gamsu (2005.) kraško polje je:» bazen u krškom području uravnjenog dna najmanje 400
m širok sa podzemnim tokovima.» Rasjedno predisponirana polja u dinarskom kršu
poligenetski su oblikovana u sinklinalnim udubljenjima. Izražavaju lokalne
akumulacijske zone okolnog planinsko-brdskog okvira. Naglašena pliokvartarna
izdizanja susjednih uzvišenja intenzivirala su denudacijske procese pa su u sinklinalnim

39
 A. Lepirica

jezgrama paleodepresija kraških polja nataložene debele serije neogenih molasa (oko
2000 m debele naslage neogena u Livanjskom basenu) i heterogenih kvartarnih nanosa
(aluvijalni, proluvijalni, deluvijalni, limnički, barski, fluviomočvarni, glacijalni,
glaciofluvijalni, glaciolimnički, koluvijalni i mjestično eolski).
Zaravanski reljef polja oblikovanih u kršu predstavljen je periodično plavljenim
uravnjenim dnom sa koga se mjestimično uzdižu manja okršena uzvišenja. Dna većih
polja izbrazdana su plitko usječenim meandrirajućim koritima ponorničkih bujičnih
tokova (Zalomske rijeke, Mušnice, Šujice, Plovuće, Žabljaka, Sturbe, Bistrice,
Vođenice, Vrijeke, Opačice,Valijenđže, Mrtvice, Milača itd.).
Subhorizontalne plohe polja u kršu uravnjene su planacijskim djelovanjem
limničkih i fluvijalnih procesa. Usljed dotjecaja visokih voda i prinosa golemih količina
nanosa u humidnijim zimsko-proljetnim razdobljima dolazi do začepljavanja ponora i
plavljenja nižih dijelova polja. Poplave u nekim poljima traju više mjeseci. Pogoduje to
intenzivnom bočnom i dubinskom korozijskom djelovanju snježnice, kišnice i sočnice
što rezultira bočnim proširivanjem kraških polja i dubinskom snižavanju karbonatne
stjenovite podloge infilltriranjem voda kroz nanose. Tektonsko - litološki kontakt
karbonata i vodonepropusnijih slojeva na obodima polja obilježen je specifičnim
karstnim hidropojavama - vrelima, ponorima ( npr. Kovačev ponor - ponor Šujice,
Opaki ponor – ponor Plovuče, ponor Zalomke kod Biograda itd.) i estavelama koje u
humidnijem razdoblju funkcionišu kao vrela a u sušnijem periodu kao ponori (estavela
Obod u Fatničkom polju). Rubovi polja su zastrti kvartarnim plavinama od rastresitih,
poluvezanih i vezanih kvartarnih nanosa. Na sjeverozapadnom obodu Livanjskog polja
zapaža se visinska sukcesija tri terasna nivoa ( stariji na 40 m, srednji na oko 18-22 m i
mlađi na oko 7-8 m iznad dna polja ). J. Cvijić (1926.) ih je nazvao terasnim klifovima
abrazijskih terasa i genetski svrstao u jezerske terase koje pripadaju pribrežnom
fosilnom jezerskom reljefu. Manji planacijski nivoi se zapažaju na niskim stranama
Glamočkog, Duvanjskog i Nevesinjskog polja.
Sa morfogenetskog stanovišta polja u kršu su poligenetske tvorevine obilježene
razvojem različitih reljefnih tipova: fluvijalnog, fluviomočvarnog, limničkog,
glaciolimničkog, glaciofluvijalnog, fluviodenudacijskog, krškog, fluviokrškog,
derazijskog i dr.
Na temelju rezultata geoloških analiza tercijarnih facija i njihovog visinskog
položaja utvrđeno je da su bazeni većih krških polja i pojedinih dolinskih proširenja u
Vanjskim Dinaridima bili ispunjeni neogenim jezerima koja su međusobno
komunicirala. “Osa gravimetrijskog minimuma se pruža preko Gatačkog, Nevesinjskog,
Mostarskog, Duvanjskog, Livanjskog i Kupreškog polja. Upravo na ovom pojasu sreću
se neogeni baseni, koji su početkom neogena bili najverovatnije spojeni, a zahvatali su i
znatno veće širine.“ (Anđelković, M 1982.). Novija pliokvartarna izdizanja i rotacijski
pokreti okolnih planinskih morfostruktura Vanjskih Dinarida utjecali su na sužavanje i
zatvaranje prostranih donjomiocenih pull-apart struktura što je rezultiralo formiranjem
recentnih zavala polja u kršu. Predpostavljamo da je ravnomjerna visinska sukcesija
kraških polja jugozapadne Bosne (Livanjsko 700 m n/v, Glamočko 900 m n/v,
Kupreško 1125 m n/v) odraz regionalne ujednačenosti intenziteta neotektonskih
pokreta.
Kompozitne riječne doline Une, Unca, Sane, Neretve i njihovih pritoka reljefno
izražavaju najniže terene. U makroregiji dinarskog krša morfoevolucijski razvoj dolina
strukturno je uvjetovan a pravci fluvijalnog usjecanja rasjedno kontrolirani. Novija
aktivnost dekstralnih transkurentnih rasjeda, lineacije SZ-JI, reflektovala se na
polulučno skretanje doline Neretve između Donje Jablanice i Bijelog Polja i rotaciju

40
 Reljef geomorfoloških makroregija Bosne i Hercegovine

blokova Prenja i Plase. Gornja dolina Une uzvodno od Bihaća neotektonski je

usmjerena Unskim rasjedom koji se pruža pravcem SZ-JI. Kanjonske doline Unca
nizvodno od Rastoke, Janja, Sanice i Blihe formirane su dubinskim fluvijalnim
usjecanjem u tektoniziranim karbonatima. Fluviokrško korito Sane u klisuri nizvodno
od Vrbljana pravolinijski je usječeno duž rasjedne paraklaze. Aktivnost rasjeda koji
transverzalno presjecaju doline i riječna korita reljefno se odrazila pojavama vodopada i
brzaka.
Uravnjeno dno dolinskih proširenja - zavala i kotlina reljefno je predstavljeno:
meandrirajućim koritima, niskim naplavnim ravnima i riječnim terasama fluvijalno-
erozijski oblikovanim u tri visinska nivoa (prvi najmlađi terasni nivo na oko 7-10 m,
srednji - stariji na oko 20-25 m i treći pleistoceni nivo na oko 45 m iznad recentnih
poloja). U sastavu riječnih terasa Une, Sanice i Janja sudjeluje sedra. Treba istaći da su
okonglomeratisane glaciofluvijalne terase u dolini Neretve kod Jablanice sa
impozantnim subvertikalnim terasnim odsjecima ukupnih visina oko 60 m
najreprezentativniji terasni oblici u Dinaridima. Polifazno su oblikovane u dva terasna
nivoa. Konglomerate starije više jablaničke pleistocene terase grade cementovani
zaobljeni blokovi čiji dijametar dostiže i do 1 m. Glaciofluvijalne terasne forme
oblikovane su u susjednim duboko usječenim dolinskim udubljenjima Bijele, Idbara,
Grabovke, Drežanke i Doljanke čija su dna zapunjena glaciofluvijalnim, proluvijalnim i
koluvijalnim nanosima.
U kontaktnom području sa makroregijom Visokih Središnjih Dinarida, orografski
izolirana strmim padinama Prenja i Tranjine nalazi se duboka kotlina Boračkog jezera.
Poligenetski je oblikovana na rasjednom križištu na visinama od oko 400 m n/v.
Izražava lokalnu akumulacijsku zonu u kojoj su deponovane debele naslage limničkih,
proluvijalno-deluvijalnih i glaciofluvijalnih sedimenata. Središnji dio kotline
predstavljen je 12 m dubokim Boračkim jezerom koje je krajem XIX stoljeća imalo
veću vodnu zapreminu. Ubrzano nestajanje jezerske akvatorije izazvano je pojačanim
prinosom nanosa i intenzivnom eutrofikacijom.
Reljefne pojave kanjona i klisura u Vanjskim Dinaridima odražavaju naglašena
neotektonska izdizanja planinskih morfostruktura sjeverne Hercegovine i zapadne
Bosne. To su duboko usječene probojničke doline kilometarskih dužina.
Najreprezentativnija je klisura Neretve između Jablanice i Salakovca, duga oko 30 km,
mjestimično duboka i preko 1000 m. Klisure i kanjonske tjesnace Idbara, Drežanke,
Doljanke i Mostarske Bijele obilježavaju uska fluviokrška korita korazijski oblikovana
na vodonepropusnijim mezozojskim dolomitima. U klisurasto-kanjonskim suženjima na
sjeverozapadu makroregije riječna korita Une, Unca, gornje Sane, Sanice i Janja
usječena su duž rasjednih paraklaza. Tokom sušnijih ljeta Unac i Mostarska Bijela
poniru u sopstvenom koritu kroz ponore sitastog tipa. Kanjonska dna u tjesnacima
izražavaju lokalnu erozijsku bazu gravitacijskih procesa okolnih uzvišenja. Svedena su
na uska fluviokrška korita naglašenog pada, obilježena brzacima i vodopadima,
evorzijskim loncima i krupnim vučenim nanosom. Kanjonski tjesnaci Mostarske Bijele
su geomofološki specifikum makroregije. Predstavljeni su prevjesnim stjenovitim
liticama nagiba > 90° koje se izdižu iznad genetski mladog riječnog korita Mostarske
Bijele, širina oko 1-2,5 m, ispresjecanog brojnim tektonskim prelomima sa vodopadima.
Dna spomenutih dolinskih suženja karakterišu pojave snažnih krških vrela nastalih
uz rasjede kao što su: Crno vrelo u kanjonu Unca, Bastaško vrelo, Crno vrelo i Mlješčak
u kanjonu Neretve, vrela Sane sa nedalekom estavelom Mračaj zatim vrela Sanice,
Dabra, Klokota itd.

41
 A. Lepirica

Mobilne strane klisurasto-kanjonskih suženja su ispresjecane točilima i

ustrmljenim okršenim derazijskim dolinama. Obilježene su gravitacijskim procesima
urušavanja i osipanja kojim su derazijsko-erozijski oblikovane stjenske litice sa visećim
pećinskim otvorima, urušne niše, kameni monoliti, kukovi i kameni prozorci. Jedan od
najvećih kamenih prozoraca makroregije dimenzija 20 x 15 m oblikovan je u okršenim
padinama klisure Mostarske Bijele.
Polifaznom fluvijalnom erozijom vodotokova Unca (nizvodno od Preodca) i
Ugrovače (nizvodno od Rakitna) u krednim karbonatima oblikovani su fluviokrški
oblici uklještenih meandara. Starija morfogenetska faza bila je obilježena tektonskom
stabilnošću, bočnom erozijom i planacijom. Mlađa faza razvoja uklještenih meandara
uzrokovana je neotektonskim izdizanjem, odnošenjem mekšeg tercijarnog pokrova i
dubinskim usjecanjem Unca i Ugrovače u tvrđe mezozojske karbonate.
U fluviokrški genetski tip reljefa spadaju riječna korita sedrotvornih tokova Une,
Sanice, Sane i Janja. Unsko korito na potezu od Martin Broda do Bosanske Krupe
posebno se ističe po polimorfiji sedrenih mikrooblika: barijera, sprudova, zastora i
bradica, ada i pećina, vodopada, brzaka i riječnih jezera. Najimpresivniji su vodopadi i
brzaci kod Martin Broda ukupnog pada 54 m (Milančev, Jalak, Veliki Buk itd.) i
vodopadi Štrbačkog Buka ukupne visine 27 m. Ruše se preko sedrenih prečaga
oblikovanih na rasjednim prelomima. U tom kontekstu bitno je spomenuti ade na Uni
kod Bosanske Krupe, Janjske Otoke sedrotvorne rijeke Janj i sedrene prečage rijeke
Sanice.
Uz rasjedne prelome formirani su brojni vodopadi u makroregiji. Vodopad Blihe
pada niz stjenoviti rasjedni odsjek relativne visine od 45 m nedaleko od Fajtovaca u
Bosanskoj Krajini zatim treba pomenuti periodični vodopad Opačice iznad Dabarskog
polja kao i najviše periodične vodopade rasjednih eskarpmana Čabulje, Čvrsnice i
Glogova visoke preko 100 m.
U reljefnim udubljenjima su formirane velike vještačke akumulacije: Buškog
jezera površine oko 50 km² , akumulacije na Neretvi (hidroelektrana „Salakovac“ i
„Grabovica“), Blidinjskog jezera i akumulacija kod Tribistova, Preodačko jezero na
Uncu, Alagovac u Nevesinjskom polju, Klinje kod Gacka. Gradska naselja Bihać,
Livno, Bosanska Krupa, Tomislav-Grad, Drvar, Glamoč, Kupres, Grahovo, Jablanica,
Nevesinje i Gacko sa okolnim poljoprivrednim površinama su uz predhodno spomenute
najizraženiji oblici antropogenog reljefa u makrogeomorfološkoj regiji
Bosanskohercegovačkog dinarskog krša .

Makroregija Niska Hercegovina

Prostorno najmanja makrogeomorfološka jedinica Niska Hercegovina
geomorfološki obilježava južne i jugoistočne dijelove Vanjskih Dinarida BiH. Pruža se
pravcem sjeverozapad-jugoistok na dužini od oko 160 km. Sjeverna granica prema
predhodno opisanoj makroregiji slijedi izohipsu 600 m i uglavnom je hipsometrijskog
karaktera. Presjeca niske prisojne padine Zavelima 1347 m n/v, Vranića 1117 m n/v,
Čabulje 1798 m n/v, Jastrebinke 1138 m n/v zatim sječe padinske strane iznad zavale
Bijelog Polja, jugozapadne padine Podveležja, Sniježnice i Hrguda. Potom orografski
slijedi ivicu Ljubinjskog polja i niže padine planine Bjelašnice iznad Popovog polja.
Dolinom Trebišnjice na krajnjem jugoistoku usko se uvlači iznad Bileće. Istočna, južna
i zapadna granica tretiranog područja prema Crnoj Gori i Hrvatskoj precizno je
definisana državnom granicom.

42
 Reljef geomorfoloških makroregija Bosne i Hercegovine

Sjeverozapadne padine visokogorskih masiva Orjena i Bijele Gore (glavnina

masiva se nalazi u susjednoj Crnoj Gori) pridružene su ovoj makroregiji na osnovu
principa prostornih veza koji je zasnovan na morfotektonskom kriterijumu. (Vidjeti
kartu br.2.).
U Niskoj Hercegovini prevladavaju kompresijske strukture boranih slojeva,
prostrane navlake i reversni rasjedi kao strukturni odraz odupiranja Vanjskih Dinarida
prema potiscima jadranske platforme. Navlačni pojasevi hercegovačkog šarijaža
generalno su usmjereni ka jugozapadu prema Jadranskom forelandu. Predstavljeni su
debelim naslagama mezozojskih krečnjaka i dolomita koje su navučene preko mlađih
paleogenih klastita i karbonata. Usljed rotacijskih pokreta jadranske mikrotektonske
ploče starije navlačne strukture su ispresjecane novijim rasjednim paraklazama i
neotektonski reaktiviranim starijim rasjednim strukturama orijentacija SZ-JI, S-J i SI-
JZ. Savremeni tektonski razvoj područja karakteriše aktivnost reversnih i transkurentnih
dekstralnih rasjeda.
Naglašenu konformnost reljefa i geološke strukture makroregije izražavaju
tektonsko-korozijski destruirane antiklinale okršenih gorskih uzvišenja i sinforme
zavalsko-kotlinskih udubljenja.
Sa morfogenetskog aspekta dominira krški reljef korozijski oblikovan na
mezozojskoj karbonatnoj podlozi. (Vidjeti kartu br.3.). Razmjerno visoke prosječne
godišnje količine kišnih padavina (> 1350 mm) koje se izluče na mikrotektonski
ispucale hercegovačke kredne krečnjake rezultirale su naglašenom polimorfijom krškog
reljefa i razvoju različitih tipova karsta (boginjavi, goli, pokriveni, boginjavi, kupolasti).
U makroregiji Niska Hercegovina geomorfološki se mogu izdvojiti sljedeće
reljefne cjeline: zaravni oblikovane u kršu, gorski hrbati i masivi sa predgorskim
stepenicama, zavale i kotline, doline, udoline i uska zona litorala Neum-Klečkog i
Malostonskog zaljeva.
Prostrane planacijske nivoe Niske Hercegovine reljefno izražavaju Brotnjanska
(površine 250 km²) i Dubravska zaravan (površine 175 km²). Njihove uravnjene plohe
blago nagnute ka jugozapadu u pravcu forelanda jadranskog bazena korozijski su
oblikovane na krednim krečnjacima. Pružaju se južno od zavala Mostarskog Blata i
Mostarskog Polja na visinama od oko 270-300 m. Predstavljene su boginjavim kršem
vrtača i manjim okršenim uzvišenjima. (Vidjeti kartu br.3.). Spomenute niske zaravni su
fragmenti nekadašnje prostranije tercijarne zaravni koja je pliokvartarnim rasjednim
pokretima razbijena i egzogeomorfološki destruirana razvojem mlađe duboko usječene
doline Neretve između Bune i Čapljine. Sličnih morfogenetskih i hipsometrijskih
obilježja je zaravan na jugoistoku Hercegovine oblikovana u gornjokrednom kršu
Trebinjske šume i Luga. “Cijela zaravan je dužom osom dinarskog smjera duga oko 23
km, a široka 4-8 km. Ukupno površina iznosi oko 115 km².“ (O. Zubčević, 1974.).
Postojeće naučne geomorfološke hipoteze dosada nisu uspjele u potpunosti razriješiti
genezu i morfoevoluciju niskih zaravni u kršu Vanjskih Dinarida. Nadamo se da će
buduća naučna istraživanja bazirana na rezultatima detaljnijih i preciznijih geofizičkih,
tektonsko-geoloških, paleogeografskih, paleohidrografskih, paleoklimatoloških i drugih
geoznanstvenih analiza vjerovatno dati riješenje ovoga zasada otvorenog
geomorfološkog pitanja. Makroregija Niska Hercegovina se nalazi u zoni konvergencije
afričke i evroazijske litosferne ploče. Strukturno je obilježena navlačnom „ramp-
flat“geometrijom. Skloni smo mišljenju da je postanak niskih hercegovačkih planarnih
oblika Dubrava, Brotnja i Luga prvenstveno uzrokovan navlačnom kinematikom
karakterisanom prvobitnim oblikovanjem navlačnih strmaca na blago nagnutim

43
 A. Lepirica

rasjednim plohama navlačnih rasjeda uz naknadno uravnavanje i egzogeomorfološko

korozijsko preoblikovanje.
Strukturno odvojene čelima navlaka od Dubravske i Brotnjanske zaravni na jugu
se pružaju prostorno manje navlačno-korozijske zaravni Grabovina i Poplata.
Predstavljaju nivoe uravnavanja na visinama od oko 110 m n/v. Subhorizontalna ploha
Grabovina u zapadnoj Hercegovini tektonsko-erozijski je prosječena na dva dijela
recentnom dolinom Trebižata dok se planacijski nivo Poplata pruža južno iznad doline
Bregave. Pored navedenih spomenuti ćemo nešto višu zaravanski nivo Hrasnog
planacijski oblikovan na visinama od oko 380 m n/v.
U makroregiji dominiraju borano-navlačne i ljuskave gorske morfostrukture sa
predgorskim stepenicama derazijsko-erozijsko-korozijski oblikovane na mezozojskim
karbonatima. Stupnjevito se izdižu iznad niskih zavalsko-dolinskih udubljenja i zaravni
Niske Hercegovine.
Zapadnohercegovački gorski hrbati Maliča 622 m n/v, Ljubeča 831 m n/v, Trtle
690 m n/v, Ozrena 593 m n/v, Kukovca 518 m n/v i Gradine 519 m n/v pružaju se u
nizovima dinarskim smjerom. Gorski hrbat Žabe 954 m n/v orografski se ističe na jugu
makroregije. Mrežastu reljefnu strukturu jugozapadno od Popovog polja morfološki
izražava mozaična smjena okršenih kupolastih uzvišenja - humova (najviše tačke Zečija
Glavica 907 m n/v i Vlastica 909 m n/v) sa duboko usječenim uvalama i vrtačastim
udubljenjima.
Najprominentnije visokogorske morfostrukture na jugoistoku predstavljaju
sjeverozapadne padine masiva Orjena 1893 m n/v sa predgorskom stepenicom Zupci i
hrbat Bijele Gore 1865 m n/v u pograničnom pojasu sa Crnom Gorom. Reljefno
izražavaju neotektonski najizdignutiji dio Jadranskog pojasa u Vanjskim Dinaridima.
Poligenetski su oblikovane kvartarnim glacijalnim, derazijskim i periglacijalnim
procesima (Vidjeti kartu br.3.).
Makroregija Niske Hercegovine se tradicionalno naziva Humine zbog specifičnih
pojava kupolastog krša erozijski otpornijih stožastih krečnjačkih uzvišenja – humova
kao što su: Hum 547 m n/v, Veliki Kiper 734 m n/v i Bratogošac 871 m n/v južno od
Popovog polja, Hum 436 m n/v iznad Mostara, Kožjak 546m n/v iznad Blagaja,
Klobuk 478 m n/v, Humci iznad doline Trebižata itd.
Složene padinske fasade spomenutih gorskih morfostruktura disecirane visećim
dolinama i točilima obilježava smjena strmijih padina sa pedimentima. Genetski su
predstavljene golim kršem korozijski nagriženim škrapama i kamenicama ili
pokrivenim kršem oblikovanim subkutanom korozijom ispod plitkozalijegajućih
karbonatnih zemljišta. Padinske strane makroregije djelomično su prekrivene
termofilnim hrastovim šumama i niskom submediteranskom vegetacijom. Izrazito
nagnute padinske lepeze nagiba (> 33˚) ispresjecane dugim ustrmljenim točilima
derazijsko-erozijski su oblikovane na golom kršu: Hrguda, Bjelašnice, Leotara, Žabe
planine, Klobuka iznad Vitine, humova okoline Popovog polja, Blagaja i Mostara.
Njihova podnožja su zastrta koluvijalnim konusima oštrobridog kršja. Neusaglašeni
uzdužni profili okršenih derazijskih dolina ili draga (kako ih nazivaju u Hercegovini)
kilometarskih su dužina. U niskim ustrmljenim prisojnim padinama Podveležja,
Čabulje, Jastrebinke i Prenja zapažaju se karakteristični poprečni V profili duboko
usječenih, rasjedno predisponiranih draga dužina preko 3 km na čijim su završetcima
akumulacijski oblikovane široke plavinske lepeze od heterogenih kvartarnih nanosa.
Kroz derazijske doline Čabulje, Prenja, Veleža, Hrguda, Bjelasnice i Orjena ledničkim

44
 Reljef geomorfoloških makroregija Bosne i Hercegovine

jezicima u pleistocenu i sporim soliflukcijskim tečenjem u borealu transportovane su

enormne količine erodiranog materijala.
Subvertikalni stjenoviti eskarpmani visoki više desetina metara derazijski su
oblikovani uz čela navlaka ili uz subvertikalne paraklaze reversnih rasjeda. Jedna od
najvećih je rasjedna prevjesna litica iznad vrela Bune relativne visine preko 100 m.
U mikrotektonski ispucalim padinama zapažaju se otvori dugih pećinskih i
jamskih podzemnih sistema. Na rubu Popovog polja kod Zavale nalazi se subvertikalni
otvor pećine Vjetrenice. Na ukupnoj, dosad speleološki utvrđenoj dužini od 6230 m
ovog najdužeg pećinskog sistema u BiH oblikovane su podzemne dvorane i kanali
bogati špiljskim ukrasima i podzemnim tokovima, vodopadima i jezerima. Naglašen
biodiverzitet pećine Vjetrenice sa dosad otkrivenih 87 vrsta podzemne faune i
pojavama endemičnosti i stenoendemičnosti svrstava je među vodeće u Svijetu.
Pedimenti Drinovaca, Ravnog, Širokog Brijega, Tihaljine i mnogi drugi u
makroregiji izražavaju rubne nivoe uravnavanja u padinama gorskih morfostruktura
koje se izdižu iznad Bekijskog polja, Mostarskog Blata, Hutovske depresije, Popovog i
Gradačkog polja, dolina Neretve, Trebišnjice, Trebižata, Bregave, Bunice i Bune.
Njihove blago nagnute plohe izbrazdane vrtačama prekrivaju karbonatna zemljišta sa
niskom submediteranskom vegetacijom ili su predstavljene golim kršem škrapa i
kamenica korozijski oblikovanim na otkrivenoj stjenovitoj podlozi.
Rasjedni kontakt niskih okršenih padina sa akumulacijsko-tektonskim
udubljenjima hercegovačkih zavala i dolina izražavaju hidrogeološke pojave snažnih
krških vrela: Bune (najveće krško pećinsko vrelo u BiH sa prosječnim godišnjim
proticajem od 43 m³/sec.), Bunice, Bregave, Tihaljine, Radobolje, Jasenice, Lištice,
Vrioštice, Studenčice itd.
U sinklinalnim zavalskim udubljenjima rasjedno predisponiranih polja u kršu
Niske Hercegovine akumulirane su debele naslage tercijarnih i kvartarnih klastičnih
sedimenata. Prostorno najveća zavalska ekstenzijska struktura je Popovo polje ili Blato
na 240 m n/v sa površinom od 68,4 km². Pruža se dinarskim pravcem na dužini od oko
27 km. Prosječno je široko 2-3 km. Hidrografski je obilježeno: regulisanim tokom
Trebišnjice, nekadašnje najduže evropske ponornice, periodičnim tokovima,
povremenim vrelima, zonama estavela i ponora (Doljašnica, Crnulja, Provalija, Ponikva
itd.). U aluvijalnom nanosu najnižih dijelova polja čija debljina iznosi preko 25 m
zapažaju se sufoziona ljevkasta udubljenja aluvijalnih ponora. Sjeverozapadni rubovi
Popovog polja predstavljeni su proluvijalnim zastorima gdje su se na genetski starijim
vezanim plavinskim lepezama razvila ruralna naselja: Orašje, Veličani, Mrkonjići, Tulje
i dr.
Slične geomorfološke karakteristike obilježavaju oveća polja u kršu Niske
Hercegovine - Mostarsko Blato i Imotsko – Bekijsko polje. Mostarsko Blato sa
površinom od 36 km² oblikovano je na 230 m n/v a granično Imotsko-Bekijsko polje
površine 43 km² (u BiH) sa neotektonski predisponiranim jezerom Krenica oblikovano
je na 250 m n/v. Naglašena visinska korelacija spomenutih orografski zatvorenih
udubljenja u kršu ukazuje na regionalnu ujednačenost intenziteta neotektonskih
pokreta. Na morfogenetski razvoj uravnjenih ploha kraških polja utjecala je kvartarna
sukcesija limničkih i fluvijalno-inundacijskih procesa Trebišnjice, Vrljike, Lištice,
Ugrovače i okolnih krških vrela i estavela. Pored navedenih većih, u području
makroregije poligenetski su oblikovana prostorno manja polja u kršu. Najviše je
Posuško oblikovano na 600 m n/v sa površinom od 16 km² zatim Ljubinjsko polje
oblikovano na 413 m n/v sa površinom od 8,3 km. Na sjeverozapadu makroregije nalaze

45
 A. Lepirica

se Kočerinsko, Mokro i Trnsko-Oklajsko polje. Na zapadu se pruža prstenasta struktura

niskog graničnog Rastočkog polja povezana sa riječnim sistemom Trebižata. Vrlo
rijetko plavljeno Gradačko polje oblikovano je na jugu na 91 m n/v. Prema P.
Milanoviću (1979.) prosječno je plavljeno jednom u 10-15 godina.
Neotektonskim rasjednim pokretima oblikovane su ekstenzijske zavalske strukture
Mostarskog Polja (površine 39 km²), Bijelog Polja (31 km²) Ljubuško-Vitinske zavale
(33 km²) i Hutovsko-Donjoneretvanske zavale (47 km²).
Na sjeveru makroregije u međugorskim ulegnućima Mostarskog Polja i Bijelog
Polja na tercijarnim terestričkim sedimentima hektometarskih debljina akumulirani su
heterogeni kvartarni nanosi. Blago iskošena ploha Bijelog Polja prosječnih nagiba (2˚-
3˚) predstavljena je proluvijalnim lepezama kilometarskih razmjera kojima su
djelomično prekriveni stariji glacijalni i periglacijalni nanosi porijeklom sa Prenja i
Veleža. U Bijelom i Mostarskom Polju korito Neretve duboko je i usko usječeno u
glaciofluvijalne nanose. Iznad se pružaju subvertikalni odsjeci glaciofluvijalnih
konglomeratskih terasa na kojima se razvilo staro gradsko jezgro Mostara. J. Cvijić
(1924.) pominje fluvioglacijalnu plavinu Dubrave na oko 700 m n/v jugoistočno od
Trebinja porijeklom od orjenskih ledenjaka. U dolinama Neretve, Bune, Trebišnjice i
Bregave fosilne periglacijalne akumulacijske oblike izražavaju fluviodenudacijski
otkrivene i destruirane soliflukcijske plavine od cementovanih breča. Pored glacijalnih i
periglacijalnih nanosa okoline Mostara S. Bakaršić (1967.) opisuje pjeskovite eolske
nanose pomiješane sa lesom na Ortiješu i lesne naslage Hodbine čiju genezu vezuje za
pleistocen.
Na jugozapadu se nalazi nisko i prostrano Ljubuško-Vitinsko zavalsko proširenje
uravnjenog dna kojim otječe regulisani tok Trebižata. Neotektonsko tonjenje obilježava
terene Hutovsko-Donjoneretvanske zavale što je rezultiralo: morfološkim razvojem i
fluviomočvarnom morfogenezom kriptodepresije Hutovog Blata karakterisanom
kombiniranim fluvijalnim djelovanjem meandrirajućeg toka Krupe i organogeno-
močvarnih procesa Deranskog i Svitavskog jezera, oblikovanjem širokog
meandrirajućeg korita Neretve nizvodno od Čapljine (prosječno široko preko 100 m) sa
riječnim sprudovima i adama, kilometarski širokim višim naplavnim ravnima i niskim
riječnim terasama.
Polimorfne transverzalne riječne doline Neretve, Bregave, Trebižata i Trebišnjice
obilježene su izmjenom klisurastih suženja i dolinskih proširenja sa naplavnim ravnima
i riječnim terasama. Česta pojava oštrih devijacija pravaca pružanja niskih
hercegovačkih dolina neotektonski je izazvana horizontalnim pomacima krila
transkurentnih dekstralnih rasjeda. To su seizmotektonski aktivni rasjedi kao oni kod
Tihaljine na čijem je križištu 1923. godine registriran najjači zemljotres u BiH
magnitude M 6,5. Spomenuta tektonska laktasta skretanja obilježavaju doline: Neretve
(između ušča Bune i Čapljine), Bregave (nizvodno od Vidovog polja), Tihaljine (kod
Klobuka), Trebižata (nizvodno od Božjaka) i Trebišnjice (gornja dolina Trebišnjice kod
Lastve i Popovo polje kod Trnčina i Zavale).
Doline Neretve i Bregave mjestimično su i preko 150 m duboko usječene u okolne
niske hercegovačke zaravni. Reljefno su predstavljene konveksnim dolinskim stranama
i uravnjenim dolinskom dnom. Poligenetski su oblikovane fluviokrškim, fluvijalnim i
padinskim procesima. Najniže položaje izražavaju blago meandrirajuća riječna korita
Neretve i Bregave plitko usječena u uravnjene plohe viših naplavnih ravni i niskih
riječnih terasa čije širine u Žitomislićima, Ševaš polju, Počitelju, Šurmancima, Dretelju
i Prenjskom polju premašuju 300 m. Sličnih morfoloških obilježja su gornja dolina
Tihaljine i dolina Trebižata nizvodno od vodopada Kravice kao i ostala manja

46
 Reljef geomorfoloških makroregija Bosne i Hercegovine

kotlinsko-dolinska proširenja makroregije kojima otječu Trebišnjica, Buna, Bunica i

Bregava.
Dolinska suženja periodičnih bujičarskih tokova Radimlje, Ugrovače i Ričine
reljefno su izražena rasjedno predisponiranim fluviokrškim kanjonima preko 300 m
duboko usječenim u hercegovački kredni krš.
Fluviokrški reljef predstavljaju korita sedrotvornih rijeka Trebižata i Bregave sa
impozantnim sedrenim barijerama preko kojih se ruše vodopadi Kravice 27 m i Kočuša
na Trebižatu, Provalija na Bregavi. U riječnom koritu donjeg toka Trebižata oblikovan
je gusti splet sedrenih ada sa brojnim kaskadama.
Linijski oblici okršenih udolina poligenetski su oblikovani uz rasjede na
mezozojskim karbonatima Niske Hercegovine. To su izdužena udubljenja kilometarskih
dužina, prosječnih nagiba (1°- 4°), blago nagnuta ka niskim zavalama, kotlinama i
dolinama. Najprominentnije su okršene udoline: Zavala (duga 9 km) i Strujići (duga 4,5
km) rasjedno usmjerene pravcem SI-JZ. Blago inkliniraju Popovom polju. Morfološki
izražavaju starije i zrelije oblike u odnosu na plitko udolinsko udubljenje Poljica i
tektonski izduženu udolinu uz Zubački rasjed, pravca S-J, na krajnjem jugoistoku .
Najniži tereni regije (ujedno i najviši tereni - Orjen!) pripadaju Jadranskom
pojasu, kontaktnoj neotektonskoj jedinici Vanjskih Dinarida sa Jadranskim bazenom.
Postpleistoceno glacioeustatičko povišenje nivoa Svjetskog okeana za oko 100-120 m i
neotektonsko tonjenje jugozapadnog dijela Jadranskog pojasa odrazili su se
transgresijom Jadranskog mora kojom su potopljena niska reljefna udubljenja. Tako je
formiran recentni marinski reljef ingresijske obale zaljeva Neum-Klek i Malostonskog
kanala. Strma obala Neuma tektonski je predisponirana čelom navlake Hercegovačkog
šarijaža (alohtone strukture Vanjskih Dinarida) kojim su stariji mezozojski karbonati
navučeni preko paleogenih naslaga Dalmatinske zone. Transgresijski razvedene obale
Neuma i uskog poluotoka Kleka 161 m n/v, duge oko 24 km, morfogenetski
obilježavaju abrazivne talasne potkapine, klifovi, rtovi i akumulacijske šljunkovite
plaže. Morski zalivi Neum-kleka i Malostonskog kanala sa podmorjem dubokim do 27
m pripadaju litoralu i gornjem sublitoralu. Predstavljaju potopljene pleistocene udoline
oblikovane na kršu Vanjskih Dinarida.
Antropogeno-tehnogeni tipovi reljefa pretežno su koncentrisani u niskim reljefnim
udubljenjima makroregije. Reljefno je najistaknutija akvatorija 95 m dubokog Bilećkog
jezera. Predstavlja najveću slatkovodnu akumulaciju u BiH, površine 33 km², sa
vodnom zapreminom od oko 1,3 milijarde m³. Vještačka jezera: HE „Mostar“ na
Neretvi, HE „Peć-Mlini“ na Matici u Bekijskom polju, Vrutak i Gorica na Trebišnjici su
znatno manja. Debele naslage mulja prekrivaju njihova dna i obalne pojaseve na što je
prvenstveno utjecala intenzivna denudacija obala izazvana radom hidroelektrana. Veće
urbane zone Mostara, Trebinja, Čapljine, Ljubuškog i drugih manjih urbanih centara sa
izgrađenom objektima i pratećom infrastrukturom međusobno su povezana
saobraćajnicama i dalekovodnom mrežom. Objekti i turistički sadržaji Neuma i
Međugorja se zapažaju u okolnom pejsažu. U antropogeni reljef makroregije mogu se
uvrstiti betonska korita Trebišnjice u Popovom polju dužine preko 60 km i Trebižata u
Bekiji, zatim poljoprivredne površine predstavljene obrađenim plodnim zemljištima u
niskim zavalskim udubljenjima i dna uvala i vrtača sa terra rosom najčešče ograđena
kamenim ogradama.

47
 A. Lepirica

ZAKLJUČAK
U geomorfološkom pogledu Bosna i Hercegovina cjelovito pripada
megamorfostrukturi Dinarida čija je geneza i morfoevolucija uzrokovana kolizijom
Afričke i Evroazijske megaploče.
Na temelju principa homogenosti geostrukturnih, litogenetskih, orografskih i
morfogenetskih datosti područja BiH izdvojene su sljedeće makrogeomorfološke
cjeline:
− Niske planine, pobrđa, nizije, zavale i kotline sjeverne Bosne
− Bosansko sredogorje sa pobrđima, zavalama i kotlinama
− Visoki Središnji Dinaridi
− Bosanskohercegovački dinarski krš
− Niska Hercegovina
Reljef najsjevernije makroregije „Niske planine, pobrđa, nizije, zavale i kotline
sjeverne Bosne“ egzogeomorfološki oblikovan u Savskoj zoni Unutrašnjih Dinarida
konformnih je obilježja. Najniže terene rov-sinklinala potolinskih struktura
sjevernobosanskih nizija, zavala i kotlina neznatne reljefne energije (0-5 m/ km²)
predstavljaju uravnjene plohe prostranih naplavnih ravni i terasnih ravnica Save, Drine,
Bosne, Vrbasa, Une, Sane, Ukrine, Spreče i Tinje. Viša područja morfostrukturno
izražavaju padinske lepeze neotektonski izdignutih horst – antiklinala: Majevice 915 m
n/v, Trebovca 692 m n/v, Kozare 976 m n/v, Motajice 652 m n/v i Prosare 368 m n/v i
sjevernobosanskih pobrđa oblikovane kombinovanim djelovanjem derazijskih i
fluviodenudacijskih procesa na vodonepropusnoj podlozi tercijarnog klastičnog sastava.
Denudacijom preoblikovani magmatogeni reljef masiva Motajice i Prosare zastupljen je
na krajnjem sjeveru i sjeverozapadu makroregije.
Denudacijsko-tektonski reljef borano-navlačnih i rasjedno-blokovskih masiva i
hrbata sa predgorskim stepenicama dominira prostorno najvećom geomorfološkom
makrocjelinom „Bosansko sredogorje sa pobrđima, zavalama i kotlinama“.
Prevladavaju složene padinske lepeze sredogorskih i gorskih uzvišenja prosječnih
nagiba 12˚- 32˚ oblikovane kombinovanim djelovanjem fluviodenudacijskih i
derazijskih procesa na litološki heterogenim vodonepropustljivijim paleozojskim,
mezozojskim i neogenim naslagama. Razvoj krške i fluviokrške morfoskulputure vezuje
se za površi i pedimente oblikovane na mezozojskim karbonatima istočne i zapadne
Bosne, dna kanjonsko-klisurastih suženja i zone kontaktnog karsta u ofiolitnom pojasu.
Derazijsko-gravitacijski procesi najintenzivniji su na strmim padinama masiva Vlašića,
Romanije, Jahorine, Manjače i subvertikalnim stranama kanjona Drine, Ugra, Vrbasa,
Lima itd. Denudacijski oblikovana predgorska i samostalna pobrđa složenih padinskih
profila neotektonski su izdignuta iznad zavala i kotlina istočne, jugoistočne, središnje,
zapadne i sjeverozapadne Bosne. Najniža područja predstavljena su rasjedno
predisponiranim kompozitnim probojničkim dolinama Drine, Bosne, Vrbasa, Sane, Une
i njihovih pritoka. Denudacijom preoblikovani magmatogeni reljef morfogenetski
izražava okolinu Srebrenice i brojne mikrolokalitete dinarskog eugeosinklinalnog
pojasa.
U makroregiji „Visoki Središnji Dinaridi“ prevladavaju borano-navlačne i borano-
blokovske visokogorske morfostrukture sa predgorskim stepenicama neotektonski
izdignute uz ustrmljene plohe reversnih rasjeda. To je područje sa najvišim apsolutnim

48
 Reljef geomorfoloških makroregija Bosne i Hercegovine

visinama (vrh Maglić 2386 m n/v) i najvećim vrijednostima vertikalne raščlanjenosti (>
800 m/km²) u BiH. Stepenaste padinske profile planinskih uzvišenja obilježava česta
izmjena ustrmljenih padina i subvertikalnih eskarpmana sa položenijim terenima
predgorskih stepenica i planinskih površi kao reljefni odraz neotektonskih ciklusa
izdizanja i tektonske stabilnosti. Padine planinskih masiva i hrbata poligenetski su
oblikovane glacijalnim, periglacijalnim i derazijskim destruktivnim procesima u
kvartaru na heterogenom litološkom supstratu. Krški reljef dominira visokim
planinskim površima i pedimentima na jugoistoku makroregije. Neotektonsko
sužavanje i zatvaranje prostranog neogenog bazena na jugozapadnom obodu Vraničkog
paleozoika rezultiralo je razvojem predgorskih i samostalnih pobrđa miocenog
klastičnog sastava. Razvoj fluvijalne, fluviokrške i fluviodenudacijske morfoskulpture
prostorno je usko ograničen na duboko usječene kompozitne probojničke doline
Neretve, Drine, Vrbasa i njihovih pritoka.
Reljef makrogeomorfološke regije „Bosanskohercegovački Dinarski krš“
poligenetski je oblikovan na mikrotektonski ispucaloj karbonatnoj platformi Vanjskih
Dinarida. Sa morfostrukturnog stanovišta prevladavaju destruirane antiklinale borano-
navlačnih i ljuskavih planinskih uzvišenja i sinklinalna ulegnuća velikih kraških polja.
Neotektonski izdignuti planinski masivi i hrbati s predgorskim stepenicama generalno
su usmjereni dinarskim pravcem. Njihovi složeni padinski profili poligenetski su
oblikovani u kvartaru destruktivnim egzogeomorfološkim procesima. Genetski različiti
tipovi karsta (pokriveni, boginjavi, goli, visokoplaninski glaciokarst) i naglašena
polimorfija egzo i endokrških formi oblikovanih u visokom i dubokom kršu Vanjskih
Dinarida BiH osnovne su geomorfološke odlike ove makroregije. Krška morfoskulptura
dominira planinskim površima, pedimentima i niskim zaravnima. Rasjedno
predisponirane zavale velikih polja u kršu pružaju se paralelno sa okršenim planinskim
masivima i hrbatima. Najniža područja karakterisana razvojem fluviodenudacijske,
fluviokrške i fluvijalne morfoskulpture na vodonepropusnijim naslagama predstavljaju
kompozitne doline Une, Unca, Sane, Neretve i njihovih pritoka.
Najjužniju makroregiju „Niska Hercegovina“ orografski izražavaju: zaravni
oblikovane na krednim krečnjacima, borano-navlačni gorski hrbati i masivi s
predgorskim stepenicama, kraška polja, zavale, kompozitne doline i udoline.
Morfogenetski prevladava krški reljef. Derazijsko-erozijsko preoblikovanje reljefa
zastupljeno je na neotektonski ustrmljenim padinama okršenih humova i gorskih
uzvišenja makroregije. Fluvijalna i fluviokrška morfoskulptura dominira u zavalama i
kompozitnim riječnim dolinama. Neotektonsko tonjenje terena na jugu odrazilo se
fluviomočvarnim razvojem kriptodepresije Hutovog Blata. Transgresijski razvedene
obale Neum-Klečkog i Malostonskog zaljeva genetski obilježava marinski reljef.
U zavalsko-kotlinskim proširenjima makrogeomorfoloških regija Bosne i
Hercegovine koncentrisan je antropogeno-tehnogeni reljef koji ima tendenciju daljnjeg
širenja.

49
 A. Lepirica

POZIVNE BILJEŠKE

1. Pojam predgorska stepenica u našu geomorfološku literaturuje uveo je A.

Bognar 1980.
2. Geografski bi bilo pravilnije južnobosansko a ne srednjobosansko škriljavo
gorje kako je navedeno u dosadašnjoj geološkoj i geografskoj literaturi.
3. Livanjsko polje oblikovano u dinarskom navlačnom pojasu nije klasična pull -
apart struktura prije bi se u savremenom geološkom kontekstu moglo
okvalifikovati kao „piggy back basin“ sa tri depocentra i transverzalnom
riječnom mrežom.

LITERATURA
1. Anđelković, M., 1982: Geologija Jugoslavije – Tektonika.- Rudarsko-geološki
fakultet, 692, Beograd.
2. Assev, A.A. 1982: O geomorfologičeskih sistemah.- V zbor, Nauka,
Novosibirsk.
3. Bakaršić, S., 1967: Tragovi glacijalnih i periglacijalnih procesa u Mostarskoj
kotlini.- Geografski pregled XI-XII 47-82, Sarajevo.
4. Behlilović, S., 1964: Geologija Čabulja planine u Hercegovini.- Posebna
izdanja Geološkog Glasnika, Knjiga IV, Geološki zavod, 80, Sarajevo.
5. Bognar, A., 2001: Geomorfološka regionalizacija Hrvatske.- Acta Geographica
Croatica, Vol.34, 7-29, Zagreb.
6. Bognar, A., 1987: Reljef i geomorfološke osobine Jugoslavije.- Veliki
geografski atlas Jugoslavije, SNL, Zagreb.
7. Bognar, A., Lepirica, A., 2005: Studija izvodljivosti Nacionalnog parka Una –
Sektorska studija Geografija i geoekologija, Elektroprojekt, Zagreb.
8. Bušatlija, I., 1972: Morfostrukturne i morfoskulpturne karakteristike reljefa
Bosne i Hercegovine, IX kongres geografa Jugoslavije, Sarajevo.
9. Bušatlija, I., 1978: Geomorfološka karta SR Bosne i Hercegovine 1 : 100 000
(Listovi: Nevesinje, Trebinje, Mostar, Imotski).- Geografski Institut PMF-a , 1-
35, Sarajevo.
10. Cvijić, J., 1924: Geomorfologija I .- Državna štamparija kraljevine SHS,
Beograd.
11. Cvijić, J., 1926: Geomorfologija II.- Državna štamparija kraljevine SHS,
Beograd.
12. Čičić, S., Pamić, J., 1979: Geologija Bosne i Hercegovine, Knjiga I.-
Geoinženjering, Sarajevo.
13. Čičić, S., Mojićević, M., Papeš, J., 1984: Geologija Bosne i Hercegovine,
Knjiga II.- Geoinženjering, Sarajevo.
14. Ćalić, J., 2008: Kontaktne i strukturne odlike karsta Đevrinske Grede.-
Geografski institut “Jovan Cvijić” SANU, Posebna izdanja, Knjiga 72.,
Beograd.
15. Dimitrijević, M.D. 1995: Geologija Jugoslavije, Geoinstitut, Beograd.
16. Donassy, V., Oluić, M., Tomašegović, Z., 1983: Daljinska istraživanja u
geoznanostima.- JAZU, Zagreb.
17. Dukić, J., 1984: Hidrologija kopna.- Naučna knjiga, Beograd.
18. Florensov, I. A., 1978: Očerki strukturnoj geomorfologiji.- Nauka, Moskva.
19. Gams, I., 2005: Tectonics impact on Poljes and minor basins (Case studies of
Dinaric Karst) .- Acta Carsologica 34/1, 25-41, Ljubljana.
50
 Reljef geomorfoloških makroregija Bosne i Hercegovine

20. Gams, I., Zeremski, M., Marković, M., Lisenko, S.& Bognar, A., 1985:
Uputstvo za izradu detaljne geomorfološke karte SFRJ u razmeru 1: 100 000 .-
Beograd.
21. Grund, A., 1910: Beiträge zur Morphologie des Dinarischen Gebirges.-
Geographische Abhandlungen, Band IX, Heft 3, Leipzig und Berlin.
22. Grupa autora, 1960: Vojno-inžinjerijski opis reke Une, Državni sekretarijat za
poslove narodne odbrane, Uprava inžinjerije, Beograd.
23. Grupa autora, 1960: Vojno-inžinjerijski opis reke Neretve, Državni sekretarijat
za poslove narodne odbrane, Uprava inžinjerije, Beograd.
24. Grupa autora, 1961: Vojno-inžinjerijski opis reke Save, Državni sekretarijat za
poslove narodne odbrane, Uprava inžinjerije, Beograd.
25. Grupa autora, 1961: Vojno-inžinjerijski opis reke Bosne, Državni sekretarijat
za poslove narodne odbrane, Uprava inžinjerije, Beograd.
26. Grupa autora, 1961: Vojno-inžinjerijski opis reke Drine, Državni sekretarijat
za poslove narodne odbrane, Uprava inžinjerije, Beograd.
27. Grupa autora, 1969: Atlas klime SFR Jugoslavije za period 1931 – 1960.-
Hidrometeorološka služba SFRJ, Beograd.
28. Grupa autora., 1983: Socijalistička republika Bosna i Hercegovina, Separat iz
II izdanja Enciklopedije Jugoslavije.- JLZ, Zagreb.
29. Grupa autora., 1990: Enciklopedija Jugoslavije, Tom III.- JLZ, Zagreb.
30. Grupa autora., 1987: Veliki atlas Jugoslavije.- Liber, Zagreb.
31. Herak, M., 1983: Geologija.- Školska knjiga, 433, Zagreb.
32. Huggett, R. J., 2003: Fundamentals of Geomorphology.- Routledge, 400,
London and New York.
33. Katzer, F., 1909: Karst und karsthydrographie.- Instituts fűr Balkanforschung
in Sarajevo, 94, Sarajevo.
34. Katzer, F., 1926: Geologija Bosne i Hercegovine.- Direkcija državnih
rudarskih preduzeća, 527, Sarajevo.
35. Lepirica,A., 2005: Geodiverzitet planine Čvrsnice.- Fondeko br. 19., Sarajevo.
36. Lepirica,A., 2005: Basic morphological and morphostructural characteristics of
the Rakitnica Canyon.- Acta Carsologica 34/2, 449-458, Ljubljana.
37. Lepirica,A., 2008: Geomorphological characteristics of the massif Prenj.- Acta
Carsologica 37/2-3, 307-329, Ljubljana.
38. Levy, D. & O’ Connor, L., 1999: America’s Spectacular National Parks,
Perpetua Press, 132, Los Angeles.
39. Marković, J., 1988: Enciklopedijski geografski leksikon Jugoslavije.- Svjetlost,
313, Sarajevo.
40. Marković, M., 1983: Osnovi primenjene geomorfologije.- Geoinstitut, 123,
Beograd.
41. Milanović, P., 1979: Hidrogeologija karsta i metode istraživanja.- Institut za
korištenje i zaštitu voda na kršu, 302, Trebinje.
42. Mojićević, M., Pamić, J., 1975: Mezozojska evolucija središnjih dijelova
dodirnog područja Unutrašnjih i Spoljašnjih Dinarida u svjetlu tektonike ploča,
II god. zn. skup, JAZU, Zagreb.
43. Oard, J. M., 2004: Pediments formed by the Flood: evidence for the Flood /
post-Flood boundary in the Late Cenozoic.- Overviews, TJ 19 (2), 15-27.
44. Omerbashic, M., Sijarić, G., 2006: Seismotectonics of Bosnia – Overview.-
Acta Geodynamica et Geomaterialia, Vol.3, No.2 (142) Praha.
45. Panjukov, P. N., 1965: Inženjerska geologija.- Građevinska knjiga, 268,
Beograd.

51
 A. Lepirica

46. Picha, F. J., 2002: Late orogenic strike slip faulting and escape tectonics in
frontal Dinarides- Helenides, Croatia, Yugoslavia, Albania and Greece, AAPG
Bulletin Vol 86, Issue 9, 1659-1671.
47. Spiridonov, A. I., 1975: Geomorfologičeskoe kartografirovanie.- Nedra, 182,
Moskva.
48. Strahler, A. N.,1957: Quantitive analysis of watershed geomorphology.-
American Geophysics Union Trans., Vol. 38.
49. Simonović, R., 1925: Tectonische urhohlräume unter den falten-gebirgen.-
141, Sombor.
50. Sweeting, M. M., 1972: Karst Landforms.- Macmillan, London.
51. Šegota, T., Filipčić, A., 1996: Klimatologija za geografe.- Školska knjiga, 471,
Zagreb.
52. Tari, V., 2002: Evolution of the nothern and western Dinarides: a
tectonostratigraphic approach - EGU Stephan Mueler Special Publication
Series, 1, 223-236.
53. Zeremski, M., 1967-1968: Tri kategorije malih oblika erozije tla.- Geografski
pregled XI-XII, 29-45, Sarajevo.
54. Zubčević, O., 1974-1975: Dolina Trebišnjice u pleistocenom dobu.-
Geografski pregled XVIII-XIX, 11-32, Sarajevo.

52