HRVATSKI STUDIJI

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

Daniel Gnjatović

MORALNI RELATIVIZAM

DIPLOMSKI RAD

Zagreb, 2013.
 HRVATSKI STUDIJI
SVEUČILIŠTE U ZAGREBU
FILOZOFIJA/SOCIOLOGIJA

DIPLOMSKI RAD

MORALNI RELATIVIZAM

Mentor: Student:
dr. sc. Josip Talanga Daniel Gnjatović

Zagreb, 2013.

2
SADRŽAJ

1. UVOD ....................................................................................................................... 4
2. MORALNI RELATIVIZAM .................................................................................... 5
2.1. Pojam i vrste moralnog relativizma ................................................................... 6
2.2. Značaj i svojstva moralnog relativizma ........................................................... 14
2.3. Moralni relativizam i poticanje tolerancije ...................................................... 27
2.4. Društvena dimenzija relativizma (new age pokreti) ........................................ 33
2.5. Kritika relativizma ........................................................................................... 35
3. ZAKLJUČAK ......................................................................................................... 39
4. LITERATURA ........................................................................................................ 41

3
 1. UVOD

U moralu gledajući pažljivije imamo mnoštvo moralnih načela i standarda koji

se međusobno razlikuju.Ta razlikovanja uvelike će odrediti poimanje drugoga i okoline
u kojoj se nalazi. To se može nazvati subjektivnim stavom u moralnom relativizmu.Ti
standardi određuju pravila ponašanja i djelovanja unutar određene kulture.

Kulture imaju međusobno različite moralne sustave koji se međusobno razlikuju,

a ti sustavi nas upućuju da ne možemo biti etnocentrični već prihvaćati mnoštvo
različitosti.U mnoštvu različitosti, bitno je govoriti o moralnim sustavima različitih
kultura. Moralni sustavi različitih kultura i pojedinaca daju nam problematiku kako
sagledavati pojedince i kako odrediti koji je najbolji.

U svijetu koji se brzo mijenja, nemoguće je otkriti univerzalni moral koji vrijedi
za sve kulture i pojedince.Sve to dolazi u prilog teoriji moralnog relativizma koji sve
više nalazi svoje mjesto među kulturama, pojedincima, jezicima.

O moralnom relativizmu može se govoriti na više načina i pobuditi različite

odgovore.Neki autori tvrde da je moralni relativizam teorija koja ne prihvaća moralne
standarde potiče na nasilje i ubijanje te negira temeljna moralna načela.Bitno je dokazati
moralnu prihvatljivost relativizma apliciranu na pojedine sustave države i pojedinca.Tu
apliciranost moguće je pozivanjem na temeljna moralna načela tolerancije, poštovanja,
i međusobne suradnje.Ali to nije uvijek nužno moguće, stoga je moralno prihvatiti
raznolikost moralnog mišljenja.Temeljna postavka je da moralni relativizam nije istinita
teorija jer tada nebismo mogli osuditi ubojstvo zločine.Moralni relativizam ima svoju
primjenu kod sukobljavanja moralnih pozicija i njihove koherentnosti.U tome treba
naglasiti da nema jedne istinite moralnosti već postoji raznolikost moralnih okvira i
morala i bilo da je nešto moralno dobro ili loše relativno je uznačenju ka jednoj ili
drugoj moralnosti tj. moralnom okviru upućivanja. U toj raznovrsnosti morala, moralnih
okvira upućuju nas na različitosto pobačaju, vegetarijanstvu, ubojstvu, krađi itd.
Prema Levyu(2001) može se odrediti da je moralni relativizam istinit u odnosu
na neki standard, a taj standard nije isključivo opravdan.U isključivoj opravdanosti

4
pojedinih načela, pravila i pozicija, ne možemo prosuditi koji su bolji, svaki će biti bolji
ilošiji u odnosu na određeni standard.

Navedeni dijelovi ići će u razmatranje argumentacije o prihvatljivosti ili

neprihvatljivosti moralnog relativizma.Iz razmatranja standarda i sadržaja bitno je
navesti stajalište koje ne odobrava moralni relativizam.Stajalište koje ne odobrava
moralni relativizam je sa stajališta kršćanstva koje se poziva na naravni zakon utisnut u
ljudske duše putem boga.

Drugi put je put savjesti unutarnje svijesti o dobrome i lošemu.Bitno je naglasiti

da moralni relativizam promiče temeljne vrijednosti dobro, slobode, pravda na lucidan
način dajući mnoštvo primjera za njihovu prihvatljivost ili neprihvatljivost.Tvrdi se da
je moralni relativizam totalitaran da ako ga samoga uzmemo onda nameće vrijednosti i
pravila nemorala.Bitno je reći sa kršćanskog aspekta, da moralni relativizam je
svjetonazor koji ukida transcedentalnu stvarnost, te Boga kao ključnog u poimanju
stvarnosti. Kroz mnoštvo znanstvenih područja(antropologija, sociologija, povijest)
relativizam nalazi svoje prihvatljivo mjesto.Tako unutar antropologije proučava kulture
njihovu raznolikost zajedno s običajima.Unutar sociologije proučava različite društvene
fenomene kao npr. eutanazija, smrtna kazna.Kod biologije proučava odnose vrsta
,genetike, ekološke sustave te nesrazmjere koji se događaju u svijetu.

Bitno je unutar moralnog relativizma razlikovati dvije vrste relativizma u odnosu

na znanje i relativizam u odnosu na moralnost te podvrste relativizma kao što su
deskriptivni relativizam, relativizam moralnih zahtjeva te metaetički relativizam.

Bitni dijelovi s kojima će se provjeravati relativizam su zajedno sa tolerancijom,

poštovanjem te temeljnim vrijednostima koje čovjek stječe enkulturacijom.

2. MORALNI RELATIVIZAM

5
 2.1.Pojam i vrste moralnog relativizma

Još je Herodot pisao o kulturnim razlikama između Grka i naroda Bliskog Istoka
promišljajući slično kao moralni relativisti danas. On je pisao kako je perzijski kralj
Darije pitao Grke što traže zauzvrat ako pojedu mrtva tijela svojih roditelja na što su mu
odgovorili da nema tog blaga za koje bi to učinili. Kasnije je pitao neke Indijce iz
plemena Kalaćana, koji jedu mrtva tijela svojih roditelja, što bi tražili ako bi ta tijela
spalili. Oni su na to s krikom užasnuli.

Ljudi vrlo strastveno brane svoje običaje. Svi usvajamo određeni skup normi i u
vezi s njima reagiramo kao da su činjenice, a nisu. Iz navike smatramo da su naši običaji
ujedno i objektivno najbolji. Herodot zaključuje daje Pintar bio u pravu kadje običaj
proglasio vladarom svega. U 16.stoljećuMichel de Montenj reagirao je na priču o
raširenom kanibalizmu upravo sa polazišta moralnog relativizma: „Držim da u tom
narodu nema ništa barbarskog i divljačkog, prema onome što sam čuo, osim toga što
svaki čovjek barbarstvom naziva sve običaje koji se razlikuju od njegovih vlastitih, jer
doista se čini da istinitost i razumnost možemo testirati samo primjerom i obrascem
stavova i običaja zemlje u kojoj živimo.“

Moralni relativizam je doktrina, prema kojoj moralnu ispravnost i neispravnost

postupka varira od društva do društva i nema apsolutno univerzalnih moralnih standarda
koji vrijede za ljude i sva vremena. Prema tome, da li je za neku osobu ispravno
postupiti na određeni način ili ne zavisno ili je relativno u odnosu na društvo kojem
pripada. Mnogi istraživači i svjetski putnici jednako kao i čitaoci njihovih zapisa
suočeni su s različitim načinima življenja (naročito moralnim kodovima) velikih i
nepoznatih civilizacija.

Mnogi istraživači i svjetski putnici shvaćaju da:

1) moralni kod civilizacije kojoj pripada nije jedini postojeći kod,

6
 2) svi postojeći moralni kodovi jednako dobri i da se
3) zbog toga ne smije osuđivati druge moralne kodove.

Williams (1974) poziciju moralnog relativizma određuje: sastoji se od tri

propozicije da ispravno znači (može biti koherentno shvaćeno jedino kao) ispravno za
dano društvo da ispravno za dano društvo treba biti shvaćeno u funkcionalističkom
smislu i da je zbog toga, za ljude iz jednog društva krivo osuđivati te uplitati se u
vrijednost drugog društva.

Antropolog Herkovits(1972) definira moralni relativizam:

1) moral relativan spram kulture,
2) nemamo nezavisne osnove za kritiziranje bilo kojeg morala bilo koje druge
kulture, dakle
3) trebamo biti tolerantni prema moralima drugih kultura.

Uz to antropološke sociološke i povijesne činjenice, prema moralnim relativistima,

govore da ljudi u različitim civilizacijama, vremenima i prostorima, različite postupke
smatraju ispravnima (Berčić1995:53).Što više u svakoj grupi ljudi smatraju dobrim
čovjekom onog tko živi u skladu s pravilima grupe.Stoga je u svjetlu relevantnih
činjenica moralni relativist smatra tezu sljedeće forme: x je ispravno za osobu 0 ako ...
Dakle prema moralnim relativistima x ako je ispravno nikad nije ispravno naprosto
nego uvijek za nekoga negdje i u neko doba. Za NicholasaUrwina, moralni relativizam
je doktrina da moral može varirati od kulture do kulture.Imajući u vidu poteškoće oko
određivanja kada dvije osobe pripadaju istoj kulturi, moralni relativizam se može uzeti u
više ili manje radikalnom obliku.U najmanje radikalnom obliku ne znači ništa više nego
da je moral univerzalan za ljudska bića, moral Marsovaca može biti različit.U
najradikalnijem obliku teza implicira, da svaka osoba ima svoj vlastiti moral koji može
varirati od jedne osobe do druge i od jednog trenutka do drugog(Berčić1995:60).

Oni koji kažu da je to u odnosu na što je x ako je ispravno ispravno, kultura tj.
civilizacija nazivaju se konvencionalistima.Relativističke teze mogu se formulirati
ovako:

7
 (MR) „ x je ispravno za osobu O ako je x u skladu s moralnim kodom grupe
kojoj O pripada. Iako vrlo jednostavna i kratka ova se primjedba smatra pogubnom za
moralni relativizam.

Iz teze MR:

P1: x je ispravno za O ako je x u skladu s moralnim kodom grupe kojoj O pripada

P2: Svatko treba činiti sve ono i samo ono što je ispravno(Berčić1995:60).

dobiva se sljedeću tvrdnja:

K: Svatko treba činiti sve ono i samo ono što je u skladu s moralnim kodom grupe kojoj
pripada
K:Svatko treba slijediti pravila grupe kojoj pripada (Berčić1995:61).

Dobivenu propoziciju K lijepo izražava ideju moralnog relativizma.Međutim K

u sebi sadrži svatko što znači da je imperativ apsolutistički jer bi prema ambicijama
samih moralnih relativista treba važiti uvijek svuda i za svakoga.Dakle moralni
relativizam je kontradiktoran jer s jedne strane tvrdi da ne postoji ni jedan moralni
princip koji važi za svakoga, dok s druge strane tvrdi da takav princip
postoji.GilbertHarmann ovaj prigovor smatra bezvrijednim:Definiranjem moralnog
relativizma kao očigledno nekonzistentne pozicije na primjer gledišta da nema
univerzalnih valjanih moralnih principa i da ujedno svatko treba slijediti pravila grupe
kojoj pripada, gdje ovaj drugi zahtjev uzet kao univerzalna moralna istina.Tvrdnja da
nema univerzalno valjanih principa i da ujedno postoji takav princip uistinu čine
kontradikciju.Stoga moralni relativizam mora izmijeniti svoju tezu:Moralnom
relativizmu veliku poteškoću predstavlja određivanje onoga u odnosu na što je x , ako je
ispravno. Zbog toga moralni relativizam prijeđe čvrstu granicu koja ga dijeli od
moralnog naturalizma.
Neugodna posljedica moralnog relativizma jest da moralna ispravnost uvijek u
većini, a reformatori su uvijek u krivu.Svi postupci Adolfa Hitlera bili su ispravni jer ih

8
je masa odobravala.Isus Krist dok je propovijedao svoje učenje bio u krivu jer njegovo
učenje nije prihvaćala većina(Berčić1995:61).

Osim što iz teze moralnog relativizma slijede posljedice po svoj prilici

neprihvatljive i za same zastupnike teze određenje da je civilizacija ta u odnosu na čiji
moralni kodovi x ovi jesu ispravni ili neispravni.Tijekom života može se mijenjati
socijalna okolina: emigrirati u posve različitu sredinu i asimilirati se prihvatiti
promijeniti ili napustiti neku religiju. Naime, jedna te ista osoba može u t1 pripadati
jednoj, a u t2 drugoj grupi. Stoga tezu treba modificirati:

MR2 „ x je ispravno za O u t ako je x u skladu s moralnim kodom grupe kojoj O

pripada u t
Ili „ Svatko u t treba slijediti pravila grupe kojoj u t pripada“

Čovjek koji npr. kaže „ živio sam pod četiri vlasti i svakoj sam bio lojalan“ je u
odnosu na tezu Mr2 moralno potpuno ispravan i dosljedan građanin.

Međutim može se pripadati više nego jednoj grupi u isto vrijeme: građanin RH
jedovoljan abortirati qua građanima RH, ali onima koji su članovi katoličke zajednice,
quačlanovima katoličke zajednice nije.Osim toga problemi nastaju kod individualizacije
grupe koliko mala smije biti grupa da bi i dalje bila grupa?Građanima RH je zabranjeno
učestvovati u pljačkama pumpnih stanica međutim građani RH koji su članovi
organizirane bande koji pljačkaju pumpne stanice imaju qua članovi bande obavezu da
učestvuju u pljačkama pumpnih stanica.Tako uslijed navedenih poteškoća lojalnost
grupi vrlo lako otkliza u lojalnost individualnoj svijesti tj. relativizam završava u
subjektivizmu.

Sljedeća teza bi glasila :

MR3 „ x je ispravno za O ako je x u skladu s O moralnim kodom“
Ili „ Svatko treba činiti ono što on misli da treba činiti“.
Iz MR3 slijedi da ne postoji mogućnost za bilo kakvu moralnu kritiku : svi ljudi
su jednako dobri (A. Hitler, M. Tereza, J. Staljin) (Berčić1995:63).Jedna je moralno

9
opravdana kritika slabosti volje: ako je O u t smatrao da je x ispravno mogao je učiniti
x, a nije učinio x.Međutim čovjek može na osnovi vlastitog životnog iskustva ili iz
nekih drugih razloga promijeniti stavove. Stoga tezu treba dalje modificirati.MR4 „ x je
ispravno za O u t ako je x u skladu s moralnim kodom kojeg O ima u t“Svatko u t treba
činiti ono što on u t smatra da treba činiti.U tom slučaju svaka grižnja savjesti ili ponos
su neopravdani: O u t2 nema nikakve racionalne osnove za kritiziranje svojih stavova ili
postupaka.Pitanje da li svaki čovjek u svakom trenutku ima neki moralni kod.Neki
barem kažu da nema nikakav.Ako postoje ljudi bez moralnog koda onda niti jedan x
nije niti opravdano niti neopravdano u odnosu na njihov moralni kod( ako moralni kod
definiramo kao skup onda je moralni kod takvih ljudi povezan skup.

Dakle teza bi imala sljedeći oblik:

MR5 Bilo koje x nije niti ispravno niti neispravno za O u t ako O u t nema
nikakvog moralnog kodaMR6 „ x je ispravno i neispravno za O u t ako O u t ima
inkonzistentan moralni kod (Berčić1995:63).Imajući u vidu da relativist tvrdi da x nikad
nije ispravno ili neispravno naprosto već je x uvijek ispravno ili neispravno u odnosu na
neki moralni kod situacija iz (MR 6) ne protuslovi njegovoj tezi te je relativist ako ne
uvede dodatne zahtjeve prisiljen prihvatiti.Ova formulacija može izgledati
inkonzistentno međutim, nije inkonzistentna formulacija nego O moralni kodOvu bi
poziciju kao poziciju moralnog kaosaSmatram da ovaj reductio ad absurdum
relativističke teze predstavlja ako ne konkluziju, onda vrlo ozbiljan argument protiv teze
i da bi za svakoga tko bi bio doveden do ove pozicije bilo uputnije napustiti je i
prihvatiti moralni nihilizam. Dakle izglede da prihvaćanje Mr vodi u MN, te da u igri
ostaju MA i MN te da između te dvije koncepcije treba tražiti onu istinitu
(Berčić1995:63).

NeilLevy (2004) definira moralni relativizam kao spoj dvije tvrdnje:

a) moralne tvrdnje su istinite samo u odnosu na neki standard ili okvir a
b) sam taj okvir nije isključivo opravdan.
Okvir, pri tom, znači kulturu koju dijeli neka grupa ljudi (Levy 2004:18). Mogu
postojati dvije vrste standarda: subjektivni osjećaji i stavovi ili pojedina kultura. Tako

10
razlikujemo i dvije pozicije: subjektivizam i kulturni relativizam. U oba slučaja
standardi na osnovu kojih se prosuđuje su mnogobrojni.

Niti jedan od tih standarda ako se drži relativistički pristup, ne može se smatrati
apsolutnim ili boljim, prihvatljivijim od drugih. Potpuni relativizam je upravo u
nedostatku ikakvog načina da se odluči za neki od tih standarda.

Postoje brojne vrste relativizma, samim tim što se može zauzimati relativistički
stav po brojnim temama, i brojnim područjima. Najčešće spominjani su, međutim,
epistemološki i moralni relativizam.

Epistemološki relativizam je relativizam u odnosu na znanje i po ovom pravcu

sve spoznajne tvrdnje se smatraju istinitim ili lažnim u odnosu na određeni standard za
koji nije moguće znatije li i sam istinit. Odnosno, epistemološki relativisti tvrde da ne
postoje znanja koja su svuda i u svakom momentu istinita. Smatra se da iz
epistemološkog relativizma proizlaze i kulturni i moralni relativizam. Da ne bi
proturječili sami sebi, epistemološki relativisti bi morali izuzeti iz stava da je sve
relativno upravo temeljnu tvrdnju da su sve činjenične tvrdnje istinite ili lažne samo u
odnosu na neki okvir. Ali i tada bi izazvali novi krug proturječja samima sebi.

Moralni relativizam zauzima sličnu poziciju stavom da su moralne tvrdnje

istinite samo u odnosu na određeni standard ili okvir. Za razliku od epistemoloških
relativista, moralni relativisti ovakvom tvrdnjom ne uzrokuju proturječje jer je moguće
reći da nijedna moralna tvrdnja nije apsolutno istinita a istovremeno taj stav smatrati
apsolutno istinitim jer time se ne zadire u moralnost i ne podriva vlastito moralno
stajalište, već apsolutiziramo jednu tvrdnju koja nema nikakve moralne implikacije.
Razlikuju se tri vrste moralnog relativizma:

1) deskriptivni,
2) relativizam moralnih zahtjeva i
3) metaetički.
1) Deskriptivni relativizampodrazumijeva da različite kulture ili racionalni pojedinci
imaju različita temeljna moralna načela koja su ponekad suprotstavljena.

11
 Najutjecajnija podvrsta ovog tipa je kulturni relativizam. Kulturni relativist
naglašava da svaki pojedinac uzima svoje moralne obzire iz tradicije kulture u kojoj
je socijaliziran. Najviše neslaganja oko osnovnih moralnih pretpostavki proizlazi iz
različitih enkulturacija pojedinaca.

Deskriptivni relativizam je istinit samo ako se neslaganja u moralnim sustavima

uistinu odnose na temeljna načela, no vrlo je često neslaganje u moralnim načelima
moguće u potpunosti objasniti neslaganjem oko činjenica na kojemu ono počiva dakle
neslaganja koje nije vezano uz moral (Levy 2004:21).

2) Relativizam moralnih zahtjeva(normativni relativizam) polazi od toga da ono što

moralnost zahtjeva od pojedinaca zavisi od njegovih želja, namjera, uvjerenja.

Relativizam moralnih zahtjeva je istinit ako su moralna načela koja obvezuju

neke ljude a druge ne doista fundamentalna. Istinito je i nije kontradiktorno da se od
različitih ljudi zahtjeva da se ponašaju različito (npr. samo se od onih koji su nešto
obećali zahtjeva da se drže obećanog) no ako ti zahtjevi nisu vezani uz temeljna načela
oni nisu od interesa za niti jednu vrstu relativizma.

Dva osnovna oblika normativnog relativizma su:

a) individualni i
b) društveni.

Individualni relativizam moralnih zahtjeva smatra da je nešto moralno

obavezujuće za pojedinca ako i samo ako na taj postupak upućuju osnovni moralni
principi koje taj pojedinac prihvaća, u koga su oni usađeni.

Društveni relativizam moralnih zahtjeva smatra daje neki postupak moralno

obavezan za osobu ako i samoako je utemeljen na osnovnim moralnim načelima koja
prihvaća grupa (društvo) kojoj taj pojedinac pripada.

12
 Ovaj drugi oblikjejedan od najpopularnijih oblika moralnog relativizma.Richard
Brandt vidi dvije situacije, kadaje riječ o normativnom relativizmu (Brandt 1970:338):

a) Ako pojedinac misli da je ispravno da postupi na način A, onda je ispravno za

njega da tako postupi.Iakoje ovaj stav rasprostranjen danas, djeluje pomalo
apsurdno. Između ostalog i zato što onda s tim pojedincem nema svrhe
raspravljati štoje dobro za njega osim ako on sam nije u nedoumici.

b) Ako moralni principi koji su prihvaćeni u društvu kojem osoba X pripada

nagovještavaju daje pogrešno da on postupi na način A u određenim
okolnostima C, ondaje za X pogrešno da postupi po A u slučaju C.

Pojedinac se mora ponašati u skladu sa moralom svoje grupe (Moser i Carson,

2001:28).

3) Metaetički relativizam je relativistička teorija moralnosti (Levy 2004:22).

Metaetički relativisti tvrde da moralnetvrdnje nisu niti apsolutno istinite niti

apsolutno neistinite i da različiti pojedinci i različita društva mogu imati sasvim
suprotna moralna stajališta a da pri tom niti jedni niti drugi nužno ne griješe.Ta su
stajališta međusobno nezavisna pa metafizički relativisti mogu zastupati jedno bez
da zastupaju drugo. Te tri vrste moralnog relativizma međusobno su povezane,
zapravo svaka se temelji na prethodnoj. Tako se čini da istinitost relativizma
moralnih zahtjeva ovisi o istinitosti deskriptivnog relativizma. Ako u današnjem
svijetu nema neslaganja oko temeljnih moralnih načela čini se vjerojatnim da se ni
od koga ne zahtjeva da djeluje prema moralnim načelima o koja se drugi mogu
oglušiti.
Slično tome istinitost metaetičkog relativizma pretpostavlja istinitost moralnih
zahtjeva. Odnos tih dvaju relativizama je snažniji, ako je drugo istinito tada postoje
neka temeljna moralna načela koja neke ljude obvezuju dok druge ne. No, ako je
tako tada je moguće da postoje mnoge izjave o moralnosti za koje neki ljudi tvrde
da su istinite, a drugi da su pogrešne i da nijedni ni drugi nisu u krivu. Tako npr.

13
 istinom se može smatrati sljedeća izjava: “ubiti nevinu osobu koja nikome nije
prijetnja uvijek je pogrešno.“ Asteški se svećenik možda ne bi složio, on bi mogao
smatrati da to nije pogrešno, ako se taj čin izvrši kao žrtva bogovima. Ako niti
jedna tvrdnja nije pogrešna, u svojim vjerovanjima metaetički relativizam mora biti
istinit, budući da se oznake metaetičkog relativizma koristi za svako stajalište
prema kojima moralne tvrdnje nikada nisu apsolutno istinite ili lažne (Levy
2004:23).

2.2.Značaj i svojstva moralnog relativizma

Važno je naglasiti značaj moralnog relativizmate koja su njegova svojstva koja

ga određuju. Da bi se opravdao moralni relativizam i utvrdila njegova prihvatljiva
osnovica,potrebno se poslužiti mnoštvom primjera iz područja biologije, povijesti,
kulture, antropologije.

Moralnim relativizmom nastoje se usuglasiti suprotna uvjerenja i pronaći

standardi vjerovanja i načela koji će biti prihvatljivi. Epistemički relativizam tvrdi da su
sve spoznajne tvrdnje istinite u odnosu na određeni standard, a nije moguće znati je li
sam taj standard istinit.Epistemički relativisti su obično i kulturni relativisti, stoga oni
smatraju da svaki sustav vjerovanja odražava način života ili kulturu određenog naroda
te se, ni za jednog ne može reći da je bolji od ostalih. Epistemički relativisti su i moralni
relativisti te ukoliko se ne može imati apsolutno znanje ne može ga se imati ni o
moralnosti. Mnogi koji proučavaju epistemički relativizam tvrde da je nekoherentan te
da proturječi samom sebi. Epistemički relativisti tvrde, da su sve činjenične tvrdnje
istinite samo u određeni standard ili okvir. Ali i to je činjenična tvrdnja te stoga i sam
mora biti podložan ograničenjima što ih nameće spoznajnim tvrdnjama.
Ako su sve činjenične tvrdnje istinite samo u odnosu na neki okvir tada je i
tvrdnja“ sve činjenične tvrdnje su istinite samo u odnosu na neki okvir sama istinita,
samo u odnosu na neki okvir“ i ako je istinita samo u odnosu na neki okvir ne postoji
razlog vjerovati joj.

14
 Jedini način kako epistemički relativisti mogu izbjeći odbojne paradokse je da
vlastita načela izuzmu iz pravila što ga primjenjuju (Levy 2004:20). Odnosno dosljedna
izjava epistemičkog relativiste koja ne bi radila u paradoks moralu glasila bi: „Sve
činjenične tvrdnje su istinite ili lažne samo u odnosu na neki okvir osim upravo ove
tvrdnje“ (Levy 2004:20). Budući da epistemički relativist, većinu filozofa smatra
neplauzibilnom te budući da je ranjiva na argument kontradikcije,više pažnje biti će
usredotočeno na moralni relativizam.

Ovaj oblik relativizma nije ranjiv na spomenuti argument kontradikcije a

moralni relativisti tvrde da su moralne tvrdnje istinite, samo u odnosu na određeni
standard ili okvir.Budući da samo po sebi nije moralna tvrdnja iznošenje takve tvrdnje,
to ne vodi u proturječje.

Može se bez kontradikcije reći, da nijedna moralna tvrdnja nije apsolutno istinita
te istovremeno smatrati da je to apsolutno istinito. Na taj način moralni relativisti
izbjegavaju argument kontradikcije barem onaj koji vrijedi za epistemički relativizam
(Levy 2004:21).

Značenjemoralnog relativizma unutar morala i etike očituje se na slijedeći način.

Levy(2004) navodi da put do relativizma vodi preko razmatranja vlastitih vrijednosti, a
uključuje temeljne vrijednosti kao što su tolerancija i poštovanje.Za daljnje razmatranje
moralnog relativizma i njegovo opravdanje bitno je staviti naglasak na deskriptivni
relativizam, no prvo je potrebno razložiti moralne vrijednosti.

Vjerovanje u moralni relativizam obično je motivirano stajalištem koje se

naziva teza enkulturacije(Levy2004:31).
Prema toj tezi, vrijednosti što ih svako posjeduje, posljedice su procesa
enkulturacije,tj. rezultat socijalizacije u određenom društvu i na određeni način. Svaka
skupina (Azteci, Inuiti) imaju vlastitu koncepciju o tome što posjeduje trajnu vrijednost,
što je važno, što je obvezno i tako dalje. Te su koncepcije u sukobu ponekad i sa
radikalnim stvarima drugih skupina. Vrijednosti se dakle razlikuju sustavno od kulture

15
do kulture, svrha teze enkulturacije je objasniti tu raznolikost i njenu sistematičnost
(Levy 2004:32).

Moralne koncepcije i vrijednosti se razlikuju jednako kao jezici i običaji, no,

jezici i običaji se stječu kao rezultat enkulturacije (Levy 2004:32). Običaji u ljudskom
životu imaju sličnu ulogu kao i moral.

Oni omogućavaju velikom broju ljudi da žive jedni pored drugihuz minimalne
sukobe pa da i međusobno surađuju, stvarajući ponašanje kao relativno predvidljivo.
Narušavanje pravila lijepog ponašanja, mnoge ljude dovodi do bijesa mogu npr.
smatrati da je nepristojno da netko žvače hranu otvorenih usta i da podriguje za stolom,
stoga smatraju da bi netko trebao slijediti pravila lijepog ponašanja. Zahtjevi takvih
pravila razlikuju se od kulture do kulture te se u nekim kulturama ne smatra
nepristojnim podrignuti se za stolom.S obzirom na sličnost između običaja za koje
postoji saznanje da se usvajaju kroz proces enkulturacije i vrijednosti, te s obzirom na
činjenicu da se vrijednosti koje ljudi prihvaćaju razlikuju od mjesta do mjesta i u
vremenu, čini se neizbježnim da je teza enkulturacije ispravna (Levy2004:32).

Način na koji enkulturacija podupire moralni relativizam je slabljenje povjerenja

prema vlastitim vrijednostima, te shvaćanje da su ljudi koji proučavaju, stekli
vrijednosti te nisu imali prilike razmotriti vrijednosti što su ih usvojili. Što se više
antropolozi bave svojim vrijednostima i načinima kako su ih stekli time su manje
uvjereni u njihovu bezvremenu valjanost. Shvaćaju da su svoje vrijednosti stekli
uglavnom slučajnošću okolnosti rođenja. Da su se rodili negdje drugdje, u drugom
društvu, u drugom povijesnom razdoblju, imali bi drugačije vrijednosti.Već to je
dovoljno da se zapita, je li uvjerenost u vlastite vrijednosti doista opravdana?
U prošlosti se smatralo da vrijednosti odražavaju moralnu strukturu samog
univerzuma,dok u sadašnje vrijeme, da ih se stječe samo uslijed slučajnosti okolnosti
rađanja. Stoga kako se stječuvlastite vrijednosti kroz proces enkulturacije, uviđa se
raznolikost vrijednosti koje treba tolerirati iz kulture u kulturu, od društva do društva.
Tolerancija i poštovanje, čine isto tako temeljne vrijednosti koje idu u prilog moralnog

16
relativizma. Tolerancija će isključivo biti bitna protuteža apsolutizmu, jer se ne
mogudrugima nametati obaveze koje se pred njima ne mogu opravdati.

Prema Wongu (1984) različitost se tolerira kada se nalazi u rasponu

prihvatljivog ponašanja, ali ne i kada se izravno sukobljava s vrijednostima do kojih se
drži. Branitelji tolerancije moraju osigurati neka sredstva uz pomoć kojih se može
odlučiti prema kome i kada biti tolerantan (Levy2004:55).Ne može se tolerirati sve i
svaku akciju onih pred kojima se ne mogu opravdati uplitanja. Da bi se unutar morala
izbjegli nesporazumi iosuđivanje, osim tolerancije, bitno je i poštivati druge kulture.

Richard Brandt navodi brojne poteškoće s kojima se koncept relativizma

susreće. Da li deskriptivni relativizam ima svoje znanstvene dokaze? Što je sa
situacijom kada se pripadnika dva društva ponašaju na isti način ali svoje postupke
različito ocjenjuju? Da li je krađa u sustavima sa različitim shvaćanjem vlasništva? Da li
je incest u društvima koja prate različito linije srodstva i imaju različita uvjerenja o
posljedicama incesta? Ne postoji jednostavan način da se utvrdi da grupe ili pojedinci
zaista imaju suprotstavljena vjerovanja. James Rachels navodi tri problematična mjesta
u vezi s kulturnim relativizmom:

1) Ako je točno da nema objektivnog mjerila što je dobro a što loše, koje bi
postojalo izvan naše kulture treba prestati osuđivati druge kulture zato što su
drugačije. To bi onda značilo i da moramo prestati sa osuđivanjem npr. prakse
antisemitizma ili ropstva, mučenja i slično.
2) Ako možemo suditi da li su postupci dobri ili loši samo sa pozicija vlastite
kulture onda je teško bilo što učiniti ako postoje neki kritični, problematični
postupci koji se smatraju ispravnim da bi se oni osudili i preveli pod loše.
Npr. ako je južnoafričko društvo smatralo da je apartheit ispravan onda je to bilo
moralno ispravno. Teško je sa ovakvih polazišta biti kritičan prema vlastitoj
kulturi i činiti bilo što da se promjeni.
3) Samim time, problematična postaje i ideja moralnog napretka. Progres
podrazumijeva izmjenu određenog obrasca ponašanja na bolje. Ali prema
relativistima ne postoji objektivno bolje ili gore. Što bi onda bili svi reformisti

17
 koji su ikada pokušali ili uspijevali promijeniti život na bolje? (život robova,
crnaca, žena itd.) (Moser i Carson 2001:57)

Neka od pitanja koja uzrokuju velike podijeljenosti u stavovima širom svijeta su

pitanja abortusa, znanstvenih ogleda nad životinjama itd. Po svim tim pitanjima, i
brojnim drugim, ljudi se svakodnevno suprotstavljaju. Tu se ne radi o sukobima između
kultura već sukobima unutar pojedinih kultura. Mnogi žele osuditi abortus ili izvođenje
eksperimenata nad životinjama. Moralni relativizam im ne da to pravo. Problem koji se
otvara je da je teško ne zauzeti stav po tim pitanjima.

Moralni relativisti pokušavaju biti neutralni.Različite kulture, različiti standardi.

Ali što bi bila neutralnost po ovim pitanjima?

Abortus ili treba podržati ili zabraniti. Ili prešutno prihvatiti zlostavljanje
životinja kupovanjem proizvoda koji su nastali takvom praksom ili ga zabraniti.
Tehnička neutralnost bi se mogla postići (na razini politike) nefinanciranjem od strane
države klinika za abortuse ili laboratorija za oglede nad životinjama tako da ljudi koji se
tome protive ne bi plaćanjem poreza te aktivnosti indirektno podržavali. Ali tu se ne
radi o stvarnoj neutralnosti. Ako ih izričito ne zabrani, država kao daje podržala te
aktivnosti, što bi uznemirilo one koji ih osuđuju.Sa procesom globalizacije mnoga
problematična pitanja na mnogim mjestima širom zemlje dolaze na dnevni red i traže
odluke. Da li dozvoliti ili zabraniti obrezivanje žena i druge fundamentalističke zabrane
prema njima onda kada te žene emigriraju u zajednice u kojima to nije praksa ni
tradicija, naprotiv, gdje izaziva zgražavanje? Ako je relativizam dosljedan, nema
načelnog načina za odlučivanje.

Pripadnici drugih kultura ne zahtjevaju toleranciju spram njihova vjerovanja i

običaja, već i poštovanje (Levy2004:56).Ne treba se pustiti pripadnike drugih kutura da
žive neometano, već je potrebno prepoznati i vrijednosti njihova načina života. Štoviše,
neiskazivanje poštovanja prema drugim kulturama ili manjinama unutar vlastite kulture,
u određenom smislu nanosi štetu te je stoga nespojivo s tolerancijom (Levy2004:56).

18
 Charles Taylor (1989) uvjerljivo tvrdi da vlastiti pojedinačni i zajednički
identitet,ovisi o tome kakvu percepciju drugi imaju o nama tj. o priznanju. Priznanje je
potvrda da smo vrijedni poštovanja i sastavni je dio identiteta. Priznanje mora biti
istinsko, a ne samo proceduralno i formalno. Nije dovoljno reći, kako to čini liberalizam
i da svi imaju jednako pravo na poimanje dobrog života, sve dok ne ometaju druge u
njihovim nastojanjima.

Na zahtjev za priznanjem mora se odgovoriti konkretno, afirmirajući vrijednost

određenog načina života sa svim njegovim pojedinostima. Drugim riječima, priznanje
mora biti više od tolerancije ono zahtjeva poštovanje(Levy2004:56).No, ne može se tek
tako iskazivati poštovanje prema drugima. Taylor (1989) inzistira, da iskazivanje
poštovanja mora prethoditi zbiljski postupak prosuđivanja.

Žele li se istinski priznati vrijednosti određene kulture, najprije se mora donijeti

vlastito mišljenje o njoj, a što je vlastita prosudba detaljnija i što su vlastita propitivanja
podrobnija, time će biti učinkovitija vrijednost priznanja koje će uslijediti.Afirmacija
vrijednosti određene kulture zahtjeva prosudbu. Kad bi relativizam bio istinit, kada bio
drugim kulturama mogli suditi prema njihovim standardima, a ne prema standardima
koji vrijede za sve kulture, ne bi se moglo donijeti tamišljenja, pa stoga se ne bi mogla
priznati vrijednost drugih kultura. Pripadnici dugih kultura ne žele niti čuti da je njihova
kultura vrijedna ukoliko se ocjenjuje njezinim vlastitim standardima. Potrebno im je
priznanje da njihov način života, doprinosi univerzalnoj potrazi za boljim životom, a
ukoliko je relativizam istinit, ništa od toga nije moguće jer njihovoj se kulturi ne može
priznati nikakva univerzalna vrijednost i iskazivanje poštovanja prema drugim
kulturama nije moguće.
Tolerancija što je zahtjeva relativizam motivirana je sa težnjom za poštovanjem
različitosti, ali ona ne uspijeva zadovoljiti vlastite standarde. Samo ako se sudi na
temelju standarda koji vrijede za sve kulture može se priznati vrijednost, a ako se sudi
onda se mora biti u stanju i osuditi.

Ispit druge kulture morabiti takav, da bude moguće i ne poreći ga ili gubi svoju
svrhu. Ako je takva argumentacija ispravna, ne samo da su relativisti u krivu, kad

19
vjeruju da iz njihove pozicije nužno proizlazi poštovanje prema različitosti, u krivu su
čak i kad smatraju da je relativizam spojiv s takvim poštovanjem (Levy 2004:57).Ne
samo zato, što poštovanje i tolerancija na koje se relativisti pozivaju, nisu relativne
vrijednosti i ne bi trebale biti primjenjive na sve kulture, ništa više nego bilo koja druga
vrijednost, već ih oni koji vjeruju u istinitost relativizma ne mogu ni iskazati. Suzdrži li
se od prosuđivanja drugih kultura ne može se iskazati vlastito poštovanje premanjima,
nitiikakav drugi stav. Stoga im se ne može iskazati priznanje kakvo priželjkuju i
očekuju (Levy2004:58). Vidljivo jeda postoje nesuglasice i proturječja, koja ukazuju da
relativizam ne može promicati u cijelosti toleranciju i poštovanje.

„Relativizam, dakle, ne uznemirava samo zato što nam ukida sredstva za

osuđivanje neobičnih rituala egzotičnih zajednica, već i stoga što podriva našu
sposobnost zauzimanja moralnog stava u svakodnevnim pitanjima. A stavove moramo
zauzimati; te probleme ne možemo izbjeći ili se skloniti pred njima“ (Levy 2004:28).

Španjolska i uopće europska osvajanja i kolonizacije bili su djelomično pravdani

moralnim razlozima. Španjolci su sebe vidjeli kao misionare. Kortes, vođa ekspedicije
konkvistadora protiv Azteka, osobno je izbacivao aztečke idole iz hramova i na njihovo
mjesto postavljao slike katoličkih svetaca. Pokolj Azteka, rušenje njihove civilizacije
bilo je opravdano moralnim razlozima, spasom aztečkih bezbožničkih duša.
Domorodačkom stanovništvu u svim kolonijama koje su uspostavljane od strane
europskih osvajača nametana je nova vjera, učeni su da se srame svoje golotinje i da
mijenjaju svoje navike i običaje. Prosvjećivani su dok je njihova zemlja porobljavana,
pljačkana, eksploatirana. Sve to pozivajući se na moralnost.
“Kada se zapadnjačke nacije odluče umiješati u poslove druge države jer ne
odobravaju neke od njezinih aktivnosti, rezultati su prečesto mnogo gori od zločina koje
se željelo zaustaviti.

Dugoročno je moglo biti mnogo manje patnje i smrti da se Azteke ostavilo da

prinose ljudske žrtve bogovima. U svakom slučaju, dodaju relativisti, tko smo mi da
sudimo?“ (Levy 2004:29-30) Miješanje u „tuđe poslove“ u „ispravljanje moralnosti“
drugih kultura je vrlo delikatan poduhvat. Europljani imaju veliko iskustvo u

20
iskorjenjivanju i preodgajanju „primitivnih“ naroda koje su „otkrivali“ u svojim
pohodima na sve strane svijeta. Postoji bitna razlika između osude da je određena
praksa u okviru neke kulture nemoralna i pokušaja da se u vezi s tim pokrene neka
akcija, izvrši pritisak ili pošalje vojska u „prepravljanje“. Nekada je možda ispravno da
se nešto poduzme ali nekada i nije (Moser i Carson 2001:63).

U studiji slučaja „Obrezivanje žena/sakaćenje genitalija i etički relativizam“ iz

1994. godine Loreta Kopelman iznosi detalje istraživanja provedenih nad ženama i
muškarcima u zemljama sjeverne Afrike i južnim arapskim zemljama. Opisuje rituale
kojima se ženama uklanja klitoris u bolnim i s medicinske strane gledano i dokazano
veoma opasnim po zdravlje postupcima. Osim bola, nelagodnosti, zdravstvenih
problema koje uzrokuje za cijeli život, žene koje se tradicionalno podvrgavaju ovom
ritualu uskraćene su za seksualno zadovoljstvo uz religiozna uvjerenja usvojena u toj
zajednici da se na taj način žena vezuje uz porodicu, da je to pitanje časti, čistoće i
zdravlja i da pruža veće zadovoljstvo za muškarca u bračnoj zajednici sa takvom ženom.
Medicina, međutim, pokazuje da taj ritual koji se svodi na nehigijensko, nestručno
odstranjivanje jednog dijela ženskog reproduktivnog sistema nema nikakvog opravdanja
u znanosti jer niti na koji način ne pospješuje zdravlje a izaziva infekcije i veći postotak
smrti žena, a na najbanalniji način ne doprinosi ni najmanje seksualnom uživanju
muževa.

Osim toga, neke žene a nekad i muškarci koji žive u društvima koja
upražnjavaju ovu praksu protive se takvom životu.
Problem se dakle javlja ne samo u vezi zdravorazumske opravdanosti ovakvih
moralnih načela već i pogledu prihvaćanja tog načela od strane cijele grupe. Iako je
postotak onih koji bespogovorno prihvaćaju takav ritual daleko veći nije riječ o tome da
su oni svestrano informirani o tome što takva praksa donosi i da li je to u bilo kojem
smislu korisno za njih. Ako je nešto moralno ispravno u moralu jedne kulture ili grupe
trebalo bi da važi za sve pripadnike tekulture, te grupe ili ne? Kada se neki pripadnici
ovih kultura presele u one zemlje svijeta gdje se ovaj ritual ne obavlja pa čak i zakonski
zabranjuje, da li su oni i dalje moralno obavezani prema svojoj kulturi pa imaju pravo
nastaviti sa održavanjem svojih običaja i u onoj kulturi gdje će ih to dovesti u sukob sa

21
zakonom? Ima li logike slijediti relativizam pa ne dozvoliti ikakvo međunarodno
miješanje koje bi pomoglo da se ženama afričkih zemalja uskrate muke? Da li je
ispravno zaista samo ono što se u okviru date kulture prihvata kao takvo a pogrešno
samo ono što ta kultura ne odobrava? Da li sve ovo ima opravdanje zato da se ne bi
zajednica koja se temelji na ovom ritualu raspala, kako bi to rekli relativisti? (Moser i
Carson 2001:307-323)

Kada su se krajem devetnaestog stoljeća žene počele boriti za pravo učešća u

političkom životu ravnopravno s muškarcima, upustile su se u moralni križarski pohod.
Smatrale su nelegalnim i nemoralnim da budu isključivane iz politike. Sudeći prema
normativnom relativizmu, one nisu bile u pravu. Prve feministkinje su bile nemoralne.
Moral društva kome su pripadale smatrao je da je ispravno da žene budu izvan sfere
politike. Prema normativnom relativizmu svaki pojedinac bi trebalo da postupa prema
standardima morala grupe, društva kome pripada. Pripadnici društva su intuitivno
prihvaćali da su žene inferiorne u odnosu na muškarce i u to su vjerovali dok iskustvo,
stvarnost nije pokazalo drugačije.

Služeći se ovimproblematičnim primjerima NeilLevy objašnjava da li je moralni

relativizam konzervativan. Uvodi u raspravu pojam refleksivnog ekvilibrija. Kaže da
formuliramo teorije koje se čine smislene sa strane naše moralne intuicije, našeg
osjećaja o tome što smatramo ispravnim a zatim te teorije testiramo kako se ponašaju u
novim slučajevima kojima intuitivno pristupamo. Slučajevi koje teorija ne može
objasniti su protuprimjeri.
Kada naiđemo na njih možemo reagirati na dva načina: ako smo potpuno sigurni
daje naša reakcija ispravna moramo modificirati svoju teoriju, ali ako smo više sigurni u
teoriju jer objašnjava paradigmatske slučajeve bolje od bilo koje raspoložive alternative
nego u ispravnost naše reakcije pokušati ćemo promijeniti naš osjećaj. Najčešće
moramo modificirati intuiciju i teoriju. Time se može objasniti kako se svojevremeno
rasistička, seksistička i homofobna kultura može toliko promijeniti. Može se objasniti
djelovanje reformatora. „Reformatori su oni koji ukazuju na nedosljednost između naše
intuicije i naših teorija. Poput boraca protiv trgovine robljem, poput Martina
LutheraKinga, poput feministkinja, oni nam ukazuju da je naše ponašanje nespojivo s

22
onim u što vjerujemo. Pozivaju da svoje postupke uskladimo sa svojim normama,
svojim teorijama i svojim načelima. Zahtijevaju da se promijenimo. I čine to pozivajući
se samo na ona načela i intuitivna poimanja koja smo već prihvatili. Pozivaju nas da se
promijenimo u ime teorija ili intuitivnih poimanja koja su već naša. Stogaje njihov apel
u potpunosti konzistentan s istinitošću relativizma“ (Levy 2004:75).

Bitno je ukazati na važnost deskriptivnog relativizma, istinitost moralnog

relativizma. Deskriptivni relativizam je važan jer nudi najplauzibilniju osnovu za
tvrdnju da je bilo koja vrsta moralnog relativizma istinita. Drugim riječima moralni
relativizam obično se javlja kao objašnjenje zamijećene moralne raznolikosti i
neslaganja.Ako deskriptivni relativizam nije istinit, ostaje malo razloga da se bude
moralni relativist. Deskriptivni relativizam tvrdi, da ljudi i pojedinci imaju različita
moralna uvjerenja i načela. Moralna se načela mogu sukobiti na temeljnoj razini ili na
višoj razini, samo će sukob na temeljnoj razini biti dovoljan za utemeljenje relativizma.

Slijede dva primjera za i protiv deskriptivnog relativizma te obrazloženje dali je

istinit. Između Sophie i Tobya došlo je do moralnog neslaganja.Sophie smatra da bi svi
trebali poklanjati novac u dobrotvorne svrhe, dok Toby smatra da to ne samo nije
obavezno, već je i moralno pogrešno. Daljnje ispitivanje sudionika rasprave moglo bi
otkriti da njihovo neslaganje nije temeljno. Zapravo,Toby smatra da se ne bi trebalo
poklanjati novac u dobrotvorne svrhe jer upravo to čini siromašne ovisne o socijalnoj
pomoći.S druge strane, Sophie smatra da poklanjanje novca u dobrotvorne svrhe, neće
uzrokovati ovisnost siromašnih osoba o socijalnoj pomoći.
Stoga, iako je između njih došlo do moralnog neslaganja, zauzimaju suprotna
stajališta vezano uz to što je u moralnom smislu obaveza činiti, njihova su stajališta ipak
u skladu s istim temeljnim moralnim načelima. Moguće je, da oboje prihvaćaju moralna
pravila da bi trebalo činiti ono što je u najboljem interesu siromašnih (Levy2004:80).

Vidljivo je da moralna neslaganja nisu sama po sebi dovoljna za potvrdu

istinitosti deskriptivnog relativizma (Levy2004:81).Unatoč postojanju takvih
neslaganja, svi bi ipak mogli imati jednaka temeljna moralna stajališta, čak i postojanje
trajnih naoko neizvjesnih moralnih sporova nije dovoljno za dokazivanje istinitosti

23
deskriptivnog relativizma.U mnogim je takvim slučajevima plauzibilno tvrditi, da
sudionici rasprave zauzimaju u osnovi jednaka moralna načela, bez obzira na
strastvenost njihova neslaganja.

Drugi primjer je sahranjivanje gospodara koplja koji se sahranjuju živi zatrpani

goveđim izmetom nakon čega bi se ugušili. Taj običaj u Sudanu je hvalevrijedan, jer se
smatralo da će energija ili životni dah smrću prijeći na njegov narod te će energija
plemenabiti sačuvana. Kada bi dijelili takva uvjerenja, kada bi se smatralo da će društvo
pretrpjeti ozbiljnu štetu ukoliko se svojim vođama dozvolida umru prirodnom smrću i
da se to može spriječiti te da ih se ubije na određeni propisan način, osjećali bi obavezu
da se to učini. Postupci semogu se opravdati, pa čak i činiti obaveznim pomoću
zaključka iz dviju premisa jedne moralne i druge činjenične.

 Moralna premisa: Svatko mora činiti ono što život ljudi čini boljim.
 Činjenična premisa: Sahranjivanje živog gopodara koplja učinit će život ljudi
boljim.
 Zaključak: Obavezni smo sahraniti gospodara koplja živog

Štoviše prva premisa svima je zajednička. No, valja primjetiti da ta prva premisa
obvezuje na drugo vjerovanje koje ćese nazvati izvedenim moralnim načelom. „Ljudski
život ne bi trebalo oduzimati bet razloga, to jest izuzev kad postoji valjan razlog za
kršenje tog načela“(Levy2004:83).
Sahranjivanje živog gospodara koplja, jest oduzimanje ljudskog života. temelju
navedenog valjanog razloga postupili su onako kako su trebali s obzirom na svoja
uvjerenja. Budući da su prihvatili izvedeno morano načelo, morali bi priznati da
dopustivost njihova čina ovisi o istinitosti njihova činjeničnog uvjerenja.Njihovo
činjenično vjerovanje je netočno te je taj postupak pogrešan, jednako kao i za bilo koga
drugoga bez obzira uviđaju li to oni ili ne.

Iako ih se nemože kriviti za njihove postupke sami ti postupci moralno su

nedopustivi i sudanska je vlast bila u pravu, kad ih je zabranila. Stoga taj primjer ne

24
podržava deskriptivni relativizam.Činjenica da dolazi do strastvenih i naoko nerješivih
moralnih neslaganja ne dokazuje da je moralni relativizam istinit .

Da bi mogla poslužiti kao dokaz u korist deskriptivnog relativizma, neslaganja

se moraju odnositi na temeljna moralnih načela, no, često se pokazuje da su moralna
neslaganja rezultat različitih zaključaka izvedenih iz istih temeljnih moralnih načela.
Rasprava oko pobačaja ,nije rasprava o činjenicama, već o temeljnim moralnim
načelima. Iz toga slijedi da deskriptivni relativizam jest istinit: reprezentativni
predstavnici određenih grupa doista imaju različita temeljna moralna načela od
pripadnika drugih grupa.

Nadalje,Levy (2004) postavlja pitanje kako se pomoću spoznaje o ljudskoj

biologiji može diskreditirati relativizam.Navodi se, da ako ljudi posjeduju jedan skup
dobara koji vrijedi za sve, relativizam je pobijen ili premješten na margine moralne
teorije. Vidljivo je daje relativizam najplauzibilniji kad ga se iznese kao objašnjenje
stvarnih raznolikosti u moralnim sustavima s kojima se susreće u svijetu. Ako se
dokazivanje iz biologije pokaže uspješnim, tada bi proizašlo da sve kulture imaju jedan
zajednički skup osnovnih vrijednosti. Vrijednosti koje se temelje na skupu interesa
zajednički je svim ljudima i za koje postoje dobri razloziza vjerovanje, kako će biti
zajednički svim ljudima nazvati će se osnovnim moralnim vrijednostima, jer se temelje
na osnovnim činjenicama o tome što je svima potrebno, bez obzira što se drugo želi.

Te osnovne moralne vrijednosti valja razlikovati od temeljnih moralnih

vrijednosti.Pod temeljnim moralnim načelima,misli se na načela koja ne počivaju na
nitikojim drugim osnovama. Nema nekog daljnjeg razloga koji bi podržavao takvo
moralno načelo. Prema njemu se djeluje zbog njega samog, tako načelo nemoj ubijati
fetuse, počiva na temeljnom načelu nemoj ubijati nedužne osobe. No, načelo nemoj
ubijati nedužne osobe, ne počiva ni na kakvom daljnjem načelu ono je temeljno načelo.
Dakle, temeljno moralno načelo ne počiva niti na kakvim daljnjim temeljima. Stoga
činjenica, ako je doista činjenica da sve osobe i sve kulture djele zajednički skup
osnovnih vrijednosti, neće biti dovoljna da se pokaže kako dijele i iste temeljne
vrijednosti.

25
 Može se ići dalje i pokazati da različita ljudska bića zapravo imaju različita
temeljna moralna uvjerenja da iz zajedničke biologije ne proizlazi činjenica, da svi
posjeduju ista temeljna uvjerenja. Može se smatrati da naša biologija i osnovne
vrijednosti koje se na njoj temelje, služe kao osnovica za sveobuhvatniji temeljnih
moralnih načela zajedničkih svim ljudskim bićima. Moglo bi se smatrati, da se moral
temelji na biologiji i to na sljedeći način: budući da smo bića kakva jesmo svima nam je
potrebna određena dobra, svi težimo zadovoljstvu i izbjegavamo bol. Svi dakle imamo
razloga da nam dobra budu vrijedna, jer to povećava zadovoljstvo i umanjuje bol.
Činjenica da smo motivirani težiti za tim dobrima, upravo to su sile koje pokreću bića
poput mene (Levy2004:102).Za rađanje morala tim je činjenicama koje vrijede za sve,
potrebno dodati još jedno plauzibilno načelo, a to je načelo univerzalnosti. Čini se da je
to načelo u samom središtu ideje o moralnosti, da se na njemu temelje ideje o
nepristranosti jednakosti i valjanosti.

Nemože se pozvati na načelo univerzalnosti u pobijanju relativizma, ukoliko ga

ne posjeduju sve kulture. Načelo univerzalnosti je ključno za poimanje toga što etički
sustav jestda služi kao jedan od kriterija za identifikaciju takvog sustava. Svi etički
sustavi sadrže načelo univerzalnosti, a sve kulture imaju etičke sustave. Svi etički
sustavi priznaju da se bilo kakve razlike u odnošenju prema ljudima mora moći
opravdati takvim razlozima.
Svi pripadnici prema Levyu(2004) sadržavaju univerzalni moral, koji se temelji
na vlastitim željamai preferencijama koji su konstituirani biološkom pravdom koja je
zajednička svakom i svugdje. Svatko razmatra što je s obzirom na našu biologiju
potrebno što se želi, što je u vlastitom interesu. Otkriva se da je potrebna odgovarajuća
prehrana i sklonište da se teži zadovoljstvu i da se izbjegava bol, da nije u interesu samo
živjeti već imati smislen život (Levy2005:104). Načelo univerzalnosti primorava da se
ista prava priznaju svima s kojima se dijeli zajednička biologija. Može se nadati,
počevši od osnovnih činjenica ljudske prirode, rasuđivanjem doći do univerzalnog
ljudskog morala. Može se očekivati, da sve kulture, svaljudska društva koja su u stanju
trajati više generacija, imaju pravila koja omogućuju suradnju. Postojanje etičkih
sustava neće u potpunosti isključiti relativizam, postoje sustavi koji odobravaju različite

26
postupke. U nekima od njih poziva se na isključenje žena iz javnog života i zabranu
njihova zapošljavanja.

Biologijom i načelom univerzalnosti nije moguće opovrgnuti relativizam jer je

biologija ljudi zajednička, no značaj što ga posjeduje, razlikuje se od kulture do kulture.
Ujedno, biologija predstavlja ograničenja za moral te smatram da je relativizam uvelike
aktualan.

2.3.Moralni relativizam i poticanje tolerancije

Moralni relativizam obično se čvrsto vezuje za tezu enkulturacije. Svi usvajamo

vrijednosti kroz proces socijalizacije u određenom društvu na određeni način. Dokazi u
korist enkulturacije su uglavnom antropološki. Pri proučavanju egzotičnih kultura,
antropolozi su uočavali da bez obzira na raznolikosti i nesuglasice između pojedinaca
postoje neke opće odrednice moralnih koncepata svojstvene svima u grupi. Tako su
počeli govoriti o moralnosti Azteka, Eskima itd. Svaka grupa ima vlastito viđenje o
tome što je to što ima trajnu vrijednost, što je važno, obavezno itd. Vrijednosti se
razlikuju od grupe do grupe, od kulture do kulture.

Dolazeći u kontakt sa grupama koje su proučavali, antropolozi su počeli uviđati

da moralna stajališta koja su oni čitavog života smatrali kao ispravna i koja su usvojili u
svojim društvima i svojim kulturama nisu jedina postojeća i jedina relevantna. Zapitali
su se što njihova moralna stajališta čini vrjednijim od moralajednih ili drugih
domorodačkih grupa.

Moralne koncepcije se razlikuju jednako kao što se razlikuju običaji ili jezici.
Običaji imaju sličnu ulogu kao i moral, ulogu regulacije ponašanja u društvu. I njih kao
i jezik usvajamo kroz proces enkulturacije. Vrijednosti su naučene. Koje će vrijednosti
neko usvojiti bitno je ograničeno okolnostima u kojima je rođen i odrasta. I ne samo
vrijednosti. Kroz proces enkulturacije usvajamo i mnoge druge stvari. Usvajamo i
znanja koja nismo u mogućnosti sami da provjerimo. Međutim, između znanstvenih i

27
moralnih vrijednosti postoji temeljna razlika. Mnogo je lakše odbaciti moralne nego
znanstvene tvrdnje. Za znanstvena uvjerenja smatra se da odražavaju objektivnu
stvarnost ali rijetko se to tvrdi i za moralna uvjerenja. S vremenom i sa novim
dokazima, naravno da se i neki znanstveni stavovi odbacuju i usvajaju novi. Ali tek kad
se za to pruže jaki znanstveni, empirijski dokazi koji se podudaraju sa empirijskom
stvarnošću i realnim činjenicama. U sferi moralnosti toga nema, ne postoji
transcendentalna moralna sfera na koju bismo mogli ukazati prilikom pokušaja
rješavanja moralnih neslaganja. Činjenica je da u svijetu postoje različiti moralni
kodeksi i da su oni nastali kroz različite procese enkulturacije. Za razliku od nekih
drugih stvari koje također usvajamo enkulturacijom moralnost koju smo usvojili
nemamo kako usporediti sa nezavisnom stvarnošćujer ona ne postoji, pa tako ne
možemo tvrditi daje jedna moralna koncepcija ispravnija od drugih.Kulturni relativisti,
dakle, naglašavaju nekoliko stvari: da različita društva imaju različite moralne kodekse,
da nema objektivnog mjerila koje se može koristiti da bi se utvrdilo da su neki moralni
kodeksi bolji od drugih, da moralni kodeks našeg društva nema poseban tretman, već je
samo jedan među mnogima, da nema univerzalne istine u etici; nema moralnih istina
koje bi vrijedile za sve ljude i sva vremena, da moralni kodeks jednog društva propisuje
što je u tom društvu ispravno i ono što smatra ispravnim i tako je u okvirima tog
društva i da je arogantno s naše strane ako pokušavamo da sudimo o drugim ljudima.
Prema kulturnim relativistima, trebalo bi usvojiti stavove tolerancije drugih
kultura (Moser i Carson, 2001:55). Relativizam se najčešće i opravdava u ime
tolerancije. Prema relativistima, sve narode svijeta trebajednako poštovati, dajući svima
slobodu da samostalno formiraju vlastita moralna uvjerenja bez ikakvih nametanja
„boljih, ispravnijih“ standarda. Shvaćanje da relativizam potiče toleranciju prema
različitostima najvažniji je argument u objašnjavanju njegove privlačnosti. On je
privukao vjerojatno mnogo više pristaša nego svi ostali razlozi zajedno. Mnogi smatraju
da ne bi trebalo suditi o drugim kulturama niti nametati vlastiti način života drugima.
Međutim, moralni relativisti ako pokušaju tvrditi da je moralni relativizam istinit i da
ničija moralna uvjerenja nisu bolja od drugih te da ga to čini tolerantnom pozicijom,
sami sebi proturječje. To bi onda značilo da upravo iznose stav da je tolerantna kultura
bolja od ostalih a po samoj definiciji moralnog relativizma nema nijednog moralnog
standarda koji bi bio bolji i vrjedniji od ostalih, koji bi bio apsolutan.

28
 David Vong(2008) govori o „načelu opravdanosti“ prema kome je pogrešno
ljudima nametati obaveze koje ne možemo pred njima opravdati. Vong(2008) tvrdi da
to načelo i vjerovanje da je moralni relativizam istinit vode do tolerancije.

On polazi od stava da pripadnici drugih kultura imaju drugačije vrijednosti nego

mi i da zbog toga pred njima ne možemo opravdati vlastite moralne postupke i
uvjerenja onda kada se nađu u sukobu s njihovim. Prema načelu opravdanosti, kaže
Vong (2008), znamo da je pogrešno nametati obaveze ljudima pred kojima ih ne
možemo pravdati. Zato bi, on zaključuje, bilo pogrešno nametati svoj moral
pripadnicima drugih kultura. Zaključak da ne možemo nametnuti svoj moral
pripadnicima drugih kultura on smatra isto je što i načelo da bi trebalo poštovati druge
kulture (Levy 2004:53).

Relativisti iz Vongovog zaključivanja mogu dalje tvrditi da relativizam ne

obavezuje svugdje i svakoga na toleranciju ali ljude sa moralnim uvjerenjima zapadnih
liberala navodi da biraju prije da budu tolerantni nego da se drže nekog drugog
moralnog koncepta, zato što je tolerancijajedna od bitnih odredbi njihove kulture.
Dakle, relativizam podržava toleranciju samo pod određenim okolnostima - kad
je povezan sa tolerantnim moralnim okvirom. U suprotnom, relativizam može biti
netolerantan kao i bilo koji oblik apsolutizma. Pa opet, ostaje pitanje - prema kome bi to
trebalo da se bude tolerantan? Toleriranje netolerantnih je samoporažavajući stav. Vong
(2008) smatra da ako nam je tolerancija vrlo važna za naš sustav morala trebalo bi raditi
sve što je u našoj moći da njeno kršenje bude minimalno. Ako pretpostavimo da
možemo naći način da procijenimo do koje mjere različita djela krše načelo tolerancije,
nakon izvršene procjene prosto bismo podržali onu akciju koja ga krši u najmanjoj
mjeri. Međutim, ako smatramo da je obrezivanje žena u nekim afričkim plemenima
nemoralno prema našim standardima, i ako je naše uvjerenje da ljudi ne bi trebalo da
budu izloženi bespotrebnoj patnji snažnije od načela opravdanosti, mogli bismo
pomisliti da bi trebalo da se umiješamo u cijelu stvar. U tom smislu snažna motivacija
bi nas mogla navesti da počnemo nametati naše vrijednosti drugim ljudima. Različitost
tada toleriramo samo ako se nalazi unutar granica nama prihvatljivog ponašanja ali ne i

29
kada se sukobljava sa vrijednostima do kojih držimo. A na to pozivaju upravo
antirelativisti-toleriranje običaja drugih kultura kada se oni kreću unutar raspona nama
prihvatljivih aktivnosti. Ako je relativizam dakle na ovaj sumnjiv način povezan sa
tolerancijom onda je apsolutno nespojiv sa poštovanjem prema drugim kulturama iako
relativisti pravdaju pozicije relativizma upravo argumentom da potiče poštovanje drugih
i drugačijih.

Jer tolerancija znači samo ignoriranje razlika među kulturama a poštovanje bi

značilo i odavanje priznanja nekoj kulturi za doprinos boljem životu i afirmaciju njenih
vrijednosti a sve to bi značilo da dotičnojkulturi priznajemo neki viši status i da je
vidimo kao bitan standard i smjernicu, dakle da imamo stav o njoj. A moralni
relativizam upravo sugerira da nema boljih ni moralnijih stajališta već samo različitih.

Richard Posner, sudac suda u SAD, predavač na Univerzitetu u Čikagu i često

citiran američki pravni znanstvenik, antirealista i provokativni moralni relativista u
svojoj knjizi “Problematika moralne i pravne teorije” (1999) piše: „Ja ću tvrditi, prije
svega, da je moral lokalni i da ne postoje zanimljive moralne univerzalije.
Postoje tautološke, kao npr. “ubojstvo je pogrešno”, pri čemu ubojstvo znači
neopravdano ubijanje, ili “podmićivanje je pogrešno”, pri čemu podmićivanje znači
nelegalno plaćanje. Ali ono što se smatra ubojstvom ili mitom veoma se razlikuje od
društva do društva. Postoji vrlo mali broj rudimentarnih načela društvene suradnje - kao
što su nemoj lagati bez razloga ili nemoj kršiti obećanja bez ikakvog razloga ili ne
ubijaj svoje rođake ili susjede bez razloga - koji su možda zajednički svim ljudskim
društvima, i ako neko želi da ova rudimentarna načela nazove univerzalnim moralnim
zakonom, to je u redu što se mene tiče. Ali ona su previše apstraktna da bi se mogla
smatrati kriterijima. Smislen moralni realizam je stoga aut, a oblik (ne svaki oblik)
moralnog relativizma je in. Relativizam, sa svoje strane, priziva adaptacionističku
koncepciju morala, u kojoj se moral procjenjuje - amoralno - na osnovu doprinosa
opstanku ili drugim krajnjim ciljevima društva, odnosno neke grupe u okviru njega.
Moralni relativizam znači da se izraz moralni napredak mora vrlo oprezno koristiti, zato
što je stvar perspektive u očima promatrača i nema ništa s objektivnošću.”

30
 On vjeruje da su kriteriji po kojima se moralna tvrdnja proglašava ispravnom
lokalni, to jest, relativni u odnosu na moralni kodeks određene kulture u kojoj se tvrdnja
iznosi, tako da ne možemo nazivati druge nemoralnima osim ako tome ne dodamo “po
našim shvaćanjima, mjerilima”. On također odbacuje ideju da postoji univerzalna
moralna obaveza da se toleriraju kulture koje imaju drugačije društvene norme od naših.
Moralno područje je prosto prirodna scena na kojoj se različite grupe, svaka sa svojim
posebnim društvenim normama i različito opremljene sredstvima za dominaciju na
lokalnoj ili globalnoj sceni, nadmeću kako bi osigurale nastavak vlastitog načina života.
Neke će u tome biti uspješnije od drugih.

Neke će, pod pritiskom, morati prilagoditi ili napustiti svoje društvene norme.
Ali nijedan od ovih ishoda ne predstavlja istinski moralni napredak i ne postoje
racionalne rasprave ili argumenti otome kakav ishod nadmetanja ili sukoba bi trebalo
biti. Zato što, prema Posneru (1999), ne postoje objektivni moralni standardi u skladu sa
kojima se različiti zahtjevi za dobrotom i pravdom mogu donijeti. Računa se samo moć
i borba da se nečiji način života nastavi i preživi u nadmetanju sa drugima.Svi mi
smatramo daje moral posebno važan.
Relativizam implicira daje moral lokalnog karaktera i obavezujući za grupe u
kojima nastaje a ne da je jedan moral univerzalan i važeći za cijeli svijet. Onda nam se
čini problematičnim da prihvaćanjem relativizma prihvatimo i stav da je holokaust ili
neki primjeri kršenja ljudskih prava samo iz našeg kuta nemoralan ali ne nužno i iz kuta
onih koji ga čine i da nemamo prava osuđivati ih. Mnogi autori pišu o tome kako
različite kulture imaju različite moralne koncepcije. Univerzalna istina u etici je, po
mnogima, samo mit i jedino što postoji jesu navike, običaji različitih društava. O njima
se ne može prosuđivati kao o ispravnima i pogrešnima jer to ne možemo činiti iz
pozicija vlastitih standarda, a jedan nezavisni kriterij ne postoji. WilliamGrahamSamner
je pisao 1906.g.: „Ispravan je onaj način kojim su se služili naši preci i koji su nam
predali u naslijeđe. Tradicija je sama po sebi garancija. Nju nije potrebno provjeravati u
praksi....što god daje u naslijeđu kulture ispravno je“ (Moser i Carson 2001:55).

Razni istraživači vjeruju da iako postoje naravno različita moralna gledišta među
raznim grupama, postoji u znatnoj mjeri i izvjesna uniformnost poput toga da se u

31
većini društava osuđuju ubojstva ili okrutnosti, iz razloga što bez takvih temeljnih osuda
nije moguće održati grupu.

JamesRachels(2010) tako navodi da nekada razlike među kulturama, među

društvima izgledaju veće nego što stvarno jesu. On navodi primjer kulture u kojoj ljudi
vjeruju da je nemoralno jesti krave, čak i u slučaju krajnjeg siromaštva kad možda i
nema što drugo za jesti. Razlog može biti uvjerenje da se duše preminulih reinkarniraju
u obliku krava, tako da određena krava zapravo može biti nečija baka. To bi onda
značilo da ti narodi vjeruju da ne bi trebalo jesti svoje bake. U tom slučaju nema bitne
razlike između vrijednosti te i naše kulture. Razlika je samo u vjerovanju kako su te
vrijednosti opisane, kroz što se predstavljaju, na koji način ih vidimo.

Mnogo dramatičniji je primjer Eskima koji ubijaju svoju djecu. Kada su

antropolozi otkrili tu malu populaciju koja naseljava krajnji sjever Amerike i Grenlanda
i živi u izrazito teškim uvjetima, bili su šokirani otkrićem da su skloni infanticidu.
KnudRasmusen, jedan od ranih istraživača, pisao je o majci koja je ubila
desetoro od dvadestoro djece koje je rodila. Bilo je veoma rasprostranjeno da roditelji
ubijaju svoje bebe, naročito djevojčice bez osude grupe. Eskimi to nisu radili zato što su
nemilosrdni i zato što ne vole svoju djecu. Oni su to objašnjavali činjenicom da su
životni uslovi teški, zalihe hrane krajnje ograničene a grupa stalno u pokretu. Previše
djece nije bilo moguće prehraniti niti nositi sa sobom. Kako su u tom narodu muškarci
lovci i dobavljači hrane po tradicionalnoj podjeli rada, to su dječaci bili češće
pošteđivani pri odabiru prekobrojnih. Iako nama danas to uz sva objašnjenja i dalje
djeluje nehumano i surovo u najmanju ruku, dublji razlozi i okolnosti pod kojima se
gradio takav sistem običaja daju mu specifično opravdanje.

James Rachels(2010) takođernavodi da, po prirodi stvari i u svrhu opstanka bilo

koje zajednice, moraju postojati određene vrijednosti kao univerzalne. Svaka zajednica
mora voditi računa o svom pomlatku inače ne bi opstala. Također mora makar osnovno
držati do govorenja istine, inače ne bi bilo poante slušati bilo koga i pitati bilo koga za
mišljenje, savjet, što god ako već u startu znamo da neće reći istinu. Bez toga ne bi bilo
niti elementarne komunikacije. Slično je i sa ubojstvom. Ako bi svaka zajednica

32
dopustila da se tko kad hoće i kako hoće ubija, ne bi ostalo živog stvora. Dakle, one
bazične vrijednosti bez kojih grupa, društvo, ma kakva zajednica ne mogu opstati
morale bi biti univerzalne, zajedničke za sva društva (Moser i Carson 2001:61).

2.4.Društvena dimenzija relativizma (New age pokreti)

NewAge pokret je fenomen tipičan za posmodernu kulturu utemeljen je na

lošem prosuđivanju etičkom relativizmu i potrošačkim aktivnostima.New Age je vrlo
velika strukturirana mreža organizacija i pojedinaca povezanih zajedničkim
vrijednostima temeljenih na misticizmu i istočnjačkom panteističkom monizmu te
zajedničkoj viziji nadolazećeg novog doba i masovne prosvjećenosti doba vodenjaka
(Jambrek2009:290).

New age je misao je sekularna, multikulturalna, multireligijska sinteza

orijentalnih mističnih filozofija posebice hinduizma, budizma, taoizma zapadnog
okultizma i holizma. Glavni je cilj New age pokreta je priprema čovjeka za ulazak u
doba vodenjaka i priprema mjesta za primanje božanske svijsti i uspostavljanje novog
svjetskog poretka (Jambrek 2009:290).

Za razumijevanje tumačenja i primjene relativizma u new age duhovnostima

važno je naznačiti nekoliko temeljnih i opće prihvaćenih vjerovanja New age pokreta
(Jambrek 2009:291). Središnje učenje pokreta je panteistički monizam, istočnjački
svjetonazor koji je na zapadu najpopularniji prema kojemu je Bog jedan beskonačan i
neosoban. U njemu se kombiniraju panteističko i monističko shvaćanje stvarnosti, a
sadržan je u poznatoj izreci: “Sve je jedno jednoje sve, sve je bog“(Jambrek 2009:291).

U panteizmu je Bog najviša stvarnost, sve što postoji; ne postoji ništa što ne bi
bilo Bog. Svijet i Bog nisu različite opstojnosti, nego je Bog ujedno i svijet pa su sve
stvari samo božji modusi i participacije. Kako nema razlike između entiteta, bog,
kamen , drvo i ljudska bića samo su dio iste realnosti. U panteizmu bog nije osoba biće
već moć i snaga. Stoga, ako sve stvorenje dijeli od iste božije biti tada svako ljudsko

33
biće jest bog (Jambrek 2009:291). Monizam je gledište prema kojem je cjelokupna
stvarnost duhovna i materijalna jedinstvena cjelina u kojoj nema razlike u stvarima.
Nema razlike između Boga i svijeta sve je identično. Svijet je ono apsolutno i
razumljivo samo po sebi i objašnjava se samim sobom. Duh, tvar i život shvaćaju se kao
jedna stvarnost (Jambrek 2009:291).Podupiratelji New age pokreta smatraju da je
čovječanstvo dubinom i društvenom evolucijom sudjeluje u procesu planetizacije kojom
je cilj ujedinjeno čovječanstvo.

Novi svjetski nazor u sebi objedinjava monizam (sve je jedno) holizam

(stvarnost je organski jedna) i panteizam (svijet je božanski, zemlja je sveta).
Promicatelji novog doba smatraju da će veliku važnost imati samorazvoj,
samorealizacija, samopreobrazba, samoaktualizacija(Jambrek 2009:292).

Miješanje i kobiniranje principa monizma, panteizma i autonomije čovjeka

učvršćuje pripadnike new age duhovnosti u vjeri da nema potrebe ni mjesta za bilo
kakve apsolute (Jambrek 2009:294). Smatraju da je sve relativno uključujući istinu i
moralne vrijednosti.

Promicatelji New age duhovnosti relativistički pristup istini oslanjajući se na

vedskuizjavu „ jedna istina, ali mnogi putovi“(Jambrek 2009:292). Opetovano ističu da
je stvarnost projekcija vlastitih želja i vjerovanja (Jambrek 2009:295).To vjerovanje nije
samo afirmacija osobnog izbora već i afirmacija vjerovanja da i samu istinu definira
pojedinac temeljem svog iskustva s njom Cjelokupna je istina ona koju je pojedinac
osoba usvojila (Jambrek 2009:295).

Svatko ima pravo na svojke mišljenje te svatko može vjerovati u što želi i kako
želi. Vjera više nije pitanje istinitosti vjerovanja već onoga što osoba želi (Jambrek
2009:295). Temeljni pokretač moralnog relativizma u new age pokretu je učenje o
reinkarnaciji. Pojam reinkarnacije upućuje na ciklički razvoj ljudske duše koja prelazi u
drugo tijelo poslije smrti (Jambrek 2009:297). Taj proces se nastavlja sve dok duša ne
postigne savršenost i tako se ne spoji sa svojim izvorom.

34
 Za inkarnaciju čovjeku stoji na raspolaganju ne samo ljudska egzistencija nego
čitavo mnoštvo živih bića vezanih za krug postojanja i nestajanja od stanovnika donji
svijetova preko životinja i ljudi do nebeskih bogova (Jambrek 2009:298). U čistoj teoriji
reinkarnacije duša može nastaniti drugo tijelo. Kako je po monističkom sve jedna
razlika između dobra i zla ne postoji. Ukoliko se kao istinita prihvati panteističko učenje
da je sve bog tada ljudska bića s obzirom da su božanska jesu zakon sam za sebe i ne
mogu biti kriva za grijeh (Jambrek 2009:299).

Problem čovječanstva je taj što ljudi jednostavno u neznanju o svom božanstvu

Stoga je jedino ljudska potreba prosvjećivanja gledenjihove božanstvenosti (Jambrek
2009:299). Uvidjeli smo da New age pokret teži subjektivnosti i individualizmu.
U tome new age pokret negira temeljna kršćanska načela pripojavajući se na
istočnjačku kulturu (reinkarnacija). Problem New age pokreta je što je sve podređeno
čovjekovim željama i osjećajima, a pritom se negira apsolutna načela morala

2.5.Kritika relativizma

U kritici relativizma bitno je prema Maji ŽitinskiŠoljić(2008) reći da relativizam

proglašava autoritet nad vrednovanjem zbilje, a propušta obuhvatiti ono što je u svakom
pojedinačnom slučaju intrizično dobro i potrebno učiniti kako bi se djelovalo sukladno
vrlini.

Međutim ono što pobija relativizamosim svega navedenoga je predmet traženja

istine te time postaje univerzalna vrijednost čak i kad bi relativizam bio prihvatljiv.

Abraham Edel(1963) je jedan među ekspertima koji tvrdi da relativizam

karakterizira moralno neznanje, a nipošto moralna istina. Osim navedenog potrebno je
govoriti o pristašama relativizma. Pristaše relativizma ne priznaju da su ljudska bića
slobodna i sposobna identificirati i provoditi vlastite alternativne ciljeve i svrhe. Prema
relativističkom motrištu ljudskabića postoje samo da se podvrgnu autoritetu agresivnom
jednosmjernom komunikacijskom stilu koji dalje ignorira dvosmjerni asertivni stil.

35
 Kada se govori o ljudskim bićima potrebno je postaviti etičko pitanje. Relativisti
drže da temeljno etičko pitanje: Što trebamo činiti? Mora biti reducirano u korist
konformizma prema moralu pojedinih kultura ili određene društvene skupine. U očima
relativiste ispravno i neispravno definirani su u svakoj pojedinoj kulturi i ta definicija
vrijedi samo za tu kulturu. Osim navedenog potrebno je prema teoretičarima reći što
etički relativizam predstavlja.

Prema Staceu(1994) etički relativizam predstavlja etičko polazište koje negira

postojanje jedinstvenog moralnog standarda primjenjivog na sve ljude u svim
vremenima. Osim predstavljanja standarda bitno je reći o naravi morala.
Za relativiste moral nije niti u kojem pogledu nije apsolutan.Kao što relativist
tvrdi da postoje mnoštvo moralnih zakona kodeksa i standarda ono što moral određuje
na jednom mjestu može biti sasvim različito od onog što moral određuje na drugom
mjestu i u drugom vremenu. Zbog toga kao što realtivist smatra moral je relativan u
odnosu na vrijeme mjesto i okolnosti u kojima ga pronalazimo. Zapravo negiranje
univerzalnog standarda predstavlja negaciju egzistencije istog logičkog principa što ga
sam relativist aktivno koristi kad izjavljuje: različitim mjestima, kulturama i
vremenima, te okolnostima mogu nedostajati taj princip. Ali kulturni relativizam valja
oštro razlikovati od relativnosti individualnog ponašanjaKad bi svako individualno
ponašanje bilo relativno tad uopće ne bi moglo postojati nikakva apriorna vrijednost
prosudbe o ispravnom. Dakle ono što je krajnje ispravno različito je od onog što ljudi
misle da je ispravno jer se promjenjivost moralnih uvjerenja ne može izjednačiti s
promjenjivošću onog što je moralno. Dakle individualno ponašanje se ne može mjeriti s
promjenjivošću moralnih uvjerenja a to opet se ne može izjednačiti s promjenjivošću
onog što je moralno.

To znači da ono što je zbiljski ispravno svugdje i uvijek je isto. Stace(1994) tvrdi
da će samo mentalno lijena osoba kako zbog postojanja različitih moralnih standarda u
raznovrsnim kulturama, mjestima, vremenima, okolnostima tvrditi da univerzalni
standardi ne postoje. Osim navođenja razlike u poimanju morala individualnog
ponašanja i apsolutnosti relativizma bitno je govoriti o vrednovanju relativizma.

36
 Svrha odobravanja relativizma u etici može se definirati tako što je izgovor za
izazivanje zla. Odobriti relativističko djelovanje samo sebi zapravo paralizira moralnog
subjekta. Zbog toga Stace(1994) zaključuje da etički relativizam može završiti u
razaranju cjelokupnog morala. Razaranje cjelokupnog morala sadrži opasnost od
relativizma. Opasnost od relativizma je u tome što on ne poštuje ni one sve raznovrsne
vrijednosne sustave koji zapravo obogaćuju ljudsku egzistenciju i čine identitet drugih
kultura; vrednote i vrline sadrže predanost istini. Takva predanost transcendentira bilo
koji subjektivni pojedinačni moral i pridonose univerzalnom moralnom utemeljenju
ljudske egzistencije.
Proces usporedbe različitih moralnih standarda predstavlja uporabu nekog
superiornijeg standarda koji bi bio primjenjiv na sve. Postojanje upravo takvog
standarda osnova je za negiranje relativnosti i prihvaćanje povjerenja i nade u
mogućnost moralnog napretka. Unatoč moralnom napretku potrebno je govoriti o kritici
relativizma.

Roberto diMattei(2010) u kritici relativizma govori na sljedeći način: „Govor o

vrednotama s kojima se ne trguje govor je o općim i apsolutnim načelima (de Mattei
2010:19).Reći da su to opća načela znači da vrijede uvijek svuda u vremenu i prostoru:
ustvrditi da se ona mogu mijenjati prema mjestima i vremenima znači ustvrditi njihovu
relativnost (Mattei 2010:19).Na čemu se temelji apsolutnost i univerzalnost tih načela?
Temelji se na ljudskoj naravi koja se ne mijenja koja je uvijek jednaka sebi samoj u
vremenu i prostoru. Ljudska narav ovisi o naravnom zakonu, a to je objektivni zakon
upisan u samu ljudsku narav ne ovog ili onog čovjeka nego u ljudsku narav promatranu
u sebi samoj u njezinoj trajnosti i postojanosti.Bog je čovjekov stvoritelj koji je upisao
taj zakon u ljudsku narav. Sveti ga je Toma Akvinski definirao kao sam vječni zakon
utisnut u razumno stvorenje. U ljudskim zakonnima tvrdi on ništa nije pravedno i
zakonito ukoliko ne proizlazi iz vječnog zakona.

Čovjek svojim razumom može čitati taj zakon može ga prepoznati i njemu se
prilagoditi. Zakonodavac dakle ne stvara zakon nego ga otkriva u naravnom poretku u
božanskoj volji te donosi zakon u skladu s njime. Pored toga potrebno je govoriti o
temelju čovjekova prava. Ako je temelj čovjekovih prava nije naravni zakon nego

37
pozitivni zakon koji je stvorio čovjek tad je omogućeno stvaranje bilo kojih novih
prava. Naravni je zakon u konačnici jedini valjan branik protiv samovolje moći ili
prijevara ideološke manipulacije. Jedini širitelj naravnog zakona na zemlji je crkvena
vlast Crkvena vlast ima nepremostivu granicu a ona je u stvari božanski i naravni zakon.
Tko prijeđe tu granicu prenosi na zakonodavca ili na obična pojedinca apsolutnu
vrhovnu vlast volja većine postaje vrhovni izvor morala(Mattei 2010:33). Pored crkve
nije moguće odlučivati o naravnom zakonu.Ako čovjek može odlučiti sam bez Boga što
je dobro i što je loše on može odrediti da jedna skupina ljudi treba biti uništena. Tko
niječe naravni zakon niječe postojanje trajne i nepromjenjive ljudske naravi.
Naravni zakon i prava koja iz njega proizlaze uistinu je nepromjenjiv i važeći za
sva vremena i ua sve ljude budući da ljudska narav ostaje uvijek ista u svako vrijeme i
na svakom mjestu. Postojanje objektivnih prava u korijenjenih u ljudskoj naravi tvori
uistinu zaštitnu barijeru protiv samovolje i prevlasti jačih koji predvode diktaturu
relativizma.

38
 3. ZAKLJUČAK

Moralni relativizam je teorija sa snažnim utjecajem na pitanja svakodnevnog

života. Pozicije ovog stajališta otvaraju mnoge dileme, čine se da daju neke odgovore i
da zbacuju, ako ništa drugo, sa trona pozicije etnocentrizma ali zato i ostavljaju mnoga
pitanja otvorenim. Kao što tolerancija ne proizlazi iz relativizma ali nije s njim
nespojiva tako ni relativizam sam po sebi nije nužno ni konzervativan ni progresivan.

Sa relativističkog stajališta postajemo skloniji da imamo više obzira prema

drugim kulturama, ali nam ruke ostaju zavezane onda ako želimo pomagati drugima,
onda ako želimo popravljati svijet jer nam relativizam ne daje osnovu da vrednujemo
što je to bolje niti zašto bi neki stavovi bili bolji od nekih drugo. Ne daje nam za pravo
da osuđujemo užase i stradanja ljudi jer nas „tjera“ da uvijek sagledavamo iz ugla
drugačijeg morala i ugla drugačijih kultura. Ali problem i jeste u današnjem svijetu
kako odrediti granice kulture u uvjetima kada se subkulture u okviru svake države bitno
preklapaju.

Napadi na moralni relativizam usmjereni su najviše na njegove najekstremnije

verzije, ali to ne znači da možda neke umjerenije verzije ne mogu biti održive. Jedna
razumnija verzija normativnog relativizma morala bi da nam dozvoli da izričemo
mišljenja o drugima koji imaju suštinski različite vrijednosti. Čak i ako su te vrijednosti,
promatrane iz neke neutralne perspektive, opravdane isto kao i naše, mi smo i dalje
ovlašteni da nazovemo lošim, zlim ili monstruoznim ono što je u suprotnosti sa našim

39
najvažnijim vrijednostima. Mnogi od nas oklijevali bi da se umiješaju u poslove drugih
čije se vrijednosti suštinski razlikuju od naših kadaje razlog za miješanje primjena naših
vrijednosti i kada mislimo da nemamo objektivnije razloge za naše moralno mišljenje
nego što drugi imaju za svoja. Izvor ovog oklijevanja odlika je našeg morala.

Kod opravdanja relativizma najčešće se navode njegove dvije vrste deskriptivni i

kulturni relativizam.Deskriptivni relativizam tvrdi da postojee različita načela koja
pokreću pojedince i kulture. Kulturni relativizam tvrdi da ispravno, pogrešno, dobro,
zlo varira od kulture do kulture tj. u jednoj je kulturi ispravno dok je u drugoj pogrešno,
nema standarda ispravnog i pogrešnog.

Postoji mnoštvo prigovora koji se mogu dati tim vrstama relativizma.Prvo za

deskriptivni relativizam možemo reći da ne podržava relativizam iz razloga što postoje
univerzalna načela kojima se svi ljudi služe. Navodimo primjer između Sophie i Tobya
kojima je obostrano stalo učiniti ono što je ispravno za ljudski rod. Drugo upitna je sam
istinitost deskriptivnog relativizma koju vidimo kod primjera samuraja i običaja tsuigiri
(rezanje mačem nasumično odabranog pojedinca). Uviđamo da taj običaj nije prihvaćen
jer je nametnut nasiljem, stoga nije istina da su seljaci pristali biti žrtvama običaja.

Možemo reći ne samo da deskriptivni relativizam ne podržava relativizam već i

da je neistinit. Kod kulturnog relativizma pogreška će biti u različitim običajima koji
prihvaćaju različita pravila. Naime bitno je za reći da postoje univerzalna pravila koje
svi slijedimo. Određene akcije i djelovanje dopuštamo dok slijedi prihvatljive okvire. S
kulturnim relativizmom, ako ostavimo po strani običaje i prihvaćanje pravila, postavlja
nam se pitanje progresa. Smatramo da snekim pravilima ljudi nazaduju tu se moguće
kod moralnog relativizma pozvati na argument prijelaza. Argument prijelaza je ako smo
kod neke x stvari došli do točke y i time osjetili napredak trebamo je prihvatiti. S
obzirom na prihvaćanje univerzalnih pravila i pitanje napretka kulturni relativizam ne

40
može podržati moralni relativizam. A kod navedene društvene dimenzije relativizma
bitno je reći da pristup religijskim djelovima monoteizma politeizma nema apsolutnih
vrijednosti. Time naglašavamo glavnu kritiku relativizma, a to je ona kršćanskih nazora.
On nam govori da relativističke vrijednosti nasilno nametajući se vode u totalitarizam.
Bitno je za reći da su pogubne jer negiraju apsolutna načela. Relativizam odbacuje sliku
čovjeka u svijetu onu s Bogom, a time isvako utemeljenje kršćanskog svjetonazora.
Unutarnji zakon ili naravni zakon koji je utisnut u ljudska bića temelj su negiranja
relativizma, jer postoje apsolutna načela koja trebamo slijediti.
4. LITERATURA

1. Berčić, B. 1995. Realizam,Relativizam, Tolerancija, Rijeka: Hrvatski kulturni dom.

2. Brandt, R. 1970. EthicalRelativism: Readings in EthicalTheory. New
York:WilfridSellars& John Hospers, Appleton-Century-Crofts.
3. Edel, A. 1963. Method in EthicalTheory, London: Routledge&KeganPaul.
4. Herskovits, M.J., 1972, CulturalRelativism: Perspectives in CulturalPluralism.
New York: RandomHouse.
5. Lamešić, K., Nikić, M. 2009. Diktatura relativizma. Zagreb: FTI
6. Levy,N. 2004. Moralni Relativizam. Zagreb: Jesenski Turk.
7. Levy, N.DeescriptiveRelativism: Assesing the Evidence, The Journal of
ValueInquiry 37:2003.
8. Mattei,R. 2010. Diktatura Relativizma.Split:Verbum.
9. Moser, P. K., Carson, T. L. 2001. Moral relativism; a reader. New York:
OxfordUniversityPress.
10. Rachells,J. 1986. The challenge of culturalrelativism; Elements of Moral
Philosophy. New York: RandomHouse.
11. Rachels, J. 2010. The Elements of Moral Philosophy. New York: RandomHouse.
12. Stace, W. T. 1994. What is EthicalRelativism New York: Robert Hollinger, St.
Martin’s Press.
13. Williams, B. 1974. The truth in relativism' in Moral Luckch.11
(reprintedfromProceedings of the AristotelianSociety
14. Wong, D. B. 1984. Moralni relativizam. Berkeley: University of CaliforniaPress.

41
42