Professional Documents
Culture Documents
Jezik, Osn. Pojm. I Log. Snaga
Jezik, Osn. Pojm. I Log. Snaga
Dobar dio onoga što jesmo čini ono u što vjerujemo. Izvori naših vjerovanja su
različiti: neka stječemo iz vlastitog iskustva, neka učimo od drugih ljudi, neka
izvodimo na temelju vjerovanja koja već imamo. Sustav vjerovanja koji imamo nije
nepromjenjiv. Vjerovanja stječemo, prilagoĎavamo ili odbacujemo čitav život.
Proučavanjem i opisom nekih čimbenika koji utječu na dinamiku vjerovanja
(emocije, pamćenje, inteligencija), kao i njihove fiziološke osnove (procesi u
mozgu) bavi se psiholgija. Predmet logike, s druge strane, jest ispravno
zaključivanje. Logiku ne zanimaju subjektivni čimbenici ni fiziološka osnova
zaključivanja već način na koji su vjerovanja meĎusobno povezana a koji
omogućuje da na temelju odreĎenog skupa vjerovanja zaključujemo o istinitosti
drugih vjerovanja.
Kad je riječ o kriterijima ili kanonima ispravnog zaključivanja, stoljećima je
važilo ono što je o toj temi rekao Aristotel, (tradicionalna logika), a što je sakupljeno
u zbirci tekstova pod nazivom Organon („oruĎe“). U 19. stoljeću razvija se formalna
(simbolička) logika. Radi učinkovitijeg razmatranja logičkih formi i relacija, stvara
se jezik osloboĎen od dvosmislenosti i nejasnoća prirodnog jezika, umjetni jezik u
kojem je moguće izolirati i jasno predočiti ono što je za logiku od interesa. Logika
se tako u dobroj mjeri udaljava od prirodnog jezika i približava matematici (nerjetko
se naziva i „matematička logika“), što rezultira njezinim novim zamahom i
napretkom. MeĎutim, ovim udaljavanjem od prirodnog jezika u drugi plan je pala
uloga logike kao „oruĎa“ koje možemo neposredno rabiti u svakodnevnom
zaključivanju. Naime, gotovo da nije ni potrebno naglasiti da misli (vjerovanja)
najčešće izražavamo jezičnim izrazima u okviru nekog prirodnog jezika. Čak i samo
razmišljanje doživljavamo kao unutarnji govor koji se odvija na nekom od
prirodnih jezika. U onoj mjeri u kojoj se logika udaljava od prirodnog jezika, u toj je
mjeri teže uvidjeti neposrednu uporabnu vrijednost njezinih dosega na svakodnevno
zaključivanje.
Neformalna logika naglasak stavlja na proučavanje i primjenu logike u
svakodnevnim raspravama, odnosno na analizu i procjenu zaključaka (argumenata,
dokaza) u njihovom „prirodnom okolišu“ tj. prirodnom jeziku. Velik interes za
neformalnu logiku ili, kako se ponekad naziva, kritičko mišljenje, i njezin nagli
razvoj u zadnjih nekoliko desetljeća objašnjiv je suvremenim dobom informatizacije
i „vladavine“ masovnih medija. Suvremeni čovjek svakodnevno je zasut
informacijama, podacima, argumentima, polemikama i savjetima za djelovanje na
svim područjima života. U takvom okruženju prirodno se nametnula potreba kako za
proučavanjem tako i za podučavanjem načina interpretacije, analize i procjene
informacija s ciljem dosezanja vlastite, na kritičkom promišljanju utemeljene
prosudbe. S tim u vezi, znakovit je naslov knjige R. H. Johnsona i J. A. Blaira:
Logical Self-Defense (1977.), a objavljivanje koje se, uz pokretanje časopisa
1
„Informal Logic Newsletter“ (sada „Informal Logic“), ponekad navodi kao
utemeljenje neformalne logike kao zasebne discipline.
Kao nova disciplina, neformalna logika je još uvijek u fazi oblikovanja, pa
nema jedinstvenog pristupa mnogim temama. No, kad je riječ o svrsi proučavanja
neformalne logike, slaganje postoji: proučavanje neformalne logike razvija
sposobnost utemeljenja, iznošenja i opravdanja vlastitih stavova, kao i sposobnost
razumijevanja, analize i procjene tuđih stavova. Jedna od vrijednosti razvijanja
vještine kritičkog mišljenja jest u tome da vježbamo otvorenost uma za različite
opcije i rješenja. Otvorenost uma ne znači nekritičko prihvaćanje svih ponuĎenih
stavova, nego spremnost za nepristranu procjenu argumenata koji im se nude u
prilog. Korist od takvog nastojanja je dvojaka – s jedne strane branimo se od
eventualnih pokušaja manipulacije, a s druge strane razvijamo toleranciju. Naime,
ukoliko je cilj rasprave dosezanje istine, ma koliko se ne slagali sa stavom druge
osobe, kritičko proučavanje iznešenih argumenata pretpostavlja iskreno nastojanje
da razumijemo razloge koje ta osoba navodi u prilog svom stavu. Kada pronaĎemo
„mjesto neslaganja“, kritička se rasprava uobičajeno pomjera korak dalje u
argumentu s ciljem razrješenja neslaganja. No čak i ako pokušaj razrješenja spora ne
uspije, nastojanje da razumijemo razloge druge osobe razvija sposobnost
prihvaćanja različitosti tj. toleranciju.
JEZIČNE PRETPOSTAVKE
2
Jezični čin
Govornici istog jezika znaju na što se odnose pojedine riječi tog jezika.
Komunikacija ne bi bila moguća kad bismo proizvoljno mijenjali značanja riječi. Za
ilustraciju poslužimo se nastavkom Ecova teksta:
„...jer čovjek ne može psa jedanput nazvati psom, a drugi put mačkom, niti
izgovoriti glasove kojima dogovor naroda nije dodijelio odreĎeno značenje, kao
što bi se dogodilo onome tko bi izrekao riječ 'blitri'.“
Govorni čin
3
neprikladni, primjereni ili neprimjereni, čak pametni ili glupi, a ne istiniti ili
neistiniti.
Logiku, meĎutim, zanima onaj vid jezika kojim se izražava misao koja može
biti istinita ili neistinita. Zašto? Zato što je predmet logike ispravno zaključivanje, a
to znači da se bavi proučavanjem prihvaćanja nekih tvrdnji na temelju drugih, već
prihvaćenih tvrdnji. Prihvatiti neku tvrdnju znači smatrati je istinitom (bilo bi
besmisleno reći: „Vjerujem da je Zemlja okrugla, ali smatram da to nije istina“).
Dakle, kad izvodimo zaključke, mi na temelju nekog skupa tvrdnji koje su istinite
zaključujemo o istinitosti drugih tvrdnji. Logika proučava taj odnos izmeĎu tvrdnji,
pa je jasno da je zanimaju oni jezični izrazi koji mogu biti istiniti ili neistiniti.
Razgovorni čin
Razgovorna pravila
4
Grice u članku „Logika i razgovor“ (1968.) Ukratko ćemo objasniti ta pravila
koristeći Griceove primjere.
No, što znači suradnja i kako je ostvariti? O tome nam govore daljnja pravila
koja je Grice, slijedeći Kanta, nazvao kategorijama kvantitete, kvalitete, relacije i
modaliteta.
5
4) Kategorija modaliteta odnosi se na način kako je nešto izrečeno. Opće pravilo
glasi: Budi jasan!
Pod tim općim pravilom Grice navodi nekoliko odreĎenijih: izbjegavaj nejasne
izraze, izbjegavaj dvosmislenost, budi sažet i govori redom.
Razgovorna implikatura
6
Primjedbom da C još nije bio u zatvoru, čini se da B krši načelo relevantnosti.
No ako A nema posebnog razloga pretpostaviti da se B ne drži razgovornih pravila,
tj. pod pretpostavkom suradnje, B-ov odgovor razgovorno implicira da je C
nepoštena osoba koja bi takvo radno mjesto mogla zloupotrijebiti.
Ili na primjer:
Čini se da B narušava pravilo kvantitete jer njegov odgovor očito nije dovoljno
informativan za svrhu koju A želi ostvariti. Ali ako B ne zna točnije gdje živi C,
onda će bilo koja odreĎenija informacija narušiti pravilo kvalitete. Dakle, B
razgovorno implicira da ne zna odreĎenije gdje živi C, tj. da suraĎuje koliko može.
Gđica X je proizvela niz zvukova koji sliče melodiji pjesme 'Dome, slatki dome'.
7
zašto se u strogim argumentima, primjerice znanstvenima, prednost daje doslovnosti
i jednoznačnosti. U svakodnevnim raspravama, meĎutim, razgovorne implikature
obično su prisutne u svom punom sjaju. One se rabe i zlorabe, pa je u svrhu analize i
procjene argumenta potrebna, osim tehnike, i vještina (neki autori kažu umjetnost)
tumačenja rečenog ili napisanog. No, najprije nam treba osnovno oruĎe!
OSNOVNI POJMOVI
Već je rečeno da indikativnim rečenicama nešto tvrdimo. Ono što tvrdimo jest
odreĎena misao o nekom stanju stvari, npr. „Maja studira filozofiju“ ili „Postoji
brzina veća od brzine svjetlosti“. Ta misao može odgovarati stanju stvari na koje se
odnosi, u kojem je slučaju istinita; ili ne odgovarati stanju stvari na koje se odnosi, u
kojem je slučaju neistinita. Naravno, ne moramo znati što je od toga slučaj – ne
moramo znati, na primjer, je li istinita tvrdnja: „29. kolovoza 1963. godine američki
predsjednik J. F. Kennedy nije večerao“, pa ipak uviĎamo da to jest ili nije tako,
odnosno da tvrdnja ima istinosnu vrijednost, iako ne znamo koju.
Misao koja ima istinosnu vrijednost nazivamo sud (propozicija).
Za logiku je bitno razlikovanje misaonog sadržaja od jezičnog izraza kojim je
taj sadržaj izražen. Sud nije isto što i indikativna rečenica. Naime, jednom
rečenicom možemo izraziti više sudova. Tako je rečenica „Izašavši na pozornicu,
Marko je zapeo i srušio zvučnik“ složeni sud koji sadržava tri jednostavna suda;
„Marko je izašao na pozornicu“, „Marko je zapeo“ i „Marko je srušio zvučnik“.
Nadalje, različitim rečenicama možemo izraziti isti sud kao, na primjer, kad na
različitim jezicima izrazimo istu misao. I u okviru jednog jezika možemo
upotrijebiti različite rečenice da izrazimo isti sud, npr. „Zagreb je najveći grad u
Hrvatskoj“, „Glavni grad Hrvatske je i njezin najveći grad“ ili „Svi gradovi u
Hrvatskoj manji su od Zagreba“.
Ukratko, sud je misaoni sadržaj koji ima istinosnu vrijednost, a rečenica
jezično sredstvo kojim izražavamo taj misaoni sadržaj.
Još jedna napomena.
Tvrdnje „Maja pere posuĎe“ ili „U Hrvatskoj eutanazija nije legalizirana“
odnose se na neko stanje stvari, tj. imaju istinosnu vrijednost, bilo da su istinite ili
neistinite. Ali što je s tvrdnjama poput „Nije pravedno da Maja uvijek pere posuĎe“
ili „Hrvatska bi trebala legalizirati eutanaziju“? Postoje li stanja stvari kojima bi ove
tvrdnje mogle odgovarati ili ne odgovarati? Imaju li one istinosnu vrijednost? I ako
nemaju, mogu li biti predmet logičke analize?
Rekli smo da argumentiranjem jedna osoba nastoji uvjeriti drugu u istinitost
odreĎenog suda, pa je jasno da logiku zanimaju oni jezični izrazi kojima uopće može
biti pripisana istinosna vrijednost. MeĎutim, predmet svakodnevnih argumenata nisu
8
samo činjenice (stanja stvari), nego i norme i vrijednosti. Mi često raspravljamo o
tome kako bismo se trebali ponašati, što je pravedno, a što nepravedno, koji su
postupci dopustivi, a koji nedopustivi. O tim stavovima takoĎer prosuđujemo na
temelju razloga, prihvaćamo ih ili odbacujemo, smatramo ih utemeljenima ili
neutemeljenima, prihvatljivima ili neodrživima. Vrijednosni stavovi nisu samo
legitiman, nego su vjerojatno i najčešći predmet svakodnevnih argumenata, pa ih
kao takve neformalna logika prirodno obuhvaća svojom analizom. 1
I premda su filozofi na pitanje o istinitosti vrijednosnih stavova odgovarali
različito, u neformalnoj logici istinitost shvaćamo u širem smislu – tako da obuhvaća
i umjetničke i moralne i praktičke prosudbe. U tom smislu i vrijednosne prosudbe su
takoĎer sudovi (sjetite se da smo sud definirali kao misao koja ima istinosnu
vrijednost).
1
Analizom pojmova (moralne) obveze i dopustivosti bavi se i formalna (simbolička) logika. Ta grana
formalne logike naziva se deontička logika.
9
Argumentirajući u prilog tezi proponent nastoji uvjeriti sugovornika da je argument
koji je iznio zapravo ispravan zaključak u kojem je iz navedenih razloga izvediva
teza.
Dokaz ima istu strukturu kao zaključak i argument, ali pod terminom „dokaz“
uobičajeno podrazumijevamo sustavni prikaz zadovoljenja strožih ili najstrožijih
kriterija utemeljenja istinitosti odreĎenog suda. Neki logičari dokazom nazivaju
samo strogo utemeljenje u kojem konkluzija nužno slijedi iz prije dokazanih, nužno
istinitih ili samoočiglednih početnih premisa. Drugi pak dokaz shvaćaju šire, tj. pod
taj pojam obuhvaćaju i utemeljenje u kojem konkluzija slijedi s odreĎenom
vjerojatnošću iz prikladne evidencije (premisa).
U neformalnoj logici, kao uostalom i u svakodnevnom govoru, termini
„zaključak“, „argument“, a često i „dokaz“, upotrebljavaju se kao sinonimi. Razlika
meĎu njima je suptilna i ovisi o kontekstu, no njezino zanemarivanje nije znak
neosjetljivosti neformalne logike za takve razlike, nego je rezultat činjenice da su
kriteriji procjene zaključka odnosno argumenta praktički isti. Ono što zaključak čini
dobrim, gotovo uvijek je isto ono što argument čini dobrim, a u konačnici to je isto
ono što dokaz (u širem smislu) čini dokazom.
U ovoj skripti naziv argument odnosit će se na sve one slučajeve u kojima
osoba nastoji iznošenjem razloga utemeljiti (poduprijeti, opravdati) prihvaćanje
nekog suda. Razloge ćemo uglavnom nazivati premise, a izvedene sudove
konkluzije. (Crta označava prijelaz s premisa na konkluziju i čita se kao „dakle“.)
PREMISE
ARGUMENT
KONKLUZIJA
Objašnjenje i argument
10
Primjerice: „Kako to da je Marko položio ispit?“ U ovom slučaju znamo da je
tvrdnja istinita – Marko je položio ispit – a ono što želimo znati jest uzrok ili razlog
zbog kojeg je istinita. Sud koji želimo objasniti naziva se eksplanandum, a sud
pomoću kojeg objašnjavamo naziva se eksplanans (ili hipoteza). U našem primjeru
eksplanans bi, ovisno o poznavanju relevantnih okolnosti, mogao biti: „Puno je
učio“ ili „Išao je na instrukcije“ ili „Napokon je odlučio završiti studij“ ili ...
Ukratko, razlika izmeĎu argumenta i objašnjenja je u tome što u argumentu
premise smatramo zajamčenima i koristimo ih da utvrdimo konkluziju, dok je u
objašnjenju zajamčen eksplanandum i nastojimo utvrditi eksplanans (hipotezu).
Istinitost
Postoji sklonost procjene argumenta kao dobrog ili lošeg samo na temelju
vjerovanja ili znanja o istinitosti konkluzije i/ili premisa. Kad se s nekim sudom
slažemo, argument kojim je taj sud utemeljen skloni smo proglasiti dobrim bez
podrobnije analize. Na sličan način, ako se ne slažemo s nekim sudom tj. ako
vjerujemo da je konkluzija neistinita, često niti ne razmatramo argument kojim je
utemeljena. MeĎutim, istinitost sudova od kojih se argument sastoji sama za sebe
nije dovoljna da bi argument bio dobar. To je najlakše vidjeti ako nekoliko istinitih,
ali meĎusobno nepovezanih sudova predstavimo kao argument:
U ovom su primjeru istinita sva tri suda, ali izmeĎu njih ne postoji nikakva
veza. Zapravo, njihova meĎusobna nepovezanost toliko je očita da ovaj primjer
11
vjerojatno niti ne bismo nazvali argumentom, barem ne izvan udžbenika iz logike.
Ovdje pak služi da istakne ono što želimo reći: sama činjenica da su premise i/ili
konkluzija istiniti nije dovoljna da argument bude dobar. Kad bi npr. konkluzija bila
sporna, gornjim argumentom nikoga ne bismo uvjerili u njezinu istinitost.
Naravno, slučajevi nepovezanosti premisa i konkluzije u stvarnim argumentima
nisu očiti poput ovog iz gornjeg primjera, ali i za njih važi isto:
da bi argument bio dobar nije dovoljno samo da sudovi od kojih se sastoji budu
istiniti. Između sudova mora postojati i nekakva povezanost, unutarnja snaga koja
omogućuje da konkluziju izvedemo iz premisa.
Logička snaga
Unutarnja snaga argumenta, odnosno povezanost izmeĎu premisa i konkluzije
argumenta mora biti takva da omogućuje da konkluziju izvedemo iz premisa. Snaga
kojom premise podupiru (utemeljuju, opravdavaju) konkluziju naziva se logička
snaga argumenta. Logička snaga je unutarnja povezanost premisa s konkluzijom
koja postoji ili ne postoji neovisno o stvarnoj istinitosti premisa. Možemo se pitati,
primjerice, je li konkluzija uvjerljiva s obzirom na dane premise u sljedećem
slučaju?
12
Upravo zbog aktualne istinitosti sudova od kojih se sastoji, postoji sklonost da
argument već nakon površnog pogleda bude proglašen logički snažnim. No,
provjerimo taj prvi dojam primjenjujući istu tehniku kao i na prethodni argument –
zamislimo da su premise istinite i pogledajmo mora li biti istinita i konkluzija.
Uvidjet ćemo da je, usprkos aktualnoj istinitosti svih navedenih sudova, očito posve
zamisliv svijet u kojem su istinite obje premise, a u kojem je G. Ivanišević npr.
rukometaš. Iz činjenice da su svi tenisači sportaši ne slijedi da svi sportaši moraju
biti tenisači. Drugim riječima, premise ovog argumenta ne podupiru njegovu
konkluziju. Argument, usprkos aktualnoj istinitosti sudova od kojih se sastoji, nema
logičku snagu.
Logička snaga argumenta ne jamči istinitost konkluzije, niti istinitost premisa i
konkluzije jamči logičku snagu argumenta. Ta dva pojma – stvarna istinitost i
logička snaga – odvojeni su.
Logičku snagu argumenta procijenjujemo tako da pretpostavimo da su premise
istinite i pogledamo što se u tom slučaju dogaĎa sa istinitošću konkluzije. Ako
premise podupiru konkluziju, tj. ako iz istinitosti premisa možemo zaključiti
istinitost konkluzije, onda je argument logički snažan.
Obratite pozornost na to da ovaj odgovor ne govori ništa o stvarnoj istinitosti
premisa i konkluzije. Logička snaga je odreĎena uvjetno: ako su istinite premise,
onda je istinita i konkluzija. Logička snaga argumenta, dakle, nema veze sa
činjeničnom istinitosti premisa nego s potporom koje premise daju konkluziji
argumenta.
Logička snaga argumenta je stupanj potpore kojom premise podupiru
konkluziju
Logička snaga je unutarnje svojstvo argumenta jer se tiče odnosa izmeĎu
premisa i konkluzije, a ne odnosa izmeĎu premisa i stvarnosti. S druge strane,
istinitost (koju smo definirali kao odgovaranje suda stanju stvari na koji se odnosi)
je svojstvo koje se premisama argumenta pripisuje izvana. 2
Argument
istinitost PREMISE
STANJE STVARI
(stvarnost) Logička
snaga
KONKLUZIJA
2
Osim u slučaju logičkih istina tj. sudova koji su uvijek istiniti (istiniti za svako stanje stvari).
13
Dobar argument
Sad kad smo uspješno razdvojili aktualnu istinitost sudova od logičke snage
argumenta, da bismo odgovorili na pitanje kad je argument dobar, moramo ta dva
pojma opet spojiti.
Dobru ilustraciju koja pojašnjava odnos izmeĎu istinitosti premisa i logičke
snage argumenta nalazimo kod Kelleya3: Pretpostavimo da želite saznati površinu
odreĎene prostorije. Morate izmjeriti njezinu duljinu i širinu, a zatim ta dva broja
pomnožiti. Točnost mjerenja je usporediva s istinitošću premisa, a računanje
umnoška s logičkom snagom argumenta. Riječ je očigledno o dva odvojena i
meĎusobno neovisna svojstva. Možete točno množiti s pogrešnim mjerama ili
pogrešno pomnožiti točne mjere. No samo ako imate točne mjere (istinite premise) i
dobro izračunate (logičku snagu), možete biti sigurni da ste dobili stvarnu površinu
sobe (istinitu konkluziju).
Primjenimo tu analogiju na argument. Argumentom nastojimo uvjeriti
sugovornika u prihvaćanje odreĎene teze tj. u istinitost konkluzije, navodeći razloge
koji joj idu u prilog. MeĎutim, nikoga nećemo uvjeriti u prihvaćanje konkluzije ako
ne postoji logička veza konkluzije s premisama, pa čak i ako su premise argumenta
neupitno istinite (primjer s istinitim, a nepovezanim premisama; ili s točnim
mjerama i pogrešnim računanjem). TakoĎer, nikoga nećemo uvjeriti u istinitost
konkluzije argumenta čije su premise očito neistinite, pa čak i ako argument ima
najveću moguću logičku snagu (primjer sa 'političarem' G. Ivaniševićem; ili s
točnim umnoškom očito pogrešnih mjera).
Što je potpora koju premise daju konkluziji jača, logička snaga argumenta je
veća. Logička snaga argumenta, dakle, stvar je stupnja. Prema stupnju logičke snage
razlikujemo dva osnovna tipa argumenta:
- deduktivni
3
D. Kelley (1990), str. 95
14
- induktivni (u širem smislu)
Deduktivni argumenti
Dakle, ključno pitanje koje si trebamo postaviti kad želimo procijeniti valjanost
argumenta je: možemo li zamisliti situaciju u kojoj bi premise bile istinite, a da
konkluzija bude neistinita?
Ako to nije moguće, argument ima najveću logičku snagu, odnosno argument je
valjan.
15
nećemo uvjeriti u konkluziju, makar pri tom rabili valjan argument. Dakle, da bi bio
dobar, osim što mora biti valjan, deduktivni argument mora imati istinite premise. U
slučaju valjanog argumenta kojem su sve premise istinite i konkluzija mora biti
istinita. Valjan argument s istinitim premisama nazivamo pouzdanim, jer je
konkluzija izvedena iz njega pouzdano istinita.
S druge strane, ako je jedna ili više premisa valjanog argumenta neistinita,
konkluzija takvog argumenta nije pouzdano neistinita.
Pretpostavimo, na primjer, da ne znate iz kojeg je grada Immanuel Kant i da
vas prijatelj nastoji uvjeriti da je iz Königsberga koristeći sljedeći argument.
Dakle,
- valjan argument - argument najveće logičke snage; argument u kojem
konkluzija logički nužno slijedi iz premisa.
- pouzdan argument - valjan argument s istinitim premisama.
Induktivni argumenti
16
određenom vjerojatnošću iz premisa. U literaturi je uobičajeno sve nededuktivne
argumente nazivati induktivnim argumentima. Mi ćemo ovdje slijediti praksu koja
već postoji u literaturi, pa ćemo govoriti o indukciji općenito kao o nededuktivnom
zaključivanju, a po potrebi, kad se misli samo na induktivni argument u užem
smislu, to ćemo naglasiti. 4
Dakle, pojam valjanosti vezan je za deduktivni argument i znači da konkluzija
logički nužno slijedi iz premisa. Kada pak kažemo da argument nije valjan, to ne
znači da argument nije dobar, nego samo da konkluzija ne slijedi logički nužno iz
premisa. Takav argument, meĎutim, može biti dobar induktivan argument.
Pogledajmo primjer:
4
Izraz “induktivni zaključak” u širem se smislu odnosi na logičku snagu argumenta (nededuktivni
argumenti). U užem smislu taj se izraz odnosi na općenitost sudova u premisama/konkluziji (zaključivanje s
posebnog na opće)
17
Je li i u kolikoj je mjeri vjerojatno da su premise istinite a konkluzija
neistinita? Ako je to nevjerojatno, argument je deduktivan i ima najveću logičku
snagu. Ako je vjerojatnost konkluzije u odnosu na premise veća od 50%, argument
je induktivan i snažan.5
Vrana1 je crna.
Vrana2 je crna.
...
Vranan je crna.
Sve do sada opažene vrane su crne.
Sve vrane su crne.
Konkluzija ovog argumenta odnosi se na sve vrane, dakle, i na one koje još
nisu ili uopće neće biti opažene. Iako su sve do sada opažene vrane crne, logički je
moguće da nisu baš sve vrane crne. Drugim riječima, moguće je da konkluzija ovog
argumenta nije istinita iako su istinite sve premise. Kao što smo rekli, konkluzije
induktivnih argumenata ne slijede nužno iz njihovih premisa. Čini li to induktivne
argumente manje vrijednima u praktičnoj primjeni? Ne! Čini ih samo manje logički
snažnima od deduktivnih argumenata. A što se vrijednosti tiče, čim izaĎemo iz
carstva matematike, matematičke logike i pojmovne analize, stupamo na područje
znanja kojem je u temelju induktivno zaključivanje – bilo da je riječ o znanstvenim
istinama ili o pravilnostima na koje se oslanjamo u svakodnevnom životu: da će
kamen, ako ga bacimo pasti, a ne odletjeti; da bi iz takvih oblaka mogla pasti kiša;
da nas sljedeći komad kruha koji pojedemo neće otrovati, ... itd. Sve su to konkluzije
induktivnih argumenata, što znači da je logički moguće da nisu istinite. No upravo je
induktivni argument onaj koji nam kaže da je njihova istinitost vjerojatnija od
njihove neistinitosti.
Vratimo se primjeru s vranama. Pretpostavimo da prihvaćate sve premise, ali
odbijate prihvatiti konkluziju tog argumenta jer je logički moguće da nije istinita.
No već je rečeno, puka logička mogućnost da konkluzija dobrog induktivnog
argumenta nije istinita nije dovoljna za njezino odbacivanje. Potrebni su dodatni
razlozi. A kakve biste dodatne razloge mogli navesti? Možda mislite da ima vrana
koje nisu crne i da se baš one stoljećima uspješno kriju od istraživača? Ili mislite da
vrane imaju sposobnost promijeniti boju perja kada ih nitko ne gleda? No koliko su
te teze uvjerljive s obzirom na ono što je smisleno smatrati stvarnom mogućnošću ili
s obzirom na uobičajena mjerila uvjerljivosti? Naime, induktivno zaključivanje ne
odvija se u zrakopraznom prostoru. Sustav vjerovanja koji imamo sadrži i druge
sudove koji su dobro utemeljeni i koje smatramo istinitima. Iz tog sustava izvediva
5
D. Šuster (1998), str. 51.
18
su i mjerila onoga što je smisleno smatrati mogućim, prihvatljivim, vjerojatnim. U
zaključivanju pomoću induktivnih zaključaka, osim na istinitost premisa, oslanjamo
se i na taj širi sustav već usvojenih vjerovanja. U ovom smislu, procjena logičke
snage induktivnog argumenta zapravo je odgovor na pitanje:
Dobar argument je onaj koji je racionalno uvjerljiv tj. onaj koji nam daje
uvjerljive razloge za vjerovanje u istinitost konkluzije. Od dobrog argumenta se
traži:
– da premise podupiru konkluziju
Što je ta podrška jača, snaga argumenta je veća. Po stupnju logičke snage
razlikujemo induktivne i deduktivne argumente. Induktivni argumenti mogu biti jači
ili slabiji, no snažni su ako njihove premise čine prihvaćanje konkluzije uvjerljivijim
od njezina odbacivanja. Vrh piramide logičke snage je deduktivni argument u kojem
konkluzija nužno slijedi iz premisa.
– da su premise istinite
Kad je zadovoljen i uvjet istinitosti argument je prihvatljiv, odnosno dobar, bilo
da je induktivan ili deduktivan.
6
D. Šuster (1998), str. 50.
19
Korištena literatura
Kelley, David (1990) The Art of Reasoning, New York, London, W.W. Norton &
Company
20