Đorđe Nikprelević:

VELIKE SILE I SUSJEDI U MALISORSKOJ KRIZI 1911. GODINE

Iz knjige istoričara Đorđa Nikprelevića “Ustanak u Malesiji 1911. godine”, koju je objavio
podgorički izdavač “DOB”, "Vijesti" prenose poglavlje u kojem se analiziraju, kako politika i
interesi tadašnjih velikih sila Austro-Ugarske, Rusije, Njemačke i Italije, tako i strategije i
teritorijalne pretenzije albanskih susjeda tokom tzv. Malisorske krize, 1911. godine

Početkom XX vijeka, apsolutistički režim sultana Hamida II nastavio je sa politikom negiranja

albanske nacije, jezika i pisma

Politika velikih sila prema Albanskom ustanku 1911. godine bila je različita, zavisno o kojoj sili
je riječ. Ipak, političko ponašanje evropskih sila tog vremena i susjeda je imalo jednu zajedničku
karakteristiku, a to je da su one manje - više, pojedinačno i zajednički imale negativan stav
prema Albanskom ustanku, što na svoj način odslikava citat iz ruske štampe tog vremena,
odnosno pisma Hajdar Beja, sina velikog Midhad paše objavljeno u “Bourse d Orinet”: “Najjači
otrov za našu zemlju, kojim su već zatrovani neki važni njeni djelovi, je van granica. Pitanje
Malisora i događaji u Albaniji nijesu izazvani samo greškama administracije. Oni su isto tako i
rezultat inostranih intriga. Vlada mora priznati privilegije Malisorima, ali nikako i Albancima ...
Nezavisna Albanija ne može postojati! Grčka pretenduje na Janinski vilajet, Crna Gora na
Skadarski, Srbija na dio Kosovskog vilajeta, Bugarska na Solunski i njegovu okolinu. Sve ove
državice imaju svoju propagandu tamo. Austrija će se iskrcati na Solun, čemu se Italija neće
suprotstavljati zbog svoje namjere da osvoji luke u Albaniji na obali Jandranskog mora i kolonije
u Africi. Nekoliko komadića zemlje će se ustupiti balkanskim državama i balkansko pitanje
smatraće se riješenim”.
Austro - Ugarska, Italija, Rusija i balkanske zemlje imale su međusobno oprečne stavove i
interese po ovom pitanju. Uz balkanske, slovenske zemlje, vjekovima je stajala Rusija. Članak
Hajdar Beja je veoma koncizno izrazio stav Otomanske diplomatije, a možda i vojnih vrhova
turske armije, odnosno politički stav mladoturske vladajuće partije prema Albanskom ustanku i
drugim kriznim žarištima imperije u evropskom dijelu Turske, pretenzijama balkanskih država
kao i odnosima velikih sila.
Ostavljajući po strani srpsko - bugarske, ali ne i crnogorsko - srpske odnose povodom albanskih
ustanaka od 1909. do 1912. godine, sa obzirom na aktivnost i pretenzije jedne i druge monarhije,
Srbije i Crne Gore prema Albaniji, koje imaju posebnu težinu, pokušaćemo da nešto šire
sagledamo odnos ovih dveju država prema albanskom pitanju.
Iako se dr Mikiću, autoru rada iz koga je naveden citat, može prigovoriti što nije koristio i
albanske izvore, odnosno izvore iz arhiva velikih sila u dovoljnoj mjeri, osim radova I.S.
Galjkina i fondova Bečkog arhiva koji se odnose na taj period, ipak smatramo da njegov rad
predstavlja svojevrstan nezaobilazan doprinos u rasvjetljavanju međunarodnog aspekta
albanskog pitanja u ovom periodu, pri čemu se ne moramo složiti sa svim njegovim odgovorima
na neka pitanja koja je on dao prilikom razmatranja (u vidu imamo radove albanskih istoričara A.
Puta, A. Bude, S. Pola, S. Skendi, K. Prifiti, G. Špuza i dr.)
Dakle, citat iz pomenutog pisma poznatog turskog intelektualca, najbolje prikazuje sintezu
(filozofiju mladoturskog ponašanja) prema Albancima povodom Malisorske krize 1911, odnosno
položaj albanskog naroda u Otomanskoj Imperiji. Takođe se može zaključiti, što se iz
raspoložive građe očito vidi, da je diplomatija Otomanske imperije bila u posjedu potpunog
saznanja o namjerama velikih sila i balkanskih državica prema njemu, odnosno Albaniji, a te
namjere su se 1912/13. godine djelimično i ostvarile. Grčka je anektirala Janinski vilajet, Srbija -
Kosovo i dio Dukađina, Crna Gora - djelove Skadarskog vilajeta, Grude i najveći dio Hota,
Italija je grčevito držala Valonu i djelove Južne Albanije, koju je morala napustiti. Zahtjev
Srbije, djelimično Grčke i Crne Gore, uvažila je Londonska ambasadorska konferencija
1912/1913.
Sa pobjedom mladoturskog režima i inauguracijom Midhat - pašinog Ustava 1908. godine
veoma je bio pogoršan i onako težak položaj albanskih masa pod vlašću Otomanske imperije.
Mladoturskim reformama radilo se na potpunom gušenju najvećeg svjetionika - albanske
nacionalne svijesti, koja je vjekovima proganjana na sve moguće načine od strane Turskog
carstva, a otpor toj svijesti najbolje je sintetizovan i ogleda se u paroli: “Autonomna, niti
nezavisna Albanija ne može postojati!”.
Sjeverna Albanija je, pored toga bila poprište oružanog sukoba između Albanaca i Turaka. Cijela
Albanija je postala trusno područje oštrog diplomatskog sukoba iza scene, zbog svog prirodnog
bogatstva, odnosno geostrateškog položaja (Otranska vrata na ulasku u Jadransko more). Upravo
iz pomenutih razloga politički vrhovi Dvojne monarhije nastojali su da buduća Albanija bude u
“tijesnim ekonomskim, kulturnim i političkim odnosima sa njom” kako bi joj poslužila kao
protivteža prema Srbiji i Crnoj Gori, jer je knjaz Nikola permanentno "pobunjivao" Albance
kako bi došlo do konflikta na granici prema Skadru, a radi eventualnog proširenja svoje teritorije.
Međutim, on je bio limitiran time što je zaboravio na činjenicu, da je “snaga, bila i ostala majka
istorije”! Rusija kao velika sila, čija je diplomatija bila stalno prisutna na Balkanu, više puta se
izjasnila protiv Albanskog ustanka 1911. kao i prethodno protiv Kosovskog ustanka (1910) i
protiv bilo kakvih komplikacija na Balkanu, i intenzivno je radila na očuvanju status quo - a, “iz
razloga što još uvijek nije bila spremna za eventualni rat”. U isto vrijeme se postavlja i prepreka
ekspanzionističkim težnjama Italije na istočnoj obali Jadranskog mora, kako navodi istoričar
Savo Skoko u svom opsežnom radu “Drugi balkanski rat” (str. 22). Crna Gora je, istina, kasnije
tražila od ruske diplomatije da se Albaniji obezbijedi odgovarajući stepen autonomije, da bi na
taj način bio ograničen Austro - Ugarski uticaj od strane Velikih sila. Crna Gora se nadala da će
budući događaji teći u njenom interesu.
Kao što je bilo planirano u ruskim diplomatskim projektima za proširenje slovenstva na Balkanu,
ista politika je poslužila, takođe i Austro-Ugarskoj, kao baza za dalji prodor germanstva na
jugoistok. Austro-Ugarska je u albanskom pitanju odigrala ulogu trojanskog konja. U početku je
podržala Oslobodilački pokret albanskog naroda protiv pretenzija Srbije, Crne Gore i Grčke, da
bi kasnije radi sopstvenih mračnih namjera, podržala Tursku i njena nastojanja da uguši ustanak.
Albanski pokret je blagovremeno otkrio te namjere. Albancima nije bilo ništa bolje ni prije
dolaska Mladoturaka na političku scenu, jer početkom ovog vijeka apsolutistički režim sultana
Hamida II produžio je politiku negiranja albanskog naroda, njegove nacionalnosti, jezika i pisma
(nacionalne kulture), goneći bez milosti sve patriote i njihove napredne ideje. Ni tzv. reforme
(tanzimata) nijesu priznavale Albancima ni jedno nacionalno pravo. Albanski patriota iz perioda
preporoda, S. Dini, je izrazio uvjerenje da će se njegovi zemljaci dići na noge i prekinuti lance
ropstva.
Mnogo ranije, na zajedničkom sastanku Franca Jozefa i Aleksandra II u Rajštatu 1876. godine,
uz aktivno učešće njihovih ministara spoljnih poslova, grofa Andrašija i Gorčakova, ispostavilo
se da Austrija nije bila indiferentna prema sudbini Albanije, ali ne iz razloga njenog vjerskog
protektorata, odnosno brige za katolički živalj, već iz drugih razloga, tj. zbog njenog budućeg
uticaja na Balkanu.

--------------------------------------------------------------------------------

Na ovoj međunarodnoj konferenciji se po prvi put, kako je istaknuto u zajedničkom protokolu,

govori o mogućnosti formiranja autonomne Albanije, kao što je slučaj sa drugim balkanskim
državama. Ovo se međutim, dešavalo u predvečerje 1878. godine, kada su počele ozbiljne
pripreme Albanskog pokreta za odbranu sopstvene teritorije od cijepanja među balkanskim
državama, odnosno, od teritorijalnih pretenzija susjednih balkanskih država.
Austro - Ugarska je najviše od Prizrenske (albanske) lige do 1912. godine blokirala rješavanje
albanskog pitanja. Osobito je njeno ponašanje bilo destruktivno u vezi sa Malisorskim ustankom
1911, da bi 1912. godine najviše i isključivo podržavala albansku nezavisnost u njenim etničkim
teritorijama, no to ne spada u domen našeg razmatranja. Ali ona je i tada, to najvjerovatnije
radila zbog svojih ciljeva i interesa. Njena politička strategija, po pravilu, uvijek je imala
podršku Njemačke i povremeno Italije.
U albanskom pitanju krajem 1910. i početkom 1911. godine dominantno mjesto zauzima tzv.
Malisorska kriza, odnosno početak oružane borbe Malisora, koja je u ono vrijeme dospjela u
centar pažnje svjetske javnosti. U svojoj samouvjerenosti da je Albanija dio njihove Imperije,
Mladoturci nijesu gubili nadu da će povratiti svoj suverenitet nad Albanijom čak ni poslije
proglašenja njene nezavisnosti i njihovog totalnog poraza u Balkanskom ratu 1912. godine od
balkanskih saveznica. A prije toga su sa albanskim ustanicima 1911, a posebno 1912. (praktično)
doživjeli poraz i već su tada izgubili dva svoja vilajeta.
Vratimo se ponovo politici velikih sila prema Albaniji. Kao što smo ranije utvrdili, Austrija je
vršila jak pritisak na Visoku Portu u Carigradu, da svoju brutalnu vojnu operaciju protiv
golorukog albanskog naroda zamijeni sa pomirljivijim mjerama, kako bi se okončala Malisorska
kriza i povratio mir.

--------------------------------------------------------------------------------

Beč i Berlin su bili za podršku “trulom” režimu sultana Hamida II zbog toga što je status quo
najviše odgovarao austrougarskim namjerama ekonomsko - političke penetracije na područje
njihovog kulturnog protektorata koji je obuhvatao sjeverni dio Albanije - područje naseljeno
katoličkim albanskim življem. Zbog toga, Beč je formalno negirao postojanje Oslobodilačkog
pokreta Albanaca. Obje sile su Memorandum velikim silama (zahtjev Albanaca iz Greča od
23.06.1911) ocijenile kao “rđav posao”. Franc Jozef i njegovi ministri su 1897. direktno
kontaktirali sa ruskim carem Nikolajem. Jedna tačka postignutog sporazuma bilo je i albansko
pitanje. Austrijski suveren je tražio formiranje nezavisne države - sa granicama od Janine do
Skadra.

Austrija se bojala da albanski ustanak ne izazove lanac reagovanja i pokret slovenskog življa koji
je bio pod njenim suverenitetom

Vratimo se ponovo politici Velikih sila u Albaniji. Kao što smo ranije utvrdili Austrija je vršila
jak pritisak na Visoku Portu u Carigradu, da svoju brutalnu vojnu operaciju protiv golorukog
albanskog naroda, zamijeni sa pomirljivim mjerama, kako bi savladala Malisorsku krizu i
povratila mir.
Beč i Berlin su bili za podršku “trulom” režimu Sultana Hamida II zbog toga što je status quo
odgovarao najviše austrougarskim namjerama ekonomsko-političke penetracije na područje
njihovog kulturnog protektorata (koje je obuhvatio područje nastanjeno katoličkim albanskim
življem). Zbog toga, Beč je formalno negirao postojanje Oslobodilačkog pokreta Albanaca. Obje
sile su ocijenile Memorandum (zahtjev Albanaca iz Greča od 23. 06. 1911. godine velikim
silama kao “rđav posao”.)
Franc Jozef i njegovi ministri su 1897. godine direktno kontaktirali sa ruskim carem Nikolajem
kao što smo već pomenuli u vezi s balkanskim pitanjem. Jedna tačka sporazuma koji je postignut
bilo je i albansko pitanje. Tražio je austrijski suveren da se formira albanska nezavisna država u
granicama od Janine do Skadra.
Međutim, Rusija je vječito tretirala, do danas, albansko pitanje koje je još uvijek “otvoreno”,
kroz prizmu slovenskih interesa na Balkanu. Stoga njen ondašnji ministar Murevjev, u toku
trajanja izrade dokumenta prethodne konferencije, izrazio se u vezi s albanskim pitanjem:
“Teško da sada učinimo više!”
Početkom XX vijeka među pomenutim silama su razmijenjene note radi postizanja saglanosti da
se u Albaniji sačuva statua quo, koliko je moguće. Ako dođe do promjena da to bude priznanje
autonomije Albaniji. Drugim riječima, kao što se praktikuje u međunarodnim odnosima: “Da se
upotrebe najcjelishodnija sredstva za očuvanje recipročnih interesa”.
Kralj Nikola je sa mnogo takta i vještine iskoristio vjekovni sukob Albanaca, posebno Malisora
sa Turcima, koji je i sam povremeno podstrekivao.
Kao što smo ranije istakli, jedan dio plemenskih barjaktara i vojvoda nakon ustanka od 1911.
godine, kojeg je pomagala Crna Gora, opredijelio se da se bori zajedno sa Crnogorcima protiv -
Turaka u Balkanskom ratu 1912/13. godine. Kralj Nikola je pridobio za svoju politiku više
malisorskih prvaka iz Skadarske Malesije, tako da je računao na njihovu podršku i pomoć za
realizaciju svog projekta, odnosno protektorata nad Malesijom sa Skadrom. Mis Durham je
smatrala isto tako da jedan broj Malisora podržava Crnu Goru, štoviše oni su mislili da će Crna
Gora izgubiti “srpski” - pravoslavni karakter i preći u katoličanstvo, kad se integriše sa
katoličkom Malesijom. Ovaj sporazum ili faktičko ponašanje, prije svega crnogorskog suverena i
Malisora, je predstavljao veliku opasnost za nacionalno-oslobodilački pokret u Skadarskom
vilajetu - smatraju neki istoričari albanske provenijencije. Iako se kralj Nikola obavezao da će
poštovati albansku zastavu, odnosno integritet albanske (Malisorske) teritorije u svojoj
Proklamaciji crnogorskom narodu u rat za oslobođenje pozvao je i Albance, tj. “dao ruku” braći
pod turskom vlašću iz Malesije koji već dvije godine (1910. i 1911) krvare - bore se za svoja
nacionalna prava i slobodu i za Savez sa Crnom Gorom”!? Ali se datog obećanja nije držao, čim
su oslobođeni Tuzi, centar Melesije, istakao je crnogorsku zastavu i organizovao svoju vojnu
upravu u tzv. novooslobođenim krajevima...
Austrija se bojala da albanski ustanak ne izazove lanac reagovanja i pokret slovenskog življa koji
je bio pod njenim suverenitetom (vlašću), te je, stoga, kao što smo ranije utvrdili, ona vršila jak
pritisak na Visoku Portu u Carigradu, da svoju brutalnu vojnu operaciju protiv golorukog
albanskog naroda zamijeni sa pomirljivijim sredstvima kako bi bio savladan otpor ustaničkog
pokreta i da ne bi izbili novi nemiri koji su bili na pomolu i na jugu gdje je već bio buknuo
ustanak. Diplomatskim putem ne samo Austro-Ugarska već i Njemačka i Italija preporučili su
Turskoj da ne zaoštrava stanje u Albaniji.
Austrijski ambasador kod Visoke Porte Palavičini je stekao utisak da ovo upozorenje nije imalo
odjeka kod velikog vezira Haki-paše, i ministra inostranih poslova Rifat-paše. Haki-paša je
reagovao riječima: “Ja bih svakako bio uznemiren da nijesam siguran u prijateljstvo Austro-
Ugarske, ali se ipak pribojavam nekih vaših zadnjih pobuda!” Palavičini je na to “oštro
reagovao” riječima da albanski element ima veliki značaj za Tursku i dodao: “Vjerujte mi da se
Turska još nalazi u Evropi, jedino zahvaljujući tome što su na Balkanskom poluostrvu: Albanci,
Srbi i Bugari”. Veliki vezir se s tim složio “i dodao da je albanski element veoma važan za njih i
stoga ne želimo da ga razoružavamo, naprotiv, moramo ga naoružati”!
Pod diplomatskim pritiskom evropskih sila i turskih uvjeravanja, nakon četvoromjesečne krvave
borbe sa otomanskim elitnim jedinicama pod komandom ministra rata Imperije Šefćet Turgut-
paše, uz velike gubitke, nijesu uspjeli uništiti Albanski pokret, iako je u početku rata komandant
ekspedicionog korpusa dao gromoglasne izjave, kao što je istaknuto ranije, zaprijetivši “da će da
da amnestiju ustanicima da se slobodno sa oružjem mogu vratiti u svoje (popaljene) kuće! Na
kraju, ipak, izgubljenog rata, iako je najposlije uspjela da slomi oružani otpor ustanika,
Otomanska imperija je bila primorana da popusti i prihvati ustaničke zahtjeve, osim davanja
autonomije. Genral Šefćet Turgut-paša je bio veoma “zabrinut” pa prije nego što je povučen iz
Albanije izjavio je pred st-ranim diplomatama: “da se u Albaniji mora zavesti red, jer je to
neophodno za miran razvoj zemlje, a neuspjeh u tom pogledu imao bi velike posljedice po vlad-
in autoritet."
Neki turski autori koji su učestvovali u ovim bitkama ističu, prilikom davanja generalne ocjene
vojnom pohodu na Malesiju, da je država izgubila mnoge žetve, a konflikt nije riješen, već je još
više komplikiovan. Turci su morali da učine velike ustupke i pod pritiskom Austro-Ugarske i
Rusije, i drugih velikih sila, najposlije su morali da povuku nagomilanu vojsku na crnogorsko-
turskoj granici, u jačini od 30 do 40 hiljada vojnika.
Na Cetinju je zavladao strah jer su Turci početkom maja 1911. godine nudili amnestiju
Arbanasima, i pravo da se s oružjem vraćaju svojim kućama, i zbog toga, smatrali da su propali
svi njihovi dotadašnji politički uspjesi u pogledu slabljenja Mladoturskog režima. Stoga što su
ustaničke vođe u svom zahtjevu (Grečkom memorandumu) išle predaleko tražeći autonomiju i
dr, i strahovali da će propasti svi dotadašnji napori i uspjesi Crne Gore radi des-tabilizacije
Mladoturskog režima - povratkom (pomirenjem) usta-nika sa turskim vlastima. Mada je to bilo
neizvjesno i kratkotrajnog daha.
No, i dalje su trajale diplomatske spletke istim intezitetom. Italijanski konzul iz Janine (Milerie)
pisao je svom šefu u Ministarstvo spoljnih poslova u Rimu Bjankiju: “Ko drži Albaniju, prema
želji može kad god želi da se iskrca u Italiju... Ako bi bila Albanija, posebno južna, u rukama
druge sile mi bismo bili stegnuti sa Austro-Ugarskom u nastojanjima da preuzme vodeću
poziciju odnosno kako bi bila isključivi gospodar Jadrana. Ona je sa posebnom pažnjom pratila
ustanak u sjevernoj Albaniji. U Beču i Istanbulu su sumnjali da Italija drži tajne veze sa
rukovodstvom Albanskog pokreta, kao i da navodno pomaže Albance novcem i oružjem, što nije
bilo bez osnova, s obzirom na veze rukovodstva ustanka sa Italijom.
U novoj istanbulskoj vladi umjesto Haki-paše došao je za velikog vezira Said-paša, a za ministra
inostranih poslova Asim Bej “koji je obavijestio austrougarskog ambasadora u Carigradu
Palavičinija da nova vlada čini sve da bi Albance približila sebi”!?

--------------------------------------------------------------------------------

No kao što je poznato ni ovoj otomanskoj vladi velike sile, a još manje albanski oslobodilački
po-kret, nijesu mogli vjerovati da će izvršiti svoja mnogobrojna obećanja u pogledu sprovođenja
demokratskih reformi u Albaniji. (Ova vlada nije ispunila nijedan zahtjev, osim verbalnog
obećanja u starom turskom stilu)!
Treba pojasniti činjenicu da su još uvijek u albanskom pokretu bile prisutne dvije opcije,
(političke struje) još iz vremena prizenske lige - jedna koja je tražila potpunu albansku
nezavisnot od Otomanske imperije, i druga, koja je bila privržena ideji da se čeka dok
Otomanska država ispuni njihove zahtjeve za davanje autonomije u sastavu Imperije.
Ove razlike u stavovima i djelovanju su nanijele ogromnu štetu pokretu.
Autonomaši su pravdali svoje zahtjeve time da nijesu sposobni da se paralelno bore na dva
fronta, protiv Otomanske imperije i susjeda, koji su tražili međusobnu diobu Albanije, vidjevši
vrlo brzi raspad Imperije.
Bez autonomije Albanija nije mogla da se priprema za nezavisnost, smatrali su oni. Pri kraju je
bila prisutna teza da “čuvanje suvereniteta” Otomanske imperije bi praktično značilo čuvanje
Albanije, od stalnih nasrtaja, kazali su oni. Ukratko rečeno, niko od velikih sila, a još manje od
susjeda, nije želio pobjedu Albanskog pokreta.
Da zaključimo ovaj dio retrospektive diplomatskih koraka, namjera i stavova evropskih velikih
sila o sudbini albanskog pitanja: na ovaj način albansko pitanje nije bilo samo predmet trgovine
(nagodbi između Austrije i Rusije, već i Austrije i Italije, tj. drugim riječima prostor za
međusobno nadmetanje velikih sila za dominantne pozicije i nametanje uticaja i osvajanje
simpatija na račun “trule Imperije” sa Bosfora na nacionalnu štetu albanskog naroda koji je bio
pod njenom vlašću, a u korist balkanskih monarhija.
Cetinjski dvor i Vlada i dalje su nastojali da što više podstiču nemire u Albaniji, da emigrante
zadrže i upotrijebe radi svojih političkih ciljeva, iako je Crna Gora bila materijalno veoma
siromašna, i finansijski iscrpljivana i zbog izdržavanja albanskih ustanika i njihovih porodica u
Crnoj Gori. Dvor i Vlada i dalje su ostali uporni u pokušaju ostvarivanja njihove dugoročne
politike prema Malesiji.

Iz odgovora Vlade Srbije kralju Nikoli 1911. nedvosmisleno proizlazi, da Srbija u to doba
nije željela sporazum sa Crnom Gorom

ODNOSI CRNE GORE I SRBIJE U MALISORSKOJ KRIZI 1911.

Kralj Nikola je odlučio da se obrati Vladi Srbije tražeći koordiniranu akciju protiv Otomanske
imperije, preko diplomatskog predstavnika Srbije na Cetinju Todora Petkovića. Tim povodom je
kralj Nikola uputio Memorandum Vladi Srbije januara 1911. godine koji glasi: “S obzirom na
ozbiljnu današnju političku situaciju na Balkanu, kao i mogućnosti pojave jačeg zapleta u skoroj
budućnosti u našoj neposrednoj blizini, nalazim da je neophodno, i u interesu srpskog naroda, da
se što prije između Srbije i Crne Gore postigne sporazum i jednom konferencijom utvrdi
zajednica u radu obeju srpskih država.
Pošto je u do sada vođenim razgovorima i razmjeni mišljenja diplomatskim putem između vlada
obeju srpskih Kraljevina, utvrđeno da postoji saglasnost u pogledu ocjene ozbiljnosti političke
situacije, i pošto je izražena želja na obje strane za sporazumom između Srbije i Crne Gore,
iznosimo sljedeće stavove na kojima bi se između Srbije i Crne Gore imao zaključiti Ugovor o
savezu:
1. Arbanaški pokret je ponikao bez učešća nas Srba, kao posljedica nesporazuma između
arbanaških plemena i težnji novog režima u Turskoj. U otomanskom parlamentu je podnesena
interpelacija o Albanskom ustanku. Odgovorio je ministar spoljnih poslova. On je rekao “da je
ustanak čisto lokalan”. Neki poslanici su optužili Crnu Goru, ali on je to odbio, pozivajući se na
korektno ponašanje Crne Gore. Kada je turski parlament raspravljao o upućivanju parlamentarne
komisije u Albaniju, veliki vezir se tome suprotstavio, izjavljujući da pokret u Albaniji ne zavisi
od spoljnih uticaja, niti stoji u vezi sa knjazom Đikom, već da su ga jedino izazvali vođe
Arnauta. Po našem dubokom uvjerenju, a na osnovu poznavanja svih prilika koje su u vezi sa
pojavom ovog pokreta, interes je srpstva da se ono koristi ovim pokretom, da ga uzme u svoje
ruke i rukovodi njime, prije nego bi Mladoturci uvidjeli veliku opasnost koja za Tursku može iza
toga proisteći, ili prije nego što bi evropska diplomatija bila prinuđena da interveniše i izazove
stvaranje jednog novog stanja u Albaniji.
2. Stvaranjem autonomne Albanije bio bi nanesen najteži udar srpstvu, jer bi se na taj način
zanavijek zatvorio izlaz Srba u ona mjesta na koja imaju aspiracije.
3. Revolucionarne težnje Arbanasa i njihova riješenost da se oružjem protive uvođenju reformi u
njihovim krajevima - nijesu se u ovom vremenu niukoliko oslabile i ohladile.
Bez našeg uticaja, moralne pomoći i rukovodstva, Arbanasi međutim, ne bi bili u stanju, ovako
nedovoljno naoružani i neorganizovani, da izdrže borbu sa turskom vojskom.
4. Uspostavljanje reda u ovim krajevima bilo bi za nas očigledno od velike štete, jer bi slabljenje
otpora Arbanasa i jačanje turske vlasti i turskog autoriteta u ovim krajevima, kao i tendencije za
naseljavanje muhadžira iz Bosne i Hercegovine u Sandžaku, ne samo otežalo, već i onemogućilo
ostvarenje srpskih aspiracija prema ovim, nekada čisto sprskim krajevima.
5. Emigracija arbanaška u Crnoj Gori i jake veze koje se održavaju sa glavarima nezavisnih
arbanaških plemena Skadarskog i Kosovskog vilajeta - daju osnova vjerovanju i izvjesnosti da se
u potrebnom momentu može organizovati i izazvati opšti ustanak od Skoplja do Drača.
6. U uvjerenju da je momenat za uspješnu akciju sada povoljniji nego ikad, predlažem bratskoj
Srbiji da se raspoloženje Arbanasa i njihov pokret uzmu u srpske ruke i da se Srbija i Crna Gora
dogovore i sporazumiju dokle treba poći ovim putem.
7. U ovom slučaju bi Kralj Nikola u svojim pregovorima sa Velikom Portom, turskom vladom, u
traženju amnestije za bjegunce Arbanase stvar vodio tako, da oni ne prime datu im skučenu i
počasnu amnestiju, te da oni kad to bude potrebno budu zgodno upotrijebljeni za cilj o kojem je
gore riječ.
Naravno da bi tada Srbija i Crna Gora trebalo da se sporazumiju u vezi sa daljim izdržavanjem
arbanaških emigranata, pošto će Crna Gora do 13. marta iscrpjeti sva sredstva određena za taj
cilj.

--------------------------------------------------------------------------------

8. U slučaju da se emigranti u proljeće vrate u svoj zavičaj i tako izazovu borbu prije utvrđenog
plana, treba da se riješi sporazumno između Srbije i Crne Gore, hoće li se obje srpske kraljevine
umiješati i svom snagom pristupiti u pomoć pobunjenicima, dajući na znanje, da su Srbija i Crna
Gora riješene da se bore za oslobođenje srpskih zemalja.
9. Ako se vlada Kraljevine Srbije složi sa onim što je u tački 6. i 8. ovog nacrta Memoranduma
izloženo, kraljevska srpska vlada će staviti u dužnost višim vojnim starješinama da izrade
detaljan plan vojnih operacija, koje će po diskreciji i sporazumu sa mjerodavnim crnogorskim
vojnim faktorima biti definisano kao osnov za izradu vojne konvencije između Srbije i Crne
Gore.
10. S obzirom da Crna Gora, koja u današnjem teritorijalnom sastavu nema dovoljno potrebnih
sredstava za mirnodopsko kulturno razvijanje i ekonomsko napredovanje, očekuje da će Srbija
rukovođena bratskim obzirima i pravilno shvaćenim srpskim interesima, kao i sviješću da je
proširena i jaka Crna Gora ujedno i moć Srbije, predlažem da se pri razgraničavanju u Skoplju
zajednički interesi uzmu kao osnovica:
Podjela Sandžaka na pola, povlačenje dalje granice do Šar planine, obuhvaćanje Prizrena i
Skadarskog sandžaka - okruga za Crnu Goru, a za Srbiju, druga polovina Sandžaka, Makedonija
obuhvatanjem Skoplja i Debra i izlazak na more sa Dračom i njegovim primorjem - detalji će se
naknadno utvrditi.
Takođe će se tom prilikom imati riješiti pitanje da li bi se ovakav način razgraničenja mogao
izvesti s obzirom na bugarske pretenzije i težnje Austro - Ugarske u krajevima koji se Srbiji
dodjeljuju i u zemljama koje ulaze u sastav ove deobe”.
Prema svjedočenju M. Martinovića, srpskog predstavnika na Cetinju, čim je ovaj predlog primio,
poslao ga je za Beograd, te referisao svojoj vladi o tome. General Martinović dalje ističe da je
Petković po povratku na Cetinje “saopštio ... da Srbija ne može primiti naš predlog da ubrzo
napadnemo Tursku, pošto nijesu učinjene diplomatske pripreme kod ostalih balkanskih država,
Bugarske i Grčke, ali će na tome odmah da se poradi i da će o rezultatu obavijestiti Crnu Goru...
a što se tiče arbanaških emigranata - da ih na svaki način zadržimo. O zajedničkom trošku oko
njihovog izdržavanja nije dat nikakav odgovor. “Kad Kralj vidje s vladom da stvar hoće da se
otegne dugo i da emigracija ima da ostane na teret Crne Gore, koja nije imala više finansijskih
mogućnosti, poslije 15. 03. 1911. riješeno je da se arbanaška emigracija vrati kućama.”

--------------------------------------------------------------------------------

Prema tome memorandum je predat sprskom diplomatskom predstavniku krajem februara i kao
što je naglašeno, ubrzo je stigao i odgovor koji glasi: “Kraljevska Srpska vlada uglavnom je
saglasna u svemu što kralj Nikola predlaže, da je situacija u Turskoj povoljna za akciju od strane
Srbije i Crne Gore radi osvajanja od nje Turske, npr. teritorije Srbima naseljenim. No, da je
potrebno prije ostvarenja tih želja učiniti diplomatsku pripremu sa ostalim balkanskim
državama”.
Sumnje i međusobno nepovjerenje Srbije i Crne Gore po ovom pitanju datiraju još od avgusta
1910. godine, odnosno od susreta knjaza Nikole, sa italijanskim kraljem, inače njegovim zetom,
te bugarskim i grčkim suverenima, prilikom njegove inauguracije za kralja Crne Gore. Tom
prilikom su navodno utvrđene uticajne sfere i dogovorena zajednička akcija protiv Turske.
Crnogorska malobrojna inteligencija koja je sve više postajala faktor u javnom i političkom
životu “mlade kraljevine”, nije mislila po ovom pitanju kao njihov gospodar. Evo šta o tome
kažu opozicionari, koautori knjige “Crna Gora i napredni pokret”, T. Božović i J. Đonović:
“Najozbiljniju pažnju sada privlače odnosi pobunjenih Arbanasa i Crne Gore, čiji je značaj vrlo
zamršen... Pokret je zauzeo velike razmjere, prvenstveno među elementima katoličke vjere koji
su pod uticajem austrijske propagande”. Albance stalno neko naoružava preko Sandžaka i
albanskog primorja, kažu oni, i dodaju “taj ko to čini, to ne radi u njihovu, niti u korist nas Srba”,
i još - “albanski pokret će nesumnjivo dobiti jače razmjere ali njegove konce ne drže oni sa
Cetinja”.
Mislimo da je zapažanje citiranih autora uglavnom tačno. Jer zaista oružje je nabavljano sa
različitih strana. Posebno se to odnosi na Mirdite, više nego na malisorska plemena.

--------------------------------------------------------------------------------
Složili bi se sa konstatacijom, da je glavne konce držao jedan broj plemenskih glavara
predvođenih L. Gurakućijem, N. Ivanajom, I. Ćemalijem i ostalima, ali odmotavanje čvora, kao
što se desilo naredne 1912/13. g. izveli su albanski oslobodilački pokret u cjelini i velike sile.
Bilo kako bilo, iz odgovora vlade Srbije upućenom kralju Nikoli nedvosmisleno proizilazi, da
Srbija u to vrijeme nije željela sporazum i saradnju sa Crnom Gorom, povodom predmetnih
događaja.
Mnoštvo različitih faktora je uticalo u tom pravcu. Treba imati na umu, pored izloženog i
činjenicu, da je preko Otomanske imperije išla roba namijenjena izvozu iz Srbije na osnovu
odredaba međusobnog sporazuma o slobodnom tranzitu robe i dr.
Prilikom posjete kralja Petra Karađorđevića Rusiji na jesen 1911. godine, predsjednik vlade M.
Milovanović, predočio je “uznemirenje svoje vlade ruskim sabjesjednicima”. Naime, on se
usprotivio “širenju albanskog ustanka, jer bi to po svemu iskoristila Austro-Ugarska za svoje
ekspanzionističke ciljeve na Balkanu”, prije nego što bi se postigao sporazum između Srbije i
Bugarske, uz potporu Rusije. Milovanović je tom prilikom optužio kralja Nikolu “da služi
svjesno ili nesvjesno austrougarskim interesima, na štetu svoje države i srpstva.”

Zbog turskog zauzimanja Malesije, jedini način borbe 1911. bio je sa teritorije Crne Gore i
uz njenu pomoć ustanicima

Negativan stav Vlade Srbije o saradnji sa Crnom Gorom, potvrđuje i diplomatski susret
Milovana Milovanovića sa Nikolom Ivanajem. Diplomatija srpske vlade nastojala je po svaku
cijenu da u Malisorskoj krizi sačuva status quo kako bi bio pripremljen Balkanski savez radi
konačnog obračuna sa Turcima. Kao što je poznato, Crna Gora je povodom Malisorskog ustanka
održavala diplomatske veze sa Bugarskom, koja je aktivnost Srbije smatrala nepoželjnom, a
moguće miješanje sila Trojnog pakta za Srbiju je bilo pogubno.
Na kraju, srpska vlada, je povodom izloženog, izdala svom diplomatskom predstavniku g.
Petkoviću na Cetinju instrukciju: "Po našem shvatanju, ne samo da nema sticaja okolnosti koje bi
bile neophodne da Srbija i Crna Gora upute arbanaško pitanja pravcem, koji bi doveo brzo, još
ovog proljeća, do njihove vojničke akcije protiv Turaka, nego da se prilike i okolnosti, kako na
samom Balkanskom poluostrvu, tako i u Evropi, ocrtavaju u dijametralno suprotnom smislu,
prema kome dvije srpske države nemaju imperativnu dužnost da svim sredstvima koja im stoje
na raspolaganju, spriječe privremeno otvaranje balkanskih pitanja uopšte, a posebno arbanaškog
pitanja. Ali se isto protivimo i tome da se arbanasko pitanje skine s dnevnog reda".
Po svojoj prilici i sam Petković je "kumovao" ponuđenom Memorandumu kralja Nikole srpskoj
vladi. Budući da se ona negativlno odr-edila prema tom predlogu, smatrajući da je to preuranjeno
(vjerovatno je u tom pravcu išao i ruski uticaj), ali i bojeći se da Crna Gora ne izvuče posebnu
korist, niti vjerujući kralju Nikoli, Srbija se odredila kako se odredila. Todor Petković nije bio
zadovoljan a još manje ravnodušan odgovorom svoje vlade, smatrajući da je u datim okolnostima
propuštena šansa za ostvarivanje strateškog cilja i interesa srpskog naroda, kao i da taj stav
njegove vlade sprečava slogu i zajednicu dvije slobodne "srpske" kraljevine u ovako
sudbonosnim prilikama - te stoga da šteti jedinstvu između naroda Srbije i Crne Gore. Zbog toga
je odlučio da podnese ostavku i zatraži penziju. Srpska vlada je imenovala na njegovo mjesto dr
Milana Gavrilovića 27. 05. 1911. Crnogorski zvaničnici su izrazili žaljenje zbog odlaska
Petkovića sa Cetinja, koji je dao veliki doprinos razvoju "bratskih odnosa" između Srbije i Crne
Gore.
Srbija, ne samo što nije prihvatila predlog Crne Gore za saradnju u vezi albanskog pokreta, već
je 1911. godine, za vrijeme albanskog ustanka u Malesiji slala svoje tajne agente koji su
propagirali da se kosovski emigranti što prije vrate na Kosovo i da se ne priključe Malisorskom
ustanku 1911. g.
U toku 1910. godine, kada su kosovski Arbanasi, gonjeni od turske vojske i žandermerije,
prebacili u Crnu Goru, srpska vlada je strahovala da ustanak i grupisanje Albanaca u Crnoj Gori
podržava Austro - Ugarska zbog svojih ekspanzionističkih planova. Da bi došli do punog
saznanja, ministar inostranih poslova Milovanović je tražio od svog rimskog i petrogradskog
poslanika da se obavještavaju o tome.
Srpska vlada je sumnjala u aktivnosti crnogorske diplomatije i dvora, "zato što je ona (Crna
Gora) u toku 1909. i 1910. uspostavila bliže odnose sa Austro - Ugarskom, a istovremeno je
izbjegavala saradnju sa Srbijom i nastojala da se oslobodi vojnog ugovora sa Rusijom, po kojem
nije mogla sklapati vojne saveze niti aktivnije istupiti bez odobrenja Petrograda.
U takvoj situaciji, iako Crna Gora po našem mišljenju nije imala pun suverenitet za samostalno
uspostavljanje odnosa sa drugim međunarodnim pravnim subjektima, posebno u domenu vojnog
pitanja, Srbija je bila na oprezu, jer kao što smo ranije istakli, nije vjerovala crnogorskoj vladi, a
još manje dvoru. Ti odnosi su se odrazili na međusobne odnose povodom Malisorskog ustanka
1911. U takvim međunarodnim okolnostima svako je sumnjao u svakoga - Austro-Ugarska u
Rusiju i obratno! Niko nije vjerovato da mala Crna Gora stoji sama iza Albanskog ustanka.
Rusija, a posebno Srbija, smatrali su da iza toga stoji Austro - Ugarska u dogovoru sa Crnom
Gorom, a nije bila isključena ni Italija.
Bilo bi naivno vjerovati da rukovodstvo Albanskog pokreta nije znalo za politička dešavanja iza
scene i namjere kralja Nikole, i ne samo njegove, da se posluži ovim pokretom radi ostvarivanja
svojih dugoročnih ciljeva.
No jedini način da se organizuje oružana borba u toku 1911, zbog velikog zaposijedanja Malesije
od strane Otomanske vojske, bila je teritorija Crne Gore i njena pomoć ustanicima. Zbog
povoljnog geostrateškog položaja jedino su Klimenti pružili snažan otpor sa svoje teritorije.
Inače kralj Nikola je preko svojih ljudi budno pratio revolucionarne aktivnosti mnogobrojnih
albanskih komiteta u dijaspori, a posebno u Italiji i Parizu, gdje je jedno vrijeme bilo sjedište
Centralnog komiteta. Međutim, ustanak Malisora nije bilo balkansko već evropsko pitanje u
nadležnosti diplomatije velikih sila, a koje su ga riješile - rasparčavanjem "albanskog etničkog
prostora" među balkanskim saveznicima. Ona je tretirana kao tursko nasljeđe, a vrlo malo kao
etnička teritorija jednog od najstarijih naroda ovog prostora.

NEŠTO O ALBANSKO - SRPSKIM ODNOSIMA U PROŠLOSTI I SADAŠNJOSTI

Problem albansko - srpskih odnosa je veoma star i složen, raznovrstan i širokog spektra. Naš cilj
je da se ukratko osvrnemo na period prije balkanskih ratova, odnosno period kada je srpska
vojska prvi put "oslobodila" Kosovo u ratu 1877 - 1878. godine.
Ovi odnosi su dostigli svoje usijanje za vrijeme tzv. istočne krize kada je srpska vojska silom
protjerala etničko albansko stanovništvo iz Prokuplja, Kuršumlije, Topličkog kraja do Niša. Ovi
muhadžiri su se nastanili pretežno na Kosovu i osvetnički su se ponašali u odnosu na srpski
živalj, a posebno na granici prema Srbiji.
Čak i akademik Vasa Čubrilović koji je svojevremeno sačinio projekat za potpunu seobu
Albanaca u Tursku i Albaniju, s pravom ove krajeve naziva "Toplički arnautluk" (S.Rizaj). Na
Berlinskom kongresu ove krajeve su velike sile ustupile knjaževini Srbiji kada su joj priznali
međunarodno pravni subjektivitet - što nije sporno.
Međutim, albansko - srpski spor je dostigao kulminaciju 1912. godine ponovnim
"oslobođenjem" Kosova, tj. "Stare Srbije". Jedni to smatraju okupacijom (Albanci), a Srbi
oslobođenjem, kao što je slučaj i sa Makedonijom, koju su Srbi nazvali "Stara Južna Srbija"!
Srpska vojna okupacija Albanije je ostavila za sobom najkrvaviji spomenik jednogodišnjeg rata.
I najbolji je svjedok njene bezobzirnosti prema životima nedužnih ljudi, sve radi okupacije
Sjeverne Alba-nije. Radi obezbjeđenja izlaska Srbije na Jadransko more, srpska vojska je
počinila mnoga zvjerstva nad golorukim albanskim narodom "radi osvete Turcima"!
Često se govori i piše u zadnje vrijeme u političke svrhe, kako su Albanci na putu preko Albanije
napali srpsku okupacionu vojsku 1912/1913. godine, koja je imala zadatak da "oslobodi te
krajeve" - odnosno da obezbijedi izlazak Srbije na more, preko Albanije.

--------------------------------------------------------------------------------

Jednostavno to nije tačno jer poštena svjedočenja u pismenim dnevnicima srpskih vojnika i
oficira, učesnika Prvog balkanskog rata, odnosno srpskog pohoda kroz Albaniju, to u potpunosti
demantuju iz razloga što su Albanci dočekivali srpsku, a posebno crnogorsku vojsku u čijim
redovima su se i sami borili "sa dostojanstvenošću”.
D.Tucović piše povodom istog pitanja: "Prenk Bibe Doda je propuštao gladne, gole i bose, do
srži u kostima iznemogle srpske trupe, pod uslovom da mirno prođu putem i da se ne usude činiti
ma kakvo zlo Mirditima". Još strožije su se komandanti, dodaje on, čuvali da ne dirnu u
stršljenovo gnijezdo Malisoraca.
Prema tome, istorija se svakodnevno od 1989. tj. od raspada bivše SFRJ na žalost iskrivljuje i
zloupotrebljava radi dnevnopolitičkih zahtjeva vladajuće elite.
Uz pomoć velikih sila, nakon Prvog balkanskog rata koji je počeo 8. oktobra 1912. godine
crnogorska vojska napala je turske položaje na području Malesije koji su bili vojnički veoma
oslabljeni u međusobnom sukobu Turaka sa ustanicima (Malisorima) od početka ljeta 1912.
godine. Balkanski saveznici su munjevito napredovali, mimo očekivanja vojnih eksperata
Velikih sila, i praktično bitkom za Kumanovo, Bitolj, Jedrene, Tesaliju i Epir, sa izuzetkom
junačke odbrane Skadra, sudbina ovog ratišta je bila zapečaćena zauvijek, kao i otomanska vlast
na Balkanu...
S tim u vezi balkanski saveznici Srbija, Grčka i Crna Gora (uz pomoć velikih sila, posebno
Rusije i Francuske na Londonskoj mirovnoj konferenciji (ambasadorskoj) 1912/1913), svojom
zavojevačkom politikom "nisu uspjeli da Albaniju podijele, ali uspjeli su da je smanje i
očerupaju"! Iza toga je ostalo još uvijek "otvoreno" albansko pitanje na Balkanu čije posljedice
su notorne do današnjeg dana.
Od početka ovog vijeka (da preskočimo raniji period) Albanija postaje predmet suparništva
evropskih i imperijalističkih sila. Albanski narod se od davnina borio i sanjao o svojoj
nezavisnosti. Njega su za svoje ekspanzionističke ciljeve iskorišćavale Austro - Ugarska, Italija,
Rusija za sprovođenje svojih panslavističkih planova na Balkanu. Nije mirovala ni Njemačka,
podržavajući Austro - Ugarsku.
Za diobu albanske teritorije su pravljeni planovi balkanskih državica za međusobnu diobu. Samo
zahvaljujući nepomirljivoj i neprekidnoj borbi albanskog naroda za goli opstanak i
antagonističkim interesima velikih sila nije došlo do njene podjele i nestanka ovog naroda
zauvijek. Ova prljava trgovina nije prestala ni poslije proglašenja albanske nezavisnosti
Londonskim ugovorom od 1913.godine, čije odredbe i dan-danas prouzrokuju dugoročnu
nestabilnost na Balkanu i šire. Za sada neizvjesno je, po nama, kada će te posljedice londonskih
odluka prestati.

Srpski istoričari nastoje da po svaku cijenu ospore tvrdnje Dimitrija Tucovića o masovnim
srpskim zločinima nad Albancima 1912. i 1913.

Među kandidatima za albanskog princa istakao je svoju kandidaturu svojevremeno i kralj Nikola,
s vjerom da će ga podržati ostale balkanske zemlje, ali izbor je bio u nadležnosti velikih sila, a ne
balkanskih saveznika.
Po dogovoru velikih sila na albanski presto je doveden njemački princ Vilheim Wied, kojega je
albanski ustanički pokret oborio. No i za vrijeme Prvog svjetskog rata, na žalost, albanska
teritorija, bila je ponovo pozornica ratnih operacija - ali to nije predmet našeg razmatranja.
Interesantna je teza Nikole Pašića izrečena u njegovom telegramu upućenom svojoj delegaciji na
Londonskoj konferenciji 1913. godine o svojatanju Albanaca: “Ti predjeli spojeni su neodvojivo
sa “Starom Srbijom” i odvojeni visokim planinama od Albanije, koje čine ekonomsku,
geografsku, stratešku i saobraćajnu granicu između Stare Srbije i Albanije. Arnauti u tim
predjelima porijeklom su Srbi i sada još govore srpski i nemaju nikakve veze sa primorskim
Arnautima”.
Još jednom da se vratimo velikosrpskom projektu o Albaniji.
Interesantno i začuđujuće zvuči izjava srpskog državnika Pašića: “Da su Arbanasi ideju o
autonomiji Albanije preuzeli od austrougarskih agenata”! I da bi se tom autonomijom koristila
samo Austro - Ugarska”!? Po njemu albanski narod, kao jedan od najstarijih evropskih naroda,
bio je bez korijena. Ali najnovija istraživanja pokazuju, da oni nijesu imali jednu, već više
“država” u različitim istorijskim periodima i geografskim prostranstvima (A. Ajakopjan:
“Kavkaska Albanija u grčko-latinskim starojerevanskim izvorima”).
Istorija Balkana najvjerovatnije bi izgledala drugačija bez Skederbegove Albanije i njegove
herojske dvadesetpetogodišnje borbe protiv turske najezde, kada je njihovo carstvo bilo na
vrhuncu svoje moći.
Đerđ Kastroti - Skenderbeg je uspio sa svojom malom vojskom odigrati veliku ulogu u odbrani
ne samo Albanije i Balkana, već i dijela Evrope, dajući snažan otpor turskoj velesili koji je
dotada bio nepoznat primjer u svjetskoj istoriji ratovanja. O njemu i njegovoj državi napisani su
tomovi i još uvijek se piše o njegovom dobu na svim svjetskim jezicima.
No, crnogorski poslanik iz Carigrada ne dijeli mišljenje gospodina Pašića, kada piše: “Mi često
tvrdimo da kod Albanaca nije produbljena svijest o nacionalnosti, što je velika neoprostiva
greška i ne može se poreći da je... ideja o nacionalnom samozvanju znatno koraknula”.
Stojan Protić - Balkanikus, piše u istom cilju kao i Pašić “Ja ne vjerujem da ima u Evropi naroda
manje spremnog da primi ovaj dragocjeni poklon koji se zove sloboda (po njemu Albancima
slobodu su donijeli Srbi, jer Albanci nijesu krvarili za slobodu) a koju su drugi iskupili cijenom
najplemenitijih i najbolnijih žrtava!”. Kakvu slobodu su namijenili Srbi Albancima mi smo već
vidjeli - i ovo je poznato, ne samo istoričarima, već svakom žitelju ovog prostora. Malo koji
narod je platio veću cijenu krvlju svojih sinova i kćeri za slobodu kao albanski narod, što nije
sporno u objektivnoj modernoj istorijskoj nauci.
Dr Vladan Đorđević mnogo “žali” što su Mladoturci pri pokušaju “da primjene zakone Carstva u
Albaniji, naišli na takav otpor, da su morali po cijenu velikog poniženja da se mire sa
Arnautima”! Dakle, u svom stilu i maniru, kako je napisana njegova knjiga u cjelini, on predlaže
da Evropa ne propusti priliku da na Londonskoj konferenciji “podijeli ove nedisciplinovane ljude
između Srbije, Grčke i Crne Gore”.
S ciljem da utiče na opredjeljenje velikih sila i javnog mnjenja prilikom odlučivanja o
nezavisnosti Albanije, Vladan Đorđević, svojim pamfletom antialbanskih teza i izmišljotina,
otvorio je seriju štampanja antialbanskih knjiga srpskih autora, prevedenih na francuski i
njemački jezik, da bi tobože svijet najposlije vidio i razumio “da Albanci ne mogu upravljati sa
sobom” i da “eventualno njihova država (nezavisnost) predstavljaju opasnost po civilizovane
susjede”!?
Arnaute treba neko da vodi, dok stignu do potrebne zrelosti za nezavisnost, ističe dr Đorđević.
Po njemu kod Albanaca ljudska biološka evolucija nije dovršena do početka XX vijeka. On nije
propustio priliku da na svojstven način ne komentariše i albanske ustanke, koji su se dogodili
posljednjih godina (valjda 1909 - 1012). On kaže “nijesu za oslobođenje od turskog jarma, niti je
to prvi pokušaj za stvaranje albanske države, nego su se Arnauti pobunili samo zato da ne
plaćaju porez, ne daju regrute i ne daju oružje”. Očito da njega nije interesovala sadržina
Grečkog Memoranduma ustaničke skupštine (23. VI 1911), pa čak ni ustavotvorna Skupština
albanskog naroda i njene odluke o proglaše-nju nezavisnosti od 28. 12. 1912.
Ta gospoda “u isto vrijeme kada se bore protiv zavojevačke političke Austro - Ugarske i Italije,
preporučuju i brane zavojevačku politiku Srbije... Mi nismo protiv zavojevanja Albanije
(izjavljuju Balkanikus i dr Vladan), već samo tražimo da taj zavojevač Arbanije ne bude niko
drugi nego mi”, kaže D. Tucović, i nastavlja: “Drugim riječima: mi se protiv zavojevačke
politike bunimo u ime zavojevačke politike, a prava koja drugima odričemo istovremeno po
istom pitanju prisvajamo sebi”.
San o izlasku Srbije na Jadransko more i zavojevanju Albanije pripada prošlosti, ali njegova
sjenka će dugo vremena pomračivati nebo nad srpskim narodom. Srbija je htjela izlaz na more i
jednu svoju koloniju - ostala je bez izlaska na more a od zamišljene kolonije stvorila neprijatelja.
U toku vojne okupacije Albanije 1913. za živote hiljade Albanaca nije niko nikome odgovarao...
Bojim se da je ista politika i nedavno bila na političkoj sceni Srbije, ali jedan genocid i
zločinačko ponašanje, ni u kom slučaju, po našem mišljenju, ne mogu opravdati novi zločin nad
nedužnim narodom - kao odmazdu. Na žalost neki albanski ekstremisti opredijelili su se za takav
postupak, tim prije što su “izvršioci genocida” ili etničkog čišćenja sa nezapamćenim
zločinačkim posljedicama van njihovog domašaja i pravde.
Srpski naučnici, umjesto istine u svojim radovima, opredijelili su se i traže “fakta” za njihovu
građevinu koja se temelji na neistinama, poluistinama i tendencioznim mišljenjima i raznim
albanskim antitezama, koje predstavljaju osnovni smisao njihovog pisanja.
Umjesto da su izabrali put Dimitrija Tucovića, oni pokušavaju da opravdaju svoje
ekspanzionističke teze o stvaranju države po svojoj volji - velike Srbije. Mnogi se služe
“istorijskim spomenicima”, crkvenim hrisovuljama (hronikama) koje su tokom XIX vijeka
falsifikovali popovi da bi dokazali svoje nepostojeće istorijsko pravo! Neki časni srpski naučnici
su izrazili sumnju povodom mnogih temeljnih dokumenata jednog dijela srpske istoriografije -
pouzdano je utvrđeno da su mnogi krunski dokazi kasnijeg perioda - falsifikati.

--------------------------------------------------------------------------------

Po našem mišljenju najbolji odgovor srpskim vladajućim krugovima, ondašnjoj srpskoj

buržoaziji, dao je prvak srpske Socijaldemokratske partije Dimitrije Tucović, koji je uspio da se
izdigne iznad srpskih nacional - šovinističkih krugova i mračnih ideologija vladajućih slojeva
ondašnjeg vremena, u svojoj knjizi “Srbija i Arbanija” 1914. godine. Na žalost i dan danas,
naročito zadnjih deset godina, Srpska akademija nauka i umjetnosti tumačila je albansku
savremenu istoriju na sličan način kao i uoči balkanskih ratova, odnosno Londonske mirovne
konferencije 1912/13. godine. Međutim, bilo bi pogrešno zaključiti da tokom istorije nije bilo ni
svijetlih perioda saradnje između ova dva susjedna naroda. Šireći laži i propagandu, srpska
istoriografija u analizi odnosa Srba i Albanaca početkom ovog vijeka (sve sa jednim ciljem -
stvaranjem utiska kod ondašnjeg svjetskog javnog mnjenja da Albanci nijesu dorasli da imaju
svoju državu), kao i savremena srpska istoriografija sa tvrdnjama da Albanci imaju “sva
nacionalna prava” po evropskim standardima koje imaju manjinski narodi, zaboravili su da je
najopasniji onaj narod koji je nacionalno ugrožen i ponižen, a to je upravo bio slučaj sa
albanskim narodom na Kosovu u “trećoj”, “žabljačkoj” Jugoslaviji.
Poznati istoričar - akademik Vladimir Dedijer iznosi: “Moramo se osvrnuti na metodologiju
pojedinih istoričara koji se bave ovim pitanjem”. Tu se osjeća metodološki pristup na osnovu
“raison d etat” ili još bolje rečeno primjenjuje se metodologija “my country - wright or wrong”
(moja zemlja bilo to pravo ili krivo) jedne grupe britanskih istoričara. Ovo znači da se ne vodi
računa o nužnosti uvođenja kritičkog osvrta na vlastitu državu, crkvu ili partiju, već se ostvaruju
zahtjevi dnevne politike svoje zemlje.
Srpski savremeni istoričari nastoje na sve moguće načine da ospore tvrdnje vođe srpske
socijaldemokratije Dimitrija Tucovića, iznjete u njegovoj već pomenutoj knjizi “Srbija i
Arbanija”, kao i njegovih saboraca - o masovnim zločinima nad albanskim stanovništvom
Kosova i Sjeverne Albanije 1912/13. godine. Tim povodom akademik Dedijer navodi i ovo:
“Posebno sam pažljivo pregledao sva dokumenta iz 1913. o događajima, čiji je svjedok bio
Dimitrije Tucović. Gledao sam u vojne i diplomatske izvore. Istovremeno sam se potrudio da
pregledam odgovarajuće arhive svih velikih sila koje su budno pratile šta se dešava na Balkanu”.
Profesor Dedijer dalje poručuje: “Ma koliko se to ne sviđalo razjarenim nacionalistima, ja im
mirne duše poručujem da je Tucović opisao sve događaje onakako kako su se oni odigrali..
Gledano istorijski Tucović je sa obraza srpskog naroda skinuo hipoteku koju su mu pokušali
nametnuti neki srpski krugovi”.

--------------------------------------------------------------------------------

Srpski savremeni istoričari nastoje na sve moguće načine da ospore tvrdnje vođe srpske
socijaldemokratije Dimitrija Tucovića, iznjete u njegovoj već pomenutoj knjizi “Srbija i
Arbanija”, kao i njegovih saboraca - o masovnim zločinima nad albanskim stanovništvom
Kosova i Sjeverne Albanije 1912/13. godine. Tim povodom akademik Dedijer navodi i ovo:
“Posebno sam pažljivo pregledao sva dokumenta iz 1913. o događajima, čiji je svjedok bio
Dimitrije Tucović. Gledao sam u vojne i diplomatske izvore. Istovremeno sam se potrudio da
pregledam odgovarajuće arhive svih velikih sila koje su budno pratile šta se dešava na Balkanu”.
Profesor Dedijer dalje poručuje: “Ma koliko se to ne sviđalo razjarenim nacionalistima, ja im
mirne duše poručujem da je Tucović opisao sve događaje onakako kako su se oni odigrali..
Gledano istorijski Tucović je sa obraza srpskog naroda skinuo hipoteku koju su mu pokušali
nametnuti neki srpski krugovi”.
Sada se postavlja ključno pitanje - ko će današnju sramotu genocida i etničkog čišćenja i
desetogodišnje zločinačko ponašanje srpskih vlastodržaca prema istom narodu, koje je dostiglo
svoju kulmunaciju u toku 1999. godine, skinuti sa današnje generacije Srba? Međutim, za razliku
od događaja iz 1912/1913. kada je svjetsko javno mnjenje ćutalo, sada je uz albanski bunt oštro
reagovalo, kao što je već poznato. Svijet na pragu XXI vijeka nije mogao dozvoliti etničko
čišćenje u Evropi. To je razlika u odnosu na situaciju početkom XX vijeka.

--------------------------------------------------------------------------------

Ovo nije rat iz ekonomskih interesa, već prvi put u istoriji rat iz principijelnih razloga.
Bilo bi jednostrano ovo isto pitanje ne postavljati i predstavnicima i intelektualcima albanskog
naroda na Kosovu, zbog ponašanja albanskih ekstremista prema manjinama nakon završetka rata
na Kosovu, tj. osvete nad nedužnima žiteljima Kosova, Srbima i drugim nealbancima građanima
Kosova.
Mislimo da su i Albanci Kosova povodom ovog pitanja dobili svog Tucovića u licu Ibrahima
Rugove i Vetona Suroija...
Budućnost ovih prostora ne može biti u mijenjanju postojećih niti učvršćivanju budućih granica
već, u balkanskim i evropskim integracijama i zajedničkoj ekonomsko - političkoj saradnji.

(Kraj)

Pobjeda, 07.11.2005. Društvo

IZ NAŠE PROŠLOSTI

Politička pobjeda Crne Gore

Pomažući i pospješujući albanski ustanak protiv Turske, zajedničkog neprijatelja svih Slovena,
kao i saveznice Rusije, Kraljevina Crna Gora stekla je tim činom veliki ugled i ostvarila političku
pobjedu što je i istakao najugledniji veliki ruski list petrogradsko „Novoje Vremja” koji donosi
uvodni članak o arbanaškoim pokretu i uskakanju Arbanasa u Crnu Goru. Prijestonički cetinjski
„Vjesnik” 8. 01. 1911. prenosi djelove iz poznatog ruskog lista i navodi: „Novoje Vremja” s
pohvalom ističe držanje naše otadžbine (Crne Gore) u tom pokretu i veli da svi Sloveni treba da
pozdrave” ovu prvu političku pobjedu nove jugoslovenske kraljevine. Cetinjski „Vjesnik” donosi
i citate iz beogradskog lista „Mali žurnal” te citira sljedeće: Beogradski „Mali žurnal” koji prema
nama (Crnoj Gori) ne pokazuje uvijek osobito raspoloženje, u prevodu saopštava cio pomenuti
članak velikog ruskog lista pa ga na završetku propraća onom svojom primjedbom
„Mi, pak Srbi, u nezavisnoj Srbiji, stojeći pred čitavom planinom neuspjeha, koji su postigli našu
otadžbinu pod Pašićevom vladavinom, možemo u ovoj pobjedi bratske Crne Gore imati samo
utjehe, jer eto Crna Gora mala snagom, ali vođena pametnom politikom, odnosi krupnu pobjedu
na političkom pozorištu nad našim zajedničkim neprijateljem”.
Tako primjećuje „Mali žurnal” kojem zahvaljujemo, da ta primjedba bude ujedno i dobra
odmazda njegovim biogradskim drugovima, koji su zbog puste zavisti „svetoga stanja” prema
Crnoj Gori bili izbacili klevetu da naša otadžbina (Crna Gora) prima arbanaške uskoke zato što
se tako diktira iz Beča i Sofije”.

M. Ž.
Iz naše prošlosti

Simpatije prema Crnoj Gori i Arbanaškom ustanku

Na svečanostima povodom krunisanja engleskog kralja Đorđija, kraljevinu Crnu Goru zastupali
su prestolonasljednik knjaz Danilo i knjeginja Milica. Oni su naišli na topao i srdačan doček, što
je izazvalo i interesovanje tamošnje štampe. Tako je o boravku knjaza Danila u Londonu stalni
dopisnik "Beogradskih novina" Čedo Mijatović poslao dopis iz Londona svome listu i razgovor
knjaza Danila sa zastupnikom jednog od glavnih političkih listova u Londonu. Mijatović je
poslao prevod iz londonskog lista "Dejli Telegraf" o Crnoj Gori. Prijestonički cetinjski "Vjesnik"
9.jula 1911.godine tim povodom donosi citate iz "Beogradsih novina" u kojem između ostalog
navodi: "Boravak nasljednika (Danila) u Londonu". Redovni dopisnik "Beogradskih novina"
Čedo Mijatović u svom dopisu iz Londona o boravku njegovog kraljevskog visočanstva
nasljednika (Danila) u Londonu između ostalog piše i ovo: "Vi ste već saopštili razgovor koji je
prestolonasljednik crnogorski knjaz Danilo imao sa zastupnikom jednog od glavnih političkih
listova u Londonu o Arbanaškom ustanku (ustanku protiv Turske). Sada vam šalje prevod jednog
vrlo značajnog članka koji "Deli Telegraf" o Crnoj Gori donosi: "Mogu Vas uvjeriti u nadzore u
tom članku izložene djelove sve političke, naročito u Engleskoj Crna Gora i Arbanaški pokret
uživaju sada punu simatiju engleskog naroda. Znam pouzdano da je u tome mnogo doprinijelo
zauzimanje knjaza Danila prilikom njegovog bavljenja na krunisanju kralja Đorđija (10.juna
1911.) Prestolonasljednik crnogorski imao je naročitu audijenciju kod kralja Đorđija, sa kojim je
dugo govorio o arbanaškom pitanju. Kralj Đorđije se živo interesovao ono što mu je knjaz
Danilo saopštio o težnjama Arbanasa i o stanju na granici Crne Gore, pa je naročito želio, da
knjaz sve to saopšti i njegovom ministru za spoljne poslove. Usljed toga prestolonasljednik
crnogorski imao je poduži razgovor sa ser Edvardom Grejom. Naravno, da ne znam (navodi
Mijatović), šta je bio rezultat tih konferencija knjaževim sa kraljem Đorđijem i njegovim
ministrom spoljnih poslova. Ali mislim da neću pogriješiti ako kažem (ističe Mijatović) da je ser
Edvard, odmah zatim u parlamentu, odjekivalo bar u nekoliko predstava koje mu je knjaz činio.
Ovom izjavom ser Edvard ozbiljno je opomenuo Turke da paze što rade, te da se arbanaško
pitanje ne razvije u jedno međunarodno pitanje. A kako ovaj razgovor sa knjazom Danilom u
"Marting postnu", tako i ovaj vrlo simpatični uvodni članak "Dejli telegrafa" o Crnoj Gori
plodonosne su aktivnosti knjaza Danila za vrijeme njegovog bavljenja u Londonu. Uopšte sva se
londonska štampa sada življe i simpatičnije interesuje za Crnu Goru i Arbanaški ustanak.