1

 
Barbara Mutch 

  rg
. o
d
Sobaričina kći 
a
lo n
o w
n d
a
a lk
.b
w
w
w
 PROSLOV
Irska, 1919.
 
Danas sam se otputila u Afriku.
Izašla sam kroz prednja vrata i pošla popločenom stazom. U Bannocku su galebovi kriještali
nad stijenama, a moja najdraža sestra Ada plakala je, dok je majka, odjevena u smeđu haljinu

g
koju je nosila na vjenčanjima i krštenjima, skrenula pogled. Sjećaj se toga, ponavljala sam sebi

r
penjući se u kola na dva kotača, koja su vukli poniji.
Sjećaj se toga: kruženja galebova, zapljuskivan]a valova na šljunku u malomu zaljevu,

. o
očevih crvenih ruku s ispucanom kozom, Eamona koji se premješta s noge na nogu, povjetarca s

d
mirisima treseta, dima iz dimnjaka i jorgovana.
Sjećaj se i sve to zadrži u dubini bića.

o a
n l
o w
n d
a
a lk
. b
w
w
w
 PRVO POGLAVLJE
Nisam se trebala roditi u kući zvanoj Cradock, ja ne!
No moja majka Miriam ostala je pokraj kalfe, odvojene zgrade za poslugu, otraga, u
slaboj sjeni akacije, pa je tiho stenjala u podnevnoj vrućini dok gospođa nije dovela
djecu iz škole i otišla je u vrt potražiti.
Dotad je već bilo prekasno za bolnicu.

g
Gazda Edward bio je kod kuće, zabavljen papirima u radnoj sobi. Gazdarica ga je

r
poslala da iz ordinacije u Ulici Church dovede liječnika, a kako je bilo vrijeme ručka,

o
doktora Wilmotta morali su prekinuti pri obroku. Majka mi je pričala da je gazdarica

.
djecu, gospođicu Rosemarv i gazdu Phila, istjerala iz jednosobne kalje, a onda je Miriam

d
odvela u kuću, pa ju je ondje držala za ruku i brisala joj čelo svojim rupčićem koji joj je

a
Miriam dan prije toga ispeglala.
Stigao je liječnik, a gazda se vratio u radnu sobu.
I tako sam se rodila, 1930. godine.

l o
n
Mama me je nazvala Ada, po gazdaričinoj najmlađoj sestri koja je živjela preko
mora, u zemlji zvanoj Irska.

w
Mislim da ću cijeli život biti zahvalna zbog činjenice da sam se rodila u kući

o
Cradock jer osjećam da sam dio toga zdanja i to onako kako moja majka Miriam nikad
nije bila. Usko stubište i mjedene kvake poznaju moje noge i ruke, žilavo drveće akacije

d
i marelice u sebi sadrži i dio moga bića, pa ga iz godine u godinu nosi u svojim

n
sokovima, a zauzvrat i ja posjedujem njihove djeliće. Stoga i nisam mogla razumjeti svoj

a
život nakon što su mi oduzeli tu kuću.

lk
Cradock leži u Karoou, velikoj polupustinji u Južnoafričkoj Republici, kakvu
nalazite kamo god pošli udaljite li se dovoljno duboko u unutrašnjost od zelenih

a
planina koje strmo i čipkasto obrubljuju brid obale. Karoo je tegobno mjesto, a morate

b
ga prijeći prije nego sto stignete u Johannesburg, gdje iz da možete iskapati zlato i

.
obogatiti se. Dakako, o tome ništa nisam znala. Cijeli moj svijet bila je četvrtasta katnica
od bljedožuta kamena, s crvenim limenim krovom, u gradiću okruženu krševitim

w
brežuljcima s ravnim vrhovima zvanima koppies, poznatu po smeđoj prašini i
pomanjkanju kiše. Poznavala sam samo vodu u Groot Visu, Velikoj ribljoj rijeci, koja bi

w
ponekad skrenula i potekla brazdom ispred kuće, a voda se odade mogla usmjeriti u vrt

w
i napojiti biljke. Na gradskomu rubu, gdje se nebo spajalo s tlom, iz suhe zemlje
mukotrpno je raslo žilavo grmlje Karooa, a rijetko je nadmašivalo visinu djeteta. Iznad
grmlja uzdizala su se osušena debla aloja okrunjena narančastim cvjetnim šiljcima,
slična plamenovima na pozadini šikare. Tu je raslo drveće, poput gumovca i pjenastih
mimoza, ali samo u vrtovima ispred kuća, ili na obalama Groot Visa, gdje im je korijenje
moglo rovati u potrazi za vodom.
U rijetkim prilikama kad je padala kiša, tako je bubnjala po limenomu krovu da su
gospođica Rosemarv i mladi gazda Phil dobili napade vrištanja. I kaia u dnu vrta, u
kojoj sam stanovala s majkom, imala je limeni krov, ali bio je siv, a nadvisivala ga je
akacija, pa se bubnjanje pretvaralo u šištanje. Nisam vrištala zbog kiše, nego sam stajala
na vratima kaije i osluškivala je gledajući stepu s one strane ograde. Kad me majka nije
gledala, stavila bih bosu nogu u potočiće koji su vijugali tvrdim tlom pa sam motrila
kako zemlja polako upija vodu nakupljenu u lokvice oko mojih nožnih prstiju.
Kuća Cradock uzdizala se u Ulici Dundas, malo iznad Groot Visa i isto tako malo
ispod Trga Market. Negdje na polovici, Dundas se pretvarala u Ulicu Bree. Ne znam
zašto je trebala dva naziva, a majka je prokomentirala da su možda htjeli odati istu
počast obojici predaka, ali tako je bilo. Kad je ulica s dva naziva prešla onu nazvanu
Regent, kao da je ostala bez daha pa se stapala s gradskim područjem i nestajala.
Kuća Cradock imala je stoep, drveni trijem s laganim stolicama koji se protezao

rg
gotovo oko cijele kuće. Prestajao je kod kuhinje i nastavljao se poslije praonice, a majka
je govorila da je to dobro jer bismo inače pale u napast da ondje sjedimo po cijeli dan, a

. o
morale smo prati, kuhati i peglati.
Iako sam žudjela sjediti u jednoj od tih stolica, majka mi je to branila, govoreći da su

a d
ondje za pripadnike obitelji. »Ali i ja pripadam obitelji«, odgovarala bih s nadom,
milujući hrapavo drvo. »Hajde, dijete!« promrmljala bi mama i upozorila me da

o
nastavim glačati. Razgovarale smo na engleskom, osim kad bi se vrlo razljutila na mene
ili kad mi je noću pjevala: Thula thu thula bhabha...
Tiho, tiho, tiho, djetešce...

n l
Nije mi bilo odviše krivo zbog stolica jer gore je bila tajna pro-matračnica, mnogo

w
bolja od stoepa. Ujutro, dok su djeca bila u školi, a ja sam marljivo brisala prašinu na

o
gornjemu katu kuće, ušuljala bih se u sobu gazde Phila, pa bih, popevši se na njegovu

d
kutiju s igračkama, provirila kroz prozor.
Preda mnom se protezao cijeli Cradock, a kako sam držala, možda i cijeli Karoo, jer

a n
u žutomu svjedu jutarnjega sunca širio se poput karte koju je gazda jednom prilikom,
pod isto tako žutim svjetlom svjetiljke u radnoj sobi, razmotao za mladoga gospodina

lk
Phila. Suzivši oči i zanemarivši prozorski okvir, mogla sam zamišljati da letim nad
Širokim gradskim ulicama, pokraj zvonika nizozemske reformističke crkve, daleko

a
iznad crkve svetoga Petra, koju su pohađali gazda i gazdarica, a onda u širinu, iznad

b
.
smeđih plićaka Groot Visa, gdje su mimoze rovale tražeći vodu, pa kroz kovitlace
prašine koji su se nad zakržljalom stepom izvijali prema nebu, preko krševitih

w
brežuljaka koppija s visoko nagomilanim izglačanim kamenjem pod ranojutarnjim
suncem, a ondje gdje se pustinja uzdizala, napokon sam se vinula preko gusto

w
pošumljenih planina. Jedva sam ih nazirala, ali svi su govorili o njima kao da su ondje,
osobito kad je bilo hladno, a mraz je poput šećera prekrivao tlo.

w
Dok sam svakodnevno ondje stajala, istežud vrat, u posebnom trenutku učinilo bi
mi se da su moji cijeli grad, pa i cijeli Karoo, jer s toga mjesta, s toga prozora nisu
pripadali nikomu drugom.
A pripadala mi je i kuća Cradock.
Možda je gazdarica takav osjećaj imala glede prekomorskoga mjesta zvanoga Irska,
odakle je došla. Činilo se da i ona zuri kroz prozore tražeći pogledom nešto s onu stranu
gumovaca, Groot Visa i smeđe prašine koja je lebdjela nad Trgom Market, gdje je bilo
previše kola koja su vukli konji, a premalo kiše.
Majka i otac ne mare što odlazim u Afriku, zapravo to im je vrlo potrebno, iako ne žele
otvoreno priznati, a ja ne spominjem tu temu. Moju sobu mogu iznajmiti za veću svotu nego što
bih mogla izdvojiti od svoje plaće. Eamonu trebaju čizme, a istrošio se i Adin, zapravo moj stari,
 zeleni kaput. Nemamo dovoljno novca da ostanem ovdje.
Radujem se što odlazim, ali i zebem zbog toga jer znam da se, kad stignem onamo, više neću
moći vratiti. Taj pothvat trajat će cijeli život. Iako ću ostati u vezi s prijateljima i članovima
obitelji preko pisama koja ćemo izmjenjivati, više nikad neću vidjeti njihova draga lica ni čuti
njihov irski smijeh. To znači iseliti se.
 
Gospođa Pumile iz susjedne kaije zavidjela je mojoj majci Miriam i meni.
Primjećivala je da gospođa dobro postupa s nama, za razliku od njezine gazdarice koja

da su puni ukradenih stvari.

rg
je pazila na razinu šećera u kuhinji i tjerala Pumilu da isprazni džepove ako je smatrala

. o
»Eeeh«, oštro bi uzdahnula Pumila pa bi se s naherenom maramom koju su zvali
doek, odgegala u kaiju dok su joj džepovi na pregači poskakivali, a dvopek, ili što je već

a d
posudila, sad je ležao na dnu gazdaričine kante za smeće. Hrana koju je gospođa
Pumila doticala više nije bila dobra za gazdaricu čije ime nikad nisam doznala. Bila je

o
jednostavno gazdarica jer samo su tako nazivali i većinu drugih žena.

n l
Našu su, osim »gazdarica«, zvali i Cathleen, gospođa Cathleen Harrington, rođena
Moore, kako mi je jednom napisala svojim odlučnim rukopisom, iako nikad nije
objasnila zašto ima toliko imena. Bila je visoka, blaga, imala je zelene oči, a kosu bi

w
preko dana skupila u loptu na zatiljku. Jednom sam je vidjela kad je kosu raspustila iz

o
lopte pa joj je lebdjela oko glave poput dima. Gospođa je u svjedoplavoj spavaćici

d
sjedila za toaletnim stolićem pišući u svoju osobitu knjigu, a ja sam bila ondje samo zato
što me je majka Miriam poslala da gazdarici javim da je mladomu gospodinu Philu loše
u dječjoj sobi.

a n
»Ado!« rekla je gospođa i smjesta ustala, pa joj se spavaćica obrubljena izvezenim

lk
cvijećem vukla po podu. »Je li se nešto dogodilo?«
»Samo gospodin Phil pravi strku«, odgovorila sam s vrata. »Mama kaže da dođete.«

a
Gazdarica je bila dobra majka i to ne samo gospođici Rosemarv i gospodinu Philu,

b
.
iako se kći često svađala s njom, no ona se rijetko s kime slagala. »To je vrlo izopačeno«,
gazdarica bi s uzdahom primijetila gazdi, a iako nisam poznavala riječ koju je

w
upotrijebila, nagađala sam što znači. »Što da radimo?«
Gospođina dobrota prema meni sastojala se u tome što mi je, unatoč majčinu

w
mrštenju, dopuštala da sjedim pokraj nje na stolici na stoepu, ili sam bila uz nju dok je
svirala glasovir. Uz gazdaricu mi se činilo da je to ipak moja stolica, a imala sam osjećaj

w
da sam i sama njezina.
Gospodin Edward nije mi ulijevao osjećaj da sam njegova, a to je bila šteta jer nisam
imala drugoga oca. Dugo sam smatrala da otac ne treba ni postojati da biste imah dijete.
Svakako, vjerovala sam da samo bijela djeca imaju očeve.
Kad joj je bilo osamnaest godina, moja majka Miriam otišla je iz općine
KwaZakhele, malo izvan Port Elizabetha, kako bi došla raditi za gospodina Edwarda u
Cradocku. Upravo je bio kupio tu kuću i čekao je da gospođa stigne preko mora. Rekla
je da je godinama štedio da bi mogao kupiti kuću za nju, jer trebala mu je biti nevjesta.
Ipak, nikada nije ulazio u gospođinu prostoriju za presvlačenje, a samo ponekad u
spavaću sobu. Znala sam to jer sam svako jutro pospremala postelju, a na njoj je bio
samo otisak gospođina tijela. Čudila sam se jer mislila sam da ljudi u braku uvijek žele
biti zajedno, posebno kad su tako dugo štedjeli za kuću Cradock. Ah nisam pitala
majku o tome, jer ne bi je bilo lijepo pitati o toj temi kad nije imala muža. No ni to nije
bilo čudno. Mnoge žene živjele su poput mame, primjerice naša prva susjeda, gospođa
Pumile, iako su u njezinu kaiju dolazili mnogi posjetitelji, ali oni nisu muževi, pa se
nikako ne možete pouzdati da će vas i dalje posjećivati.
Kad bih majku Miriam pitala kako je živjela kad je bila mlada i još nije mislila na
muža, obično bi odgovarala da je došla s kućom.
Ne znam je li to istina, ali mislim da čak ni u to vrijeme ljude niste mogli kupovati s

rg
kućama. No možda ste i mogli, možda je gazdarica iz zgrade pokraj nas zato zadržala
gospodu Pumile, iako je ona jela previše šećera i zabavljala previše posjetitelja?

. o
No istina je da je mama cijeli život radila u kući Cradock, a ondje je jednoga dana i
umrla, lašteći srebro za kuhinjskim stolom.

a d
I ja sam željela cijeli život provesti u kući Cradock. Nisam željela boraviti na mjestu
gdje Ulici Bree ponestaje daha pa se stapa s općinom i iščezava. Htjela sam živjeti u kući

o
Cradock jer ondje sam se rodila, pa joj zato svakako pripadam.

n l
Ali htjela sam umrijeti dok laštim srebro pod koraljnim drvetom u vrtu, gdje
smaragdne ptice nazvane »sunčane« skakuću među crvenim cvijećem, a nebo pruža
svoju sjajnu modrinu kroz titravo lišće.

o w
n d
a
a lk
. b
w
w
w
 DRUGO POGLAVLJE
Udaljenost koja nas dijeli od sela Bannock u Irskoj iznosi više od cijele hemisfere.
Ipak, osjećam čudnu naklonost prema ljudima iz grada koje sam srela, iako ništa ne znam o
njihovoj prošlosti, kao ni oni o mojoj. Podsjećam samu sebe da su nam, kamo god pošli, dom i
ljubav udijeljeni samo na neko vrijeme, pa ih stoga moramo njegovati dok nam pripadaju, a kad
nestanu, moramo cijeniti sjećanje na njih.

g
Stoga grlim taj novi život i nove ljude.

r
Nadam se da uskoro jedni drugima više nećemo biti neznanci.

o
 

.
Moja majka Miriam nikad nije išla u školu, nisam ni ja, a nije ju pohađala ni

d
gospođa Pumile. U općini Lococamp bila je mala škola, koja je služila pružnim

a
radnicima s onu stranu Groot Visa, ali majka je govorila da su djeca ondje uvijek
prljava, a igre su im divlje. U općini na našoj strani rijeke, iza Ulice Bree, bila je veća

l o
škola. Zvala se St James, a njome je upravljao velečasni Calata. Imala je vježbalište i
zbor, a nije gledala prema gradu, nego prema otvorenim pašnjacima. Mama je rekla da

n
je mnogo stroža, što je za školu dobro, ah bila je predaleko da bih sama prelazila put do

w
tako stroge ustanove.
Nismo često odlazili preko Groot Visa, nego samo utorkom, kad je mama imala

d o
slobodno popodne, pa smo išle posjetiti njezinu stariju sestru, moju tetu. »Koliko ljudi!«
dahnula bi mama dok bismo prelazile preko mosta, a gužva ju je možda podsjećala na

n
vrijeme koje je provela u KwaZekheleu. »Drži se blizu mene, dijete.«

a
Teta je živjela u kolibi od blata bez vrata, a odjeću je morala prati u rijeci. Kad je teta

lk
jednom otišla kući po novi zavežljaj s rubljem, zli ljudi došli su i ukrali odjeću koja se
sušila na grmlju uz riječnu obalu, leta je pranjem zarađivala za život. Glede škole

a
slagala se s mamom da ona u Lococampu nije pouzdana, a k tome je gruba kao život na
riječnoj obali.

. b
Gospođu i gospodina zapalo je da porazgovaraju o školi za mene.
»Edwarde«, čula sam je kako govori jednoga dana kad sam izlazila iz kuhinje noseći

w
majci rublje za peglanje, »to nam je dužnost pa je ne možemo zanemariti. Općinska je
škola previše nemirna, možda bi za nju bila misija u Lovedaleu.«

w
»Poslije će to samo dovesti do neprilika, zbog velikih očekivanja i čega sve ne«,

w
odgovorio je gospodin Edward, okrećući stranicu novina. »Ali pozabavi se time ako
moraš. Hoćeš li mi večeras svirati Beethovena?«
Nisam znala što će to poslije dovesti do neprilika, kako se gazda bojao, a ako bih
pošla u misijsku školu, možda bih morala otići iz kuće Cradock i ostaviti majku koja je
trebala moju pomoć, jer smanjivala se i starjela, poput ptice, dok sam ja naprotiv rasla.
Život mi se činio čudnim kad je riječ o veličinama, ali možda tako mora biti, pa rastete
od male bebe do visoke odrasle osobe, a onda se sve do smrti smanjujete kako biste bili
dovoljno mali da vas Bog Otac pridruži predcima.
»Zahvalna sam, gospođo«, obratila se Miriam gazdarici kad su ponovno načele
temu školovanja, »ali misija u Lovedaleu je predaleko i Ada bi bila sama.«
Odlazak u školu i otiskivanje u Afriku jamačno su vrlo slični, razmišljala sam
 skrivajući se iza vrata dok su gospođa i gospodin jedne večeri razgovarah u predvorju. I
jedno i drugo značilo je rastanak od obitelji koju ta osoba više nikad neće vidjeti. Nisam
željela izgubiti obitelj, kao što je gospođa izgubila svoju. Virila sam kroz pukotinu iznad
šarke na vratima. Gospodin je čitao novine, a gospođa je odmahi vala glavom. Svjetlo
svjetiljke obasjalo je zeleni dragi kamen koji je nosila oko vrata. Danju je nosila široku
haljinu s niskim pašom, a sad ju je zamijenila užom svjedozelenom, čija je boja
odgovarala brošu. Njezine dnevne haljine, boje vrhnja na mlijeku, bile su skrojene kako
bi se ugodnije osjećala za velikih vrućina.

rg
»Htjela bih je upisati u pučku školu, ovdje u gradu, ali upravitelj neće ni čuti za to«,
rekla je, a dragi kamen ponovno je bljesnuo u mom smjeru. Nisam znala što znači kad

. o
ljudi o nečemu nisu htjeli ni čuti. Vjerovala sam da to nije zato što su gluhi. »Zašto su
svi tako tvrdoglavi glede toga, Edwarde?«

novina. »Ako upišeš jedno takvo dijete, svi će htjeti da ih prime.«

a d
»Razlog je jednostavan, draga«, odgovorio je gospodin, mršteći se na nju preko ruba

o
»Je li to tako loše?«

n l
Ne odgovorivši, okrenuo je stranicu novina, a glava s kosom počešljanom na stranu
nestala je iza njih. Nisam znala što misle ni on, a ni gospođa, ali držala sam da se ona ne
slaže s mužem. Možda nije razumjela zašto se bojao da će, pođem li u školu, to »poslije

w
dovesti do neprilika«. Ni ja to nisam shvaćala. Nikako im ne bih htjela prouzročiti

o
nevolje, a ako bi ih bilo zbog moga školovanja, onda radije neću ni poći u školu.

d
Gledala sam je kako ustaje, nakratko gleda kroz prozor, a onda prilazi glasoviru.
Kad bi između njih dvoje vladala tišina, često bi odlazila do glasovira pa bi ponekad

a n
smjesta zasvirala, a ponekad bi samo motrila tipke.
»Ado!« zasiktala je majka odvlačeći me. »Tokoloshe dolazi po nevaljale djevojčice

lk
koje prisluškuju na vratima!« Otrčala sam u našu sobu, legla i pokrila oči da ne vidim
kako se zli tokoloshe šulja do kreveta da me odnese u pakao. Ali nije se pojavio, a

a
gospođa je svirala Beethovenovu Mjesečevu sonatu, no primijetila sam da je rastresena.

b
.
Čula sam to po pokretima njezinih prstiju.
 

w
»Dijete ovdje može naučiti sve što je potrebno«, reče napokon majka dok je u
gospođinoj košari s priborom za šivanje tražila gumenu vrpcu za čarape mladoga

w
gospodina Phila. Kad je poslije došla do moje postelje, izgrdila me je. Rekla je da ne
zaslužujem da gospođa bude ljubazna sa mnom budem li prisluškivala na vratima te da

w
ne želi da moje školovanje gospođi i gospodinu zadaje poteškoće.
Gospođa je zabola iglu u čarapu mladoga gospodina Phila, koju je krpala. Njegovu
odjeću uvijek je trebalo uvelike šivati. Kao da je bio u stanju izaći iz kuće i smjesta
razderati hlače ih izgubiti puce. No mama je rekla da svi dječaci deru odjeću jer su
jednostavno takvi. To nije bilo važno, ipak smo svi voljeli gospodina Phila jer bio je isto
tako vedar kao što je gospođica Rose bila razdražljiva.
»Vidjet ćemo. Još neću odustati. Ti nisi imala prilike ići u školu, draga Miriam, ali
Adi bismo je trebali pružiti.«
No nikad nisam pošla u školu.
Umjesto toga gospođa me je kod kuće počela učiti slova dok je gazda bio na poslu, a
djeca nečim zaokupljena. Ne znam zašto me nije htjela učiti dok je gazda boravio kod
kuće, ali tako je bilo. Kad bismo na stazi začule njegove korake, morale smo vrlo brzo
pospremiti stvari. Majka i gospođa Pumile iz pokrajnje zgrade pljeskale su i govorile da
sam vrlo sretna što ću steći »obrazovanje«, kako su govorile.
Počela sam čitati iz knjige koju je gospođa ostavljala u garderobi, na stolu pokraj
svoje srebrne četke i pudrijere, gdje sam svakodnevno brisala prašinu. Nitko drugi nije
vidio tu knjigu, ni gazda, ni gospođica Rose, a ni mladi gospodin Phil. Znala sam to po
obrisu u puderu ili prašini koji bi se promijenio da ju je pomaknuo bilo tko osim
gospođe i mene. Svakodnevno sam provjeravala kad je sunce prodrlo kroz prozor, a

rg
žuta zraka u kojoj se sve jasno razaznavalo pala je na gospođin toaletni stolić. Pazila
sam da knjigu vratim na stranicu na kojoj je gazdarica pisala pa ni ona nije znala da sam

. o
čitala njezine riječi.
Često ne bih razumjela poneke rečenice, ali cijeli dan dok bih brisala prašinu, mislila

a d
bih na njih, pa bi katkad značenje skriveno u njima iskočilo preda me dugo nakon što
sam pročitala pojedine ulomke. Poslije sam otkrila da su glazbene note nalik na riječi,

o
jer kad ih odsvirate same, zvuče na određeni način, a posve je nešto drugo kad ih nižete
zajedno.

n l
Mislim da gospođa nije imala pojma da čitam njezinu knjigu, no možda je i znala. Je
li to bio razlog da ju je, poslije mnogo godina, ostavila kad je otišla u Johannesburg? Je li

w
je ostavila meni? Napokon, bez gospođe i djece kuća Cradock bila bi prazna i tiha, a na

o
uskomu stubištu čuli bi se samo moji i gazdini koraci.

d
Kad sam počela razumijevati slova, razabirala sam riječi na pročeljima dućana u
gradu kad sam išla u poštanski ured u Ulici Adderlav poslati pisma koja je gospođa

a n
pisala u Irsku. Svaki put kad sam došla u grad, tražila sam nove nazive, pa sam tako
dugo virila u izloge da je trgovac izašao i otjerao me.

lk
Naučila sam polako hodati jednom stranom Adderleva, a onda bih prešla široku
prašnu cestu po kojoj su se kretala kola s magarećom zapregom, bučni psi i pristala

a
gospoda na konjima, pa bih polako pošla drugom stranom kako ništa ne bih propustila.

b
.
Činilo se da gospođa ne primjećuje koliko mije vremena trebalo da pošaljem pisma, pa
sam se mogla vratiti preko parka Karoo, na kraju Trga Market, gdje je bilo drvenih

w
klupa na kojima sam smjela sjediti. Mogla sam zuriti u palmino drveće nad svojom
glavom, ili u aloje plamenih boja u četvrtastim gredicama, pa sam tu, dok mi je sunce

w
grijalo bose noge, ponavljala riječi koje sam pročitala. Onda sam, pošavši duž Ulice
Church, široke kao Adderlev zbog kola i volova čije je okretište tu bilo tijekom proteklih

w
godina, motrila posljednje natpise, prije nego je, na rubu Groot Visa, ponestalo dućana.
Prve riječi koje sam sama naučila bile su »Austenova ljekarna«, »White i Boughton,
papir i tinta«, »Cuthbertova obuća koja svima pristaje« i »Gospođe nalaze pravu
kakvoću u Anstevevu modnom salonu«. Ispred dućana Badger&Co. često je stajao stol
sa svitcima tkanine i natpisom: »bala po...«. Iako sam ih viđala na mnogim mjestima,
nikad nisam mogla razabrati riječi koje su nedostajale jer nisu bile sastavljene od meni
poznatih slova, pa sam pomislila da još ne razumijem vrstu jezika kojemu pripadaju. Te
nepoznate riječi nikad nisam pronašla u tekstovima kakve je pisala gospođa. Jako sam
je željela pitati što znače, ali nisam htjela da pomisli da sam nezahvalna za sve ono što je
za mene već bila učinila za stolom u blagovaonici i što sam potajno naučila iz knjige na
njezinu toaletnomu stoliću.
 Zato sam o tome upitala gospođicu Rosie i mladoga gospodina Phila.
»Nemam ti vremena objašnjavati«, odvratila je gospođica Rosie preko ramena,
češljajući žutu kosu pred zrcalom. »Nemaš novca pa vjerojatno i ne moraš naučiti
računati.«
»Pa, to su brojevi, Ado!« poučio me je gospodin Phil, a onda je, zgrabivši olovku s
izgrizenim drškom, na komadu papira nacrtao nekoliko čudnih oblika. »Govore ti o
količini, koliko nečega imaš. Dalje ću te podučiti poslije vježbe kriketa. Evo, uzmi, pa
sama možeš pokušati.«
Nakratko je stajao nada mnom, ispravljajući način kako sam držala olovku. »To je

rg
to, upravo tako!« Onda je otrčao, a torba za kriket lupkala mu je po rukohvatu dok je

. o
trčao niz stube.
»Ne buči toliko, Phile«, začuli smo odozdo gazdin glas.

a d
Ali prije nego što sam doznala da je moguće pisati brojeve, bila je tu gospođina
knjiga u garderobi, s koricama od tamnocrvena baršuna i vrpcom od crvena adasa,

o
vezanom u čvor na sredini. Milovala bih atlas i baršun, pa bih se saginjala i na njih

n l
prislanjala obraz. Gospođa se vrlo često ne bi potrudila napraviti čvor, nego bi vrpcu
jednostavno omotala oko knjige. Nikako je nisam namjeravala čitati, a počela sam samo
zato što ju je jednoga dana gazdarica ostavila otvorenu pa sam je morala pomaknuti kad

w
sam brisala prašinu. Nipošto nisam htjela ukrasti nešto njezino, kao što je gospođa

o
Pumile krala od svoje gazdarice. Nije bila riječ o šećeru, keksima ih dragomu kamenju.

d
Isprva sam čitala svako slovo, krasno oblikovano crnom tintom, nakošeni uzorak
nepovezanih debljih i tankih poteza. »Sutra plovim za Afriku...«

plovim...«
a n
A onda, nakon što sam se mnogo puta potrudila, počela sam odvajati riječi. »Sutra

lk
Što znači izraz: »ploviti«?
Riječi su se spojile i postale rečenice koje su mi počele otkrivati što gospođa govori

a
knjizi, a ponekad i ono što nije govorila. »Pet godina zaruka, Edward je u Cradocku, a ja u

b
.
Irskoj. Otac o'Connell kaže da je brak korak vjere, ali naravno, još ga volim, a svi govore da smo
stvoreni jedno za drugo.«

w
Knjiga se pretvorila u tajni razgovor koji sam vodila s gospođom.

w
w
 TREĆE POGLAVLJE
Prošla je sva ljetna vrućina, a otišle su i muhe. U vrtu kuće Cradock narančaste i
plave strelicije, rajske ptice, nabujale su u goleme skupine, a na stepskoj travi njihale su
se pernate glavice od kojih ste kašlj ali kad ste prolazili pokraj njih. Nevidljivi kukci
cijeli su dan zrikali u živici blitvine, a žuti svračci s crnim ovratnicima dozivali su se sa
suprotnih strana vrta. U gradu su, u Ulici Adderley, dovršili novu banku, pa su je svi

g
došli pogledati: dame u haljinama s nabranim prslucima koje je trebalo dugo glačati,

r
gospoda u odijelima i s lancima satova, nalik na onaj kakav je imao gazda, djevojčice u

o
haljinama ukrašenim naborima, dječaci u kratkim hlačama, s dugim čarapama i s

.
kapama na glavama. Ljudi poput mame i mene gledali su otraga iz mnoštva, iako me je

d
isprva mladi gospodin Phil povukao za sobom, pa sam stajala sprijeda. Često me je

a
vukao sa sobom.
»Gle, Ado, tamo je otac!« povikao je, skačući gore-dolje i pokazujući gazdu koji je, s

l o
mnoštvom drugih muškaraca, stajao na povišenu mjestu, ispod oznake na kojoj je

n
pisalo: »Banka«, kao i još jedna, meni neprepoznadjiva riječ. »Je l da izgleda značajno?«
Doista je ostavljao takav dojam, u najboljemu odijelu i košulji koju je mama jučer vrlo

w
pomno uštirkala.

o
»Što banka radi?« upitala sam povlačeći mladoga gospodina Phila za rukav kako
bih mu privukla pozornost, a nekoliko se bijele djece u blizini nasmijalo.

d
»Što?« Istegnuo je vrat da bolje vidi.

n
»Banka.« Dlanovima sam napravila trubu i usmjerila je prema njegovu uhu da

a
drugi ne čuju. »Za što služi?«

lk
»Tu stavljaš novac«, odgovorio je, a onda je pozvao: »Oče, oče!« mašući rukama i
skačući gore-dolje da privuče očevu pozornost. Djeca koja su stajala u blizini zurila su u

a
nas, a djevojčice su pokrile usta jer je skačući čizmama podizao prašinu. Gazda se

b
nestrpljivo okrenuo prema nama, a onda je ponovno svratio pozornost na čovjeka koji je

.
škarama rezao crvenu traku rastegnutu preko prednjih vrata banke. Mislim da mladi
gospodin Phil nije trebao smetati gazdu, ali nikad nije previše razmišljao prije nego bi

w
nešto učinio, kao kad je, primjerice, pojeo previše marelica ne razmišljajući hoće li ga
boljeti želudac, za razliku od gospođice Rose, koja je, kad je nešto željela, mogla vrlo

w
dugo šutjeti, gomilajući uzdahe i sliježući ramenima do trenutka kad je znala da je

w
gospođa i gazda ne mogu odbiti.
 
Rosemary nije bila lako dijete. Možda me je Phil razmazio jer već je u kolijevci bio vedar. Za
razliku od njega, Rosemary općenito pronalazi zamjerke svijetu, a posebno majci.
Njezina mrzovoljna ćud još je izraženija u usporedbi s Adinim držanjem, jer ona ima
Miriaminu strpljivost, ali i vrlo privlačnu vedrinu. Možda sam za sve to sama kriva jer nisam u
stanju biti istinska majka. Ipak, Rosemarj odbacuje svaki moj napor. Čini se da je ništa ne može
zadovoljiti.
Bilješka za samu sebe:
Pokušaj pronaći jednostavne tekstove za malu Adu. Odlučila sam da njezino čitanje mora
napredovati, iako se Edtvard suzdržano odnosi prema tome. Možda bi nam poslužila školska
 knjižnica. Mogla bih reći da su knjige za privatnu učenicu.
 
Nisam smjela odlaziti u novu banku, ali kroz prozore ste mogli vidjeti velike
ventilatore na stropu, smeđe stolove i natpise koje sam znala pročitati: »Upiti« i
»Upravitelj«, iako nisam razumjela što to znači. Rođakinji gospođe Pumile dopuštali su
da ulazi u banku jer je svakoga jutra lašcilom Crvena kobra čistila pod, a gospođi Pumile
donosila je šećer koji bi preostajao na kolicima za razvoženje čaja. Ljudi su odlazili u
banku kako bi ondje na čuvanje predali novac, kako mi je objasnio mladi gospodin Phil.

je mogla paziti na njega.

rg
Ali majka Miriam izjavila je da joj je novac sigurniji u kutiji za cipele pod krevetom, gdje

. o
Mnogih dana toga ljeta imala sam previše posla jer morala sam pometati, uređivati i
cijeloj obitelji prati odjeću koja se umrljala kad se vukla po prašini, pa nisam imala

a d
mnogo slobodna vremena za čitanje. Željno sam zurila u gospođinu knjigu na
toaletnomu stoliću dok sam krpom za čišćenje polako, kružnim pokretima prelazila

o
preko njega, a onda bi me pozvala mama i rekla da pokupim odjeću s užeta za sušenje.

n l
Prošla je cijela zima, s hladnim vjetrovima s planina koje nisam mogla dobro
raspoznati stojeći na kutiji s igračkama gospodina Phila. Ponekad bi mi se učinilo da u
daljini vidim nešto nalik na lagani bijeli veo, poput šećerne glazure na vrhu

o w
blagdanskih kolača, ali nikad nisam mogla sigurno reći da mi se to nije samo pričinjalo
zbog želje da ugledam takav prizor. Uvijek sam htjela vidjeti dalje nego što mi je pogled

d
dosezao.

n
»Na krovu bi bolje vidjela«, smijao se gospodin Phil, naišavši jednoga dana kad sam
istezala vrat zureći kroz prozor, iako sam trebala brisati prašinu.

a
»Oprosti, gospodine.« Skliznula sam na pod i zgrabila krpu za čišćenje. »Upravo

lk
radim.«
»Čekaj! Čekaj, Ado!« Uhvatio me je za ruku. »Što si to gledala?«

a
»Planine«, pokazala sam preko smeđe ravnice, »na kojima je snijeg. Jesi li ikad vidio

b
.
snijeg?« Takvo pitanje nikad nisam mogla postaviti gospođici Rose, a nikako nisam
htjela dosađivati gazdarici.

w
»Jednom jesam.« Nacerio se spuštajući školski kaputić. Primijetila sam da mu
nedostaje puce. »Nalik je na mokru vatu. Od njega možeš napraviti lopte i bacati ih.

w
Zovu se grude!« Napravio je pokret kao da baca loptu, a kad je zamahnuo, kosa mu je
pala na čelo. Gospodin Phil uvijek mi je odgovarao na pitanja i nikad mi se nije rugao

w
kao gospođica Rose. Onda se i sam popeo na kutiju s igračkama i pokazao mi da
prstima može dotaknuti strop dok se još jednom pretvarao da baca grudu. Rekao je da
to često radi kako bi provjerio koliko je visok te da će mu jednoga dana možda i glava
dosezati do stropa.
Te su mi zime hladni vjetrovi iz smjera snjegova o kojima je znao gospodin Phil
prodirali kroz odoru, a od njih mi je obamrlo lice dok sam išla niz Ulicu Adderlev da
gospođina pisma pošaljem u Irsku. Jesu li sadržavala iste misli kao i knjiga na njezinu
toaletnomu stoliću ih je gospođa iz njih izostavila neke stvari, kao što ih je izostavljala iz
knjige?
Požurila sam, umotana u stari majčin kaput za sprovode, a bilo mi je previše hladno
da bih tražila nove nazive dućana ih čitala riječi napisane ispred novinskoga ureda. Kad
sam se vratila u kuću Cradock, mama i ja napravile smo juhu od tikava, a ispekle smo i
pile punjeno osušenim marelicama od prošloga ljeta, kao i takozvani spužvasti puding
koji je mladi gospodin Phil volio. »Još, molim te, Miriam«, rekao je nakon što je pojeo
pravu planinu u zdjeli. »Najbolji je od svih pudinga.«
Tek kad je zima prošla, shvatila sam da je u važnomu pogledu gazdarica ista kao i ja
jer obje smo u sebi nosile rečenice koje nikad nismo glasno izgovorile. Razlika je bila u
tome što je ona svoje mogla reći knjizi, ili ih izraziti u pismima, dok sam ja svoje morala
zauvijek zadržati u glavi. Jer vidite, iako sam mogla čitati, još nisam znala pisati.

rg
. o
a d
l o
n
o w
n d
a
a lk
. b
w
w
w
 ČETVRTO POGLAVLJE
Gospođica Rose primala je poduke iz sviranja na glasoviru.
Nije to bilo u školi Rocklands, u koju nisam mogla ići jer bi to poslije dovelo do
neprilika, a nije ju podučavala ni gazdarica, iako je bila učiteljica glazbe, nego druga
učiteljica s uskim naočalama, koja je dolazila jedanput tjedno.
»Savij prste, Rosemary«, pokazivala joj je. »Gore, gore, gore!«

g
Svaki sam dan brisala prašinu s glasovira pa sam vidjela što uči gospođica Rose.

r
Zapazila sam knjigu sa slikama crnih i bijelih tipki i doznala da imaju nazive, kao slova

o
koja mi je gospođa objašnjavala, samo što slova glasovira nisu dosezala do kraja

.
abecede. Pitala sam se zašto nije tako.

d
Zbog toga sam vidjela kamo gospođica Rose mora staviti prste da bi izvela ariju.

a
Kad sam povremeno brisala prašinu u sobi, a ona je pogriješila, mogla sam joj
pokazati kamo bi trebala staviti prste.

l o
»Pametnjakovićko!« isplazila mi je jezik, uklanjajući s lica dugu žutu kosu. Znala je

n
da je vrlo lijepa, no kako bi bila sigurna u to, ipak je provodila sate gledajući se u zrcalo
raširenih očiju i okrećući se s jedne na drugu stranu. Za razliku od gospođinih zelenih

w
očiju, gospođica Rose imala je tamnoplave, poput Škriljevca na krovu, ili neba nad

o
Karoom malo prije nego što se spustila večer. Gospođa Pumile za nju nije imala
vremena jer joj gospođica Rose nikad ne bi poželjela dobro jutro kad bi se mimoišle na

d
ulici Moja majka Miriam govorila je da će gospođica Rose to »prerasti«. Svakako, činilo

n
se da vrlo brzo prerasta odjeću jer uvijek joj je trebala nova, ali nisam znala da se

a
prerastate i neotesanost.

lk
Sigurno je bilo samo to da gospođica Rose nije voljela glazbu.
»Mrzim glasovir«, siktala je iza leđa učiteljice s naočalama dok su gospođa i ona

a
poslije svake lekcije tiho razgovarale na prednjim vratima. »Arh, arh, mrzim ga!«

b
To je boljelo gazdaricu jer svirala je glasovir još otkako je bila djevojčica, preko

.
mora. Doista, upravo je glasovir bio među prvim stvarima koje je gazda Edward kupio
kad se preselio u kuću Cradock, pa su čekale gospođin dolazak.

w
»Napravljen je u Leipzigu, Ado, u zemlji zvanoj Njemačka«, rekla mi je kad me je
prvi put zapala dužnost brisanja prašine. »Gledaj«, pokazala je zlatna slova, »tu je ime

w
proizvođača... Zimmerman. Ne nalazimo često riječi sa slovom z, je li?«

w
»Samo »zebra«, gospođo. Kako je dospio ovamo?«
»Preko mora, brodom, baš kao i ja. Gospodin Edward vrlo je ljubazan što mi ga je
kupio.«
Motrila sam gospođu kad je podigla pogled s glasovira i zagledala se kroz prozor,
prema Groot Visu.
 
Hoću li još voljeti Ediuarda?
Hoću li mu moći tako strasno svirati kao što to činim za sebe?
Hoće li to htjeti?
Poznavala sam samo Cradock i Karoo, s njegovom prašinom, stjenovitim
brežuljcima i lijenom rijekom, pa su mi more s beskrajnom vodom i krajevi iza nje bili
 tajna. Bolje sam poznavala čak i oporo mjesto preko rijeke gdje je živjela teta i vrevu u
općini na drugom kraju Ulice Bree, kamo me je mama ponekad vodila da posjetimo
prijatelje, a ondje je stajala stroga škola St James.
Nisam mogla zamisliti kako izgleda brod. Očito su ljudi koji su živjeli u tim dalekim
mjestima bili vrlo oštroumni i mogli su praviti stvari poput glasovira i brodova, a mi s
ove strane mora to nismo mogli.
»Hoćeš li ikad otići preko mora?« upitala sam gospodina Phila kad je jednoga dana
na katu pisao zadaću, a vrata su bila zatvorena jer dolje se gospođica Rose natezala s
lekcijama sviranja.

r
»Možda«, odgovorio je razmislivši. »Ti bi to voljela, je li? Znam da voliš nova
g
. o
mjesta, pa se penješ na moju kutiju s igračkama i gledaš van...«
»Ali hoćeš li otići...?«

a d
»Mislim da hoću«, potvrdio je prelazeći pogledom od knjige sa zadaćama pred
sobom do lopte i palice za kriket koja je stajala naslonjena na zid kako bi s njom mogao

o
brzo pobjeći.

n l
Razvedrio se. »Reći ću ti što ćemo. Jednoga dana zajedno ćemo otići u Irsku da
vidimo moju tetu Adu, po kojoj si dobila ime.« Opasno se nagnuo unatrag u stolici.
Zahihotala sam se. Smiješni gospodin Phil! Takve stvari nisu bile za djevojke poput

w
mene.

o
»Čak i tako«, stolica se zaljuljala kad je jako raširio ruke kao da želi obuhvatiti sobu i

d
široki Karoo iza prozora. »Gdje može biti bolje nego tu?«

n
 
Gospođa je vježbala svaki dan, odmah izjutra, prije škole. Njezina glazba budila je

a
cijelu kuću, osim subotom i nedjeljom jer su se ona i gospodin u te dane kasnije budili.

lk
Svirala bi i uvečer, kad bi je zamolio ili kad bi bilo posjetitelja koji bi to učinili. Nisam
mogla predvidjeti što će u koje vrijeme svirati za različite ljude.

a
Jutra su bila puna ljestvica i arpeggia. Ljestvice su zvučale meko i široko su se

b
.
prostirale, jurile su gore-dolje po glasoviru poput vjetra, dok je arpeggio sviranje
poskakivalo s tipki poput tuče na limenu krovu. Gospođa Pumile govorila je da čuje

w
kako gazdaričine ljestvice svako jutro jure cijelim vrtom i zalaze k njoj u susjednu kaiju.
Popodne, kad bi djeca završila zadaće, a gospodin Phil postao nemiran, gospođa bi

w
mu svirala koračnice kako bi mogao stupati unaokolo kao pravi vojnik, ili bi gospođicu
Rose ohrabrivala da vježba tako što bi joj svirala arije živahnoga takta, pa biste poželjeli

w
u ritmu tapkati nogama.
Ali noću, nakon što su gospodin Phil i njegova sestra otišli u krevet, gospođina
svirka postajala je mirnija, glatko vam je tekla u glavi i vraćala bi vam se sljedećeg dana
kad ste bili zaokupljeni pranjem ili brisanjem prašine. Običavala sam se išuljati iz
majčine sobe, jer tada smo živjeli u glavnoj kući, pa sam osluškivala u hodniku koji je
vodio u predvorje, iako je ondje bilo mračno i bojala sam se da će se pojaviti tokoloshe.
Kad su ona i gazda imali goste, gospođa je nosila tamnozeleni adas i svirala je vedru
glazbu, primjerice valcere, a gosti bi ponekad i pjevali. Gospođa je voljela prekomorske
skladbe, iz kraja gdje joj je živjela obitelj, pa bi ih pjevala nama il bi pratila gosta koji je
imao lijep glas. Bile su to pjesme Zaljev Galway i gazdina najdraža: Povedi me kući,
Cahtleen, no volio je da mu je gospođa svira kad nije bilo gostiju. Htio ju je za sebe, nije
ju volio dijeliti, iako je ona bila sretna kad je s nekim mogla podijeliti sebe i svoju
glazbu.
»To je budućnost«, pročitala sam jednoga dana na brzinu, za vrijeme svagdanjih
poslova. »Edward, čovjek čije lice i dodir nisam poznavala već pet godina i Cradock, gradić u
afričkomu podnožju. Ondje ću stvoriti dom, utemeljiti obitelj i pronaći novu glazbu...«
Što je bila ta »budućnost«? Uvijek kad su o njoj govorili, ljudi su zvučali zabrinuto.
Jeste li to morali platiti, kao što je gazda platio za glasovir, ih je gospođa to donijela sa
sobom iz Irske?

g
Kad sam jednoga dana upitala gospodina Phila, odgovorio je da to dobiješ kad

r
odrasteš pa se zasad ne moram zabrinjavati, a gospođica Rose izjavila je da uopće neću

o
.
imati budućnost ne budem li išla u školu, pa eto ti!
Dok je gospođa svirala, gazda bi stajao pokraj klavira i smiješio se nazočnima, a kad

mala, u kući Cradock nikad nije bilo tiho.

a d
je pomislio da je glazbe bilo dovoljno, iz džepa na prsluku izvadio bi sat. Kad sam bila

o
Jednoga dana gazdarica me je uhvatila kako ispravljam svirku gospođice Rose.

n l
»Rosemary, draga, to zvuči mnogo bolje!« vedro je uzviknula ušavši u predvorje
ruku umrljanih brašnom jer upravo je pravila pogačice, zastala je kad je na tipkama
vidjela moje prste. Gospođica Rose zabacila je žutu kosu i šuštavo listala po glazbenoj

w
knjizi.

o
»Žao mi je, gospođo, upravo odlazim«, ispričala sam se, pa sam sam iz sobe izjurila

d
u praonicu gdje je majka upravo štirkala ovratnike gospodina Edwarda, čija kći očito
nije bila sretna što ju je netko umanjio pred gospođom.

a n
»Zašto tako juriš, dijete?« upitala me je majka misleći da sam učinila nešto loše.
»Ado«, pozove me gospođa, koja me je, žurno ušavši, pronašla kako se krijem iza

lk
majčine suknje. Možda joj se gospođica Rose već požalila? Spustivši se na koljena pokraj
mene, gazdarica me je pogledala u oči kao kad je prvi put tražila da ponavljam slova.

a
»Bi li voljela naučiti svirati?«

b
.
w
w
w
 PETO POGLAVLJE
Danas sam otkrila da Ada ispravlja Rosemary pri sviranju glasovira. To se već i prije
događalo. Rosemary je bila razdražena, ali pretvarala sam se da to ne primjećujem. Sjećam se kad
sam prvi put ohrabrila Adu da sjedne pokraj mene i gleda kako sviram. Bila je živčana, ali onda
je ispružila prst da dotakne tipku i okrenula se prema meni s takvim čuđenjem da mije u grlu
zastao dah.

g
 

r
Naučila sam svirati klavir dok je bujalo ono što su nazivali ratom.

o
Riječi pjesama naučile su me o stvarima u Engleskoj, kao što su šume, svibanjski

.
stupovi oko kojih se pleše i trava, uvijek zelena, a ne smeđa kao naša. Najdraže su mi

d
pjesme bile Dođi u zelenu šumu i Ples patuljaka.

a
Povijest sam naučila iz gospođinih priča o velikim skladateljima, a zemljopis iz
opisa putovanja koja su poduzimah u potrazi za novim arijama. Još nisam uviđala da

l o
glasovir ne vježba samo prste nego da mi može pokazati cijeli svijet s onu stranu kuće

n
Cradock. Kad su mi prsti po prvi put dotaknuli tipke od slonovače, znala sam da će mi
glazba uzdići srce, ali nisam očekivala da će mi i glavu učiniti prostranijom.

w
Glasovir me je naučio više o brojevima. Sad sam znala brojiti taktove do osam.
Pojavila se povezanost između brojeva i oblika koje sam vidjela na natpisima iznad

d o
dućana u gradu. Neko vrijeme nisam mogla razabrati u kakvom su točno odnosu. Kako
su »četiri« takta u glazbi mogla značiti isto kao broj »četiri« na svitku tkanine u graju

n
kad je ondje bio samo jedan svitak? Zaključila sam da su brojevi nepouzdani.

a
Kad smo gospođa i ja svirale, nije bilo rata. Dok sam sjedila pokraj nje na stolici za

lk
klavir, s njezinom mekom haljinom boje vrhnja uz svoju plavu radnu odjeću i dok mi je
pomagala, stavivši ruke uz moje, počela sam na svijet gledati njezinim očima, iako

a
nikad prije nisam vidjela većinu stvari o kojima je govorila.

b
»Potok, glasanje galebova, mreškanje i uzmicanje mora koje neprestano crta uzorke,

.
jedne u drugima, nalik na kontrapunkt kakav nalazimo kod Bacha...« Izvela je niz
lepršavih arija koje su se ponavljale, ispreplićući se jedna oko druge, a prsti su joj tekli
preko tipki.
w
»Kako zvuči potok ondje, preko mora?

w
»Ah, kad bi ga barem mogla čuti, Ada.« Nježno se nasmiješila kao da joj šumor

w
upravo u tome trenutku odzvanja u ušima. »Preko stijena u Bannocku, pa u mali zaljev,
kao kod Griega...« Prsti su joj plesali preko početnih suglasja klavirskoga koncerta.
Potvrdila sam glavom. Umirivši ruke, pogledala je u stranu, prema prozoru, u
smjeru Groot Visa, smeđega i tromoga u vrućini.
»U molu«, ponovno se okrenula glasoviru, »koji pada u E... sjećaš se?«
Osjetila bih kako mi se arija podiže u rukama i pridružuje joj se u slapu koji se rušio
niz glasovir.
 
Malo poslije početka rata dogodilo se nešto čudno. Jednoga dana nestalo je sunca.
Brežuljci su promijenili boju iz smeđe u grimiznu, a ptice u vrtu, čak i naši svračci,
prestale su pjevati. Čovjek nazvan general Smuts, o kojemu sam čula da ljudi govore i
 koji je upozorio da Nijemci nadziru morski put, posjetio je Cradock da vidi mrak usred
dana, a na Trgu Market, pred gradskom vijećnicom, skupilo se mnoštvo da čuje njegov
govor. Preko pročelja zgrada lepršale su crvene i plave vrpce, pozdravljajući ga, a dok
se nebo mračilo, klicali su mu duž cijele Ulice Church.
»To je pomrčina, Ado«, poučila me je gospođa, spremajući se izaći kako bi čula
govornika. »Nemaš se čega bojati.«
Rekla je da nam mjesec skriva sunce i da se to povremeno događa, a gospođica Rose
dodala je da svi znaju što je pomrčina. Gospodina Phila nije bilo, jer je negdje stupao, pa

rg
ga nisam mogla pitati što misli. Mama je otišla leći u našu kaiju, a ja sam se odšuljala na
kat, pa sam, dok je svjetlo blijedjelo nad udaljenim Karoom, s kutije za igračke pokušala

. o
vidjeti do Trga Market. Kroz otvorene prozore do mene je dopro zvuk pljeskanja.
Možda će se general Smuts poslužiti svojim moćima da nam vrati sunce. Bila sam

a d
sigurna da za pomrčinu treba okriviti rat, baš kao i za nestašicu u našoj kuhinji. Što bi
drugo prouzročilo da mjesec prekrije sunce kad sam vidjela da je tako dugo stajalo na

o
nebu bez ikakvih neprilika?

n l
I tako se kuća Cradock dizala usred suhoga, ponekad mračnoga Karooa, a tu su
živjeli mama, gospođa, gazda i gospođica Rose, a mladi gospodin Phil odlazio je u rat.
Bile su tu i zloslutne ptice hadeda, ibisi koji su nam svake noći nad glavama lepršali

w
krilima i unjkali ocrtavajući se prema nebu prošaranu narančastom i ružičastom bojom.

o
Bila je tu i susjeda Pumile koja se žalila da zbog rata mora još više raditi.

d
A sada, umjesto povremene pjesme kiše po krovu kaije, pod žilavim trnovim
drvetom, svakodnevno su odjekivah zvuči Mozarta, Chopina i Beethovena, a u

a n
glasoviru je čekalo više skladbi nego što ću ih ikada moći odsvirati, kao što je iza
Cradocka bilo više svijeta nego što sam ikada zamišljala. Dakako, buknuo je rat, ali bilo

lk
je dovoljno glazbe da biste ga mogli zaboraviti.
 

a
Obitelj mi postaju i Miriam i Ada.

b
.
Na to me nitko nije upozorio. Radije su govorili o vrućini, kukcima koji grizu i nemirnim
urođenicima. Nisam ni izdaleka pomišljala na mogućnost da ću naći zajednički jezik sa svojom

w
crnom domaćicom i njezinom kćeri.
Slutim da Edwarda uznemiruje moj stav, ali ne može se požaliti da nisam dovoljno odana

w
vlastitoj djeci. Philu i Rosemary posvećujem potpunu pozornost, a glede Rosemary posebno se
trudim ohrabriti je u različitim područjima. Sigurna sam da ćemo pronaći ono što će je zaokupiti.

w
 ŠESTO POGLAVLJE
Mladići poput gospodina Phila pojavljivali su se na ulicama Cradocka u elegantnim
odorama s kapama i značkama. Kad su stupah, čizme su im po taktu lupale o zemlju
poput odjelitih, oštrih nota koje sam učila svirati. Stariji ljudi, poput gazde, nisu stupali,
nego su odlazili na sastanke u gradskoj vijećnici, nasuprot parku Karoo, gdje sam
običavala sjediti pod palmama, pa su mnogo sati razgovarali o nekome mjestu koje su

g
zvali »gore, na sjeveru«.

r
Jednoga dana gospođa mi je dala poruku za gospodina pa sam stajala otraga i

o
čekala da mu je predam. Svi važni ljudi iz Cradocka, ili možda iz cijeloga Karooa, sjedili

.
su oko stola i glasno razgovarali, a povremeno su rukama lupali po stolu, kao kad

d
pravite kruh. Jedan od njih imao je zlatni lanac, a mnogi su pustili duge brade. Nisu me

a
gledali, pa sam slušala što govore. Često sam osluškivala što ljudi govore kad su mislili
da ih ne mogu čuti.

l o
»Zašto bi se naši momci morali boriti, a oni ne?« glasno je upitao jedan od njih.

n
»Bacite ih u zatvor«, odgovori drugi. »To je izdaja!«
Nisam znala što je izdaja, ali jamačno je to bilo nešto loše jer u zatvor bi vas poslali

w
ako ste ubili, ih ste nekoga tako ozlijedili da su vas morah zauvijek zaključati. Zatvor je

o
bio na drugomu kraju Ulice Bree, a mislim da je to bio jedan od razloga zašto mi mama
nije dopuštala da polazim strogu školu St James koja se dizala iza njega. Jednom je rekla

d
da zatvor nije samo za loše ljude, nego se može ispružiti i ugrabiti vas ako ne pazite.

n
»Što je, Ado?« Gazda je prišao mjestu gdje sam stajala. Bio je u košulji i primijetila

a
sam da mu se ovratnik objesio. Zbog rata bilo je teško pronaći škrob. Pružila sam mu

lk
poruku. Pročitao ju je, prešao rukom preko kose koja se prorjedivala, onda je poruku
zgužvao u šaci, a na čelu su mu se pojavile kapljice znoja.

a
»Reci gospođi da ću se vratiti čim budem mogao«, obratio mi se ne gledajući me, pa

b
se brzo okrenuo i vratio k stolu i ljudima koji su vikali. Tada je doznao da će mladi

.
gospodin Phil otići u rat.
Isprva je gospodin Phil samo morao nositi odoru i vježbati stupati onako kako je

w
običavao kao dječak, kad je gospođa svirala glasovir. Dolazio bi kući svake noći nakon
što bi cijeli dan stupao u ravnici pa bi večerao i ponovno bi otišao ujutro, dok su

w
gospođine ljestvice strujale kućom. Bila sam ponosna na njega i pomno sam pazila dok

w
sam mu glačala košulje od sivo-žute vojničke tkanine. Povremeno je čak dospio igrati
kriket s ostalim momcima koji su učili biti vojnici, iako bi na prašnomu poligonu za
stupanje zaprljao bijelu odjeću za kriket pa bih je morala posebno ribati, a njemu je zbog
toga bilo žao.
»Što radiš u ratu?« upitala sam ga jednoga dana kad se ranije vratio kući, pa je na
leđima ležao u travi gledajući nebo kroz lišće koraljnoga drveta, a ja sam štipaljkama
vješala rublje na uže. »Je li jako teško?«
Uspravio se na lakat i pogledao me. Uvijek smo lako razgovarali, još od vremena
kad mi je prvi put tumačio brojeve, pa čak i kad se činilo da me prerasta. Gospodin Phil
bio mi je prijatelj, prvi kojega sam ikad imala. »Još nije teško«, odgovorio je poslije
stanke, »ali bit će kad me pošalju da se borim.«
 Razmišljala sam o tome dok sam štipaljkama pričvršćivala jastučnicu. »Hoćeš li se
bojati?«
Pogledao je kuću. Gospođa je pila čaj s prijateljima, moja majka bila je u praonici a
kroz otvoreni prozor sobe gospođice Rose dopirali su prigušeni zvukovi plesne glazbe.
»Nadam se da neću, ja...« Uzeo je list i počeo ga trgati u pravilne komadiće, duž crte
žilica. Svijeda kosa pala mu je na čelo. »Ne želim se bojati, no što ako se to dogodi?«
Među nama je nastala tišina. Zavrnuo je rukave pa sam vidjela da mu se, zbog
vježbanja, mišići ruku dižu pod kožom kao snažna užad. Dragi gospodin Phil, uvijek je

sigurnošću sam smatrala da će biti i vrlo dobar vojnik.

rg
bio živahan, u prvim redovima svake igre i uvijek je nastojao odigrati svoju ulogu. Sa

. o
»Ne želim se bojati tokoloshea«, rekla sam ostavivši rublje i kleknuvši pokraj njega,
»ali Bog Otac na taj me način uči da budem hrabra.«
Ruke su mu zastale dok je kidao list pa se zagledao u mene.

a d
»Ali u ratu se ubija, Ado, ubija«, ponovio je gotovo šapatom. »Nisu to sablasti ni zli

o
duhovi. Želi li Bog da za takvo što budemo hrabri?«

n l
Imao je vrlo svijetle oči, svjedije od neba i od čelično plavoga pogleda gospođice
Rose, pa ste mogli gledati duboko kroz njih, kao da su voda. Sad su me ispitivački
motrile, a nisam imala odgovor za njih.

w
Pokupio je još jedan list i počeo ga trgati u komadiće.

o
Ustavši, iz košare za rublje donijela sam drugu košulju. Među nama je još vladala

d
tišina. Što sam mogla reći da ga ohrabrim? Morala sam mu pomoći kao što je i on meni
pomogao u prošlim danima, ali nisam znala ništa o ratu i njegovim zahtjevima. Onda

a n
mi je na um pala još jedna pomisao i vraćala se, iako sam je pokušavala odagnati. Je li
moguće da gospodin Phil nije stvoren za vojnika, unatoč svojoj živosti i dobromu srcu?

lk
Kako bi gpspođa odgovorila na njegovo pitanje da joj ga je postavio? Je li se iz
njezine knjige na toaletnomu stoliću mogla izvući lekcija o Bogu i ratu?

a
»Molit ću se za tebe, gospodine«, rekla sam osjećajući hladnoću na tijelu, jer na

b
.
prsima sam držala mokru košulju. Nadala sam se da će molitva biti dovoljna. »Molit će
se i gospođa i gazda.«

w
Nasmiješio mi se, ali samo ustima, a onda je odbacio rastrgano lišće, skočio i ušao u
kuću dugim koracima.

w
 
Dok je mladi gospodin Phil stupao, majka Miriam i ja štedjele smo hranu u kuhinji,

w
a gospođa je skupljala limenke od kolača i plela čarape mladićima koji bi se mogli
prehladiti u čamcima, čudnim napravama koje nikad nisam vidjela, ali činilo se da su
nužne za rat i za prijevoz glasovira preko mora. Na gradskomu trgu održavali su se
skupovi, a važni ljudi dolazili su nam govoriti da »podržimo svoje momke i razbijemo
neprijatelja«.
Za vrijeme rata neki su ljudi u odorama bili obojeni, iako svjetlije boje nego mama i
ja. Živjeli su u dijelu općine kamo nikad nisam zašla, iznad struje u Groot Visu, gdje je
bilo moguće prijeći rijeku kad je vodostaj bio nizak. Obojeni vojnici bili su vrlo ponosni
na svoju sivo-žutu opremu pa su stupali oko ruba Trga Market i podizali oblačiće
prašine kako bi zaprljali nove čizme. Vidjela sam to kad su zastali pred gradskom
vijećnicom da bi uputili vojnički pozdrav, a onda su ponovno pošli niz Ulicu Church,
pa preko mosta do željezničke postaje odakle su išli u rat. Jedan zgodni momak
namignuo mi je dok su stupali pokraj nas, a majka me je povukla iz prvih redova
mnoštva. »Bezobrazni su«, promrmljala je, »samo zato što imaju odore kao bijelci.«
Cijeli grad došao ih je pozdraviti, a svi su mahali zastavicama.
Nije bilo crnih vojnika poput mame i mene jer su ostali u prenapučenoj općini iza
Ulice Bree, ili su radili na imanjima. Ne znam zašto nisu išli u rat. Pitala sam majku pa
je odgovorila da to od njih nisu ni tražili, a k tome »ne vjeruju im s puškama«.
Nekolicina bijelaca nije se htjela boriti pa su ih strpali u zatvor. Čula sam to kad sam
jedne noći stajala u hodniku. Gazda se nagnuo nad glasovir, a gospođa je prestala
svirati. »Ostavit će ih ondje da istrunu«, rekao je zadovoljnim glasom.
rg
. o
Sjetila sam se sastanka u gradskoj vijećnici, kad su vikali riječ »izdaja«, a i majčina
straha od zatvora i onoga što bi vam mogao učiniti čak i ako nikoga niste dovoljno jako
ozlijedili da vas zaključaju.

a d
Ali nisam razumjela kako to i ljudi trunu. Samo je voće, poput marelica, trunulo kad

o
je sa stabla palo na tlo, ah ne i ljudi. Možda se bijelci nisu htjeli boriti jer su se već bojali,
kao što je mladi gospodin Phil rekao da će se možda uplašiti?

n l
»Ne vide zašto bi se borili za Englesku«, rekla je tužno, a gospodin ju je potapšao po
ramenu. Otkako je počeo rat, mnogo ju je češće doticao, a ona je daleko rjeđe prilazila

w
glasoviru. Možda vas rat navodi da ljude i stvari više cijenite nego kad vlada mir koji,

o
kako smatrate, nikad neće nestati?

d
Pitala sam se o crnim ljudima od kojih nisu tražili da se odu boriti. Ako bi im se
nekako moglo »vjerovati s puškama«, mogli bi zauzeti mjesta bijelaca koji nisu htjeli ići,

a n
pa nikoga ne bi trebali strpati u zatvor. Htjela sam to reći gospođi, ali majka Miriam
izjavila je da nije na meni da gazdaricu i gazdu ispitujem o takvim stvarima.

lk
Nisam razumjela ni strane u tome ratu, posebno zato što sam se sjetila da je gospođa
rekla da je naš glasovir došao iz Njemačke, a to je značilo da su nam oštroumni ljudi

a
koji su ga napravili sad neprijatelji. Činilo mi se da je najgora stvar u svezi rata upravo

b
.
to da prijatelje u budućnosti može pretvoriti u neprijatelje.

w
w
w
 SEDMO POGLAVLJE
»Ado!«
Osvrnula sam se. Nitko nikada nije povikao moje ime u Ulici Church. Na gradskim
ulicama vikali su uglavnom bijeli ljudi, dok su crni to radili u općinskim prolazima gdje
je živjela teta, kao da, običavala je reći, žive na suprotnim brdima, umjesto preko
neasfaltirane ceste.

g
»Ado!« Mladi gospodin Phil u sivo-žutoj uniformi prešao je preko šljunka,

r
izbjegavši kola i konja koji je kaskao. »Što tu radiš?«

o
»Šaljem gazdaričino pismo, gospodine.« Pokazala sam kuvertu s njezinim lijepim,

.
debljim i tanjim potezima perom. Skrivala sam je u džepu da je ne umrlja prašina s ceste

d
i da toplina moje ruke ne razmaze tintu. Bilo je to pismo za gospodinu sestru Adu po

a
kojoj su me nazvali. Željela sam da mogu pisati toj Adi i pitati je o životu u Irskoj, je li
ondje manje prašno i svira li potok još Griega dok se preko stijena ruši u more.

l o
»Uskoro odlazim«, izjavi mladi gospodin Phil stojeći s rastavljenim stopalima,

n
poput vojnika i izbacivši ramena.
Pogledala sam ga. Blijedim očima zurio je niz cestu gdje su se konj i kola kretali u

w
smedemu oblaku prašine. Pomicao je samo ruke, otvarajući ih i zatvarajući, uz vojničke

o
hlače. »Kamo ideš, gospodine? Zaštititi gospodinu zemlju? U Irsku?«
Nasmijao se, ali nije to bio veseo smijeh. »O, ne, Ado, u Irskoj nema rata. Vjerojatno

d
će me poslati na sjever, u sjevernu Afriku. Dođi sa mnom.«

n
Pošao je cestom, a ja nisam znala bih li ga slijedila. Okrenuo se i pogledao me. S

a
mladim gospodinom Philom mogla sam šetati i razgovarati u kući Cradock, ali bilo je

lk
drukčije ovdje na ulici, pred bijelim ljudima. Nisam bila sigurna zašto, jer u to vrijeme
razlika u boji kože nije bila stvar zakona i nije bilo znakova koji bi određivah da su

a
klupe i ulazi samo za bijelce, ali već sam znala da je tako. Čak i kad sam bila sama,

b
vlasnici dućana tjerali su me ako sam se predugo motala čitajući njihove natpise. Ulica

.
Church, sa svojim nizom drveća papra i visokom nizozemskom reformiranom crkvom,
nije bila za ljude poput mene, a za takve nikako nije bila ni šetnja tom ulicom uz

w
mladoga gospodina u vojničkoj odori.
Netko je već primijetio.

w
Gospođa u ružičastoj čipkastoj bluzi i u suknji tamnije boje, hladeći se lepezom,

w
izlazila je iz dućana s mješovitom robom »N. C. Rogers«. Vidjela sam kako je pogledala
gospodina Phila, pa mene, a onda ponovno njega.
»Eh«, rekla je, okrećući mi leđa, »pa to je Philip Harrington, Cathleenin i Edwardov
sin! Vrlo ste otmjeni!«
Mladi gospodin Phil skrenuo je pogled s mene i prišao joj pa su se uljudno rukovah.
»Mislim«, spustila je glas, »da ćete vi mladići uskoro otići.«
»Još ne znam, gospođo.« Govorio je čvrsto, ah znala sam da u dubini osjeća strah jer
čula sam to u njegovu glasu u vrtu kuće Cradock, baš kao što sam vidjela da mu sunce
obasjava mišiće koje je razvio za rat. Mrzila sam tu ženu jer je mladoga gospodina Phila
podsjetila da će i on, a i drugi, ubrzo otkriti plaše li se odveć rata.
Čekala sam stojeći malo iza njih. Njegove oči, svijede poput vode, srele su se s
 mojima preko ramena žene u čipkastoj bluzi. Iz dućana je bučno izašlo nekoliko ljudi pa
su otišli pogledati konja koji je bio vezan u blizini, a njušku je zabio duboko u vrećicu sa
zobi.
»Gospodine«, pozvala sam mladoga vojnika nadglasavajući njihov razgovor o
konju, »treba poslati gazdaričino pismo.«
Gospođa se okrenula stisnutih usta, ljuta što je prekidaju.
»Hvala, Ado«, odvrati gospodin Phil pa, dotaknuvši kapu, pozdravi sugovornicu.
»Molim vas, ispričajte me. Drago mi je da sam vas sreo. Ado«, okrenuo se prema meni,
»moramo provjeriti jesu li stigli paketi za oca.«

rg
Lagano se naklonivši, pošao je ulicom prema Trgu Market. Ne gledajući gospođu u

. o
čipkastoj bluzi, požurila sam se za njim, na maloj udaljenosti. Došavši do parka Karoo,
zastao je u prugastoj sjeni paprova stabla i pričekao da ga stignem. Činilo se da kola,

se spremaju sama otići. Gospodin Phil obriše čelo.

a d
koja su stajala preko puta, pred gradskom vijećnicom, podrhtavaju od vrućine, kao da

o
»Bit ćeš dobar vojnik, gospodine«, rekla sam, okrećući se da vidim gleda li nas tko.

 
hoćeš.«

n l
Ispružila sam ruku preko prostora koji nas je razdvajao i dotaknula njegovu. »Znam da

o w
Povremeno noću, tijekom prvoga razdoblja rata, dok je gospodin Phil vježbao u
obližnjoj ravnici, gospođa i gazda približili bi glave pred radijem i slušali čovjeka

d
duboka glasa, po imenu Churchill, a činilo se da je važniji od generala Smutsa. Gospođa

n
je ponekad plakala slušajući njegove riječi, dok je gazda hodao gore-dolje stišćući ruke.
Kaputić je prebacio preko stolice, a obično ravna kosa stršala mu je u čupercima. Radio

a
je govorio da stvari zvane »bombe« uzrokuju požare u gradu nazvanu London, koji je

lk
jamačno bio blizu gospođine kuće u Irskoj, jer se zabrinula. Govorili su o zrakoplovima
koji su se obrušavali, pa su iz svoga oružja rigali isto takvu vatru, a činili su i to da

a
veliki brodovi — još nisam mogla zamisliti ni njih, a ni beskrajna mora po kojima su

b
.
plovili — zauvijek potonu pod oceansku površinu. Gospođica Rose otrčala bi na kat,
zatvorila se u spavaću sobu i vikala da joj je dosta cijeloga tog rata i zašto sve ne može

w
biti kao prije.
»Kad će to završiti?« šaptala bi gospođa. »Toliko je mladića izgubljeno. Ado«,

w
podigla je glas i pogledom me potražila u hodniku, »dođi nam svirati.«
Svirala bih tiha nokturna ili preludije poput Chopinovih Kišnih kapi, a samotne note

 
w
padale su u tišinu punu zebnje koja je tištala. Gazda bi se, gladeći sivu kosu, vratio
čitanju novina, a gospođa bi sjedila blijeda, s rukama u krilu, u svjedu svjetiljke i ne bi
vise udarala takt.

 
Phil je primio zapovijedi. Pokušavamo se vedro držati.
***
Miriam pravi njegov najdraži puding s marmeladom. Ada svira koračnice, a čak se i
Rosemary trudi ugodno odnositi prema svima. Ali Edward i ja predobro se sjećamo Velikoga rata
da bi nas ponio ikakav zanos.
Ada mu je bjesomučno uglačala odoru jer želi da za njegov odlazak sve bude savršeno.
 
Gospodin Churchill poslao je mladoga gazdu Phila »na sjever«. Ondje nije bilo
oceana ni velikih brodova, nego samo pustinja, prostranija i suša čak i od našega
Karooa.
 
Zamolila sam da na postaji ispratim mladoga gospodina Phila. Postaja je bila s
druge strane Groot Visa, na povišenu tlu, malo dalje od skučene općine gdje je živjela

g
teta. Majka Miriam poslje mi je rekla da to nisam trebala zamoliti, ah gospođu sam o

r
tome upitala dok je mama imala posla u kuhinji, pa je sve bilo gotovo prije nego što mi
je dospjela zabraniti.

. o
»Ali, Ado«, odgovorila je gospođa bacivši brz pogled na gazdu koji je, skriven iza

d
novina, sjedio nasuprot, u svojoj stolicu »naravno da možeš doći.«
Još nikad nisam vidjela da postaja tako vrvi ljudima. Mladići su stajali unaokolo s

a
vojničkim naprtnjačama preko ramena pa su razgovarali visokim glasovima i u šali

o
l
jedni na druge zamahivali slobodnim rukama. Čekao ih je vlak, a tamnocrveni vagoni
bih su prašni još prije početka putovanja. Uz eksploziju koja je potresla zrak, stroj

n
lokomotive počeo je puštati paru prema bijelim oblacima prisiljavajući otmjene žene na

w
peronu da okrenu glavu pred naletima čađe. Kondukter u plavoj odori, s kapom na
glavi, hodao je gore-dolje po peronu, a onda je, na znak koji nisam primijetila, počeo

d o
jako puhati u zviždaljku kako bi se svi uzbuđeni vojnici na vrijeme ukrcali na vlak.
»Dragi«, gospođa je zagrlila gospodina Phila koji je tako narastao da se uzdizao nad

n
njom, »brzo se vrati!« Odmaknula se od njega i stisnula prste.

a
»Philipe.« Gazda mu je pružio ruku, iako su neki drugi očevi grlili svoju djecu.
»Drži glavu dolje, sine. Rosemary«, hitro se okrenuo i pozvao kćer koja je očijukala s

lk
mladićem u blizini, »hajde, oprosti se.«

a
Gospođica Rose bacila se na brata, a onda se otrčala pridružiti školskim
prijateljicama. Čekala sam, malo iza gazde, kao jedina crna osoba koja je stajala s

. b
bijelom obitelji Iza mene je bio ulaz u stanicu pa sam se mogla iskrasti da nitko ne
primijeti. Rekla bih da sam otišla natrag kako bih majci Miriam pomogla skuhati čaj.

w
Ipak, obuzeo me je lijep osjećaj da sam dio toga mnoštva, iako tu nisam pripadala.
Odasvud su dopirali smijeh i plač, a djeca su mahala zastavicama. Pitala sam se što to u

w
svezi s ratom ljude navodi da se istodobno smiju i da plaču. Možda iza smijeha uvijek
leži plač, no pokazuje se samo na rastancima.

w
Ispred vagona poredala su se tri vojnika s trubama pa su nakratko zasvirali —
majka mi je poslije rekla da su to fanfare — a mnoštvo je klicalo. »Ado?« mladi
gospodin Phil tražio me je, pa sam mu prišla i stala preda nj.
»Nedostajat ćeš mi, gospodine«, rekla sam podižući glas zbog buke i pružajući mu
ruku. »Sretno, gospodine.«
Onda je mladi gospodin Phil učinio nešto čudno. Raširio je ruke, sagnuo se i zagrlio
me. Na trenutak sam mu osjetila obraz uz svoj i bockanje njegove brade, jer zaboravio
se obrijati, a onda je otišao. Torbu je prebacio na rame i skočio na stube vagona.
Osjetila sam da mi je gospođa položila ruku na rame. Krišom sam pogledala gazdu.
Zurio je u gospodina Phila u vlaku i mrštio se.
 »Svi se ukrcajte!« povikao je kondukter i ponovno puhnuo u pištaljku.
Trubači su stavili trube pod ruke, zgrabili torbe i požurili se ukrcati jer vlak se počeo
kretati u oblaku dima. Posvuda oko nas na peronu ljudi su dozivali sinove koji su se
naginjah kroz prozore, pjevah i rukama udarah po stranama vagona po taktu pjesme
koju sam čula na radiju, u kući Cradock: Srest ćemo se opet, ne znam gdje, ne znam kada...
Gospođe koje su zbog dima okrenule glave sad su ponovno gledale, brisale oči
čipkastim rupčićima i mahale rukama u rukavicama. Vlak je vriskavo, prodorno
zazviždao vlastitom pištaljkom, a zvuk je bio viši nego kod one koju je imao kondukter.

greda pod krovom postaje.

rg
Djeca u blizini zacviljela su i prekrila uši rukama, a tamnoplavi golubovi uzletjdi su s

. o
Okrenula sam se i ponovno pogledala gazdu da vidim je li tužan što nije zagrlio
sina kao ostali očevi, no primijetila sam da ne gleda prepun vlak koji je gospodina Phila

 
odvozio onamo kamo ga je slao Churchill, nego da zuri u mene.

a d
o
Nemam oca.

n l
Pa, možda to nije točno. Nemam oca jer ga nikad nisam vidjela. Jamačno je negdje,
živi kod kuće, il s predcima, ah nikad ga nisam upoznala. Mama ne govori o njemu, a za
mene on nema lice. O njemu ne govore ni gospođa ni gazda, a mladi gospodin Phil i

svoga.

o w
gospođica Rose imaju svoga oca i kao da ne smatraju čudnim što ja ne mogu pokazati

d
Onoga dana kad je mladi gospodin Phil otišao, ponovno sam pomislila na oca.

n
Gospođa mi je bila druga majka, ali gazda je bio previše zaposlen da bi me baš mnogo
primjećivao i bio mi otac. Nisam očekivala njegovu pažnju, a nisam je ni dobila. Nikad

a
nisam osjećala da me ne voli, nego me jednostavno nije primjećivao.

lk
Osim danas.
Kad me je pogledao preko bučnoga perona, u očima mu je bilo isto onoliko

a
pozornosti koliko sam ikad vidjela da posvećuje gospođici Rose i gazdi Philu. No nije to

b
.
bila ljubazna pozornost. Gazda me nije gledao s posebnom naklonošću, nego sam mu u
očima vidjela zaprepaštenje.

w
w
w
 OSMO POGLAVLJE
»Tko je moj otac?«običavala sam pitati mamu kad sam shvatila da je zapravo
potrebno imati oca kako bi netko dobio dijete.
»Samo netko koga sam prije poznavala«, odgovorila bi okrenuvši se kako joj ne bih
vidjela lice.
»Jesi li se udala za njega? Kao gospođa za gazdu?« »Otišao je prije nego što si se

g
rodila.«

r
Navukla bih pokrivač i zurila u nju. Takve razgovore uvijek bih započinjala dok

o
sam noću ležala u postelji, nakon što je gospođa završila s večernjom svirkom, a kuća je

.
bila tiha, osim što je limeni krov škripao dok se hladio poslije dnevne vrućine. Majka je

d
obično kukičala u stolici pokraj prozora, u papučama, a s kose je skinula doek, uobičajeni

a
rubac. Oko ramena bi omotala plavi šal koji je isplela, a mene bi uspavali zvukovi s
krova, glasanje sove na koraljnomu drvetu i odmjereni pokreti majčine igle za kukičanje
kroz vunu.

l o
n
»Gospodin nije otišo kad su se rodili gazda Phil i gospođica Rose«, uporno sam
ukazivala kad smo zadnji put razgovarale o tome čovjeku kojega nisam poznavala.

w
»Zašto je moj otac otišao?«

o
Nije se baš često događalo da se majka jako razljuti na mene, osim na kraju dana,
kad je bila umorna, ali tom se prilikom ljutila. Odložila je kukičanje pa je prišla i stala

d
nada mnom, kao da ono što će reći mora biti samo za moje uši i nikad ne smije izaći iz

n
ove prostorije. »Tula!« prosiktala je. »Ne želim razgovarati o tim stvarima. Ovdje

a
najbolje odrastaš, ne treba ti otac koji se ne vraća! Budi zahvalna Gospodinu i zaspi!«

lk
Ali nisam mogla spavati. Gledala sam kako podiže šal koji je pao na pod i ponovno
se saginje nad onime što je radila. Mama nije olako nekome davala srce. Bila je odana

a
gospođi i gazdi, pa kakav je to čovjek mogao zadobiti njezinu ljubav? Svakako, samo

b
netko pristao i ljubazan, tko je obećao da će je oženiti. Znala sam da mama ne odobrava

.
postupke gospođe Pumile, s njezinih mnogo nepouzdanih posjetitelja pa nikad ne bi
počela živjeti s čovjekom koji nije bio spreman ostati, dok je čovjek kojega je procijenila

w
pouzdanim i koji je namjeravao biti s njom mogao osvojiti njezino srce i postati mi
dobar otac. Da sam barem poznavala takvu osobu.

w
No ipak, posvuda oko Cradocka — pa i Karooa, a možda i u cijelomu svijetu —

w
činilo se da vrlo malo crnih obitelji živi zajedno. Pomišljala sam da je to možda zato što
muškarci i žene rade na različitim mjestima. Ljudi koji su iz da htjeh kopati zlato morah
su biti daleko, čak u Johannesburgu, dok su im žene ostajale kod kuće i radile za bijele
obitelji, kao mama i ja. Ili su crni ljudi tako postupah jer su voljeli imati mnogo žena i
djece kako bi u starosti mogli biti bogati pa bi na ostanak s nekom posebnom ženom
gledali kao na okrutnost prema drugima?
U maminu slučaju javljala se i druga mogućnost: da otac nije bio čovjek kojega se
moglo cijeniti, da nije daleko radio niti je morao provoditi vrijeme s drugim obiteljima,
nego je prevario moju majku i naveo je da vjeruje da je dobar, a nije bio, nego je govorio
o braku, ali je pobjegao prije nego je do toga moglo doći. Vjerojatno nikad nije ni doznao
da ima kćer.
 Poslije toga više nisam govorila o ocu, a ni o očevima općenito, čak ni kad sam to
htjela, kao onoga dana kad je otišao mladi gospodin Phil.
Htjela sam znati što to ljuti očeve i zašto me je gazda onako pogledao. Ali majku
nisam pitala o tome pa nikad nije doznala što je onoga dana započelo.

rg
. o
a d
l o
n
o w
n d
a
a lk
. b
w
w
w
 DEVETO POGLAVLJE
Kad mi je bilo petnaest godina, doznala sam da je rat završen i da je nastupio mir.
Zadnji put imali smo mir prije samoga rata — sjetila sam se da je to pisalo na plakatima
ispred novinskoga ureda kad sam išla poslati gospođino pismo u Irsku. Ali mir nije
dugo trajao. Nismo imali vremena naviknuti se na njega jer već je došao rat.
»Je li uvijek mir kad nema rata?« upitala sam jednoga dana gospođicu Rose dok

g
sam joj slagala i pospremala čiste bluze.

r
»Ne budi glupa, Ado«, odbrusila je. »Naravno da jest. Što bi drugo bilo?« Počela je

o
pomicati šalove pa ih je motrila, držeći ih uz pleteni džemper, bluzu, ih ih je obavijala

.
oko vrata, gledajući se u zrcalu.

d
»Ali ima ubijanja«, odgovorila sam. »Čula sam da je gazda to rekao.«

a
»Uvijek ima nekakva ubijanja, no to me ne uznemiruje, pa ne vidim zašto bi se ti
trebala uznemiravati.« Podigla je svjedoplavu vestu. »Mislim da mi se uz to više sviđa
plava i bijela boja, a ne nešto obično.«

l o
n
»Ah želim razumjeti razliku između mira i rata«, rekla sam jer sam držala da je to
vrlo značajno. Rat je promijenio kuću Cradock, učinio je da nam ponestane šećera,

w
limenki za kolače i smijeha, a nije bilo ni gospodina Phila. Sljedeći put htjela sam se

o
pripremiti, biti u pripravnosti za budućega neprijatelja, ali gospođica Rose bila je
predaleko, u vlastitu svijetu i nije me čula.

d
Prije nego što je gospodin Phil stigao kući, majka je razgovarala s gospođom, iza

n
skrivenih vrata. Uglačala sam stol u blagovaonici i naćulila uši da čujem što govore, ah

a
vrata su bila predebela. Gospođica Rose iz kupovine se vratila s novom haljinom iz

lk
Ansteveva modnoga dućana.
»Pogledaj, Ado!« zavrtjela se u njoj, dok joj je žuta kosa letjela oko lica. Haljina je

a
bila plava poput neba koje gledate kroz lišće koraljna drveta, a imala je bijeli ovratnik s

b
plavim rezom. Bila je to najljepša haljina koju sam ikad vidjela.

.
 
Neće mi trebati krzneni muf ni moj jedini dobri svileni šešir, barem ne u Cradocku. Edward

w
kaže da gospođe nose praktičnu odjeću. A majka poznaje prilike u inozemstvu preko svoga brata

w
Timothyja, koji je u Indiji, pa kaže da je najvažnija stvar zaštititi ten. No ujak Tim zapravo je
napisao: »Nikad se ne prepiri s urođenicima jer to pokazuje slabosti«

w
I zato ću — s tužnim osjećajem, jer volim svilu, iako je prastara — odložiti šešir i muf, pa ću
uzeti tri obična šeširića i suncobran koji je preostao. Napokon, majka — pomalo grubo, kako mi
se čini — kaže da Južna Afrika nije Indija.
 

Nisam znala što je svila ni gdje je Indija, ali haljina gospođice Rose svakako je bila
lijepa kao bilo koji šešir.
»Gospođa i mama razgovaraju u kuhinji«, rekla sam gospođici Rose dok se vrtjela
unaokolo, a plava joj je haljina lepršala, »ali ne kuhaju.«
»Šašava Ado! Zašto ne bi mogle razgovarati? Ovo je jedna od haljina koju sam
dobila za Jo'burg. U dućanu su rekli da će ih sada, kad je rat završen, nositi svaka
djevojka.«
»Mislim da razgovaraju o gospodinu Philu.«
 »Jesi li mi već uglačala podsuknje? Molim te, Ado.« Nagnula se naprijed i navukla
svoj najširi osmijeh. »Kupit ću ti kremu od metvice.«
»Hajde, Rosemarv.« Iz radne sobe odjednom se pojavio gazda.
»Ada ne može cijeli dan trčati za tobom. Već je vrijeme da i sama nešto izglačaš.«
»Zločesti tata«, odgovori ona, uhvativši ga ispod ruke. »Sviđa li ti se moja nova
haljina?«
Gazda se i protiv volje nasmiješio poigravajući se lancem sata na prsluku. Nije
mogao odoljeti gospođici Rose, kao ni mnogi drugi, osobito muškarci.
»Kad će se vratiti gazda Phil, gospodine?« osmjelila sam se upitati.

rg
Nisam mu se često izravno obraćala, a jedini je put ravno u mene pogledao u

. o
postaji, kad je mladi gospodin Phil odlazio. Na gazdinu licu uvijek je bilo neke žestine,
zbog obrva koje su sijedjele iznad blijedih očiju i tišine u njemu, a stroge usnice

znao da ga motrim krajičkom oka.

a d
razblažio bi samo za gazdaricu i gospođicu Rose, il kad sam svirala glasovir, a on nije

o
Okrenuo se od kćeri koja se sad divila sama sebi u zrcalu koje je stajalo u predvorju,

n l
a toga sam ga jutra očistila, pa je spustio pogled na mene. Na licu mu je još bilo žestine,
ali i nečega drugoga, što prije nisam ondje vidjela. Odjednom sam shvatila da je takav
pogled imao mladi gospodin prije rata, u vrtu, kad se pitao hoće li biti dovoljno hrabar

w
za borbu. No kakvu je nervozu gazda uopće mogao osjećati zbog povratka voljenoga

o
sina?

d
»Uskoro, Ado«, odgovorio je tiho i dotaknuo mi rame. Nikad me prije nije
dotaknuo. Možda ga je rastresla gospođica Rose. »Uskoro.«
 

a n
Sutradan je stigao gospodin Phil. Odnijeli su ga u njegovu sobu na katu. Vidjela sam

lk
mu samo lice iznad pokrivača, a bilo je drukčije od lica koje je odnio sa sobom u rat.
Majka mi je rekla, da je jako umoran i da mora mnogo spavati, a to mi je bilo

a
razumljivo. Napokon, gospodin Churchill tražio je od svih svojih vojnika da budu

b
.
hrabri i da vrše velika djela. U crkvi svetoga Petra upriličili su službu Božju za obitelji
mladića iz Cradocka koji se nisu vratili. Gospođa i gazda otišli su i pomolili se Bogu,

w
zahvaljujući mu što je poštedio gospodina Phila i poslao ga kući. Ostali momci
uglavnom su umrli, pa su pokopani u pustinji »na sjeveru«, il u drugoj zemlji, nazvanoj

w
Italija, kamo je otišao Mendelssohn pronaći novu simfoniju, u kraju za koji kažu da je
topao gotovo kao naš Karoo.

w
»Ali zašto?« upitala sam majku jer je poslije tjedan dana gospodin Phil još spavao.
»Zašto neki od preživjelih vojnika hodaju po gradu? Nisu li se borili isto tako teško kao
i gazda Phil?«
Majka je podigla pogled s kukičanja. Izrađivala je pokrovce za čajnike i vunene
čarape za crkvu jer takvih stvari uvijek im je trebalo.
»Gazda Phil je ranjen, Ado«, odgovorila je i odložila igle za kukičanje.
»Zašto ti onda ne mogu pomagati da ga njeguješ, mama?«
Nasmiješila se, ali neveselo. »Neke su od njegovih rana unutrašnje, Ado.«
»Pod zavojima su?«
»Još dublje. Te rane ne krvare.«
Zurila sam u nju, a ona je ponovno počela kukičati. Vani, u koraljnu drvetu oglasila
 se sova. Pitala sam se čuje li gazda Phil još sove ih su mu unutrašnje rane oduzele moć
slušanja zvukova.
 
Gospođica Rosemary malo poslije Philova povratka otišla je u Johannesburg. Ne
znam zašto je otišla, iako se činilo da je vrlo sretna zbog toga. Rekla je da će joj u
Jo'burgu budućnost biti bolja. Sjećam se da sam u gospođinoj knjizi pročitala o
budućnosti jer je o njoj pisala kad se iz Irske spremala otići u Cradock. Bogati ljudi
trebah su budućnost u svojim životima. Željela sam sresti ljude koji su je već pronašli jer
mogla bih ih upitati što je u tome tako posebno.

rg
»Poželite mi sreću!« povikala je gospođica Rose kroz prozor automobila kojim se

. o
vozila prema postaji. U ovo vrijeme, poslije rata, viđali smo manje automobila i kola s
konjima. Gospođica Rose doimala se vrlo sretnom pa je iz automobila mahala čipkastim

a d
rupčićem. Na sebi je imala novu plavu haljinu iz Ansteva, a namazala se i crvenim
ružem iz »Austenove ljekarne«. Nije htjela da je gospođa i gazda otprate do postaje.

o
»Previše je meteža«, veselo se nasmijala. Možda je gospođu i gazdu željela

n l
poštedjeti sjećanja na rastanak sa sinom koji je odlazio u rat? Ali sumnjam da je to
razlog jer gospođica Rose nije tako obzirna. Mislim da je jednostavno htjela otići, uz što
manje odgađanja.

o w
Gazeda je zurio u svoje cipele koje sam toga jutra ulaštila, a onda je, podigavši ruku
da oči zaštiti od sunca, motrio gospođicu Rose u automobilu. Zbog povjetarca

d
gospođina suknja boje vrhnja lepršala joj je oko nogu. Gore, u svojoj sobi, spavao je

n
gazda Phil.
»Čuvaj se, draga! Piši svaki tjedan!« Gospođa joj je poslala poljubac i položila ruku
na broš na vratu.
a
lk
 

a
»Cathleen Moore za parobrod Union Castlea Walmer Castle, Southampton«, piše na
naljepnici na mome putnom kovčegu. Odavde na vlak, brodom u Englesku, pa ponovno vlakom u

 
. b
Southampton, a onda na Walmer Castle, iako nikad nisam bila dalje od mjestašca Bannock.

w
»Pa, Ado«, rekla je gospođa brišući nos kad smo za sobom zatvorile vrtna vrata i
pošle natrag stazom prema zdanju, »sad si ti kćer u kući.«

w
»Onda mi dopustite da vam pomognem s gospodinom Philom«, odgovorila sam

w
gledajući gazdina uspravna leđa dok se penjao do stoepa, doksata i ušao, »kao što bi kći i
trebala.«
»Možda možeš, Ado«, izjavila je ispravljajući se. Oči su joj se doimale upaljene, kao
kad stojite licem prema vjetru, a na planinama je snijeg, koji još nisam vidjela jer bio je
visoko, oko dva sata preko Karooa. Slao je krute bijele mrazove koji su padali noću pa
su mi u svitanje, kad sam donosila mlijeko, škripah bod bosim nogama.
I tako sam se počela brinuti za gospodina Phila.
»Sjećaš li se one noći kad sam se razbolio, Ado?« okrenuo je mršavo lice prema
meni.
»Da«, odgovorila sam. »Pojeo si previše marelica iz vrta.«
Slabo se nasmiješio i pomaknuo se u postelji Ruke mu nisu bile smeđe i snažne kao
što sam se sjećala, a duge kosti pritiskale su mu kožu, nalik na uže za sušenje pod
mokrom plahtom. Na putu do kupaonice koračao je kao starac, a kad se sagnuo da se
vrati u krevet, kroz gornji dio pidžame vidjela su mu se ispupčenja na kralježnici.
»Želiš li sjesti, gospodine Phile? Da otvorim zavjese? Dan je lijep. Mogao bi gledati
oblake.«
»Ne, ne«, utonuo je u jastuke. »Svjetlo mi smeta očima.«
»Ona stara marelica još donosi plodove«, rekla sam poslije stanke. »Jesi li u ratu
vidio stablo marelice?«

rg
Zurio je u mene očima blijedima poput najsvjetlijega neba, kao onaj put u vrtu kad
je rekao da bi se mogao bojati. Onda je počeo plakati, a ramena su mu se pogrbila pod

. o
flanelastom pidžamom koju smo mama i ja morale svaki dan prati, jer noću se znojio.
»Žao mi je gospodine,« rekla sam trudeći se da i sama ne zaplačem. »Oprosti što
sam te uznemirila.«

a d
Nije se okrenuo dok je plakao, kao što je običavao kad bi u djetinjstvu pao i ozlijedio

o
se. Sad je samo ležao u krevetu, okrenut prema meni, dok su mu niz lice tekle suze, a

plakati.

n l
ramena su mu se tresla. Nije ispuštao glasan zvuk. Možda vojnici u ratu nauče tiho

Nisam znala što bih učinila pa sam ga uhvatila za ruku, a on je drugu stavio preko

w
moje.

o
»Sviraj mi, Ado«, promrmljao je. »Sviraj nešto vedro.«

d
Učinila sam to. Ostavivši otvorena vrata, otišla sam dolje i odsvirala nešto vedro i
radosno da prekrijem njegov plač. Možda valcer, kao što bi obično svirala gospođa kad

a n
bi, prije rata, priredili večernju zabavu, ih polonezu, sa živahnom koračnicom gore-
dolje po klavijaturi. Gospođa je ušla i zahvaljivala mi pogledima, a i gazda je otvorio

lk
vrata radne sobe, pa je i on slušao.
Naučila sam što znači »gore, na sjeveru«. Onamo je gospodin Churchill u ratu

a
poslao gazdu Phila. Željela sam doznati o tome, razumjeti kakvo bi ga to mjesto moglo

b
.
tako duboko ozlijediti. Možda bih onda razumjela o ratu.
Ali htjela sam znati i zbog toga što mi je to mjesto bilo novo. Jesam li pogrešno

w
postupala? Jesam li griješila što sam tako čeznula za novim mjestima, iako su
prouzročila veliku bol?

w
Poznavala sam Cradock i ništa drugo. S kutije za igračke gospodina Phila mogla
sam vidjeti samo Karoo. Gledajući preko ravnice, pitala sam se što još leži iza smeđih

w
brežuljaka i dalekih planina na kojima sam zamišljala snijeg. Knjige i glazba svijet su
vam mogli pokazati samo unutar određenih granica, dok su vas riječi koje ste izvlačili iz
stvarnoga života vodile dalje. Gospođine riječi odvele su me u Irsku, do plavoga potoka
koji se rušio preko stijena, po taktu Griegove glazbe...
Isprva ga nisam ništa pitala. Tiho sam se brinula za njega, podre-zivala mu nekoć
svijedu kosu, brijala mu mršavo lice kad je bio preu-moran da to sam učini, držala sam
mu ruku dok nije zaspao i čekala na stolici sučelice njemu, da ne bi bio sam kad se
probudi.
Onda je počeo govoriti o svemu tome i tako sam od njega čula o pustinji, a u
usporedbi s njom naš se Karoo, s grmljem koje vrlo mukotrpno raste, doimao kao bogat
kraj. Govorio je o Sahari, mjestu gdje je život odustao i od pokušaja borbe, a ni žilavo
trnovo drvo nije imalo snage za rast. Smeđe pješčane dine, lišene biljaka i životinja,
gušile su zemlju i dizale se više od naših koppija, brežuljaka. No pomanjkanje živih bića
nadoknađivale su vlastitim pokretom. Gospodin Phil rekao mi je da su se kretale, a lice
mu je barem u tome trenutku oživjelo. Cijele su se dine kretale!
»Ali kako?« dahnula sam zureći u njega u slabomu svjetlu zamračene sobe jer mu je
sunce smetalo očima.
»Pa, zbog vjetra, Ado«, odgovorio je strpljivo, kao što mi je nekoć pomno
objašnjavao riječi čudnih značenja ih brojeve koje još nisam razumjela. »Vjetar im
odstrani vrhove ili ih postrance preseli na novo mjesto, nanovo ih oblikuje.«

rg
Lice mu se malo zgrčilo, pa sam se pitala zabole li ga unutrašnje rane kad mnogo

. o
govori. Bila bi šteta da mu ta jedna prilika kad je malo živnuo prouzroči novi bol. Poslije
suza zbog drveća marelice pazila sam da ga uvelike ne ispitujem. Čekala sam da mi sam

a d
kaže neke stvari dok smo zajedno sjedili, a popodneva su sve više blijedjela, ih
sredinom jutra, uz šalicu čaja koju sam mu donijela obavljajući svakodnevne zadaće.

o
Ponekad bi govorio, kao danas, a ponekad bi danima šutio. Glede toga, gospodin Phil

n l
se, po mome mišljenju, uvelike promijenio. Nije više bilo smijeha, živosti, prijašnje
mladićke energije, a ni straha koji je bio u stanju priznati prije nego što je otišao. Ono što
je ostalo bilo je prazno i suho, kao mjesto koje je opisivao.

w
»Ima u njoj čudne ljepote«, opisao je jednom pustinju, kad sam riskirala još po koje

o
pitanje. »Ali okrutna je, Ado.« Začuđeno je zurio u svoje prste kojima je nemirno

d
prelazio po posteljini, gotovo kao da nema nadzor nad njihovim pokretima, kao što
pustinjski pijesak ne određuje kamo će ga vjetar potjerati.
»Što je lijepo u njoj?«

a n
Jesu li se dine doimale grimizne u sutonu, je li nebo bilo življih boja od onih koje

lk
sam svake večeri gledala nad kućom Cradock? Ili je ljepota dolazila od okrutnosti toga
mjesta, iz moći vjetra da pijesak zbije u nove oblike?

a
»Nema hlada«, čula sam kako govori kao da ga ta okrutnost ponovno privlači.

b
.
»Muhe ti lete u lice, u kosu, pijesak te pecka u očima, a vrat ti se napreže dok ne
prokrvari.« Podigao je nemirnu ruku i položio je na vrat kao da ga još pritišće suhoća.

w
»Pola šalice vode da se obriješ, a nema načina da se očistiš. Vrućina te posve sprži, a
čim sunce zađe, tako je hladno da se smrzavaš.«

w
»Odakle je dolazila voda koju su vam dali, gospodine? Nije bilo Groot Visa koji bi
vijugao između pješčanih planina i donosio olakšanje.«

w
»Dovozili su je u kamionima«, odgovorio je, a ovaj put smiješio se sve do
svjedoplavih očiju, »s kilometrima udaljena mjesta, gdje je bila rijeka, oaza.«
»Oaza?«
»Izvor usred pustinje.« Malo se podigao na jastucima. »Mjesto gdje se voda u
mjehurićima diže na površinu.«
»Vidio si takvo mjesto?«
»Jesam«, odgovorio je, a onda je ponovno položio glavu na jastuk i podigao ruku
preko lica. Kosa mu više nije bila valovita, nego mu je, blijeda, polegla po glavi.
Ponovno se oglasio, prekrivši oči. »Kad sam bio ranjen. Ondje su bile palme i hlad.«
»Kao naše palme, u parku Karoo i na Trgu Market?« upala sam mu u riječ jer me
uzbudila činjenica da poznajem ono što se može naći i vrlo daleko, da sam sjedila u
sjeni drveća koje raste i na drugomu kraju svijeta te da mogu dotaknuti ono što je bilo
dio rata.
»Da«, uklonio je ruku s srca. »Upravo tako.«
Zurila sam u njega. Čitala sam glazbu koja je došla preko cijeloga svijeta, osjećala
sam kako mi oživljava ispod prstiju, a dolje, na Trgu Market, bilo je sjcnovito drvo koje
sam podijelila s gospodinom Philom, a nisam to ni znala.
»Ali najviše se sjećaš pijeska.« Obrisao je prste kao da ga se nikad neće moći riješiti.
»Čudno, je li«, promrmljao je, »kako u pustinji teče pijesak...«

rg
Kuća je bila tiha. Gospođa je učila u školi, mama se dolje odmarala, a gazda je bio u
gradskoj vijećnici. Već sam ogulila povrće i zgotovila tijesto koje će ići uz odrezak i pitu

. o
od bubrega. Sve sam izglačala pa sam čekala pravi trenutak.
»Kako si ranjen, gospodine?«

sam ga brijala, osjećajući njegov pogled na licu.

a d
Iznenada me je pogledao usredotočenim svjetloplavim očima, kakve su bile i kad

o
»Želim razumjeti rat.«

diviti, Ado.«
»Ipak želim razumjeti.«
n l
Oklijevao je, uprijevši mi ispitivački pogled u oči. »To nije nešto čemu se može

w
Iz smjera željezničke postaje dopro je nepravilan zvuk skretanja na sporedni

o
kolosijek, visoka, otegnuta cijela nota, a onda iznenadna provala četvrt glasova. To me je

d
podsjetilo na mnoštvo koje se smijalo i plakalo, svirke trubača i brzoga, toploga zagrljaja
gazde Phila. Možda se i on toga sjetio jer se tužno nasmiješio i potvrdio glavom. Možda

a n
je prozreo moj naum pa je znao da je manje riječ o meni, a više o njemu. Možda će, bude
li se svega glasno sjećao, naučiti zaboraviti.

lk
»Upali smo u zasjedu«, počeo je poslije stanke. »To znači da te neprijatelj zaskoči,
iznenadi.«

a
»Što se dogodilo, gospodine?«

b
.
»Ne zovi me »gospodine«.« Razdraženo se promeškoljio u krevetu i pogledao uske
ručne zglobove s izraženim žilama. Čekala sam u sjeni, zatomljujući pitanja. Znala sam

w
da se ljudi međusobno bore u ratovima, ali valjda ne na taj način? Samo životinje jedna
drugu napadaju iz zasjede. U ravnici lavovi su ležali u zasjedi da napadnu mlade

w
životinje jer su bile lak plijen. Je li rat prisiljavao vojnike da čekaju jedni druge u zasjedi,
da vrebaju ljudski plijen?

w
»Imali su tenkove s ugrađenim strojnicama«, nastavio je odsječnim glasom, sjećajući
se pojedinosti, »a mi smo imah puške. Mogli su se kretati, a mi smo ležali u prokopanim
rovovima, rupama u zemlji, Ado, dubokima samo tridesetak centimetara. Prikliještili su
nas, a nismo mogli dublje kopati jer pijesak se pretvarao u stijenu.« Prekrio je uši
rukama.
Tada sam shvatila da se vojnicima ne vraćaju samo prizori ratovanja nego i zvukovi,
a i cijelo ratno ozračje. Možda su navučene zavjese, koje sam smatrala načinom da
gazda Phil izbriše svijet, bile potrebne da mu odvrate sjećanja na fijuk metala nad
glavom dok je bio šćućuren u plitkomu skrovištu i uklone mu pijesak ispod noktiju jer
je očajnički grebao pokušavajući produbiti rov.
»Bilo je i granata koje su zviždale prije nego što su udarile«, promrmljao je, još
 prekrivajući uši rukama, dok mu je bitka grmjela u glavi. Morala sam se nagnuti
naprijed da razaberem što govori. »Mogla si ih čuti kako dolaze — visok zvuk poput
vrištave violine — i to brže nego Što stigneš pobjeći, pa eksplodiraju, zasipajući
pijeskom... i krvlju!«
Odjednom je zastao, obavio ruke oko mršava trupa i počeo samoga sebe stiskati,
kao da se ponovno pita kako je moguće da je još čitav unatoč strašnoj smrtonosnoj kiši
koja je padala posvuda unaokolo. Ispruživši ruku, dotaknula sam mu rame. Pod
pamučnom pidžamom kosti su mu se doimale neravne.

»Bena, Franka, svog vodnika...«

rg
»Još ih vidim, Ado.« Zgrabio me je za ruku pa me divlje motrio, a oči su mu gorjele.

. o
»Molit ću se za njih, gospodine«, rekla sam pokušavajući zaustaviti drhtanje ruke u
njegovu bjesomučnu stisku. »Bog Otac učinit će da budu dobro, znam da hoće.«
Zurio je u mene, ali nisam bila sigurna da me uopće vidi.

a d
»Je li ta bitka imala ime, gospodine?« Nisam htjela da prestane pričati, jer bilo je

o
prerano. Morao je još govoriti, pustiti otrovna sjećanja da izađu. Znala sam da su

n l
bitkama nadjenuli imena. Naučila sam o Waterloou i drugim mjestima s teškim
imenima u Francuskoj, gdje je u prošlomu ratu poginulo mnogo ljudi. Ah u tomu ratu
smrt je dolazila u blatu, a ne u pijesku.

w
»Sidi Rezegh«, odgovorio je umorno, a ruke su mu mlohavo pale na pokrivač.

o
»Mjesto se zvalo Sidi Rezegh.«

d
Htjela sam još nešto upitati, ali nisam to učinila. Htjela sam doznati je li u pravoj
borbi nestalo zebnje zbog rata ili je upravo taj strah kriv za ono što se dogodilo. Je li ga

a n
bojazan, a ne samo neprijatelj, prikovala za do, donijela mu metak u prsa i ostavila ranu
koja više nije krvarila, ali mu ipak nije davala mira?

lk
Htjela sam ga to upitati, no šutjela sam.
 

a
Prošlo je cijelo godišnje doba. Gospodin Phil ostao je u sobi. Unutrašnja rana i

b
.
sjećanje na okrutnu Saharu nikako ga nisu napuštali. Ruke su mu bile nemirne. Noću ga
je obuzimala pustinjska vrućina pa je činila da se znoji i viče. A onda, kao da ga

w
podsjeća, iako to nije bilo potrebno, u Karoou je zavladala suša i donijela vjetrove koji
su šibali ravnicu, suših mu kožu na vršcima prstiju dok nije popucala, a grlo su

w
napadali dobro mu poznatim pješčanim okusom.
»Zašto me ne ostave na miru?« promrmljao bi tihom očajem kad bih mu donijela

w
mokru flanelastu tkaninu da mu je stavim na čelo i majčinu hladnu limunadu da mu
razblaži grlo.
Tlo medu koppijima raspuknulo se i stvorilo strme jarke. Voda u gradskoj brani
isparila je u zrak ostavivši crtu ondje gdje je bila, poput obruba u neočišćenoj kadi.
Groot Vis samo je slabo curio, pa je stradao tetin posao. U gradskomu parku psi su
dahtali u sjeni eukaliptusa. S naše marelice padah su tvrdi, smežurani plodovi, vodu su
davali na obroke, a mama i ja prale smo u kantama. Dok sam svakodnevno čitala
gospodinu Philu u prisnomu polumraku njegove spavaće sobe, s Ulice Church dopiralo
je kloparanje jer u Karoou se osušilo čak i grmlje, pa su poljodjelci vodili životinje u
klaonicu. Vrtozi prašine puhali su u kuću Cradock i prljah zastore, a oni su mlohavo
visjeli iza prozora nad vratima koja smo ostavili otvorena da stvaraju propuh. Zastore
 sam morala skinuti jedan po jedan pa sam ih oprala u vrlo malo vode, a onda sam ih
vani prebacila preko užeta da se suše, moleći se pritom da ne bude prašine. Presušila je
i brazda pred kućom, kojom je smeđa riječna voda tekla u vrt. Kao da se sva preostala
voda na svijetu sastojala od slaboga mlaza iz slavine u praonici rublja, poslije jutarnjega
bih čišćenja pod njim držala vrat osjećajući kako mi niz obraze u kosu teče svježina.
Suša nas nije napuštala sve dok jednoga dana nisam začula cvrčanje Langasema,
kišnoga skakavca, koji se javljao samo prije dolaska padalina. Istoga dana mama je
pokazala gospođi kako stonoge songololo znaju što dolazi jer su počele puzati unutra pa
su se na zidu smotale u pravilne krugove.

rg
»Kako znaju, Miriam?« čudila se gospođa pažljivo iznoseći jednu od njih u vrt.

. o
»Znaju, gospođo. Znale su puno prije nas.«
I tako je došla promjena. Majka i ja motrile smo kako nebo tamni, a onda se

a d
rastvorilo pa je na krov počelo zastrašujuće bučno rigati srebrnu tuču, skršilo je
nekoliko gospođinih uvelih grmova, a do među njima prekrilo je kamenim sagom.

o
Ispružila sam nogu van i pod prstima osjetila ledenu hladnoću. Nakon što je bučna tuča

n l
učinila svoje, kiša je zasiktala poput slatke glazbe, a kad je napunila spremišta za vodu,
gradsku branu i Groot Vis, znala sam da smo spašeni. Čak je i gospodin Phil ustao,
gledao van i čudio se kako se lišće koraljna drveta svija na pljusku, ocrtano prema nebu

w
koje nas je poplavljivalo. Mislim da mu je ta kiša iz srca isprala dio pustinje.

o
 

d
U kući Cradock noći su bile teške. Danju je gospodina Phila kinjilo sjećanje na

n
pijesak, žeđ i na smrt koja je fijukala, a noću su mu dolazili sudruzi vojnici i zvali u
pomoć.

a
»Vodniče, vodniče!« vikao bi i gužvao pokrivač u grude. »Ovamo!«

lk
Kad bih začula prvi povik, potrčala bih uza stube pa bih mu mokrom tkaninom
obrisala znoj s čela.

a
»Zaštitna paljba, bok, bok!«

b
.
»Tiho, gospodine«, govorila sam. »Rat je završen.«
Ruke su greble pokrivač, glava se vrtjela amo-tamo, a zbog buke bojišnice

w
podrhtavali su mu kapci.
»Bene, drži se! Doći ću po tebe!«

w
»Šššššššš, gazda, šššš.«
»Nema streljiva, streljiva! Oče, oče!«

w
Ponekad je jedini način da ga smirim bio da ga uzmem u naručje i pjevam mu, kao
što je mama nekoć meni pjevala: Thula thu...t pa sam osjećala kako mu se kruta užad
ruku olabavljuje, a strašna, razorna bitka blijedi mu s lica.
Ponekad bi gospođa prije mene došla do njega pa bismo ga zajedno držale i
smirivale. Oči su joj bile svijetle od suza, kosa joj je u oblaku padala oko lica, a ruke su
joj se tresle kako se nikad nisu na glasoviru.
»Kad će to završiti, Ado?« šapnula bi kao što je šaptala gospodinu za vrijeme rata,
kad su padale bombe i tonuli brodovi. »Neće li biti kraja?«
Gazda nikad nije došao utješiti Phila, čak ni kad ga je sin dozivao. Možda je osjećao
da je to ženski posao, ali dolazio je i stajao na vratima. Jednom sam podigla pogled, pa
sam ga ondje ugledala. U mraku je bilo teško raspoznati, ah stajao je u kućnomu
 ogrtaču i papučama, gledajući kako sam obuhvatila gospodina Phila, čija mi je nemirna
glava počivala na ramenu. U gazdinu pogledu nisam opazila tjeskobu zbog sina, pa ni
zahvalnost za moju brižnost, nego mu je izraz lica bio kao kad je, poslije sinovljeva
odlaska, gledao preko prepunoga perona. Ondje mu je, dok sam stajala još osjećajući
topao zagrljaj gospodina Phila, lice poprimilo izraz zaprepaštenja, a sada, kad sam u
mraku ja držala njegova sina, zaprepaštenje se stvrdnulo u neodobravanje. Postavši
svjestan da ga gledam, okrenuo se.
»Ado«, promrmljao je gazda Phil, a pogled mu je brzo skliznuo od vrata do moga
lica. »Jesi li anđeo?«

rg
»Ne, gospodine«, odgovorila sam odmaknuvši od njega, a onda sam ga položila na

. o
jastuke i uklonila mu kosu s čela. »Odmori se.«
 
Izvan kuće Cradock život se nastavljao.

a d
U željezničkoj postaji sagradili su novu čekaonicu za sve one koji će se, sad kad je

o
suša prošla, vratiti u grad, a broj vlakova povećavao se dok se nije činilo da cviljenje

n l
tračnica i zvižduci ne prestaju od zore do mraka. S vlakovima su došli novi ljudi pa su,
nastanivši se s onu stranu Groot Visa, postavljali tračnice i pravili cestu koja će jednoga
dana ići ravno u Johannesburg, gdje je bilo zlata koje se moglo iskopati i bogatstva koje

o w
je uz to išlo. Tetin posao dobro je napredovao jer je trebalo još više prati.
Onda su počeli govoriti o nečemu što su nazivali »nagli razvoj«, zbog novca koji je

d
pritjecao od vune, kad su strigli ovce s njihovim vunenim kaputićima. Ali u općini s one

n
strane Ulice Bree bilo je nezailovoljstva jer »nagli razvoj« nije popločio ceste, nije
postavio žice koje bi u kućice donosile svjedo, a ni cijevi koje su uklanjale izmet, kao što
je bilo u bijelomu dijelu Cradocka.
a
lk
Usred nagla razvoja u Karoou se pojavila difterija. Nije birala koga će napasti. Vrat
vam pobijeli, ne možete gutati, a onda umrete. Zabrinula sam se da bi tu bolest mogao

a
dobiti oslabljeni gospodin Phil pa mi nije teško padalo što je stalno u sobi, dok je

b
.
difterija napadala one vani. Neki su mislili da ju je prouzročila suša, a drugi da je došla
s kišom koja je dokrajčila sušu. Majka Miriam izjavila je da život i smrt ne biraju strane

w
tako da biste to mogli predvidjeti. Hoćete li preživjeti ne određuju vremenske prilike ni
bogatstvo, nego sreća i utjecaj predaka.

w
Dok sam uljem laštila stubišnu ogradu i ribala stoep vodom i sapunom da uklonim
mrlje od suše, govorila sam sebi da kuća Cradock nikad neće umrijeti. Nikakva bolest ni

w
rat nisu mogli zatresti njezine debele zidove ili je pomaknuti s mjesta u smeđemu du
Karooa. No kad sam zastala i osluhnula, primijetila sam da su hodnici tiši, sad kad je
otišla gospođica Rose, a gazda Phil ležao gore, u mraku. Shvatila sam da je kuća nije
samo kamen, temelj i krov, nego nešto više od toga. Potrebni su joj zvukovi i djelatnost
da je održe na životu. Mislim da smo to razumjele samo gospođa i ja.
Zato sam radeći pjevala: Ponovno ćemo se sresti, a gospođa je svakoga jutra jedan sat
svirala kako bi dan dobro započeo. Ljestvice su jurile kućom kao nekada, iako malo tiše
zbog gospodina Phila. A kad nismo same svirale, uvijek se pobrinula da bude glazbe s
radija.
Gazda kao da nije primjećivao prazninu koju smo nastojale ispuniti. Možda je tišinu
koja je danju vladala smatrao dobrodošlom poslije noćnoga vikanja. I dalje je, kao i
 obično, čitao novine u radnoj sobi, a odnedavno je vrijeme provodio baveći se novim
automobilom u garaži sagrađenoj s jedne strane kuće Cradock. Automobil je bio crn, s
velikim farovima koji su u mraku svijetlili kao oči sablasne životinje. Njime je gazda
odlazio na sastanke u vijećnicu, pa je gospođa često bila sama kod kuće, navečer, kad se
čulo samo škripanje limenoga krova. Kad bi se gazda vratio, često je bilo prekasno da
mu gospođa svira, kao nekada, no to kao da više nije bilo važno.
Također, činilo se da više nema potrebe dodirivati gospođu, kao što je običavao za
vrijeme rata. Majčino objašnjenje bilo je da se gazda mora brinuti za mnoge stvari,
posebno za bolest mladoga gospodina Phila, pa nema vremena za doticanje.
Još sam čitala gospođinu knjigu na toaletnomu stoliću.
rg
. o
 
Pisma su bila valuta naših zaruka. Možemo li se, na dan vjenčanja, sresti u Cape Townu i
nastaviti gdje su pisma stala?

a d
Edward kaže da dobro pišem. Znam da je tako jer davala sam mu uvid u sve vijesti iz

o
Bannocka, a začinila sam ih ogovaranjem osoba kojih se sjećao. No je li greška dopustiti da

n l
izvanjske vijesti imaju takvu težinu, izbjegavati ono osobno u prilog općenitomu?
Što ako bilo kakve riječi presuše kad se sretnemo licem u lice?
Hoćemo li pronaći stvari koje ne treba najprije zapisati, kojima neće biti potrebna sigurnost

w
prethodnoga promišljanja?

o
 

Gospodin Phil svako je jutro ostajao u spavaćoj sobi pa je ondje čak i jeo. Mama mu

d
je pripremala njegove najdraže vruće pudinge, ah nikad nije bio bas jako gladan. Gazda

n
bi ga posjetio ujutro, prije posla, pa bi stojeći na vratima sina upitao kako je, a pritom bi

a
popravljao lanac na prsluku.
Poslije jutarnjega čišćenja presvukla bih znojnu radnu odjeću, navukla čistu i otišla

lk
na kat čitati gospodinu Philu jer mu oči više nisu bile dobre. Bile su dovoljno zdrave da

a
ode u rat, ali u miru su postale preslabe. Čitala sam iz knjiga koje je izabrala gospođa, a
zapravo ih nisam razumjela, no gospodin Phil slušao me je i ponekad bi me uhvatio za

. b
ruku onako kako je volio, pa bi mi ruku prislanjao na svoj mršavi obraz, objašnjavajući
mi ono što nisam razumjela, kao što mi je govorio o ratu i mjestu nazvanom Sidi

w
Rezegh. Ah nijedna knjiga koju sam mu čitala nije bila o ratu jer gospođa nije željela da
joj se sin toga sjeća. Knjige su mu pomagale. Vodile su ga na nova mjesta, kao što je

w
glasovir vodio mene.

w
»Svi mi imamo u sebi nešto Pipovo«, promrmljao je jednoga dana komentirajući
knjigu naslovljenu Velika očekivanja. »Ne misliš li tako, Ado? Dickens nas navodi da
motrimo sami sebe, kao i da se zabrinemo zbog Pipa.«
»Koju njegovu osobinu imaš, gospodine?«
Iznenađeno me je pogledao i neko vrijeme šutio, motreći me dok sam sjedila na
stolici s otvorenom knjigom u krilu. Bilo je kasno popodne i već je blijedjelo sunčevo
svjedo koje se uspjelo provući kroz navučene zastore. Naši glasovi bili su jedini zvukovi
u kući.
»Ado«, šapnuo je polako mi izgovarajući ime. »Već znaš.« Ali nisam znala, pa mi je
to jamačno vidio u pogledu, jer se okrenuo i zatvorio oči, kao da mu je bilo odveć teško
podnositi moje neznanje.
 Bio je to jedini teži trenutak jer uglavnom smo neusiljeno razgovarali, gotovo isto
tako lako kao kad smo bili djeca, a on mi je objašnjavao brojeve, svrhu banaka i govorio
da ću morati dugo čekati budućnost. Gospođa je izjavljivala da samo ja mogu učiniti da
gospodin Phil zaboravi svoju bolest. Gazda mi se nikad nije obraćao i izbjegavao je moj
pogled, ah ponekad bih ga zatekla kako tihim glasom razgovara s gospođom i
odmahuje glavom. Znala sam da je to povezano s činjenicom da sam mnogo vremena
provodila s mladim gospodinom Philom. Mislim da se gospođa nije slagala s njegovim
riječima jer bi često otišla. Još ne znam u čemu sam trebala drukčije postupati. Možda

rg
gazdino negodovanje nije izazvalo samo to što me je gospodin Phil jednom prilikom
zagrlio pred mnoštvom bijelaca, ni što sam ga nedavno smirivala u naručju, nego je to

. o
bilo zato što se gospodin Phil prema meni odnosio kao prema pripadnici obitelji,
doticao mi je ruku i ponekad se smiješio onome što sam govorila. Možda se upravo to
nije sviđalo gazdi.

a d
Za cijelo vrijeme dok je gospodin Phil bio bolestan, za vrijeme praznine u kući

o
Cradock i nemira u općinama, gospođica Rose nije se vratila iz Johannesburga, nego je
umjesto toga slala razglednice visokih zgrada.

n l
o w
n d
a
a lk
. b
w
w
w
 DESETO POGLAVLJE
Sad mi je bilo sedamnaest godina. Svijet mi se okretao oko mladoga gospodina
Phila. Jedva da sam izlazila, a vrtlar je slao gospođina pisma u Irsku iz poštanskoga
ureda u Ulici Adderley, kao što sam ja običavala. Svakako, već sam pronašla sve riječi
koje će mi ikada trebati, a u izlozima dućana pročitala sam sve moguće natpise koji bi se
mogli pojaviti. Znala sam i kako napisati riječi koje sam vidjela. Uvijek sam bolje

g
zapisivala engleske riječi i rečenice, nego izraze na ochosi, majčinu jeziku.

r
Dosad sam već zaostala u kući Cradock. Nekoliko mladih djevojaka koje sam

o
poznavala, kćeri sobarica kao što su bile moja majka, gospođa Pumile i njezina

.
rođakinja koja je radila u banci, sve su pronašle mladiće, a imale su i djecu. Došle su

d
živjeti u gradskim općinama il su s malom djecom ostale u kaiji, kao mama i ja, dok su

a
im muževi otišli daleko, u potragu za poslom. Ponekad, dok je gospodin Phil spavao,
popela sam se na njegovu kutiju za igračke i gledala grad kao što sam činila dok sam

l o
bila dijete, pa sam vidjela kako mlade žene šeću ulicom, noseći na leđima malu djecu.

n
Doimale su se umorno, ali ponosno. Za mene neće preostati mladića. Gospođa Pumile
odmahivala je glavom i mrmljala mami da mi je vrijeme da nađem mladića jer sad sam

w
ljepa, ali za nekoliko godina više neću biti takva. Ne mogu reći je li imala pravo kad je

o
tvrdila da sam ljepa jer je ljepotu posjedovala gospođica Rose, sa svojom žutom kosom,
plavim očima boje škriljevca i glasom kojim je zadirkivala muškarce.

d
Moja kosa bila je tamna i kovrčava, iako je mama često s odobravanjem govorila da

n
imam mile oči. Ne znam jesu li oči dovoljne kad se traži ljepota. Odgovarajući gospođi

a
Pumile, mama je rekla da nemam vremena za ljepotu ni momke dok mladi gazda

lk
bolestan leži u krevetu. Ali nisam bila obeshrabrena, nego ponosna što se umjesto svega
toga brinem za gospodina Phila. Život mi je bio ispunjen ljubavlju prema njemu, gazdi,

a
gospođi, mami, prema kući Cradock, kamo sam sad svakako pripadala i to kao kći

b
kuće, kako se gospođa izrazila, a voljela sam i glasovir jer mi je donosio radost.

.
Dok sam jednoga dana sjedila uz gospodina Phila koji je spavao, dovezao se liječnik
u svomu novom, crnom automobilu. Mladi bi se gazda uplašio ako bi se probudio, a ja

w
ne bih bila ondje. Soba je bila mračna, osim što je kroz otvor u zastorima preko poda
pao trak sunčeve svjedosti. Doktor Wilmott pogledao je gospođu i gazdu, mene, pa
ponovno njih.
w
w
»Možete govoriti pred Adom, doktore«, promrmlja gospođa položivši mi ruku na
rame. »Za Philipa se brine više nego itko od nas.«
Liječnik je imao strogo lice, prilično nalik gazdinomu. Mama je rekla da me je
upravo on donio na svijet u kući Cradock.
»Ne možemo očekivati...«, počeo je, gledajući me s neodobravanjem. Možda je
zaboravio da i ja pripadam u tu kuću.
»Ada održava Philipa na životu«, tiho se javio gazda, koji je stajao iza njega.
Svi su zašutjeli. Na licu sam osjećala toplinu kakvu još nisam poznavala.
»Vrlo dobro.« Liječnik je uhvatio gospodina Phila za ručni zglob i neko ga je vrijeme
držao blizu svoga sata.
Odmaknula sam se od kreveta i stala blizu ormara. Povjetarac je nadimao zastore pa
se trak sunčeva svjetla na podu pomicao, a promeškoljio se i gospodin Phil.
»Dobar dan, Philipe. Kako si danas?«
Mladi je gazda zurio u njih, a onda s naporom pomaknuo vrat i pogledao me.
»Vrijeme je da ustaneš i prošećeš«, pozvao ga je liječnik glasno, otkopčao mu puce
na pidžami pa mu je na prsa stavio nešto okruglo i metalno, a cjevčice je utaknuo sebi u
uši. »Duboko diši.«
Dok je gospodin Phil disao, mršava su mu se prsa dizala i spuštala, a kroz tkaninu
pidžame nazirala su mu se rebra. Nitko nije ništa govorio. Vani je lajao i režao pas, a
majka Miriam povikala je na njega iz kuhinje.

rg
»Prsa su ti u redu.« Liječnik je izvadio cjevčice iz ušiju, a onda je još više otkopčao

. o
pidžamu kako bi prstima ispitao crveni ožiljak. »Rana je potpuno zaliječena.«
Sjeo je na krevet gledajući svoje ruke.

i pogledao gospođu i gazdu. »To mora proisteći iz tebe samoga.«

a d
»Više ništa ne mogu učiniti za tebe, mladiću. Tjelesno si dobro, a ostalo...« Zastao je

o
Svi su šutjeli.
»Hvala, doktore«, javila se gospođa u tišim.

n l
Muha je zujala između prozora i zastora, a onda se oslobodila i pala na pod. Liječnik
je otvorio torbu i pospremio okruglu napravu s cjevčicama. Gazda se okrenuo,

w
pognuvši ramena, a gospođa je tako čvrsto stisnula ruke iza leđa da su joj zglobovi

o
prstiju pobijeljeli. Ruke su joj zbog sviranja na glasoviru bile tako jake da je mogla

d
odvrnuti poklopce na staklenkama s marmeladom koje nitko drugi nije mogao ni
pomaknuti. Zastori su se ponovno zanjihali jer je zapuhao svjež povjetarac donoseći u

a n
zamračenu spavaću sobu zvukove i mirise izvana: zvižduk u fisu podnevnoga vlaka
koji je polazio s postaje, miris mamine pirjane janjetine iz kuhinje, a iz susjedstva

lk
podignute glasove gospođe Pumile i njezine gazdarice.
»Ne znate!« povikao je gospodin Phil. Pokrivač se povukao otkrivajući mu koščate

a
noge ispod hlača pidžame, nalik na grane trnova drveta pokraj kaije. »Niste vidjeli što

b
.
sam ja vidio!« Pokrio je lice drhtavim rukama kao da tim pokretom može odagnati
puške, krv i pustinjski pijesak. Htjela sam mu prići, ali liječnik je odmahnuo glavom

w
prema meni, a onda se okrenuo.
»Ustani, mladiću!« zagrmio je. »Nađi posao!« Dobacio je pogled gazdi. »Zarađuj za

w
život! To će ti otjerati sablasti!«
»Ali...«, zaprepašteno sam izlanula okrećući se gospođi, a onda gazdi, koji mi je

w
odsječno odmahnuo glavom. U ratu nije bilo sablasti! Sam gospodin Phil to je rekao,
onoga dana pokraj užeta za sušenje, kad je rekao da se boji. Kako bi se ljudi uopće mogli
boriti sa sablastima, koje su uglavnom bile predci, ih zli duhovi, poput tokoloshea...
»Ispratit ću vas, doktore«, brzo se ponudio gazda bacivši žestoki pogled prema
pojavi gospodina Phila koji je plakao.
»Oh, Phile.« Gospođa je kleknula pokraj kreveta i uzela ga u naručje. Njegova
svijetla kosa, odnedavno prošarana sijedim pramenovima, padala joj je na rame, kao
one noći kad je pojeo previše zrelih marelica. Vani na ulici ponovno je zalajao pas pa
sam začula majčine korake jer je pošla istražiti. »Dragi Phile, nauči zaboraviti. Potrebno
nam je da ti bude dobro, sad imamo samo tebe.«
Namrštivši se, gazda je zastao na vratima i rukom mi dao znak da odem, pa sam
 izašla iz sobe za njim i za liječnikom. Ne bi bilo dobro kad bih riskirala da gazda
ponovno negoduje, ili kad bih upravo sada ispitivala o sablastima. Gospodinu Philu
bilo je potrebno da plače, a gospođi da to čini zajedno s njim. Možda im je bilo potrebno
da i gazda bude s njima, ah odrasli ljudi poput njega ne plaču, nego samo stoje na
vratima i gledaju. Majka Miriam kaže da muškarci nemaju strpljenja za suze.
Ipak, unatoč gospođinim suzama, gazdinoj nestrpljivosti i uznemirujućemu
spominjanju sablasti, ispunila me nada. Medicinski instrumenti govorili su da je
izliječen pa mu je liječnik rekao da ustane. Bila sam sigurna da će to i učiniti, a kad se to

rg
dogodi, svijet u miru pozdravit će njegov povratak pa će izblijedjeti ratna sjećanja na
okrutnu Saharu. Njegovi pali sudruzi naći će vlastito mjesto i svakako će ga ostaviti da

. o
se noću odmara, a onda će mladi gazda moći pronaći posao, možda u očevu uredu, gdje
će pisati pisma, ili u banci, gdje još nisam bila jer je mama novac čuvala u kutiji za
cipele, pod krevetom.

a d
Značilo bi to početak potpunoga oporavka gospodina Phila. Bila sam sigurna u to

o
pa sam otrčala dolje i u kuhinji zagrlila majku koja se saginjala nad pirjanom janjetinom

 
bih se proveselila zbog onoga do čega će sigurno doći.

n l
izvijestivši je da će gospodin Phil ubrzo ustati. Onda sam zasvirala brzi scherzo kako

***

o w
Dan poslije liječnikova posjeta izvadila sam civilnu odjeću gospodina Phila i

d
položila je na stolicu. Bila mu je malo prevelika, ah dobre kakvoće jer je nitko vrlo dugo

n
nije nosio.
»Dan je lijep, gospodine«, rekla sam malo razmičući zastore. »Nije odviše mračno za
tvoje oči.«
a
lk
Odjenuo se i polako sišao, držeći se za rukohvat, vrlo nesigurno u usporedbi s
bezglavom jurnjavom u djetinjstvu, pa je stajao u kuhinji njišući se, dok je mama

a
pljeskala, a gospođa se smiješila kroz suze vidjevši da je ustao.

b
.
Isprva je oklijevajući šetao vrtom, kao da još nije vidio to mjesto. Doimao se kao da
se čudi kukcima koji su strugali u živici i svračcima koji su se dozivali s kraja na kraj

w
vrta. Činilo se da mu je pustinja izbrisala sva sjećanja na rascvjetane biljke, na travu pod
nogama, a i na zvukove, osim na zujanje metaka.

w
»Je li uvijek bilo tako, Ado?« upitao je ponekad mi dotičući ruku kako bi zadržao
ravnotežu, a visoka pojava pognula mu se kao da štiti unutarnju ranu. »Tako lijepo?«

w
»Da, gospodine, čak i za vrijeme suše.«
Nasmiješio se, a onda je, ispruživši ruku, ubrao list, pa mu je milovao baršunastu
donju stranu.
»Mogli bismo prošetati do grada, gospodine«, predložila sam živo nastojeći
zapečatiti njegov napredak. »Sad su ceste asfaltirane, pa nema prašine.«
Ulica Adderley bila je prepuna onoga dana kad je gospodin Phil pošao na prvi izlet.
Ako ga je iznenadio vrt, grad mu je svakako priredio znatno veće iznenađenje. Mnogo
se toga promijenilo otkako je otišao u rat. Automobili su sad bili brojniji od kola s
konjima, trubili su pažljivo se krećući, a motori su im brujali i ispuštah praskave
zvukove od koji bi se prolaznici trgnuli.
»Ado!« dahnuo je, stavljajući ruke na uši. »Ne, ne...«
 »Dođi, gospodine, poći ćemo nekamo gdje je tiho«, brzo sam ga pozvala hvatajući
ga za ruku jer se činilo da mu noge više nisu tako snažne. »Možemo pogledati most... na
Groot Visu.«
Pokrajnjom stazom pošli smo prema željeznomu mostu, a ja sam šutjela kako bi mu
se uši odmorile. Shvatila sam da ga praskavi zvukovi podsjećaju na rat. Ali ako se nije
mogao sučeliti sa svijetom i njegovom bukom, kako će u njemu naći ljepotu? Ako mu
zastori i dalje budu navučeni, kako će moći vidjeti da Karoo titra u podnevnoj sparini ili
primijetiti da narančaste aloje iskre poput svijeća na pozadini grmlja?
Kad smo pošli dalje usklađenim koracima, zadržao je ruku u mojoj. Iz skrivena vrta

rg
iza kuće dopirali su povici djece u igri, a grimizna bugenvilija navirala je preko ograde

. o
pokraj vrtnih vrata. Razgledavao je njezine latice tanke poput papira kao da su rijetki
dragulji i smiješio mi se. Sjetila sam se kako sam ga prvi put srela u gradu kad je bio u

a
bijeloga mladića. Onda sam se suzdržavala, koračala sam iza njega i osjetila
d
odori, a osjećala sam se vrlo nesigurno jer bila sam crna djevojka koja je hodala uz

o
neodobravanje bijele gospođe s kojom je razgovarao.
A sad sam koračala uz njega, uhvativši ga ispod ruke.

n l
Možda sam bila glupa što sam vjerovala da to mogu jer nitko drugi nije tako hodao,
vrlo otvoreno i smjelo. Bijeli ljudi pokraj kojih smo prolazili mrmljali su jedan drugome,

w
ali nisam se osvrtala na to. Oporavak gospodina Phila bio mi je važniji od svega

o
drugoga. Gospođa bi to razumjela. Znala sam da bi ga neki od prolaznika trebah

d
prepoznati i cijeniti njegov čudesni oporavak, no nisu izustili ni riječ o meni i prošli su
okrećući glave od nas, kao što se gazda okrenuo one noći kad je vidio da tješim njegova
sina.

a n
Ipak, osjećala sam samo radost što je gospodin Phil došao tako daleko, što je

lk
izmaknuo ranama koje nisu krvarile te što sam mu na neki mali način pomogla. Pred
nama se obala spuštala do rijeke gdje su mimoze pružale korijenje prema vodi, a žene

a
poput moje tete prale su odjeću na dalekim stijenama. Lastavice su ponirale do plićina,

b
.
pa su letjele uzvodno, kao plavkaste pruge nad smeđom vodom.
»Volim te, Ado«, promrmljao je mladi gospodin Phil naslanjajući se na deblo i

w
gledajući me u oči blijedim pogledom, a ruke je stiskao kao što je to činila gospođa
onoga dana kad je došao liječnik i bolesniku rekao da je izliječen. »Uvijek sam te volio.«

w
»Znam, gospodine«, upala sam mu u riječ, a glas mi se gotovo prelomio od
zahvalnosti. »Obitelj si mi.«

w
Ah nisam znala, a kad sam poslije shvatila što je time mislio, već je bilo prekasno.
***
Mogu li se ikako odužiti Adi za sve što je učinila?
Upravo je Edward rekao — s rijetkom otvorenošću — da Ada održava Phila na životu i to je
točno. U našega Phila ulila je odanost, strpljenje i toplinu do te mjere da je počeo vjerovati da mu
ponovno može biti dobro.
Naučila sam da obitelji nisu nepomične, nego su tekuće zajednice. Razvijaju se, kao što i
treba biti. Pripadnici kruže, zauzimaju središnje mjesto il posve nestaju. Ada je pronašla svoje
mjesto i svima nam je bolje zbog toga. Ali ono što se razvilo između naša četiri zida nije
normalno za one vani.
Moram priznati da Adu volim kao kćer, a željela bih da je Rosemary takva.
 JEDANAESTO POGLAVLJE
Mladi gazda Phil umro je u ponedjeljak. Nisam bila s njim, nego sam dolje, u vrtu,
vješala rublje na uže, osjećajući kako me po rukama udaraju mokri rukavi, a pritm sam
udisala miris bijeloga jasmina koji je dopirao iz sjenice. S druge strane živice čula sam
glas gospode Pumile jer je, dok joj nije bilo gazdarice, u kaiji glasno razgovarala s
prijateljicom.

g
Gore je gazda Phil spavao u mraku ispunjenu mirisom lijekova i laštila za pod. Ah

r
sad je bilo nade. Otišli smo na nekoliko izleta. Počeo je češće jesti dolje, u blagovaonici.

o
Gospođa i gazda dogovarah su se da će ga za praznike možda povesti u posjet

.
gospođici Rose.

d
Sagnula sam se podignuti sljedeću košulju i kvačice kad sam začula tup udarac i

a
krik, a kad sam se okrenula, vidjela sam da je gospođa izjurila iz kuhinje i bacila se na
tlo pokraj hrpe koja je nekad bila gazda Phil. Izjurivši iz kuhinje, majka Miriam povukla

l o
me je u spavaću sobu i milovala mi lice, a onda je ponovno istrčala. Gospođa Pumile

n
vrištala je kroz živicu. Dok sam stajala i čekala iza zastora koje je mama navukla prije
nego što je izašla iz sobe, čula sam zvuk automobilskih guma na šljunku, uzrujane

w
glasove liječnika i gazde i gospođino tiho, beskrajno jecanje.

o
Mama se tek poslije nekoga vremena vratila u sobu gdje sam je čekala. Iza
navučenih zastora bilo je vruće pa sam osjećala kako mi se na vratu skuplja znoj, a iza

d
očiju počinje bol.

n
Automobili su dolazili i odlazili, glasovi su se dizali i stišavali, a iz dubine vrta, kao

a
i svaki dan, javljali su se svračci. Htjela sam proviriti kao što sam virila kroz vrata kad

lk
su gospođa i gazda bili u predvorju, ili kad je gospođa svirala glasovir, ali sad je bilo
drukčije. U takvu trenutku nisam htjela biti neposlušna mami, pa sam i dalje sjedila na

a
krevetu dok mi je srce vikalo, pitajući se zašto je gazda Phil bio na prozoru, zašto se

b
tako daleko nagnuo, zašto me nije pozvao, dolje u vrtu i kako sam mogla tako

.
pogriješiti misleći da mu je bolje.
»Ado«, obratila mi se gospođa sutradan, a zelene oči doimale su joj se crvenije nego

w
onoga dana kad je otišla gospođica Rose, »Ado, hoćeš li sjediti s nama u crkvi?«
»Da, gospođo.« Pokušala sam spriječiti drhtanje u glasu, ali to nije bilo lako. Nisam

w
htjela ostaviti majku jer u zadnje se vrijeme nije dobro osjećala, ali gazda Phil odlazio je

w
Bogu Ocu pa sam morala podržati gospođu i gazdu, osobito zato što gospođica Rose
nije mogla doći.
Sprovod je bio u crkvi svetoga Petra, zdanju boje vrhnja u Uhci Bree, odakle je
zvono svakoga nedjeljnog jutra zvonilo nad Cradockom. Dakako da sam i prije toga bila
u crkvi svetoga Petra, ali nikad sprijeda. Običavala sam sjediti otraga dok su djeca bila
na vjeronauku, pa sam slušala zvuk orgulja jer zbog njih sam najviše voljela odlaziti u
crkvu. Za službu Božju gospođa mi je, umjesto odore, dala suknju, bluzu i prave cipele.
Dok sam među prstima trljala tkaninu dobre kakvoće i obuvala nove cipele koje još
nisam nosila, pomislila sam da je to jamačno zato što ću sjediti s obitelji. Zbog toga mi je
gospođa dala posebnu odjeću. Kao i gazda Phil, vjerovala je da sam dio kuće Cradock,
pa sam smatrala da moram pristojno izgledati dok Bog bude uzimao mladoga
gospodina. Kad sam to rekla mami, odgovorila je da bih trebala zapamtiti da su stolice
u obliku školjki na stoepu oduvijek bile samo za gospođu, gospodina i njihovu djecu i da
ništa neće promijeniti tu činjenicu, čak ni smrt našega voljenog mladog gazde.
Za njegov sprovod osvanuo je hladan, ali vedar dan. Nebo je bilo plave boje, čak
tamnije nego oči gospođice Rose koja se nije pojavila. Činilo se da su se brežuljci
približili kao da stražare oko crkve, a na kamene vrhove sjalo im je rano sunce. U novoj
odjeći, hodajući iza gospođe i gazde, došla sam do prednjega dijela crkve. Nazočni su
mrmljali. Orgulje su svirale blagu Brahmsovu skladbu koju smo gospođa i ja izabrale.

rg
Bilo mi je drago kad sam sjela jer me više nisu mogli tako lako vidjeti. Gospođa i
gospodin vrlo su mirno sjedili, no ne znam kako su to uspijevali. Srce me je tako boljelo

. o
da sam željela pobjeći, ali morala sam ostati kako bih izrazila poštovanje.
»Pomolimo se za tvoga slugu Philipa«, rekao je pastor, prekriživši ruke na glatkoj
bijeloj halji i pognuvši glavu.

a d
Pokušala sam misliti na druge stvari, primjerice, na nećakinju gospode Pumile koja

o
je radila za pastora i njegovu obitelj. Jamačno je upravo ona izglačala haljinu. Gospođa

n l
Pumile stajala je otraga u crkvi s nedjeljnim šeširom na glavi, a imala je i veliku, sjajnu
torbu. Voljela je mladoga gospodina Phila jer se ponašao bolje od gospođice Rose, pa je
rekla da joj je žao gospođe i gazde i da nisu zaslužili da im sin tako umre. Nisam bila

w
sigurna što je time mislila, a kad sam upitala majku, odgovorila je da ne želi loše

o
govoriti o mrtvima i da je Bog uzeo mladoga gospodina Phila onako kako mu se

d
svidjelo.
»Sad je u miru, poslije godina patnje.«
Ljudi su iza nas mrmljali.

a n
Nisam bila navikla sjediti ovako sprijeda u crkvi, uz gospođu i gazdu, a i neki od

lk
njihovih prijatelja nisu bih navikli da sjedim uz njih. Osjećala sam njihove oči na
zatiljku. Gledali su suknju i bluzu koje sam nosila umjesto odore.
»Pomolimo se.«

b a
.
Gospođa se stresla ispod crnoga vela koji joj je padao preko lica. I haljina joj je bila
crna, teška i posve drukčija od ljepe, lagane dnevne odjeće koju sam svaki tjedan prala i

w
glačala.Crne rukavice skrivale su joj ruke.Gazda je nepomično sjedio u crnom odijelu s
kravatom. Ne znam je li odobravao što sam uz njih. Po momu mišljenju, vjerojatno nije,

w
ali složio se iz ljubavi prema gospođi. Nadala sam se da će je dotaknuti, kao za vrijeme
rata, ah nije to učinio.

w
»Pomolimo se za njegovu obitelj, sjedinjenu u bolu: za Cathleen, Edwarda i
Rosemary.«
»Amen«, promrmljali su ljudi iza nas.
A što je sa mnom, povikala sam u sebi, zabijajući prste u mamin stari, crni kaput za
sprovode koji mi je ležao složen u krilu. Molim vas da se pomolite i za mene! Voljela
sam mladoga gospodina Phila. Bio mi je brat. U kući Cradock proživjela sam cijeli život.
Nisam iz nemirne općine na kraju ove ceste. Nisam li sada dio obitelji? Gospođa mi je
rukom u rukavici napipala nadlakticu i stisnula je. Znala je da mislim na ono što pastor
nije rekao.
Pjevali smo Prebivaj uz mene, orgulje kao da su plakale dok su to svirale, a činilo mi
se da kameni zidovi dršću i zatvaraju se oko mene dok sam sjedila u prvomu redu. Ni
gospođa ni gospodin nisu mogli pjevati, a ja sam pokušala, ali glas mi je zvučao prazno
pa sam mogla samo slušati glazbu i zamišljati kako duša gospodina Phila, na njezinim
valovima, polako, ah sigurno lebdi Bogu Ocu. Onda su mi navrle suze i potekle niz
obraze, a nisam ih mogla zaustaviti. Gospođa i gazda držali su se vrlo hrabro i
dostojanstveno, a iako sam se stidjela svojih suza, nisu htjele prestati teći. Trudila sam
se ne ispustiti nikakav zvuk, kao što je mladi gospodin nečujno plakao jer vojnici u ratu
nauče tiho jadati, kako neprijatelju ne bi odali svoj položaj.
Gospođa me je rukom obgrlila oko ramena. Iza sebe čula sam šapat nazočnih jer su

prolijeva suze za mladim gospodinom.

rg
pogodili da plačem, pa su se pitali kako je moguće da spremačica poput mene tako

. o
Poslje su se okupljeni rukovali s gospođom i gazdom. Došlo je i nekoliko ratnih
prijatelja gospodina Phila, sa ženama i mladim obiteljima, pa su gazdi stisnuli ruku,

a d
poljubili gospođu u obraz, a i oni su brisali suze. Meni nitko ništa nije rekao. Obrisala
sam lice rupčićem pa sam s gospođom Pumile stajala među nadgrobnim spomenicima,

o
primjećujući da ljudi motre moju novu suknju i bluzu, a onda pogledavaju jedni druge i

unutar zidova kuće Cradock.

n l
bilo mi je jasno da će, makar koliko se nadala da ću biti dio obitelji, to biti moguće samo

Onda sam otrčala kući jer sam imala posla. Trebalo je zagrijati vodu i upaliti

w
štednjak jer za one koji su bili u crkvi mora biti čaja i svježih kolačića. Majka nije mogla

o
pomagati jer joj nije bilo dobro, pa sam prije crkve umijesila maslac u brašno, tako da

d
sam sada samo trebala dodati jaje da napravim tijesto. S planina je puhao hladan vjetar,
pa su mi oči ponovno zasuzile dok sam trčala preko Ulice Church, pokraj znakova koje

a
skinula i ostatak puta pretrčala bosonoga.
n
sam mogla pročitati i onih koje nisam. Nove su mi cipele bile neudobne, pa sam ih

lk
Potrajalo je dok su se gospođa i gazda vratili jer su se morali sa svima rukovati. Na
polici su se hladili zgotovljeni kolačići s malo hrskavim vrhovima, kakve je gospođa

a
voljela. U blagovaonici sam iznijela najbolje šalice, tanjuriće i lanene ubruse, a bilo je i

b
.
svježih limuna iz vrta da ih razrežu posjetiteljima koji nisu htjeli šećer. Ruke su mi znale
što treba raditi da sve bude kako treba, a to je bilo dobro jer od suza ništa nisam vidjela.

w
Zbog dugih rukovanja mogla sam se, dok su gosti pili čaj, popeti u sobu gazde
Phila, stajati na sredini, gdje je obično na pod padala uska zraka sunčeve svjedosti koja

w
se probila kroz zastore, pa sam svoga prijatelja ondje još jedanput osjetila blizu sebe.

w
 DVANAESTO POGLAVLJE
Već danima ništa nisam napisala.
Čini mi se da mi pisma u Irsku posve iscrpljuju snagu. Pastor odlučno tvrdi da ne smijemo
sebe kriviti, ali ipak to činim.
Neobjašnjivo je da Rosemary nije ovdje.
 
Sad sam istodobno sin i kći. Za gazdu to nisam, jer me ni sad baš ne primjećuje, nego

g
za gospođu, koja prolazi praznom kućom naginjući glavu na stranu kao da osluškuje

r
neće li čuti plesnu glazbu s radija gospođice Rose, ili kako gospodin Phil bučno silazi

o
.
niza stube. Svaki joj dan sviram na glasoviru i to samo vedre skladbe, ah ne i
Chopinove Kapljice, s jednostavnim notama koje mi mogu otvoriti rane na srcu jer mi je

će živjeti.

a d
srce skršeno kao i gospođino. Gazda Phil ispraznio ga je kad je umro, a ja sam mislila da

o
Iako sam nekad bila tužna što više ne izlazim i što su se druge mlade žene udale i

n l
imaju djecu, više to nisam željela. Sad kad više nije bilo gospodina Phila, nijedno
zanimanje ni djelatnost nisu mi se činili vrijednima. Čak je i mama izgubila poriv da
žestoko riba i glača kao što je prije činila, a spužvasti pudinzi s marmeladom iščeznuti

w
su s našega jelovnika.

o
»Ne mogu, dijete«, govorila mi je, pognuvši glavu pokrivenu maramom zvanom

d
doek, a suhe ruke položila je na kuhinjski stol. »Ne mogu, pokoj mu duši«
Gospođu i mene spasio je glasovir.

ne mora raditi.

a n
Zadržala je posao učiteljice u školi Rocklands, iako sam čula kako je gazda rekao da

lk
»Moram, Edwarde«, šapnula je tiho, al žestoko dok su navečer sjedili jedno
nasuprot drugomu, a njoj su ruke u krilu bile nemirne kao nekoć gospodinu Philu, dok

a
je gazda bio zabavljen novinama. Gospođa je sad navečer nosila sivu odjeću, a ne

b
.
zelenu, a na vratu je imala kopču koju je gospodin Phil nosio na ovratniku odore.
»Posao učiteljice čini da i dalje živim.« Stavivši ruku na čelo, ustala bi, prišla glasoviru i

w
dotaknula tipke, ah onda bi se vratila do stolice i podigla knjigu iz knjižnice koju, kako
se činilo, nikako nije mogla završiti.

w
Sviranje u školi poslužilo je kao neka vrsta lijeka, ali pokazalo se da je mnogo teže
svirati kod kuće jer je glazba ulazila u hodnike i sobe kojima su nekoć odjekivali povici

w
gospodina Phila i njegove sestre. Zato je uglavnom meni prepustila svirku koja je
svakodnevno navirala iz kuće Cradock i prelijevala se u susjednu kaiju gospođe Pumile.
»Dobra si djevojka«, rekla mi je kad smo se srele na ulici jer sam ubrzo ponovno
preuzela staru dužnost da šaljem pisma i preuzimam pakete kako bih gospođi uštedjela
trud. »I vrlo si otmjena.« S odobravanjem je kimnula gledajući suknju i bluzu koje sam
sad nosila i izvan kuće Cradock. »Tvoja gospođa sretna je što te ima, poslije one
gospođice Rose.« Smrcnula je, izvukavši smeđu papirnatu vrećicu prepunu šećera iz
zaliha što ih je nosila pod bradom. »Ta bi se gospođica Rose trebala stidjeti!«
»Jer ne dolazi kući?«
»Naravno, jer ne dolazi kući«, prosikće gospođa Pumile, osvrćući se da bi bila
sigurna da je nitko ne čuje. »Igra se u Jo'burgu dok gospođa i gazda žaluju... to je
skandel!« Ispljunula je tu riječ koja na afrikaansu, južnoafričkomu holandskom jeziku,
znači »sablazan«, a znala sam da je to odveć loš postupak da bi ga svijet mogao
zanemariti
»Zato moraš svirati glasovir, Ado«, zapovjedila mi je. »Sviraj za gospođu, gazdu i
svoju mamu. Onda će na tomu mjestu biti života!«
I tako sam svirala. Svakoga jutra moje su ljestvice, a ne gospođine, jurile kućom i niz
vrt. Moj živahni scherzo svake večeri razbijao je tišinu dok je gospodin čitao, gospođa se
pretvarala da to radi, a mama je kukičala na svojoj stolici pokraj prozora. Bas kao što

rg
sam naučila da glazbene note mogu različito govoriti srcu, ovisno o njihovu slijedu i
dužini, sad sam uvidjela da se mogu obraćati i tijelu, iako to prije nisam razumjela. Moje

. o
arije kao da su prodirale i kroz tihe, napokon smirene ruke u gospodinu krilu.
Jednom je liječnik koji je odlučno ustvrdio da je gospodin Phil izliječen došao

a d
posjetiti gospođu i gazdu, pa je začuđeno zurio, vidjevši da sviram ja, a ne ona.
»Ada je sjajno nadarena«, rekla je gospođa ljubazno mi dotaknuvši ruku kad sam se

o
htjela iskrasti. »Ima više dara nego bilo tko od mojih učenika u školi.« Dok je govorila,

idem u školu jer bi to »poslije moglo dovesti do neprilika«.

n l
bacila je brz pogled na muža, pa sam se sjetila da gospodina nije oduševila pomisao da

»Kako ste oboje?« čula sam liječnikovo pitanje dok sam odlazila. Nisam čekala

w
njihove odgovore jer sam znala da neće biti istina što god gospođa rekla. Iako je sad

o
danju ponovno nosila haljine boje vrhnja koje su govorile o uobičajenu životu, prava

d
istina bila je skrivena u njoj i nije ju pokazivala, niti ju je izgovarala, nije ju zapisivala u
knjigu ih u pisma koja sam ponovno nosila na poštu. Istina je bila u onome što nikad ne

A što je sa mnom?
a n
bi mogla izreći, u rečenicama o ljubavi i gubitku koje će zauvijek nositi u sebi.

lk
Majka Miriam tih se dana slabo osjećala pa mi je morala predati još više svojih
dužnosti. Svirala sam glasovir, odlazila u grad po namirnice i nosila pisma na poštu pa

a
su mi dani bih ispunjeni od zore do mraka. Ta zaposlenost bila je dobra jer sam ubrzo

b
.
otkrila, a to mi je mogao reći i gospodin Phil, da oni koji umru nikad istinski ne odu.
Gospodin Phil bio je uz mene kamo god pošla. Šaptao mi je riječi u uho i motrio me

w
svojim svijetlim očima dok sam čistila prašinu i laštila. Ponekad mi se čak činilo da ga
vidim kako, blijed i mršav, u vojničkoj odori, stoji u vrtu ispod koraljnoga drveta s

w
crvenim cvjetovima. »Dođi«, kao da me je pozivao, ispruživši ruku, »prošećimo. Poći
ćemo do Groot Visa...«

w
Da sam ostala besposlena, ne bi mi bilo bijega od suza koje bi potekle kad bih začula
kako mi njegov glas govori u uho, a svijetle me oči motre. Ali ispriječio se posao pa ruje
bilo vremena za plač. Umjesto toga nastojala sam sa sobom ponijeti njegov najbolji dio:
mladoga gospodina koji je kao dječak štropotao po kući Cradock, a zatim vitkoga
vojnika koji me je zagrlio pred mnoštvom bijelaca u željezničkoj postaji. Kad me je svijet
zbunjivao, ponavljala sam sebi ono što me je naučio o brojevima, Sahari, bankama,
kriketu i naravi rata, a isto tako i o stvarima koje nije trebalo objašnjavati, kao što su
ljubaznost i poštenje, što god svijet mislio.
Zahvaljivala sam Bogu za povlasticu što sam ga poznavala, iako me je boljelo srce
jer ponešto nisam razumjela, pa me to još uznemiruje, no možda takvo što može
objasniti samo pastor u crkvi.
 Zašto je Bog Otac to učinio?
Zašto je odlučio tako brzo uzeti gospodina Phila? Zašto ga je Bog uzeo kad je pred
njim još bio sav široki svijet?

rg
. o
a d
l o
n
o w
n d
a
a lk
. b
w
w
w
 TRINAESTO POGLAVLJE
Gospođica se Rose u Johannesburgu našla u neprilici. Možda zato nije došla na
sprovod svoga brata?
Ne znam u kakvu je nepriliku upala, ali sigurno u tešku. Majka je rekla da je to
možda povezano s mladićem, ali nije bilo novorođenčeta, a ono obično dođe kad
djevojke upadnu u nevolje. Sve me je to navelo da se sjetim kako se gazda bojao

g
neprilika do kojih bi moglo doći pođem li u školu. Neko sam se vrijeme pitala jesu li

r
neprilike gospođice Rose nekako povezane s onima do kojih bi moglo doći zbog mene.

o
Možda to ima veze s izbivanjem iz kuće? I misijska škola u koju bih išla, a i

.
Johannesburg, gdje je boravila gospođica Rose, bih su daleko od kuće Cradock. Počela

d
sam shvaćati da bismo gospođica Rose, a možda i ja, osjećajući se usamljenima u

a
dalekomu kraju, mogle poželjeti da nas utješi novorođenče, iako bi to bila sramota jer
nemamo muževe kako se pristoji.

l o
Susjeda Pumile primijetila je da činjenica da nema djeteta ne znači da ga nije bilo. U

n
mjestima poput Johannesburga, sa svakovrsnim bogatstvima u tlu i liječnicima koji žive
iznad toga tla, djevojke mogu pronaći načine da se riješe djeteta ako ga ne žele. Mama

w
mi nije dopustila da i dalje slušam gospođu Pumile pa me je otjerala od živice kroz koju

o
smo razgovarale. Teta iz općine s onu stranu Groot Visa samo je odmahnula glavom
dok je na riječnoj obali prala odjeću, pa je rekla da je gospođica Rose loša jer je obrukala

d
obitelj, posebno sada kad je umro gospodin Phil, pokoj mu duši.

n
Poslije prvih usplahirenih telefonskih poziva i nakon što su tiho porazgovarali,

a
gospođa drhtavim glasom, a gazda mršteći se, vrlo su rijetko spominjali gospođicu

lk
Rose, kao da više nije njihova, kao da ju je Bog uzeo još živu, a mladoga gazdu Phila
uzeo je u smrt. Znala sam da je gospođi teško. Provodila je mnogo vremena pišući

a
svojoj sestri u Irsku, a jednom sam je zatekla kako plače nad knjigom u garderobi.

b
»Mogu li što učiniti, gospođo?« upitala sam pružajući ruku prema njoj, ali nisam je

.
dotaknula. »Je li to zbog gospođice Rose?«
Sjela je uspravno i potražila rupčić s čipkastim obrubom. »Svojeglava je«,

w
odgovorila je, pokušavajući zadržati suze. »Doista sam pokušala...«
Našla sam riječ »svojeglav« u rječniku koji mije kupila, a tamo je stajalo:

w
»tvrdoglav«. Smatrala sam da to dobro opisuje gospođicu Rose. Slijedila je ono što joj je

w
govorila njezina glava, a nikad nije marila za ono što je u glavama drugih ljudi.
Kad smo kod razgovora, moram reći da je bilo tužno što gospođa i gazda nikad nisu
govorili o gospodinu Philu, pa ni zato da zaborave neprilike sa svojom kćeri. Činilo se
da im sjećanje na njega ne pruža utjehu kakvu je meni pružalo kad sam razmišljala o
njegovu smijehu, izgubljenim pucetima, svjetloplavim očima i o tome kako mi je
objašnjavao brojeve. Sjećala sam se kako je bio zgodan u odori prije nego što je otišao u
rat. Te misli pomogle su mi odagnati suze. No ako je riječ o vašemu djetetu, sjećanje
možda postaje mučno, a ne utješno. Možda nesreća koja se dogodi vašoj djeci postane
tako velika noćna mora da je jedini lijek pokušati zaboraviti ne samo loša nego i dobra
razdoblja. Svakako se činilo da je tako s gospođom i gazdom. Možda su razgovarali
nasamo, ali navečer među njima nije bilo nikakvih razgovora nalik na one iz prošlih
 dana, samo bi gospođine ruke ponekad odlutale do vojne kopče gospodina Phila, koju
je pričvrstila na haljinu.
Znala sam to jer sam virila kroz pukotinu na vratima, a srce me je boljelo zbog te
tišine. Gospođa je šivala, iako je u to vrijeme malo toga trebalo sašiti, pisala je pisma u
Irsku, pa sam ih nosila na poštu, ili je zurila u knjigu iz knjižnice, dok je gazda sjedio
skriven iza Midlandskih novosti, a svjetiljka im je obasjavala pognute glave. Ponekad bi
svirala, ako sam ja bila previše zaposlena spremanjem večere, ili bi je gospodin zamolio,
ali prsti joj više nisu bili živahni A kad je vježbala, ljestvice su joj šibale tipke glasovira
kao da vlastite prste kažnjava što nisu održali gazdu Phila na životu i očuvali
gospođicu Rose od neprilika.
rg
. o
 
Cijelo godišnje doba kasnije, gospođica Rose nakratko se vratila kući za praznike,

d
prvi put poslije onoga dana kad je otišla u plavoj haljini iz Ansteveva modnoga dućana

a
i s crvenom šminkom iz Austenove ljekarne. Bila je ljepa kao i prije, možda još ljepša, jer

o
je posve odrasla, al nije bilo ni traga djetetu, niti ga je ona imala, niti je bilo ikakva znaka

l
na njezinu tijelu. Došla je vlakom, odjevena u žutu haljinu s uskim strukom i punim

n
donjim dijelom koji joj se nadimao oko nogu. Nitko u Cradocku nikad nije vidio takvu
haljinu, a ni druge koje je nosila, pa su je slijedili pogledima kamo god pošla.

w
»Ne gužva li se?« upitala je gospođa, pipajući nabore od meke tkanine.

o
»Ada mi je može izglačati«, odgovorila je gospođica Rose, vedro me pogledavši kad
sam obitelji donijela čaj na stoep. »Još glačaš, je li, Ado?«

n d
»Naravno, gospođice Rose«, odgovorila sam. »Samo ja glačam.« Život u
Johannesburgu nije ju nimalo promijenio. »Ne na krevet, nego u ormar, Ado«, odbrusila

a
je kao obično kad sam u spavaću sobu unijela hrpu čistoga rublja. Onda je skrenula

lk
pogled sa zrcala na toaletnu stoliću gdje je pudrala lice, pa me je odmjerila, primjećujući
mornarski plavu haljinu koju me je gospođa nagovarala da nosim umjesto odore.

a
»Odrasla si, je li?« rekla je. »Prilično si hjepa za crnu djevojku.«

b
U zrcalu sam ugledala svoje lice, okruglo, glatko i ne baš neprivlačno, no u riječima

.
gospođice Rose, za razliku od onoga što mi je govorila susjeda Pumile, nije bilo
pohvale, a očito je smatrala da bih još trebala nositi radnu odjeću jer sve otmjenije od

w
toga značilo bi da me gospođa ne smatra poslugom, nego pripadnicom obitelji.

w
Uskoro je gospođicu Rose, dok je bila kod kuće, počelo posjećivati nekoliko mladih
farmera, a bio je tu i stariji gradski vijećnik. Izlazila je na ples ih se s njima u

w
automobilima vozila do obližnjih farmi. Često sam se pitala što ondje radi jer nikad nije
pokazivala zanimanje za životinje ni za ravnicu. Moja majka i gospođa Pumile nisu to
odobravale.
»Ne srami se te neprilike u Johannesburgu«, šmrcnula je gospođa Pumile kroz
živicu, »i još se ne zna lijepo ponašati.«
»Svaku večer izlazi, nema vremena za gospođu ni gazdu«, odmahne glavom majka.
Bila je to istina. Gospođica Rose vrlo je malo vremena provodila s roditeljima, kao
da je zaboravila da je njihovo posljednje živo dijete i da joj je dužnost da bude kći u kući
koja je izgubila sina.
No vidjela sam da je gospođa puna nade. Navečer je ponovno počela razgovarati s
gazdom.
 »Mogao bi to biti njezin novi početak«, govorila je. »Samo joj treba pristojan utjecaj.«
»Rosemary se nikad neće ovdje skrasiti«, promrmljao bi gazda, pa bi, razdražen,
šuštavo rastvorio novine, »neće nakon što je vidjela sjajna svjeta.«
Al gospođa nije dopuštala da je njegove riječi obeshrabre pa bi skočila i zasvirala
nam Straussov valcer, ili neku živahnu polku, a cijelo bi vrijeme osluškivala neće li čuti
da se gospođica Rose vraća sa svojim najnovijim mladićem jer nadala se prikladnomu
braku.
Ali nije bilo nikakva braka. Majka je rekla da je gospođica Rose zakasnila jer su cure

rg
poslije rata zgrabile sve dobre mladiće. Susjeda Pumile rekla je da je gospođica Rose
doista primila nekoliko bračnih ponuda, ah nije htjela odati kako to zna. Možda je

. o
doznala od svoje rođakinje koja je radila u banci i imala je pristup ostatcima šećera, ah je
k tome imala i vrlo dobre uši. Bilo kako bilo, gospođica Rose sve ih je odbila jer se

a d
nadala da će bolje proći sa starijim vijećnikom. No pokazalo se da se on već prije
sporazumio s poznatom udovicom koja je naslijedila veliku farmu na području

o
Tarkastad.

n l
Gospođa i gazda ništa nisu govorili, ah kad je ravnica ujutro postala svježa od
mraza, gospođicu Rose ponovno su otpratili na vlak, odjevenu u jednu od onih haljina
koje su se kovitlale oko nje, a ta je bila boje cvjetova koraljnoga drveta, pa su joj još

w
jedanput mahali na rastanku.

o
»Ubrzo ću ti se pridružiti«, povikala je gospođa držeći šešir dok se dim valjao oko

d
lokomotive, a gospođica Rose mahala s prozora vagona.
»Krasno«, povikala je u znak odgovora, a glava joj je nestala u vagonu još prije nego
što je vlak dašćući izašao iz postaje.

a n
a lk
. b
w
w
w
 ČETRNAESTO POGLAVLJE
Mama je umrla dok je čistila srebro. Liječnik je rekao da je imala slabo srce, pa
ionako ne bi duže živjela, čak i da je klinika primijetila da joj srce nije u redu. Gospođu
je uznemirila pomisao da je mama možda umrla jer je previše radila, ali gazda je
primijetio da si ne treba predbacivati jer sam već bila preuzela većinu maminih
dužnosti. Gospođa je ipak plakala u rupčić, a mislim da je to bilo zato što je izgubila

g
osobu koju je poznavala otkad je došla iz Irske. Mama to možda nije ni znala, no bila je

r
gospođina najstarija prijateljica.

o
 

.
Razočaranje zbog Rosemaryna posjeta ostavila sam za sobom. A sad je otišla Miriam...

d
Nisam se mogla, a ni sad se ne mogu prisiliti pisati o Philu. Ponekad me svlada čak i Adina

a
predivna svirka, pa moram izmisliti razlog da izađem u grad, ili hitan posao u najdaljemu dijelu
vrta.

l o
Miriam je to znala, a i mnoštvo drugih stvari. Ništa nije govorila, no kad bih se vratila,
uvijek bi bila ondje, vjerna, praktična i nenametljiva. Čini se da su te riječi vrlo ništavne i

n
nedovoljne da opišu život proživljen za druge. Možda je njezina najbolja ostavština sama Ada.

w
 
***

o
Liječnik je bio isti onaj koji me donio na svijet i koji je pregledao gospodina Phila, al

d
ovaj put bio je ljubazniji prema meni i stavio mi je ruku na rame, a to je učinio i gazda.
Liječnik se nagnuo nad sitnim tijelom moje majke, prešao joj je prstima preko lica,

a n
zatvorio joj oči, a onda je preko nje navukao bijelu plahtu koju mu je dala gospođa.
Mame više nema. Molim se da u nebu postoji mjesto gdje će mama sresti gospodina

lk
Phila i koračati uz njega kao što sam nekad ja koračala.
Gospođa me je uzela u naručje i privila me uz sebe, a obrazi su joj bih mokri.

a
Mirisala je na cvijeće, ali nije to bio jak miris na kakav sam navikla u vrtu kuće Cradock,

b
.
nego blaži, možda nalik na one koje je poznavala dok je još boravila preko mora, a širih
su se i u arijama koje sam svirala kao dijete, jorgovan i jaglac...

w
Možda je bilo dobro što gospođa nije otišla na mamin sprovod jer KwaZakhele nije
bilo mjesto za damu poput nje, a osim toga gazda joj je savjetovao da ne ide.

w
»Neću to dopustiti, Cathleen«, čula sam kako govori dok sam prisluškivala u
hodniku, kroz pukotinu na vratima. »Nije sigurno, a sjeti se, draga, da ti ljudi u tim

w
trenucima imaju vlastita vjerovanja.«
»Ali Ada ne zna ništa o tome«, gospođa mu je tihim glasom upala u riječ. »Preuzela
je naše vrijednosti i vjerovanja.« Zastala je, a onda je nastavila: »Jesmo li imah krivo što
smo to ohrabrivali ?«
Provirila sam kroz pukotinu kod šarke na vratima. Je li to bila jedna od onih prilika
kad nisam razumjela što gospođa govori, kao onda kad je rekla da je škola gluha.
Gospodin Phil poslije mi je objasnio da je time htjela reći da škola nikada neće nešto
dopustiti. Tada mu nisam rekla da su razgovarah o tome da se ta gradska ustanova
nikad neće složiti da se školujem uz njega i gospođicu Rose.
Gledala sam kako gospođa sjeda na stolicu pokraj gospodina. Nije često odlazila
sjesti uz njega, nego bi obično izabrala stolicu njemu nasuprot. Svjedo svjetiljke obasjalo
joj je češalj od kornjačine kore u kosi. Još je nosila sivu odjeću za gospodinom Philom, a
sad možda i za mamom, no ja odjećom koju nosim u kući ne mogu pokazati što osjećam
jer imam samo mamin kaput za sprovode.
»Bojim se za nju, Edwarde«, nastavila je kršeći ruke kao što je činila za gospodina
Phila. »Kako će se snaći?«
»Ondje su joj i drugi rođaci«, odgovori gazda Edward uzimajući novine. »Uvijek je
tako, posebno jer plaćamo za to.«
Mama nije htjela da je preko rijeke donesu ovamo, u Cradock, nego joj je želja bila

rg
da je pokopaju s njezinim precima. Zato sam navukla njezin crni kaput za sprovode,
uzela osobnu propusnicu, pričvrstila je na unutrašnji džep, pa sam vlakom, a onda i

. o
zaprežnim kolima, s njezinim ljesom otputovala u KwaZakhele. Gospođa mi je u ruku
utisnula ružičaste ruže iz vrta, za mamin grob.

a d
Još se nije razdanilo kad sam se popela na vlak koji je odlazio iz Cradocka, s
majčinim ljesom uza se u zadnjemu vagonu. Nad tračnicama je lebdjela izmaglica i

o
miješala se s parom iz lokomotive, pa smo se kretali unutar oblaka dok nije izašlo sunce

n l
i rastjeralo ga. Prvi sam put bila u vlaku. Gledala sam kroz prozor i željela da mama
može ustati iz ljesa i vidjeti kako se ravnica rastvara pred nama u žutim valovima. Na
pola puta morala sam presjesti u drugi vlak. Dvoje starijih ljudi vidjeli su da se natežem

w
s maminim ljesom pa su mi pomogli da ga skinem s prvoga vlaka i premjestim u drugi.

o
Nitko nije došao sa mnom jer si teta nije mogla priuštiti kartu, ali je obećala da će se

d
moliti u crkvi na otvorenom, na brežuljku, a u KwaZakheleu nisam našla rođake koji bi
čuli za mamu, iako je gazda platio pokop. Nikad prije nisam bila u tomu mjestu, mnogo

a n
većemu od onoga gdje je živjela teta, a i od općine na kraju Ulice Bree. Tu su mnoge
tisuće ljudi živjele u redovima kućica, ili u kolibama stisnutima jedna uz drugu, bez

lk
prostora između njih. Iako ondje padne više kiše nego u Cradocku, ipak nema drveća.
Umjesto toga nad mjestom cijeli dan lebdi miris vatre za kuhanje.

a
Dugo sam pretraživala uske, neasfaltirane ulice, a to mi je bilo zastrašujuće jer je

b
.
mnogo neznanaca vikalo, lajalo je mnoštvo paša, stotine kohba pružalo se dokle mi je
pogled dosezao, a k tome zabrinjavalo me je što mama čeka u lijesu na peronu

w
željezničke postaje, no napokon sam našla crkvu koju je pohađala u djetinjstvu.
»Oprostite, gospodine«, rekla sam umorno se naslanjajući s druge strane vrata na

w
kojima je pisalo: »Sakristija, najprije pokucaj.« »Majka mi je umrla, a htjela je biti
pokopana na vašemu crkvenom groblju, sa svojim precima.«

w
Pastor je podigao glavu sa stola i odmjerio me dok sam stajala u maminu crnomu
kaputu za sprovode.
»Odakle si?«
»Danas sam došla iz Cradocka, gospodine, vlakom, s majčinim lijesom.«
Isprva je pastor rekao da ima previše posla da bi mi pomogao i da u svojoj crkvi ne
zna za žive rođake s našim imenom, ali kad sam mu objasnila da mogu platiti novcem
koji mi je dao gazda, pristao je pokopati mamu. Morala sam oprezno postupati s
novcem kako bih njime pokrila cijenu lijesa, karata za vlak te zaprežna kola od postaje
do crkve, a odade do groblja. Gazdi nikad neću moći uzvratiti njegovu ljubaznost, ali
barem mogu pokazati da sam zahvalna tako Što ću mu vratiti ostatak novca.
Pastor je navukao izgužvanu bijelu halju — zašto nije imao nekoga da mu glača? —
 pa je sjeo pokraj vozara. Skutrila sam se pozadi i držala lijes da ne sklizne sa zadnje
strane kola. Put do groblja potrajao je. Bilo mi je žao što se mama tako trese po
neravnim cestama. Čvrsto sam držala gospođine ruže i gledala preko glava pastora,
vozara i konja. Ondje negdje bilo je more, plavo poput neba, pa sam ga čeznula vidjeti, s
brodovima, kao što sam čitala, a brod je u kuću Cradock donio i naš glasovir, al zemlja
u tomu mjestu bila je ravna, općina se pružala do iza obzora, a nitko ne vidi dalje od
obzora.
Za razliku od onoga na kojemu je pokopan gospodin Phil, na ovome groblju nije

rg
bilo trave, a vjetar mi je u lice bacao prašinu s gologa zemljišta. No mislim da Bog Otac
ne smatra da su lošija ona Njegova djeca čiji je sprovod siromašan i bez skupova. To ne

. o
znači da su manje vrijedna nego ona koju pokopaju u katedrali, dok mnoštvo gleda, a
od svirke orgulja tresu se zidovi. Mama je cijeli život služila drugima. Bila sam sigurna
da je Bog zadovoljan njom.

a d
Dakako, nije moglo biti službe kao za gospodina Phila, ali pastor i ja pjevali smo

o
Boravi uz mene nad rupom koju su iskopali da u nju stave hjes, a tu sam položila i

n l
gospođine ruže koje su se doimale nježne i ljepe na iskopanoj zemlji. Iako nam je vjetar
peckao lica, naše glasove odnosio je gore, u nebo, gdje su slušali Bog, a nadam se i
gospodin Phil. Pastoru sam dala još malo novaca pa je rekao da će postaviti natpis s

w
maminim imenom kako bih mogla pronaći grob ako ponovno dođem u posjet. No prije

o
nego što smo otišli, u glavi sam ipak pokušala utvrditi gdje je mama pokopana među

d
mnogo stotina humaka. Grob je ležao u ravnoj crti s udaljenom kolibom koja je imala
limeni krov kao kata u Cradocku, samo što nije bilo žilava trnova drveta, nego je divlji

a n
puzavac padao preko odlomljene ograde. U drugomu smjeru dizala se visoka svjetiljka,
najviša koju sam ikad vidjela, a bacala je narančast odsjaj iako je još bio dan. Ondje gdje

lk
su se ta dva smjera sastajala bio je majčin grob. Iza mene, na kotačima izbrazdanoj ulici,
živahna grupa djece igrala se loptom, a glasovi su im se dizali u zrak zajedno s
majčinom dušom.

b a
.
 
Kad sam se vratila na željezničku postaju, posljednji vlak toga dana već je otišao, pa

w
sam cijelu noć prosjedila na klupi, čvrsto držeći ostatak novca, a sluh sam isključila da
ne slušam povike pijanih ljudi u mraku iza slaboga svjeda na peronu, sve dok se prvi

w
vlak toga jutra nije pojavio kroz blijed osvit. Počela je padati kiša. Ostali putnici došli su
iz smjera iz grmlja pokraj tračnica. Prostrana općina sakrila se iza vela niskih oblaka.

w
Ukočeno sam se popela na vlak i otputovala kući.
 PETNAESTO POGLAVLJE
Gospođa mi nedostaje pa svaki dan čitam njezinu knjigu. Pitam se zašto ju je
ostavila na toaletnomu stoliću kad je znala da je neko vrijeme neće biti. Nije nalik na nju
da bude tako zaboravljiva glede nečega što joj je vrlo važno. U što će pisati u
Johannesburgu?
 

g
Društvo na brodu vrlo je zabavno, posebno neki pukovnik Saunders koji putuje da se

r
pridruži svomu puku u Indiji. Moja pratilja, gospođa Wetherspoon, prilično je očarana njime, a

o
on je očaran — mnome!

.
Vrlo je čudno da sam pet godina zaruka provela u Irskoj, a upravo kad mi se pruža prilika da

d
pođem u Afriku i udam se za Edtvarda, odjednom me je uvrebao još jedan prosac. Naravno, to mi

a
laska, ali ne ohrabrujem ga, a njemu u prilog moram reći da je vrlo pristojan.
 

o
Kako bih kuću Cradock ispunila zvukom, sviram glasovir svake večeri nakon što

n l
operem posude jer bi gospođa tako željela. Ne palim svjetlo jer ne moram vidjeti svoje
prste, nego se jednostavno ušuljam u nišu gdje je glasovir i počnem. Isprva u sutonu
ima nešto svileno grimizna svjeda, ah ne sjajnih žutih traka kao u spavaćoj sobi

i za gospodina Phila koji mi je uvijek u srcu.

o w
gospodina Phila, a onda čak i to izblijedi, pa sviram u mraku, sama za sebe, za mamu, a

d
Ponekad gazda u radnoj sobi piše gospođi koja je otišla posjetiti kćer u neprilici, u

n
Johannesburgu, pa otvori vrata i sluša moju svirku, a ponekad je u predvorju iza svojih
novina. Primjećujem da, dok sviram, nikad ne okreće stranice, a svjetiljka pokraj

a
njegove stolice često nije upaljena. Možda i on voli mrak. Znam da je stalno tražio da

lk
gospođa svira Chopina, pa i ja sviram te skladbe. Nadam se da ga to tješi dok nema
gospođe. Onda sviram i Debussvja, neuhvatljive melodije koje vam se još danima
motaju po glavi.

b a
.
Kad završim, obično kaže: »Hvala, Ado«, iako mu je ponekad teško govoriti pa se
mora nakašljati prije nego što počne.

w
Zatvarajući glasovir odvraćam: »Hvala, gospodine«, i neko vrijeme ništa više ne
kažemo.

w
Znam da sviram i za njega, za usamljenost koja je u nama.
Kad se sada, poslje mnogo godina, osvrnem na to, znam da je proizašlo iz

w
usamljenosti. Ne iz bjesomučne samoće gospodina Phila, kad vam poginuli sudruzi ne
daju mira, nego je to više nalik na sjenu koja pada na vas sa svojom podmuklom
težinom. Gospođa je poznavala usamljenost i znala je kakve poteškoće može
prouzročiti, pa je možda zato i otišla u Johannesburg da bude s gospođicom Rose,
svojim preostalim djetetom, kako bi joj odagnala samoću i tako je očuvala od novih
neprilika. Ali ako samoću otjerate s jednoga mjesta, ona potraži dom drugdje, a kad
jednu osobu oslobodimo neprilika, one će svakako potražiti novo prebivalište.
Pripremila sam janjeće odreske, krumpir i grašak pa sam ih poslužila gazdi na
njegovu mjestu na čelu stola u blagovaonici, dok sam ja večeru pojela u kuhinji. Onda
sam oprala i obrisala posuđe, a ručnike objesila vani na uže. Bila je to jedna od onih
večeri kad je Karoo obasjan neobičnom, toplom svjedošću, kameni brežuljci više nisu
smeđi, nego zadobiju svjetliju, ružičastu boju, a sjaj na njima zadrži se duže nego što
biste vjerovali da je moguće prije nego izblijede do mornarski plavoga preljeva. Pitala
sam se može h mama vidjeti to neobično svjedo odande gdje je s Bogom Ocem.
Okrenuvši se prema kući, na trenutak sam zastala jer sam se sjetila kako je gospodin
Phil ležao na travi koja mi se sad meko svijala pod nogama. Koža mu je bila zlatna na
suncu, a oči bljede kao najsvjetlije večernje nebo. Ako bih ga pozvala po imenu, sigurno
bi mi odgovorio...
Vrativši se unutra, skinula sam pregaču i objesila je iza kuhinjskih vrata. Gazda je,

rg
kao obično, sjedio na stolici u predvorju. Otišla sam do niše i počela svirati Clair de Lune.
Kroz prozor je na glasovir padalo ružičasto svjedo, pa je slijedilo moje prste na tipkama.

. o
Onda sam svirala Pathetique, a gazda nije okretao stranice novina. Dosad sam već
navikla na to. Večernja rumen polako je izblijedjela, pa sam u mraku svirala Chopinov
nokturno, a i moj je slušatelj sjedio u mraku, s novinama u krilu.
»Laku noć, gazda.«

a d
o
»Hvala, Ado. Laku noć.«

n
pokraj kreveta pomolila za majčinu dušu i za gospodina Phila.
l
Oprala sam i objesila spavaćicu koju mi je gospođa kupila kod Badgera, pa sam se

»Dragi Bože, neka se mama sad odmori, a gazdi Philu podaj smirenje od rata.«

w
Dok sam čitala stihove iz Biblije za taj dan, začula sam gazdine korake, ali nije se

o
uspinjao stubištem, nego je išao u kuhinju. Možda je poželio piće, ili čaj? Stavila sam

d
noge u papuče, spremajući se da mu odem pomoći, ali koraci su se nastavili i kad su
prošli kuhinju, pa su pošli niz hodnik i zaustavili se ispred sobe koju sam dijelila s
majkom Miriam otkad mi je bilo šest godina.
Čekala sam.
a n
lk
Koraci nisu pošli dalje. Jamačno je bolestan, a zabrinut je što me mora probuditi. Da
izađem k njemu?

a
Začula sam slabo kucanje na vratima pa sam ih požurila otvoriti.

b
.
»Gazda«, rekla sam. »Trebate li me, gospodine?« Zastori na prozoru nadimali su se
od iznenadna propuha.

w
»Ado«, izgovorio je.
Nije me često gledao, ali sada jest. Primijetila sam da je postao vrlo umoran otkako

w
mu je umro sin, kosa mu je bila siva i rijetka, a oči izblijedjele. Na sebi je još imao
odijelo, a prsti su mu se poigravali zlatnim lancem na prsluku.

w
»Ado?« ponovio je gledajući iza mene u sobu kao da je još nikad nije vidio. Ispružio
je ruku kojom se nije poigravao lancem, pa mi ju je položio na rame.
»Što mogu učiniti, gospodine? Želite li čaja?«
No kao da me nije čuo, a ruka mu je ostala na mom ramenu. Osjećala sam njegovu
toplinu i stiskanje prstiju kroz tkaninu moje spavaćice. Ovo je bilo drukčije nego kad me
je doticao mladi gospodin Phil.
Ustuknula sam, a ruka mu je pala s moga ramena. Zurili smo jedno u drugo, gazda i
ja.
Jednom me je neki mladić gledao na isti način, na Ulici Adderley, kad sam u poštu
nosila gospodina pisma. Motrio me je kao da se zaista može reći da sam ljepa. Rekao je
da se zove Jacob Mfengu, pa je i mene upitao za ime. Bio je dobro odjeven, uljudan,
radio je u mesnici u Cradocku i često je vidio da prolazim ulicom. Izjavio je da bi me
želio posjetiti ako moj otac dopušta. Odgovorila sam da nemam oca, ali može
razgovarati s majkom. Revno je kimnuo, rekavši da će to učiniti, pa smo se rukovali, a
zbog njegova dodira bilo mi je vruće, kao i sad, kad me je gazda doticao. Čekala sam i
nadala se, ah nikad nas nije posjetio, a kad sam skupila hrabrost da odem u mesnicu i
upitam za njega, spominjući mu ime, mesar je odgovorio da se iznenada vratio svojoj
obitelji u Transkei.
Gazda je ušao u sobu i za sobom zatvorio vrata. Prišao mi je dok sam stajala pokraj

rg
kreveta i ovaj mi je put položio obje ruke na ramena. Postalo mi je još više vruće.
Počela sam se tresti i jamačno je to osjetio jer je rekao: »Neću te ozlijediti, Ado.«

. o
Spustio je ruku i odvezao mi gornji dio spavaćice. Nije mi palo na um prosvjedovati.
Napokon, tko sam ja da odbijem gazdu koji se brinuo za majku Miriam i za mene? Kako

ukop?

a d
bih mogla odbiti nekoga tko mi je pružio dom, hranu i glazbu, tko je platio majčin

o
Kako sam mogla reći da čekam mladića koji mi je jednom stisnuo ruku u Uhci

njim gola.

n l
Adderley, ali se nikad nije vratio? Spustivši ruke, skinula sam spavaćicu i stajala pred

Pukovnik izjavljuje da je zaljubljen u mene i želi se oženiti mnome. »Ostani na brodu,

w
Cath«, nagovara me. »Dodi sa mnom u Indiju. Vjenčat ćemo se čim pristanemo u luci.«

o
Mogla bih da hoću jer je šarmantan, obziran, nije sirov, a usuđujem se reći da moje odraslo

d
srce pozna bolje od Edwarda. Priznajem da nisam samo malo zaljubljena u njega...
No kako bih mogla?

glasovir?

a n
Kako mogu napustili Edwarda koji je tako marljivo radio da mi priskrbi dom — čak i

lk
Gazda mi je došao triput. Nismo progovorili ni riječi. Jedini znak koji sam dobila bili
su njegovi koraci niz hodnik, kamo bi skrenuli iz kuhinje.Prije bih svake večeri svirala

a
glasovir. Razmišljala sam o tome da prestanem, ali onda sam pomislila da bi mu se to

b
učinilo čudno. Tih večeri mrak kao da je prebrzo otjerao sumrak, a sa sobom je donosio

.
strašnu turobnost koja mi je grabila prste, činila mi svirku usiljenom i ispunjavala me

w
neizvjesnošću hoće li noćas doći.
»Laku noć, gazda.«

w
»Hvala, Ado.«
Kad bih mu začula korake, skinula bih spavaćicu i legla na krevet koji sam nekoć

w
dijelila s majkom Miriam. Pokucao bi na vrata, ušao i smjesta ugasio svjetlo. Prišao bi
krevetu, ondje bi neko vrijeme stajao, a onda bi spustio jednu ruku i dotaknuo me.
A sutradan bih prala plahte, pomela pod i priredila mu doručak i ručak kao da se
ništa nije promijenilo. Radio bi, jeo, čitao novine i pisao ženi — ah, gospođo, oprostite
mi, neka mi Bog oprosti! — koja je bila u Johannesburgu gdje je gospođica Rose upala u
neprilike.
 ŠESNAESTO POGLAVLJE
Običavala sam se pitati kako bi bilo s mladićima koji su mi privukli pogled na ulici
kad sam išla na poštu ili kad sam četvrtkom, u slobodno popodne, s majkom pošla u
posjet teti. Ti mladići bili su smjeli, pogotovo kad su se vraćali s abakivethe, inicijacije, pa
su obilazili grad u novoj odjeći, tražeći ženu.
»Ne gledaj ga«, upozoravala me je majka Miriam kad sam, kao maloljetna djevojka,

g
na uglu Ulice Market bacila oko na mladića u dobro uglačanim sivo-žutim hlačama koji

r
je posebno obećavao. »Otkrit će tko si, ako to želi.«

o
No nikad me nije potražio, a kad se mladi gazda Phil vratio iz rata, život mi se

.
ionako ograničio na kuću Cradock pa su mladići koji bi se možda potrudili otkriti tko

d
sam bacili oči drugamo, osim Jacoba Mfengua iz mesnice, koji nije bio drzak, nego

a
pristojan. Nadala sam se da je upravo on prilika za mene, ali više se nije javio, iako mi je
dodir njegove tople ruke vrlo dugo ostao na koži.

l o
A onda mi se majka razboljela pa sam je morala njegovati, preuzeti njezine dužnosti

n
u kući i odložiti mogućnost da sretnem mladića, čak i da se udam.
»Ne moraš sve raditi sama, Ado«, govorila je gospođa kad me je jednoga dana

w
zatekla kako kunjam nad daskom za glačanje. »Mogu zamoliti susjedu Pumile da ti

o
pomogne.«
»Nema potrebe, gospođo«, odgovorila sam uspravivši se. Susjeda Pumile opljačkala

d
bi je još prije svršetka svoga prvog radnog dana. »Ubrzo ću završiti.«

n
Kad je umro mladi gospodin Phil, još sam imala mamu, ali kad je i ona preminula,

a
nisam više imala nikoga osim gazde i njegove žene. Gospođa je otišla posjetiti kćer u

lk
Johannesburgu, pa sam imala samo gazdu, a poslije toga imala sam sramotu. Najprije se
ništa nije vidjelo, no onda je počelo rasti u meni i tijelo mi je bubrilo, a otad me je sve to

a
slijedilo svakoga dana, do kraja života.

b
 

.
Sutra ću se iskrcati.
Sutra ću se udati za Ediuarda na obroncima planine Table.

w
Vjenčana mi je haljina izglačana, složena i spremna, a ukrašeni donji dio dvostruko je
porubljen, pa će odoljeti neravnim lučkim ulicama. Preko stolice prebačen je kratki veo, dar

w
mjesne škole.
Gospođa Wetherspoon obećala mi je stručak svježih ružičastih niza, iako ne znam je li u

w
Cradocku vrijeme za njih. Pastor Wetherspoon predat će mladenku odjeven u svakodnevnu
odjeću s visokim ovratnikom.
Svi ćemo ustati u zoru da vidimo kako se na obzoru pojavljuju planine. Kad to vidim, znat
ću da više nema povratka.
Odbila sam Charlesa Saundersa i shvatio je da moram izvršiti dužnost, no uvijek ću se pitati
što je sve moglo biti.
Što je sve moglo biti da sam se udala za čovjeka koji je u meni raspirio vatru kakvu još nisam
poznavala?
Dakako, isprva još nisam znala što se događa. Radna haljina postala mi je pretijesna,
a činilo mi se da mi je tijelo osjedjivije. Prestala je i mjesečnica o kojoj mi je govorila
majka Miriam. Gazda je rekao da je gospođica Rose još u nekakvoj neprilici u
Johannesburgu. Sastavio je obrve, stisnuo usta, okrenuo se i otišao u radnu sobu. Zato
se gospođa još nije vratila.
Ona bi mi mogla reći što mi se događa s tijelom, ali to i ne bi trebala učiniti da je
ostala u Cradocku. Izdala sam je, a od nje nikad neću moći dobiti ni zaslužiti oproštenje.
Nisam mogla otići liječniku Wilmottu koji me je donio na svijet, liječio mladoga
gospodina Phila, a kad je majka umrla, zatvorio joj oči. Morao bi reći gazdi, ili gospođi.
Zato sam jednoga četvrtka, kad sam bila slobodna, u džep stavila propusnicu pa sam
preko željeznoga mosta nad Groot Visom otišla do tete, u malu općinu pokraj
Lococampa.

rg
»Nešto se događa s mojim tijelom«, rekla sam dok sam s njom sjedila u jednosobnoj

. o
kolibi, teta je dosad već ostarjela, postala je starija nego što bi bila moja majka i već je
viđala djevojke poput mene. Nagnula se naprijed i stavila mi ruku na trbuh.

a d
»Koji je momak to učinio? Moraš se udati za njega«, rekla je podižući s vatre lonac s
vrućom vodom za čaj. »Nemaš obitelji, pa neće morati platiti cijenu za nevjestu.«

o
No rekla sam da nemam posebnoga momka.

n l
Udarila se rukom po marami na glavi, a onda me je malo ispljuskala, zato što sam
bila s više momaka i nemam srama. Rekla je da nisam bolja od gospođice Rose koja je u
neprilici u Johannesburgu. Bez riječi sam podnijela udarce. Rekla mi je za čovjeka koji

w
sređuje bebe pa me izgurala iz kolibe ostavivši me da sama tumaram prašnim

o
prolazima dok nisam našla čovjeka o kojemu je govorila. Dotad je već padao mrak,

d
unaokolo su lutale skupine mladića, a slijedili su me mršavi psi. S vatri za kuhanje
dizao se dim, pa je, lebdeći nad kolibama, činio da nebo posivi mnogo prije nego što bi

a n
posivjelo nad Cradockom. Sve me je to podsjećalo na KwaZakhele, gdje sam pokopala
majku Miriam. Zato sam se putem molila da mi popusti strah od mraka i grubih ljudi

lk
koji su me gurali. Molila sam se i mami da mi kaže što da radim, ali nije mi odgovorila,
a i Bog je šutio jer sam zgriješila s gazdom, a za to nije bilo oproštenja.

a
Liječnik kojega sam pronašla bio je ljubazan. Na sebi je imao umrljan bijeli kaput, a

b
.
imao je i cijev s okruglom metalnom pločicom, kao i onaj koji je tu napravu upotrijebio
na gospodinu Philu, pa sam mu zato vjerovala. Ljudi su stajali u redu da ga posjete u

w
njegovoj dvosobnoj kućici. Sjedili su posvuda po podu, a mnoštvo se prelilo i van, pa su
se smjestili na goloj zemlji. Vidjela sam ranjene maloljetnike koji su pljuvali krv, majke

w
su njihale uplakanu djecu, a starci su strašno kašljali. Već je bilo kasno kad se liječnik
pobrinuo za sve ranjene, uplakane i one s kašljem, no iako je jamačno bio umoran, i

w
dalje se ljubazno ophodio. Rekao mi je da ću imati bebu i da bih trebala reći djetetovu
ocu jer sam lijepa mlada žena koja će zgodnomu mužu roditi još mnogo potomaka.
»Nije zgodan mladić, gospodine.«
»I stariji je muškarac isto tako dobar«, uvjeravao me s umornim osmijehom. »Može
više priskrbiti za djecu.«
»On mi je gazda.«
Sjeo je na klupu uza zid koji se ljuštio. Pitala sam se zašto je pognuo ramena.
»Onda ćeš trebati moju pomoć.«
»Da se dijete rodi?«
»Oh, dijete...«, odmahnuo je glavom. »Ne bi trebala imati to novorođenče.«
»Ah zašto, gospodine?« Što je to? Je li on sangoma, vrač koji vidi ono što ja ne mogu
opaziti?
»Dijete će imati prokletstvo blijede kože, bljeđe nego što je moja i tvoja«, pokazao je
svoju crnu ruku, »ali neće biti bijela kao u tvoga gazde.«
»Bit će obojen?« povikala sam.
Poznavala sam obojene. Živjeli su na pola puta od ljudi kao što su gospođa i gazda,
ah i na pola puta od pravih crnaca, a nisu pripadali ni jednima ni drugima. Njima su se
ponosili samo za vrijeme rata, kad su postali vojnici, pa su se borili uz bijelce, ali danas
više nikamo ne pripadaju.

rg
Nisam znala ništa o nasljednosti niti mi je bilo poznato da tako nastaju obojeni, da
crni ljudi mogu izblijedjeti, a bijeli potamnjeti pa je posljedica dječak koji nikamo ne

. o
pripada. Zašto sam mislila da će biti dječak? Zato što će muško dijete gazdi biti umjesto
sina Phila? No kako itko može zamijeniti prvorođenca?

a d
A moje dijete bit će obojeno. Neće pripadati gazdi, a ni meni. Morat ću mu reći da je
njegov otac otišao još prije njegova rođenja, kao i moj. Možda će me to zbližiti s mojim

o
blijedim djetetom.

n l
No dok je moj otac nestao i više se nije vratio, otac ovoga djeteta živi malo dalje od
željezničkoga mosta preko Groot Visa, a put do njega kratak je i prašan. Morat ću
pripaziti da to nikad ne dozna, a isto tako morat ću se pobrinuti da nikad ne nađe oca,

w
kao što nisam ni ja.

d o
a n
a lk
. b
w
w
w
 SEDAMNAESTO POGLAVLJE
Mnogo toga u svomu životu isprva nisam razumjela, ali poslije sam shvatila. Kao,
primjerice, mjesta i ljude koji nisu htjeli čuti određene stvari, iako nisu bili gluhi. Ih
budućnost koju niste mogli kupiti, a uvijek se činilo da je, poput mora, uvijek malo iza
obzora. Ili rat, koji je prouzročio nestašicu hrane, limenki za kolače i učinio da vojnici
pogibaju, brodovi tonu, a mladići se nikad ne oporave od rana koje nitko ne može

g
pronaći.

r
Kako sam odrastala, naučila sam da se ponekad sve to može objasniti različitim

o
raspoloženjima koje su zadobišle riječi. Drugi se put pokazalo da je ono što nisam

.
razumjela bilo nešto novo i za cijeli svijet. U pedesetim godinama iskrsnula je nova

d
stvar te vrste: podmukli strah od različite boje kože pa se najprije o tome šaptalo, onda

a
vikalo i na kraju je sve postalo stvarno, kao što je u meni raslo dijete koje će biti obojeno.
»Aparthejd!« Gospođa Pumile ispljunula je riječ koja je opisivala tu stvar, kao što bi
ispljunula čaj s premalo šećera.

l o
n
Za mene je to bio nov izraz. Nikad ga nisam vidjela na natpisima u dućanima ni na
oglasnim pločama pred novinskim uredima na kojima je prije toliko godina pisalo:

w
»Počeo je rat!« No iako je izraz bio nov, razumjela sam odakle dolazi. Upravo je tu bilo

o
ono što me je zabrinjavalo kad sam s mladim gazdom hodala gradom, ono što je
navodilo bijelce da se okreću od mene, a bilo je tu i gazdino zaprepaštenje kad je vidio

d
da mu sin ovisi o posluzi. Jedna riječ mogla je obuhvatiti sve te strahove.

n
»To će nas prisiliti da se preselimo«, prosiktala mi je gospođa Pumile kroz živicu,

a
»preko Groot Visa, ili u općinu iza zatvora u Ulici Bree, sa svim onim skollijima,

lk
razbijačima i pijanicama. Zahvali Gospodinu, Ado, što ti majka nije doživjela da vidi
ovaj dan.«

a
»Ali što možemo učiniti?« upitala sam bacivši pogled na kuću gdje je gazda radio u

b
radnoj sobi, a gospođa je još bila s kćeri u Johannesburgu.

.
»Vratit ću se svojoj obitelji u Umtatu«, odgovorila je, zadovoljno se nasmiješivši.
»Ondje je čovjek koji će se oženiti mnome ako se vratim. Ali ti«, virila je kroz živicu.

w
»Trebala bi naći muža, najbrže što možeš. Još si dovoljno lijepa. Neće biti mjesta za
djevojke bez muža koji bi ih zaštitio. Dolazim, gospođo«, okrenuvši se, povikala je

w
preko ramena prema glasu koji ju je zvao s kuhinjskih vrata. »Upravo iskapam povrće,

w
gospođo.«
 

Prošla su dva tjedna otkako sam posjetila liječnika u njegovoj dvosobnoj kući s onu
stranu Groot Visa. Kad mi je objasnio o nasljeđivanju, rekao mi je da je prekasno da se
riješim djeteta, čak i ako bih htjela. Dodao je da mu ne moram platiti jer za svoj posao
prima novac od misije, one iste koja je školovala crne učenike, a jednom sam je i ja
trebala pohađati. Kad sam se vraćala, već je bilo vrlo mračno, pa sam brzo hodala,
držeći se svjetala uličnih vatri na kojima su ljudi kuhali. Muškarci su me dozivali iz
sjena, psi su mi njuškali oko nogu, tražeći otpatke, dok je zvijezde skrivao dim, a od
straha se ionako nisam usudila podignuti pogled. Je li me gospodin Phil osuđivao dok
sam tako prestrašeno žurila? Je li razumio da sam izvršila dužnost? Je li se osjećao
izdanim zbog onoga što sam učinila s njegovim ocem? Kao da sam izdala voljenu
 gospođu...
U kuću Cradock ušuljala sam se na zadnji ulaz, pa kroz kuhinjska vrata koja nisu
bila zakračunata. Gazda je bio na sastanku s večerom u gradskoj vijećnici i nije trebao
hranu. Garaža je bila prazna, a poslije sam začula zvuk njegova automobila dok sam
ležala u krevetu držeći se za trbuh opterećen djetetom koje sam žarko željela voljeti, ali
bojala sam se da ono neće voljeti mene, ne kad vidi razliku u boji kože ili kad shvati da
vrijedi manje od bijelaca, a isto tako — što će ga posebno užasnuti — i od crnaca. Što će
biti s nama, s tim djetetom koje se nikamo nije uklapalo... i sa mnom?
»Ado«, obratio mi se gazda dok sam mu za doručak posluživala kajganu, »gospođa
se vraća sljedećeg tjedna.«
rg
. o
Stojeći pokraj stola, osjetila sam da mi se lice zažalilo, a dijete u meni pokrenulo se
poput leptira.

povratku. Moramo se potruditi da u kući sve bude savršeno kad se vrati.«

a d
»Gospođica Rose sad je bolje, pa gospođa više ne mora biti ondje. Veseli se

o
Kratko me je pogledao i spustio pogled na jaja koja su se hladila na tanjuru pred

njezina odlaska ništa nije promijenilo.«

n l
njim. Stisnuo je ruke u krilu, a onda ih je opustio. »Želim da gospođa vidi da se od

Zastao je, podignuo ruke i uzeo laneni ubrus koji svaki dan perem i glačam.

w
»Razumiješ, je li, Ado?« nastavio je obraćajući se mrlji na stolu pred tanjurom.

o
»Da, gospodine«, potvrdila sam. »Razumijem. Sve će biti isto kao prije, kao što

d
gospođa voli.«

n
 
Edward mi je donio ruže, pa sam ih spojila sa stručkom gospode Wetherspoon. Edward se

a
unekoliko promijenio, a sigurna sam da on isto misli o meni. Ozbiljan je, usnice su mu tanje, ali

lk
uvijek je uljudan, čak previše, pa sam se ponovno pobojala da nećemo lako pronalaziti riječi, ali
nasreću, tu bojazan mogla sam odgoditi jer smo s prijateljima Wetherspoonovih i s nekoliko

a
mjesnih Iraca koji su i prije ugostili Edwarda dovoljno vedro razgovarali da bismo prikrili

b
.
šutljivost medu sobom.
Ovo sada pišem u vlaku koji nas nosi u Cradock, prema zajedničkom životu. Ruže leže pokraj

w
moga kaputa na gornjoj polici za prtljagu, a iz njih se još širi miris. Edward je otišao rezervirati
stol za večeru u vagonu za objedovanje pa mi se pruža prilika zapisati nekoliko riječi.

w
Draga majko i oče, draga Ado i Eamone, Što biste vi mislili o svemu tome?
Kako bi otac komentirao plodnu zemlju i skupine crnoputih radnika koji na njoj rade? Što bi

w
majka rekla vidjevši ljupke dame u haljinama živih boja, svakako jednako otmjene kao i one u
Indiji? A Ada i Eamon? Ne bi li dahnuli od čuđenja kao i ja, ugledavši golemu planinu s vječno
nakupljenim oblacima? »Povedi me sa sobom, Cath«, molila je Ada kad sam odlazila. »Neću ti
stvarati poteškoće!« A sad se Edward vraća...
 OSAMNAESTO POGLAVLJE
Jasno mi je da te stvari radim posljednji put. Posljednji put perem ove košulje i
donosim kruh iz pekare. U plavoj odori prolazim Ulicom Church, pa gledam u mesnicu
ne bih li vidjela Jacoba Mfengua, ah nema ga iza komada mesa koji se njišu, nikad nije
ondje.
Kuća Cradock blista. Gospođine su najdraže ružičaste ruže na okviru kamina, a i u

g
niši pokraj glasovira, gdje ih može mirisati dok svira. Mjedene kvake na vratima

r
uglačane su, a stoep sam nedavno izribala. Prozori su čisti, a postelje netom

o
pospremljene kao da će stići i gospođica Rose s gazdom Philom, no sutra će podnevnim

.
vlakom doći samo gospođa. Za njezin ručak s gazdom pripremila sam hladnu piletinu i

d
salatu od krumpira, za večeru će na štednjaku biti pirjana janjetina, a u smočnici je pita

a
od jabuka za desert.
Za popodnevni čaj čak ću iznijeti najbolje šalice i tanjuriće, a na stolu blagovaonice,

l o
pod staklenim poklopcem, ostavit ću spužvasti kolač od limuna. Gospođinu posebnu

n
knjigu položila sam na toaletni stolić, pokraj grančica mimoze u staklenoj vazi koju je
donijela čak iz Irske. Posljednji sam put čitala iz te knjige.

w
 

o
***
Jutros smo stigli u Cradock, Moram priznati da je putovanje vlakom iz Cape Towna bilo

n d
zamorno. Bilo je vrlo malo prilike za skrovitost, a toliko spržene zemlje i neba!
Edward je pažljiv i obziran prema meni, no iako bih prije to pozdravila, još se vrlo živo

a
sjećam kavalirštine pukovnika Saundersa, pa me je Edwardova suzdržanost malo razočarala. Ali

lk
ne smije biti žaljenja. Zahvalna sam što ću imati sređenu budućnost.
Sad sam vidjela našu kuću, lijepo, postojano mjesto namješteno običnim, ali solidnim

a
pokućstvom, a vidjela sam i plahu mladu ženu po imenu Miriam, domaćicu. Edivard je sve dobro
učinio. Nadam se da Miriam i ja možemo biti prijateljice jer smo vjerojatno iste dobi, iako me je

. b
Edward upozorio da se ne smijem previše sprijateljiti.
Molim se da ne prođe previše vremena dok ne dobijemo svoju obitelj jer jako mi nedostaje

w
Irska. Priznajem da, dok sjedimo za stolom, pogledam kroz prozor i zamislim da čujem kako
potok pada preko stijena u Bannocku, umjesto jednolična šuma smeđe rijeke koju zovu Groot Vis.
 
w
w
Oprala sam i smotala novu plavu radnu odjeću i ono što sad zovem »bjelačkim«
predmetima: otmjenu bluzu i suknju za sprovod gazde Phila te haljinu mornarski plave
boje, koju sam nosila umjesto radne odjeće. Sve sam to ostavila na urednoj hrpi na
krevetu za novu sobaricu koju će gospođa trebati. Uzela sam svoj ručnik, flanelsku
tkaninu i spavaćicu koju mi je gospođa kupila, pa sam ih stavila u majčin kartonski
putni kovčeg.
Ispod kreveta sam izvadila maminu kutiju za cipele. U nju sam svaki mjesec
stavljala samo malu svotu novca jer su gazda i gospođa većinu moje plaće slali u banku
u Ulici Adderley. Gospođa mi je objasnila da novac mogu dobiti natrag kad god
zaželim. Pokazala mi je knjigu iz banke u kojoj piše koliko imam novaca. Svota je veća
od one koju sam očekivala, a gospođa kaže da je banka dodala još novca da mi zahvale
što sam im posudila. Čini mi se čudno da vam netko daje novac, a ne morate raditi za
njega. Naravno, nemam tu posebnu knjigu jer je s obiteljskim ispravama u gazdinoj
radnoj sobi. To znači da nemam novaca. Morat ću se snaći s malom svotom iz kutije za
cipele, preostalom od majčinih nadnica i s kovanicama koje mi gospođa svaki mjesec
daje za osobne stvari.
U kovčeg sam stavila i osobnu iskaznicu, propusnicu. Nemam drugih isprava,
preporuka koje dokazuju da sam radila u kući Cradock, ni spisa koji bi govorio da sam
dobra radnica, ništa što bih novomu poslodavcu mogla pokazad za sve te godine

rg
brisanja prašine, glačanja i pranja. Posljednji put sviram glasovir, blage sonate, Mozarta
u C-duru i Beethovenovu Mjesečevu sonatu. Uzimam note za preludij Kišne kapljice i

. o
stavljam ih na dno kovčega da se ne zgužvaju. Mislim da gospođa neće zamjeriti.
»Ado?«
»Da, gospodine?«

a d
Dan je gospođina dolaska. Gazda stoji za stolom u radnoj sobi, a ja čekam na

o
vratima. Ne gleda me, a ja pogledom tražim bankovnu knjigu među njegovim

n l
papirima, no nije tu. Zadnjih nekoliko dana tražila sam je na gazdinu stolu, ah nikad
nije ondje. Pomno pazim da papire ostavim upravo onako kako sam ih našla, pa neće ni
znati da sam tražila, kao što sam gospođinu posebnu knjigu vraćala na mjesto gdje je

w
pisala, pa ni ona nije primijetila. »Idem po gospođu. Vlak će možda uraniti.«

o
»Da, gospodine. Ručak za vas bit će pripremljen kad se vratite.«

d
»Hvala. Ado.« Na sebi ima tamno odijelo koje se sviđa gospođi. Ni sad me ne gleda,
nego okreće sivu glavu i uzima ključeve automobila s farovima nalik na oči noćne
životinje.

a n
Čim je otišao, posljednji sam put pregledala stol u blagovaonici da se uvjerim da je

lk
ručak postavljen kako gospođa voli. Onda preko odore odijevam majčin stari kaput za
sprovode i vezujem kosu plavom maramom. Odlazim na kat, pa posljednji put stojim u

a
sobi gospodina Phila, dotičem postelju na kojoj je ležao, zaustavljam se pokraj zastora

b
.
koji su uvijek bili navučeni da isključe rat i osjećam kako mi sunce kroz staklo grije leđa.
Silazim i zatvaram vrata svoje sobe gdje sam čekala kad je vani umro. Uzevši kovčeg,

w
odlazim kroz kuhinjska vrata pazeći da navučem zasun, a onda prolazim kroz zadnja
vrata. Čujem kako u susjednoj kaiji gospođa Pumile razgovara sama sa sobom. Ne želim

w
da me vidi ni ona ni bilo tko drugi.
Moram požuriti! Poći ću onom stranom Ulice Dundas gdje je najviše drveća, pa ću,

w
spustivši glavu, proći cijelim putom pokraj natpisa u dućanima na kojima sam vježbala
riječi. Neki od vlasnika poznaju me, ali nadam se da me neće prepoznati s kovčegom i u
majčinu kaputu. Sad sam nalik jednoj od djevojaka koje sam viđala kako žure niz cestu
dok sam stajala na kutiji za igračke gospodina Phila, samo što na leđima nemam dijete.
Mogu h ikada u budućnosti proći ovom cestom s djetetom na leđima? Ljudi će vidjeti
da mu je boja drukčija od moje i znat će za moju sramotu. Ah hoće li shvatiti da nisam
loša osoba? Hoće li razumjeti da je ovo dijete proisteklo iz moje dužnosti prema gazdi u
njegovoj usamljenosti?
Može li to gospođa ikada doznati? Može li gospodin Phil?
Kako ono što sam učinila istodobno može biti ispravno i pogrešno?
U Ulici Church mnogo je prolaznika, automobili trube, psi skaču oko peta svojih
gospodara, a zaprežna kola klopoću natovarena hrpama drva. Gazda Phil mrzio bi tu
buku. Ondje, ispod crvenoga limenoga krova sudčeve kuće u Ulici Achter, blizu Groot
Visa, stoji drvo gdje je rekao da me voli.
Tu moj bijeg postaje opasan. Željezni most ne vodi samo do tetine male općine
pokraj logora pružnih radnika nego je i put do željezničke postaje. Gospođa i gazda
mogli bi me svakoga trenutka vidjeti dok se voze u crnom automobilu s očima noćne
životinje. Osluškivala sam hoću li čuti vlak, ali dosad do mene nije dopro zvižduk. Još
ima vremena da prijeđem most, a onda skrenem lijevo s ceste i pođem prema
stiješnjenim kolibama zajednice u kojoj je živjela teta.

rg
Sad mnogo ljudi ide mojim putom, prema željeznomu mostu, a bose noge prave

. o
tihe, pljeskave zvukove na asfaltiranoj cesti. Međusobno mrmljaju jer imaju prijatelje u
mnoštvu. Ja ih nemam, morat ću se snaći s tom novom usamljenošću i pokušati zbog nje

a d
ne zapasti u daljnje neprilike. Neki pješaci uz mene nose kovčege kao i ja, drugi su
stvari umotah u pokrivače živih boja i nose ih na glavama, a neki na leđima imaju malu

o
djecu. Premještam kovčeg u drugu ruku, okrećem glavu od automobila koji prolaze i

n l
žurim preko mosta, preko smeđe rijeke, sve dalje od kuće Cradock koja je nekoć bila i
moja, sve dalje od žilavoga trnova drveta, iako se može reći da sam se pod njim rodila,
dalje od pokućstva koje sam cijeh život glačala, od ljudi koji su učinili da to bude i moj

w
dom, a neki su od njih živi, dok su se drugi pridružili precima.

d o
a n
a lk
. b
w
w
w
 DEVETNAESTO POGLAVLJE
Ada nije ovdje, ali ostavila je ručak na stolu. Mogu samo pretpostaviti da postoji razlog za
njezinu odsutnost. Možda gospođa Pumile nešto zna. Provjerit ću, kad sve izvadim iz prtljage.
Edwardu je drago što me vidi.
 
»Zašto misliš da možeš doći ovamo?« upitala je tetka ljutito stojeći na vratima, ruku

g
prekriženih na širokim prsima, dok sam čekala na prašnoj ulici.

r
»Nema mjesta, vidiš da nema!« Spustila je pogled na moj nabrekli trbuh, a onda ga

o
je podigla, motreći me. »I nemam novaca za još jedna usta.« Okrenula se i ušla u kolibu.

.
»Samo na kratko vrijeme«, rekla sam naslanjajući se na kosi zid jer sam bila umorna

d
od hodanja i napetosti prilikom bijega, a činilo mi se da dijete u meni sve više raste. Teta

a
je čučala na tankome, prugastom prostiraču koji je prekrivao dio zemljana poda. »Onda

o
ću pronaći drugo mjesto.«

l
»Čime? Imaš li novaca?« glasilo je pitanje iz polumračne prostorije. Bila je

n
oštroumna i znala je da se nigdje ne može odsjesti bez plaćanja, a znala je i da imam
novaca u banci.

w
»Morat ćeš mi platiti za svoj boravak ovdje.« Pokazala je prostirač na kojemu je

o
sjedila.
Sad sam mogla jasnije raspoznati unutrašnjost kolibe. Nikad je prije nisam posebno

n d
primjećivala kad sam s majkom dolazila u posjete jer, napokon, u kući Cradock imala
sam utjehu i zaklon. O toj kolibi s vanjskim zahodom nikad nisam razmišljala kao o

a
mjestu gdje bih mogla boraviti. Teta je imala pravo: nije bilo mjesta. Uza zid, na

lk
ciglama, stajao je uski krevet uleknut u sredini i pokriven izblijedjelim pokrivačem. Do
njega su bih zahrđali petrolejski štednjak i oštećen pocakljeni umivaonik s komadom

a
raskvašena zelenoga sapuna. Kabao i tikve bih su spremni za nošenje vode s javne

b
pumpe na kraju ulice, a na čavlima zabijenima u zid visjeli su tetina radna odjeća i

.
ručnik. U mrežama za kupovinu naslaganima na podu rublje je čekalo pranje. Jedini
slobodni dio poda bio je prekrivač na sredini, a nije bio dug ni kao moje tijelo. Nikad

w
prije nisam spavala na podu — zli tokoloshe bez teškoća bi našao i mene i mališana.

w
Tetina koliba nije bila mjesto za podizanje djeteta, ah slabi su izgledi da ću s
novorođenčetom pronaći drugo mjesto. Nitko ne želi pomoći djevojci koja je zgriješila s

w
bijelcem, umjesto s pripadnikom svoga naroda. Okrenula sam glavu jer sam začula
zvižduk u fisu, koji je značio da se gospođa vraća.
»Pomagat ću ti s poslom oko pranja«, prisilila sam se govoriti vedro. »Imam mnogo
iskustva s pranjem, a znam i kuhati.«
Teta me je sumnjičavo pogledala.
»Zašto se ponovno ne zaposliš preko rijeke?« Smrcnula je pokazavši prema Groot
Visu. »Ima obitelji koje žele djevojke poput tebe, prijašnje sobarice. Gospođa o kojoj
tako lijepo govoriš sigurno će ti dati preporuke.« Zastala je i oštro piljila u mene. »Osim
ako si što ukrala. Hvala Bogu što tvoja majka to nije doživjela.«
S ulice iza mene dopro je povik, a onda i drugi. Neki čovjek progonio je ženu i
štapom je udarao otraga po nogama, a sve je to gledala mala skupina ljudi.
 »Neće li joj tko pomoći?« povikala sam, pa su se znatiželjnici okrenuli i pogledali
me, a onda su skrenuli poglede i motrili taj prizor.
Teta nije čak ni došla na vrata, nego je palila petrolejski štednjak.
I ja sam se okrenula. Rekla sam joj da nisam krala od gospođe, ali više ne želim biti
sobarica jer sam umorna od velikih kuća s pokućstvom koje treba laštiti i kolača koje
treba peći za otmjene čajanke.
Izjavila sam da svoje dijete želim podići među ljudima kao što smo ona i ja. Rekla
sam još nešto, iako to zasad nije bila istina, ali ubrzo bi se moglo obistiniti: da je zbog
novoga straha od različite boje kože ovih dana teško živjeti preko rijeke.

rg
Slegnula je ramenima, provjerila štednjak, a onda je, podigavši na njega istrošeni

. o
čajnik, skuhala čaj, dala mi pola komada staroga kruha i rekla da kratko vrijeme mogu
spavati na njezinu podu, ali taj dio poda moram platiti. Kad sam odgovorila da su mi

a d
gazda i gospođa za moje dobro sakrili novac u banci, odmahnula je glavom, ali vidjevši
mi izraz lica, izjavila je da za svoj dio poda mogu platiti tako da s njom svaki dan perem

o
rublje na obalama Groot Visa jer činjenica je da u tome imam iskustva, pa ću biti bolja

n l
od nekih djevojaka s kojima je pokušala raditi. Kad se rodi dijete, mogu ga staviti na
leđa i nastaviti prati. Za sve druge potrebe moram se pobrinuti novcem skrivenim u
banci. Od novca nema koristi ako njime ne možete kupovati stvari. Beskorisno je da leži

w
u banci.

o
Morat ću naučiti kako ga vratiti.

d
 

n
Dvije su vrste samoće, jedna je izvanjska, a druga unutrašnja. Izvana više nisam
usamljena jer za to nema mjesta. Tetinu kolibu posve ispunjavamo nas dvije i dijete koje

a
raste u meni i gura se u prostor među nama. A tu je i pranje. U dobre dane koliba je

lk
prepuna rublja. Postoji prljavo pranje, zatim čisto i mokro, čisto i suho, pa prljavo koje
još danas mora postati čisto, kao i prljavo koje može pričekati do sutra.

a
Nisam usamljena ni kad izađem jer brojni ljudi iz susjednih koliba žure amo-tamo.

b
.
Pokušavam doznati imena onih koji svaki dan projure kako ne bih osjećala da uhodim
Živote neznanaca. Sa svoga mjesta na tetinu podu ne mogu prečuti kako se noću

w
dozivaju, a kad im djeca plaču, često se trgnem iz sna. Čujem kako se muž i žena
svađaju, a poslije im na ulici prepoznajem glasove, pa znam oko čega se prepiru i prije

w
nego što im prepoznam lica ih imena. Starci mi kašlju u uho kao u liječnikovoj kući, čak
čujem i kako netko hrče u obližnjoj kolibi. Oko kuće Cradock čula sam samo gospođu

w
Pumile, a ona je živjela iza guste živice u dnu susjednoga vrta. No ovdje, u kolibi do
nas, mnogo bliže nego što nam je ondje bila kaia gospođe Pumile, živi Poppie, s
unucima Fulesijem i Matthewom, a upravo njih čujem kako noću plaču. No Poppie je
tiha, ljubazno me pozdravlja, a o djetetu se raspituje više od tete. Kad već govorimo o
pamćenju imena, tu su Sophie, Lijepa, Pushi, Lindiwe i druge žene koje se natječu u
poslu pranja rublja duž obale Groot Visa. Neke su na tetinoj strani rijeke, ali mnogo ih
živi s onu stranu, u prostranoj općini koja guta daleki završetak Ulice Beer. One peru na
svojoj strani, ih preko Ulice Cross dolaze k nama jer su tu stijene bolje, a riječni je tijek
povoljniji za pranje.
Ni sad nema vremena za usamljenost. Dan nam počinje u zoru, kao i u kući
Cradock, ali ovdje, u općini, ne treba donijeti mlijeko s vrtnih vrata. Odijevamo se u
polumraku kolibe jer teta ne troši svijeće na jutarnji mrak. Doručkujemo crni čaj i
možda malo kruha, ili preostalu zobenu kašu. Ujutro mi je teško, od ležanja na podu
noću me bole leda, a dijete bi htjelo duže spavati, ali ne smijemo gubiti vrijeme. Na putu
smo još prije nego što prve sunčeve zrake razdvoje brežuljke od sjena pa održavamo
ravnotežu tereta na glavama, ili u naručju, guramo se s mnoštvom koje je uranilo i
gunđa, no teta, gluha za sve drugo, žuri zauzeti najbolje mjesto za pranje.
Mislila sam da znam sve o tome poslu, ali posve je drukčije prati vani, u Groot Visu
nego u praonici u kući Cradock. Kao prvo, nema glačanja, ali tetine mušterije ipak žele
da im odjeća ne bude izgužvana, a to znači da mokro rublje moramo vrlo pažljivo

rg
prostirati preko grmlja na obali. Nije to grmlje kakvo raznobojnim cvjetovima obasjava

. o
gospodin vrt jer bi bilo premekano da podnese težinu mokre odjeće. Ne, u Karoou je
grmlje tvrdo, nalik na zakržljalu vrstu kakvu nalazite na gradskomu rubu, gdje se

Groot Visa, pa malo više raste, a to odgovara tetinu poslu.

a d
ravnica proteže do obzora. Ovdje, na obali, grmlje u potrazi za vodom može kopati do

o
»Ljudi mi dolaze«, zadovoljno mrmlja, dok druge žene manje brižno zamahuju

n l
rubljem za pranje, »jer mogu postići da odjeća i bez glačanja ne bude izgužvana.
Gledaj!« pokazuje mi mašući jastučnicom na povjetarcu, a onda je vješto pušta da padne
preko grma, pa se tkanina zategne, postavši glatka poput glazure na kolaču.

w
»Moraš sve pokupiti prije nego što se osuši«, maše prstom da se uvjeri da je slušam,

o
»pa onda rublje presaviješ da se do kraja osuši u dobrim naborima. Upravo tako.«

d
Ispravlja jastučnicu i stavlja je na hrpu. »K tome, ako je prije uzmeš, skolliji, kradljivci,
najprije će nekome drugome uzeti jastučnicu.«

a n
Pod njezinim strogim okom učim prostirati i ispravljati rublje te birati najbolje
grmlje za sušenje. Bijelo rublje treba rasprostrti na grmlje s najmanjim lišćem, kako se ne

lk
bi zaprljalo a tamnije na preostala mjesta. Na riječnoj obali vjetar puše na poseban način
pa se moram uvjeriti da je svaki komad odjeće dobro pričvršćen na svomu grmu tako

a
što grančice ili trnje savijem poput kukica. Naučila sam tjerati koze koje vole žvakati

b
.
grmlje, a i rublje na njemu.
Naučila sam paziti i na neznance na obali koji možda dolaze krasti rublje, a ne prati

w
ga, jer ako izgubimo nečiju odjeću, teta neće ostati samo bez mušterije, nego i bez
mnogo novčića kojima ćemo ona ili ja, ako se to dogodilo mojom krivicom, morati

w
nadoknaditi gubitak. Dok polazim u ophodnju pokraj rublja, uviđam da nije riječ samo
o novcu. Teta se isto tako ponosi svojim gotovo uglačanim jastučnicama, kao što sam se

w
i ja ponosila gospođinim gotovo savršeno izglačanim dnevnim haljinama boje vrhnja,
nabranim haljinama gospođice Rose koje je bilo teško glačati i jako izgužvanim hlačama
za kriket gazde Phila. Razumijem taj ponos, zato teti opraštam što je ponekad sa mnom
pomalo nestrpljiva. Naučila sam još nešto i to ne od tete: zauzeti položaj među drugim
ženama, čak ako to znači da ću se morati zadovoljiti slabijom stijenom. Počela sam
nositi i doek, maramu, kao i teta, a imala ju je i mama. Postala sam jedna od njih, pa me
sad ne bi prepoznao nijedan prolaznik uz rijeku.
Sama sebi govorim da odrastam, da možete odagnati usamljenost ako um izvježbate
pranjem, prepoznavanjem susjeda ih razlučivanjem zvukova koji čine pozadinu života
u općini. A tu je i nešto neočekivano: nikad nisam pomišljala da ću u buci pronaći
glazbu, ali ipak je tu, ako je dovoljno dugo tražite, u povicima, pjevanju, meketanju
 koza, zveketu kovine i neobičnu bubnjanju... Svi ti zvuči bez imalo truda pronalaze
svoje mjesto, pa se slažu u promjenjiv, titrav kontrapunkt koji zovem »općinskim
Bachom«.
Na kraju dana sjedam uza zemljani zid kolibe, opuštam ramena, nadlaktice spuštam
sa strane tijela, a bolne ruke odmorim na trbuhu, gdje se dijete u meni rita i prevrće.
Više ne razmišljam o pranju, nego zatvaram oči i slušam kako ljudi prolaze. Jesi li tu,
gazda Phile? Gledaš li me na tome stiješnjenom mjestu? Jesi li mi oprostio?
»Kruha?« viče ulični prodavač vukući bose noge po prašini. Iz torbe na leđima vadi
komad kruha umotan u smeđi papir. »Jednu ili dvije kriške?«

rg
Radije bih ponovno zatvorila oči, ali dužnost mi je teti i sebi kupiti krišku majčinim

. o
novcem iz kutije za cipele, koji se sve više topi.
»Odakle dolaziš?« pita prodavač čučnuvši pokraj mene, a u dahu mu osjećam
duhan i piće.

a d
»Zašto te zanima?« odgovaram, jer sam živčana kad traže da kažem tko sam.

o
Gospođa i gazda nikad ne smiju doznati da sam ovdje, samo malo dalje od kuće

n l
Cradock, tako blizu da bi, ako preglasno govorim, zle ptice hadeda, koje nam svako
popodne mašu krilima nad glavama, sa sobom mogle odnijeti moj glas i u prolazu ga
spustiti na kuću Cradock.

w
»Izgledaš drukčije od ovdašnjih djevojaka«, primjećuje ulični trgovac, gledajući

o
moju još otmjenu radnu odjeću. »Ta odora stoji mnogo novaca, bjelačku plaću.«

d
»Dolazim iz KwaZakhelea«, brzo odgovaram. »Ondje sam prije radila. Odatle mi je
obitelj, ali došla sam da budem s tetom.«

a n
Kima glavom, a ometa ga dolazak Poppie i njezine unučadi. »Kruha?« grakće, s
naporom ustajući. Primjećujem da meni više naplaćuje za krišku nego što traži od

lk
Poppie.
I tako dnevni sati ne ostavljaju ni vremena ni mjesta da se nakupi usamljenost, ali

a
noću moram paziti jer me tada može spopasti unutrašnja samoća. No možda je Bog

b
.
Otac milostiv. Sve me manje smetaju vika, svađe i kašljanje susjeda. Sad brže zaspim, a
prije bi mi se srce okretalo kući Cradock, mami, gazdi Philu i gospođi koja mi vrlo

w
nedostaje — o, gospođo, oprostite mi! — kući koja, nadam se, još nije zaboravila moje
čišćenje i glasoviru koji, kako se također nadam, još pamti moj dodir.

w
 
Dok sam jutros stajala u vrtu, osjetila sam nezadrživ poriv da povičem Adino ime prema

w
nebu Karooa, brežuljcima, ili gdje god bila.
Priznajem da sam izvan sebe od brige. Kuća Cradock joj je dom, jedini koji je ikad imala.
Nismo li njezina obitelj?
Gdje bi mogla biti?
 DVADESETO POGLAVLJE
Dijete u meni raste. Više mi ne pristaje odora pa mi teta posuđuje svoju radnu
odjeću koju mogu nositi dok ne rodim. Ne dopuštam sebi pitanja kako će to biti, kako će
mališan izgledati i kome će biti sličan. Teta me više ne ispituje o djetetovu ocu i na tome
sam joj zahvalna. Imam još barem nekoliko mjeseci da se pripremim za pitanja koja će
doći kad ona, a i druge žene koje sam srela na obali, vide blijedu boju novorođenčeta i

g
okrenu se od mene, što znam da hoće. Na trenutak sam nalik svakoj drugoj djevojci u

r
neprilici zbog mladića koji nije ostao s njom. Kao moja majka! I kao gospođica Rose?

o
To je sramota, al za većinu je ljudi svakodnevna. Djevojke se zaljubljuju, a momci ih

.
ostavljaju. Dijete je blagoslov, ostao mladić ili ne. Ah sa mnom neće biti tako.

d
U blizini ima obojenih obitelji, ah drže se zajedno, a kad ih gledam, vidim da je cijela

a
obitelj iste boje. Nitko od djece i njihovih roditelja nije osobito blijed, ili izrazito crn,
nego svi imaju iste preljeve. Čudno je što ću upravo u vrijeme kad nova riječ

l o
»aparthejd« prisilno razdvaja crne i bijele ljude, roditi dijete čija će boja biti između tih

n
dviju, kao smeđa boja Groot Visa.
Onoga dana kad nema toliko pranja odlazim liječniku. Dječačić plače na tlu zbog

w
rane na koljenu, pa kleknem pokraj njega, tješim ga i pokušavam spriječiti da se rana još

o
više ne zaprlja dok je liječnik ne pregleda, dok je ne zašije i ne stavi zavoj. Mališan me
podsjeća na gazdu Phila u djetinjstvu, s njegovim otpalim pucetima i često izgrebenim

d
koljenima.

n
»Znaš li nešto o njezi?« pita liječnik kad napokon dolazim do njega.

a
»Nešto malo«, odgovaram. »Brinula sam se za umirućega.«

lk
Prvi sam put sebi priznala da je mladi gospodin Phil zapravo umirao cijelo vrijeme
dok sam se brinula za njega, da je rana bez krvi bila daleko opasnija od ozljede dječaka

a
kojega je liječnik upravo pregledao i da se unutrašnje rane nikad ne izliječe, nego

b
izjedaju zdravo meso dok napokon ništa ne ostane. Pitam se što bih bila mogla učiniti

.
da sam to znala. Ima li načina da se izliječe unutrašnje ozlijede? Postoje li liječnici koji to
mogu?

w
»Bio je to sin moga gazde«, kažem dok mi liječnik pipa trbuh. Dobacuje mi brz,
ispitivački pogled. »Otišao je u rat, a kad se vratio, izvanjske su rane zacijelile, ali

w
unutrašnje mu nisu dopustile da se oporavi.« Osjećam suze na obrazima, a liječnik mi

w
pomaže da sjednem. Žene koje na podu čekaju red međusobno mrmljaju. Jedna od njih
blago uzvikuje na jeziku koji ne razumijem, a ostale kimaju, njišući se.
»Učinila sam što sam mogla«, govorim kroz suze. »Nasmijavala sam ga, čitala mu,
svirala mu na glasoviru, voljela sam ga na jedini način koji sam znala, al to nije bilo
dovoljno.« Suze kapaju na tetinu radnu odjeću, kao što su kapale na otmjenu odjeću
koju mi je gospođa dala za sprovod. Duboko udišem i dijete se u meni smiruje. »Što
uzrokuje takvu bolest? Čine li to sablasti u ratu, pa ranjavaju tako da to nitko ne može
vidjeti?«
Te riječi izašle su iz mene kao novo otkriće. Zašto nisam prije pomislila na to?
Uzrokuju li sablasti nevidljive rane? Ako su se ljudi u ratu zbilja s njima borili, onda su
možda i rane koje su zadobili nevidljive? Ipak, mladi gospodin Phil rekao mi je da u
 ratu nije bilo sablasti. No možda je imao krivo, kao što sam ja pogriješila kad sam
mislila da se oporavlja. Čak je i doktor Wilmott smatrao da gazdu Phila progone
sablasti iz rata. Čini se da je mislio da će ih samo posao odagnati.
Trgnula sam se kad mi je liječnik stavio ruku na rame. »Sad ne smiješ misliti na
takve stvari, dijete. Moraš se čuvati za novorođenče jer će bolje rasti od ljubavi, nego od
tuge.«
»Ali ima li liječnika za tihe rane?«
Moj sugovornik potvrđuje glavom. »Mislim da ima, no potrebno je posebno

rg
obrazovanje da se izliječi vojnik kao što je bio tvoj mladi gospodar. Pokušaj popiti nešto
mlijeka da bi djetetove, a i tvoje kosti bile jake. Posjeti me ponovno kad osjetiš da ti se

. o
dijete spušta u utrobi.« Smiješi se. »Imat ćeš lijepu bebu.«
Pogledi nam se susreću i znam da to govori iz ljubaznosti. Jasno mu je s čime ću se

»Uhambe kakuhle, sretan put. Sljedeći, molim.«

a d
morati sučeliti kad se dijete rodi, da je i ono samo nalik na unutrašnju ranu.

o
 

n l
»Sviraš glasovir?« Jedna od žena povlači me za rame dok sjedim na zemlji pred
liječnikovom kućom, prije nego što se otputim natrag teti. Uznemirio me je razgovor o
sablastima i tihim ranama. Prenuvši se, gledam je. I ona nastoji biti ljubazna. Napustila
je mjesto u redu da bi došla i razgovarala sa mnom.
»Tako je.«

o w
d
Stara je. Nosi izbhjedjelu, plavu, često pokrpanu haljinu. Gledam joj ruke — zgrčene

n
su, a zglobovi prstiju natečeni.Čini se da ti prsti ne bi mogli svirati. Sad sam previše
uznemirena da bih govorila o glazbi.

a
»U školi je glasovir«, kaže, pa se okreće i pokazuje kvrgavim prstom, ah promašuje

lk
smjer. Škola, jedina veća zgrada u općini, na drugoj je strani. »Ali nema tko svirati.«
Na njezine riječi uznemireno mi srce poskakuje, a preda mnom se pojavljuje

a
gospođino lice. Glasovir! Dijete me snažno udara, pa dahnem.

b
.
»Idi tamo«, nagovara me žena nespretno spuštajući ruku s moga ramena i uzimajući
moju, »idi i sviraj.«

w
»Sviraš li ti?«
»Jednom jesam«, odgovara s osmijehom koji nije ni sretan ni tužan i pokazuje

w
požutjele zube u širokomu zubnom mesu. »Kad sam bila mlada.« Ponovno se naginje
prema meni. Vidim da me ne gleda, da nije usredotočena na moje lice. »Ako imaš dara«,

w
nastavlja gledajući mliječnim očima onamo gdje misli da mi je lice, »onda ga moraš
podijehti.«
»Otići ću«, odgovaram potresena zbog njezine sljepoće i svoje sebičnosti. »Naći ću
način da odem onamo i sviram djeci.«
Mlada žena dolazi, uzima staricu za ruku i vodi je natrag unutra, no prije nego što
prođu kroz vrata, starica se okreće.
»Reci mi što sviraš.«
»Chopina«, odgovaram. »Preludij Kišne kapi.«
Zatvara prazne oči, kratko podiže ruku nad zamišljenim tipkama, a onda pipa
nožnim prstima u papučama, pronalazi vrata i ulazi vukući noge.
Ustajem i odlazim.
 Mrači se jer mi je teta dopustila da odem tek nakon što sam obavila dnevni posao, a
mrak općinu pretvara u opasno mjesto nudeći zaklon pljačkašima koji se danju skrivaju.
Moram odabrati zaobilazni put da ne prođem pokraj shebeena, odakle ljudi teturaju
crvenih očiju i ludi od pića. Neće me štedjeti zbog moga stanja. Ponekad dolaze
policajci, naprave raciju u shebeenu, palicama sve istjeraju odade i prevrnu bačve s
pivom pa smeđa tekućina teče ulicama, no sutradan tamošnje žene ponovno počnu
variti pivo jer samo tako mogu zaraditi za život, kao i teta pranjem.
Trak dima s vatri za kuhanje izvija se nad ulicom kojom žurno silazim. Po mirisu

rg
osjećam da se polako kuha kukuruzna kaša, pa iako mi taj miris nikad nije smetao,
otkako imam dijete, postao je tako slatkast da od njega osjećam mučninu u želucu.

. o
Okrećem nos od vatri na kojima kuhaju i prestajem misliti na pljačkaše, sablasti i na
mladoga gazdu Phila, kojega sam voljela, ali ga nisam mogla izliječiti. Podižem oči i

a d
gledam gore, iznad koliba koje me okružuju. U daljini je željezni most preko Groot Visa,
a nebo iza njega vedro je, obojeno narančastim prugama iznad Ulice Dundas i kuće

o
Cradock.
 

n l
Želim Adin nestanak prijaviti policiji, ali Edward mi ne dopušta. Kaže da mora proći još
neko vrijeme.
Ne razumije.
Ne uviđa što sam izgubila.

o w
d
 

n
Ne nedostaje mi samo obitelj, nego mi prstima nedostaje glasovir, srcu glazba,
očima riječi, a glavi čitanje. Imam samo partituru za preludij Kišne kapi, ali u njoj su

a
glazbene riječi koje rukama govore kako svirati tu skladbu. Ipak je svakodnevno

lk
dotičem na dnu kartonskoga kovčega da osjetim papir pod prstima.
No da sam imala knjigu, morala bih naći vremena za čitanje jer cijeli dan peremo,

a
noću sam previše umorna, a morala bih kupiti još svijeća kako bi bilo dovoljno svijedo

b
.
da u tetinoj polumračnoj kolibi vidim stranice. Ali ne želim se odučiti čitanja, pa
prodavaču kruha kažem da pokupi svake odbačene novine koje pronađe na putu u

w
grad. To i čini, pa svakodnevno savijem po jednu stranicu ispod kamena na obali iznad
rijeke, a kad uhvatim slobodan trenutak, odlazim gore, pod mimozu, stavim stranicu na

w
trbuh s djetetom koje raste i čitam svaku rečenicu. Ponekad u novinama ima novih
riječi, pa se borim s njima jer mi nitko ne može pomoći Teta ne zna dobro jezik, a većina

w
žena s kojima radim ne zna čitati.
Novine mi mnogo govore o onome što se događa s onu stranu Groot Visa. Čudno,
ah uviđam da o gradu sad učim više nego što sam znala dok sam ondje živjela.
Doznajem da su održani izbori za gradonačelnika, pa se pitam odlazi li gazda još na
sastanke i ostavlja h gospođu još samu noću. Čitam da velečasni Calata iz općine iza
Ulice Bree moli gradsko vijeće da i dalje jednom dnevno daje juhu gladnima u općini,
ah vijeće to odbija. Doznajem i o odredbama da ne možete doći na određena mjesta ako
vam je koža crna poput moje. Ne piše kakva su pravila za obojene čija je koža ista kao
što će biti i u moga djeteta.
»Što kažu te tvoje novine?« uvijek pita jedna od žena, po imenu Lindiwe, kad me
vidi da čitam. Mala je i okrugla, ah i vrlo jaka, iako je sitna. Ponekad mi pomaže da na
leđa podignem teške zavežljaje s rubljem za pranje.
»Danas govore o cijeni vune«, odgovaram, pokazujući rečenicu u novinama. »Ako je
visoka, nazivaju to eksplozijom.«
Lindiwe je mlada, kao i ja, ali cijeli život provela je u općini iza Ulice Bree. Nikad
nije išla u školu, ah mislim da je pametna jer, iako živi sama, mnogo zna o ljudima i
zašto nešto čine. Uvijek nastoji doznati što drugi misle o problemu o kojemu i sama
razmišlja, pa je u tome suprotna gospođici Rose.
»Možeš li me naučiti da čitam kao ti, Ada?« Štedi novac da kupi glačalo i dasku

rg
kako bismo mogle početi posao i ponuditi savršeno izglačano rublje. Kad mi to jednoga
dana šapne, obećavam joj da nikome neću reći ni riječi, jer bi teta mogla izgubiti posao.

. o
»Moram naučiti čitati, Ada. Kad se obogatim, platit ću ti za podučavanje!« smije se i
trlja prste da pokaže neograničenu svotu novaca. »Vrlo ću polako učiti, pa ćeš se
obogatiti.«
I tako počinjemo.

a d
o
Učit ću Lindiwe, baš kao što je gospođa mene učila abecedu. Tumačit ću joj kao što
je i meni gazda Phil objašnjavao značenja.
»SutraplovimzaAjriku.«
Pokušavamo naučiti jedno slovo dnevno.
n l
w
Polako počinje prepoznavati slova, pa riječi koje oblikuju, baš kao što sam i ja učila,

o
a onda iz riječi počinjemo slagati rečenice. Pokazujem joj kako riječi mogu imati drukčije

d
značenje, iako izgledaju isto, a i kako se značenja mijenjaju kad se riječi slažu u skupine.
Poput mene, Lindiwe uči o svijetu za koji je mislila da možda postoji, ali nikad prije
nije ga mogla dotaknuti.

a n
Tužna sam kad pomislim koliko dugujem gospođi, a to joj nikako neću moći reći.

a lk
. b
w
w
w
 DVADESET I PRVO POGLAVLJE
Još ne mogu shvatiti zašto je Ada otišla.
Edward kaže da nema pojma, da se vrlo potrudila pospremiti kuću, a onda je jednostavno
nestala. »Zato im nikad ne možeš vjerovati«, kaže. »Možeš ih obrazovati, dobro im platiti,
brinuti se za njih, ali samo će otići i bez riječi te napustiti.«
Nisam tako sigurna u to. Mislim da se nešto moralo dogoditi. Vjerujem da Adu poznam isto

g
tako dobro kao što ju je poznavala Miriam, možda i bolje, jer kći je u nekom pogledu nadišla

r
Miriam, no u drugim stvarima imala je manje iskustva od majke. Jedva da je bila u izvanjskomu
svijetu. Zabrinuta sam za nju. Što ju je navelo da ode? Je li bolesna? Kako bih je mogla naći?

. o
Svakako moram pokušati. Nova sobarica ne zadovoljava. Mislim da ću pozvati gospođu Pumile

d
da glača, a za ostalo ču se sama brinuti. Napokon, tu smo samo Edward i ja. I tražit ću Adu...
 

a
»Ado! Ado!«

o
Skačem. Zove me teta s mjesta malo dalje na obali, gdje trača s prijateljicom. »Idi po

l
novo rublje!«

n
Izažimam plahtu koju sam ispirala pa ustajem s naporom jer dijete ne voli da ga
prekidaju u odmaranju, pronalazim grm da rasprostrem plahtu, a onda odlazim

w
donijeti novi zavežljaj rublja. Obala je skliska zbog šljunka i mjestimično strma ondje

o
gdje su noge pralja utabale stazu između stijena i grmlja. Sunce nam prži izravno nad
glavama, a to znači da danas možemo izribati novu hrpu pa će do večeri biti spremna

n d
da je posložimo. Dane sam počela mjeriti hrpama rublja za pranje.
No teta je poštena prema meni.Ponekad pronalazi male količine mlijeka, pa mi ih

a
daje da pomogne ojačati bebu, kako je rekao liječnik, a u nedjelju me vodi sa sobom u

lk
crkvu pokraj brežuljka izvan općine. Ondje me ljudi dočekuju dobrodošlicom jer sam u
rodu s tetom. Neki od njih susjedi su čija imena znam. Ne ispituju o djetetu, ni o tome

a
što nemam muža, no ta činjenica još uznemiruje tetu. Mislim da me zato vodi sa sobom.

b
Moli se da budem spašena, iako sam negdje izgubila muža.

.
Ipak volim odlaziti onamo, ne da budem spašena, jer već vjerujem u Boga, nego
zbog prostora i zbog toga što nema guranja, pasa koji njuškaju, dima s vatri ni kuhanja

w
kukuruzne kaše. Isto tako, to je dio Karooa koji sam oduvijek poznavala, iako sam ga

w
viđala samo izdaleka. Pod nogama mi je tvrda, žedna zemlja, kamo sam običavala zuriti
s kutije za igračke gospodina Phila, a prostire se sve do planina na kojima je zimi snijeg.

w
No sad je kraj ljeta, pa se zemlja posvuda oko mene zaodjenula valovima krhke trave s
vrhovima nalik na zlatne slikarske kistove. S mjesta na kojemu stojimo dok nas žuta
trava škaklja po nogama, mogu gledati ravno uz brežuljak motreći kako sunce prelazi
preko smeđega kamenja i daje mu sjaj. U podnožju primjećujem jedno jedino trnovo
drvo, poput onoga žilavoga koje se dizalo nad kaijom kod kuće Cradock. Čini se da,
kamo god pošla, pronalazim podsjetnik na tu kuću i ljude koje sam ondje voljela.
Pastor, koji nosi bolje izglačanu košulju od onoga u KwaZekheleu, stoji na velikoj
kamenoj gromadi i govori nam da Bog Otac želi da budemo hrabri i iskazujemo
milosrđe drugima, čak i kad oni nisu milosrdni prema nama. Govori o razlici u boji
kože i o riječi »aparthejd«, koju sam prvi put čula od gospođe Pumile. Kaže da smo
iskušavani vatrom i da će doći vrijeme u kojemu ćemo biti slobodni da zauzmemo svoje
 mjesto uz sve druge slobodne ljude na svijetu. Nekolicina slušatelja izvikuje riječi koje
skup prihvaća pa ih ponavlja vičući. Ova je crkva življa od one koju pohađaju gospođa i
gazda.
»To je rat«, viče pastor na kraju propovijedi, »rat za oslobođenje!«
»Amen!« grme vjernici.
Morat ću pronaći rječnik da pogledam tu riječ. Već sam čula za »oslobođenje«, ali
mislim da ne znači isto što i mir. I prije sam imala poteškoća s izrazom »mir«, kao onda
kad sam pitala gospođicu Rose zašto u mirno doba još uvijek ima borbe. Možda i riječ
»oslobođenje« sadrži iste poteškoće?

rg
Gledam ljude oko sebe. Na moje iznenađenje smiješe se i plješću. Osjećam kako me

. o
steže u želucu, ali ne zbog djeteta. Svakako, ne žele rat kakvoga se sjećam, s bombama i
pucnjavom zbog koje je gazda kršio ruke, a gospođa plakala, rat sablasti koji je uzeo

a d
mladiće i ranio ih, kao mladoga gospodina Phila? Crnim ljudima nisu dovoljno
vjerovali s puškama da bi im dopustili da se bore u tome ratu. Nisu poznavali njegovu

o
cijenu. Ne poznaju ni bol koju uzrokuje jer kad bi je poznavali, ne bi se smiješili i

n l
pljeskali. Dok se dijete u meni okreće, pa trljam trbuh da ga umirim, govorim sebi da
moram biti spremna ako dođe do takva rata. Moram otvrdnuti srce, pažljivo odabrati
strane i pripremiti se za budućega neprijatelja.

w
Ljudi pjevaju i plješću, a teta se njiše uz mene, zatvara oči i podiže ruke. Žene u

o
plavim i bijelim haljinama šalju svoje hvalospjeve više od brežuljaka i iza njih, prema

d
obzoru. Osjećam isto titranje kao i od orgulja u crkvi u koju su odlazili gospođa i gazda.
Na trenutak nema rata ni budućega neprijatelja. Sunce je toplo, a zrak titra od naših

 
a n
glasova, pa se i ja pridružujem pjesmi koja podiže dijete i mene i čini da letimo.

lk
Pada prva kiša u mnogo mjeseci. Rijeka je Groot Vis oživjela. Smeđa voda juri ispod
željeznoga mosta noseći drveće, životinje, a možda i ljude koji su joj se našh na putu.

a
Stijene gdje smo ribale sad skrivaju zapjenjeni valovi, a prijelazi su zatvoreni. Djeca stoje

b
.
na mostu, skaču gore-dolje, bacaju grančice u vodu, gledaju kako ih bujica odnosi i viču
kad silina vode trese most. S neba pljušti, pa i gradske ulice postaju rijeke, nose vlastiti

w
teret smeća i zapljuskuju otvor tetine kolibe. Danas neće biti pranja. Stavljam ručnik na
glavu i govorim teti da idem posjetiti Lindiwe.

w
Ulice su gotovo prazne, ah na povišenu zemljištu uz svaku kolibu postavljene su
kante, limenke i tikve koje obično rabe za nošenje vode, čuvanje piva ili ukiseljena

w
mlijeka jer stanovnici čine sve da uhvate nešto kišnice i izbjegnu put do javne pumpe. I
teta preko noći stavlja svoje kante.
Laknulo mi je jer je škola tiha. Zurim preko pustoga igrališta, gdje se tvrda zemlja
pretvorila u blato pa mi cipele šljapkaju. Nitko me ne dolazi otpraviti. Kucam na vrata,
ali nema odgovora. Ponovno kucam, a onda guram i otvaram vrata, pa ulazim, otresam
ručnik i brišem noge o linoleum na podu. Još nikad nisam bila u školi. Preda mnom se
pruža dugi hodnik s vratima sa svake strane. Mračno je, ah razabirem slike ljepljivim
trakama pričvršćene za zid, a grubi su crteži i na zidovima, kao i preko nekih slika.
Svaka vrata imaju mah otvor u visini glave pa virim unutra, ah sve su učionice prazne.
Na kraju su hodnika vrata bez otvora, pa kucam.
»Da?« dopire glas iznutra. Guram i otvaram vrata.
 »Škola je zatvorena«, kaže crni čovjek namršteno podigavši pogled s krcata stola.
»Morate doći sutra.« Otprilike je gazdinih godina, ali kosa mu je tamna i pahuljasta,
košulja mu je posivjela od pranja, a vrhovi ovratnika mu se savili.
»Oprostite što smetam, gospodine, ali nisam učenica«, odgovaram stišćući ručnik.
Dok on čeka, duboko udahnuvši nastojim se sjetiti rečenica koje sam vježbala. Mislim
da mi beba krade nešto sjećanja jer ne sjećam se tako dobro kao prije. »Sviram glasovir.
Poznajem glazbu. Tražim posao, gospodine.«
Odmjerava me. Pogled mu se zaustavlja na momu povećanom trbuhu, a onda
ponovno na licu.

rg
»Srela sam slijepu ženu, pa kaže da imate klavir, ali nema ga tko svirati ni djecu

. o
učiti glazbu«, govorim žurno, no to nisu riječi koje sam vježbala.
»Gdje ste učili?« pita on.

Slabo se smiješi. »Gdje ste podučavali?«

a d
»Učila me je gospođa. Mogu vam svirati pa ćete vidjeti da govorim istinu.«

o
»Prvi ću put biti učiteljica.«

gospodina Phila. »Morat ćete dokazati...«

»Pokažite mi gdje je glasovir, pa ću to učiniti.«
n l
Podiže obrve, ustaje i obilazi stol. Visok je, viši od gazde, gospođe i mladoga

w
Srce mi tuče, a on to sigurno vidi po momu vratu i sljepoočicama. Vjerojatno me

o
smatra vrlo drskom, ali to mi je prilika da zarađujem za život radeći ono što volim,

d
prilika da se oslobodim čežnje za kućom Cradock i njezinim ljudima, možda čak i
siromaštva u kojemu živim s tetom. Jednom sam imala priliku, iako drukčije vrste, s

a n
Jacobom Mfenguom iz mesnice, ali nije se ostvarila. Ovaj je put ne smijem propustiti.
»Vidjet ćemo«, kaže, pa me vodi kroz vrata i brzim koracima grabi niz hodnik.

lk
Ulazi kroz vrata koja vode u drugi prolaz, a onda kroz još jedna, pa smo iznenada u
dvorani, ne tako velikoj kao što je ona u gradskoj vijećnici na Trgu Market, ali ipak većoj

a
od ijedne prostorije koju sam vidjela s ovu stranu rijeke. Visoko na zidu niz je prozora, a

b
.
na kraju mala povišena pozornica. Mračno je i vruće jer su prozori zatvoreni, a osjećam i
miris prostorije koju treba prozračiti. Kad mi se oči priviknu, vidim da se s prečke na

w
svakoj strani pozornice spuštaju crveni zastori. Nedostaju koluti za njih, krajevi im se
vuku po podu, a porubi su im se malo rasparali

w
»Evo klavira«, pokazuje kroz polumrak prema smeđemu pijaninu. Dijete u meni
miruje dok prilazim i podižem poklopac. Na rukama mi ostaje prašina, pa ih brišem o

w
ručnik. Nakratko gledam glasovir sjećajući se gospođina lijepoga Zimmermana, tipki od
slonovače boje vrhnja i drveta s baršunastim sjajem. Dodirujem tipku. Nekako je
šupljikasta, a zvuk je prilično tup. Izvlačim tronožac i sjedam osjećajući da se klima na
neravnim nogama.
Govorim sebi da taj glasovir nije ugođen jer je star, već se neko vrijeme za njega
nitko nije brinuo niti je na njemu svirao, ali poput svih glasovira, u sebi još ima glazbe,
pa ako svirate s ljubavlju, dat će vam melodije koje tražite. Ugađanje i neispravna tipka
ne znače ništa. Sviraj za mamu, za dijete, za gospođu, za gospodina Phila! Sviraj za
posao!
Podižem ruke, a u glavi mi se javlja zvuk. Polažem prste na tipke, pronalazim
početne note i počinjem. Kao što sam i mislila, zvuk je bio jednoličan i nekako limen,
pedale se više nisu mogle ispravno pritiskati, a neke tipke nisu radile, ali poticala sam
glasovir, svirala sam cijelu skladbu, zapravo sam u vrućoj, prašnoj tišini prazne škole
ljepše nego ikad odsvirala Kišne kapljice.
»Kako vam je ime?« pita kad sam završila, a posljednji je akord utihnuo.
»Mary Hanembe«, navodim izmišljeno ime. Nitko neće povezati mladu ženu koja se
tako zove, svira glasovir, a ima obojeno dijete, s Adom, nekadašnjom stanovnicom kuće
Cradock. Ali nemam propusnicu s tim imenom jer na mojoj osobnoj propusnici piše:
Ada Mabuse. Čuvam je presavijenu na dnu kovčega, uz partituru preludija Kišne kapi,
pa se nadam da neće tražiti da je vidi.

rg
»Što ćete raditi, Mary Hanembe, na prvomu satu, kad bude buka, vika i djeca budu

. o
nemirna?«
»Svirat ću koračnicu, ili polku, pa ću ih pustiti da pjevaju i plešu, a kad se umore,

»Nemamo mnogo novaca za učiteljicu glazbe.«

a d
pričat ću im o čovjeku koji je skladao tu glazbu i objasnit ću im zašto je posebna.«

o
»Prihvatit ću ono što možete dati, gospodine.«

Obavila sam to!

n l
Pogledava moj trbuh u kojemu dijete raste pod tetinom radnom odjećom i kima.

Kaže da mogu početi sljedeći tjedan i navodi manju svotu nego što sam zarađivala

w
kod gospođe i gazde, ali bit će dovoljno da teti platim za svoj dio poda i da mi nešto

o
preostane. Teta će se ljutiti jer će izgubiti pomoćnicu u pranju, ah novac za stanarinu

d
stišat će joj bijes. Naviknut će se na taj dogovor, pa će, kad dođe dijete, zbog novca
možda čak zanemariti mališanovu boju i pustiti me da ostanem.

a n
»Odakle dolazite?« pita čovjek dok prolazimo hodnikom pokraj nažvrljanih slika.
»Iz KwaZakhelea«, brzo odgovaram, »ali obitelj mi je tu, u Cradocku.«

lk
Kima, ali više me ne ispituje o tome. Možda sumnja da sam kod gospođe koja me je
uvježbala svirati glasovir naučila i dobro govoriti engleski. Ne pita me zašto više nisam

a
kod te gospođe ni o djetetu koje je na putu. Pripremila sam odgovore na ta pitanja, ali

b
.
on ih ne postavlja, a ne traži ni preporuke. Kućna pomoćnica bez preporuka znači samo
jedno: nepouzdana je, jamačno je lagala ili je gospođi što ukrala, pa je otpuštena zbog

w
nepoštenja. Nemam spremno objašnjenje za nedostatak pisanih svjedočanstava, nego ću
morati lagati. Možda ću morati reći da mi je gospođa oboljela i otišla te da prije njezina

w
odlaska nisam mogla dobiti preporuke.
»Ja sam Shepherd Dumise«, predstavlja se moj sugovornik umjesto da me dalje

w
ispituje. »Ravnatelj sam. Sretni ste što ste me našli jer ostale učitelje vaša ponuda možda
ne bi zanimala.« Smiješi se, a izraz mu je ljubazniji otkad sam svirala na glasoviru.
Uzvraćam mu osmijeh.
»Koju ste to skladbu izveli, Mary?«
»Chopinov preludij Kišne kapi, gospodine.«
Došli smo do ulaznih vrata. Komad linoleuma savio se ondje gdje završava pod pa
ga gospodin Dumise ispravlja cipelom. Upozorava me da prvi dan poranim kako bih se
pripremila da odsviram koračnicu prije nego djeca dođu na ono što se zove
»okupljanje«. Izvješćuje me da ću biti prva učiteljica glazbe koju je škola ikad imala.
»Hvala, gospodine Dumise. Bit ću ovdje rano u ponedjeljak.«
Kroz vrata izlazim na igralište. Još pada kiša, a Groot Vis bjesni ispod željeznoga
mosta. Želim potrčati od radosti, ah dijete je preteško, a upravitelj me gleda, pa ću
prošetati po kiši da me to razblaži, a smirit će i dijete dok kiša bude pjevala kao kad je
padala na krov kaije pod žilavim trnovim drvetom.
»Što misliš, gazda Phile?« zatornljujući uzbuđenje šapćem nebu i teškim oblacima
koji njime putuju. »Ponosiš li se mnome zbog ovoga?«

rg
. o
a d
l o
n
o w
n d
a
a lk
. b
w
w
w
 DVADESET I DRUGO POGLAVLJE
»Misliš da možeš dolaziti i odlaziti kad se sjetiš?« viče teta nadglasavajući huku i
tutnjavu Groot Visa. »Pronađi drugo mjesto za stanovanje!« Okreće mi leđa i nestaje u
polumračnoj unutrašnjosti. Poppina unučad s prstima u ustima stoji na vratima svoje
kolibe, nosovi im cure, pa slušaju rijeku i zure u mene dok ih Poppie ne odvuče.
»Ali umjesto toga tebi ću platiti za svoje mjesto«, govorim s ulaza brišući kišu s lica.

g
»Platit ću ti lijepu svotu, a i prat ću s tobom kad ne budem u školi.«

r
Teta me gleda sjedeći na krevetu. Na podu su hrpe prljava rublja. Vidim da se

o
premišlja. »Koliko?« pita.

.
Kažem joj koliko mogu platiti, a i meni će ostati malo novaca od plaće. Prihvatila

d
sam Lindiwin savjet o tome koliko bi trebalo platiti takvo mjesto na podu.

a
»Nije dovoljno«, odgovara teta i ponovno se okreće.
»Platila bih više kad bi bilo kreveta.«

l o
Teta otpuhne, ispruži ruku i uzme čajnik da napravi čaj. »Krevet! Što misliš, odakle

n
mi krevet?«
Čekam vani. Neki par šljapka pokraj nas, do gležnjeva u brazdi punoj prljave vode

w
koja se kovitla sredinom ulice, a na rubovima toga tijeka smeće — papir, limenke i

o
otpadci. Par me gleda pitaju se zašto, kad nosim dijete, stojim na kiši pred kolibom, a ne
tražim zaklon u njoj.

d
Šutim i prisjećam se da mi je mladi gospodin Phil objasnio da se razgovor o novcu

n
medu ljudima zove »pregovaranje«. Rekao je da u pregovaranju postoji vrijeme kad se

a
govori i kad se šuti.

lk
»Možda bi mogla ostati dok ne dođe dijete«, mrmlja teta poslije nekog vremena, »To
činim samo zbog tvoje majke.«

a
»Imam prilike postati učiteljica, teto. Zašto ti nije drago zbog mene?« Trudim se

b
smireno govoriti. »Mami bi bilo drago.«

.
Riječna tutnjava doseže novi vrhunac. Sjećam se kako smo gospođa i ja svirale
uvodni dio Griegova kvirskoga koncerta. Sjećam se kako je tu glazbu opisala kao zvuk

w
potoka koji se ruši preko stijena blizu njezine kuće u Irskoj, ali Groot Vis nije nalik na
Griega, nego na Beethovena, jer veličanstven je, težak i pomalo zastrašujući.

w
Smrcnuvši, teta traži limenku s čajem. »Skloni se s kiše.«

w
Nemam haljinu koja bi mi pristajala, a cipele iz kuće Cradock pohabale su se od
hodanja neasfaltiranim cestama, a onda i gore-dolje riječnom obalom. Nema laštila da ih
ulaštim do sjaja.
Moram se što bolje snaći s onim što imam. Oprat ću i rasprostrti tetinu plavu radnu
odjeću da ne bude izgužvana, uredno ću počešljati kosu, a vidjet ću imaju li Poppie ili
Lindiwe malo laštila za cipele dok ne dobijem novac da ga kupim. Možda će učitelji i
djeca biti zadovoljni mojom glazbom pa neće primijetiti da su mi odjeća i cipele
siromašni.
Ada je svoju odjeću ostavila izglačanu i uredno presavijenu na krevetu. Kuća je bila
besprijekorna. Postavila je cjelokupni ručak za Edwarda i mene, a na štednjaku je čak bilo i
pirjano meso za večeru.
 Sve je savršeno predvidjela kako bi nam njezin odlazak prouzročio što manje neprilika, a
pogotovo meni.
Ali zašto se nije oprostila, možda samo porukom upućenom meni osobno, koju bi ostavila tu,
na toaletnomu stoliću, pokraj dnevnika?
Što se moglo odigrati i tako je uznemiriti da nas ne poželi ni pozdraviti, a kuću je ipak
ostavila u savršenu redu?
Ne mogu to razumjeti.
 

g
Noću, dok teta spava, budna sam i pokretima prstiju vježbam koračnicu koju ću

r
svirati prvi dan u školi. Možda će to biti marche militaire, ili vojna poloneza. Dozivam te

o
.
melodije u pamćenje, a prsti slijede kamo god me one vode. Pitam se osjeća li dijete
moje prste nad sobom i može li od nota koje sviram sastaviti vlastitu skladbu?

Visa u ušima.

a d
Uzbuđena sam. Tonem u san s glazbom i teškim beethovenovskim valjanjem Groot

l o
n
o w
n d
a
a lk
. b
w
w
w
 DVADESET I TREĆE POGLAVLJE
Onoga dana kad sam počela raditi kao učiteljica nešto se promijenilo.
Dan je bio hladan. Rijeka više nije bijesno srljala ispod željeznoga mosta, nego je
stvorila izmaglicu koja se svijala oko eukaliptusa i raspršivala se dižući se prema
tamnoplavu nebu. Naši susjedi ustali su u zoru ponovno donijeti vodu s javne pumpe
jer je ponestalo kišnice. Upalili su petrolejske štednjake i zobenom kašom nahranili

g
djecu koja su plakala. Dan je bio kao i svaki drugi, no ipak drukčiji. Teta je sa

r
zavežljajem rublja otišla na riječnu obalu, a na odlasku ništa nije rekla. Već neko vrijeme

o
nije sa mnom razgovarala. Sebe sam uvjeravala da je to dio pregovaranja pa ne smijem

.
pokazati slabost.

d
U školu sam pošla u izravnanoj radnoj odjeći, a cipele sam pokušala očistiti krpom i

a
pljuvačkom. Dok sam se gurala kroz mnoštvo na ulicama, osjetila sam da se u meni
podiže nešto novo, kao kad me je dijete prvi put iznutra dotaknulo, poput leptira. Na

l o
trenutak sam zastala u plimi prolaznika koji su se gurali laktima, pa sam oko sebe

n
pogledala svježim očima, ali malo se što činilo drukčijim od onoga na što sam navikla.
Ulice su još smrdjele po smeću koje nitko nije odvozio, lica u mnoštvu bila su mršava i

w
iscrpljena, od kukuruzne kaše okretao mi se želudac, a zahodi su poplavljivali. Pa

o
ipak...je li se ukazao otvor među prljavštinom i naprezanjem, put s onu stranu gubitka
koji mi je ležao na srcu otkako sam otišla iz kuće Cradock? Bi li ta novina koja se

d
pokazala, taj svježi poziv zapravo mogao biti budućnost kakvu mi je mladi gospodin

n
Phil rekao da ću imati kad odrastem?

a
Nastavila sam se gurati. »Bachova općina« bubrila je, a ispod nje mirno je protjecala

lk
rijeka. Gospođica Rose izjavila je da nikad neću imad budućnost ako ne budem išla u
školu, pa eto joj! Drugi bijeli ljudi govorili su da nam treba novaca da bismo imah

a
budućnost, ah možda je moja drukčija. Možda bijelci imaju krivo kad ustrajno govore o

b
vezi između novca i budućnosti.

.
 
»Gospođice Hanembe! Gospođice Hanembe! Mary!«

w
Brzo sam se okrenula. Moram pomno paziti da se sjetim da sam sad Mary

w
Hanembe. Od buke i komešanja učenika zavrtjelo mi se u glavi i postala sam
zaboravljiva. Poželjela sam otići i sjesti na neko mirno mjesto, ah malo dalje u hodniku

w
stajao je ravnatelj i nestrpljivo me čekao, odjeven u istu odjeću u kojoj sam ga i prošli
put vidjela. Ovratnik na košulji još mu je trebalo dobro izglačati.
»Da, dobro jutro, gospodine Dumise.« Probila sam se do njega kroz vrevu djece u
svakovrsnoj trošnoj odjeći. Nisam se trebala zabrinjavati zbog svoje radne odjeće i
istrošenih cipela jer sam se dobro uklapala među učenike.
»Uskoro ćemo početi u dvorani. Morate ući i početi svirati. Liphi«, dotaknuo je rame
bosonogoga dječaka koji je razgovarao u obližnjoj skupini učenika, »odvedi gospođicu
Hanembe u dvoranu.« Dječak se odvojio od skupine prijatelja, odmjerio me, gledajući
trbuh s bebom, palcem pokazao niz hodnik i uputio se onamo, a ja sam ga slijedila. Eto,
tako je počela moja budućnost kao učiteljice.
Dvorana se već napunila, a u njoj je bilo više djevojčica i dječaka nego što sam ih
ikad vidjela na jednomu mjestu. Oklijevala sam, ah Liphi je nestao, a nitko drugi nije me
primjećivao pa sam se probila kroz mnoštvo, podignula poklopac glasovira i sjela na
klimavi tronožac Nekoliko učitelja razgovaralo je u skupini pokraj opuštenih zastora, ah
ni oni nisu obraćali pozornost na mene. Otvorili su visoke prozore, pa je pljesnivi zadah
nestao, a kad mi je za vrat zapuhao svježi povjetarac, smjesta sam se bolje osjećala.
Nakratko sam stavila dlan na trbuh da smirim dijete koje se ritalo, sjetila sam se kako je
gospođa položila ruke uz moje da bi me ohrabrila, a onda sam počela svirati.
Marche militaire.

g
Glasovir je još limeno zvučao, ali zapamtila sam koje su tipke neispravne, pa mi

r
nisu pravile neprilike, a umjesto njih koristila sam pomoćnu pedalu. Čudno, čim sam

o
.
počela, u dvorani je nastala potpuna tišina, a note su odjekivale od zidova i iznad glava
učitelja na pozornici. Brzo sam podignula pogled, zabrinuta da im se ne sviđa ono što

a d
slušaju, ali nastavila sam, pa sam koračnicu čak triput odsvirala u potpunosti. Treći sam
put osjetila da se trese pod, a ne samo tronožac, jer stotine ljudi skakalo je po taktu

o
glazbe. Kad je utihnuo i posljednji akord, počeli su pljeskati, čak i učitelji na pozornici,

n l
pa sam, osjetivši da mi se lice zažarilo, znala da će sve biti u redu.
Upravitelj im je podigavši ruku dao znak da utihnu, a onda me je predstavio kao
novu učiteljicu glazbe pa su ponovno pljeskali i zviždali, a upravitelj im se pridružio.

w
Rekao je nekoliko stvari koje će tog dana biti na rasporedu u školi — poslije sam

o
doznala da se zato svakoga jutra i sastaju — a onda ih je poslao na prvi sat. Pogledao

d
me je, a ja sam kimnula i ponovno počela svirati, ovaj put Chopinovu polonezu. Djeca
su brbljala i plešući izlazila iz dvorane, a i učitelji su sišli s pozornice pa su stajali

a n
unaokolo i gledah kako sviram. Kad sam završila, prišli su mi.
»Kakvo iznenađenje«, obratila mi se žena u plavoj haljini s dugim rukavima, a jedan

lk
joj je skliznuo uz mršavu ruku kad ju je ispružila da se rukujemo. Rekla je da se zove
Mildred.

a
»Dobra glazba«, ocijenio je čovjek s debelim naočalama i s rupama na laktima

b
.
kratkoga kaputa. »Svirate li swing ?«
Činilo se da ne primjećuju moju izblijedjelu radnu odjeću, trbuh s djetetom ni

w
pohabane cipele, nego su mi poželjeli sreću i izjavili da su mnoga djeca prvi put čula
glasovir.

w
Htjela bih da mogu reći da je otada sve išlo lako, da su pljesak i zviždanje u dvorani
značili da će budućnost biti dobra, da ćemo moje dijete i ja ondje naći mjesto gdje ćemo

w
raditi, prihvaćeni od kolega, pa ćemo se držati podalje od neprilika. Ah ubrzo se
pojavio novi izazov — mjesto rođenja. Upravitelj je umorno izvijestio osoblje da će se
uskoro zatražiti dokaz da svi učitelji imaju pravo živjeti i raditi u Cradocku.
»Ali zašto?« upitao je živčani čovjek po imenu Silas, zamjenik upravitelja i učitelj
povijesti. »Moramo ići onamo gdje možemo naći posla, to nije zločin!« Neki su kolege
koji su sjedili na niskim klupama zapljeskali. U to vrijeme bili smo na pozornici, u
dvorani, u nepravilnu krugu oko ravnatelja. Iza nas zastori su se tužno objesili i mirisali
su po plijesni, a izvana, s igrališta, dopirali su zvukovi zdušnoga bavljenja sportom.
»Samo pričaju«, odgovorio je gospodin Dumise nadjačavši opću uzrujanost. »Ako
se budemo držali neprimjetno, zaboravit će na nas. Velečasni Calata iz škole St James
siguran je u to. Budemo li pravili neprilike«, dobacio je pomoćniku upozoravajući
pogled, »na sebe ćemo svratiti pozornost.«
»Predlažem da se ne osvrćemo na njihova glupa pravila«, javila se mlada žena po
imenu Dina, koja je na glavi svaki dan nosila turban druge boje.
Krug se razbio na skupine, a svaka je zauzela osobit stav. Shvatila sam da je to
rasprava, pa iako je posve različita od pregovaranja, u objema nastojite biti na
pobjedničkoj strani.
Šutjela sam. Oni su nedvojbeno imali isprave kojima će dokazati odakle su i otkad
podučavaju. Ali kad dode vrijeme da se pokaže taj dokaz, što će vlasti učiniti sa mnom,
djevojkom bez obitelji, bez obrazovanja, preporuka i bez propusnice na ime Mary

rg
Hanembe? Čudilo me je već i to što gospodin Dumise nije tražio da vidi propusnicu.

. o
Živjela sam na rubu razotkrivanja. Ipak, zašto biste se, zbog drukčije boje kože, morali
pokoravati određenim pravilima? Što bi gospodin Phil mislio o toj povezanosti između
boje kože i zakona?

a d
Moji mi učenici nisu ostavljali vremena za bavljenje najnovijim razvojem događaja.

o
Poslije uzbuđenja koje je zavladalo na prvomu okupljanju, pokazalo se da su zaista tako

n l
neotesani kao što su me upozorile mama i gospođa Pumile. Mnogi od njih živjeli su na
ulici, bez roditelja, uvijek gladni, pa su se zato tukli kao što su vidjeli da se ljudi pred
shebeenom tuku zbog žene ili vlasništva nad kozom. Na ulici su se rasprave rješavale

w
samo šakama i noževima, a tako je bilo i u školi. Naučila sam se povući do zida da sebe

o
i dijete zaštitim od njihova divljanja. Nikad prije nisam osjetila toliku žestinu ni udisala

d
tako grozničavo ozračje.
Gospodin Dumise rekao je da loše ponašanje dolazi otuda što na svojoj strani rijeke

a n
imamo više ulične djece nego što ih ima velečasni Calata u strogo) školi St. James, u
općini ka Uhce Bree te da na ovoj strani loš primjer daju i zločinci koji se skrivaju pred

lk
zakonom. Točno je da naša općina nije tako dobro uređena kao njihova, a nemamo ni
poglavara poput velečasnoga Calate, kojega poštuje čak i gradonačelnik u vijećnici.

a
Pomislila sam da se djeca u St Jamesu bolje ponašaju i zato što je u blizini zatvor.

b
.
Zbog onoga što sam ih učila, imala sam više sreće od kolega. Moj predmet
omogućavao im je da se odmore usred meteža. Glazba ih je smirivala i davala im krila,

w
pomagala im je da nakratko zaborave sve što im je živote činilo tako neskladnima. Baš
kao što je i meni pokazala svijet izvan kuće Cradock, tako je i tim mladim ljudima

w
omogućavala da iz općine uzlete do novih mjesta, gdje nije bilo gladi ni krvi. Svakoga
su dana ulijetali u dvoranu, željni zaboraviti svoje živote, a i teže predmete s brojevima i

w
riječima pa su svaki put tražili sve više jazza i sinkopiranja. U prvim tjednima na poslu
odsvirala sam im sve živahne skladbe koje sam znala. »Više općinskoga swinga,
gospođice Hanembe!« vikali su, uopće se ne osvrćući na ono što sam ih htjela naučiti o
glazbi koju sam svirala. »Još swinga!« Zaboravih su na glad i prepirke, pa su, odbacivši
tanke kapute, plesali i toptali nogama, no na kraju su se izmorili, kao što su se i meni
umorili prsti, a i dijete u utrobi bilo je veličanstveno. Smatrala sam da će, ako im sad
pružim sve što hoće, kasnije bolje poslušati što sam im htjela reći, ako žele da im
ponovno sviram. Pretpostavljam da je i to bila neka vrsta pregovaranja, ah bez novaca.
Mislim da bi se gazda Phil s time složio. No buka u dvorani jamačno je bik velika kušnja
za učitelje u obližnjim učionicama.
»To podučavanje umori te više nego pranje«, zlovoljno je, prekidajući tišinu, poslije
 nekoliko dana primijetila teta kad sam se vratila u kolibu i usred popodneva legla na
svoj dio poda.
»Istina je«, priznala sam osjećajući da mi se oči sklapaju i da me obuzima san.
»Moraš misliti na dijete«, promrmljala je.
Pokušala sam sakriti osmijeh. U raspravi sa mnom teta je prvi put stala na stranu
djeteta. Dragi Bože, rekla sam sebi, pričekajmo da vidi kakve je boje mališan kojega
brani!
Smjesta sam zaspala.
 
Sjeća li nas se Ada?
rg
. o
Pišući dnevnik, svakoga dana mislim na nju.
Jesmo li je otjerali nekom vrstom zanemarivanja, kakva nismo bili ni svjesni?

gledište, no mislim da nije točno.

a d
Je li joj tako nedostajala Miriam daje morala otići među svoje ljude? To je Rosemaryno

o
Je li otišla u KiwZakhele? Pitala sam kućne pomoćnice svojih prijateljica, ali nijedna nije

n l
čula gdje je Ada. Čak ni gospođa Pumile nema pojma, iako kaže da djevojka nije dobro izgledala
kad ju je zadnji put vidjela. S druge strane, gospođi Pumile pogodovao je Adin nestanak jer sad
zarađuje lijepu svotu jačanjem naše odjeće.

w
Edward smatra da Adu, ako se i vrati, više nikad ne smijemo zaposliti, poslije svega što smo

o
učinili za nju i Miriam. Uporno to zahtijeva, a navaljuje i da je više ne pokušavam naći.

d
 

U školi sam prvi put susrela crne ljude i žene koji su posjedovali znanje. Isprva sam

n
bila napeta, iako je Lindiwe izjavila da ne bih trebala biti. Odgovorila sam da su oni išli

a
u školu, a ja nisam. Za razliku od mene, obučavali su ih da rade s djecom u razredu.
Možda se sumnjičavo odnose prema tome što je upravitelj, gospodin Dumise, voljan

lk
potrošiti nešto od male svote školskoga novca na mene, umjesto na knjige za važnije

a
predmete.
»Nije važno«, zaključila je konačno Lindiwe dižući na rame najnoviji zavežljaj

. b
rublja. »Nitko od njih ne može ono što ti možeš s glasovirom.« Da je Lindiwe bila
gospođica Rose, dodala bi: »Eto ti sad!«

w
Ah učitelji se nisu žalili niti su me sumnjičavo gledali, nego su me prihvatili, ne
osvrćući se na moju siromašnu odjeću, a nisu me podcjenjivali ni zbog neobrazovanosti

w
ili pomanjkanja obuke, nego se činilo da su moju svirku na glasoviru spremni prihvatiti
kao dovoljno dobru zamjenu za sve to. Barem u mojoj nazočnosti, nisu se zalili da je moj

w
dolazak još više podigao razinu buke u školi. No teže mi je bilo s njihovom znatiželjom.
Iako me nisu ispitivali, u očima sam im vidjela da ih zanima odakle sam, gdje sam tako
dobro naučila svirati glasovir te imam li muža, oca djeteta koje nosim.
»Kako ste naučili tako svirati?« pitao je učitelj brojeva, tih i ozbiljan mladić po
imenu Sipho Mhlase, koji je šutio u vrijeme rasprave o pravu na rad u Cradocku.
»Tko ti je bio učitelj, dijete?« zanimalo je Veronicu, stariju gospođu naborana lica
poput tetkina, koja je odmahnula glavom kad je ljubitelj swinga komentirao spaljivanje
propusnica. Veronica je mlađu djecu učila čitati kad nije bila zaposlena dozivanjem s
prozora učionice pilića koji su tumarali u dvorištu iza škole. Isti zli ljudi koji su krali
rublje s grmlja na riječnoj obali ukrali bi i njezine mršave piliće da nije pomno pazila na
njih.
 »Odakle dolaziš?« Lijepa, mlada učiteljica Dina pokušala je pitanje moje trudnoće
riješiti pomoću zemljopisa. Jednoga dana kad sam odsvirala jutarnju koračnicu,
naslonila se na glasovir i gledala moj ispupčeni trbuh pod tetinom radnom odjećom.
Oklijevala sam.
»Ne moraš reći, Mary«, ponovno mi je pogledala trbuh, »ali ljudi se pitaju.« Od
cjelokupnoga osoblja Dina mi je bila najbliža po dobi. Ponovno je nosila turban različite
boje, a dječaci su je slijedili pogledima, kao što su muškarci zurili u gospođicu Rose,
samo što Dina nije bila tako sebična, pa mi je ponekad od svoga ručka ponudila kruh i
marmeladu.

rg
»Dolazim iz KwaZakhelea«, rekla sam brzo, zatvarajući poklopac glasovira i

. o
ustajući s klimava tronošca. »Radila sam za gospođu u Port Elizabethu pa me je naučila
svirati.«
Dina je nakratko zašutjela, poput glazbene stanke.

a d
»Ne moraš nazivati ljude >gospođa< i >gazda<«, rekla je posve drukčijim glasom.

o
»Ne znači da je nešto više od tebe samo zato što te je učila.« Zurila je u mene. Na vrhu

n l
njezina turbana vidjela sam otmjene nabore. »Uzimamo ono čemu nas bijelci uče pa to
koristimo da bismo napredovali, ali ne pužemo pred njima.« Oči su joj bljesnule. »Ne
pužemo!« Sjetila sam se kako mi je gospođa Pumile kroz živicu pokraj kuće Cradock s

w
istom žestinom izgovorila riječ »aparthejd«.

o
»Jednoga dana, Mary«, uhvatila me je ispod ruke dok smo izlazile iz dvorane, »zvat

d
ćemo bijelce imenom... Da«, potvrdila je glavom kad sam dah nula, »kao što i oni nas
zovu imenom, a u tome neće biti sramote.«

a n
»Kako bih gospođu mogla zvati >Cathleen<?« promrmljala sam za sebe.
»Cathleen? Dakle...« Dina kimne glavom pokrivenom turbanom.

lk
Dijete me je ponovno udarilo nožicom, pa sam osjetila vrtoglavicu zbog koje sam na
linoleumu klonula na koljena. Nitko ne smije doznati! Nitko ne smije tražiti gospođu

a
koja zna svirati na glasoviru, a ime joj je Cathleen! Moram se moliti da ptice hadeda ne

b
.
čuju Dinin trač i ne prenesu ga u kuću Cradock... Pokušala sam ustati, ah zidovi su se
zatvorili oko mene, kao u crkvi kad je mladi gospodin Phil otišao Bogu Ocu, orgulje su

w
plakale, a gospođa i gazda nisu se tješili doticanjem.
»U redu je«, šapne Dina čučnuvši pokraj mene i obgrhvši me rukom oko ramena.

w
»Gospođice Hanembe? Dina?«
»Oprostite, gospodine.« Duboko sam udahnula da umirim uplašeno srce. U

w
vidokrugu mi se pojavi zabrinuto lice upravitelja Dumisea. »Neće se ponoviti.«
»Odvedite Mary kući«, obrati se upravitelj tiho Dini. »Može se odmoriti i doći kad
se bude bolje osjećala.« Okrenuvši se, vratio se u ured.
Čekala sam da zatvori vrata. »Mogu i sama«, izjavila sam jer nisam htjela da Dina
vidi siromašne prilike u kojima živim u tetinoj kolibi ih da o meni dozna više nego što
sam već odala. Što ako teta bude ondje i obrati mi se s »Ada«?
No Dina je zabacila glavu, čvrsto me uhvatila za ruku pa me je preko igrališta
povela iz škole. U pozadini je mirno tekao Groot Vis, još noseći vodu iz poplava.
»Ljubazna si«, rekla sam svojoj pratiteljici kad smo stigle u ulicu gdje je stanovala
teta. »Odavde ću poći sama.« No Dina se ni sad nije osvrtala na moje riječi, nego je
čekala dok je nisam povela pred otvorena vrata tetine kolibe.
 »Nemam mlijeka da ti skuham čaj«, rekla sam čučnuvši na svoj prostirač, dok sam
prijateljici ponudila da sjedne na tetin uski krevet. Ostala je na vratima dok su joj se oči
polako privikavale na polumrak u prostoriji, kao i moje kad sam prije mnogo godina
dolazila s majkom u posjet.
»To nije krevet tvoga muža?« »Nemam muža.«
Pogledala me je, a onda je pogledom obuhvatila zahrđali petrolejski štednjak, kuke
za tetin i moj ručnik, hrpe rublja za pranje i ulupljeni ćajnik.
»Vidjet ću mogu li ti donijeti marmelade. Moraš biti jaka za dijete.«

rg
. o
a d
l o
n
o w
n d
a
a lk
. b
w
w
w
 DVADESET I ČETVRTO POGLAVLJE
»Teto«, dahnula sam, »probudi se, dolazi beba.« Povikala sam jer iz trbuha me je
proparao bol i obavio mi se oko leđa.
Već neko vrijeme ležala sam u bolovima i mislila sam da će proći, no bol me je
odveć čvrsto zgrabio da bih se oduprla, a osjetila sam da poda mnom navire voda. Bila
je noć pa sam jedva vidjela tetu koja je nespretno odijevala radnu odjeću i pipala da

g
nađe svijeću pokraj kreveta. Kresnuvši šibicom, upalila je svijeću, a lice kao da joj je

r
doplutalo do mjesta gdje sam ležala na svome dijelu poda.

o
»Dovest ću liječnika«, rekla je promuklo, prekoračivši me. »Drži ovo na licu.« Iz

.
mokre hrpe rublja izvukla je komad tkanine pa mi ga je pritisnula na čelo.

d
Ležala sam na strani i gledala kako izlazi spotičući se. Iza otvorenih vrata dizali su

a
se obrisi susjednih kohba, a nad njima su svjetlucale zvijezde. Sjećala sam se da sam ih
gledala dok sam, poslije večere, pokraj kuće Cradock vješala krpe za posude. Zbog

l o
dima s vatri za kuhanje u općini obično ne vidite zvijezde ako ih ne motrite vrlo kasno

n
noću, ili rano ujutro. Spopao me je novi bolni grč, pa sam se presavila na podu, a
zvijezde su se zamaglile.

w
»Tiho, tiho«, šaptao je novi glas, a ruka mi je tkaninom prelazila preko čela, kao što

o
sam ja otirala znoj mladomu gospodinu Philu. Ali to nije bio on. Gazda nikad nije
odobravao da tako njegujem njegova sina.

d
»Poppie?«

n
»Da, dijete. Liječnik će ubrzo doći.«

a
»Učinila sam što sam mislila da je ispravno, Poppie.«

lk
»Tiho, dijete, drži me za ruku.«
»Bila mi je dužnost«, rekla sam, a pred očima mi se ponovno pojavila slika gazdine

a
usamljenosti i čula sam zvuke Clair de Lune, skladbe koju sam svirala dok je sunce

b
zalazilo, a grimizno svjetlo slijedilo mi je prste na glasoviru. »Hoću li dobiti oproštenje,

.
Poppie?«
»Šššš, šššš, okreni se na stranu.«

w
»Gospođa ne smije doći.« S naporom sam sjela, a Poppie mi je pritisnula ramena da
ponovno legnem. »Je li gospođa ovdje?« Zurila sam u vrata očekujući da ću je svaki čas

w
vidjeti, odjevenu u jednu od savršeno izglačanih dnevnih haljina boje vrhnja. Onda se

w
netko pojavio na vratima, ali to nije bila ona, nego liječnik koji je već prije bio ljubazan
sa mnom, a sad je kleknuo nada mnom, okrenuo me na leđa i opipao mi trbuh.
»Zakuhajte vodu«, uputio je tetu koja se također pojavila, pa su se Poppie i ona
počele baviti petrolejskim štednjakom. »Dajte novu plahtu da Ada na njoj leži.« Teta je
oklijevala, a onda je iz čiste hrpe rublja izvukla složenu plahtu. Liječnik me je polako
okrenuo na stranu, uvukao poda me dio plahte, a onda ju je, polako me okrenuvši na
drugu stranu, raširio poda mnom.
Učinilo mi se da je bol nakratko prestao, a u svjetlu svijeće vidjela sam tetino i
susjedino naborano lice. Poppie je primijetila da je gledam, pa me je ponovno uhvatila
za ruku i počela pjevati, poput žena na riječnoj obali. Pokušala sam odagnati bol misleći
na melodiju koju je pjevala, na ključ, možda u d-molu, na dužinu nota i stanke među
 njima...
No bol se ubrzo vratio pa sam povikala i zgrčila se na podu.
»Hoće li mi biti oprošteno?« dahnula sam i uhvatila liječnika za ruku. »Razumije li
Bog?«
»Misli samo na dijete«, poučio me, a onda je predao moju ruku Poppie, okrenuo se
od njezina ispitivačka pogleda i počeo se baviti vodom i krpama. Svijeća se dimila,
uronivši kolibu u sjene, pa je teta u limenki pod krevetom potražila drugu.
»Gospođo!« zastenjala sam kad mi je donji dio tijela počeo obuzimati neobičan

pomaknuo noge kimnuvši teti i susjedi.

rg
osjećaj, pritisak djeteta koje se pokretalo nadolje i htjelo se roditi. Liječnik mi je

. o
»Beba dolazi.«
Teta se progurala iza mene, podignula mi ramena i prislonila ih uza se, dok me je

a d
Poppie držala za ruku, mrmljajući pjesmu. Liječnik mi je kleknuo među noge, pa sam
osjetila da me pritišće bol, a samu sebe čula sam kako plačem hoteći da prestane.

o
Gospođine ljestvice poput vjetra jurile su od kuće Cradock cijelim putem do općine, a

»Odlazi!« povikala sam.

n l
vidjela sam da u kolibu viri i gazdin automobil, s očima kao u noćnih životinja.

Teta mi je nešto prosiktala pokraj ramena. Nisam čula što je liječnik govorio, ali

w
Poppie je još nešto donijela s čiste hrpe rublja. Teta baš neće biti sretna što joj tako

o
remetimo posao.

d
»Skoro smo gotovi«, izjavi liječnik, a Poppie mi obriše čelo.
Dahtala sam od bola i pritiska, činilo mi se da mi tijelo gori i osjećala sam da će me

a n
sve to razderati, a onda je liječnik iznenada odmaknuo ruku, pa je pritisak popustio.
Pod sobom sam osjetila još jedno naviranje, a liječnik je između mojih nogu podigao

lk
mali, crveni zavežljaj. »Lijepa djevojčica«, rekao je s brzim smiješkom, držeći dijete blizu
mene, a onda ga je zamotao u jednu od tetinih čistih tkanina. Bol mi je napuštao tijelo,

a
gospođina se ljestvica stišavala, a noćne životinje iščezavale su s vrata.

b
.
Liječnik mi je novorođenče položio u naručje pa sam spustila pogled. Njezino malo
lice doista je bilo blijedo, kao što mi je liječnik rekao da će biti, a imala je oči boje

w
mliječnoga neba u ranu večer. Otvorila je usta i počela zdravo plakati. Prstom sam joj
prešla po nosu i ustima, osjećajući kako joj ga usta traže. Liječnik je ohrabrujuće kimnuo

w
i ustao, dok su teta i Poppie ostale na mjestu pa su otvorenih usta i raširenih očiju u
tišini zurile u novorođenče.
 
w
Te noći kad se dijete rodilo, teta je zauzdala jezik samo zato što su bih nazočni
liječnik i susjeda. Dok je pospremao torbu, pogrbljeno je sjedila na rubu svoga uskog
kreveta, a Poppie se motala oko vrata pogledavajući tetu, mene i dijete.
»Često je dojite«, reče liječnik, blago mi dotičući rame, »jer to će ubrzo dovesti
mlijeko u prsa.«
»Hvala«, odgovorila sam na rubu suza. »Hvala vam na pomoći.«
Kimnuo je, uzeo torbu i sagnuvši se izašao kroz vrata, a teta je ustala te brzo izašla
za njim. Čula sam kako im glasovi mrmore. Pogledala sam Poppie, koja mi se nesigurno
nasmiješila, a pogled joj je skliznuo na dijete koje sam držala u naručju.
»Hoće li mi biti oprošteno, Poppie?«
 Oklijevala je. Vani je teta još razgovarala s liječnikom. »Samo Bog oprašta, dijete.
Morat ćeš njega pitati.«
Novorođena se djevojčica pokrenula u tkanini, pa sam je čvršće privila uza se.
Željna su usta sisala, a baršunasti obraz, blijed poput čaja, ugnijezdio mi se na dojci.
Molila sam se da pronađe načina da me voli, iako sam joj dala tu blijedu kožu.
Teta se vratila pa je, neumoljivo mi okrenuvši leđa, počela bučno čistiti tkanine koje
je koristio liječnik, a Poppie se iskrala, prornrmljavši pozdrav.
»Tko je to učinio?« upitala je teta i okrenula se prema meni, ispruživši okrvavljenu

rg
tkaninu kao da je smatra krivom što se rodilo to dijete koje neće nikamo pripadati.
Počelo se razdanjivati, pa sam joj sad bolje vidjela lice nego u svjetlu svijeća. Oči su joj

. o
sijevale, a ruka u kojoj je držala tkaninu drhtala je od bijesa.
»Više nije važno«, odgovorila sam nastojeći da mi glas ne drhti, a bila sam svjesna

a d
da je to prva od mnogih bitaka. »Bebina boja kože ne može se promijeniti.«
»Nemaš li srama?« prosiktala je, kao kad sam povikala rađajući.Možda je već onda

o
nešto sumnjala.
»Mnogo sam se mjeseci stidjela. Ne može biti gore.«

n l
Otpuhnula je i bacila dva posljednja komada tkanine jedan na drugi. »Ne znaš kako
loše može biti. Hvala Bogu što Miriam nije dočekala ovaj dan.« Prebacila je svežanj s

w
rubljem preko pogurena ramena i ljutito izašla.

o
Sat ili nešto više provela sam sama dok se općina oko mene polako budila. Bilo mi je

d
teško odrediti koliko je vremena prošlo, a malo sam i plakala zbog svoje usamljenosti,
zbog toga što nisam imala s kim podijeliti kćerino rođenje, za razliku od moje majke s

a n
kojom je, kad sam se rodila, bila gospođa. Ležala sam s djetetom u naručju i prisjećala se
mnogih stvari iz doba svoga odrastanja, od kojih su neke imale smisla, a neke nisu.

lk
Sjetila sam se kako me je gospodin Phil povukao da stojim pokraj njega na otvorenju
nove banke, kako je gospođica Rose otišla u Johannesburg kad je trebala ostati, kako me

a
je gospođa učila abecedu, a mama je kukičala na svojoj stohci, pognute glave, odvrativši

b
.
oči od mene kad sam je pitala o ocu...
Što bi ti učinila, mama, da ti je gazda došao kad nije bilo gospođe? Da je stajao pred

w
tobom s bljedoplavim očima, tužnima zbog gubitka mladoga gospodina Phila, usamljen
zbog gospođine odsutnosti ?

w
Bi li ga odbila?
Mama je razumjela dužnost i odanost, ali u toj stvari dužnost prema gazdi i odanost

w
prema gospođi nikako nisu bili na istoj strani. Dopustiti jedno, značilo je izdati drugo.
Mama bi morala izabrati, baš kao i ja, ali za što bi se odlučila? Ako bi se okrenula, bi li
izgubila posao i dom?
Dijete moga izbora spavalo mi je u naručju stvarajući unjkave zvukove i napućivši
ustašca. Poslije nekog vremena ožednjela sam, pa sam vrlo polako prešla preko
prostirača do štednjaka. U čajniku je preostalo vode koja se dosad ohladila i mogla sam
je popiti. Morat ću donijeti vode s javne pumpe da nadoknadim količinu koju je teta
dala liječniku dok se rađalo dijete. Isto tako, moram naučiti nositi kćer u pokrivaču na
leđima kako bih se sutra mogla vratiti u školu i suočiti se s upraviteljem, Dinom,
Siphom, Veronicom, sa svojim učenicima, a poslije i s Lindiwe te s praljama s riječne
obale. Hodat ću uzdignute glave i zakopat ću stid, kao što učim zakapati svoje dane u
 kući Cradock i dug prema gospođi, kako ne bi krivo shvatila. A moram se nadati da me
gospodin Dumise smatra dovoljno vrijednom da bi mi dopustio da ostanem.
Spustila sam dijete i uzela radnu odjeću. Osjećala sam da mi je tijelo ukočeno, kao
da se rastegnuto u smjerovima na koje nije naviklo. Čeznula sam za toplom vodom u
kući Cradock, da se operem, umijem se i prođem mokrim rukama kroz kosu kao što
sam ondje običavala poslije jutarnjega pranja. Onda bih se presvukla i otišla na kat čitati
gospodinu Philu i zamišljati da mu je bolje...
Ako donesem punu kantu vode, poslije pića i kuhanja preostat će dovoljno za

rg
jednostavno pranje, ali morala bih brzo poći da se teta ne vrati i ne izbaci me prije nego
što to dospijem učiniti. Navukla sam radnu odjeću i umotala dijete u još jednu tkaninu,

. o
no nisam mogla prikriti njezino blijedo lice, koje kao da je sjalo iznad pokrivača, pa su
ga svi mogli vidjeti. Našla sam već ispucane cipele i uzela kantu. Tijelo me je boljelo od
rađanja.

a d
Još je bilo rano — prvo jutro s mojom kćeri. Svijetli mjesec visio je na sivomu nebu

o
prošaranu tračcima dima koji se dizao. Ulicama su se kretale sjenovite pojave, a na

a kantu u desnoj ruci. Žensko, a ne muško novorođenče!

Nazvat ću je Dawn, Zora.
n l
obzoru se pojavio narančast obrub svitanja. Koračala sam cestom držeći dijete u lijevoj,

o w
Dosad sam već posve izgubila nadu da ću pronaći Adu. Prošlo je šest mjeseci, a od nje još

d
nema traga.
Ljudi, a među njima i Edward, govore da je glupo što se osjećam odgovornom za kućnu

a n
pomoćnicu, posebno ako je iščeznula, no ipak osjećam odgovornost još od dana kad sam je, kao
novorođenče, podignula iz Miriamina naručja.

lk
Poslije velikih poteškoća i mnogo pisama, pronašla sam crkvu u KwaZakheleu, gdje je
pokopana draga Miriam. Pastor mi je odgovorio pismom. Sjećao se Ade, no rekao je da mu se

a
otada nije javila. Spomenuo je da je na grob stavio mali natpis.

b
Iako to Edward ne bi dopustio, voljela bih posjetiti groblje gdje leži Miriam jer bih time

.
nekako izrazila poštovanje i ljubav Adi, koja mi je kao kći.

w
Pronaći ću način.

w
w
 DVADESET I PETO POGLAVLJE
Što bi vidio mladi gospodin Phil dok sam hodala neasfaltiranom cestom? Što bi
mislio o momu grijehu? A o djetetu blijede kože, koje sam nosila na prsima? Bi li se
okrenuo od mene? A od oca? No nikad ne bi morao odgovarati na ta pitanja jer da je bio
živ, gazda mi noću ne bi došao, čak ni kad bi gospođa otišla u Johannesburg. Odsutnost
gospodina Phila, a i gospođina, dovele su do toga da u hodniku začujem korake i

g
kucanje na vratima, pa da zbog toga uza me zauvijek ostane stid. No da je gospodin

r
Phil poživio...

o
Bilo je tu i pitanje boje kože. Kad se sada osvrnem na to, na djevojku koja hoda

.
prašnom cestom, noseći novorođenče i kantu, uviđam da ništa nisam znala o boji kože

d
jer u kući Cradock to me se pitanje slabo doticalo. Samo s onu stranu njezinih zidova

a
svijet se vrlo strogo razdvajao na crne i bijele, dok su se napola obojeni našli u
neugodnoj sredini. No mislila sam da razumijem te stupnjeve i da ću se uspjeti snaći čak

l o
i u novomu svijetu zvanomu »aparthejd«, kako je gospođa Pumile gotovo ispljunula

n
kroz živicu. Tek kad sam došla živjeti s onu stranu rijeke, shvatila sam da sam imala
krivo. Bilo je tu nešto dublje, ispod površine puke podjele na crne, bijele i obojene, što je

w
dosezalo onkraj mene i djeteta, a za takvo što nije bilo riječi koju biste mogli naći u

o
rječniku. Svodilo se na miješanje krvi unutar jedne obitelji.
Zadobilo je vlastiti život, pružalo se na sve ljude koje smo poznavali, uzrokovalo je

d
nesuglasice među njima, obitelj je cijepalo nadvoje i od neznanaca je stvaralo

n
neprijatelje. Vrlo će loše djelovati na druge, makar kako se trudila ublažiti to, jer

a
različitost u boji kože majke i djeteta ima strašnu moć.

lk
Mislim da se, za mene, sve to pretvorilo u rat, možda ne u vrstu rata koja je odnijela
mladoga gospodina Phila, ih onu o kakvoj je govorio pastor na brežuljku, nego u osobni

a
rat, koji se prelijevao u ljude oko nas, a u njemu nije bilo pobjedničke strane. Ništa me

b
nije pripremilo na to. Sada, dok sam tapkala neravnom, pošljunčanom cestom prema

.
javnoj pumpi, nisam se mogla suzdržati da u sebi ne povičem Bogu Ocu: Što Ti misliš o
pitanju boje kože? Smatraš li da je ono što sam učinila s gazdom grijeh zato što nam

w
koža nije iste boje, ili zato što sam izdala gospođu?
»Ado! Ado!«

w
Podigla sam pogled s Dawnina lišca. Već se razdanilo, a u svježemu jutarnjemu

w
zraku do mene je dopirao miris kukuruzne kaše, no sad mi nije tako smetao kao prije, u
vrijeme trudnoće. Pumpa je bila samo malo dalje, na kraju ulice, ali noge su mi se
ukočile pa sam teško hodala, kao što je nekoć teško koračao gospodin Phil.
»Ado!« Lindiwe je, zaustavivši me, jakom rukom zgrabila onu u kojoj sam nosila
kantu. Zavežljaj s rubljem za pranje prebacila je preko ramena. »Dijete!« dahnula je
istegnuvši vrat da vidi.
Kimnula sam i podigla Dawn prema njoj, motreći joj izraz. Njezino lice, s oštrim,
znalačkim očima i s namreškanim ih glatkim čelom, uvijek mi je točno odavalo što
misli. Kad smo učile nove riječi, njezino mi je lice pokazivalo je li razumjela i jesam li joj
dovoljno jasno objasnila. Služilo mi je kao najbolji pokazatelj što znači biti dobra
učiteljica.
 Sad je stajala pokraj mene, rastavivši noge kako bi imala uporište pod teškim
teretom. Dok je očima gutala osobine sitnoga djeteta koje sam nosila, istodobno sam
željela vidjeti kako će se ponijeti, a i bojala sam se toga. Općina oko nas pokrenula se i
začuli su se prvi jutarnji povici jer nikad nije prošao ni trenutak bez naprezanja ili
gubitka. Žene su se gurale pokraj nas da stanu u red pred pumpom, a u daljini smo čule
zvižduk u fisu vlaka koji je odlazio s postaje.
»Oh, Ado«, dahnula je Lindhve, a lice joj je zadobilo prestrašen, zaprepašten izraz,
dok se borila sama sa sobom da se ne odmakne od mene i pođe svojim putom. »Ado«,
ispitivački mi je motrila hce. »Zašto?«

rg
Osvrnula sam se unaokolo. Neki je čovjek pred sobom tjerao koze, pralje su se

. o
uputile prema Groot Visu, što je pokazivalo da Lindhve zadržavam, pa neće moći
zauzeti mjesto pokraj najpogodnije stijene za pranje, a skupina dječaka skutrila se oko

donosi mlijeko s ulaznih vrata.

a d
vatre koja se gasila. U kući Cradock gospođina nova kućna pomoćnica sad vjerojatno

o
»Bila mi je to dužnost«, odgovorila sam.

»Ne mogu ti reći.«

n l
»Ah tko je imao takvu moć da ti je nametne?« Glas joj je odjednom postao žestok.

Zurila je dolje u Dawn koja je tiho spavala pokrećući usnice u prvim snovima, a

w
koža joj je bila boje Groot Visa. »Što ćeš učiniti?«

o
»Ostat ću ovdje i podučavati.«

d
Udahnula je, pa sam vidjela da razmišlja, pokušavajući riješiti teškoće. »Teta nije
znala?«

a n
»Nije. Budem li morala, naći ću drugo mjesto.«
Odmahnula je glavom, a tek kad je spustila ruku, uvidjela sam da je cijelo vrijeme

lk
stiskala moju. »Sretno, Ado«, poželjela mi je napokon, potrudivši se da mi se blago
obrati i snizivši glas zbog sve veće plime prolaznika. Zavežljaj s rubljem premjestila je

a
na drugo rame i upravo je htjela otići.

b
.
»Jesi li mi još prijateljica?« upitala sam.
Skrenula je pogled kao da joj je nešto preko ceste zaokupilo pozornost, kao što je

w
gospođa, kad se posvađala s gazdom, zurila kroz prozor, pogledom tražeći Irsku.
Bosonogi dječak protrčao je pokraj nas, a u prolazu je udario u moju kantu.

w
»Pazi!« povikala sam, čvrsto stisnuvši Dawn.
»Znala sam da nešto nije u redu«, promrmljala je Lindiwe, »jer nikad nisi govorila o

w
mladiću...«
»Ali još si mi prijateljica?« ponovila sam pitanje.
»Da, još uvijek.« Okrenula se i požurila prema rijeci, a njezina zdepasta pojava brzo
je postala mutna jer su mi u oči navrle suze.
Stajala sam u redu pred pumpom, a onda sam napunila kantu, privivši Dawnino
lice uza se da joj ostali već prvi put ne bi vidjeli boju kože. No nitko se nije osvrtao na
nas. Neke žene na leđima su nosile malu djecu. Kad se vratim u tetinu kolibu, vježbat
ću je umatati u pokrivač. Prat ću što bolje budem mogla, a skupit ću i nekoliko svojih
stvari ako novac kojim plaćam svoje mjesto na tetinu podu ne bude dovoljan razlog da
zanemari boju moga djeteta. Možda liječnik pozna nekoga tko bi bio ljubazan prema
meni, tko bi razumio da je ono što sam učinila proizašlo iz dužnosti, a ne iz prkosa ili
raspuštenosti.
Moram odjenuti čistu radnu odjeću, staviti Dawn u pokrivač i otići u školu. Ne bi
bilo dobro da me nema makar samo jedan dan. No što ako mi gospodin Dumise kaže da
više nisam dobrodošla kao učiteljica? Što ako su propali moji napori da dokažem svoju
vrijednost, a vješta svirka više ne bude dovoljna da prikrije nesklad u boji kože između
mene i moga djeteta? Svakako sam loš primjer učenicima. Ni sama ne bih osuđivala
osobu koja bi tako mislila.
Podigavši tešku kantu, pošla sam natrag. Put do tetine kolibe bio je mučan. Kanta je

stati da je premjestim, a bojim se da sam pritom prolila nešto vode.

rg
bila teža nego Dawn i vukla mi je desnu ruku prema dolje, pa sam na pola puta morala

. o
a d
l o
n
o w
n d
a
a lk
. b
w
w
w
 DVADESET I ŠESTO POGLAVLJE
Skupila sam hrabrost i pokucala na upraviteljeva vrata, kao što sam to učinila kad
sam prvi put došla u školu. Gospodin Dumise radio je prekovremeno pa sam znala da
će biti ondje.
»Uđite.«
Podigao je pogled s otvorena fascikla, ali nije bio sam. Njemu preko puta sjedio je i

g
gestikulirao Silas, upraviteljev zamjenik.

r
»Mary!« Vidjevši da sam oko sebe omotala ogrtač, žurno su ustali.

o
»Sigurno je dječak!« poviče oduševljeno Silas. »Samo bi dječak mogao preživjeti svu

.
tu bučnu glazbu!«

d
»Ne, gospodine, djevojčica je. Nazvala sam je Dawn.«

a
Pljesnuo je, a onda me je zgrabio za ruke i počeo ih tresti kao da pumpa vodu.
Upravitelj, smiješeći se, zaobiđe stol. Prvi sam put primila istinske čestitke, osim što mi

l o
je čestitao uljudni liječnik. »Vrlo lijepo ime! Dosta, Silase! Sad se morate odmoriti, s

n
obitelji« I gospodin Dumise bio je ljubazan čovjek. Čula sam da mu je prije nekoliko
godina umrla žena. Jamačno su mu zato košulje bile tako loše izglačane. Silas se

w
provuče iza mene, sa živom željom da vidi Davvn u pokrivaču.

o
»Učenici mogu čekati dan, dva dok ne ojačate«, nastavi upravitelj, još se smiješeći.
Čula sam kako je Silas iza mene glasno udahnuo i osjetila sam njegove oči na svome

d
zatiljku, a zatim i na licu.

n
»Mary!« zgrabio me je za ruku. »Kako ste mogli? Izdati svoj narod!« Zaustio je da

a
poviče još nešto, ali umjesto toga dobacio je pogled upravitelju, brzo maknuo ruku s

lk
moga ramena kao da se opekao pa je izjurio iz prostorije zalupivši vratima.
Gospodin Dumise zurio je za njim, ništa ne shvaćajući, a onda je pogledao mene.

a
Upozorila sam samu sebe da mi srce mora otvrdnuti, lli je taj neprijatelj koji je čekao u

b
budućnosti! Ovo je moj osobni rat.

.
»Moram nešto reći o djetetu, gospodine.«
Upravitelj još nije pogledao Dawn, nije joj vidio lice niti je shvatio da njezina koža

w
ima moć izazivati razdor.
Oklijevao je, a onda je odgovorio: »Nije potrebno, Mary.« Možda je samo sumnjao

w
da nemam muža, a to mu je mogla reći Dina nakon što je posjetila tetinu kolibu. Željela

w
sam da završimo s tim, da mogu potvrditi glavom, pa da sve prestane, da budem
obična djevojka koju je momak ostavio s djetetom i ne kani je ženiti, kao što se dogodilo
mami ili gospođici Rose.
»Nije riječ o nepostojanju muža, nego o boji kože.«
Nakratko je zurio u mene jer smo ga zbunili i ja i Silas, a onda me je nevoljko
zaobišao da pogleda Dawninu glavicu koja je virila iz pokrivača. Usmjerila sam pogled
ravno naprijed, jer nisam mu htjela vidjeti lice i još jednom se uvjeriti da izazivam
odvratnost.
Na stolu su stajale uredne hrpe papira baš kao na gazdinu, u kući Cradock, kad sam
ondje tražila bankovnu knjižicu. Na zid iza upraviteljeve stolice bile su nalijepljene
satnice, a s potamnjele mjedene kuke visio je smeđi kaputić s izlizanim ovratnikom. Pod
prozorom su se, u stražnjemu dvorištu, šepurili i kljucali Veronicini pilići. Vratio se do
stola, sjeo i sklopio ruke pred sobom, zureći u papire. Osjetila sam da se Dawn meškolji
i miče glavom na mojim leđima. Negdje između njezinih unjkavih zvukova i
upraviteljeve pognute glave o niti su visjeli moji izgledi za budućnost.
»Znam da je to grijeh, gospodine, i molim se da mi Bog jednoga dana oprosti, ali
molim vas...« Riječi su navirale iz mene kao onda kad sam ga zamolila da budem
učiteljica.
Podigao je pogled.

licu sam mu vidjela samo sućut. Pripremila sam se na ljutnju, pa sam nastojala
rg
Bojala sam se njegova bijesa, nalik Silasovoj i tetinoj uzrujanosti, ali umjesto toga na

. o
očvrsnuti i držati se uspravno, iako sam tjelesno i duhovno bila umorna i željela sam se
odmoriti. Dok sam tu stajala, njegova sućut počela me je slamati, učinila je da poželim

sate mi je ispunjavalo puko preživljavanje.

a d
kleknuti na pod i zatražiti malo razumijevanja, tješiteljske ruke. Otkad se rodila Dawn,

o
»Nema potrebe da molite, Mary«, odgovorio je tiho. »Kad bi ovisilo samo o meni,

htjeti da odete.«

n l
posao bi vam bio siguran, ali kao učitelji moramo služiti kao primjer. Bit će onih koji će

Primijetio je da pokušavam svladati slabost pa mi je, obišavši stol, pomogao da se

w
spustim u stolicu pokraj zida. Sjedila sam ondje nagnuvši se naprijed da zaštitim

o
dragocjeni zavežljaj na leđima i čekala sam da mi se srce smiri, kao kad bih zastala da se

d
Dawn prestane koprcati u meni.
»Trebate li mi još nešto reći?« upitao je blago.

a n
Zbunjeno sam podigla pogled. Što je sad? Je li želio znati tko je otac? Ne usuđujem
se nikomu reći da moje priznanje ne bi došlo u kuću Cradock, do gospođe.

lk
Naslonio se na stol. »Mislim, hoće li biti kakvih...«, namrštio se tražeći prikladnu
riječ, »poteškoća s ocem?«

a
»O, ne, gospodine,« odgovorila sam, osjetivši olakšanje, jer imala sam

b
.
zadovoljavajući odgovor. »Otac nikada neće doznati.«
Nesigurno me je gledao i vidjela sam da se pita o okolnostima u svezi s tim

w
djetetom, da razmišlja jesam li se zaljubila i prešla »crtu između boja«, ih me je netko
uzeo protiv moje volje.

w
Ustala sam. Unatoč svoj sućuti, gospodin Dumise nije mi mogao jamčiti posao.
Odlučit će moji kolege učitelji, ovisno o tome kako gledaju na crnu ženu koja je

w
zgriješila s bijelcem, kakve god bile okolnosti. Moram se vratiti u učionicu. Ne smijem
im dati bilo koji drugi razlog za otpuštanje. Dijete na mojim leđima nedužno je, ali ipak
će me razotkriti, a ljude koji me okružuju potaknut će da mene i novorođenče prihvate
ili odbace, a onda će ih njihov izbor podijeliti.
»Sad ću poći u razred, gospodine.« Sklopivši ruke, osjetila sam da su hrapave od
pranja. I srce mi mora zadobiti sličnu tvrdokornost.
»Osjećate li da ste dovoljno jaki?«
»Da, hvala, gospodine.« Pogledavši, vidjela sam da mu lice ima zabrinut izraz iznad
košulje istrošene od česta pranja. Oklijevala sam, a onda sam upitala: »Hoće li biti u
redu s drugim učiteljima?«
Odmahnuvši glavom, popravio je papire na stolu. »Ne znam, Mary. Tu bitku morat
 ćete sami voditi.«
 

Pitam se svira li Ada jos uvijek.

Sjećam se kako je izvodila Chopinove Kapljice i Debussyja. Ondje gdje sam ja mogla pokazati
samo razigranost, ona je blistala, a kad sam kanila postići samo sjetno raspoloženje, Adina svirka
slamala je srce...
Otići ću u KwaZakhele.
Pomoću tihe manipulacije uredila sam da žena našega pastora predvodi pastirski posjet
sestrinskomu ogranku vjernica u crkvi izvan Port Elizabetha. Nas dame pratit će pastor i

da pomognemo mnogim tamošnjim siromašnim ženama i djeci.

rg
njegovo župno vijeće za udjeljivanje milostinje. Cilj nam je produbiti povezanost i pronaći način

. o
Edward se gunđajući složio, nakon što ga je pastor osobno posjetio. Ne umišljam da ću na
tome putovanju doznati nešto o Adi, ali vidjet ću Miriamin grob i molit ću se za Adinu dobrobit.
Jer uvjerena sam da je živa.
A kad se vratim, proširit ću potragu.

a d
l o
n
o w
n d
a
a lk
. b
w
w
w
 DVADESET I SEDMO POGLAVLJE
»Van!« povikala je teta mašući rukama prema meni kad sam se vratila u kolibu.
Doek, marama, nakrivila joj se, a radna odjeća izgužvala od saginjanja na riječnoj obali.
»Uzmi svoje stvari i idi!«
Dovukla je moj kovčeg do vrata i smotala prekrivač na kojemu sam ležala otkako
sam došla u općinu. Poppie je motrila iz polumraka susjedne kolibe, ali nije se

g
umiješala.

r
»Otići ću«, rekla sam, »ali najprije moram nahraniti Dawn.«

o
Sagnula sam se i drhtavim je rukama odvezala s leđa. Plakala je čvrsto zatvorenih

.
očiju i širom otvorenih usta, kao da prosvjeduje zbog tetinih grubih riječi. Raskopčala

d
sam radnu odjeću i podigla je na prsa. Kapci su joj zatitrali, napućila je ustašca i privila

a
se uza me pa sam osjetila kako me povlači zubnim mesom i kako mi tijelo odgovara na
te pokrete. Nisam sigurna da je dobila dovoljno hrane jer je teta bila bijesna, a ja

l o
živčana, ah liječnik je rekao da bih je trebala često dojiti da potaknem pritjecanje

n
mlijeka.
»Tko je otac toga djeteta?« Teta je stajala preda mnom podbočivši se rukama.

w
Šutjela sam. Kažem li da je Dawn proistekla iz dužnosti, svakako će zaključiti da je

o
gazda otac jer nije bilo drugih bijelaca za koje me je vezivala dužnost. Teta je u tim
stvarima bila oštroumna.

d
»Ako je bilo silom, moraš to reći. Prema silovanoj djevojci iskazuju veću sućut.«

n
Još uvijek sam šutjela. Dawmino dojenje ispunilo je prostor među nama, kao što ga

a
je ispunjalo dok je još bila u meni.

lk
»Hoću da odeš dok se vratim!« povikala je napokon teta, podižući do kuka hrpu
suhoga rublja koje će dostaviti vlasniku.

a
Dawn je tonula u san, pa mi ustima vise nije stiskala dojku. Podigavši je, potapšala

b
sam je po leđima, a onda sam je ponovno umotala u pokrivač i prebacila je na leđa. Kad

.
sam je pričvrstila, kleknula sam i otvorila kovčeg da provjerim jesu li novac i
propusnica još na dnu. Ruke su mi se tako tresle da se papir gužvao i novac nije htio

w
ostati na mjestu. Skinula sam ručnik s njegova mjesta pokraj tetina i stavila ga u kovčeg.
Ovdje više nije bilo ničega za mene.

w
»Ado?« javila se Poppie, koja je kroz polumrak virila prema meni. »Donijela sam ti

w
nešto pelena.« Pružila mi je hrpu iznošene, ali čiste tkanine.
»Oh, Poppie«, šapnula sam uhvativši je za ruku. »Ljubaznija si nego što
zaslužujem.«
»Kamo ćeš otići?«
»Imam prijateljicu«, odgovorila sam uzimajući kovčeg i nastojeći pokazati snagu
koju zapravo nisam osjećala. »Moram se nadati da će i ona biti ljubazna.«
Poppie je oklijevala, a onda je rekla: »Poslje nekog vremena vrati se i posjeti tetu.
Uvidjet će da je bila brzopleta.«
I tako sam se ponovno zatekla kako, na dan Dawnina rođenja, prolazim općinom.
Noge su mi bile umorne, ruke su me boljele od nošenja kartonskoga kovčega, leđa mi
nisu bila navikla na težinu djeteta, ah nisam se smjela žaliti, jer bio je to lagan dio.
Opasnost se pojavila kad sam trebala prijeći Groot Vis da bih došla u općinu na kraju
Ulice Bree, gdje je živjela Lindiwe. Budem li imala sreće, vodostaj će biti dovoljno nizak
da prijeđem preko gaza ispod ulice Cross, a ako ne bude tako, morat ću prijeći preko
željeznoga mosta, iako sam se zarekla da to više nikad neću učiniti. Budem li na kraju
živjela s onu stranu Ulice Bree, morat ću svakodnevno prelaziti taj put jer Lindiwina
kuća i škola gdje sam radila bile su na različitim stranama Groot Visa. Želimo li moje
dijete i ja preživjeti, svakodnevno ćemo morati prelaziti rijeku.
Prisjetila sam se prvoga dugog hoda kad sam s kovčegom u ruci otišla iz kuće

rg
Cradock, kad je u meni rasla Dawn, a imala sam slabe izglede za budućnost, osim što
sam znala da ću morati raditi kako bih preživjela. I sad me je prožeo takav strah da me

. o
ne otkriju pa sam se okretala od automobila koji su prolazili jer bojala sam se da se tuda
ne provezu gospođa i gazda.

a d
Dotad je već bilo kasno popodne i na ulicama je vladala gužva, no guranje
neznanaca sad me je manje uznemiravalo nego prvoga dana, pa sam se zatekla kako

o
slušam gruboga »općinskog Bacha«, koji je moje dijete, kovčeg i mene nosio naprijed

n l
kroz gusto mnoštvo. Pokraj mene prolazila su odrpana djeca, kotrljajući pred sobom
nejednake žičane kolute. S kim će se Dawn igrati kad doraste do njihove dobi? Tko će joj
htjeti biti prijatelj?

w
Toga dana imala sam sreću s rijekom jer je gaz bio otvoren. Sjela sam na riječnu

o
obalu i skinula poderane cipele. Ne bi bilo dobro da se smoče jer sam imala samo taj

d
par. Smeđa voda Groot Visa ravnomjerno mi je tekla preko stopala dok sam gacala na
drugu stranu, hladna kao kad mi je po vratu padala voda iz slavine u praonici u kući
Cradock.

a n
Stigavši, vidjela sam da Lindiwe nije ondje, pa sam s kovčegom klonula na do pred

lk
njezinom kolibom, zahvalna što sam dobila priliku odmoriti se. Koliba nije bila daleko
od stroge škole St James odakle su dopirali glasovi zbora koji je pjevao Panis Angelicus, a

a
slijedila je afrička pjesma s intonacijom i pljeskanjem. I ja bih trebala oblikovati zbor.

b
.
Trebala bih svoje učenike naučiti da pjevaju, a ne samo da plešu po taktu glazbe
glasovira.

w
Lindiwina koliba bila je manja od tetine, no slamnati se krov činio deblji, a u
nejednake rubove maloga prozora probijena sa strane stavili su četvrtasta stakla, pa je

w
unutrašnjost kolibe bila svjetlija. Onako umorna, pomislila sam da Lindiwe ne bih
morala plaćati samo novcem, nego bih je učila pisati, a ona se ne bi trebala brinuti o

w
plaćanju. Mogla bih joj to predložiti kad bude vidjela da sjedim pred njezinim vratima.
Naum nije bio loš, a sebi sam promrmljala da bi to zapravo bilo pregovaranje. Prije nego
što sam tu riječ naučila od mladoga gospodina Phila, nisam bila svjesna da nam se velik
dio života vrti oko pregovaranja.
Pokraj mene je protrčalo nekoliko bosonogih dječaka u izgužvanim košuljama i
sivim, kratkim školskim hlačama, znatiželjno me gledajući, a vjerojatno su se pitali
zašto, u sve hladnijoj večeri, sjedim pred Lindiwinom kolibom držeći dijete. Muškarac i
žena dječacima su se posrćući maknuli s puta, a onda su vikali za njima, no na toj
udaljenosti jedva sam im razabirala glasove otežale od pića. Skrenula sam pogled.
Zborno je pjevanje prestalo, a sunce je zapadalo za kolibe bacajući duge sjene koje
su do iza njih bojile u crno. Sjene su se prikradale, posjetivši me na mrak u sobi mladoga
gospodina Phila koji je razbijao samo trak žuta sunčeva svjetla koji je prodirao kroz
otvor u zastorima i prelazio preko poda. Kad smo jednom čitali Velika očekivanja,
sunčeva mu je svjedost pala preko kreveta, pa je pružio prste u žuti sjaj rekavši da mi je
već poznato koje se Pipove osobine kriju u njemu. Tada nisam dublje razmišljala o tim
riječima. Nikad nisam smatrala da imam pravo znati, no možda sam trebala biti
odlučnija. Da sam bolje razmislila, možda sam ga mogla spasiti.
»Oh, Gospodine, oprosti mi«, promrmljala sam, odviše umorna da bih se branila od
nadiruće usamljenosti. Ipak, što bih riskirala da sam doznala što je zapravo bilo na

rg
stvari? Ni poslije toliko vremena ne mogu se prisiliti da prihvatim ono što su njegove
riječi možda značile. Previše je opasno jer uzima ono što sam iz dužnosti učinila s

. o
gazdom, pa to, s gospodinom Philom, preinačuje u nešto posve drugo.
»Ado?« Lindiwe je stajala preda mnom, ramena pogurenih pod teškim teretom, a
mišići na rukama i vratu isticali su joj se poput debele užadi.

a d
»Samo ću nakratko ostati«, brzo sam izjavila, nespretno ustajući. Dawn mi je na

o
leđima plakala u pokrivač, a onda je zašutjela. »Platit ću ti, a i besplatno ću te naučiti
sve što znam.«

n l
»Oh, Ado«, zbacila je teret i sjela, pa sam se spustila do nje. Ovaj put nije izbjegavala
moj pogled, a vidjela sam da joj oči više nisu nesigurne, nego samo umorne. »Kako bih

w
te mogla odbiti?« Rukom je pokazala unutrašnjost kolibe. »Ali tako je mala.«

o
»Hvala«, dahnula sam uhvativši je za ruku. »Bog te blagoslovio. Pokušat ću da ti ne

d
budem na teret.«
Od ranoga jutra zadržavala sam suze, ah sad su odjednom navrle. Lindiwe se

jutros onako ponijela prema Dawn.

a n
naslonila na mene, pa je i ona plakala i govorila da je cijeli dan mrzila samu sebe jer se

lk
»Ne znam mogu li to«, rekla sam, a suze su mi se miješale s osjećajem olakšanja.
»Sagriješila sam protiv osobe koju volim i naljutila sam Boga Oca.«

a
»Tiho«, promrmljala je Lindiwe milujući me po ruci. »To je prošlo. Bog će ti oprostiti

b
.
ako mu budeš služila preko djeteta.« Zastala je namreškavši čelo, pa sam vidjela da traži
prave riječi, kao što je običavala činiti za vrijeme naših lekcija. »Bog nije poput bijeloga

w
čovjeka pa ne mrzi Dawn zbog onoga što si učinila.«
Neko vrijeme razmišljala sam o tome dok je oko nas padao mrak, a kad je nebo

w
potamnjelo do boje tinte, tijelo mi se već počelo kočiti. Ostvarilo se ono čemu sam se
nadala. Iako ću možda ja sama zauvijek imati nedostataka, još sam mu uvijek mogla

w
služiti preko Dawn. Što god se dogodilo, Bog neće kazniti dijete. Ali što je s gospođom?
Čak ako preko Dawn i nađem određeno oproštenje, gospođa mi nikad neće moći
oprostiti.
U obližnjim kolibama zatitrale su svijeće. Neka je žena pjevala djetetu: Thula thula
kao što je mama nekoć meni pjevala i kao što ću ja jednoga dana pjevati Dawn. Ondje,
prema Ulici Bree, električna svjetla Cradocka pozivala su kroz eukaliptuse i drveće
papra u vrtovima pred kućama. Gospođa sada sjedi sučelice gazdi u predvorju, a svjetlo
joj obasjava broš na vratu, možda onaj zelene boje, ili možda još nosi vojnu značku
gazde Phila.
»Krasna je«, ocijeni Lindiwe odmaknuvši nabor na ogrtaču i pozorno motreći lice
zaspale Dawn. »Jednoga dana bit ćeš ponosna.«
 

Prije nego što se Dawn rodila, našla sam se usred pregovora sa svojim učenicima.
Nisu to bili pregovori o novcu, kao s tetom, nego o lekcijama. Morala sam pronaći način
učenja koji bi napredovao dalje od pukoga sviranja svih bučnih skladbi koje sam znala.
No postupala sam polako, kao što mi je savjetovao mladi gospodin Phil. Za pregovore
treba vremena, čak i kad se ne tiču novca. Zato sam svirala i svirala, čekajući dan kad će
mi učenici biti spremni pružiti malo tišine na početku svake lekcije kako bismo
razgovarali o onome što leži iza skladbi na koje su voljeli plesati. Upravo u tome su se i

g
sastojali pregovori: malo učenja u zamjenu za još swinga.

r
No pokazalo se da takva taktika nije potrebna jer ih je Dawn posve smirivala. Od
jednoga pogleda na njezinu blijedu kožu prestalo je cjelokupno neobuzdano ponašanje.

. o
»Jeste li čuli za čovjeka po imenu Beethoven?« upitala sam u neočekivanoj tišini,

d
svirajući prve taktove simfonije Eroice. Zurili su u mene, pa jedni u druge, krišom su

a
virili prema bebi na mojim leđima, a onda su slušali. Otkrili su da je Beethoven bio
gluh, no ipak je uspio skladati prekrasne skladbe, da su mnogi glazbenici, baš kao i oni

l o
sami, bili siromašni, pa su iskusili glad, ali poput njih, našli su radost u glazbi. Mnogi su
bili prognanici u vlastitu narodu. Boja moje Dawn, koja je i sama bila prognanica,

n
nekako je postala pozadina pričama koje sam pripovijedala, a i skladbama koje su

w
oživjele razred na kraju svake lekcije.
Iako sam se bojala da će me ismijati, to se nije dogodilo. Umjesto toga Dawn je

d o
istodobno pružila zatišje i poticaj da svoje učenje podignem na novu razinu. Najprije
sam ih podučavala, a tek sam onda svirala i to pred oduševljenom publikom. Bez

n
prigovora su prihvatili novi raspored.

a
Poslije toga uspjeha otišla sam i dalje. Otkad sam čula zbor škole St James, počela
sam svirati arije koje su se mogle pjevati. Prije nego što bi djeca došla u razred, ispisala

lk
bih riječi na ploči i ostavila ih da, ako žele, pjevaju poticajne skladbe kao što su Oda

a
radosti, ili ritmičke pjesmice kakve je gospođa pjevala o Irskoj. Isprva su samo plesali, a
poslije su počeli i pjevati, najprije grubo i divlje, a onda s više razumijevanja, iako, kao

. b
ni ja, nikad nisu vidjeli mjesta o kojima smo pjevali.
»Oh, mali Danny«, pjevušili su otkrivajući nježnost usred školske buke, »gajde, gajde

w
zoo-o-vu...«. Ljudski glas može nas prenijeti na drugo mjesto isto tako dobro kao i tijelo.
Nisam se zavaravala. Svakako su me ogovarali, a neki su mi se iza leđa i smijali, ali

w
u razredu, gdje sam im mogla usmjeriti pozornost, glazba ih je zaokupljala više nego

w
sramota učiteljice koja je zgriješila s bijelcem, a ne s pripadnikom svoga naroda. Dok
sam im pozornost mogla održati pričama i sviranjem, zanemarivali su boju moga
djeteta. Da je barem tako bilo s tetom, a i s mojim kolegama u školi.
Prva godina Dawnina života poklopila se s pomanjkanjem kiše. Za mene je to
zadobilo novo značenje osim smeđe prašine, svjeducave vrućine, još smrdljivijih zahoda
i dužih redova za vodu kod javne pumpe.
Značilo je to da su gazovi otvoreni.
Na putu od Lindiwine kuće u općini iza Ulice Bree do škole, Groot Vis mogla sam
prijeći pomoću gaza pa sam samo morala izuti cipele i odgacati prijeko. Značilo je to da
su izgledi da će me vidjeti bili mali, iako sam sad živjela na istoj strani rijeke kao
gospođa i gazda. Mogla sam se držati podalje od ulica Bree i Church, koja je silazila
prema željeznomu mostu, a i Ulice Dundas, gdje se dizala kuća Cradock sa stablom
marelice koje me je nekoć nosilo u svomu soku i s drvenim podovima koji su sjali jer
sam ih svaki tjedan laštila.
No iako sam nastojala da me ne vide, nisam mogla sakriti svoju crnu kožu. Otprilike
u vrijeme kad se rodila Dawn, ljudi koji su vladali mojom zemljom počeli su donositi
mnoge nove zakone u svezi s bojom kože. Za neke sam od njih znala, primjerice za one
koji su govorili da su crni ljudi manje važni od bijelih, da ste se morali roditi na
određenu mjestu, ili ondje dugo živjeti da bi vam dopustili da ostanete. Zakon za koji

rg
nisam znala govorio je da je protuzakonito da bijeli čovjek i crna žena zajedno legnu.
Već sam sumnjala da takvo zajedničko ležanje nije pravo u Božjim očima, ali tek

. o
sam poslije doznala da se to protivi zakonu ove zemlje i da biste, ako vas otkriju, mogli
otići u zatvor. Pitala sam se je li gazda znao za taj zakon kad je stajao na vratima moje

a d
sobe u kući Cradock i rekao da me neće ozlijediti. Ako jest, zašto je toliko riskirao? Je li
usamljenost u njemu bila tako jaka da je riskirao čak i zatvor bijeloga čovjeka... i

o
sramotu koja bi pala na njega i gospođu? Možda je zato za njega bilo dobro što sam
otišla.

n l
Mama je uvijek govorila da zatvor može ispružiti ruku i uzeti vas, čak i ako niste
učinili ništa loše. Kako sam odrastala, sumnjala sam da je to istina, ali možda je mama

w
bila mudrija nego što sam mislila. Znala je što se sprema jer po tim novim zakonima

o
zatvor je imao pravo učiniti upravo to. Da vas onamo pošalju, niste trebali biti zli, čak

d
niste trebali učiniti ništa loše, nego samo biti osoba krive boje kože. Policajci koji su
kružili općinom u kombiju znali su to.

a n
Kad se među tim novim zakonima pojavila Dawn sa svojom kožom mojim
kolegama učiteljima uzrokovala je dvojbe. Već je bilo dovoljno loše što su crne ljude

lk
tukli i za najmanji prekršaj i odjednom im nisu dopuštah da dolaze na pojedina mjesta
ni da sjede na određenim klupama — sad su u parku u Karoou postavili natpise:

a
»Samo za bijelce« — a kad su htjeli, nisu se mogli preseliti u potrazi za poslom, nego

b
.
su se sad ljudi crne kože još suočili i s problemom da zauzmu strane po pitanju djeteta
miješane rase. Naša nekad vedra zbornica postala je podijeljeno područje. Silas je

w
dolazio rano i okretao bi mi leđa, a oko sebe je okupio one koji su se slagali da bih
trebala otići odade, umjesto da sa svojim bljedolikim djetetom svakodnevno

w
naglašavam činjenicu da sam izdala svoj narod. No poslije početnoga zaprepaštenja, u
moj kut došetali su Dina s turbanom živih boja i tihi Sipho Mhlase, koji je djecu učio

w
brojeve. Dina je bila sigurna da sam žrtva zla čovjeka. Pokazala sam hrabrost time što
nisam molila za pomoć, a za nju je to značilo da nisam puzala, pa sam zaslužila
podršku. U najgorim trenutcima pitala sam se ne bih li dobro učinila da više ne dolazim
u zbornicu, no od toga me je odgovorila Lindiwe.
»Moraš se boriti«, upućivala me je u svojoj maloj kolibi, obasjana svijećama, dok
smo jedne večeri jele juhu. »Hodaj uzdignute glave, pa će te poštovati.«
Gospodin Dumise kroz te je poteškoće vrlo oprezno koračao. Nije me imao razloga
otpustiti jer kao učiteljica bila sam omiljena i nikad nisam izostajala.
»Ali pogledaj kakav primjer pruža učenicima!« ukazao je Silas.
»Nemaš li milosti?« čula sam upraviteljev odgovor. »Nedvojbeno su je silovali.«
»Prevarila nas je!« ustrajao je Silas žarko. »Kad se javila za posao, trebala je reći da
 ima obojeno dijete.«
DVADESET I OSMO POGLAVLJE
Danas sam svirala Kapljice, a to me je podsjetilo na Adu.
Kao sto sam i očekivala, na putu u KwaZakhele ništa nisam doznala o njoj, ni od pastora, a
ni posjetivši grob drage Miriam, na vrlo skromnomu groblju.
Siromaštvo i oskudica ondje su takvi da sam se vratila odlučivši da ću nešto učiniti s tim u

g
svezi, ali ne u KwaZakheleu jer je predaleko, nego ovdje, u Cradocku. Stanujem preko puta

r
općine na drugoj strani rijeke, gdje ljudi jamačno žive u isto takvoj bijedi, a za razliku od
KwaZakhelea nemaju čak ni crkvu, nego mislim da se u nedjelju sastaju vani, u podnožju
brežuljka.

. o
d
Što se tiče Ade, slutim da je živa. Osjećam je svaki put kad sviram, ali kako se mjeseci
pretvaraju u godine, sve je manje nade da ću je ponovno vidjeti.

a
 

o
Pokazalo se da je općina s onu stranu Ulice Bree drukčija od tetine zajednice u

l
Lococampu. Nije to zbrka koliba i splet prolaza bez ikakva reda, nego su ondje ceste

n
koje bi trebale biti ravne, a k tome i škole s igralištima, da potaknu zdrave umove i
mišiće. Takav spoj doprinosi lijepu ponašanju. U školi St James djeca ponosno nose

w
odore, igraju nogomet ili zborno pjevaju, a toga prvog dana sam ih i čula. Ta općina ima

o
ponosa. Čak i gradonačelnik ponekad sluša kad velečasni Calata govori protiv policije
koja kruži izbrazdanim ulicama i ljude baca u zatvor bez ikakva povoda osim boje koze.

n d
»Doista«, običavao je govoriti velečasni Calata, »zašto stanovnici toga mjesta sebe ne bi
smatrali dijelom Cradocka i bili podložni istim zakonima i pogodnostima?« Za razliku

a
od njih, tetina općina preko Groot Visa izrasla je sama, a stanovnici su bili svjesni da su

lk
izdvojeni i nevrijedni.
No tužno je da sam u vrijeme svoga dolaska vidjela da većina planiranoga zapada u

a
stanje određene zapuštenosti, kakvu sam tako dobro upoznala na drugoj strani rijeke.

b
Ravne ceste smrdjele su jer su se zahodi prelijevali, a smeće koje su nekoć odvozili sad

.
se gomilalo i privlačilo muhe, pa su obolijevala mala djeca koja su se ondje igrala. S
dojmljivih zidova škole St James ljuštila se boja, a trava na sportskim igralištima venula

w
je jer se nitko nije brinuo za nju niti ju je polijevao. Pučke kuhinje koje su hranile

w
siromašne sad su rjeđe radile, a čak sam čula da će uzeti novac iz shebeensa i staviti ga na
račun gradskoga vijeća kako bi platili za usluge bijelima, umjesto crnima. Pitala sam se

w
zna li gazda za to i slaže li se s tom krađom. Bilo je i znakova da su se djeca koja su se
prije dobro vladala počela loše ponašati, poput svojih vršnjaka preko rijeke.
Sad su me na riječnoj obali izbjegavale žene koje sam smatrala prijateljicama jer ih je
vjerojatno upozorila teta, a pokušale su okrenuti leđa i Lindiwe. Njihova su stajališta
bila mješavina svega onoga s čime sam se sučeljavala u školi.Kao i Silas, smatrale su da
sam time što sam šutjela o boji djeteta koje ću roditi izdala i njih, a što je bilo još važnije,
i tetu. Neke me nisu otvoreno osuđivale, kao što to nisu činile Veronica ni Mildred,
nego su izbjegavale moj pogled, a rublje su odnosile do udaljenih stijena, dok druge
više nisu razgovarale sa mnom. Tiho pjevanje koje sam voljela, sad je dopiralo izdaleka.
Lindiwe je neke od njih čak morala uvjeravati da nemam nikakvih namjera glede
njihova rublja. Vidjela sam da je zabrinuta pa sam je na kraju svakoga dana pitala ima li
 dovoljno posla i želi li da odem.
»Ostani«, odgovarala bi s umornim uzdahom, ispruživši se na krevetu i zatvorivši
oči da se odmori prije jednostavne večere. »Bit će u redu.« No uspjela se održati,
zahvaljujući mušterijama koje su joj ostale vjerne i novcu koji sam joj plaćala kao
stanarinu, a rado sam joj davala više nego teti, pa su se poslije nekoga vremena pralje
prestale baviti njome, iako ja sama više nikad nisam bila baš dobrodošla na riječnoj
obali.
Kad su se od mene okrenule pralje, to su učinili i drugi. Nije bilo poziva da se

rg
vratim u crkvu na brežuljku, gdje se vedra pjesma dizala iznad glatkoga kamenja i čula
se nadaleko u ravnici Karooa. Sad sam mogla ići u crkvu Saint James, s izvježbanim

. o
zborom i križem izrezbarenim iznad propovjedaonice, ali ipak su mi nedostajala
nedjeljna jutra vani, čak i pastor sa svojim vatrenim propovijedanjem o ratu za

a d
oslobođenje i pjesma njegovih vjernika u znak odgovora. Kad sam i sama zapjevala
njihove uzvišene crkvene napjeve, kao da sam se vezala za novu obitelj. Još otkad sam

o
otišla iz kuće Cradock, nije me obuzeo takav osjećaj pripadnosti, a ni bijega od nevolja,
iako me je plašilo ponešto od onoga što su govorili.

n l
Jer ta nova pripadnost doista je značila neku vrstu bijega. Pjevanje me je podizalo iz
općine, oslobađalo me je, pa sam u mislima lutala ravnicom, kao što sam običavala

w
zamišljati stojeći na kutiji za igračke gospodine Phila, na najgornjemu katu kuće

o
Cradock. U mislima sam gledala kako se smeđe pustinjsko tlo diže prema planinama na

d
kojima je zimi bilo snijega, a zamišljajući to, mogla sam pratiti i prvi mali, sjajni mlaz
vode koji je tvorila Groot Vis. Čak mi se činilo da letim u drugu pustinju, gdje je gazda

a n
Phil ležao u oazi, pod palmama. Osjećaj pripadnosti, dok sam istodobno bila sama pod
beskrajnim nebom, svakako je bio Božji dar. Je li zamijenio kuću i vrt moga djetinjstva,

lk
ljude koji su mi nekad tvorili obzor?
Kad bi mi ta pripadnost u samoći počela nedostajati, stavila bih Dawn na leđa, pa

a
bih se iz nove općine otputila prema mjestu gdje se nebo sastajalo sa zemljom, kako bih

b
.
osjetila zadovoljstvo što sam sama, a ipak sam dio cjelokupnoga svijeta ptica i
životinjica koje su trčkarale unaokolo. Kad se sunce podiglo u zenit, s Dawn bih čučala

w
u sjeni žilava trnova drveta, pa bih joj opisivala drugo takvo drvo na koje sam naišla u
djetinjstvu. Zrak nije titrao od glasnoga pjevanja crkvenoga skupa pod vedrim nebom,

w
nego od vrućine u ravnici koja se, daleko ispred nas, pružala u vodenkaste
fatamorgane.

w
»Gledaj, Dawn«, šapnula sam pokazujući u daljinu. »Zemlja se topi.«
 
***
U općini s onu stranu Ulice Bree naučila sam da postoji doba kad nije moguće
pobjeći, kad se nasilju treba suprotstaviti jednakom mjerom. Ne ponosim se tom
spoznajom i željela bih da to nikad nisam shvatila jer kad takvo što jednom pustite u
sebe, moguće je da ćete se time koristiti bez razloga. Ne znam što je Bog Otac mislio o
mojoj spoznaji, ali ne znam ni što je mislio o besciljnoj okrutnosti bijelih policajaca u
ophodnji našim ulicama.
Ta spoznaja posebno se ticala muškaraca. Naučila sam biti vrlo oprezna s njima.
Upoznala sam prolaze gdje su živjeli muškarci koji su, zbog razlike u boji kože moga
djeteta i mene, pretpostavili da ne marim s kim ću leći, pa ću to ponovno učiniti za
novac, ili pod prijetnjama.
Kad sam svoj strah povjerila Lindiwe, ispod kreveta je izvukla nešto tanko i šiljato i
pružila mi. Bila je to naoštrena žbica bicikla, ali nisam je htjela uzeti.
»Ne«, šapnula sam užasnuta jer se doimala tankom na zao način, a kraj je netko
očito namjerno naoštrio.
»Ovako, Ado.« Lindiwe se nije osvrtala na moje odbijanje, nego mi je u polumraku
kolibe pokazala nekoliko pokreta. »Zabij je unutra, pa prema gore, gdje je srce.«
»Ne mogu.«
»Moraš.« Pružila mi je žbicu. »Uzmi, imam drugu.«
rg
. o
Isprva je nisam htjela nositi sa sobom jer sam smatrala da neću imati hrabrosti takvo
što upotrijebiti, a bojala sam se i da mi Bog ne bi oprostio još jedan grijeh. Ali onda sam

a d
jednoga dana vidjela kako su mladu ženu odvukli pred mojim očima, pa sam otrčala
natrag u kolibu po žbicu koju sam sakrila pod pokrivačem, na mjestu gdje sam spavala.

o
U svomu prijašnjem životu u Ulici Dundas nikad ne bih mogla ni zamisliti da se

n l
tako branim, no ovdje, s bespomoćnom Dawn na leđima, znala sam da ne bih oklijevala.
U trenutcima kad se nije bilo potrebno braniti žbicom bicikla, Lindiwe je imala veze
koje su joj koristile za razne svrhe. Za razliku od staroga tetina i Poppina opskrbljivača,

w
prodavač kruha kojemu se Lindiwe obraćala mogao je nabaviti i mlijeko i to po tako

o
povoljnoj cijeni da smo kupovale bocu tjedno, a to je značilo da nekoliko dana u tjednu

d
u čaj možemo stavljati mlijeko. Bila je tu i žena koja je slagala robu na police u dućanu s
mješovitom robom N. C. Rogersa, na Trgu Market. Često bi u pričuvi pronašla jelo od

a n
kukuruza, pa bi ga Lindiwe prodala za manju svotu nego u općinskomu dućanu spaza.
Ponekad se zajedno s tim jelom našlo i nešto šećera, a Lindiwe se svojoj prijateljici

lk
oduživala zdušno joj perući rublje.
Objasnila mi je da ne morate raditi s novcem kako biste zarađivali za život. Trebali

a
ste samo pronaći ljude koji su imali robu kakvu želite, a onda im zauzvrat ponuditi

b
.
nešto dobara, ili usluge. Najteži dio bilo je pitanje kako odrediti vrijednost svake strane
trgovine. Koliko bi zavežljaja rublja za pranje Lindiwe trebala ponuditi za paket od dva

w
i pol kilograma jela od brašna te za limenku čaja? Jer činilo se da se u pričuvi u dućanu
nađe i toga.

w
Moja prijateljica imala je i brata. Isprva nisam bila sigurna u čemu je vješt, osim na
riječima, ali nikad nije dolazio praznih ruku. Često ste zbog onoga što je govorio

w
zaboravljali stvari koje je donosio što je bilo neobično jer je u općini roba neuvedena u
popis bila visoko cijenjena i daleko vrednija od riječi.
»Ovo je Jake«, predstavila mi ga je jedne večeri kad je oniski čovjek tiho ušao na
vrata dok sam s njom vježbala čitanje. Zagrlili su se i nešto mrmljali, a onda mi je
stisnuo ruku na afrički način, zureći u Dawn koja je ležala u košari za rublje. Bio je
nekoliko godina stariji od Lindiwe, nosio je odrpani kaputić, a hlače je vezao uzicom.
Imao je sestrine svijetle, znatiželjne oči, a njima je, kao i ona, mogao gledati u ljude.
»Lindiwe kaže da podučavaš. Jamačno je teško.« Bacio je pogled na Dawnino
blijedo lice nad pokrivačem.
»Da«, odgovorila sam. »Neki učitelji razumiju, ali drugi žele da odem.« Bilo mi je
čudno što sam samu sebe čula da tako brzo s neznancem razgovaram o važnoj stvari, no
Jake je to mogao postići. Nije gubio vrijeme na čavrljanje koje drugima oduzima cijele
sate, a svojim načinom govora ponio bi vas sa sobom.
»Što ćeš učiniti?« upitao je kao da me poznaje cijeli život, a ne samo nekoliko minuta
koliko je proveo u sestrinoj kolibi
»Ostat ću«, zaključila sam, osjetivši olakšanje, jer sam uvidjela da te riječi mogu
odlučno izgovoriti, »dokle god mi dopuste. Sviđa im se moje podučavanje, a kad nema
drugih učitelja, zamjenjujem ih. Naša škola nije velika kao St James.«
»Pouzdana si«, kimnuo je, »a takvi su nam potrebni.« Pogledao je Lindiwe, a onda

rg
je iz džepa izvadio smeđu papirnatu vrećicu i pružio joj je. Smjesta ju je otvorila hitrim
prstima kakvima je gospođa svirala na glasoviru prije nego što je mladi gazda Phil

. o
otišao u rat.
»Gdje si to dobio?« dahnula je i pokazala mi četiri kobasice na dnu vrećice.
Pomirisala ih je. »I tako svježe.«
Nasmiješio se, a sestra ga je sumnjičavo pogledala.

a d
o
»Našao sam ih«, nacerio se. »Bile su u pričuvi kod mesara.«

n l
»Kod mesara u Ulici Church?« Izgovorila sam to prije nego što sam se mogla
suzdržati. Lindiwe i njezin brat pogledali su me svojim svijetlim očima. Moja prijateljica
mislila je da sam došla iz KwaZakhelea, a uvijek sam govorila da ne poznajem dobro

w
Cradock.

o
»Jednom sam prošla pokraj mesnice«, objasnila sam sliježući ramenima. »Na putu iz

d
KwaZakhelea.«
Bila je to mala laž, kao kad sam teti rekla da sam se umorila radeći s onu stranu

a n
Groot Visa, ili kad sam gospodinu Dumiseu lagala o svomu pravom imenu. Sad sam
lagala samo još jedanput, da zaštitim sebe, gospođu i gazdu, osobito zato što je zakon

lk
govorio da ćete ići u zatvor ako vas uhvate.
»Dobar je mesar«, primijeti njezin brat pozorno me motreći. »Bijelac koji ondje

a
prodaje ima pristojne cijene.«

b
.
Vidjela sam da se, poput gospodina Dumisea, pita o djetetovu ocu, a činilo da se o
tome smjesta upitaju svi koji me sretnu. Otac je mogao biti svaki bijelac, čak i mesar.

w
Htjela sam reći: »Nije ono što mislite, čak i ne poznajem toga čovjeka!« Kad sam ondje
tražila Jacoba Mfengua, koji se htio oženiti mnome, pitala sam crnca tko mu je

w
pomoćnik, a čak se i ne sjećam kako je bijelac izgledao.
»Ado?« Osjetivši da sam u panici, Lindiwe mi je položila ruku na nadlakticu.

w
»Hajde da skuhamo kobasice dok je Jack još ovdje.«
»Da.« Žurno sam ustala upaliti petrolejski štednjak. »Da, ja ću to učiniti dok
razgovaraš s bratom.«
Moram paziti što govorim, čak i pred Lindiwe koja mi je ostala prijateljica, primila je
Dawn i mene u kolibu i s nama podijelila život. Ako bih o svomu prošlom životu
izrekla samo jednu neopreznu riječ, odjednom bi me pronašao, a zajedno s njim došao
bi i stid koji nosim sa sobom.
Kobasice su šištale u tavi ispuštajući sjajne masne kapljice. Zajedno s njima zagrijala
sam i preostalu kukuruznu kašu pustivši da se sokovi kobasica pomiješaju sa
stvrdnutim jelom i natope hrskave krajeve. Lindiwe i njezin brat razgovarali su tiho, ali
povremeno vrlo živo i vidjela sam da je moja prijateljica na njegove riječi nekoliko puta
odmahnula glavom. Sjetila sam se da me je opisao kao »pouzdanu«, a rekao je i da
»nam« trebaju takve osobe. Obično bih razumjela što crni ljudi hoće reći u pojedinim
prilikama. Nisu rabili riječi koje su značile nešto drugo od onoga što su mislili, ali Jake
nije htio reći da sam pouzdana kao učiteljica, nego je govorio o nečemu što je ležalo s
onu stranu moga posla, živjelo je pod zemljom, pa je ljude poput njega navodilo da se
tajno sastaju i planiraju ono što su nazivali »revolucija«.
Tu riječ čula sam tek nakon što sam došla živjeti u novu općinu, a potraživši je u
rječniku, doznala sam da je povezana s oslobođenjem s onim što je pastor u crkvi pod

rg
vedrim nebom rekao da će se dogoditi kad prođemo kroz vatru i nađemo slobodu. Već
sam znala da to oslobođenje ne znači uvijek mir. Otkrila sam da revolucija nije tako

. o
nesigurna u sebe, nego oslobađa uz krv, ne mari za polovične mjere i ne brine se o
onome što će se poslije dogoditi.
»Budi oprezan«, opomenula je Lindiwe brata kad se spremao otići.

a d
»Sretno, Ado«, pozdravio me je uhvativši me za ruku, pa smo se rukovali na afrički

o
način. »Još ćemo se vidjeti.« Okrenuo se zagrliti sestru.

n l
»Budi oprezan«, ponovila je Lindiwe gledajući ga dok je izlazio, a onda se stopio s
mrakom općinskih ulica. Uvijek je bio vrlo tih. Ne biste ga čuli kako dolazi, a kad bi
izašao kroz vrata, više ga ne biste vidjeli. Pitala sam se je li on naučio Lindiwe kako se

w
koristiti naoštrenom žbicom bicikla.

d o
a n
a lk
. b
w
w
w
 DVADESET I DEVETO POGLAVLJE
Crna sam žena s djetetom svjetlije boje. Svi me znaju, čak i ovdje, gdje sam
došljakinja, no ipak sam sama. Otkrila sam da samoća ne popušta ni onda kad vam
domahuje budućnost. Dawnino rođenje značilo je da ću noću ustajati i hraniti je, pa sam
u mračnoj kolibi osjećala kako me izjeda unutrašnja šupljina. Kad bih samo bila u stanju
izliječiti srce, kad bih nekome mogla ispričati o gospodinu Philu i o tome što se moglo

g
dogoditi da sam shvatila da njegova ljubav prema meni nije naklonost brata prema

r
sestri...

o
Samoća je blijedjela samo kad sam svirala učenicima i dopuštala da me glazba

.
ponese, ali okrutno je ležala u zasjedi čekajući da se vratim, pa me je prevarila i navela

d
da se ponovno počnem sjećati. »Općinski Bach« sveo se na huk sove pred spavaćom

a
sobom gazde Phila i na gospođin zvonki sopran dok mi je pjevala note koje sam morala
naći na klaviru. Dok sam s Dawn šetala šipražjem Karooa, umjesto polegnutoga rastinja

l o
vidjela sam gospođine najdraže ružičaste ruže u vazi na njezinu toaletnomu stoliću, a

n
njihov sam miris osjećala isto tako jasno kao što sam čitala stranice one posebne knjige.
Sjećanja nikad ne izblijede, nego se samo sakriju, pa se ponovno pojave još brojnija, jača

w
i svježa, kao u vrijeme kad se zbivalo ono o čemu govore.

o
Ovdje još ne pripadam, a takve oni pripadni mogu iskoristiti. Ako ste iskoračili sa
svoga mjesta u svijetu, ako ste zgriješili protiv svojih bližnjih, možete očekivati da ćete

d
biti meta, da će vas drugi iskorištavati za vlastite ciljeve, u ovom slučaju za prosvjede

n
protiv propusnica. Na ulicama Cradocka samo su dvaput zatražili da pokažem

a
propusnicu, ali u Johannesburgu to se redovito događa, možda zbog onoliko zlata u tlu.

lk
Možda to ima veze s novcem, pa bijelci u Johannesburgu smatraju da nema dovoljno
zlata za sve i zato žele otpraviti nešto crnaca kako bi bogatstvo pripalo samo njima.

a
Možda je sve to oko propusnica puki izgovor, pa je cijelo bogatstvo iz da samo za bijelu

b
budućnost.

.
Kako god stvari stajale, bila sam vrlo živčana zbog svega u svezi propusnica jer
moja nije glasila na ime Mary Hanembe, a onu na moje pravo ime nitko nije potpisao

w
otkad sam otišla iz kuće Cradock. U novoj općini bilo je više policajaca i to
razdražljivijih, a vodili su i pse koji su režali i natezali uzice. Toliko policajaca moglo

w
vas je zatražiti propusnicu i baciti vas u zatvor ako je niste imali ili nije bila potpisana.

w
Silas je želio prosvjedovati protiv propusnica.
»Stupat ćemo od škole, preko Groot Visa, pa uz Ulicu Church do gradske vijećnice«,
govorio je u vrijeme čaja, mašući rukama. »Pokazat ćemo snagu brojnosti. Pridružit će
nam se učitelji iz St Jamesa, a ondje će biti i zbor.«
Gradska vijećnica! Tu je i park Karoo, gdje sam sjedila na klupi pokraj aloja, grijući
noge. Bilo je to predaleko, gledat će previše očiju!
»A kad stignemo do Groot Visa?« upitao je netko.
»Predat ćemo peticiju o tome kako mrzimo dompas, a onda ćemo se vratiti istim
putem«, odgovori Silas ispitivačkim, odlučnim pogledom mjereći ljude u zbornici.
Ljubitelj jazza mahnuo je rukom po zraku, poput pripadnika crkvenoga skupa na
brežuljku, a gospodin se Dumise namrštio.
 »Što je s vama, Mary?« Silasov ljubazni glas zatekao me je. »Kamo vi pripadate u
svemu tomu?«
Svi nazočni okrenuli su se i pogledali me.
Htjela sam odgovoriti da nije riječ o pripadanju, nego o tome da vas izdvoje i
pronađu još jedan način da pokažu da ne pripadam školi i nikad joj neću ni pripadati te
da sve to ima manje veze s prosvjedom protiv propusnica, a više s kaznom jer sam legla
s bijelcem.
Silas je čekao, kao svi neprijatelji, s osmijehom na usnicama.

Dumise sa svoga mjesta kod čajnika. »To je osobna stvar.«

rg
»Pripadnici osoblja mogu sami izabrati«, tihim, ali jasnim glasom javio se gospodin

. o
»Da onda čujemo Maryno osobno mišljenje«, prekinuo ga je Silas povisivši glas.
Vidjela sam da i neki kolege smatraju da se Silas ugurao na mjesto koje nema ništa s

a d
propusnicama. Podigni glavu, upozorila sam samu sebe, sjetivši se Lindiwinih riječi.
Podigni je, pa će te možda zbog toga poštovati. »Ne želim dijete izložiti riziku«, izjavila

o
sam prisiljavajući se govoriti čvrsto.

n l
Silas je oklijevao, a onda se s razdraženim bljeskom u očima okrenuo i zatražio da
podignu ruke oni koji se s njim slažu. Nekolicina je to učinila, iako nevoljko.
»Nije važno«, prkosno je izjavio, značajno potapšavši po leđima ljubitelja jazza i

w
nekolicinu onih koji su glasali za njegovu zamisao. »Ipak ćemo to napraviti. Pokazat

o
ćemo prosvjednicima iz St Jamesa da smo ujedinjeni.«

d
Preko prostorije sam se pogledala s gospodinom Dumiseom. Ulica Church i Trg
Market bih su granica koju se nisam usuđivala prijeći.

a n
Ubrzo poslije sastanka završila sam s lekcijama pa sam pošla do Lindiwine kolibe
kao i obično prepunim ulicama, a onda prešla preko gaza kod Ulice Cross, gdje mi je

lk
voda hladila bose noge.
»Ado?« Uz moje rame odjednom se stvorio omanji čovjek, izašavši iz sjene mimoza.

a
Koračao je malo iza mene, blizu Dawn u njezinu pokrivaču. Bio je to Lindiwin brat Jake.

b
.
»Što su odlučili?« upitao me je na uho, a njegov grubi kaput okrznuo mi je ruku.
»Što hoćeš reći?«

w
»Na sastanku osoblja tvoje škole. Što su učitelji odlučili?« Čuvši mu glas, Dawn mi
se promeškoljila na leđima. Voljela ga je jer ju je dizao iznad glave, ili joj je ponekad

w
donio sitnu igračku koju je sam izrezbario. Nije ljubazno postupao samo prema njoj,
nego bi i meni ponekad donio jabuku ih najnoviji dnevni list.

w
»Odakle znaš za sastanak?« Zastala sam. Odmaknuo se u mnoštvo koje je žurilo i
mahnuo mi da nastavim put.
»Što su odlučili?« ponovio je kad sam pošla dalje.
»Malo se njih složilo«, odgovorila sam, a onda sam se okrenula, ali više ga nije bilo,
mnoštvo ga je progutalo. Poželjela sam da barem jednom ostane pa da razgovaramo o
običnim stvarima. Jake mi se sviđao, a mislim da sam se i ja sviđala njemu.
Nastavila sam se gurati, a glava mi je bila puna misli o propusnicama, podijeljenim
zbornicama i Jakeu koji je poslove drugih poznavao bolje nego oni sami. Kimnula mi je
prolaznica, majka jednoga od mojih učenika, pa sam joj uzvratila osmijeh. Bilo je sve
više onih koji su spremno priznavali da me poznaju. Cijenila sam svako letimično
kimanje i slab osmijeh, iako nisu išli tako daleko da mi se obrate.
 No bio je to početak. Jednoga dana upoznat će me onakvu kakva jesam, gledat će
dalje od razlike u boji kože između mene i moga djeteta. Ako to ne bude mogao učiniti
Bog Otac, onda ću to sama postići.
 

Dawn je oboljela i prestala je piti moje mlijeko. Nije to bila bolest kakvu je, kao
dijete, dobio mladi gospodin Phil kad je pojeo previše marelica iz vrta, ne, bila je
drukčija jer je Dawn kašljala i tresla se u svojoj košari za pranje na podu Lindiwine
kolibe, a obično blijedi obrazi su joj se zacrvenjeli. Uzela sam je u naručje i požurila

g
preko gaza, gdje se nisam potrudila skinuti cipele kako bih što prije došla do kućice

r
ljubaznoga liječnika. Čula sam kako me malo dalje uz rijeku netko zove po imenu, a iz
još veće udaljenosti dopirali su ulomci pjesme pralja.

. o
»Molim vas«, progurala sam se preko reda i obratila se liječniku koji je pregledavao

d
starca. »Molim, pomozite mi.«

a
Kimnuo je i pokazao mi da sjednem na pod pokraj nekoliko drugih žena s djecom,
pa sam se ugurala među njih. Dawn je plakala i kašljala, koža joj je bila vruća na dodir,

l o
a meni su cipele bile pune riječne vode. Žene su me pogledale, a onda su zurile u boju
Dawnine kože, ali ništa nisu rekle iz sućuti zbog njezina stanja. Kad bih samo mogla

n
otići nekamo gdje ne bih osjećala da se moram ispričavati zbog nje, a i zbog sebe...

w
Kad sam došla na red, liječnik je bio blag prema Dawn. Upotrijebio je okruglu
metalnu stvar kojom je, kako sam vidjela, doktor Wilmott pregledavao mladoga

d o
gospodina Phila. Kad joj je pogledao u usta, sjetila sam se kakva je bolest izbila na kraju
suše: ljudima je najprije pobijelilo grlo, a onda su umrli pa sam se molila da Bog Otac

n
tako ne kazni Davm zbog moga grijeha.

a
»Imaš li novaca?« upitao je liječnik završivši pregled i pažljivo joj spuštajući odjeću
preko prsa.

lk
»Zašto, gospodine?«

a
»Potreban joj je poseban lijek«, odgovorio je. »Nemam ga. Mogu napisati pismo da
ga kupiš u ljekarni u gradu, ali skup je.«

.
»Nemate lijek za nju?«
b
Pogledao me je. »Nijedan nije dovoljno jak.«

w
Dawn je kašljala i kašljala, mala su joj se prsa dizala i spuštala, a iz očiju su joj tekle
suze. Žene unaokolo mrmljale su i odmahivale glavama. Još nekoliko pacijenata virilo je
kroz vrata.
w
w
»Napišite mi pismo«, rekla sam boreći se sa suzama. »Pronaći ću novac.«
Predao mi je Dawn i počeo pisati.
»Hoće li mi dati lijek unatoč tome što dijete i ja imamo različitu kožu?«
Pacijenti su dahnuli, ah liječnik mi je stavio ruku na rame i pružio mi papir za lijek.
»Dat će. Budi hrabra. Sljedeći, molim.«
Ponovno sam trčala praznim ulicama, pa preko gaza Groot Visa, gdje se rijeka
sužavala u smeđi kanal između plitkih jezeraca. Držeći Dawnino vruće tijelo uz svoje
rame, gurala sam se među prolaznicima, kozama i ženama nalik na Lindiwe, koje su na
glavama i ramenima nosile zavežljaje. Neki su vikali na mene, ah nisam ih slušala.
Vrativši se u Lindiwinu kolibu, položila sam Dawn na pod, a onda sam otvorila kovčeg
i zgrabila sav novac koji sam sakrila na dnu jer sam štedjela od plaće da jednoga dana
Dawn kupim cipele, novu radnu odjeću, ih da platim Lindiwe ako joj posao bude trpio
zbog mene. Dawn je vrištala, ruke su mi se tresle, a srce mi je prožeo strah od odlaska u
ljekarnu gdje bi me netko mogao vidjeti, ili bi me čovjek koji pravi lijekove ipak mogao
odbiti.
Iz Lindiwina rublja za pranje izvukla sam tkaninu te sam je obavila oko kose, čela, a
djelomično i obraza, a onda sam pelenom prekrila Dawnino lice i otrčala niz Ulicu Bree,
pokraj crkve u koju su odlazili gospođa i gazda, do mjesta gdje se Bree spaja s Ulicom
Church i mijenja naziv u Dundas, a ondje će svi moći dobro vidjeti dijete i mene.

r
Na riječnoj obali, s moje lijeve strane, ondje gdje sam nekoć šetala s gospodinom
g
Otkako sam otišla iz kuće Cradock, prošlo je već više od mjesec dana Dawnina života.

. o
Philom, mimoze i eukaliptusi još su kopali tražeći vodu. Malo dalje, željezni se most
tresao od lijepih automobila koji su dolazili i odlazili sa stanice, a i od tiših koraka crnih

a d
prolaznika s kovčezima i djecom na leđima, pa je slika bila ista kao prije više od godinu
dana. Iako sam spustila glavu i čvrsto privila Dawn uz rame, ipak su se čuli uzvici, a i

o
bijelci i crnci okretali su se, zurili u mene i međusobno šaptak. Pomislila sam da povici

n l
jamačno dopiru sve do kuće Cradock i odaju nas. Moli se, žarko sam poticala samu
sebe, moli se da se nitko ne okrene i ne prepozna te, moli se da su gospođa i gazda kod
kuće, pa on čita novine u radnoj sobi, a ona vježba na glasoviru i ne čuje...

w
U toj istoj ljekarni gospođica Rose kupila je crveni ruž prije nego što je otišla u

o
Johannesburg, u nepriliku koja će je ondje snaći. Sad su tu bila i druga vrata gdje su u

d
redu čekah crni ljudi, a dvije žene koje su došle prije mene zapiskale su čuvši Dawnin
kašalj i propustile me ispred sebe. Vidjela sam da bi me ta posebna vrata mogla spasiti

a n
jer su vodila u prostoriju odvojenu od ostatka ljekarne, a bio je tu samo prozorčić iza
kojega je apotekar pravio lijekove. Bijela osoba u glavnomu dijelu dućana ne bi me

lk
mogla vidjeti na mjestu gdje sam stajala.
Apotekar se na prozorčiću pojavio tek poslije nekoga vremena. Nosio je bijeli kaput,

a
a sjećala sam se da me je gospođa jednom zamolila da od njega donesem paketić. Bila

b
.
sam sigurna da me ne poznaje. Taj čovjek imao je snažno lice koje je uvijek odavalo što
točno misli, kao što je Lindiwino uvijek pokazivalo što namjerava, dok su se na licu

w
gazde Phila vidjeli rat i ljubav.
»Da?« Predala sam mu pismo. Pogledao je pokriveni zavežljaj u kojemu je ležala

w
Dawn kašljući mi u naručju. Lice joj je skrivala pelena, pa nije mogao vidjeti razliku u
boji kože.

w
»Imaš li novaca da platiš?«
Pretražila sam džepove radne odjeće, izvukavši sve kovanice koje sam našla, pa sam
ih složila na hrpu na malomu pultu pod prozorčićem. Neke novčiće već su toliko
koristili da su bili kao uglačani, pa sam se pitala izliže li se novac te hoće li ih apotekar
smatrati da su kovanice odveć stare da bi ih zamijenio za lijek.
»Nadam se da će to biti dovoljno, gospodine«, rekla sam pokušavajući smiriti glas i
ruke. »To je sve što imam.«
Nije brojio, nego je pogledom prešao preko hrpe, a onda me odmjerio. »Bit će
dovoljno. Sjedni«, pokazao je nisku stolicu u kutu, »pa ću ti napraviti lijek.«
Kad se vratio, donio je bocu i žlicu. Objasnio je da Dawn moram davati lijek ujutro,
u podne i navečer, dok se flaša ne isprazni.
 »Ako posve ne potrošiš lijek, dijete će se ponovno razboljeti«, upozorio me, a onda
je izjavio da ima još jedan lijek, koji će sada dati Davm, pa će joj pomoći dok onaj prvi
ne počne djelovati.
»Za isti novac?«
Potvrdio je glavom. »Da, za isti. A sad odmotaj dijete.«
Zurila sam u njega. Da je odmotam? Ali onda će dobro vidjeti njezino lice, pa će
nam možda ipak odbiti dati lijek.
»Gospodine«, rekla sam, polako skidajući haljinu s Dawnina lica i odmotavajući
pokrivač s njezina vruća tijela, »dijete je nedužno.«

rg
Apotekar je stajao na svojoj strani prozorčića, a ja na svojoj, držeći obojeno dijete

. o
između nas. Dawn je smršavjela, a kad sam je odmotala, samo je slabo udarala blijedim
nogama. Apotekarovo snažno lice okrenulo se meni, pa djetetu, a onda je uzeo žlicu i

a d
napunio je crvenom tekućinom iz velike boce koju je skinuo s obližnje police.
»To će joj sniziti temperaturu«, rekao je tiho, kao što je i mladi gospodin Phil tiho

o
govorio u mraku svoje spavaće sobe. »Smirit će je da drugi lijek može djelovati.«

n l
Nagnuo se naprijed, pa sam mu pružila Dawn. Nekoliko joj je puta pažljivo ulio
lijek u usta čekajući da proguta svaku količinu. Milovala sam je po rukama i šaptala joj,
a ona je netremice gledala žlicu svaki put kad joj se približavala ustima. Prsa su joj

w
drhtala jer prije je gorko plakala. Onda je ljekarnik stresao prvu flašu s lijekom, pa joj je i

o
otuda dao žlicu.

d
»A sad me dobro slušaj. Noćas joj moraš ponovno dati lijek.«
»Razumijem, gospodine, a onda triput svakoga dana dok lijeka ne ponestane.«

a n
Pričvrstio je čep na bocu, okrenuo se da u umivaoniku ispere žlicu, a onda je i nju i
bocu stavio u smeđu papirnatu vrećicu koju mi je pružio.

lk
»Vrlo dobro govoriš engleski«, primijetio je, kao i gospodin Dumise kad sam tražila
posao.

a
Skrenula sam pogled s njega i spustila ga na Dawn. Nisam željela razgovarati o

b
.
tome gdje sam dobro naučila engleski. Kći mi je uzvraćala pogled, a oči su joj bile
mirnije. U novije vrijeme više nisu bile mliječne kao u bebe, nego su zadobile jasno,

w
plavo svjetlo. Bile su to oči gospodina Phila, a odjednom sam uvidjela da su nalik na oči
njezina oca dok je bio mladić.

w
»Zahvalna sam vam na pomoći, gospodine. Trebate li sav taj novac?« Još je ležao na
hrpi na pultu.

w
»Ne«, odgovorio je, pročistivši grlo. »Dobit ćeš ostatak.«
Spustivši pogled, zurila sam u preostali novac. Apotekar mi je ostavio nekoliko
vrjednijih kovanica. Pogledala sam ga podignuvši oči, a mislim da je u tome trenutku
znao da je to dijete začela neka od njegovih mušterija, osoba koju je poznavao, iz doma
gdje sam naučila engleski, iz obitelji od koje sam pobjegla, a znao je i to da na svijetu
imam samo taj novac.
»Hvala, gospodine.«
»Dijete će za nekoliko dana biti dobro.«
Dok sam odlazila, osjećala sam njegove oči na zatiljku, kao oči crkvenoga skupa kad
sam sjedila sprijeda pokraj gospođe i gazde, za vrijeme službe povodom ukopa
mladoga gospodina Phila. No apotekarove oči bile su ljubaznije nego oči zajednice.
Vidio je moj grijeh, ali nije me osudio.
TRIDESETO POGLAVLJE
Možda je u Dawninu bijegu iz bolesti i u tome što sam izbjegla da me vide u gradu
bilo nešto više od jakoga lijeka i sreće. Pastor na brežuljku uvijek je govorio da Bog Otac
ima naum za svakoga od nas, koliko god smo ga razočarali. Ponekad sam pomišljala da
mogu vidjeti dio toga nauma, koji mi je bio samo malo izvan dohvata, kao kad sam

g
Dawn pokazala kako fatamorgana u podne lebdi nad ravnicom. Činilo se da Bog, iako

r
sam zgriješila, još mari za mene i štiti me, osobito kad je bila riječ o mojoj kćeri. Kako bi

o
ona preživjela, morala sam i ja, a možda se u tome i sastojao naum. I tako, kad je Dawn

.
prizdravila, stavila sam je na leda, pa sam se, šljapkajući preko gaza, puna zahvalnosti

d
vratila utočištu glasovira i zahtjevima svojih učenika kojima je nedostajao svakodnevni

a
obrok swinga i Beethovena.
Dani su se polako počeli uklapati u postojan, iako bjesomučan ritam. K sebi sam

l o
puštala dobre stvari, a loše sam tjerala koliko sam mogla jer aparthejd je zatvarao svoj

n
škripac oko općine, a ljude je na objema stranama navodio da čine stvari s kojima se Bog
Otac nikako nije slagao. Bilo je to sve više nalik ratu, a kao u svim ratovima, vladala je

w
nestašica ljubavi i hrane, ali ne dima i krvi, a tu su i prijatelji koji mogu postati budući

o
neprijatelji. Ponekad bi mi se učinilo da vidim Jakea blizu mjesta gdje je bučna mladež
bacala kamenje na policiju, ili u sjenama pokraj pivnice, ili sa skupinama starijih ljudi

d
oko uličnih vatri noću. Nikad ga nisam pozvala, a ni on nijedanput nije pokazao da me

n
je vidio, no danju se pojavljivao pokraj mene blizu Groot Visa i pravio grimase da

a
nasmije Dawn dok nam se rijeka mreškala oko nogu. Bila je to budućnost: od opasnih

lk
ulica kojima sam prolazila između kolibe i škole, do »općinskoga Bacha«, čiji su me
reski napjevi pratili kamo god pošla. Sve je to bilo nesređeno, ali živahno, pa sam, kako

a
bi Božji naum djelovao, morala zgrabiti što mi se pružalo. Bio je to Njegov dar za mene.

b
Ali te riječi ne izražavaju neizgovorenu potrebu da budem na oprezu i da svakoga sata

.
u danu bdijem nad životom svoga djeteta. Nevolja je vrebala na svakome koraku, a
mogla sam je izbjeći samo ako dovoljno jasno uočim prijetnju, stoga sam jednu ruku

w
položila na Dawnino rame, a drugom sam stiskala žbicu bicikla u džepu, napeto
motreći ne bih li opazila nagli pokret. Stid me je priznati da sve to nije uvijek bilo lako

w
smatrati Božjim darom.

w
Zato sam okretala glavu od djelovanja ljudi poput Jakea i Silasa, koji nisu željeli
samo oslobođenje, nego i revoluciju. Za mene nije moglo biti mjesta u toj vrsti rata ako
sam htjela služiti Bogu Ocu brinući se za sigurnost svoga djeteta. Ponovno sam od plaće
počela štedjeti kovanice za Dawnine prve cipele jer sad je već gotovo prohodala, iako mi
je najpreča zadaća bila uvježbati je da mirno sjedi pokraj glasovira dok sviram
svakodnevnomu skupu.
»Ovo je poseban dan«, objavio je jednoga jutra gospodin Dumise, nekoliko mjeseci
poslije Dawnine bolesti. Na pozornici su pripadnici osoblja kimali jedan drugomu,
naginjali se na stranu i pogledavali iza zastora, u kulise.
Otvorili su visoke prozore, pa sam s ulice čula poznatu graju, a u daljini je iznenada
zamukala krava. U općini ih je bilo malo, a radnici su ih uz poteškoće dovodili s farmi,
no borile su se da prežive hraneći se tvrdim šipražjem i obično su ugibale.
»Povremeno od osoba koje velikodušno podupiru našu školu dobijemo novac za
knjige, a tako je i sada«, govorio je upravitelj. Podigavši ruku prekinuo je oduševljeno
pljeskanje, a ja sam stavila prst na usta da utišam Dawn. Vrlo je voljela pljeskati s
djecom. Zurila je u mene velikim plavim očima i gurnula palac u usta.
»Počašćeni smo što je danas s nama osoba koja predvodi ovu novčanu potporu.«
Okrenuo se na stranu i mahnuo nekome da priđe. U tome je bio vrlo vješt. Često je
zvao posjetitelje u školu, zanemarujući Silasove uzdahe, jer je pomoćnik smatrao da bi

rg
naše potrebe bolje zadovoljili bučni zahtjevi nego tiho uvjeravanje. Gospodin Dumise je
odgovorio da je to povezano sa stvaranjem nečega što je nazivao »profilom«. Morala

. o
sam pogledati tu riječ u rječniku, ah više sam se navikla na njezino prvo objašnjenje:
»slika našega lica sa strane«. Pomislila sam da je to dobra riječ da je dodam na Lindiwin
popis izraza koji imaju i posve drugo značenje.
Podigla sam pogled.

a d
o
Najprije sam ugledala haljinu boje vrhnja, a onda vitke ruke s jakim šakama kojih

n l
sam se vrlo dobro sjećala, kao i meke, smeđe kose savijene u punđu. Gospođa je,
smiješeći se učenicima, stajala visoka i dostojanstvena pred naboranim crvenim
zastorima. Gospodin Dumise još je nešto rekao pa su mu ponovno zapljeskali. Brzo sam

w
se sagnula i gurnula Dawn među noge tronošca pokraj glasovira.

o
Oh, gospođo, molim vas gledajte na drugu stranu da ne vidite ni mene ni dijete!

d
Molim vas, ne mamite me ponovno kućom Cradock...
»Gospođice Hanembe! Gospođice Hanembe, koračnicu!«

a n
Zurila sam u glasovir, a prsti su mi se smrznuli i stvrdnuli poput zamrljane
slonovače od koje su bile napravljene tipke. Nesiguran, teško zarađen ritam naših

lk
života, krhka nada glede budućnosti, pa čak i mnoga zavaravanja — sve će mi to sad
možda biti ugrabljeno.

a
Ali ne smijem to pokazati pred gospodinom Dumiseom i osobljem.

b
.
A ni pred gospođom!
Ponovno moram otvrdnuti srce, sakriti osjećaje, a u što većoj mjeri i sve drugo. U

w
mislima potraživši ariju, prisilila sam se da ukočene prste prinesem tipkama pa sam
zasvirala. Glasovir mi je odgovorio i počeo lijevati glazbu. Djeca su se slijevala iz

w
dvorane, a za njima je pošlo i osoblje. Stalno pognute glave, svirala sam Chopinovu
Vojnu polonezu, a prsti su mi slijedili poznate note jer sam oslijepjela od suza. Svirala

w
sam ponovno i ponovno, sve dok glazba nije odjekivala već praznom dvoranom.
»Ado?« uzviknula je gospođa nadglasavši polonezu.
Prestala sam svirati i podigla sam pogled. Stajala je na praznoj pozornici pokraj
gospodina Dumisea. Vidjela sam da su joj kožnate cipele boje vrhnja obrubljene
prašinom jer je prešla preko neasfaltirana igrališta. Cipele će trebati ulaštiti.
»Draga Ado!« ponovila je raširivši ruke.
Upravitelj Dumise gledao je gospođu, pa mene, a po očima sam mu vidjela da je
shvatio, no bilo je tu još nečega što nisam mogla dobro razaznati. Onda se šutke
okrenuo i otišao iz dvorane.
Ustala sam sa stolčića i popela se na pozornicu gdje me je gospođa čvrsto zagrlila
kao onoga dana kad mi je umrla mama, a liječnik joj je zatvorio oči. Iznad pljesniva
mirisa zavjesa osjetila sam, kao nekada, miris cvijeća na gospođinoj koži, a i poznatu
mekoću njezine haljine uz sebe.
»Zašto, Ado, zašto si nas napustila?« Slabo se nasmijala kroz suze. Još nije vidjela
Dawn, niti je otkrila da smo sagriješili i ja i njezin muž. »Vrlo si nam nedostajala.«
Nisam mogla pronaći riječi.Uvijek sam voljela pripremati rečenice za važne prigode,
kao kad sam gospodina Dumisea zamolila za posao, iako ponekad zaboravim što sam
naučila, pa kažem više nego što namjeravam. Ali sad, kad me je gospođa gledala tako
ljubazno i s velikim, ali pogrešnim olakšanjem, uvidjela sam da uopće nemam riječi.
»Mama?«
Dawn je upravo pronašla riječ.
rg
. o
Upravo je ona izgovorila ono što gospođa još nije znala.
Ustala je sa strane, ispod tronošca, pa joj je savršeno blijeda koža sjala dok je ondje
nesigurno stajala, raširivši plave, ispitivačke oči, nalik očevima.
Zurila sam u gospođu.

a d
o
Čula sam kako je dahnula, zadobivši zbunjen, pa zaprepašten izraz, a onda sam

n l
primijetila da je prepoznavanje zapljuskuje u valovima, nalik na nabujale vode Groot
Visa. Blijeda joj je koža pocrvenjela. Ponovno se okrenula prema meni, pa sam vidjela
da se bori sa slutnjom za koju se bojala da je istinita.

w
»Morate nas ostaviti.« Ponovno sam mogla govoriti. »Molim vas, gospođo, morate

o
nas ostaviti ovdje i ne reći nikome.«

d
Prvi sam joj se put obratila kao jedna žena drugoj, umjesto kao sobarica, ili učenica,
a bilo mi je jasno da je to i ona primijetila. »Ali, Ado...«
»Tako je bolje.«

a n
Dok je stajala preda mnom, vidjela sam da njezina visoka pojava počinje venuti, kao

lk
što sam se ja željela pognuti onoga dana kad se rodila Dawn, a teta nas je izbacila. Bilo
mi je jasno da se u njoj gnijezdi grozna istina, pa sam se molila da je Bog Otac utješi jer

a
je nikad nisam htjela tako povrijediti.

b
.
O, Bože, oprosti mi!
Oprostite mi, gospođo, iako znam da to nikad nećete moći!

w
Kad bih barem mogla pronaći način da joj kažem da sam to učinila iz dužnosti.
Ispružila sam ruku i uhvatila njezinu, iako je nikad prije nisam tako dotaknula, pa

w
sam je povela do jedne od običnih stolica na pozornici. Sjela je, sklopivši ruke u krilu, a
zglobovi prstiju isto su joj tako pobijeljeli kao kad je liječnik vidio gospodina Phila i

w
rekao da za njega više ništa ne može učiniti. Kosa joj više nije bila smeđa, nego su joj se
na sljepoočicama pojavili srebrni pramenovi, a na vratu joj se presijavala vojna značka
gazde Phila. Dolje, kod glasovira, Dawn je počela cmizdriti.
»Morate poći kući, gospođo«, brzo sam se sagnula prema njoj. »Morate zaboraviti
ovaj dan.«
»To je i tvoj dom.« Pogledala me je crvenim, zaplakanim očima.
»Zahvalna sam za sve što ste me naučili, ali za mene je bolje da budem ovdje.« Glas
mi je drhtao jer sam izrekla još jednu laž.
Okrenula sam se od nje, iako sam je voljela više od mame, pa sam pošla niza stube,
podignula Dawn u naručje, a onda izasla kroz pokrajnja vrata.
 TRIDESET I PRVO POGLAVLJE
Stupanje do gradske vijećnice odigralo se dok je Dawn bila bolesna. Jake mi je
ispričao o tome kad se jedne večeri pojavio na vratima s jajem za Dawn.
»Bio je to početak«, izjavio je slegnuvši ramenima. »Sljedeći put moramo se bolje
organizirati.« Dotaknuo je Dawnin obraz dok je spavala, a onda mi je stisnuo ruku i
otišao.

g
Dina mi je poslije rekla da je sudjelovala samo polovica osoblja jer su preko rijeke

r
odjekivale sirene upravo u vrijeme kad je prosvjed trebao početi. I ja sam ih čula iz

o
Lindiwine kolibe, gdje je Dawn spavala nakon što je uzela lijek od kojega joj se stanje

.
poboljšalo. Čula sam i buku iz smjera škole St James jer je njihovu skupinu razbila

d
policija, pa nisu uspjeli proći Ulicom Bree. Automobilske gume cviljele su na šljunku,

a
psi su lajali, a hrabro pjevanje zamuknulo je u zraku Karooa, pa je nastala teška tišina
koja je cijeli dan visjela nad općinom.

l o
»Čak i zbor iz škole St James«, promrmljala je Dina. »Policija ih je zaustavila i uhitila

n
zborovođu.«
Nekoliko naših učitelja počelo se udaljavati, dok je Silasova mala skupina pošla

w
preko Groot Visa i Ulicom Church.

o
»Brzo smo napredovali jer su ulice bile prazne«, pričala je Dina, zabacivši glavu s
turbanom, »ali čekali su nas kod gradske vijećnice.«

d
Silas je planirao govor, a onda i predavanje peticije, ali do toga nije došlo. Iz kombija

n
se iskrcalo nekoliko krupnih bijelih policajaca, pa su se počeli pljeskati palicama po

a
dlanovima. Silas je pokušao ući u gradsku vijećnicu, ah su mu prepriječili put. Nato su

lk
se ostali pripadnici osoblja uplašili i otrčali natrag u školu, a samo Silas i ljubitelj jazza
otišli su korakom, zaklanjajući Dinu između sebe.

a
Pričala je da su gledah mnogi bijelci pa je samo nazočnost tih bijelih gledatelja

b
spriječila policajce da upotrijebe oružje. Kad je to rekla, nisam je gledala u oči. To nije

.
bilo važno jer gospođa je sad znala gdje sam. Vidjela je Dawn i doznala je za moju
sramotu, a ja sam je ostavila samu s tom spoznajom, na prašnoj pozornici, u praznoj

w
dvorani s pljesnivim zastorima. Ne ponosim se time, pa sam u sebi plakala dok sam
odnosila Dawn, ali što sam mogla? Gospođa bi pretrpjela još veću bol kad bi doznala da

w
joj je kućna pomoćnica legla s mužem i rodila mu dijete s blijedom kožom i njegovim

w
plavim očima. Ako je teta bježala od spoznaje da joj rođakinja nije crna, ako su
prolaznici na općinskim ulicama okretali glave, koliko će tek gore biti gospođi, a i
njezinim prijateljima, što će morati prihvatiti dijete koje nije bijelo? Dawn je bila negdje
u sredini. Nikome se nije sviđala, nigdje nije bila kod kuće, osim sa mnom, a jednoga
dana možda će čak i to odbiti.
Bila sam dovoljno glupa da napola obojeno dijete donesem na svijet gdje su jedina
mogućnost izbora bile crna i bijela boja. U bjelačkomu svijetu čak bi je mogli iskoristiti
protiv gazde, da ga pošalju u zatvor. Je li gospođa to shvaćala?
Ali ako je učinila kao što sam je zamolila, pa je otišla kući i ništa nije rekla, mogla je
izbjeći sramotu. Možda je čak svoje srce mogla zavarati mišlju da je to bio samo san, ih
noćna mora, nalik na moju bojazan da će Davm ugrabiti automobil s očima noćnih
 životinja. Mogla se pretvarati da me nije vidjela, da se smeđi, uspravni glasovir s
pokvarenim tipkama nije oglasio te da nije ni postojalo dijete s obojenom kožom i
plavim očima. Umjesto toga mogla je naći utjehu u kući Cradock, koja neće pasti, nego
će stajati čvrsta kao i uvijek. Drvo marelice, koje me je nekoć nosilo u svojim sokovima,
cvjetat će i donositi plodove za marmeladu, po crvenomu limenomu krovu svake
godine ili dvije štropotat će tuča, prekrasni Zimmerman brujat će od Griegovih i
Debussvjevih skladbi, a gospođa će nastaviti živjeti s gazdom, kao i prije. Možda će
samo njezin dnevnik znati istinu.
U životu sam mnogo naučila, no samo sam ponešto razumjela: o unutrašnjim

rg
ranama, o budućnosti koja dolazi neočekivano i ne može se kupiti, o riječima koje, kad

. o
se spoje u skupine, imaju različita značenja i o tome da neprilike, kad napuste neko
mjesto, smjesta traže novi dom. Čini mi se da se sve to skuplja u opće znanje, ili

a d
neznanje koje ljudi pametniji od mene nazivaju mudrošću. Onoliko mudrosti koliko
sam uspjela pronaći govorilo mi je da bi se gospođa trebala okrenuti i vratiti se u kuću

o
Cradock, a to bih i ja trebala učiniti i poći u Lmchwinu kolibu, pa bi sve to završilo.
 
Prošlo je mjesec dana otkako sam našla Adu.

n l
Morala sam prihvatiti ili potisnuti mnoge istine — zasad. Najgore od njih teško je i zapisati.

o w
Ipak, na samome početku moram zabilježiti svoje uvjerenje da je Ada bila nedužna žrtva.
Edward je zbog vlastita zadovoljstva iskoristio mladu ženu koja je tu našla utočište. Tomu

d
svjedoči i njegovo navaljivanje da je prestanem tražiti.
A posljedica njegove krivnje vidljiva je u nedužnim dječjim očima. I to kakvim očima —

a n
Edwardovima od nekoć, a i mojega voljenoga Phila, kojega više nema.
U vremenu poslije toga lutala sam kućom, podnosila sam čajanke, bila sam uljudna prema

lk
Edwardu, a slala sam i vedra pisma Rosemary, u njezinoj najnovijoj krizi. Svirala sam na
našemu glasoviru i plakala kad sam se sjetila kako se Ada borila sa Chopinom na tako istrošenu

a
glazbalu da je morala improvizirati kako bi zaobišla neispravne tipke.

b
Posjetila sam i knjižnicu.

.
Pročitala sam o zakonima koje je donijela skupština: o zakonu o nećudorednosti i o

w
miješanim brakovima. Otkrivam da se obistinilo ono čega sam se bojala kad su Adu zbog boje
kože odbili upisati u školu.

w
Dopustili smo stvaranje podijeljene zemlje, a kuća Cradock leži na njezinoj rasjelini.

w
 TRIDESET I DRUGO POGLAVLJE
Gospođa je došla jednoga vrućega popodneva.
Zahodi su smrdjeli, muhe su slijetale na smeće na ulici, a općinom se valjala vrućina
u valovima koji su pritiskali. Dolje kod Groot Visa žene su u slabomu riječnom tijeku
nastojale pronaći mjesto za pranje, a mogla sam zamisliti kako preko rijeke psi dašću od
vrućine u sjeni natkrivenih verandi

g
Upravo sam nahranila Dawn i pjevala sam joj: Tbula thu thula bhabha, kao što je

r
mama meni pjevala u našoj kaiji u dnu vrta, pod žilavim trnovim drvetom. Dawn se

o
oznojila pa sam je hladila mašući tkaninom, a onda sam je položila na sklopivi krevet da

.
se odmori jer sad je već prerasla košaru za rublje. Noću je spavala u velikoj kartonskoj

d
kutiji koju sam našla u školskomu dvorištu.

a
»Ado!«
Vitka pojava zamračila je jarko sunčevo svjedo koje je kroz vrata padalo na zemljani

l o
pod. Skočila sam užasnuvši se što je riskirala proći opasnim ulicama, kroz valove

n
mnoštva. Gazda to nikako nije smio dopustiti
»Ndwe!« poviče Dawn pokazavši gošću. »Ndwe!« Nije mogla izgovoriti Lindiwino

w
ime pa ju je tako zvala.

o
Gospođa je oprezno ušla. Nosila je bljedozelenu haljinu s prostranim donjim
dijelom, a široki obod slamnatoga šešira navukla je preko lica da se zaštiti od sunca.

d
Nakratko je ondje stajala zbunjena pomanjkanjem prostora, kolebajući se kako da me

n
pozdravi na takvomu mjestu jer sigurno nikad prije nije bila u zemljanoj kolibi.

a
»Kako ste nas našli?« izletjelo mi je. Zaboravila sam na lijepo ponašanje, jer nešto

lk
me je isto onako stisnulo oko srca kao kad sam je vidjela u školi, na pozornici, ili kad
sam čula kako se gazdini koraci približavaju hodnikom i zastaju mi pred vratima.

a
»Zašto ste se vratili?«

b
No nije smjesta odgovorila, nego je skinula šešir i neko se vrijeme hladila, a onda je

.
ponovno pogledala skučeni prostor između kreveta, petrolejsku peć u kutu, neravni
prozor i golu zemlju pod svojim nogama, kao da tek sada jasno opaža neke pojedinosti

w
takva života. Shvatila sam da traži stolicu, ah nije ju vidjela, jer nije ni bilo mjesta za nju,
a onda je skupila široki donji dio haljine i sjela na rub kreveta kao da je savršeno

w
pospremljen i nalik na njezinu postelju u kući Cradock. Nasmiješila se djevojčici koja je

w
znatiželjno zurila u nju, a u polumraku kolibe oči su joj se doimale velikima. Dawn se
navikla na put tamniju od svoje, ali od osoba čija je put bila bljeđa od njezine vidjela je
samo apotekara koji joj je dao lijek i time joj spasio život.
»Htjela sam te zamoliti da se vratiš kući.«
Eto, izrekla je!
Ustavši, stala sam pokraj Lindiwina kreveta. Da je koliba barem bila veća jer tako
blizu nje bilo mi je teško lagati!
»Ne mogu to učiniti, gospođo«, počela sam. Dawn je osjetila da nešto nije u redu pa
je zaplakala i podigla ruke prema meni. Sagnula sam se i uzela je u naručje privivši uza
se meko tijelo djeteta koje sam zavoljela, a nadala sam se da će i ono mene uvijek voljeti,
čak i kad otkrije kakva je cijena toga što nam je boja puti različita.
 Gospođa je gledala mene, a onda dijete svoga muža. Oči su joj bile bistre, a ne
crvene, ni zaplakane kakve su joj bile u školi, ili na dan kad je otišla gospođica Rose, ih
kad je umro mladi gospodin Phil. Možda je dosad već sve isplakala.
»Neka među nama ne bude nerazumijevanja, Ado«, rekla je tiho, nagnuvši se
naprijed da pomiluje Dawninu nožicu, »nego samo prihvaćanje i potreba da pođemo
naprijed.«
A što je s oproštenjem, htjela sam upitati. Možete li mi ikada oprostiti što sam, kako
sam vjerovala, izvršila dužnost? Svakako, tema nije bila pogodna, jer jamačno je to bilo
previše tražiti.
»Sagriješila sam.« Izrekavši to nisam je mogla pogledati u oči.
rg
. o
»Taj grijeh ne nosiš samo ti«, odgovorila je odlučno. »Pogledaj me, Ado.« Nagnula
se naprijed i prisilila me da je pogledam. »Poslušaj me. Za sve je odgovoran Edward.

kojoj smo živjeli. »Neću dopustiti da se to dogodi.«

a d
Dijete i ti ne biste smjeli sami patiti i...« Osvrnuvši se, pogledala je unaokolo, bijedu u

o
Osjetila sam da mi zidovi srca popuštaju, iako im je trebalo tako dugo da otvrdnu,

gospođe.

n l
ali još se nisam smjela prepustiti slabosti. Bilo je tu i nešto drugo, osim grijeha protiv

»Učinili smo nešto protuzakonito«, upozorila sam. »Gazda bi mogao otići u zatvor.«

w
Licem joj je proletjelo iznenađenje, kao da nije očekivala da znam za to. Odmahnula

o
je glavom. »Ne, neće, dok god budemo oprezni te zakone u Cradocku ne provode tako

d
strogo kao u većim gradovima.« Zastala je, a onda je dodala. »Raspitala sam se, Ado.«
Sjela sam na Lindiwin krevet, a među nama je nastala tišina. Dawn je udarala

a n
nožicama. Kad je vani zaorila vika, gospođa se trgnula, napola je ustala i položila ruku
na vrat. Nikad nisam tako razgovarala s njom. Ohrabrila me je činjenica da predajem u

lk
školi, a i položaj prognanice u općini što god se dogodilo, više ništa nisam mogla
izgubiti. »Što je s vašim prijateljima koji će vidjeti dijete i znati odakle potječe? Ljudi će

a
se okretati od vas«, zastala sam da dođem do daha, »kao što su se i od mene. Čak se i

b
.
neznanci okreću.«
Prvi sam put vidjela da joj nadzor nad sobom popušta. Podignula je ruku, obrisala

w
čelo i pritom zaklonila pogled od mene. U kolibi je bilo vrlo vruće, pa sam osjetila kako
Dawn niz leđa teče znoj dok je sjedila čvrsto se privivši uza me.

w
»Ako se okrenu«, promrmljala je gospođa više za sebe, »nisu ni vrijedni da ih
poznajemo.«

w
»Ali tako je teško!« povikala sam žarko poželjevši da shvati, a osjećala sam da teški
zrak drhti od mojih riječi. »Ne znate kako je teško. Učinit će da se osjećate neznankom u
vlastitu domu, nikad vam neće oprostiti! A što je s Dawn? Nikamo ne pripada, ali u
općini možda ima i druge takve djece...«
Pokušala sam zaustaviti drhtanje. Dawn mi se izvila u krilu pa je zurila u mene
namreškana lica jer počela je osjećati strah. »Ado, draga...«
»A bojat će se i gazde«, promrmljala sam.
Eto, tu je bilo, ispod svega drugoga, jer sakrila sam to čak i od same sebe. Hoću h
više ikada moći mirno spavati pod istim krovom s njim? Hoće li moći i gospođa, budem
li ondje?
»Ado!« dopro je vedar poziv izvana, pa Lindiwe uđe s teretom rublja na ramenu.
 »Ah, oprostite, gospođo.« Zurila je u gošću koja je ustala. Kad me je prijateljica
pogledala, vidjela sam da nagađa tko je došao. Spustila je teret na krevet, a ja nisam
znala što bih rekla. Trebala sam smjesta predstaviti Lindiwe, ah bila sam usporena,
smetene glave i srca.
»Vrlo je lijepo od tebe što si Adina prijateljica«, reče gospođa primijetivši moju
smetenost, pa je Lindiwe pružila ruku. »Tvoj sam dužnik i nikad ti neću moći vratiti.«
Zastala je i pogledala prema mjestu gdje sam sjedila. »Želim da mi pomogneš uvjeriti
Adu da se vrati i radi za mene.«

posao učiteljice. Svoju bistrinu mora prenijeti drugima.«

rg
»Ali već ima posao«, brzo odvrati Lindiwe, gledajući nju, pa mene, »i to važan

. o
»Da, slažem se«, glasio je odgovor. »Trebala bi i dalje podučavati, ali može živjeti u
kući Cradock, pa bismo uzdržavali nju i dijete, a zauzvrat bi, kad stigne, malo radila u
kući.«

a d
Lindiwe i ja zurile smo u nju, a vidjela sam da moja prijateljica razmišlja o tome

o
kako sam sretna. Plaća u školi, hrana i odjeća za Dawn i za mene, knjige za čitanje, a ne
treba nositi ni vodu — sve to za malo posla sa strane!

n l
Ali ja nisam razmišljala o tome, nego samo o tišini u mojoj staroj sobi, o mirisu
jasmina dok sam vješala rublje da se suši, o gospođinu društvu, a i o mami i mladomu

w
gospodinu Philu, čije sam živote izrazito osjećala unutar kuće Cradock. Razmišljala sam

o
i o glazbi, o novim arijama koje me čekaju u Zimmermanu i starim, dobro poznatim

d
skladbama koje će mi još jednom ispuniti srce.
Pomislila sam i na kušnju, na to kako je potreba za pripadanjem najveće od svih

 
iskušenja.

a n
lk
Toga dana, kad je gospođa otišla, stajala sam na željeznomu mostu, uspravna, ne
krijući se od automobila ni od prolaznika koji bi me mogli prepoznati. Više nije bilo

a
potrebe za skrivanjem. Otišla sam onamo jer bilo je svježije nego u Lindiwinoj kolibi, a i

b
.
zato što sam smatrala da je to pravo mjesto za mene. Stajala sam na sredini, s bjelaćkim
Cradockom s jedne, s crnačkim s druge strane, a poda mnom je polako tekla voda Groot

w
Visa, smeđa poput Dawnine kože.
»Što da radim, gazda Phile?« šapnula sam. Da si sad ovdje, što bi mi savjetovao?

w
Gazda Phil koji me je volio, no ipak me je doticao samo s poštovanjem, a davno prije
mene shvatio je cijenu razlike u boji kože.

w
Sad sam se mogla okrenuti od mnoštva, a i od pralja na riječnoj obali i otići u kuću
Cradock, vratiti se u odmorište svoga prijašnjeg života. Mogla bih se uputiti i u
drugomu smjeru, pa svoje i Dawnine izglede vezati za budućnost cijele općine. Učinivši
ono prvo, našla bih prisnu pripadnost koju sam tražila, a ako bih se okrenula drugoj
mogućnosti, nastavila bih se boriti za djelomično prihvaćanje. S prvim bih izborom
riskirala da gospođu izložim sramoti i udaru zakona, dok bi se, izaberem li ono drugo,
njezin i gazdin život nastavili kao i prije.
Gospodin Phil rekao bi mi da zapišem sve najbolje i najgore stvari tih dviju
mogućnosti, pa da onda izaberem jednu od njih, ali nešto od toga moglo se samo
šaptati, a nikako zapisati. K tome, o nečemu od onoga što se i moglo zapisati nije bilo
moguće odlučiti sve dok se ne isproba. Bi li moja i Dawnina nazočnost raskinuli vezu
gospođe i gazde, bismo li zatrovale zrak u kući Cradock i uprljale sjećanja na prošla
vremena? Je li još moguće da ta kuća bude dom?
A gdje je u svemu tome sam gazda?
Iako sam za sebe mogla zamisliti budući život koji bi koristio ono najbolje iz te kuće
i općine, hoće li tako biti i s Dawn? Ne bi li joj bilo bolje u općini gdje, kako sam se
nadala, okretanje neće ići dalje od uvreda i gurkanja na ulici? Kao i meni, nedostajala bi
joj Lindiwe i Jakeovi iznenadni posjeti. Ako se vratimo u kuću Cradock, nećemo li se i ja
i moja kći osjećati izdvojeno, a možda i u opasnosti od zakona?

rg
Lindiwe je vidjela samo korisnu stranu svega toga. Možda je aparthejd gradio
zapreke između crnih i bijelih, ali kad je bila riječ o preživljavanju, postojao je samo

. o
jedan put.
»Kakva ponuda!« povikala je moja prijateljica kad je gospođa otišla, polako

kojemu je platila da me pronađe.

a d
iskoračivši van u svojoj krasnoj haljini, a pratio ju je mladić iz crkve svetoga Petra,

o
»I dalje ćeš moći predavati, a pomisli samo«, Lindiwe je u skučenoj kolibi širom

n l
raširila jake ruke, »imat ćeš vlastitu kaiju, vlastito mjesto!«
Potvrdila sam glavom. Da, imat ću. Možda ne svoju prijašnju sobu jer zakon je
zabranjivao da bijeli i crni žive zajedno, ali barem kaiju, gdje Dawn može stajati na

w
vratima i gledati kako joj se voda skuplja oko stopala kad bude kišilo, ih može slušati

o
kako kiša pada na limeni krov kroz grane žilavoga trnova drveta.

d
»Bit će hrane!« nastavila je Lindiwe žarko. »A i lijekova za Dawn ako se razboli.
Ado!« Rukom hrapavom od pranja zgrabila je moju. »Revolucija je za ljutite ljude,
poput Jakea, a ti moraš odgojid dijete.«

a n
»Ali gazda je njezin otac!« izbrbljala sam, a prvi sam put to izrekla nakon što sam

lk
priznala ljubaznomu liječniku i pritom doznala za teret nasljeđa. Bacila sam brz pogled
na kćer, ah čvrsto je spavala u kartonskoj kutiji. Dawn od mene nije čula te riječi kad

a
sam joj prije spavanja govorila o svojoj unutrašnjoj usamljenosti. Gazda je otac moga

b
.
djeteta! L to znamo ja, gospođa, a sada i moja prijateljica.
»Znam da je on otac.« I Lindiwe je pogledala Davm.

w
»Kako znaš?« Ponovno sam osjetila paniku. Kako je mogla doznati? Tko je još znao?
Je li to otkrio netko u školi?

w
»Pretpostavila sam.« Uhvatila me za ruku i blago je stisnula. »A upravo sam ti
vidjela i u očima, Ado.« Ponovno mi je stisnula ruku i polako nastavila: »Ovoga ti puta

w
to neće biti dužnost.«
Zurila sam u nju, na rubu suza.
»Osim ako ne želiš da tako bude?«
»Ne!«
Pa ipak, čak je i Lindiwe to pomislila! Sumnjala je da sam željela gazdinu pažnju, da
sam tražila da legne sa mnom. Moraju li to podnositi sve žene koje netko silom uzme ih
podlegnu dužnosti? Je li se i mama sučeljavala s kritikama da se bacila na mladića ne
razmišljajući o posljedicama i da je zapravo sve to njezina krivnja? Je li joj i gazda to
predbacio kad je bila trudna sa mnom?
»Bojiš li se da će to ponovno poželjeti?« upita Lindiwe tiho jer takve su se misli
doista mogle samo šaptati.
 »Zakon to neće dopustiti«, odgovorila sam osjetivši čudno olakšanje što postoji
takav zakon, iako jamačno uzrokuje bol onima koji istinski vole osobu druge boje kože.
»Ovoga ću puta biti hrabra,reći ću »ne«.
Slušala sam kako riječ koju sam trebala prije izreći pada u tihi prostor između nas.
Sad je u kolibi bilo svježe, ali slamnati krov tiho se hladio, za razliku od limenoga u kući
Cradock, zbog čijega škripanja niste mogli spavati, ili je prekidalo razgovore.
Zašto prvi put nisam rekla »ne«? Zašto sam vjerovala da nemam izbora, osim izvršiti
dužnost? Iako su dužnost i odanost često na suprotnim stranama, to ne znači da jedno

rg
moramo žrtvovati zbog drugoga, a da su moja dužnost i odanost bile usmjerene prema
Bogu Ocu, ne bih trebala podnijeti tu žrtvu, ni birati između gazde i gospođe. Umjesto

. o
toga mogla bih izabrati Božji put, pa bi mi on naložio da kažem »ne«, ali čak i bez toga
puta, zašto sam tako dugo i bolno učila da, kad je riječ o meni, imam pravo odbiti?

Učim, učim!

a d
Čak i ako je to odbijanje moglo značiti da ću izgubiti posao i dom...

o
Podigavši čajnik sa štednjaka, natočila sam čaj Lindiwe i sebi. Još nam je preostalo

čaj.

n l
malo mlijeka, pa sam pomirisala da provjerim je li svježe prije nego što sam ga ulila u

»Mislim da je tvoja gospođa vrlo bistra«, promrmlja moja prijateljica poslije nekog

w
vremena, pijuckajući iz šalice, dok se spuštao mrak. »Ne bi ti ponudila mjesto da nije

o
sigurna da će te gazda ostaviti na miru, a to može znati samo ako su donijeli zajedničku

d
odluku.«
Zurila sam u nju.

a n
Uvijek su me čudili njezini uvidi. Bolje od ijedne osobe koju sam ikad poznavala
mogla je čitati misli i otkrivati skrivene želje. Gospođu je procijenila pri samo jednom

lk
susretu.
»Jesu li to bili pregovori?« glasno sam se pitala, »i to bez novca... Trgovina kao kad

a
nudiš besplatno pranje rublja u zamjenu za brašno i šećer.« Nagnula sam se naprijed.

b
.
»Ali što bi gospođa upotrijebila da nametne takvu trgovinu?«
»Pa, Ado«, odvrati Lindiwe sa značajnim osmijehom, podižući noge i stavljajući ih

w
na hrpu prljavoga rublja, »upravo si o tome govorila. Zaprijetila bi mu zakonom.«
Dahnula sam i drhtavom rukom položila šalicu na zemljani pod. »Za gospođu bi

w
svakako bilo odveć sramotno da to učini? Kad bi joj muž otišao u zatvor, sve bi izgubila:
obitelj, prijatelje, mjesto na čajankama...«

w
»Ali dobila bi sućut«, prekinula me je Lindiwe, »dok bi tvoj gazda zauvijek bio
osramoćen.«
Ustala sam i otišla do vrata. Preko mjesečeva lica plutali su tanki oblaci, zastrti
dimom. Iz susjedne kolibe dopirali su zvuči gitare po čijim je žicama netko silovito
udarao, a glas je počeo neskladno pjevati.
»Ako su sklopili takav sporazum«, okrenula sam se prema njoj, »kako bi to koristilo
gospođi?«
»Ti bi se vratila«, odgovorila je Lindiwe jednostavno, »i to s Dawn. Gospođa je
poštena osoba, osjeća se odgovornom, pa tebi i Dawn želi pružiti bolju budućnost.«
Oklijevala je, pa sam joj mahnula da nastavi. »Možda je usamljena, kao i ti.« Blago mi se
nasmiješila jer uvijek je razumjela što mi je na srcu. »Sad je malo što preostalo između
 nje i tvojega gazde.«
Zurila sam u nju i vidjela da joj se po glavi vrte i drugi oštroumni zaključci te da,
proračunavajući posljedice gospođina pregovaranja, nastoji pogoditi ishod, iako ništa
sigurno nije znala.
 
Isprva je Edward poricao.
Tek kad sam zaplakala i rekla da dijete ima njegove oči, a i oči dragoga Phila, prešao je rukom
preko lica i priznao svoj udio. Rekao je da će razumjeti ako zatražim rastavu. No oboje smo

rg
prestari i odveć smo se udobno smjestili u kući Cradock da bismo odbacili ono što smo tu
izgradili. Edward nije loš čovjek, nego se samo upućuje u krivomu smjeru i budalast je, kako po

. o
mome iskustvu muškarci mogu biti, a moram priznati da se naš odnos oduvijek temeljio na
naklonosti, a ne na strasti, iako to nije izgovor za njegovo ponašanje. Možda vrijeme od pet

d
godina, koliko smo prije braka proveli razdvojeni, nije doprinijelo uspjehu naše veze...

a
Kad sam postigla početno izglađivanje, pustila sam da prođe neko vrijeme prije nego što sam

o
mu iznijela svoj naum.

l
Duboko se uznemirio, ali uporno sam tvrdila da je odgovoran, da smo oboje odgovorni.

n
Rekao je da riskiramo pružajući utočište obojenu djetetu, pa sam se složila da će nam, kako
bismo nastavili, biti potrebno da vlasti ne obraćaju pozornost na nas, a da i ne spominjem da će i

w
prijatelji morati zažmiriti. No iako to nisam izričito izgovorila, dala sam mu do znanja da ne

o
mogu jamčiti da će njegov preljub ostati tajna ako odbije uzdržavati Adu i njezino dijete, ili ako
se prema njima ne bude odnosio na najčasniji način.

n d
Sutra ću otići u općinu s mladićem iz crkve svetoga Petra koji kaže da zna gdje borave Ada i
njezino obojeno dijete. Molim se da ona pristane na to.

a
O tome još ništa nisam napisala Rosemary.

lk
Sad, kad se to već gotovo ostvarilo, htjela bih da mogu reći da sam sigurna u sebe, ali nije
tako.

a
Kako će se ponijeti Edward? Hoće li na dijete gledati samo kao na mogući uzrok svoga pada?

b
Hoće li Ada i Dawn ovdje naći utjehu ili samo još jedan oblik izdvojenosti? Mogu li ikada

.
oprostiti Edwardu?
Postupam li ispravno?

w
w
w
 TRIDESET I TREĆE POGLAVLJE
Nisam napravila popis stvari koje govore u prilog povratku u stari dom, a ni onoga
što se tome protivi. Kad je bila riječ o kući Cradock, sve ostalo nadvladala je
primamljivost hrane i skloništa za Dawn te glazbe i gospođina društva za mene. Takve
prednosti uvelike su pretegnule nad svime što se moglo protiviti tomu potezu, a Bog
Otac jamačno mi ne bi doveo gospođu da moj povratak nije bio dio Njegova nauma. Ah

g
nisam navikla na takve odluke, na potrebu da ih razumno procjenjujem, pa ni na

r
razmišljanje o tome kuša li nas doista Bog kad moramo tako birati.

o
Vratila sam se za još jednoga vrućeg dana. Mladići su plivali, natjecali se za mjesto s

.
praljama na Groot Visu i bacali kamenje na pse žutih očiju koji su njuškah u plićaku.

d
Lindiwe je odgodila odlazak do rijeke kako bi me ispratila, a prije nego što smo pošle,

a
mokrom je krpom obrisala Dawnino znojno lice i izjavila da će nam njezina koliba, ili
jedna od njih, jer naumila ih je sagraditi nekoliko i postati kućegazdarica, uvijek biti na

l o
raspolaganju budemo li se htjele vratiti. Bog je doista bio milostiv kad mi je nju dao za

n
prijateljicu. Vidjevši njezinu snagu, i sama sam je stekla, no kad smo se pozdravile, ipak
je mnome prostrujao drhtaj.

w
»Postupam ispravno«, zaključila sam gledajući Dawnino lice puno povjerenja, s

o
gazdinim očima, a on svakako ne želi da se vratim.
Trebala sam slušati kad mi je u uho govorio glas gospodina Phila, trebala sam...

d
»Dawn će imati koristi.« Lindiwe je na leđa podignula zavežljaj rublja za pranje.

n
Začuvši svoje ime, djevojčica je raširila ruke, a Lindiwe se nagnula i u prisnoj igri

a
protrljala nos o njezin.

lk
»To ti je prilika.« Zbog tereta na leđima s naporom se uspravila i čvrsto mi stisnula
ruku. »Mnogi priželjkuju takvu sreću.«

a
Nikad nisam pomišljala da ću se otputiti natrag. Samo me je Dawnina bolest

b
prisilila da se vratim u grad. Ipak, evo me kako se, dok mi »općinski Bach« nestaje za

.
leđima, s bljedoputim djetetom u naručju vraćam onome što mi je nekad bio dom, a
mogao bi to ponovno postati, pokraj mene gurale su se žene sa sličnim zavežljajima i s

w
malom djecom na leđima, pitajući se kakva me je sreća ili okrutna nevolja snašla da
idem tim putem. A onda je, dok sam koračala, nad mene sišao Bog Otac, a novina koju

w
sam osjetila prvoga dana kao učiteljica počela me je ponovno ispunjavati, preplavljivala

w
me je, prelijevala se u vrući dan, iskrila je na površini smeđe vode i dizala se u pjesmi
pralja. Puna žarke nade, čvrsto sam stisnula Dawn. Jamačno se naum sastoji upravo u
tome: u novoj budućnosti.
Gospođa me je čekala sjedeći na stoepu kuće Cradock, u jednoj od svojih dnevnih
haljina boje vrhnja. Ništa se nije promijenilo. Jasmin se, poput debele užadi, uvijao kroz
pergolu nad njezinom glavom, a miris mu je dopirao kroz prozore jer otvorili su ih da
sobe rashladi povjetarac koji će možda zapuhati. Stara kuća s blijedim kamenim
zidovima i crvenim limenim krovom gledala me je dok sam prilazila stazom noseći
Dawn na kuku — jer kći mi je već postala preteška za pokrivač — i s kartonskim
kovčegom u ruci. Pitala sam se sjeća li me se to mjesto kao što sam se tijekom mračnih
noći u općini nadala da će me se sjećati, nosi li me marelica još u sokovima, pamte li
stube i kvake da sam ih laštila, čuva li glasovir za mene još posebnu glazbu da je
zasviram i smiješe li mi se mamina duša i duša gospodina Phila dok, kroz sparinu,
stazom prilazim gospođi, a pitala sam se i jesam li ja jedini dio svega toga koji se
promijenio. Ili — a na tu sam pomisao ponovno zadrhtala — pravim najveću pogrešku
u svomu životu otkako sam skinula spavaćicu i legla s gazdom. Napokon, u općini sam
imala posao, a i sklonište kod Lindiwe, u toj buci pronašla sam ritam.
»Veliko!« poviče Dawn s moga kuka. »Veliko drveće, mama!« Spustila sam kovčeg.
»Ado!« Gospođa je ustala i sišla niz stube. »Prekrasno!«

da ga osjetim na dan kad je umrla mama. Okrenula se prema Dawn oštro udahnuvši
rg
Zagrlila me je pa sam namirisala cvjetni parfem, a prvi sam put bila dovoljno blizu

. o
kao da je ponovno zatečena prizorom obiteljske sličnosti. »Neće li mi doći?«
Bilo je čudno po prvi put vidjeti gospođu s gazdinom kćeri u naručju. U njoj sam

a d
osjetila ljubav prema tomu djetetu, ali ispod svega toga i golemu tugu, nalik plaču koji
se skrivao ispod smijeha kad su vojnici odlazili u rat. Davm ju je gledala gazdinim

o
očima, a onda je ispružila ruku prema brošu gazde Phila koji je gospođa nosila na vratu.

n l
»Lijepo!« rekla je. »To je za Dawn.« S njom sam uvijek razgovarala engleski kao
mama sa mnom, osim kad je bila ljuta, jer smatrala sam da će pravilan engleski biti
Dawnina putovnica za izlazak iz općine.

w
»Oprezno!« promrmljala je gospođa, blago se njišući i uhvativši rukom njezinu sitnu

o
šaku. »Nemoj se ubosti. Ubrzo ćemo ti naći igračke, je li?«

d
Nismo otišle u spavaću sobu u kući jer je zakon branio da se bijeli i crni tako
miješaju, nego sam kćer odnijela pokraj marelice otežale od narančastih plodova i

a n
pokraj koraljnoga drveta koje je čuvalo uže za sušenje rublja, zatim uz živicu koja je
označavala među i gdje su cvrčali nevidljivi kukci, pa sam je položila na pod kaije u dnu

lk
vrta, ispod žilava trnova drveta.
Kućica je bila nedavno obojena, a gospođa je ovamo premjestila mamin stari krevet i

a
prostirač, zajedno s dječjim krevetićem za Dawn kakav sam vidjela u novinskim

b
.
oglasima, a stajao je veliku svotu novca. Iako nije bilo tople vode — za kupanje smo
koristile kupaonicu u prizemlju kuće — imale smo umivaonik sa slavinom za hladnu

w
vodu, a i pravi zahod s lancem za povlačenje, pa je Dawn od uzbuđenja raširila oči. Pod
je bio gladak, betonski, uglačan do crvenoga sjaja. Gospođa je naporno radila, čak je za

w
nas stavila i zastore. Dawn ih je otrčala opipati, pa je tapšala nabore i skrila se iza njih.
Nikad prije takvo što nije vidjela.

w
Kaia je bila veća od LmcUvvine, upravo za mene i kćer, a značila je bogatstvo kakvo
više nisam očekivala da ću vidjeti.
»Hvala, gospođo«, rekla sam sjedajući na mekani krevet i puštajući da me polako
obuzme nekadašnji sklad.Već sam zaboravila sto znači imati takvo utočište, a i kad mi
posve besplatno iskazuju veliku ljubaznost. U ušima mi nije odzvanjala reska buka, u
grlu mi nije bilo dima, nisam se gurala u mnoštvu dok su prolaznici zurili u Dawn, a
kako se nisam bojala pljačke, više nije bilo ni potrebe da nosim naoštrenu žbicu bicikla.
»Ne zahvaljuj mi«, odgovorila je gospođa glasom punim ganuća. »Ti i Dawn to
zaslužujete. A sad«, nastavila je žustrije, »mislim da je vrijeme da odbacimo to
»gospođo«. Sigurna sam da možeš pronaći drukčiji način obraćanja.«
Gospodin Phil jednom mi je rekao da ga ne zovem »gazda«, ali nikad mu se nisam
 uspjela obratiti s »Phile«, osim u sebi. Dina je izjavila da ćemo jednoga dana sve bijelce
zvati imenom, nakon što zemljom prohuja rat za oslobođenje, no sada se, kako se činilo,
u kući Cradock odigralo malo oslobođenje.
Pronaći ću nov način da joj se obraćam, nešto između »gospođo« i »Cathleen«, kako
bih iskazala poštovanje, ali i potvrdila trenutak u školskoj dvorani kad smo se prvi put
susrele kao žene. Možda bih je mogla zvati »gospođo Cath«.
»Slobodna si dolaziti i odlaziti kad zaželiš, u skladu sa svojim poslom učiteljice.«
Ali što je s gazdom, htjela sam upitati. Unatoč svom Lindiwinu uvjeravanju da su

koju sam stekla u općini ostati čvrsta ako me pokuša dotaknuti?

rg
gospođa i on postigli neki sporazum, kako sam mogla biti sigurna u to? Hoće li snaga

. o
No na prvome mjestu, prije svega drugoga, bio je glasovir. Dok je gospođa držala
Dawn, odjurila sam u predvorje i otvorila Zimmerman a kad sam prešla prstima preko

a d
tipki, osjetila sam njihovu elastičnost, za razliku od spužvastoga dodira Školskoga
glazbala. Nakratko sam sjedila, čekajući da me se glasovir sjeti i da me glazba ponovno

o
pronađe.

n l
»Hajde, Ado, Chopina!« vedro je zatražila gospođa. »Preludij Kapljice.«
I tako sam počela, a vidjela sam da joj se sviđa jer su note padale po kući Cradock
ljupko kao nekada. Ipak, po mome mišljenju, inačica koju sam odsvirala u školi, u

w
potrazi za poslom, nadmašila je moju sadašnju izvedbu jer ondje je bilo strasti koju više

o
neću moći postići. Shvatila sam da glazba, kao možda i sam život, manje ovisi o kakvoći

d
glazbala i o glazbeniku, a više o žaru kojim sviramo.
Mozartov živahni turski rondo, zatim Beethovenova sonata, pa Debussvjeva
arabeska...

a n
Dawn je na glazbu odgovarala kako je znala: pljeskala je i izvijala tjelešce jer je

lk
vidjela da u školi to rade moji učenici. Malo sam se zabrinula da bi se gospođa mogla
sablazniti, ali pritisnula je ruke na obraze i prigušila smijeh vidjevši đipanje sitne

a
djevojčice, a onda je odnijela Dawn u kuhinju, pa ju je počastila mlijekom i čajnim

b
.
dvopekom. Pod mojim razdraganim prstima još se dizala i spuštala glazba, a svirala
sam dok sunce nije počelo ponirati iza živice, gdje su kukci sad utihnuli.

w
 
Gospođa nije očekivala da ću ući u kuhinju kao što bih nekad učinila. Te večeri

w
pripremila nam je jelo i rekla da ćemo sljedećih dana podijeliti poslove oko kuhanja te
da nema potrebe da nosim radnu odjeću, ili pregaču, osim ako želim. Zato kad je gazda

w
stigao, nisam kuhala, nego sam šetala u vrtu s Dawn, gdje smo osluškivale hoćemo li
čuti svračke koje je moja kći poznavala samo iz priča u polumraku Lindiwine kolibe.
»Gdje su, mama?« Ruka koju je držala u mojoj ukočila joj se od uzbuđenja.
»Moraš biti tiha i slušati.« Sagnula sam se prema njoj. »Neke stvari ne možeš vidjeti,
nego ih moraš osluškivati, a možda su već u gnijezdu.« Onda, kao da su nas ptice
razumjele, začule smo njihovo dozivanje i odgovore iz suprotnih krajeva vrta.
»Hoćemo li cijelo vrijeme ostati tu, mama?«
S gospođom je sišao niz kuhinjske stube i prošao pokraj drveta marelice, a leđa su
mu bila uspravna i ukočena kao uvijek. Stajala sam čekajući i držala Dawninu ruku u
svojoj kako bih je spriječila da odjuri u potragu za pticama koje su sad utihnule, ali
zapravo sam je čvrsto zgrabila jer bojala sam se da bi mi je mogao istrgnuti.
 No gospođa se umiješala pravim riječima, upravo je ona imala hrabrosti predstaviti
djevojčicu i smekšati gazdu, kao što je uvijek činila.
»Ovo je tvoja kćer Dawn«, rekla je tiho. Lice joj je bilo blijedo jer možda je
upotrijebila više pudera sa svoga toaletnoga stolića.
Gazda je upro strog pogled u Dawn. Nepomično je stajao, a ja sam zurila u njega,
tražeći trag stida koji je slijedio mene, a odnedavno je pronašao put i do njega. Nisam
osvetoljubiva osoba, pa sam sa zebnjom osjetila kako u meni provaljuje bijes poput
Groot Visa u vrijeme poplave jer gazda možda nije osjećao stid i slabo je mario što je

odlaska.
rg
povrijedio gospođu, a mene je iskoristio da se obrani od usamljenosti zbog njezina

. o
No onda mi je postalo jasno.
Vidjela sam da je uvenuo unatoč svojoj uspravnosti, činilo se da mu se tijelo

a d
izgubilo u tamnu odijelu s lancem sata, kosa, počešljana na stranu, posve je pobijeljela, a
plave oči doimale su se isprano, kao gospođine kad je mladi gospodin Phil bio bolestan,

o
ili u vrijeme neprilika s gospođicom Rose u Johannesburgu. Stid mu je razorio tijelo,

n l
kao što je meni gotovo uništio um. Shvatila sam da je od toga izblijedjela čovjeka ostala
samo ljuska. Više me nije mogao svojatati, a bez teškoća bih ga odbila. Nisam više
čvrsto stiskala Dawninu ruku.

w
»Mama?« Podignula je pogled prema meni jer nije razumjela zašto tako stojimo u

o
vrtu, bez riječi zureći jedni u druge.

d
»Složio sam se da uzdržavamo Dawn, Ado«, izjavi gazda ukočeno. Činilo se da mu
je čak i glas izgubio dubinu. »Pod uvjetom da joj ne kažemo za to. O tome se ne smije
govoriti ni među tvojim prijateljima.«

a n
Pogledala sam gospođu koja je šutjela. Svračci su se ponovno oglasili, jedan na

lk
krovu, a drugi u živici.
»Mama!« povikala je Dawn pokazujući rukom i okrećući glavu amo-tamo u smjeru

a
njihova dozivanja. Nije navikla na ptice pjevice.U općini je navečer čula samo ptice

b
.
hadeda, a vidjela je i kako se vrane prepiru oko smeća na ulicama.
»Nikome neću reći, gospodine, ali ne mogu sakriti Dawn.«

w
Šutio je, a onda je predložio: »Mogla bi pohađati misijsku školu.«
»Ali, Edwarde«, prekinula ga je gospođa ispruživši ruku prema njemu, a pogled joj

w
se tjeskobno smračio, »nikad nisi rekao...«
»Razmišljali ste da u tu školu pošaljete mene«, umiješala sam se, a u unutrašnjosti

w
mi se ponovno uskomešao bijes, »a mama nije dopustila da odem tako daleko.« Izravno
sam ga pogledala, no izbjegavao je moje oči, nije htio gledati majku svoga djeteta. »Ni ja
neću dopustiti da Dawn ode tako daleko. Sa mnom može ići u općinsku školu.«
»Digni! Digni!« Dawn je ispružila ruke pa sam se sagnula i uzela je u naručje. Gazda
me je pogledao kao da primjećuje osobu koja je dotad bila nevidljiva. Još mu nikad
nisam tako odvratila, prvi sam put govorila vlastitim riječima, a ne kao sobarica.
»Naravno da može«, brzo je nastavila gospođa, kratko pogledavši muža s
hladnoćom u očima kakvu kod nje još nisam vidjela. Možda je i ona postala jača nego
prije. »Bilo bi to najbolje.«
»Kako hoćeš.« Sagnuo je glavu i okrenuo se.
Osjetila sam stisak kćerinih ruku kad mi ih je obavila oko vrata. »Thula thu«, počela
je pjevati, kao da se pridružuje ptičjemu zboru, »thula thu...«
»Gospodine?« uspjela sam izreći, ali već se udaljavao.
Nećete li pozdraviti kćer, gospodine? Čak i ako nikad ne dozna da ste joj otac,
nećete li joj uputiti pozdrav? Ne želite li vidjeti da je lijepo dijete i da sam se dobro
brinula za nju?
Gospođa me je kratko dotaknula po ramenu, pa je pošla za njim u kuću.
Valjda sam bila glupa! Trebala sam očekivati da će se gazda u što većoj mjeri
ograditi od Dawn. Napokon, morao je misliti na zakon, bilo je razumno da joj ne otkrije

rg
svoje očinstvo. No kod njega me je pogodilo još nešto, s onu stranu zatvorena lica,
nevoljkosti da pozdravi svoje dijete i uvenuća koje mu je tako iscrpilo tijelo. Tek poslije

. o
nekog vremena shvatila sam što je to. Zabrinjavalo me je za vrijeme večere — s
brbljavom Dawn jela sam u kuhinji, a gospodin i gospođa večerali su u susjednoj

dobro mi poznatu večernjem grimizu.

a d
prostoriji, u neugodnoj tišini — a i dok sam prala i vješala rublje na uže za sušenje u

o
Odgovor mi je pao na um tek poslije, dok sam ležala u kaiji i slušala kako grane

n l
trnova drveta kuckaju o limeni krov, dok sam gledala kako Dawn napokon spava u
otmjenu krevetiću, čekala huk sove u koraljnomu drvetu i pitala se je li odluka da se
vratim ovamo bila ispravna. Na takvo što bila sam navikla u općini, ali nikad to nisam

w
vidjela u kući Cradock.

o
Bila je to odvratnost. Gazda je gledao Dawn s odvratnošću, još gorom inačicom

d
zaprepaštenja kojim je popratio sinovljevu povezanost sa mnom, s odvratnošću kakvu
su pokazali teta, Silas i prolaznici na ulici kad su se okretali od dokaza moga grijeha.

a n
Gospođa to nije primijetila, nije prepoznala taj izraz na muževu licu i za to sam
zahvalna jer bi je povrijedilo još više od prijašnjih rana.

lk
Kako čovjek može svoje dijete, vlastitu krv, gledati kao neznanac? Kako je moguće
da mu se u srcu ne uzburkaju osjećaji za vlastitu kćer? Sjetila sam se što mi je Lindiwe

a
rekla onoga dana kad se rodila Dawn: da Bog nije poput bijeloga čovjeka. Nije mrzio

b
.
Dawn zbog mojega grijeha. Zato sam trebala očekivati da gazda postupi upravo
suprotno: da se okrene od svoje kćeri. Trebala sam očekivati njegovo gađenje.

w
Za bijelce je moć podjele prema boji kože očito jača i od najbližih krvnih veza.

w
w
 TRIDESET I ČETVRTO POGLAVLJE
Ukratko:
Ada se vratila s Dawn. Prvi susret s Edwardom bio je napet, ali uspjeli smo to prebroditi.
Dijete je u najvećoj mjeri simpatično, a Adin dolazak za mene je ravan povratku voljene
kćeri.
Hoće li nas zakon ostaviti na miru? A što je s našim prijateljima?

g
Svaki dan moram prihvaćati onako kako dolazi.

r
O tome ne mogu pisati u Irsku.
 

o
»Ado! Ado!« Gospođa Pumile mahnula je rukom kroz živicu čim sam iskoračila iz

d .
kuće toga prvog jutra nakon što smo se Dawn i ja dobro naspavale, jer kreveti su bili
meki, nisu se čuli razdražujući uzvici iz obližnjih koliba, a u samo svanuće nisam se, s

a
Dawn na leđima, morala uputiti po vodu.

o
»Gdje si bila? Gospođa se vrlo zabrinula.«

l
»Bila sam na putu«, počela sam.

n
»Mama?« Dawn je skliznula sa stube ispred kaije, pa je dotrčala do živice da vidi
odakle dopire govor.

w
Čekala sam. Gospođa Pumile barem jednom nije mogla pronaći riječi. Kroz živicu

o
sam vidjela kako je izbuljila oči i širom otvorila usta. Bilo mi je jasno da u glavi nastoji
povezati ono što joj se našlo pred očima. Gutala je i jezikom oblizivala usnice.

»Jest«, odgovorila sam.

n d
»Je li...?« pokazala je prema kući. »Je li,..?«

a
»Jesi li...?«

lk
»Sad sam učiteljica, gospođo Pumile, u općini.«
Zurila je u Dawn, u njezinu kožu blijedu poput čaja i oči plave kao rano jutarnje

a
nebo nad Karoom.

b
»Nije Ndwe«, javila se Dawn, pokazujući kroz živicu.

.
»Nije«, potvrdila sam. »To je gospođa Pumile.«
»Umile«, ponovi djevojčica s osmijehom, pokazujući dva zuba.

w
Kao svaka prijateljica sučeljena s dokazom moje sramote i ova sugovornica kolebala

w
se između osude i sućuti.
»Gospođa je htjela da se vratiš? Mogu misliti da joj je to prouzročilo velike teškoće.

w
Da bijela gospođa tako velikodušno oprosti i dobrodošlicom dočeka crnu osobu s kojom
je njezin muž sagriješio...!«
»Da«, odgovorila sam. »Želi pružiti Dawn dobru budućnost.«
»Tvoja gospođa«, primijetila je poslije stanke, »mogla bi druge naučiti kako treba
postupati. Dobro došla natrag, Ado«, još je više ispružila ruku kroz živicu i uhvatila
moju, »ali ne pokazuj dijete unaokolo!« Nagnula se naprijed i prosiktala: »Taj aparthejd
nas nikako ne ostavlja na miru. Čuvaj dijete gdje ga neće vidjeti, podalje od posjetitelja.«
Začuvši poziv iz kuhinje popravila je doek i povikala preko ramena: »Evo, dolazim,
gospođo!« Okrenula se prema meni i mahnula prstom. »Drži je podalje od očiju, Ado,
podalje od očiju.«
Ali Dawn nisam mogla držati ondje gdje je nitko neće vidjeti. Svakodnevno sam
prolazila Ulicom Church, pa preko Groot Visa, da bih podučavala u školi, a Dawn je
stalno išla sa mnom, bilo da sam je nosila na kuku ih da je skakutala pokraj mene. No
nije se dogodilo ono čega sam se najviše bojala: da će me uhititi zbog toga što sam
grešno legla s bijelim čovjekom i rodila mu dijete. Policajci koji su nehajno šetali ispred
postaje blizu Trga Market nisu posebno primjećivali nesklad u boji kože između moje
kćeri i mene. Iako je na općinskim ulicama njezina boja uzrokovala mnoga ogovaranja i
uvrede, u bjelačkomu Cradocku o tome su malo govorili. Ljudi su primjećivali, ali su
brzo odvraćali pogled. Shvatila sam da je to dio uzorka koji sam dobro poznavala: nisu

rg
željeli vidjeti boju Dawnine kože. Smatrali su da je i nema, ako je ne vide, kao što su
vjerovali da se, skrenu li pogled, zapravo nije ni dogodio prizor kako gospodin Phil i ja

. o
hodamo jedno uz drugo, pa zastajemo ispod drveta gdje mi kazuje da me voli.
Vlasnici dućana u Ulici Church čije sam natpise čitala, ljudi u poštanskomu uredu

a d
odakle sam godinama slala gospodina pisma, mesar kod kojega sam kupovala meso za
obitelj i gdje sam još tražila Jacoba Mfengua — svi su oni vidjeli i skrenuli pogled.

o
Nikad nisu odgovorili kad im se Dawn nasmiješila i mahnula. Bilo je kao da ne postoji.

n l
Sa svoje strane, Dawn je voljela očarati neznance i jamačno se na svoj djetinji način
pitala zašto se ne osvrću na nju. Nije imala pojma da nikamo ne pripada, da je upala u
prostor između, kao što je smeđa voda Groot Visa dijelila bijele od crnih. Kao dijete,

w
Dawn je bila razdragano slijepa za boje.

o
Gazdino neosvrtanje na nju unutar zidova kuće Cradock bilo je isto tako čvrsto.

d
Nikad nisam očekivala da je zagrli, ali nadala sam se da bi se mogao smekšati, ili
pokazati neočekivanu ljubaznost, no to se nije dogodilo. Dawn ga je stalno podsjećala

a n
na njegov promašaj i bila je živ izraz njegove odvratnosti, unutrašnja rana koja će ga
izjedati kao što su sjećanja na rat i njegove sablasti izjedale gospodina Phila sve dok od

lk
njega ništa nije preostalo. Pitam se je li gazda u sebi prepoznao tu ranu, je li znao za
njezinu glad.

a
Primijetila sam ozljedu, ali dobro ju je skrivao od gospođe koja mu je navečer

b
.
uglavnom sučelice sjedila na stolici, ali nikad mu ništa nije vidjela na licu niti je što čula
u njegovim riječima jer razgovarali su o običnim stvarima. Kroz pukotinu na vratima do

w
mene je povremeno dopiralo raspravljanje o Dawn, a gazda je govorio ravnodušno, kao
da je riječ o tome da gospodin Phil vješto igra kriket, da gospođica Rose nevoljko uči

w
svirati ili kao kad je prije mnogo godina govorio o mome školovanju koje bi poslije
moglo dovesti do neprilika. Na njegovo samosvladavanje gospođa je odgovarala

w
prigušujući i sama osjećaje, pa nikad nije optuživala niti je gledala kroz prozor ne bi li
vidjela Irsku. Prošlo je vrijeme suza i optuživanja. Između njih je preostala samo
praznina, gora od bilo koje prijašnje, a vjerujem da bi ih snašla čak i da sam ostala u
općini i da mu Dawn nije bila svakodnevno pred očima, jer izdaja kakvu je počinio ne
može se ispraviti.
Poslije bi uzimao novine, a gospođa bi otišla do glasovira i svirala bezopasna
nokturna, mirne, odmjerene skladbe koje bi se prikradale kućom, ali sutradan vam ne bi
odzvanjale u glavi. Umjesto toga zaokupljale su nas stvari izvan kuće Cradock, iako o
njima nikad nismo glasno razgovarali.
 TRIDESET I PETO POGLAVLJE
Aparthejd se objavljivao masnim, crnim slovima, poput onih koje su prije koristili u
ratu. Punio je Midlandske vijesti i prevladavao je na plakatima ispred novinskoga ureda.
Meni je govorio riječima hrabroga velečasnog Calate, koji se borio za svoj narod, pastora
koji je pod brežuljkom pozivao na oslobođenje, a i osjećajem žbice bicikla pod mojim
drhtavim prstima, dok se gazdi obraćao licem obojena djeteta i činjenicom da je prekršio

g
zakon, pa se u ratu našao na pogrešnoj strani.

r
Gospođa Pumile imala je pravo. Aparthejd nas nikad neće ostaviti na miru. Sve nas

o
je zahvatio, htjeli mi to ih ne. Promašaji počinjeni u prošlosti sad su se mogli ponovno

.
pojaviti, uz mnogo veću cijenu. Gazdina unutrašnja rana nije se ticala samo gađenja

d
nego i straha.

a
»Sretna si, Mary«, primijetila je Dina nagnuvši se preko glasovira kad sam završila
jutarnju koračnicu, »jer našla si nekoga da ti pruži prebivalište, a dopušta ti i da
podučavaš.«

l o
n
»Da«, glasio je unaprijed pripremljen odgovor. »Ta gospođa poznaje moju prijašnju
gazdaricu.«

w
Nisam imala izbora nego ponovno lagati. Jednoga dana i Dawn će prozreti te laži pa

o
ću joj morati sve ispričati. Položila sam joj ruku na glavu dok se pokraj mojih nogu
igrala igračkom klauna koja je pripadala gazdi Philu, a gospođa Cath, kako sam je sad

d
zvala, poklonila ju je djevojčici. »Toj gospođi nije potrebno da obavljam mnogo

n
kućanskih poslova.«

a
Dina podigne obrvu i uspravi se. »Čini se da si pronašla jedine velikodušne bijelce

lk
na svijetu«, primijetila je.
»Pekmez?« upitala je Dawn zgrabivši je za suknju. »Din ima pekmez?«

a
»Danas nemam, majmunčiću«, nasmije se učiteljica, ali pomalo gorko. »Zamoli

b
svoju novu gospođu.«

.
Nije svjesno bila zlobna ni zavidna, samo se sumnjičavo odnosila prema činjenici da
me je snašla takva sreća: vlastita kaia, gospođa koja je uzdržavala Dawn i mene, a

w
zauzvrat je tražila da vrlo malo radim, a k tome i bijeg iz krcate općine koji bi i Dina
potajno pozdravila, unatoč tome što je prezirala gospođe, poslugu i njihov, kako je

w
vjerovala, podanički odnos.

w
I upravitelj Dumise držao se sumnjičavo.
»Dobro ste, Mary?« jednoga me je dana zaustavio na hodniku odmjeravajući novu
suknju i bluzu koje mi je gospođa Cath jednom prilikom položila na krevet u kaiju.
Suknja je bila tamnoplava, a bluza bijela — kupila je dvije — a bila je to prva odjeća za
istinski odraslu osobu koju sam ikad imala, osim one za sprovod gospodina Phila.
Takvo što možda bi spremno odjenula čak i gospođica Rose.
»Jesam, gospodine«, odgovorila sam, »a pratila me je i sreća.«
Kimnuo je, pogledavši niz hodnik, kao da se žeh uvjeriti da nema nikoga. »Niste u
još nekoj neprilici?«
Nakratko sam ga gledala pitajući se bih li mu sve objasnila: odnos s gospođom Cath
i zašto me zovu Mary umjesto Ada, no je li ime uopće važno? Bik je to samo mala varka
u usporedbi s onim što sam učinila skrivajući boju Dawnine kože sve do njezina
rođenja.
»Nisam u neprilici, upravitelju. Gospođa Harrington pružila mi je sklonište.«
Kad me je pogledao, znala sam da u mislima prelazi sve činjenice koje je znao o
meni: dolazak u školu dok sam čekala dijete, moje objašnjenje o tome tko me je učio
svirati, a poslije i boja Davmine kože, te nepostojanje muža. Tome je dodao i
zaprepaštenje gospođe Cath kad me je ugledala u dvorani, a poslije toga prilike su mi se
popravile i počela sam se lijepo odijevati. Sve je ukazivalo da mi pripadnici te obitelji
nisu cijeloga života bili samo poslodavci, nego je tu i dom oca moje kćeri.
»Sklonište?« ponovio je.
rg
. o
Upravitelj Dumise bio je dobar čovjek. Htio se uvjeriti da nisam prisiljena ponovno
ući u vezu s Dawninim ocem te da odjeća i kaia nisu podmićivanje.

gori, »ali više se nemam čega bojati.«

a d
»Ljubazni ste, gospodine«, odgovorila sam uzdignute glave, osjećajući da mi lice

o
»Onda prihvatite svoju sreću, Mary«, rekao je tiho, »i čuvajte je. Takve su
pogodnosti rijetke.«

n l
Lindiwe je smatrala da osoblju ne bih trebala objašnjavati promjenu svojih
okolnosti.

w
»Zašto bi trebali znati?« upitala je sliježući ramenima. »Zbog Dawn su se okrenuli

o
od tebe, pa nemaju pravo govoriti što valja, a što je krivo.«

d
Začudilo me je što Jake, kojega sam jednoga dana iznenada susrela na željeznu
mostu, nije izrekao mišljenje o mome potezu. Možda ga je Lindiwe upozorila da to ne

a n
učini. Laknulo mi je jer sam bila zabrinuta da se neće složiti s mojim novim životom, a
nisam ga htjela izgubiti. No rekao je da sam time što sam se vratila u kuću Cradock na

lk
neki način dobila, kako se izrazio, »odštetu« za ono što se dogodilo.
Kasnije sam tu riječ našla u rječniku, a značila je plaćanje za gubitak ili ozljedu. Ako

a
je tako, onda je povratak u kuću Cradock sva isplata koju sam trebala, iako Dawn

b
.
nikada ništa ne može nadoknaditi oca koji je ne vidi, a ni činjenicu da joj koža nije ni
bijela ni crna.

w
»Ali tu je i rizik«, primijeti Jake podižući djevojčicu na ramena, dok je ona cičala od
veselja.

w
»Više, više!« navaljivala je zgrabivši ga za kosu. »Dawn može dotaknuti nebo!«
Prolaznici su siktali prema nama, a neki čovjek pljunuo je na tlo dok je žurio pokraj

w
nas.
»Znam za zakon«, odgovorila sam, osjetivši olakšanje što s nekim mogu
razgovarati, umjesto da se skrivam iza zapletenih laži.
»Mogla bih otići u zatvor, kao i gazda, ali gospođa kaže da se to neće dogoditi
budemo li oprezni.«
Kad bi me uhitili, za moju bi kćer doista bilo najbolje da boravi s gospođom Cath u
kući Cradock, gdje bi pazili na nju.
Dotaknuo mi je ruku. »Veći su izgledi da se to dogodi njemu, nego tebi.«
Oboje smo zastali.
»Gledaj, mama! Pogledaj kako sam visoko!« Dawn mu je poskakivala na ramenima,
pozivajući ljude oko nas i mašući im, ali nisu se osvrtali na nju. U ljetnoj sparini Groot
 Vis lijeno nam je tekao pod nogama, a pralje su svoj rad pratile tihim, tugaljivim
pjevom.
»Ali zašto?« upitala sam. Rizik bi svakako bio jednak, ili bih ja bila u goremu
položaju, jer bi zakon mogao pretpostaviti da sam gazdu varkom navela da legne sa
mnom.
»Ado, draga Ado«, promrmljao je Jake, »grijeh bijeloga čovjeka teži je, jer je u većoj
mjeri javan. Bijelac pada dublje od crne žene.« Nacerio se. »Novine više pišu o njegovu
padu.«
Nisam o tome tako razmišljala. Smatrala sam da zakon svakoga pogađa

rg
podjednako, pa bi kaznio i gazdu i mene, dok bi gospođa prošla nekažnjeno. Nije mi

. o
palo na um da bi samo on mogao patiti. »Odšteta« o kakvoj je govorio Jake i kakvu sam
prihvatila mogla se preokrenuti, pa bi gazda otišao u zatvor, a za mene ne bi bilo
posljedica.

a d
Je li to gospođa Cath uistinu razumjela kad mi je ponovno ponudila dom?

o
 

n l
Prošlost vam nikad nije dovoljna ako tražite budućnost. Sad sam ono najbolje u
općini — svoje živahne učenike, glazbu kojoj sam ih podučavala, Lindiwe i nekolicinu
svojih prijatelja — morala pridružiti skloništu kakvo mi je pružala kuća Cradock. Kao i

o w
uvijek, upravo je glazba premostila ta dva dijela moga života. Pjesma i ples mojih
neobuzdanih učenika i »općinski Bach« koji me je okruživao svaki put kad bih prešla

d
Groot Vis, tiskali su se zajedno s klasičnim skladbama, izazovima za prste, pa su mi se

n
danima motah po glavi kao da se raduju što sam se vratila kući. Počela sam pomicati
granice pa sam kod kuće svirala više swinga, a u školi više Debussvja, unatoč

a
neispravnu glasoviru. Gospođa Cath provirila bi kroz vrata, nasmiješila bi mi se očima,

lk
a onda bi se glasno nasmijala Dawn koja je pljeskala i po taktu plesala boogie.
Kći mi ljubav prema glazbi nije izražavala glazbalom — glasovir je nije zanimao —

a
nego gipkim tijelom i nogama koje su voljele plesati. Općina joj je postala pozornica.

b
.
Dok sam se ja svakodnevno sa zahvalnošću vraćala u kuću Cradock, moja se kći
osvrtala preko ramena, gledajući ono što je ostavljala za sobom. Koliko god uživala u

w
novomu domu, plesala je po taktu »općinskoga Bacha« kao da joj je to sama bila, a ne
tek polovica njezina nasljeđa. Ali ne smije biti žaljenja, kao što je gospođa Cath često

w
zapisivala u svojoj knjizi Božji naum za mene bio je da Dawn očuvam u sigurnosti dok
ne prohujaju zla aparthejda. Činila sam ono što sam smatrala ispravnim. Naučila sam

w
da prolazeći kroz nedaće možemo steći mudrost koja nam govori da ne smijemo
ponovno poći istim putem.
Kuća Cradock doista nam je poželjela dobrodošlicu. U jutarnjoj svježini svračci se
dozivaju sa suprotnih strana vrta, a dok vrućina ljetnoga popodneva polako iščezava
nad glavama nam krilima mašu ptice hadeda. U toploj kuhinji iza svoga ramena osjećam
mamu, dok se glas mladoga gospodina Phila diže sa stranica knjiga koje sam mu nekad
čitala. Gospođa Cath i ja nastavljamo tajni razgovor pomoću njezina dnevnika, dok se
odozdo, iz glasovira u moje prste prelijeva svakovrsna glazba: scherzi, pavane, etide te
afrički jazz Miriam Makebe i Skylarka. Sigurna sam da Phil sve to čuje i da je sretan što
sam kod kuće, kao što pouzdano znam da s mjesta na kojemu je sada voli Dawn.
Da je svijet bio drukčiji, da boja kože nikad nije bila važna, ta djevojčica mogla je biti
naša kći.
TRIDESET I ŠESTO POGLAVLJE
Dosad nas je zakon puštao na miru. Ali tako nije bilo s mojim učenicima. Preko
Groot Visa i u općini s one strane Ulice Bree, mnoge mlade bacali su u zatvor, a među
njima i neke od onih koje sam podučavala. O tome doznajem samo kad ih nema u školi.
»Odveli su ih«, viču ostala djeca pa plešu s bjesomučnim žarom kako bi prikrili

g
strah da će se to sljedeći put njima dogoditi.

r
Priča se o bojkotima, a rječnik kaže da to znači odbijanje da se radi na nekome

o
mjestu ili s određenom osobom. Pada mi na um da gazda upravo tako postupa s Dawn

.
i sa mnom, ali Jake kaže da crni ljudi rabe to oružje protiv bijelih vlasnika dućana u

d
gradu, jer možda jesmo siromašni, ali u našoj zemlji daleko je više crnaca, pa će bijelci

a
zapasti u nevolje ako svi prestanu kupovati njihovu robu. Kaže i to da se revolucija
može voditi na mnogo različitih načina.

l o
A nju je hranilo i pitanje propusnica, koje je vrebalo ispod glazbe i ritma moga

n
novog života, poput duha tokoloshea u mome djetinjstvu, ili bolesti koju ne vidite dok ne
bude prekasno. Propusnica je određivala tko ste i gdje vam dopuštaju da ostanete. Taj

w
komad papira proglašavao je da je boja kože vaš najvažniji dio. Poslije neuspjela

o
prosvjeda policija je bila još manje strpljiva. Ako niste imah propusnicu, smjesta su vas
uhitili. Općinsko stanovništvo mrzovoljno se podvrgavalo, ali s mržnjom su siktali na

d
ljude s palicama, psima i zatvorom koji je prijetio.

n
»Hoće li biti rata zbog propusnica?« upitala sam dok smo jednoga dana u zbornici

a
pili čaj, a Veronica je, vičući: »Pi-pi, pi-pi, kiep!« kroz prozor dozivala svoje piliće u

lk
vrtu.
»Već je u tijeku«, odgovorila je Dina uvjereno. »Pogledaj ovo«, rukom je pokazala

a
tjedan dana stare novine s izvješćima o spaljivanju propusnica i o policajcima koji su

b
tukli prosvjednike u općini blizu Johannesburga, mnogo puta većoj od KwaZakhelea,

.
gdje su se kolibe pružale i s onu stranu obzora.
»Hoće li biti rata, gospodo Cath?« riskirala sam upitati jednoga jutra dok smo u

w
kuhinji stavljale marelice u staklenke. Dawn je jednu po jednu košticu spuštala u
metalnu posudu, a pritom je brojila: »Jedan, dva, tri!«, i smijala se svakomu novom
štropotu.
w
w
»Rata zbog propusnica?« Gospođa je nakratko prestala ispisivati ceduljice na
staklenkama svojim širokim rukopisom čije se prvo slovo pružalo iznad i ispod ostalih.
Nisam je često ispitivala o temama izvan kuće, pomno sam pazila da ne kažem ništa
zbog čega bi požalila što sam se vratila, ili što je u srcu nekako smogla snage da mi
oprosti. Ipak, htjela sam znati više, a bilo je i vrijeme za to.
»Nadam se da neće«, počela je. »Vlada bi se trebala urazumiti i ukinuti ih, ali...
»Što »ali«, gospodo Cath?«
»Neki kažu da vlada želi rat, sučeljavanje. Ne mogu vjerovati da će biti tako glupi,
ali naučila sam da muškarci zbog koječega mogu biti takvi.« Uzela je nalivpero i počela
ispisivati nove naljepnice. »To neće utjecati na nas, Ado, ne ovdje u Cradocku.«
Pogledala me je, a oči su joj se razblažile. »Ovdje ćeš biti sigurna.«
 »Neće biti kao onaj drugi rat?«
»Što je rat, mama?«
»Jesi li prebrojila sve koštice?« upitala sam kćer stavljajući voće u označene
staklenke.
»Hoću li i ja to raditi? Hoću li biti u ratu?«
»O, ne, draga«, odgovori gospođa Cath pružajući Dawn oguljenu polovicu marelice.
»Rat je samo za vojnike.« Na trenutak se okrenula i slobodnom rukom pošla prema
vratu. Više nije svakodnevno nosila sinovljev vojni broš, ali nesvjesno ga je dodirivala,
čak i kad nije bio ondje.
»Vrlo mi je žao, gospodo Cath«, promrmljala sam, gledajući joj leđa.
rg
. o
Ponovno se okrenula i uzela staklenku koju sam upravo napunila. Motrila sam kako
zavrće poklopac rukama koje je ojačalo sviranje na glasoviru.
»Hoće li biti bombardiranja?« upitala sam.

a d
Pogledala me preko sjajnih staklenki i nasmiješila se, ali samo ustima, poput gazde

o
Phila kad je onoga dana u vrtu priznao da se boji rata, ali to pokušava prikriti. »Ne

n l
moraš se zabrinjavati, Ado. Onda je izbio rat između zemalja, a ovo će biti samo
neslaganje unutar naših granica, što uopće nije isto.« Ispružila je ruku i dotaknula mi
nadlakticu. »Zaštitit ću tebe i Dawn.«

w
Začuvši svoje ime, djevojčica je podigla pogled i nacerila nam se, a ruke su joj bile

o
pune koštica marehce. »Zaštiti Dawn!« Zahihotala je i skočila, bacivši koštice u posudu.

d
»Zaštiti Dawn! Zaštiti Dawn!« Počela je plesati, a pritom se pljeskala rukama po
bedrima, kako je vidjela da čine djeca na grubim ulicama preko Groot Visa. Gospođa

a n
Cath i ja prestale smo puniti staklenke pa smo se, gledajući to pokretljivo tijelo, obje
čudile njezinoj sposobnosti prelaženja granične crte kao da je obični plićak.

lk
Dakle gospođa Cath bit će na našoj strani ako izbije takav rat? Je li to samo strana na
kojoj smo ja i Dawn, ili na kojoj su svi crni ljudi? A što je s gazdom, koji je vjerovao da bi

a
crnci morali ostati ondje gdje jesu, a ipak je prekršio zakone svoje zemlje kad je legao sa

b
.
mnom? Znala sam da je u ratu vrlo važno izabrati pravu stranu. U prošlomu smo
gazda, gospođa Cath, gospođica Rose, gazda Phil i ja bili na istoj strani, a njihovi

w
neprijatelji — koji su živjeli preko mora i napravih naš glasovir — bih su i moji, pa su i
brige onih s kojima sam živjela postale moje.

w
No tko će u ovomu ratu biti neprijatelj, a tko prijatelj? Jesu li gazda i gospođa Cath
već sada na različitim stranama?
 
w
Spasila sam nešto novaca iz banke. Zamolila sam gospođu Cath da me onamo
odvede kako bih shvatila na koji način banka radi i kako bih jednoga dana, ako poželim,
dobila natrag nešto novaca. Nije znala da istodobno želim podići nešto novaca iz banke.
Otišla je u radnu sobu i našla bankovnu knjižicu koju sam dugo uzalud tražila prije
nego što sam otišla iz kuće Cradock. Stajala sam na vratima kao onoga dana kad sam
čekala da se gospođa Cath vrati iz Johannesburga. Još vidim kako gazda sjedi za stolom
u tamnomu odijelu koje je voljela i košulji koju sam uštirkala i izglačala, pa mi govori da
će poći pred gospođu, za slučaj da vlak porani Nije podigao pogled, nijednom me nije
pogledao u oči, kao da nikad nije legao sa mnom, poput bijelaca koji su na ulici okretali
glave od Dawn kako ne bi morah priznati da postoji
 Iz gospođine ruke uzela sam knjižicu s izbočenim hrptom, rekavši da ću je čuvati na
sigurnom, pod strunjačom u kaiju zajedno s propusnicom koju sam sad svakodnevno
nosila jer su to izričito tražili.
»Ali zašto, Ado?« Sagnuta nad gazdinim stolom uspravila se i zabrinuto me
pogledala zelenim očima. Znala je da važne isprave netko može ukrasti te da u kaiju
mogu provaliti, ah nije znala da sam na strunjači napravila rez koji nitko nije mogao
primijetiti
Stavivši ruku u džep, pod prstima sam osjetila knjižicu.

rg
»Jednom mi je trebao novac... Dawn je bila bolesna.« U srcu mi se ponovno javio
strah jer sam se sjetila kašlja i kako sam se bolno pitala hoće li kovanice biti dovoljne za

. o
lijek u apoteci. »Nisam mogla u banku po njega.«
Teta je imala pravo: novac nije od koristi ako samo leži u banci, nego vrijedi tek kad

a d
vam je u ruci.Nisam htjela da se više ikad dogodi da ga ne mogu podići. Ako nešto
zadesi gospođu Cath, morala bih zamoliti gazdu, a to nisam htjela učiniti, nisam se

o
htjela naći u položaju da od njega bilo što tražim. Odlučila sam i da ću, kako je to ionako

ojačao?

n l
moja bankovna knjižica, sama odrediti gdje ću je držati. Vidite kako me je život u općini

Otišle smo jedno popodne poslije škole, dok se Dawn igrala u susjednomu vrtu, pod

w
smetenim očima gospođe Pumile.

o
»Pazite na nju«, tiho sam je upozorila. »Začas će odlutati i ući u kuću vaše

d
gospođe!«
»Pobrinut ću se da je ne vide, jadno dijete!« Još uvijek ju je zabrinjavala boja

a n
Dawnine kože. »I pitat ću rođakinju zašto sav šećer zadržava za sebe.«
Prvi sam put bila u banci. Bio je tu dugačak drveni pult, a iza njega sjedile su dame i

lk
gospoda s papirima pred sobom. Mirisalo je na laneno ulje i laštilo za pod. Pogledom
sam potražila rođakinju gospođi Pumile, čiji je posao bio laštiti pod, ali nisam je vidjela.

a
Možda kuha čaj, pa će ga razvoziti na kolicima zajedno sa šećerom koji je banka, kako

b
.
se činilo, naručivala u prevelikim količinama. Nad glavama su nam, na stropu, polako
škripali veliki ventilatori, pa vam je, dok ste stajali u redu, za vrat puhao svježi

w
povjetarac. Takvo što dobro bi nam došlo i u školskoj dvorani, u općini.
Gospođa Cath objasnila je dami iza pulta da posjedujem novac, kako je opisano u

w
bankovnoj knjižici.
»Željela bih nešto od toga natrag«, javila sam se, pokazavši joj propusnicu kako bih

w
dokazala da sam upravo ona Ada Mabuse koja ima knjižicu.
»Ado«, počne gospođa Cath, izmijenivši pogled s damom, »tvoj je novac ovdje
sigurniji jer bi te mogli opljačkati budeš h ga nosila sa sobom.«
»Ali trebala sam novac kad je Dawn bila bolesna«, ponovila sam, »a nisam ga mogla
podići.«
»Razumijem«, kimnula je gospođa Cath i blago mi položila ruku na nadlakticu, »ali
to se više neće dogoditi.«
Dama za pultom nas je motrila. Nosila je ružičastu bluzu s nabranim rukavima koje
je teško glačati i vrpcu za kosu iste boje. Vidjela sam da ju je iznenadio moj engleski, a i
činjenica da smo gospođa i ja razgovarale kao da smo ravnopravne. Zurila je kad me je
moja sugovornica dotaknula.
 »Molim vas, gospođo Cath«, rekla sam koristeći se smjelošću koju sam stekla u
općini. »Kod sebe moram imati nešto novaca.«
Sagnula je glavu i nasmiješila se. »Naravno, tvoj je i možeš s njim raditi što hoćeš.«
Okrenula se dami u ružičastom. »Bi li Ada mogla podići dvije funte, molim?«
Dama je podignula obrve i izbrojila novac. Zamotala sam ga u rupčić i gurnula ga
duboko u džep. Kad stignem kući, knjižicu, propusnicu i novac stavit ću duboko u
skrovište koje sam napravila u strunjači. Mama je novac držala u kutiji za cipele pod
krevetom, ali znala sam da lopovi gledaju pod razne stvari, kao što su strunjače i kreveti
jer me to naučila Lindiwe, ali ne gledaju u njih.

rg
. o
a d
l o
n
o w
n d
a
a lk
. b
w
w
w
 TRIDESET I SEDMO POGLAVLJE
Dawn je rasla brzo poput penjačice granadille, koju je gospođa Cath uzgajala zbog
njezina grimiznoga ploda. Osim što je narasla, razvila je dva oblika ponašanja.
Prvi je bio namijenjen kući Cradock, gdje je pazila na uljudno vladanje i naučila
pomagati pri brisanju prašine i laštenju, kao što je i mene mama učila. Ali svakoga dana
dok smo prelazile Groot Vis, gdje su pjevale pralje, a smeđa voda tromo tekla, Dawn se

g
iz kćeri koju sam poznavala promijenila u neznanku. Nije potražila nekolicinu obojene

r
djece u općini — malu zajednicu gdje sam se nadala da će naći dom — nego se družila s

o
najtvrđom crnačkom mlađarijom koju je mogla pronaći, kao da je boja kože potiče na

.
dokazivanje da je vrijedna zagasitije crne boje od one s kojom se rodila.

d
Istodobno ljudi poput Jakea nisu više govorili o ratu ih revoluciji, nego o »borbi«, a

a
u njoj su još gorjele propusnice, ali i kolibe crnaca koje nisu smatrali dovoljno revnima.
Kuća ljubaznoga liječnika koji je napisao pismo kako bi Dawn dobila spasonosni lijek,

l o
izgorjela je do temelja kao upozorenje da je čak i misionarski novac ukaljan. Jake se više

n
nije pojavljivao iz mnoštva da podigne Dawn, nije više ulazio kroz vrata Lindiwine
kolibe donoseći kobasice sa zaliha u mesnici niti me je više nastojao pronaći pokraj

w
rijeke.

o
»On je dio toga«, šapnula mi je Lindiwe dok smo rano jele juhu jer sam još za dana
morala požuriti kući. »Kaže da mora otići iz zemlje kako bi naučio o puškama...

d
puškama, Ado...«

n
»Zašto ne nađeš drukčiju djecu za igru?« stalno sam nagovarala Dawn, suzbijajući

a
bojazan za Jakea. »Tu je Lindiwina nećakinja Nomse, ili Bongani, koja kod mene uči

lk
svirati na glasoviru.«
Ali Dawn bi zabacila glavu i nasmijala se, gledajući me svjedopla-vim očima pa bi,

a
odgovorivši da se ne brinem, otrčala za svojim divljim prijateljima kako bi i toga dana

b
zapadali u neprilike.

.
»Ne razumiješ, mama«, uzdahnula bi kad god bi počinili neku posebnu
nepodopštinu. »Moraš biti tvrda da bi ovdje živjela.«

w
»Ali ti boraviš u kući Cradock, Dawn. Kako se možeš posve drukčije ponašati na
tim dvama mjestima?«

w
»Jer sam dvoje ljudi, mama«, odgovorila je vedro, a na to nisam imala odgovora.

w
Gospodin Dumise, čija je kosa sad posijedjela, vladao se diplomatski kao i uvijek, pa
je zanemarivao njezine nestašluke. Od svega osoblja samo je Dina mogla raspravljati s
Dawn, kojoj je sviđala njezina blistavost, slikoviti turbani i odlučnost da se bori protiv
vlade bijeloga čovjeka i da ni pred kim ne puzi, ali čak je i Dina imala poteškoća sa
svojeglavošću moje kćeri.
»Odakle to u njoj?« upitala je smeteno, poslije još jednoga pokušaja da zaustavi
Dawninu borbenost.
»Potiče je boja njezine kože.«
Doimajući se zabrinuto, moja je kolegica kimnula kao da se slaže, a dok smo išle u
razred, uhvatila me ispod ruke. Sjetila sam se da je gospođa Cath svoju kćer opisala kao
svojevoljnu, pa sam se ponovno upitala o nasljeđu i koliko toga u Davm potječe od
 mene i gazde te je li moguće da je, kao i gospođica Rose, naslijedila osobito jaku
tvrdoglavost, a s druge strane, koliko je toga posljedica okruženja u kojemu se našla.
»Zašto se toliko suprotstavljaš, Dawn«, upitala sam dok smo, na kraju dana, ležale u
polumraku kaije.
»Jer sam drukčija od tebe, mama.«
Sjela sam i pogledala prema mjestu gdje je ležala u novomu krevetu koji je gospođa
Cath nedavno kupila jer je djevojčica narasla.
»Svaki dan žalim što sam ti dala tu kožu.«

volim općinu!« Oči su joj sjale u polumraku. »I želim onamo pripadati.«

rg
»Tiho, mama.« Nagnula se i poljubila me u obraz. »Ne znam je li to zbog kože, ali

. o
Ali kako možeš, drago dijete, željela sam povikati kaiji, žilavomu trnovu drvetu,
marelici koja sad svakako nosi tebe u svojim sokovima. Tako sam se trudila da ti ovdje

a d
osiguram budućnost kakvu ti je namijenio Bog Otac. Štitila sam te, spasila sam te
sudbine da zarađuješ pranjem i bolesti koju uzrokuju nečišćeni zahodi. Zaštitila sam te

o
od pića i nasilja koje uz njega ide ispred shebeensa. Tvoji će te se divlji prijatelji zasititi pa

tobom. Znam to, jer sam takvo što već viđala.

n l
će se jednoga dana okrenuti protiv tvoje blijede kože i više se uopće neće htjeti družiti s

»Mama!« Osjetila je moj strah pa se nagnula i zagrlila me, a svoju blijedu kožu

w
prislonila je uz moju. »Naći ću svoj put, kao što si ga i ti našla.«

o
Ali po koju cijenu, htjela sam odgovoriti, koliko ćeš morati platiti? Onda sam osjetila

d
suze, uzaludne poput onih koje su mi navrle na sprovodu gazde Phila.
»Uvijek ću se vraćati, mama«, nastavila je blago jer je bila u stanju iskazivati

ću se vraćati.«
a n
nježnost, kao i stvarati neprilike. »Volim i tebe i gospođu Cath, a i kuću Cradock. Uvijek

lk
 
Gospođica Rose dobila je dijete. Susjeda Pumile izjavila je da je to uopće ne

a
iznenađuje s obzirom na to u koliko je neprilika ta djevojka zapala, a to prije ih poslije

b
.
urodi djetetom.
Gospođa Cath doznala je to neko vrijeme poslije djetetova rođenja. Čini se da je

w
gospođica Rose tu vijest što je duže moguće željela zadržati za sebe, kao što sam i ja
šutjela o tome da ću imati obojeno dijete. No glede boje gospođica Rose je imala više

w
sreće od mene jer je njezino dijete bilo bijelo. Ipak, nešto nam je bilo zajedničko: kad
smo rodile, ni ona ni ja nismo imale muža.

w
»Vraća se i ostat će«, izvijestila je gospođa Cath bez daha, požurivši u kuhinju s
pismom u ruci. Kosa joj se rasula iz punđe, pa joj je padala na ramena kao kad je, u
njegovoj spavaćoj sobi, tješila gospodina Phila kad je imao noćne more.
Podigla sam ruke iz zdjele s brašnom u koje sam umijesila maslac za pogačice. »Zna
li gospođica Rose?«
Nikad nisam pitala gospođu Cath zna li njezina kći za gazdu i mene te da sam
rodila njegovo dijete. Kako svojoj kćeri reći da joj je otac tako zgriješio? Nisam znala ni
je h joj gospođa Cath rekla da sam se vratila u kuću Cradock. Kako reći da ste u svoj
dom ponovno prihvatili grešnicu? Možda gospođica Rose to nije znala pa je njezina
majka upravo zato i bila vrlo uznemirena.
»Prije nekog sam joj vremena pisala«, počela je podigavši ruku da ponovno uredi
 kosu, no izbjegavala je moj pogled. »Bila je...«, oklijevala je, tražeći pravu riječ, kao što je
to običavala Lindiwe, »... iznenađena.«
I ja sam spustila pogled, pa sam se prihvatila mješavine za pogačice. Riječ
»iznenađena« sigurno nije opisivala prave osjećaje njezine kćeri. Ljutila se, da, i gotovo
je sigurno osjećala da su je izdali jer je gazdu smatrala posebnom svojinom koju je mogla
po volji očarati. Je li bila ravnodušna? Možda, ako imam sreće.
 
Edward želi otkriti tko je otac i zašto taj čovjek nije izvršio svoju dužnost prema Rosemary i

rg
oženio se njome, ali odbila sam raspirivati tu vatru. Istina je da će ljudi ogovarati, ali taj smo put
već prešli pa sam naučila da je jedini mogući izlaz podignuti glavu i poći naprijed. Zanimljivo,

. o
ali shvatila sam da me je to naučila Ada. Protiv izdvojenosti i razočaranja očeličila se tako što je
gledala naprijed.

a d
Zato raširenih ruku pozdravljamo svoje novo unuče, a molim se da se Rosemary sad smiri u
majčinstvu i ostavi se ćudljivosti. Ali ne vjerujem da će biti tako jer odavno sam prihvatila da,

o
kad je riječ o mojoj kćeri, nemam utjecaja i ne nailazim na razumijevanje. Vrlo je teško priznati

l
takav neuspjeh s vlastitim djetetom!

n
Neposredna mi je briga kako će Rosemary primiti nazočnost Ade i Dawn.

o w
n d
a
a lk
. b
w
w
w
 TRIDESET I OSMO POGLAVLJE
»Ovo je Dawn, gotovo joj je deset godina«, rekla je gospođa Cath, a obrazi su joj
ponovno problijedjeli kao kad ju je predstavljala gazdi.
»Kakva kosa!« uzviknula je gospođica Rose, pokazujući Dawnine guste kovrče i
milujući valovitu kosu svoje kćeri, Helen.
»Ado, hoćeš li donijeti čaj?« usiljeno mi se nasmiješi gospođa i potapša Dawn da je

g
ohrabri.

r
Obitelj je sjedila na trijemu na stolicama u obliku školjke na kojima sam kao dijete

o
žarko željela sjediti, ali mi je mama branila. Vratila sam se s pladnjem na kojemu su bile

.
svježe pogačice s domaćom marmeladom od marelica. Jako smo se potrudile da

d
povratak gospođice Rose bude poseban događaj. U pećnici se pekla noga janjeta iz

a
Karooa, bit će i tikvica poparenih sa smeđim šećerom i cimetom, a k tome i kolačića s
brendijem i s datuljama iz pustinje gdje se Phil borio u ratu.

l o
Dok sam točila čaj, mala Helen igrala se na pokrivaču, do nogu gospođice Rose.

n
Dawn je otrčala u kaiju i vratila se s igračkom u obliku zeca koju joj je gospođa Cath
isplela prije nekoliko godina.

w
»Ne«, pobunila se gospođica Rose, pa je ispruživši ruku uzela kćeri zeca i dobacila

o
ga je Dawn. »Ima vlastite igračke.«
Eto, tako je to bilo!

d
Gospođica Rose svakodnevno je odijevala novu haljinu, no više nije nosila široki

n
donji dio, nego joj je odjeća prianjala uz bedra i sužavala se na koljenima. Sjedila je na

a
stoepu i tražila čaj, ili bi odšetala u grad obaviti razne poslove. Ponekad je sa sobom

lk
vodila Helen, u dječjim kolicima, ali uglavnom ju je ostavljala s gospođom Cath, uz
stroge upute da Dawnino društvo nije dobrodošlo za njezino dijete. Za gospođu je to

a
bilo veliko iskušenje. Razumjela je da joj je kći ljuta i povrijeđena, jer i sama se tako

b
osjećala, ah bilo joj je teško podnijeti da je Davn i mene označila kao nevrijedne i

.
smatrala naše društvo neprikladnim za Helen. Sve sam to primijetila po ukočenim
leđima gospođe Cath, a i po usiljenoj vedrini s kojom je svirala glasovir. U to vrijeme

w
razlijegalo se dosta polki i mazurki, ali nijedna nije zvučala vatreno.
»Hoćemo li za desert napraviti limunovu pitu od tučena bjelanjka, Ado?« upitala je

w
crvenih očiju, a rukama je neprekidno nešto radila kako bi izbjegla neugodnost da

w
sjedne uz gospođicu Rose jer bi morala od sebe tjerati Davm.
»Naravno, gospođo Cath«, odgovorila sam, pa smo počele tući bjelanjke i cijediti
limune, ali nije bilo razgovora kakav smo inače u sličnim prilikama započinjale.
Dawn se isprva oduševila odjećom i gradskim vladanjem gospođice Rose, ali
uskoro ju je naljutila njezina otuđenost. Iako se često činilo da mi je kći najsretnija sa
svojim društvom u općini, znala sam da joj kuća Cradock pruža olakšanje, iako to nikad
nije htjela priznati. Gospođica Rose svojim je zagrižljivim riječima i nepromišljenim
postupcima zaprijetila jedinomu mirnu mjestu koje je Dawn ikad poznavala.
»Mrzi me«, promrmljala je ubrzo nakon djevojčina dolaska, kad se poslije još
jednoga nemilog događaja osjetila poniženom. »Zašto me mrzi, mama? Ništa joj nisam
učinila.«
 »Gospođica Rose mari samo za sebe.« Podigla sam pogled s glasovira, a upravo sam
svirala Gershwina. Dawn ga je rado slušala, voljela je izvijati tijelo u neuobičajenu ritmu
Rapsodije u plavom i plesati za malu Helen. »Smatra da nije potrebno ljubazno se odnositi
prema drugima.«
Jednom prilikom upitala je u tišini naše sobe: »Zašto se toliko razlikuje od gospođe
Cath?«
Nasmiješila sam se, gledajući kroz vrata kaije. Koraljno drvo naginjalo se preko
livade, a lišće mu je slikalo sjene po travi gdje je nekoć sjedio gazda Phil. Koliko sam
puta sama sebi postavila to pitanje? Kako je brižna majka poput nje mogla biti
nagrađena tako sebičnom kćeri?
rg
. o
»To zna samo Bog Otac, dijete. Tako se vladala još dok smo bih mali.«, nagnula sam
se prema njoj i pomilovala je po blijedoj ruci, »gospođica Rose voli gazdu, a on nam
daje sklonište, pa prema njoj moramo oprezno postupati...«

a d
»Andikhathali, nije me briga!« zasikće Dawn dijelom svoga bića koji je pripadao

o
općini. »Ona mi ništa ne znači!«

n l
Gospođica Rose očaravala je gazdu i laskala mu kao i prije, jer bilo joj je jasno da joj
ne može odoljeti. Napokon, znala sam da joj je svaki mjesec slao novac. Kroz pukotinu
na vratima čula sam kad je s gospođom Cath razgovarao o tome koliko ih košta što im

w
kći živi u otmjenu stanu u Johannesburgu, a nema sredstava kojima bi se uzdržavala.

o
»Morala bi naći zaposlenje«, govorio je gazda. »Jamačno postoji posao koji bi mogla

d
obavljati.«
»Ali što?« odmahnula je glavom gospođa Cath. »Ni za što nije osposobljena, nije

Tu su prekinuli.
a n
htjela podučavati ni biti bolničarka. Nadali smo se da će se jednoga dana udati.«

lk
No prilikom ovoga posjeta pojavila se još jedna strana njezina vladanja prema
gazdi, a dobro ju je skrivala od majke. Našla je načina da se s ocem poveže dublje nego

a
samo vještinom laskanja. Našla je zajedničko do koje su samo oni dijelili.

b
.
Oboje ih je prikazala kao nedužne žrtve, dvije duše koje su iskoristili bezobzirni
ljubavnici.

w
Sumnjam da se gazda složio s tim stajalištem, ali jamačno ga je tješilo što može
uživati u njezinu nekritičkomu šarmu jer inače je u njegovu životu vladala velika

w
nestašica lijepih osjećaja. Gospođica Rose sa svojom plavom kosom, haljinama jarkih
boja i posebnim zadirkivanjem — a sad je imala još i lijepu plavokosu bebu, iako ne i

w
muža — bila je nalik na proplamsaj sunčeva svjeda. Bilo mi je jasno kako stvari stoje, ali
nisam mu imala srca zamjeriti. Napokon, postao je samo ljuska onoga prijašnjeg
čovjeka. Možda je odbio posvetiti imalo pozornosti Dawn, ali držao se pogodbe, pa nam
je pružio dom i budućnost. Kako je prolazilo svako godišnje doba, s one strane Groot
Visa povećavali su se strah i količina krvi. Čak je i Lindiwe očajavala. Njezinu najnoviju
kolibu spalili su prije nego što se u njoj itko stigao nastaniti. »Učinit ćemo da se tim
mjestom ne može vladati«, govorili su ljudi koji su vodili borbu. »Srušit ćemo ga i
spaliti, dok ne preostane ništa osim gole zemlje Karooa.«
Gospođica Rose neko je vrijeme provodila taktiku očaravanja, pomiješana s
osjećajem žrtve, ah povukla je potez kad su jedne večeri sjedili na stoepu, dok je gospođa
Cath svirala na glasoviru, ja sam završavala s pripremanjem večere, a ptice hadeda
slušale su prolijećući i mašući loilima. Rekla je gazdi da je nepotrebno velikodušan jer
meni i Dawn pruža budućnost u kući Cradock.
»Isplati je«, čula sam dok sam išla hodnikom, na putu do blagovaonice. »Ne drži je
ovdje. Ionako će otići čim joj bude zgodno.«
Začulo se zveckanje jer je netko teško položio čašu na pladanj, a onda i oštro
struganje šibice kad je gospođica Rose zapalila cigaretu. Čekala sam. Još jedan
neprijatelj! Dawn i meni nikad ih neće uzmanjkati, čak ni u kući Cradock.
»Obećao sam Cath«, javio se gazdin glas. Iz smjera glasovira dopirao je živahni

sam sklopivši ruke na plavoj suknji.

rg
scherzo, jer je gospođa, prije večernjega obroka, nastojala postići vedro ozračje. Čekala

. o
»Više joj ništa ne duguješ«, prosikće gospođica Rose. »Moraš se brinuti za vlastitu
obitelj. A i nije sigurno.«

a d
Nastala je stanka. Iza sebe sam čula Dawnine korake. Od dolaska gospođice Rose
nagovarala sam je da više vremena provodi u kaiji. Sad sam se okrenula i stavila prst na

o
usta, a ona je slegnula ramenima i vratila se u kuhinju, pomirivši se s činjenicom da je
isključuju.

n l
»U Cradocku nije bilo nikakvih sudbenih postupaka...« Gazdin je glas zamro.
Gospođa Cath prebacila se na Bachovu skladbu u D-duru. Prišuljala sam se bliže

w
vratima.

o
»Hoćeš reći da ih još nije bilo«, čula sam kako govori gospođica Rose. »Ah tko zna

d
koliko će dugo to trajati?«
Razumijem osvetu.

a n
lli je kad nekoga napadnete zbog zala koje vam je ta osoba nanijela u prošlosti.
Osvetu uzrokuje nakupljena zla krv. Zato sad mislim da djelomično razumijem

lk
gospođicu Rose. Osvećivala mi se jer sam bolje od nje svirala glasovir, jer sam gospođi
Cath bila kći kakva je ona trebala biti i zato što sam, kako je vjerovala, namamila gazdu
u spavaću sobu.

b a
.
Prije nego što se vratila u Johannesburg, otišla je na policiju, ili je rekla dovoljno da
navede nekoga drugoga da to učini. Sad mi je to jasno. Policiji su javili da moja zloća za

w
posljedicu ima dijete, a gazda i gospođa Cath prisiljeni su je uzdržavati jer se boje da ih
ne raskrinkam. Prvi sam put doznala za osvetu kad se, u ponoć, zaorilo lupanje na

w
vratima kaije. Slušala sam o takvim događajima, ali nikad nisam mislila da će zadesiti
kuću Cradock. No moram se sjetiti da zapravo ne živim u njoj, ne smijem sjediti na

w
stoheama u obliku školjke na stoepu, a nisam ni dio obitelji, iako se gospođa Cath prema
meni tako odnosi. Zato moja kći i ja ne potpadamo pod zaštitu kuće s obzirom na
policijske ponoćne posjete.
» Waar is die kind, gdje je dijete?« povikao je zdepasti policajac s palicom kad sam
odškrinula vrata. Eto, dogodilo se ono čega sam se tako dugo bojala. Iz blage noći,
poput samo jednoga groma, pojavila se mogućnost da gazda i ja odemo u zatvor, da
gospođa Cath doživi poniženje te da Dawn možda odraste sama.
Grubo me je odgurnuo, a slijedio ga je drugi bijelac u civilnomu odijelu. Svjedom
baterijskih svjetiljki prošli su po unutrašnjosti kaije. Čula sam da teško dišu kao da su
trčali, kao da su u lovu, a mi smo plijen.
Ili kao da je riječ o zasjedi, nalik onoj kad se Phil našao pod puščanom vatrom kod
Sidi Rezegha.
»Ne dirajte je!« kriknula sam proguravši se između njih i Dawn, koja je ležala
mamurna od sna, u jarkom svjedu svjetiljki.
»Ja, samo je pogledaj«, rekao je prvi zadovoljno, odgurnuvši me laktom i približivši
svjetiljku Dawninu blijedu licu. »Svakako je hotnot.«
Na tu uvredu u svijetlim očima moje kćeri zasjali su razumijevanje i bijes. Znala je o
policajcima. U općini smo se skrivali pred tim ljutitim ljudima sa psima koji su režali i
kombijima s rešetkama, u koje su bacali svakoga tko nije imao propusnicu. Još otkad je

rg
bila dijete, upozoravala sam je na njih i govorila joj da s takvim ljudima suzbije bijes, a
šake drži uz tijelo. Nisu to bih grubijani iz općine s kojima se moglo izaći na kraj. Ovi su

. o
imali palice i pištolje. Ukazivala sam joj da je hladna glava jedina obrana protiv takvih
ljudi. Čekaj i izaberi vlastiti trenutak da uzvratiš.
»Ado?«

a d
Začula sam uzvik izvana, a onda je ušla gospođa Cath s kosom raspletenom iz

o
punđe, a oko nogu joj je lepršala kućna haljina s izvezenim cvijećem. Iz kuće je istrčala

sam kako su se negdje iza nas zalupila kuhinjska vrata.

»Što to mislite da radite?« dahnula je pridošlicama.
n l
bez papuča, a u zimskoj noći s izgledima za mraz, noge su joj jamačno bile ledene. Čula

w
Iskoristivši činjenicu da ih je omela, bacila sam se preko Dawn, štiteći je svojim

o
tijelom, pa sam pipajući potražila pod strunjačom. Da sam bila u općini, u Lindiwinoj

d
kolibi, naoštrena žbica bicikla bila bi mi pri ruci.
Ali nije bilo tako.

a n
Zaboravila sam da je žbica u ladici na drugoj strani sobe, gdje je, zajedno s
propusnicom, svakodnevno čekala da je ponesem sa sobom u općinu. Budući da sam se

lk
u kaiji osjećala sigurnom, smatrala sam da pokraj kreveta ne moram držati takvo oružje.
Bih li ga ipak mogla dohvatiti? Bih li se mogla progurati pokraj dvojice policajaca?

a
Je li bilo vrijeme za hladnu glavu ili za suprotstavljanje?

b
.
Lice mi se zažarilo, a tijelo napelo, spremno za skok.
No tu je bila gospođa Cath, bosa u mekoj kućnoj haljini, a nije znala za žbice bicikla i

w
njihovu očajničku uporabu. Ovamo ne bih trebala prenositi općinsku krv i njome
uprljati svoj pod, osim ako ne bude drugoga izbora.

w
Prvi se policajac naglo okrenuo, a svjedo svjetiljke bjesomučno je poskakivalo. »Tko
je otac djeteta?« htio je znati.

w
Gospođa Cath je oklijevala.
Žilavo trnovo drvo škripalo je i strugalo o krov kaije. U sobi prepunoj sjena oči
gospođe Cath doimale su se tamnima. Pogledala je mene, Dawn, pa uljeze od kojih se
jedan smiješio bez imalo veselosti.
»Ado!« kroz živicu zakričao je glas gospođe Pumile. »Ado?«
Policajci su se pogledali, razdraženi zbog mogućnosti da ih netko ponovno prekine.
»Ne znam tko je otac, vodniče.« Gospođa Cath uspravila se, govoreći tiho i
uvjereno. »Nas se to ne tiče. A sada...«, uzdahnula je i smireno nastavila. »Moj je muž
član gradskoga vijeća. Trenutačno je bolestan jer bi inače već bio ovdje. Ako nam,
molim vas, kažete svoja imena, sredit će to s vašim pretpostavljenima.«
Pogledali su se. Spominjanje pretpostavljenih nije im se svidjelo. Navikli su da ih
 slušaju, makar i s negodovanjem, a ne da ih odvraćaju, vješto govoreći o
pretpostavljenima. Prvi, koji je očito zapovijedao, no ipak je uvijek pogledavao kolegu,
tražeći potvrdu, prešao je svjedom svjetiljke po zidovima, kao da ima još djece koju
treba istjerati.
Osjetila sam da zabijam nokte u dlanove, a u sebi sam procjenjivala laži gospođe
Cath i čudila se što žene mogu tako lako lagati. Pomislila sam da je to zato što smo
rađale djecu, a njihov je život vredniji od izricanja nekoliko neistina.
»Dobili smo izvješće«, izjavi prvi zlovoljno, spuštajući svjetiljku, »da je ovdje došlo
do nećudorednosti.«

rg
Gospođa Cath zaobišla ih je i dostojanstveno ispružila ruku, pokazujući im da odu,

. o
kao da su samo gosti na čajanki koji su predugo ostali. »Jamačno je došlo do pogreške.
Sigurna sam da moj muž neće podnositi prijave. Samo ste vršili dužnost.«

a d
Prvi je slegnuo ramenima i ugasio svjetiljku, pa je kaia ponovno utonula u mrak u
kojemu su nestale Dawnina svijeda koža i ljutite oči. Gospođa Cath polako se

o
odmaknula prema vratima, a ispruženom rukom još im je pokazivala da odu. Drugi je
oklijevao, hladno me motreći.
»Dođi«, pozvao ga je njegov kolega.

n l
Drugi je pošao za njim, a na odlasku je snažno udario palicom po vratima. Udarac je

w
odlomio drvo, a osjetila sam kako se Dawn sklupčala na krevetu. Gospođa Cath nije se

o
osvrtala na to, nego mi je ukočeno kimnula. »Laku noć, Ado.«

d
Bilo mi je jasno da njezine laži nisu samo otjerale policajce i te nas noći spasile
uhićenja, nego je njima spriječila i da Dawn dozna ono što smo tako dugo skrivale od

sam gazda.
a n
nje, da joj otac nije neznanac koji me je uzeo silom, kako mislim da je vjerovala, nego

lk
 
Ujutro se moja kći probudila prije mene. Kad su uljezi otišli, brzo je zaspala, jer

a
mladi žive za trenutak, dok sam ja satima ležala u mraku koji me je pritiskao, pa sam

b
.
slušala kako vjetar trese vratima u njihovu oštećenu okviru, a povremeno bih ispružila
ruku i dotaknula Dawn da se uvjerim da je još ondje. Tek kad se prvo svjedo počelo

w
prikradati oko zastora, zapala sam u nemiran san.
»Tko je moj otac, mama?«

w
Prenula sam se i sjela. Bila mi je pokraj kreveta, obuhvativši koljena rukama, a
svijede oči optužujuće su gledale u moje. Činilo mi se da se njezine riječi okreću oko nas

w
u kaiju kao što je po zidovima poigravalo svjetlo policijskih svjetiljki.
Tko je moj otac?
A tko je moj, htjela sam odgovoriti. Pitala me je kao što sam i sama pitala mamu.
Nisam više pokušavala doznati odgovor, ali to me pitanje još progoni. Je li neznanje
gore od znanja? Hoće li Dawn naći veću utjehu bude li sve doznala, unatoč sramoti koju
bi joj to moglo donijeti? Momu nepoznatom ocu i meni zajednička je barem boja kože.
Nije s mene skretala pogled očiju svijetlih kao kod gospodina Phila, a u dubini
pogleda svoga djeteta primijetila sam proturječne strane: onu poslušnu iz kuće Cradock
i divlju djevojku iz općine. Mislila sam da je potiče samo boja kože, no možda sam
imala krivo, možda je ta druga Dawn vječno, silovito i nesvjesno bježala od oca. Možda
ju je tajna njegova identiteta od mene i od bijeloga Cradocka tjerala prema zapaljivim
ulicama. Jer nešto ju je uistinu sve više tjeralo od nas, pa sam se bojala kako bi to moglo
završiti.
»Ado?« Začula sam kucanje na vratima.
Kimnula sam Dawn, pa je pošla otvoriti pazeći da ne stane na trijeske od noćnoga
udarca palicom. Primijetila sam da ni gospođa Cath nije spavala. Zelene su joj oči bile
natečene, a kosa joj se poput oblaka spuštala oko lica kao nekoć kad se gospodin Phil
prejeo marelica. Smjesta je ispružila ruke prema Dawn i zagrlila je. Gledala sam kako
tamna glava moje kćeri nakratko počiva na njezinu ramenu, kao što je ondje počivala
glava gospodina Phila kad je bio bolesno dijete, a onda i iscrpljeni čovjek.

rg
Što da kažem, Phile, upitala sam ga dok je gospođa Cath djevojčici šaptala utješne

. o
riječi. I što bismo rekli kad bi Dawn bila tvoja kći, a ne gazdina? Ali da je tako, svakako
bismo našli mjesto gdje bismo bili dobrodošli, unatoč činjenici da bismo sve troje imali

a d
različitu boju kože. Možda u Irskoj, jer jednom si rekao da bismo tamo mogli otići... Ili
za takvo mjesto nitko na svijetu nije čuo, a neskladnost u boji kože nije moguće nadići?

o
Gospođa Cath nije se ni odjenula prije nego što je došla vidjeti mene i Dawn, iako se
inače u prizemlju nikad nije pojavljivala u spavaćici.

n l
»Vrlo mi je žao, Ado«, rekla je promuklo, gledajući me preko kćerine glave. »Vrlo
mi je žao.«

w
»Hoće li se vratiti?« upitala je Dawn izmigoljivši se iz zagrljaja. Sad je već bila

o
visoka, viša od mene, ali ne i od gospođe Cath. Za nekoliko godina će odrasti i postati

d
lijepa smeđa žena.
Kad se djevojčica povukla, posjetiteljica se pribrala, pažljivo birajući riječi. »Mislim

a n
da neće. Zamolit ću Edwarda da se pobrine da se to više ne dogodi«
Otvorila sam usta da bih prosvjedovala jer ako gazda ode na policiju, svakako će

lk
pogoršati stvari
»Zašto su došli?« ustrajala je Dawn, gledajući mene, pa gospođu Cath. »Jesu li

a
mislili da će tu pronaći moga oca?«

b
.
»O, ne, dijete«, brzo sam se umiješala, prije nego što je, po stanci koja je nastala
između mene i gospođe Cath, dospjela shvatiti važnost svojih riječi. »Bila je to greška,

w
baš kao što je rekla gospođa Cath.«
Odgovor je ostao visjeti u zraku jer sam prebrzo zanijekala i odveć spremno lagala.

w
»Ne želiš mi reći, je li?«
Zurila sam u tu ljupku, žestoku djevojku, s nogama za ples, koja je potekla od gazde

w
i mene, no nisam joj to mogla reći, barem još ne, a možda nikad i neću. Kad bih joj rekla,
sve što smo za nju izgradili u kući Cradock srušilo bi se na smeđe tlo. Bila bi bijesna na
gazdu, povrijeđena zbog gospođe, a meni bi zamjerala što ga nisam imala snage odbiti.
Za nju nikako ne bi postojao sukob između dužnosti i odanosti. Odabrala bi po vlastitoj
slobodnoj volji, a ako bi htjela, gazdi bi zatvorila vrata. Čak i kao djevojčica moja je kći
imala snagu i odlučnost odrasle žene.
»Ne mogu ti reći«, odlučno sam odgovorila, iako mi je srce drhtalo, no prikupila
sam snagu koju sam i sama teško stekla u općini. Neke stvari bolje je pustiti na miru. Za
ono što sam učinila moram odgovarati Bogu Ocu.
Držala sam se uspravno, kao kad sam, na dan kad se rodila, njezino blijedo lice
pokazala gospodinu Dumiseu i Silasu.
 »Nije važno«, slegnula je ramenima i okrenula se podići zavežljaj u kojemu je nosila
školske knjige.
»Kako to misliš, Dawn?« javila se gospođa Cath, tako stišćući ruke da su joj
zglobovi prstiju pobijeljeli.
»Uvijek mogu otići živjeti negdje u općini.« Podigla je zavežljaj na ramena. »Onda
neće nikoga naći kad opet dođu tražiti hotnote.«

rg
. o
a d
l o
n
o w
n d
a
a lk
. b
w
w
w
 TRIDESET I DEVETO POGLAVLJE
Bojim se da se Bog možda naljutio na mene. Dosad mi je dopustio da prođem bez
kazne za grijeh, pod uvjetom da dobro odgojim kćer. Bilo je to Lindiwino stajalište kad
me je jednom prilikom tješila zbog Dawn. Bog će ti oprostiti ako mu budeš služila preko
djeteta. Čuvat će te da bi ti mogla čuvati kćer za Njegovu buduću svrhu. Tijekom
godina, primjerice kad je Dawn bila bolesna, ili kad me je gospođa Cath pronašla u

g
općini, vjerovala sam da me Bog uistinu čuva i pruža mi budućnost kako bih mogla

r
zaštititi Njegovo dijete. Bio je to Božji naum.

o
Ah sad je Dawn htjela napustiti moju zaštitu i riskirati ondje gdje je ja više ne bih

.
mogla čuvati na sigurnu mjestu. Znači li to da Bog više nema potrebe za mnom? Ili sam

d
je dovoljno dobro podigla da bi mi udijelio dugotrajni oprost?

a
Popravili smo okvir vrata kaije, a gospođa Cath izjavila je da je sigurna da nam više
neće dolaziti noćni posjetitelji. Gazda nije rekao ništa ni kad sam ga toga jutra vidjela za

l o
doručkom, ni kad je poslije, tijekom dana, prošao pokraj mene u kuhinji, ni dok sam

n
slagala hrpu opranoga i složenoga rublja u ormar nasuprot njegovoj radnoj sobi.
Ponašao se kao da se ništa nije dogodilo, kao što se pretvarao da nismo zajedno legli.

w
Da budem pravedna prema njemu, zaključila sam da mu je, kad su došli policajci,

o
gospođa Cath vjerojatno zapovjedila da se ne pojavljuje jer je smatrala da bi, kad bi bio
nazočan, primijetili obiteljsku sličnost, no njegovo me je pomanjkanje i najmanje sućuti

d
prema nama ispunilo prijezirom. Otvorila sam usta da nešto kažem, no onda sam ih

n
zatvorila. Dosad nam je davao zaklon, stoga mu moram biti zahvalna. Ne smijem

a
očekivati više.

lk
Za Dawn, ponoćni posjet bio je poticaj koji je čekala. Otkad su došli policajci, znala
sam da neće proći dugo prije nego što ode, ali njezini razlozi za odlazak nisu bili

a
povezani sa strahom da će je uhititi. Otišla je jer je htjela biti negdje drugdje, a ne u kući

b
Cradock. Unatoč pokušajima, nisam mogla razumjeti zašto se moja kći želi vratiti

.
onamo odakle sam je spasila. Za mene je kuća Cradock bila jedino mjesto gdje je imalo
smisla boraviti, a jedina je utjeha ležala u glasoviru.

w
Svakoga popodneva na putu iz škole Dawn i ja utihnule bi dok bi se približavale
kući, očekujući da ćemo na prilazu ugledati policijski kombi i grube ljude kako se šepire

w
na travnjaku, ali sve je bilo mirno osim moga, a mislim i gospođina srca, jer znale smo

w
da policija samo čeka prije novoga napada.
U tjednima poslije ponoćnoga posjeta često sam svirala Beethovena, a njegova
uzvišenost i sigurnost, za razliku od lutanja moga omiljenog Debussyja, postali su mi
utočište. S Beethovenom znate kamo idete. Čak su i molovi bili samostalni. Imali ste
vremena očvrsnuti prste i srce za crescenda.
»Ovih dana sviraš više Beethovena«, primijetila je gospođa Cath, unoseći u kuću
svježe ruže iz vrta jer su došle kiše pa su natopile cvijeće, brazdu su napunile smeđom
riječnom vodom, a gospođa Cath svoje je tjeskobne dane ispunjavala vrtlarstvom.
»Obično si više voljela romantičare.«
Prešla sam rukama po sjajnoj klavijaturi, a prsti su mi nakratko oklijevali ondje gdje
su na školskomu glasoviru tipke bile neispravne — il snizihca i ges. »Volim njegove
 skladbe, gospođo Cath, jer su jasne i sigurne u sebe. Možete biti sigurni što znače.«
Potvrdila je glavom i podignula ruže prema meni. »Pomiriši. Nisu li prekrasne? Ne
sastoji li se radost glazbe od onoga što u nju učitavamo? Što to nije sigurno, ako se
zaista otvorimo slušanju?«
»Ali ona će otići, gospo!« Starinska riječ izletjela mi je prije nego što sam se mogla
zaustaviti. Nastojala sam ne ostati bez daha.
Blago mi je položila ruku na rame, a onda se nagnula i pogledala me u oči, kao kad
me je učila slova. »Da, jednoga će dana to učiniti. Moraš biti hrabra.« Uspravila se,

rg
okrenuvši se prema prozoru, kao što je običavala prije više godina, kad je gledala ne bi
li vidjela Irsku, obitelj koju je ostavila i mjesto što ga je smatrala domom, gdje je zemlja

. o
bila meka i zelena, a potok se rušio preko stijena po taktu Griegove glazbe. Shvatila sam
da je tim putom prolazila češće od mene, najprije kad je napustila stari kraj, zatim kad je

a d
otišla gospođica Rose, a onda i naš najdraži Phil. Sjetila sam se da je mnogo dana nosila
sive haljine, doticala njegovu značku na vratu i prstima prelazila preko ljestvica na

o
glasoviru, pa mi je postalo jasno da još mnogo moram učiti o rastancima.
 

n l
Otvrdnula sam na odlaske, iako je ovaj bio osobito bolan. Dogodilo se to kad je Dawn bilo
trinaest godina.

o w
Već neko sam vrijeme vidjela što se sprema i znala sam da je ne možemo zaustaviti. Draga
Ada učinila je sve što je mogla, ali Dawn ima nešto od očeve tvrdoglavosti, pa je donijela čvrstu

d
odluku. Nada se da će u općini pronaći svoj put, ali to je okrutno mjesto i bojim se da će se
obeshrabriti. Jadno dijete, vrlo je zbunjuje njezina mješovita rasa, a tko smo mi da smatramo da

bude nikoga od nas.

a n
bismo se bolje borili s tim? Ogranci Edwardove ludosti odjekivat će još dugo nakon što više ne

lk
Rose iz Johannesburga piše da je to bilo neizbježno, a čini se da nagoviješta da bi i sama Ada
trebala potražiti drugo boravište. Javlja da je sve više optužbi za nećudorede pa će progoni

a
sigurno doći čak i do našega malog dorpa, provincijskoga mjestašca.

b
Edward se vrlo srozao u svemu tome jer nije se u stanju ni na koji način baviti Adom ili

.
svojom kćeri, nego meni prepušta povezivanje dviju polovica naših života, kuće Cradock i kaije.

w
Činim sve što mogu, iako sam se i ja srozala.
Nema večernjih zabava. Prijatelji se prema nama odnose s nesigurnošću.

w
Uživam u malim stvarima: u plavomu sjaju Dawninih očiju, u mirisu ruža i veličajnosti
Adina Beethovena.

w
 ČETRDESETO POGLAVLJE
Znam da je Lindiwe usamljena. Nedostaje joj brat. Iako je boravio u sjenama i rijetko
se pojavljivao, uz njega se osjećala zaštićenom. I meni nedostaje, ali otišao je. U
Johannesburgu, u dijelu nazvanom Sharpeville, rat zbog različite boje kože postao je
vrlo mračan. Policija je upotrijebila puške i ubila šezdeset ljudi koji su se predali da ih
uhite jer nisu imah propusnice.

g
Gospođu Cath zatekla sam kako zbog toga plače u kuhinji.

r
»Što smo učinili?« šapnula je. »Neki od njih bih su djeca... a ustrijeljeni su s leđa.«

o
»S leđa, gospođo Cath?«

.
»Bježali su.«

d
Općina je žalovala i bjesnjela. Moji su učenici došli u školu s džepovima otežalima

a
od kamenja, spremajući ih se bacati na policijske kombije koji su se u krugu vozikali
igralištem. Od njihovih sukoba školske hodnike ponovno je umrljala krv jer palice

l o
nikad nisu bile daleko, a tvrda zemlja u Karoou ne štedi mlade ruke ni noge. U razredu

n
ih više nisu zadovoljavale tihe arije koje sam uvela; htjeli su borbene, osloboditeljske
pjesme čije su riječi zahtijevale moć, slobodu — i osvetu.

w
»Amandla!« vikali su u školskoj dvorani, zaglušujući molbe gospodina Dumisea da

o
se smire. »Amandla!« vikali su na ulicama, prkoseći policiji koja je čekala u zasjedi.
»Amandla ngaivetu!« Moć je naša!

d
Općine su okružili vojnici opremljeni za pobune, pa su u zrak ispaljivali plin koji

n
vas je tjerao na plakanje. Dawn je jednoga dana suznih očiju doteturala u kuću Cradock.

a
»Evo.« Gospođa Cath istrčala je na stoep, gdje je Dawn sjedila i plakala, pa je pred

lk
nju postavila zdjelu s hladnom vodom i meku, flanelastu tkaninu. »Pažljivo.« Zajedno
smo joj oprale oči i obrisale lice.

a
»Mrzim ih!« vikala je Dawn, prelazeći rukama po natečenu licu. »Što sam im

b
učinila?«

.
Gospođa Cath i ja izmijenili smo poglede. Gazda je bio u radnoj sobi, gdje ju je
svakako čuo, ali nije izašao.

w
U općini iza Ulice Bree, Lindiwinu novu kolibu, koju je sagradila teško ušteđenim
novcem od pranja, zapalili su istoga dana kad je dovršena. Pomislili biste da zemljani

w
zidovi i krov od nabrana željeza ne gore, ali itekako buknu kad ih poliju petrolejem.

w
Zidovi se sruše, pomno nabijeni pod rastopi se, željezni se krov nagne, kamenje koje ga
drži odskliže se, a onda krov padne, pa ga ukradu čim se dovoljno ohladi da ga mogu
podići. Lindiwe je smatrala da cilj napada nije bila ona sama jer podmetači požara
odabiru nasumce, ali ne želi o tomu raspravljati. O Jakeu govori samo kad me zamoli da
u novinama provjerim spominju li ga kad pišu o uhićenjima i prosvjedima, a tu je i nova
riječ »terorizam«.
Sjećam se vremena kad je »aparthejd« bila nova riječ.
Čini mi se da riječi mogu roditi nove, koje se možda same od sebe ne bi pojavile. Iz
aparthejda rodila se nova riječ, iz koje su potekle izgorjele kolibe, mrtva djeca i suzne
oči.
Lindiwe se ponovno pokazala kao vjerna prijateljica. Od njezinih triju koliba koje su
ostale čitave jedna ima više mjesta, a u njoj je i postelja. Voljna ju je badava dati Dawn,
kako bi djevojka jednoga dana mogla živjeti u općini, jer tako je odlučila unatoč momu
strahu, unatoč činjenici da su djeca njezine dobi poginula u Sharpevilleu te da i na
našim zatrovanim ulicama ima onih koji izazivaju smrt.
»Kad dode vrijeme, mogu ti platiti«, navaljivala sam jednoga popodneva kad sam
posjetila Lindiwe. Bila je sama, danje svjetlo brzo se gasilo i već su gorjele vatre za
kuhanje. Uskoro ću morati otići kako bih još za dana izasla iz općine jer sad mrak nije
skrivao samo pljačkaše, nego i policajce. »A Dawn ti može pomoći s pranjem. To će je

možete dobiti bez rada.

rg
zaokupiti kad ne bude u školi.« Čvrsto sam odlučila da i moja kći doprinosi jer ništa ne

. o
Lindiwe je nestrpljivo odmahnula glavom. »Više ne perem, Ado, nego se brinem o
kolibama.« Ispružila je ruku, pokazujući grube ulice koje su sada vrvjele

a d
nezaposlenima. Kako nisu imah posla, preostala im je samo skitnja, podmetanje požara
i pljačka. Čak i časni ljudi spali su na to zbog praznih želudaca i jer nisu imah gdje

o
boraviti. »Poslije požara i s toliko nepozvanih ljudi, koji samo traže ukrasti mjesto za
stanovanje, svakodnevno moram čuvati kolibe.«

n l
Potvrdila sam glavom, svjesna da je dotle došlo. Ako u općini ne branite svoju
imovinu, ukrast će vam i košulju s leđa, ili čak i preko vaše glave. Nema granica onome

w
što će ljudi učiniti ako su očajni.

o
»A sada«, podigla je kotlić s petrolejskoga štednjaka i natočila vruću vodu u

d
aluminijski čajnik, »što se dogodilo da Dawn želi doći ovamo? Zbog gazde?« Uvijek je
smatrala da će gazda prekršiti dogovor zahvaljujući kojemu smo Dawn i ja živjele u
kući Cradock.

a n
»Nije zbog njega. Dawn progoni njezina boja kože.«

lk
To sam rekla i kćeri, u školi, prije nekoliko godina. Možda je bježala od oca, ali na
kraju se sve svelo na boju kože. Tako je bilo određeno još od trenutka kad sam legla s

a
gazdom. Dijete s kožom koja nikamo ne pripada i nije ni ovakva ni onakva, uvijek će

b
.
srljati u krajnosti pokušavajući pronaći istinski dom.
Lindiwe je položila ruku na moju. »Kad dođe vrijeme, pobrinut ću se da joj bude

w
dobro. Bit ću joj druga majka.«
Tako je i bilo. Kad mi je kći jednoga dana došla i rekla da želi otići, nisam plakala

w
niti joj zabranjivala. Zatomila sam suze i odgovorila da može ići, pod uvjetom da boravi
u kolibi koja joj je namijenjena. Nije to bilo pravo pregovaranje, nego prije trgovanje.

w
Pustit ću te, dragocjena smeđa djevojko, ako budeš boravila ondje gdje ćeš biti sigurna
jer znam da te ne mogu zadržati ovdje, da za tebe kuća Cradock nije utočište kakvo je
meni. Svoju glazbu moraš pronaći drugdje.
»Bit će mi dobro s Lindiwe, mama.« Prekriženih nogu sjedila je na krevetu, knjige je
stavila u vreću, a odjeću je spakirala u moj stari kartonski kovčeg koji je nekoć nekoliko
mojih stvari prenio preko Groot Visa, u susret budućnosti u općini.
»Drži se podalje od tsotsisa, uličnih grubijana koji bacaju kamenje i često se vraćaj«,
uspjela sam izreći, držeći se za srce koje se slamalo, »da vidiš gospođu Cath i da
jedeš...«
»Da tebe posjetim, mama.« Nagnula se naprijed i obavila mlade ruke oko mene, a ja
sam joj naslonila glavu na rame, kao što je meni Phil naslonio u mraku svoje spavaće
 sobe. Kod moje kćeri nježnost je uvijek bila nerazdvojno povezana s divljinom. Nekako
se najviše bojim upravo za tu nježnost.
 
Otkako se odselila, Dawn je obećala da će se svakoga jutra sa mnom sastati u
školskoj dvorani prije skupa. Ponekad ne dođe, pa se prisiljavam svirati koračnicu,
zamišljajući što se moglo dogoditi. Svake noći, sama u kaiji s popravljenim vratima,
zabrinuto pomišljam da se možda više nikada neće pojaviti. Progone me poginuli mladi
iz Sharpevillea.
»Dawn! Napokon, dijete, ali pogledaj odjeću! Što si radila?«

rg
»Plesala sam, mama!« Zavrtjela se preda mnom, vitke smeđe noge bljesnule su, a

. o
ruke je raširila. »Kako je gospođa Cath? Mogu li posuditi tvoje olovke? Svoje sam
izgubila.«

a d
Bilo mi je potrebno više od godine dana, ali polako sam se priviknula na njezine
nestanke, a srce mi brže tuče kad se vraća s onoga što radi jer to nije uvijek ples.

o
»Paziš li s momcima? Nemoj lijegati s njima dok ne budeš starija«, upozoravam je,

n l
kao što sam je od djetinjstva upozoravala o momcima i neprilikama koje donose. U
svojoj divljini sad je vrlo lijepa, blijeda i egzotična, jer posvuda je oko nje crna boja. Ne
smije pasti ni učiniti ono što smo učinile ja i njezina baka. Mora biti pametna i čekati

o w
dok ne pronađe muškarca koji će ostati s njom, čovjeka odgovarajuće boje kože.
»Znam, mama, i pazim jer mi je jasno što se može dogoditi.« Naginje se prema meni

d
kod glasovira, a veselje se pretvara u nježnost, pa prislanja obraz uz moj.

n
Ali ne pitam što radi, ni kamo ide, jer ne želim znati. Mislim da postajem nalik
bijelcima koje prezirem: ono što ne vidim i ne čujem nije se ni dogodilo.

a
»Kako je Dawn?« svakodnevno uznemireno pita gospođa Cath kad se vratim kući.

lk
Čita o mladima koji bacaju kamenje, namirisala je dim koji se diže s one strane Groot
Visa i vidjela je Dawnino lice nakon što je djevojka udahnula suzavac, ali ne razmišlja

a
mnogo o tome, kao ni ja. Ako o tome ne budemo razgovarale, možda kamenje, dim i

b
.
sirene neće progutati Dawn.
»Dobro je, gospođo Cath.« Ona kima, pa mi daje lijep rubac, ili staklenku s

w
domaćim pekmezom od marelice da dam kćeri kad je sljedeći put vidim. Ne mogu joj
povjeriti da Dawn ne viđam svaki dan.

w
Gazda nikad ne pita za kćer, ali nije ju viđao ni kad je tu živjela, pa nema nikakve
razlike sad kad je otišla. Samu sebe uvijek sam uvjeravala da ću razgovarati s njim i

w
pitati ga zašto je ne viđa, da neću samo tako prijeći preko toga, ali dok je Dawn boravila
sa mnom u kaiju nisam htjela riskirati da nas obje izbaci. Sad kad je otišla, više nema
razloga za šutnju, a riječi su u meni postale još snažnije umjesto da izblijede. Žele da ih
izrečem, nalik su na unutrašnju ranu koju sam predugo nosila u sebi, pa me izjeda i
nastoji se osloboditi.
Skupila sam hrabrost jednoga jutra kad je gospođa Cath izašla, a gazda je bio u
radnoj sobi s otvorenim vratima slušajući kako na glasoviru sviram Elgarovu Chanson de
Matin, jutarnju pjesmu. Bilo je rano ljeto, a otraga u vrtu kukci su čekali puni žar
podnevne vrućine da počnu zborno strugati. Brežuljci na rubu grada blistali su u
žutomu sunčevu svjedu. Dan je bio odveć lijep za sučeljavanja, ah u kući nisam često
bila sama s gazdom. Sonatu nisam odsvirala do kraja, nego sam se pojavila na vratima
prije nego što ih je stigao zatvoriti.
»Nikad ne pitate za Dawn, gospodine, čak ni poslije suzavca.«
Još je nosio lanac na prsluku, a ni sad me nije gledao u oči.
»Siguran sam da je dobro«, odgovorio je ukočeno.
Nagnuo se nad papire, još ne podignuvši pogled. Trebalo bi ga prisiliti da se suoči s
onim što je učinio. Za isprike je prekasno, ali morala sam se osloboditi osjećaja da je sve
to nekako moja greška. Dugo sam čekala da to izrečem, pripremila sam se još prije
nekoliko godina, noću sam vježbala sve dok te riječi nisam znala napamet pa nije

r
namjeravala. Možda se Bog Otac ne slaže, ali nisam si mogla pomoći. Predugo sam
g
postojala opasnost da ću ih zaboraviti, a ni da ću reći više ih manje nego što sam

. o
šutjela.
»Prilično je dobro, ali koža joj ne da mira. Uvijek će tako biti.«
Nije odgovorio.

a d
»Učinila sam ono što sam smatrala dužnošću, ali vi ste znali za nasljeđe.«

o
Ni sad nije odgovorio.
»Znali ste za zakon, a ja nisam.«

n l
Moje riječi udarale su ga poput kamenja koje bacaju na općinskim ulicama. Osjetila
sam da se tresem kao što sam se tresla na Philovu sprovodu dok mi je skupina bijelaca

w
gledala zatiljak, ali sadašnju drhtavicu nisu prouzročili strah ni tuga, nego mnoge

o
godine čekanja i nakupljena povrijeđenost. Sram me je reći da je to bila neka vrsta

d
osvete. Čekala sam, a činilo se da se prostor među nama ohladio.
»Pogriješio sam«, nakratko je podignuo pogled. »Bila si...« Nešto mu je zaiskrilo u
ispranim očima, a onda je nestalo.

a n
»Poslije toga nikad niste pozdravili ni mene, ni Dawn.«

lk
»Umjesto toga sam te uzdržavao!« Iznenada ga je obuzeo bijes pa je objema rukama
udario po stolu, tako da sam ustuknula.

a
»Zbog Cathleen sam dopustio da se vratiš. Veliki Bože! Policija bi svaki dan mogla

b
.
ponovno doći.« Uhvatio se za glavu, raskuštravši bijelu kosu, pažljivo počešljanu na
stranu. »Ne razumiješ li, Ado?« Sad me je izravno motrio, a ruke su mu se tresle. »Mogli

w
bismo otići u zatvor ako zaključe da je dijete moje. Bit će u svim novinama.«
Sjetila sam se Jakea.

w
»Više pišu o padu bijelaca«, promrmljala sam za sebe, no gazda me nije čuo. Sa
stanice je do nas dopro zvižduk u fisu. Jednom davno Phil me je ondje zagrlio pred

w
bijelim mnoštvom, a gazda je vidio i mrzio je to, no kad mu sina više nije bilo, ipak me
je sam uzeo.
»Molim te, ostavi me.« Ponovno je zurio u papire, a bijes mu je ishlapio. »Molim te,
ostavi me na miru.«
Gledajući ga pokušavala sam se ljutiti, ali u meni je preostalo samo sažaljenje.
»Mislim da je iz kuće Cradock otišla da vas poštedi zakona«, izjavila sam tiho,
pitajući se bi li to mogla biti istina. Dawn to nikad nije rekla, ali možda sve zna i
oduvijek je znala, možda sam neznalica.
»Što?« čula sam kako je dahnuo kad sam se okrenula. Možda je otišla iz kuće
Cradock da i mene poštedi.
 ČETRDESET I PRVO POGLAVLJE
Zamolili su me da upriličim koncert. Pročulo se da je u školi preko rijeke mlada učiteljica
koja sjajno svira glasovir. Kako sam sa školom povezana preko skupljanja sredstava — a i zato
što volim glazbu — zamolili su me da s njom stupim u dodir i pozovem je da svira. U ovim
okrutnim vremenima to je pokušaj smanjivanja napetosti.
Čini se da nitko ne zna da je ta učiteljica Ada.

g
Prije sam vrlo marljivo podržavala našu crnu zajednicu, no sad se bojim onoga što sam

r
raspirila. Što će se dogoditi kad im otkrijem da je ta učiteljica Ada, naša Ada, s obojenom kćeri
koja ima Edwardove oči?

. o
Dosad je u našemu krugu vladala prešutna, iako neugodna prilagodljivost. Nitko nije nikad

d
spomenuo činjenicu da pod našim krovom boravi obojeno dijete, a poslije one strahovite noći i
policija nas je ostavila na miru. Ali takvo javno izlaganje moglo bi pospješiti ono čega se Ada

odlučiti na ponovno djelovanje.

o a
bojala kad sam je posjetila u očajnoj, tijesnoj kolibi: da ćemo biti izopćeni. A i policija bi se mogla

 
zaslužuje da je čuju.

n l
No ipak nemam izbora. Ada zaslužuje pravo na izvedbu. Doista je osobito nadarena. Svakako

***

o w
Nakon što je Dawn otišla, dogodilo mi se nešto posebno. Pozvali su me da u školi

d
gospođe Cath sviram na glasoviru. Takav poziv nikako nije običan jer kad sam bila

n
mala, u toj školi nisu htjeli ni čuti da me prime, iako zakoni u to vrijeme nisu bih tako
strogi. Po gazdinim riječima, kad bih je pohađala, poslije bi došlo do neprilika. Sad sam

a
dovoljno odrasla da se tome nasmiješim jer je vrlo teško moguće da me snađu veće

lk
neprilike od onih u koje sam zapala. Ali nije važno.

a
Taj poziv nikako nije bio običan jer u to su vrijeme zakoni glede različite boje kože
najžešće djelovali, a poginuli u Sharpevilleu poput tereta su ležali između crnih i bijelih.

. b
Ljudi različite boje nisu smjeli biti na istomu mjestu u isto vrijeme, osobito kad su se
zabavljali. Zakon je izričito tražio da se takve zabave održavaju na različitim mjestima,

w
prema boji kože. Bijeli se moraju zabavljati s bijelcima, a crni s crncima i tako dalje. Ne
znam kako su gospođa Cath i njezina škola uspjeh zaobići tu odredbu, ali nekako su to

w
postigli.
Mislim da je stvar u pronalaženju pravih izraza jer riječi možete uvjeriti da preuzmu

w
neočekivan smisao, a mogu čak i nadmudriti one koji su uvjereni da posjeduju sva
njihova moguća značenja.
»Ado!« Jednoga popodneva, nedugo nakon moga suočavanja s gazdom, gospođa
Cath provirila je kroz vrata kaije. Poslije toga razgovora ništa se nije promijenilo. Gazda,
se i dalje ukočeno odnosio, a mislim da gospođi Cath ništa nije rekao jer je prema meni
bila ljubazna kao i obično. »Mogu li ući?«
Sjela je do mene na krevet. Nije smatrala sramotom tako sjediti sa mnom. »U školi
gdje radim održat će se koncert. Pitali su me bi li i ti svirala. Pjevat će i zbor crkve
svetoga Petra« — nabrajala je na prste — »a školski orkestar svirat će Straussa.«
Nakratko sam zbunjeno šutjela, a onda sam upitala. »Zašto hoće baš mene? Svakako
ima i bijelaca koji isto tako dobro sviraju.«
 »Oh, Ado.« Namrštila je čelo. »Vrlo je tužno što tako razmišljaš.«
»Ne želim biti nezahvalna, gospođo Cath, ali crnim ljudima ne dopuštaju da
pohađaju vašu školu. Znam to.«
Nekoliko trenutaka gledala je prema vratima čiji smo okvir Dawn i ja popravile
poslije udarca palicom.
»Moram ti reći, Ado, da ni sama nisam sigurna kako sam to izvela, ali«, nagnula se
prema meni, »čini se da žele pružiti ruku, a imaju i dopuštenje.«
Spustila sam pogled na svoje ruke koje su odsvirale nekoliko stotina skladbi, ali

rg
uvijek samo u kući Cradock, ili u općini. Cak se i glazba pokoravala zakonima kože.
Gospođa Cath i dalje je govorila, ah morala sam se posebno truditi da je slušam. Činilo

. o
mi se da mi glava ne može prihvatiti ono što čuje, pa su riječi moje sugovornice do
mene dopirale samo u odlomcima.

gospodinom Dumiseom...«

a d
»Ljudi su čuli za tebe... Prva učiteljica glazbe u općini.. Razgovarala sam s

o
»Razgovarali ste s njim?« Osjetila sam dobro mi poznat drhtaj na spomen toga

n l
imena jer sam se sjetila propusnica i spleta laži u kojemu sam radila s onu stranu rijeke.
Što će on reći? A moji kolege učitelji? Prihvatim li taj poziv, hoće li smatrati da sam
izdala bitku? Svoj crni narod već sam izdala i time što sam legla s bijelcem.

w
Gospođa Cath položila mi je ruku na nadlakticu. »Ado?«

o
»To mi je posve novo.«

d
Zelene su joj se oči razblažile. »Znam. Ne moraš odmah odlučiti, ali gospodinu
Dumiseu vrlo je stalo da sviraš, a ja bih bila...«, na trenutak je zastala tražeći pravu riječ,

a n
»počašćena, da bila bih počašćena kad bi pristala, Ado.«
Takvo mi što još nikad nitko nije rekao jer nitko me nije smatrao dovoljno

lk
vrijednom. Samo su me Phil i gospođa Cath cijenili zbog onoga što jesam i što mogu
učiniti. Dok sam odjednom suznih očiju stajala na vratima kaije gledajući kako se

a
gospođa Cath vraća u kuću, pomislila sam da mi je Bog Otac možda poslao znak da će

b
.
mi oprostiti. Bojala sam se da će na mene pasti Njegov bijes kad Dawn bude otišla, no
možda ga je zauvijek ublažio.

w
I tako sam pristala.
Potvrdno sam odgovorila i učinila sam to smjelo, ne pitajući za savjet nikoga u

w
općini i ne razmišljajući kakve bi posljedice mogla izazvati činjenica da crna žena svira
za bijelu publiku. A kao što je povratak gospođice Rose u Cradock prouzročio da se

w
svijet promijeni, dogodila se još jedna promjena kad sam svirala u školi na bijeloj strani
Groot Visa.
Pokazalo se da ondje nisam bila jedina crna osoba. Priređivači koncerta nisu bili
oštroumni samo u pronalaženju načina da zaobiđu zakone koji su uređivali odnose
bijelih i crnih pod istim krovom, nego su pozvali i gospodina Dumisea, s nekoliko vođa
općinske zajednice. To mi je pomoglo.
Kad sam gospođi Cath rekla »da«, znala sam da taj poziv u općini možda neće
dobro primiti. Da je u školi još bio moj stari neprijatelj Silas, našao bi načina da spriječi
moje sudjelovanje u tome događaju za bijelce. Ali kad je gospodin Dumise jednoga
dana objavio skupu da su me pozvali da sviram s onu stranu Groot Visa, moji su
učenici zaboravih ogorčenost i povikah od veselja. Ako su neki članovi osoblja sumnjali,
zadržali su to za sebe. Pomislila sam da bi Dina to mogla nazvati ulizivanjem bijelcima,
ali nije to učinila. Zaokupljale su je posve druge stvari jer nedavno se udala, pa se s
novim mužem posvetila pravljenju djece.
»Samo im pokaži!« dobacila mi je preko ramena dok je, poslije lekcija, žurila u svoju
kolibu.
Nažalost, podijeljenost između bijelih i crnih u to vrijeme bila je takva da su neki
vođe crne zajednice odbili doći jer doista su sumnjičavo gledali na poziv. No uglavnom
su smatrali da je škola za bijelce pokazala malen, ah dobrodošao znak dobre volje, a u
prošlosti je bilo vrlo malo takvih nastojanja.

rg
Nije se pojavila još jedna osoba — gazda, no nisam se čudila. U zadnje vrijeme nije

. o
mu bilo dobro, a bilo je i bolje da ne dođe jer bi ljudi mogli pogledati njega, pa mene, a
onda više ne bi mogli skrenuti poglede s istine.
Dawn nije htjela doći, iako sam je žarko nagovarala.

a d
»Zurit će, mama«, tiho je odgovorila, ovaj put prigušivši živahnost. »Zurit će u tebe

o
zbog mene, a ne zbog tvoje glazbe.«
»Tako mi je žao, dijete...«

n l
»Neka ti ne bude žao. Dobro sviraj, mama!« Čvrsto me je zagrlila. »Bit će to tvoja
noći«

w
I tako sam se zatekla kako prelazim preko zelenih travnjaka škole koju su pohađali

o
gospođica Rose i gazda Phil. Školska zgrada bila je obojena u bijelo, a uz besprijekorne

d
zidove pružale su se gredice s cvijećem. Svi su prozori imah stakla. Večer se upravo
spuštala, a na travi su stajale skupine djece u izglačanim odorama i ulaštenim cipelama.

a n
Razgovarali su, a nisu igrali grube igre kao učenici s onu stranu rijeke. Na glavama su
nam posljednji put toga dana letjele ptice badeda i svakako su se čudile što me vide u

lk
takvu okruženju. Nosila sam bijelu bluzu, mornarsku suknju te cipele s vezicama i
visokim petama iz Cutberthova dućana s obućom. Bile su to prve cipele koje sam kupila

a
novcem iz banke. Kako sam bila ponosna Što sam si ih mogla priuštiti. Takve cipele

b
.
trajat će mi cijeh život. Nikad prije nisam nosila visoke pete pa sam s njima u kući
Cradock vježbala svirati glasovir kako te večeri ne bih imala poteškoća pri upravljanju

w
pedalama.
»Mary?«

w
Okrenuvši se, ugledala sam gospodina Dumisea koji mi se smiješio, odjeven u jednu
od svojih iznošenih košulja, a doimao se pomalo izgubljeno u sveopćoj urednosti.

w
Navikao je upravljati školom gdje je velik uspjeh bilo već i održavanje upotrebljivih
zahoda. Nije mogao ni zamisliti da oko škole budu zeleni travnjaci i da svi prozori
imaju stakla.
»Gospodine Dumise, ime mi nije Mary, barem ne s ove strane Groot Visa.«
Kimnuo je, a učinilo mi se da su mu oči zasjale. »Pokušat ću zapamtiti, ah vrlo se
ponosimo vama, kako god se zvali.«
»Nadam se da vas neću razočarati, gospodine«, odgovorila sam, »jer ima i drugih,
koji isto tako dobro sviraju.« U školi su znali kako svira gospođa Cath, a s njom se
nisam mogla natjecati.
»Ali vi donosite nešto iz srca«, primijetio je, položivši ruku na prsa. »Večeras
svirajte kao kad ste prvi put došli u školu.«
 Kimnula sam i ponovno na zatiljku osjetila nekadašnju vrućinu zatvorene dvorane i
prašinu kad sam prste položila na tipke dok se u pozadini valjao i poplavljivao Groot
Vis, a Dawn mi se nemirno micala pod radnom odjećom.
Sviraj za mamu i za dijete.
Sviraj za posao...
»Ado? Gospodine Dumise, lijepo je od vas što ste došli!« To je izgovorila gospođa
Cath, odjevena u haljinu od zelena atlasa, kakvu je nosila na večernjim zabavama prije
mnogo godina. Činilo mi se da je bijeda nego obično, ali možda se napudrala.

 
»Ado, dođi, draga, samo što nismo počeli.«

rg
. o
Škola je bila najotmjenija zgrada u koju sam ikada ušla, osim banke. Hodnici su
mirisali na čistoću, a nedavno su ulaštili podove. Duž jedne strane zida redale su se

karte. Upravo bi takva trebala biti svaka škola.

a d
kuke na koje su učenici vješali kaputiće. Na zidovima sam vidjela nepoderane slike i

o
U dvorani su visjele slike ozbiljnih dama u crnim haljinama ukrašenima atlasom i

n l
krznom, a na glavi su imale ravne, crne kape s resama. Bile su to najotmjenije dame koje
sam ikad vidjela, a zastori na pozornici nisu se vukli po podu.
Dok sam pokraj gospodina Dumisea i poglavara zajednice čekala svoj red, sve to

o w
činilo mi se pomalo nalik na vrijeme kad sam, u povodu sprovoda gospodina Phila, s
gazdom i gospodom Cath sjedila u crkvi, jer i ovdje su mi oči nazočnih zurile u zatiljak,

d
no ovoga je puta bilo razlike. Većinom su znatiželjno gledali, neki čak i prijateljski, a

n
posebno su mališani u gledateljstvu šaptali i izvijah vratove da bi me vidjeli. Za njih je
svakako bilo novo što u je školi crna žena koja nije čistačica, a ta bijela mladež vjerojatno

a
nikad nije ni srela crnu djecu svoje dobi jer je to bilo protuzakonito.

lk
Na početku večeri crkveni zbor otpjevao je izbor iz Mesije. Gospođa Cath pjevala je
sopran i vodila zbor sjedeći za glasovirom. Pjevanje je zvučalo drukčije od onoga na

a
kakvo sam navikla kod Groot Visa jer se ovdje zbor čvrsto držao potrebne visine pjeva,

b
.
a nije bilo dopušteno naglo podizati glasove do visine pojedinih nota.
Onda je stigao školski orkestar, pa su počeli bučno namještati stolice i nesigurno

w
ugađati glazbala. Naposljetku se mlađarija pribrala pa su tečno izveli Na lijepom plavom
Dunavu, a dirigirao je čovjek s velikim brkovima. Zatekla sam se kako žudim zaplesati

w
po taktu. Neki su se gledatelji blago njihali u ritmu glazbe, a poslije su uljudno pljeskali,
no u usporedbi s onim na što sam navukla, uglavnom su reagirali pitomo. Bijelci očito

w
vole ostati na sjedalima dok slušaju glazbu, ah možda je to samo zato što imaju sjedala.
U dvorani škole iz koje sam došla nije ih bilo, no to pomanjkanje značilo je prednost kad
je bila riječ o uživanju u glazbi. Krišom sam pogledala gospodina Dumisea pitajući se
razmišlja h o učenicima iz naše općine i o njihovu divljemu plesu. Žarko sam željela
spojiti obje skupine kako bi zajedno svirale jer glazba svakako slama zapreke i ne bi
trebala ovisiti o boji kože.
»A sada, dame i gospodo, želimo dobrodošlicu svojim gostima s onu stranu rijeke,
upravitelju, gospodinu Sheperdu Dumiseu i poglavarima zajednice, Philipu Skozi,
Danielu Maludi i Petersu Scwabu.« Upraviteljica je zastala dok su slušatelji pljeskali, a
onda ih je utišala podigavši ruku. »A iz iste škole pozdravljamo i večerašnju solisticu
Adu Mabuse!«
 Osjetila sam da mi se srce steže pa sam pogledala gospodu Cath, a ona mi je
kimnula. Upravitelj Dumise mi je, stojeći pokraj mene, dotaknuo ruku kako bi me
ohrabrio, ali nisam čula što je promrmljao. Jedan od poglavara zajednice nagnuo se
naprijed i dao mi znak da dođem. Pozornica je bila daleko od prvoga reda u kojemu
sam sjedila, pa sam u novim cipelama jedva došla do nje bez spoticanja. Nisam se
usudila osvrnuti i pogledati brojnu publiku, nego sam se usredotočila na glasovir koji je
svjetlucao na pozornici. Gospođa Cath uvjeravala me je da su tipke ispravne kao i na
Zimmermanu kod kuće.

rg
Sjela sam, blago sam ih dotaknula i pričekala nekoliko trenutaka. Svaki glasovir ima
vlastito srce, pa zaslužuje da mu to priznate želite li da vas prepozna i podari vam svoju

. o
glazbu.
Došli su mi mama i Phil, zatim gospođa Cath, a naposljetku i moja blijeda Dawn. Da
je barem ovdje...
Kad sam podigla ruke, arija mi se popela prema prstima.

a d
o
Chopinov preludij Kapljice.

n l
Odjeknule su prve tečne note, a onda je u dvoranu dolepršala nježna arija, lebdjela
je, spuštala se i ponovno se dizala kad je to sama poželjela. Zaboravila sam tko me sluša
i gdje sam, pa sam svirala za one koje volim, a oni su slušah i mojim su prstima dali

w
krila.

o
Kad sam završila, vladala je tišina, a onda sam postala svjesna da noge bubnjaju o

d
pod. Na trenutak kao da sam se vratila u općinu, u dane kad sam počinjala kao
učiteljica, a djeca su toptala nogama u ritmu marche militaire, vojne koračnice, plesala su

a n
po taktu i pokretala tijela amo-tamo kao začarana...
Ali sad nisam bila u općini, nego u školi koju nisam smjela pohađati. Sad su bijeli

lk
učenici i njihovi roditelji pljeskali i stalno tražili još glazbe.
Zato sam im je i pružila. Odsvirala sam im uzvišenoga Beethovena i skučenijega,

a
zavojitoga Debussyja, pa su ponovno pljeskali i tražili još. Spustila sam pogled na

b
.
slušateljstvo, ali vidjela sam samo da gospođa Cath briše oči. Onda sam riskirala, pa
sam im zasvirala glazbu na koju su voljeli plesati moji učenici, a i Dawn, općinski swing

w
poput Miriam Makebine Qongqothwane, poznate kao Škljocava pjesma s titravim ritmom i
neuobičajenim temeljom: Pata pata, a uslijedili su afrički jazz Braće s Manhattana i zlatna

w
truba Hugha Masekele.
Vidjela sam oduševljen pogled gospodina Dumisa u prvomu redu, a pozvani crni

w
poglavari nemirno su se osvrtali, ah ipak su pljeskali. Nestalo je dima, prenatrpanih
ulica i lajanja policijskih pasa. A onda sam, otraga iz dvorane, začula poznato tapkanje i
klizanje bosih nogu po podu, pa sam podigla pogled s tipki. Bila je to Dawn.
Gledatelji su se iznenađeno okrenuli.
Pljeskanje je utihnulo, a onda se pojačalo dok je moja kći, podigavši vitke ruke iznad
glave, plesala iza posljednjega reda, a kosa joj je lepršala oko lica. Čula sam da mrmljaju,
pitajući se tko je ta blijeda, bosonoga djevojka u kratkoj haljini, odakle je došla, zašto je
ovdje i kome pripada, s tom kožom koja nije ni crna ni bijela i s očima svijetlima poput
ranojutarnjega neba u Karoou.
A ona je i dalje plesala u zanosu ljupkosti i krepkosti, kao da joj o tome ovisi život,
kao da sutrašnjica i ne postoji.
 Plesala je za mene.
 
Ovaj put policija nije u ponoć lupala na vrata kaije, nego su pokucali na ulazna vrata
kuće Cradock u lijeno, sparno popodne, dok su kukci strugali.
»Ado!« Gospođa Cath dojurik je u kuhinju, a zelene oči raširila je od straha. »Molim
te, brzo idi u svoju kaiju.« Zgrabila me je za ruku prstima ojačalima od sviranja na
glasoviru. »Ostani ondje!«
Dok sam žurila pokraj marelice i živice, pa ispod koraljnoga drveta, osjetila sam

rg
suze kakve su mi navrle kad sam sišla s pozornice i u dnu dvorane zagrlila Dawn. Neki
su učenici bubnjali nogama po podu, a drugi su ustali, pa su izvijali vratove da vide

. o
moju blijedu kćer.
»Došla si! Oh, Dawn, došla si!«
»Nitko ne svira kao ti, mama!«

a d
»Ostani, dijete«, pozvala sam je, nadglasavajući buku. »Popij čaj i prenoći kod

o
kuće.«

n l
»Ne mogu, mama.« Nježna prsa dizala su joj se i spuštala jer je naporno plesala.
»Došla sam samo radi tebe i samo sam tebi plesala... a ne ostalima.« Pokazala je
gledatelje koji su stajali i još uvijek pljeskali, a neka djeca popela su se na stolice da bolje

egzotičnim licem i divljinom.

o w
vide, dok su drugi otišli sa svojih mjesta i okružili Dawn jer ih je očarala gipkim tijelom,

d
Još jednom je obrazom dotaknula moj, a onda je otišla, dok su joj bose pete sijevale,

n
a vrata su se za njom zalupila kad je istrčala u mrak, vraćajući se u općinu iza Ulice
Bree.

a
Više nije bilo moguće nijekati. Vidjeli su da mi je kći po svemu, osim po boji kože. A

lk
i po očima, koje su bile nalik očevima, nalik na oči gospodina muža.

a
 
Tražili su da s Edwardom razgovaraju nasamo, ali nisam to dopustila, pa smo sjedili u

. b
predvorju, jedni nasuprot drugima. Nisam im ponudila čaj. Rekli su da su im »skrenuli
pozornost« na to da je Edward otac obojenoga djeteta.

w
»Istina je«, odgovorila sam, preuzimajući inicijativu (sjećam se svake riječi razgovora), jer
Edward se doimao posve uvenulo i nije bio u stanju odgovoriti. »Ne poričemo, ali dijete živi

w
drugdje, a moj ga je muž začeo prije nego što je to postao zločin.«
Strogo uzevši, nisam rekla istinu jer istražila sam o tome. Kad se Dawn rodila, zakon o

w
nećudoredu upravo je stupio na snagu, ali otkrila sam da je samouvjerenost vrlo djelotvorna u
pregovorima s mjesnim činovništvom.
»Morat ćemo razgovarati s djevojkom«, izjavio je policajac koji je vodio glavnu riječ, »a i s
majkom.« Bio je visok, profinjeniji od neotesanaca koji su upali u Adinu kaiju, ali doimao se isto
tako prijeteće. »Država će onda taj slučaj prirediti za sudski progon.« Počeli su govoriti o
svjedocima, postupcima i odredbama.
Ustala sam.
Pogledavši me, zaustili su da još nešto kažu, ali sam ih pretekla. »Sad vas moram zamoliti da
odete. Hvala što ste nas izvijestili. Naravno, uzet ćemo pravnoga savjetnika.«
Slegnuli su ramenima kao da nam neće pomoći ma što poduzeli, a onda su pokupili papire i
otišli.
 
 Čekala sam u kaiji dok nisam čula da kombi odlazi, a onda sam se vratila u kuću.
Gospođa Cath i gazda sjedili su sučelice u predvorju. Gledala sam ih kroz pukotinu u
vratima. Sat je otkucavao, a oni su šutjeli, iako se činilo da gospođa Cath očekuje da joj
muž nešto kaže jer ga je povremeno pogledavala. Čekala sam. Nagli nalet vjetra
zatresao je prozor. Još uvijek su sjedili palo mi je na um da mnogo vremena provode u
tišini, bez riječi i dodira, a tako je bilo i za vrijeme bolesti gazde Phila i neprilika s
gospođicom Rose. To je suprotno od onoga što bih očekivala od vjenčanih ljudi. No
možda se takvo što događa u dugomu braku: muž i žena više nisu prisni, povuku se u

među njima nije bilo dovoljno osjećaja.

rg
sebe, osobito ako ih dijele različiti pogledi na svijet, ih je to možda znak da otpočetka

. o
Podigla sam ruku i pokucala na vrata. Bilo je vrijeme da izađem iz svoga
uobičajenog mjesta za skrivanje.

a d
»Uđi, Ado«, pozvala me gospođa Cath, okrenuvši se od muža i kimnuvši mi, kao da
je cijelo vrijeme znala da sam ondje, dok je gazda zurio u svoje prste. Novine su, u

o
neurednoj hrpi, ležale na podu pokraj njegove stolice.
»Što žele, gospođo Cath?«

n l
Nakratko je oklijevala, a onda je odgovorila čvrstim glasom: »Žele podići tužbu
protiv Edwarda.« Prvi je put preda mnom gazdu nazvala imenom. Kao i onda u školi

w
kad nismo razgovarale kao gazdarica i posluga, nego kao jedna žena s drugom i sad mi

o
se, u odnosu na gazdu, obraćala kao ravnopravnoj osobi.

d
»A i protiv mene?«
»Najprije žele razgovarati s Dawn.«

a n
»Dawn?« Osjetila sam hladnoću oko srca.
»Samo će razgovarati«, oklijevala je, gledajući gazdu, »zbog dokaza. Ah, Ado«,

lk
dodala je brzo, vidjevši da sam se užasnula, »Dawn neće optužiti ni za kakvo zlodjelo,
ne moraš se zabrinjavati.«

a
No ipak sam bila zabrinuta jer gospođa Cath nije imala pojma što se događa u

b
.
općini, nije poznavala onu stranu Dawnina bića koja je ondje boravila, njezinu čvrstu
volju i želju da dokaže da je vise crnkinja nego što je doista bila, da postane dio pakla —

w
oslobođenja, bitke, revolucije, rata — koji nas je sve proždirao.
Nisam marila što će se dogoditi sa mnom jer bila mi je važna samo kći, pa sam

w
pomišljala da je moram zaštititi. Znala sam da bi se opirala kad bi je pronašli i odveli na
ispitivanje. Borila bi se, prosvjedovala, udarala i vrištala, makar bila samo svjedok ili

w
žrtva, koju ne bi ni za što optužili. Na kraju svega toga ostala bi zauvijek povrijeđena.
»Ado! Ado!« Gospođa Cath ustala je, ali već sam istrčala iz sobe, prošla kroz
stražnja vrata i vrt, pa sam izašla pozadi, na istome mjestu gdje sam otišla u doba kad je
u meni raslo dijete, a zatim sam se, hvatajući dah, udaljila Ulicom Dundas, pa sam, dok
su mi se prsa dizala i spuštala, prešla Ulicu Church i zašla u Bree, gdje sam, od trčanja,
osjetila oštar bol u boku, no nastavila sam put u općinu, pokraj zatvora, očajnički trčeći,
iako će se ubrzo smračiti.
 ČETRDESET I DRUGO POGLAVLJE
»Ne pokazuj se, Dawn. I pazi na jezik ako te pronađu«, preklinjala sam dok smo
ona, Lindiwe i ja sjedile u kolibi moje prijateljice. Spuštao se mrak, a svijetlila nam je
samo svijeća na podu. Nezaštićeni plamen bacao je titrave sjene po zemljanim
zidovima, a izvana su dopirali bučni glasovi ljudi koji su, s tjednim zaradama u
džepovima, išli u obližnju pivnicu. Bio je petak. Naćulila sam uši ne bih li iznad

g
njihovih povika čula policijske sirene koje dolaze po moje dijete. Nisam joj rekla da bi i

r
mene mogli pravno goniti.

o
»Ali zašto, mama? Ništa nisam učinila.«

.
Lindiwe ispruži ruku, sućutno dotakne moju, a onda se okrene djevojci. »Ne, nisi,

d
ali mama ti je dala kožu zbog koje se divlje ponašaš. Tvoja majka upravo se toga boji

a
ako dođu i odvedu te u policijsku postaju: da ćeš se boriti.«
»Nemaju pravo!«

l o
»Mogu što hoće, dijete!« povikala sam. »To nema nikakve veze s pravima.«

n
Još joj nisam priznala da joj je gazda otac, još sam se pokušavala držati izmišljotine
da joj je nepoznati bijelac dao kožu koju nosi te da je pohcija zbunjena i greškom nas

w
progoni. No svakako je znala. Naposljetku, nije li iz kuće Cradock djelomično otišla i

o
zato da nas spasi zakona?
Lindiwe je ustala i podigla kotlić s petrolejske peći. »Razmislimo što bi bilo

d
najbolje«, rekla je tiho, »i kako će Dawn biti sigurna.«

n
»Moram otići«, promrmljala je djevojka. Bijes joj se stišao, obuzimala ju je nježnost,

a
pa je ispružila mlade ruke i obavila ih oko mene. »Onda više neće biti dokaza, neće

lk
moći naći smeđu kožu, ma koliko tražili.«
»Ne, dijete«, plakala sam prislonivši obraz uz njezin, blijed poput čaja. »Možemo to

a
izvesti. Možda će ti gospodin Dumise, ili velečasni Calata govoriti u prilog.«

b
»Oh, mama.« Odmaknula se i tužno me pogledala. »Svi koji mi pomognu postat će

.
sumnjivi. Sve to mora završiti sa mnom.«
»Ali kamo ćeš?« Uvijek praktična Lindiwe vratila se s vrčićima jakoga čaja, pa ih je

w
postavila pred nas na pod.
»Nazdravimo Jo'burgu«, predloži Dawn sigurnim glasom, a oči su joj sjale u

w
polumraku kohbe. »Ondje me nitko neće naći.«

w
»Jo'burg!« dahnula sam. Mjesto neprilika kakve su snašle gospođicu Rose, a u
Sharpevilleu su poginula djeca! »Tako daleko!« Kako bih joj mogla pomoći ako ode vrlo
daleko? A ako budem u zatvoru?
»Naći ću posao.«
»Što ćeš raditi?«
Tek je trebala završiti školu, a znala je raditi ono što i ja: laštiti, brisati prašinu i
glačati. Učila bih je engleski i poslala je u školu kako bi mogla napredovati, a ne
obavljati samo kućanske poslove.
»Plesat ću!« izjavila je, kratko se nasmiješivši. »Sjeti se kako im se one noći svidio
moj ples!« Ustala je, pa se u svjedu svijeće počela vrtjeti i izvijati, plešući prema nečujnoj
glazbi, u samo svome ritmu.
 »Ako im budeš uljudno odgovarala, zapisat će tvoje odgovore i pustiti te«, ponovno
sam pokušala, očajno nastojeći doprijeti do pojave koja nam je plesala. »Ali ako se budeš
opirala i svađala...«
Zauzela je zadnji plesni položaj pa se spustila na pod, prekriživši pod sobom gipke
udove, poput rukava pospremljenih u složenu košulju.
»Ne razumiješ li, mama? Na koncert sam došla samo radi tebe«, izjavila je u
polumraku, »za tebe sam plesala. Ionako sam za koji dan namjeravala otići, čak i da nije
došla policija.«
»Dawn!«
»Karoo je premalen, premalen je, mama«, govorila je molećivo, pokušavajući me
rg
. o
navesti da joj povjerujem. »Budućnost će mi biti bolja u Jo'burgu. Kažu da ondje ima
više smeđe boje, kao što je moja.«

a d
I gospođica Rose rekla je da će joj budućnost biti bolja u Jo'burgu, dok je mahala na
rastanku, odjevena u plavu haljinu i našminkana crvenim ružem iz dućana. Pogledala

o
sam Dawn, napola djevojku, a napola ženu, s kožom koja je bila negdje između, poput

n l
boje Groot Visa i shvatila sam da će sve što kažem biti uzalud. Od trenutka kad sam od
ljubaznoga liječnika čije kuće više nema čula o nasljeđu, znala sam da moja kći nikad
neće pripadati gdje i ja. Prvi upad u kaiju učvrstio ju je u nakani da ode iz kuće Cradock,

w
a ovo najnovije zaoštravanje pružilo joj je razlog da sa svojih nogu zauvijek otrese

o
prašinu Karooa.

d
No tko sam ja da sudim? U kuću Cradock vratila sam se jer sam žudjela nekamo
pripadati.

a n
Hitro je ustala, pa je stajala u okviru vrata, kao što je nekoć gospođa Cath, kad me je
pronašla, stajala na vratima Lmchwine kolibe. »Otići ću po stvari i vratiti se. Hoćeš li

lk
ostati ovdje, mama?« Brzo mi je prišla, nagnula se i uhvatila me za rame. »Hoćeš li
noćas ostati? Vlak polazi rano ujutro.«
 

b a
.
»Shvatila sam da je to bio gazda«, šapnula je poslije, dok smo ležale na podu, u
mraku, »kad me je gospođica Rose počela mrziti.«

w
Uhvatila sam je za ruku koju je položila pokraj mene i pritisnula je na lice, osjećajući
grubu kožu na zglobovima prstiju i mekoću dlana, dok sam udisala slatki miris

w
mladosti. Iza obrisa njezine glave, s kosom koja je bila odviše glatka za Afiikanku,
zvijezde su, kroz otvorena vrata, neočekivano zavirile k nama.

w
»Mislila sam da mi je to dužnost«, riječi su mi navirale, »kad mi je došao na vrata.
Možeš li mi oprostiti, dijete?«
Okrenula se prema meni, a plave oči sjale su, doimajući se tamnima u mraku.
»Neću oprostiti gazdi«, tiho je odgovorila, »a ni gospođici Rose.«
Osjetila sam da mi se u srcu produbljuje hladnoća jer iako bi joj ta snaga mogla
pomoći da preživi, isto bi joj tako iz bića mogla isušiti nježnost koja joj je još krasila srce,
unatoč svakodnevnoj nepravdi. Molila sam se da se svijet s vremenom promijeni kako
se to nikad ne bi dogodilo.
Jutro je bilo sivo, kao onoga dana kad sam rodila i pošla do pumpe, držeći Dawn
jednom rukom, dok sam u drugoj nosila tetinu kantu. Na obzoru se pojavio obrub
svitanja i počeo osvjedjavati koppije, brežuljke koji su se uzdizali nad gradom. Ulicom su
žurili prolaznici, neki s kovčezima kao moja kći, a drugi bez ikakve imovine. Bilo je tiho,
»općinski Bach« tek je trebao dosegnuti svoj uobičajeni ugođaj, a izazivači nereda tek će
poslije uzeti kamenje u šake.
»Imaš li adresu moje prijateljice?« provjeravala je Lindiwe kad smo odlazile iz
kolibe.
»Imam«, odgovori Dawn, blijeda, ali živahna u rano jutro. »Hvala, Ndwe.«
Moja je prijateljica uhvati za ruku i stisne je. »Moraš pisati mami.«
»Da, hoću. Pisat ću svaki tjedan.«
»A i meni. Bolje ću naučiti čitati.«

rg
Znam da su mi pokušavale pomoći, prikriti moju šutnju i olakšati mi teret koji me je

. o
pritiskao, dok nas je svaki korak po prašnoj cesti vodio bliže ulicama Bree i Church i
mostu preko Groot Visa, bliže postaji koja će progutati moje dijete prije nego što izađe
sunce.

a d
Skupina mladeži s afrofrizurama mahnula je Dawn, ali spustili su ruke niz tijelo kad

o
su vidjeli da nosi kovčeg, a na ramenima joj je bio stari kaput moje majke. Nije zastala

n l
porazgovarati s njima kao što bi inače učinila, nego je nastavila koračati između
Lindiwe i mene. Čak je i u zatvoru bilo mirno. Policijski kombiji u redu su stajali pred
zgradom, tihi, očekujući da obave okrutni dnevni posao.

w
Stigle smo do Ulice Church. Dawn je bacila pogled prema parku Karoo, na Trgu

o
Market, gdje su na klupama na kojima sam običavala sjediti sad postavili natpise:

d
»Samo za bijelce«. Dawn nikad nije osjetila kako je sjediti na tim klupama i grijati noge
na suncu jer su se natpisi pojavili kad je bila dijete.

a n
Stupile smo na most. Ispod nas Groot Vis mlitavo je tekao oko stijena gdje su prve
pralje pronalazile mjesta. Blizu vodene površine visjela su obješena gnijezda ptica

lk
tkalaca. Unatoč niskomu vodostaju nismo prešle preko gaza jer bi Dawn morala smočiti
noge, a nekako nam se činilo da se to na odlasku ne pristoji.

a
Vidjela sam da vlak već stoji na stanici. Dalje niz tračnice dopirali su zvukovi

b
.
skretanja kompozicije, a iznad nas, okupan prvim sunčevim zrakama, dizao se koppie,
brežuljak gdje je nekoć bila tetina crkva na otvorenom. Ponekad bih u daljini vidjela

w
tetu, ah nikad nije pozdravila ni mene ni Dawn. Pokazalo se da je u tomu nalik gazdi i
mnogim drugim bijelcima koji su smatrali da ono što ne vide vlastitim očima zapravo i

w
ne postoji, kao kad škole ništa ne žele čuti, ili kao umovi koji se mogu hotimice zatvoriti
za ono što je iza ugla.

w
»Mama?« Dawn me je uhvatila za ruku, pa me je povela uza stube na postaji jer sam
zastala i zurila oko sebe kao da sam se našla na nepoznatu mjestu.
»Da«, pribrala sam se, »moramo kupiti kartu.«
Lindiwe je ljubazno ponudila platiti kartu za Dawn, jer žureći iz kuće Cradock
nisam ponijela novac iz proreza u strunjači. Vratit ću joj prvi put kad se budemo vidjele.
»Za Johannesburg«, obrati se Dawn čovjeku koji je sjedio iza rešetke u uredu gdje su
crnci kupovah karte. »Jednosmjernu.«
Odmjerio ju je, primjećujući kartonski kovčeg, pohabani kaput za sprovode i svijedo
lice u usporedbi s Lindiwinom i mojom crnom puti. Navlaživši prst, prebrojio je novac
koji mu je pružila, a onda je gurnuo kartu kroz otvor i pokazao vlak koji je čekao.
»Presjedate u De Aaru. Deset minuta«, rekao je.
 Na peronu nije bilo nekadašnjega mnoštva, trubači nisu svirali ariju Srest ćemo se
ponovno dame nisu mahale čipkastim rupčićima niti je tko smijehom prikrivao suze.
Vlak je počeo ispuštati paru. Gledala sam golubove na gredama, a onda sam
ponovno osjetila Phila, toplinu njegova zagrljaja i obraz koji me je grebao jer se
zaboravio obrijati. Okrenula sam se Dawn koja je trebala biti njegovo dijete, pa sam joj
zagrlila vitko tijelo i držala je kao što je nekoć on mene držao.
»Vratit ću se, mama.« Glas joj se prelomio, a i meni i njoj niz lice su tekle suze.
»Da«, uspjela sam odgovoriti, »da vidiš i gospođu Cath.« Isto sam rekla i kad je
odlazila iz kuće Cradock. Vlak je oštro zazviždao u fisu.

rg
»Dođi«, pozvala ju je Lindiwe, podižući joj kovčeg i otvarajući vrata vagona trećega

. o
razreda. »Posljednji zagrljaj.«
Duž vlaka zatvarala su se vrata dok su se ukrcavali posljednji putnici. Dawn mi je

a d
maknula ruke i popela se stubama vagona. Spustivši kovčeg i mamin kaput, nagnula se
kroz prozor. Uzbuđenje se u njoj borilo sa suzama jer je žarko željela otići i nestrpljivo je

o
očekivala dobru budućnost za koju je vjerovala da je čeka u Johannesburgu. Moja

n l
prijateljica i ja podigle smo ruke i uhvatile njezine, jednu za Lindiwe, a drugu za mene.
»Sretan put«, vikne Lindiwe, nadglasavajući brektanje lokomotive. »Marljivo radi i
piši mami!«

w
»Bog te blagoslovio, Bog te blagoslovio!« pokušavala sam izgovoriti, ali riječi su mi

o
zastale u grlu.

d
Snažno se trznuvši, vlak se počeo kretati u oblacima pare, a golubovi su uzletjeli s
greda. Trčala sam uz vagone i do zadnjega časa nisam htjela odustati, ah Lindiwe mi je

a n
povikala da stanem. Onda više nije bilo perona pa sam osjetila da mi kći izmiče iz ruku.
»Volim te, mama!« Nagnula se kroz prozor i žustro mahala. »Reci gospođi Cath da

lk
mi je žao što se nismo oprostile.« Prešla je rukom preko lica kao da briše suze.
Vlak je ubrzao, a vagon s Dawn zavojito nam je nestao s vidika. Uz još jedan oštar

a
zvižduk, ovaj put malo ispod fisa, zabrzao je prema pustomu Karoou, najprije prema

b
.
raskrižju kod De Aara, a onda dalje, prema Johannesburgu, gdje je u tlu bilo zlata, a
iznad tla — Bog čuvao Dawn! — čekale su svakovrsne neprilike.

w
w
w
 ČETRDESET I TREĆE POGLAVLJE
»Dođi«, pozove me Lindiwe, uzimajući me za ruku. »Prošetat ćemo se.«
Pošle smo natrag preko mosta. Nekoliko pralja, Lindiwinih prijateljica, dozivalo ju
je sa stijena, a ona im je mahala. Osvrnula sam se. Vlak je sad postao samo mala mrlja
dima na golemu, sve svjedijemu nebu. Onda se preko obzora potpuno probilo sunce, pa
je odražavalo zrake s limenih krovova u Ulici Church, a kamene zidove kupalo je

g
svjedoružičastom bojom.

r
»Hoće li se ikad vratiti?« zatekla sam se kako glasno pitam.

o
»Vratit će se«, odgovorila je Lindiwe utješno. »Jednoga dana.«

.
»Kao što si mi rekla da ću se jednoga dana ponositi njome?«

d
»Upravo tako... a doista se ponosiš!«

a
»Zašto«, upitala sam, pročišćavajući grlo i podižući glavu da se sučelim s danom
koji je dolazio, »zašto si tako dobra prema meni?«
»Jer sam ti prijateljica.«

l o
n
Zastale smo na uglu ulica Church i Dundas. Lindiwino boravište bilo je na kraju
Breea, a moje u Dundasu. Čvrsto me je zagrlila. Čak joj ni sada, kao kućevlasnici, nisu

w
oslabjeli mišići, očvrsnuh od pranja. Dogovorile smo se da ćemo se poshje vidjeti.

o
Dok sam prolazila, Ulica Dundas pružala se svježa i tiha pod drvećem papra. Sunce
se nakratko sakrilo za brežuljke, ali opet će zapeći, pa će se ulica probuditi u iznenadnoj

d
sparini, kao da vas je, kroz otvorena vrata pećnice, u lice udarila jara. Dawn je voljela

n
svježinu ranoga jutra oko kuće Cradock, rosu pod nožnim prstima, prvo ćurlikanje

a
svračaka i cvijeće, zbog svog oblika nazvano »smokvice«, koje je rastvaralo sjajne latice

lk
dok je žurila pokraj njega.
Vidjevši automobil na cesti, upitala sam se što se dogodilo. Posjetitelji bi se obično

a
dovezli pošljunčanim prilaznim putom, a uostalom, tko bi dolazio u posjet prije

b
doručka?

.
Požurila sam, a onda sam počela trčati uz rub osušene vodene brazde vidjevši da
susjeda Pumile stoji nasred ceste i drži ruke na ustima. Upravo u tom trenutku počela je

w
zavijati sirena, ali ne policijska, kakve sam se užasavala, nego drukčija, u različitu tonu,
a bijelo bolničko vozilo sa svjedom koje se okretalo, izletjelo je njišući se s prilaznoga

w
puteljka kuće Cradock i pojurilo niz Ulicu Dundas.

w
»Kakve neprilike!« povikala je susjeda Pumile, kršeći ruke. »Ništa nisam čula, a
onda su došla bolnička kola. Tvoja jadna gospođa! Gazda na nosilima... Oh, Ado, to je
vrlo loše, vrlo loše nakon što su otišli ona neuljudna gospođica Rose i mladi gazda...
Dolazim, gospođo!« Posrćući se vratila u susjedni vrt jer ju je gazdarica nestrpljivo
dozivala.
Stražnja vrata kuće Cradock bila su otključana.
»Gospođo! Gospođo Cath!« pozvala sam, ali glas kao da mi je pao u prazninu. Uza
stube sam pojurila do njezine spavaće sobe, ah bila je prazna, a krevet se doimao kao da
u njemu nitko nije spavao. Prešavši hodnik, pokucala sam na gazdina vrata i ušla.
Njegove pidžame bile su izgužvane, a neke su se vukle po podu. Na pokrajnjem stoliću
stajale su uobičajene bočice s lijekovima oko kojih sam brisala prašinu, kao i oko
dnevnika gospođe Cath na njezinu toaletnom stoliću.
Mogla sam samo raditi bila je subota, pa nisam morala u školu. Nekoć je to moglo
značiti da će se Dawn vratiti za vikend pa ću je morati obilato nahraniti, ali ovaj put nije
bilo tako. Otišla sam u kalju, presvukla se, oko kose sam omotala doek, kao mama, a
onda sam izvadila krpe za brisanje prašine i pokušala smiriti uskomešane misli. Ako je
gazda u bolnici, kako bi ga mogli sudski goniti? Je li zakon uzimao u obzir bolest? Bi li
bolesnika silom strpali u zatvor? Hoće li zakon umjesto toga meni posvetiti punu
pozornost?

rg
Ponovno sam otišla na kat, ovaj put u Philovu spavaću sobu, pa sam se uspentrala
na kutiju s igračkama i provirila van, motreći grad i Karoo, a k tome sam pogledom

. o
tražila vlak koji zmijoliko vijuga prema sjeveru, ali nisam imala što vidjeti, posvuda su
se protezale samo prostrane žute ravnice, tu i tamo ispresijecane brežuljcima s tvrdim
kamenjem, a automobili su povremeno dizali oblake prašine.
Sve sam ulaštila, ali još uvijek nitko nije došao kući.

a d
o
Gazda je ležao bolestan, Dawn se sve više udaljavala od mene, a zakon je čekao.

n l
Do sredine sam se jutra umorila, a kako je kuća bila odveć tiha, skinula sam doek i
sjela za glasovir. Pokušala sam svirati malo jazzglazbe na koju je Dawn obično plesala,
ali odviše je bučno odjekivala praznim hodnicima i preoštro me je bola u srce. Zato sam

w
umjesto toga kući odsvirala Chopinov nokturno u C-duru, koji je bio objavljen tek

o
poslije skladateljeve smrti. Mislim da mu je to najbolji, pa je za sebe zadržao taj biser u

d
kojemu skok svake oktave jamačno dodiruje nebo.
»Ado!«

a n
Požurila sam od glasovira. U predvorju je stajala gospođa Cath.
»Oh, Ado.« Spustila je torbicu na stolić i skljokala se u malu stolicu koju smo držali

lk
pokraj telefona. Siva kosa napola joj se rasula iz punđe, a oči su joj bile crvene kao kad je
odlazila gospođica Rose i kad je umro Phil. Na rukavu njezine meke haljine boje vrhnja

a
bila je mrlja, kao da je s njega bezuspješno pokušala otrti krv.

b
.
»Vidjela sam bolnička kola«, povikala sam, kleknuvši pokraj nje.
Nagnula se naprijed i spustila glavu među ruke. Ustala sam i pozvala je: »Dođite,

w
gospođo, legnite na kauč pa ću vam donijeti jaki čaj. Dođite...«
Uhvatila sam je za ruke — više je se nisam bojala doticati jer smo to nadišle — i

w
pomogla joj da ustane. Naslonila se na mene, pa smo otišle do kauča u predvorju.
Sagnula sam se, skinula joj cipele i podigla joj noge, tako da je ležala cijelom dužinom, a

w
onda sam je pokrila crvenim šalom koji je držala u blizini.
»Dawn?« promrmljala je, pritišćući oči prstima. »Je li dijete na sigurnom?«
»Da, gospođo Cath«, odgovorila sam, »posve je sigurna. Skuhat ću vam čaj.«
Otišla sam u kuhinju i pristavila kotlić, a onda sam izvadila pladanj, stavila na nj
izvezenu tkaninu i pronašla njezin posebni čajnik za jednu osobu koji je donijela sa
sobom iz Irske, a koristila ga je kad je sama htjela popiti čaj. Narezala sam domaći
smeđi kruh, namazala ga maslacem i pekmezom od marelice s našega drveta, a kriške
sam narezala u trokute.
»Oh, Ado, ljubazna si, vrlo ljubazna.« Ustala je, a onda je dodala, vidjevši da sam
donijela pladanj: »Molim te, uzmi šalicu i popij čaj sa mnom.«
Oklijevala sam, ah nasmiješila se i pokazala prema kuhinji. Donijela sam šalicu i
 vrlo vruću vodu i natočila čaj, pa sam joj sjela nasuprot i čekala dok je pijuckala,
prisiljavajući se da pojede malo kruha.
Šutjela sam.
Kad gazda dođe kući, tko će ga njegovati? Bih li u sebi mogla pronaći snage da
pomognem brinuti se za njega? Možda mi to nije bila dužnost, ali Bog Otac sigurno bi
očekivao da pokažem milosrđe? Zamišljala sam da gazdino lice zuri u mene i vidjela
izblijedjele plave oči, pažljivo razdijeljenu kosu i grube usnice koje bi se razblažile samo
za gospođu Cath i gospođicu Rose. Neću te ozlijediti. Ada...
»Nema ga više, Ado.«
Trgnula sam se i zurila u nju. Nemoguće! lli nikako ne može biti.
rg
. o
»Imao je srčani udar. Učinili su sve što su mogli, ali umro je na putu do bolnice.«
Spustila je šalicu koja je zazveketala.

a d
Ustala sam sa stolice i otišla do prozora. Automobil pred kućom je nestao. Možda je
pripadao liječniku, koji je otišao s gazdom u bolničkom vozilu, pa se kasnije, kad je

o
gazda umro, vratio po automobil.

n l
Ni moje kćeri više nije bilo. Popela se na vlak za Johannesburg, možda u istome
trenutku kad joj je ocu pozlilo. Otišla je, a da to nije ni znala, upravo u trenutku kad su
prestali progoniti i nju i njega jer optužbe protiv gazde umrijet će s njim. Policija se sad

w
više neće zanimati za Dawn, koja će biti samo još jedna nezgoda, djevojka miješane rase

o
koja se stvorila negdje između. Uzet će spise koje su skupih protiv gazde i baciti ih, kao

d
što bacaju smeće u kantu, pa će se posvetiti drugoj meti.
Moja je kći otišla bez razloga. Otputovala je kako bi poštedjela svoga oca i mene, a i

a n
potražiti bolju budućnost, koju je ipak mogla naći i ovdje.
Ali možda nije gotovo, možda neće baciti papire, možda će još otrovnije doći po

lk
mene, sada kad im je gazda pobjegao. Pod se podigao prema meni.
Gospođa je povikala: »Ado!« i više se ničega ne sjećam.
 

b a
.
Odgodili su pokop dok se nisam oporavila od pada. Gospođa Cath morala je u kuću
pozvati doktora Wilmotta da mi stavi zavoje na glavu jer sam udarila u stranu stolice.

w
Pala sam na ruku, pa me je i ona boljela. Gospođa Cath pozvala je susjedu Pumile da
pomogne jer je trebalo oprati gazdino rublje i složiti ga pozadi u ormar, a njegovu

w
odjeću spakirati i nekome pokloniti. Sa saga je trebalo očistiti moju krv, a morali smo se
pripremiti i za dolazak gospođice Rose.

w
Sad sam ispred crkve, ranu mi prekriva doek, a nosim najbolju mornarsku suknju i
cipele s visokim petama koje sam obula za koncert u školi gospođe Cath. Možda su
ondje bili i neki pripadnici ovoga skupa, pa su možda pljeskali dok sam svirala. Nekoć
sam vjerovala da bi mi vješta svirka na glasoviru mogla omogućiti da nadvladam boju
svoga djeteta — kod tete i svojih kolega učitelja — ali to se nije dogodilo. Zato nisam ni
trebala očekivati da će skup bijelaca odbaciti negodovanje, ma koliko ih nadahnula moja
svirka, ili ma koliko se činilo da mi je gospođa Cath oprostila. Zgriješila sam, pa iako je
gazda u grobu, u njihovim sam očima još grešnica.
Ali dokazala sam da s tim mogu živjeti. Bog Otac dosad me je poštedio i nikakva
žestina bjelačke osude ne može to promijeniti. Dokle god imam glasovir, sve mogu
preživjeti. Dok se u visine diže glazba, postaje podnošljiv čak i odlazak moje kćeri.
 Ovaj put u prvomu redu sprovoda ima i doticanja. Gospođa Cath uzima me za ruku
i steže je. Zabrinuta je za mene, ali olako se odnosim prema ozljedi i bolnoj ruci jer će se
sve to ubrzo zaliječiti. Gospođica Rose ne osvrće se na taj pokret svoje majke, a otkad je
došla, nije se ni osvrnula na mene. Gleda ravno pred sebe, na glavi joj je kruti crni šešir
sa širokim obodom, a suknja joj je uska na koljenima. Gospođa Pumile siktala je vidjevši
da gospođica Rose nosi tako kratku crnu suknju. Helen nije došla s majkom, već je
ostala u internatu u Johannesburgu.
»Gospodine, primi dušu Edwarda, voljenoga oca Rosemary i odanoga supruga
Cathleen.«
Osjetila sam da iza mene duboko udišu.
rg
. o
Znaju, naravno da znaju, ah možda će se, kako Dawn nije nazočna, pretvarati da ne
postoji obojena djevojka s Edwardovim očima, koja je nekad živjela u kući Cradock, da

vide, prema tome, nikad nije ni bila ovdje.

a d
je ta djevojka s glazbom u nogama i divljinom u srcu bila samo u prolazu. Više je ne

l o
n
o w
n d
a
a lk
. b
w
w
w
 ČETRDESET I ČETVRTO POGLAVLJE
Gradsko vijeće također vjeruje da ljudi koje ne vidite mogu jednostavno nestati zato
su odlučili preseliti stanovnike Lococampa i Ulice Bree na novo mjesto nazvano
Lingelihle, koje će sagraditi dalje, pokraj ceste za Porth Elizabeth, pa će se samo u daljini
vidjeti zvonik nizozemske reformističke crkve. Rekli su da to čine kako bi smanjili
prenapučenost i zbog higijene. Imaju pravo, ali ako im je to glavna briga, pitam se zašto

g
samo ne poboljšaju ono što već postoji.

r
To znači da će srušiti nasu trošnu školu s one strane Groot Visa, a morat će nestati i

o
Lindiwine dobro čuvane kolibe. Bit će pošteđena samo škola St James jer je daleko od

.
bijeloga dijela Ulice Bree, a i glasovita je zbog velečasnoga Calate.

d
Kažu da će naše nove kuće biti sagrađene od cigle, da će podići nove škole, a na

a
tome mjestu bolje će se živjeti i bit će čisto, iako će do grada trebati dulje pješačiti,
zemlja je ondje viša, a zimski vjetrovi koji će preko nje puhati bit će hladniji od onih u
staroj općini. No kažu da to zahtijeva zakon.

l o
n
U školi St James sastanke održavaju u dvorani gdje se ljušti boja, pa se ljudi pitaju
kako će biti dovoljno boje za nove zgrade, ako je već sad zavladala nestašica. Mnogo se

w
govori o tome da će onima koji budu izgubili domove šteta biti nadoknađena, koliko

o
god bih siromašni. Znam što je nadoknada štete. Trebala bi to biti isplata za gubitak,
kao što je Jake smatrao da je gospođa Cath velikodušna prema meni jer mi plaća što

d
sam izgubila kuću Cradock kad sam otišla odande dok je u meni još rasla Dawn. Ali

n
znam da novčana isplata nikad ne može nadoknaditi ono što izgubimo iz srca.

a
Lindiwine kolibe možda su bile jednostavne, ah izgradila ih je naporom vlastitih mišića,

lk
a dizale su se među ljudima koje je poznavala i koji su znali nju, njezine roditelje, pa čak
i djeda i baku. To ne može zamijeniti nikakva novčana naknada.

a
»Ne želim napustiti očevu kuću«, izjavila je Veronica, kolegica učiteljica koja je

b
hranila piliće i postala živčana od pomisli o spaljivanju propusnica. »Onda preci neće

.
znati gdje sam.«
Postavilo se i pitanje najamnine.

w
»Živjet ćete u boljim kućama nego sada«, uporno je, na jednome takvom sastanku,
tvrdio pročelnik koji posvuda ide s policijskom pratnjom. Danas policajci stoje raširenih

w
nogu, s rukama na leđima i s palicama u šakama. Uz pročelnika sjede dva gradska

w
vijećnika. Doimaju se uplašeno pa vade knjige iz aktovka i listaju ih.
»Recite nam kolike su najamnine«, zahtijeva muški glas.
Pročelnik gleda svoje bilješke. »Tri randa. Šezdeset osam za dvosobne kuće, a četiri
randa trideset devet za četverosobne.«
Slušatelji su glasno dahnuli, a onda su u cijeloj dvorani počeli mrmljati, dok
gunđanje nije preraslo u buku.
»Ali sada plaćamo rand i pedeset pet, pa zašto bismo se selili?« viče nekoliko
glasova, nadjačavši galamu.
»Što je s nadoknadom?« viče netko drugi.
Nazočni se međusobno pogledavaju, a onda se okreću i motre policiju otraga u
dvorani. Koliko će daleko dopustiti da sve to ide? Vidim da su sada dva policajca više
jer su tiho ušla. Ne nose odore, ali imaju fotografske aparate pa slikaju gledatelje,
posebno one koji viču. Glava mi je još ozlijeđena, pa me boli kad sam uznemirena.
»Kuće će biti bolje od onih koje sada imate, a pokušat ćemo dobiti i nadoknadu.«
»Mora biti nadoknade.« Lindiwe ustaje. Sad već vrlo tečno govori engleski i zna sve
o nadoknadi. Fotoaparati šldjocaju, a ja spuštam glavu.
»Nema seljenja!« čuju se povici žešćega dijela gledateljstva, a ostali se pridružuju.
»Nema seljenja! Nema seljenja!« Bubnjaju nogama po podu, ali to ne znači da
odobravaju. Nekoliko starijih stanovi nika ustaje i odlazi, pokrivajući lica rukama.

lagano mašući palicama.

rg
Pročelnik gleda policajce u odorama koji počinju ophodnju zadnjim dijelom dvorane,

. o
Na rubu smo meteža.
Da je ovdje velečasni Calata, našao bi načina da smiri mnoštvo i na smireniji način

a d
postigao bi da dobiju ono što žele. Velečasni vjeruje u pregovore, a doista treba o
mnogo čemu pregovarati. Napokon, ako gradsko vijeće želi ukloniti crnce da ih ne vide,

o
onda im mora platiti, ih ih na neki način nagraditi da to postigne. Ali velečasni Calata

n l
pod službenom je zabranom, što znači da ne smije biti nazočan na javnim skupovima i
ne može izaći iz kuće bez policijske pratnje. Tako je to. Uklonili su čak i njegovu sliku s
mjesta blizu pozornice pa je na zidu gdje je nekad visjela sada samo blijedi četverokut.

w
Na ljudima poput Lindiwe ostalo je da se zauzimaju za ono što misle da je pravo.

o
A ja?

d
Osvrćem se oko sebe. Neki su me prepoznali, ali drugi me ne žele poznavati jer sam
žena koja je sagriješila s bijelim čovjekom, dakle s neprijateljem. Postala sam meta, tim

a n
više što ne živim u općini. Ljude premlaćuju ako ne pokazuju solidarnost, lli zovu
nasiljem crnih prema crnima, a lak sam plijen i za policiju. Znaju tko sam i da sam

lk
zgriješila, pa me mogu uhititi kad zažele. Budi oprezna, upozoravam samu sebe, u ovoj
vrsti rata nema prave strane.Ipak, stidim se, jer nisam se suprotstavila. Engleski mi je

a
prilično dobar, a i mozak, pa mogu voditi takve pregovore.

b
.
»Obećali su nadoknadu«, tvrdila je poslije Lindiwe, dok smo se na povratku u
njezinu kolibu gurale kroz mrzovoljno mnoštvo. U džepu sam napipala naoštrenu žbicu

w
bicikla. Sirene su drečale, nestrpljivi mladići uzvikivah su: »Amandla!«, a među smećem
na objema stranama ceste tražili su što bi bacah na pohciju. Iznad naših su glava počele

w
letjeti cigle prema policijskomu kombiju koji se približavao. Mnoštvo se uzgibalo,
uskovitlana nas je prašina gušila, a srce mi je tuklo. Lindiwe me je zgrabila za ruku. Iza

w
sebe smo začule mahnit lavež policijskih pasa, pa smo potrčale.
»Naporno sam radila za kolibe«, dahtala je Lindiwe. »Neću se seliti dok ne dobijem
odštetu.«
Mnoštvo je cijelu noć bjesnjelo ulicama, a progonila ih je policija, s poludjelim
psima. Moja prijateljica i ja cijelu noć smo ležale budne u mraku njezine kolibe i trzale
se kad bi se potjera približila— a povici, bat teških čizama i lavež pasa grmjeli su u
divljemu staccatu. Lindiwe je jednu ruku držala na kantama s vodom koje su uvijek bile
pune otkako joj je izgorjela prva koliba. Ludilo se stišalo tek kad je na obzoru zatitralo
prvo zlato osvita.Toga dana sve je bilo mirno, a tišina je bila nalik smirenju poslije oluje,
ih iščekivanju nove provale. Prvi sam put bila sretna što mi kći nije ovdje.
 ČETRDESET I PETO POGLAVLJE
U mislima boravim s Dawn. Budim se s njom u sivomu jutarnjem svjetlu, vidim je
kako traži posao među tisućama onih koji su došli naći budućnost među zlatnim
rudnicima i čuvam je kad padne noć, a dim zastre zvijezde.
Možda je za sve nas isto, možda svi živimo s drugima, posebno s osobama koje
volimo. Nekad sam živjela s Philom, pa sam slušala kako mu meci zuje nad glavom, a

g
pod noktima sam osjećala pijesak Sidi Rezegha. Ponekad zamišljam da smo Dawn, on i

r
ja obitelj.

o
Poslije gazdine smrti shvatila sam da je i gospođa Cath živo zamišljala nešto slično.

.
Kad sam u općini, misli o tome što radim i stavlja se na moje mjesto učiteljice, a kad se

d
vratim kući, želi znati što mi je donio novi dan. Gospođa Cath drži obje strane moga

a
podijeljena života, osobito onu stranu koju vidi malo bijelaca. Dok gore vatre i dok
bjesni sukob, zabrinuta je za mene, a i za Dawn, iako ni ona ni ja ne možemo sa
sigurnošću znati kako moja kći provodi dane.

l o
n
»Kad će se vratiti, Ado? Ovdje će biti sigurnija nego u Jo'burgu.« Dotiče fotografiju
nasmijane male Dawn koja sad visi na kuhinjskomu zidu jer takve stvari više nije

w
potrebno skrivati od gazde.

o
Pripremila sam odgovor na to.
»Želi biti ondje gdje je više obojenih, gospođo Cath.«

d
Nikad ne govorimo o tome da su se gazdina smrt i njezin odlazak podudarili. Nikad

n
ne izgovaramo misao da možda ne bi ni otišla da je pričekala još jedan dan, ili da sam ja

a
čekala još jedan dan umjesto da sam odjurila u općinu. Ipak, u srcu znam da je Dawn

lk
čvrsto naumila otići, ako ne tada, onda malo poslije. No ne mogu to povjeriti gospođi
Cath, ne mogu joj reći da je Dawn, kao i gospođicu Rose, zavela budućnost u

a
Johannesburgu.

b
Ne mogu joj reći ni da Dawn često mijenja adrese, da se čini da još nije našla posao,

.
a pisma su joj puna priča o jarkim svjetlima, umjesto o stalnomu zaposlenju. Ne
govorim joj da Dawn očito slijedi isti nesigurni put kao i njezina kći. U nekomu drugom

w
svijetu, gospođica Rose, koja je ipak Dawnina sestra, pomogla bi joj da nađe posao ili
boravište, ali njih dvije udaljene su kao Irska od Cradocka, iako žive pod istim lukom
južnoga neba.
w
w
»Dawn će naći svoj put«, hrabri me Lindiwe dok zajedno pijemo čaj. »Daj joj
vremena.«
Iako nemam utjecaja na Dawninu budućnost, pokušala sam nagovoriti gospodu
Cath da nastavi sa svojom budućnošću: sa životom bjelkinje i s prijateljima koji čine
dijelove toga života. Napokon, zakon je skrenuo pozornost na druge stvari, a sad kad je
Dawn otišla, prijatelji gospođe Cath više je nemaju razloga izbjegavati. Dokaz o
miješanoj krvi nestao je. Istina je da su pokušali, pa su je pozivali na čajanke i glazbene
večeri, uključivah su je u popodnevne partije bridža i posjete farmama, dolazili su joj u
posjet automobilima i vozili je u otvorene ravnice Karooa, odakle se vraćala s kiticama
smilja i s vrećicama grimiznih smokvica. Ali vidim da nije zadovoljna. Njihovo je
društvo ne ispunjava.
 »Divan dan, Ado«, govori, odlažući šešir i sjedajući za glasovir. »Collettovi su vrlo
ljubazni.« Onda obično svira Mozarta, ali rastresena je pa joj prsti često promaše
nekoliko težih ulomaka. Zastaje na pola skladbe i počinje svirati nešto drugo, a kako joj
ni to ne ide od ruke, kaže da je umorna i da će svirati sutra.
 
Iako bih trebala biti zahvalna za mnogo toga ovdje, u kući Cradock, u mome je životu
neobična praznina.
Mislila sam da ću se, kad Edward ode, osjećati slobodnije. Na neki način i jest tako jer mogu
posjećivati koga hoću i mogu se slobodno izražavati, u razumnim granicama.

rg
Ali ova zemlja koju sam zavoljela drži me u svome željeznom stisku. Zbog aparthejda

. o
putovanja u inozemstvo postala su teška i skupa. Još uvijek sanjam da bih mogla posjetiti Irsku.
Prošlo je već više od pedeset godina otkako sam vidjela mreškanje valića na šljunku u zaljevu

d
Bannock, pola stoljeća otkako sam čula živahnu ariju potoka koji se ruši niza stijene. Žarko želim

a
zagrliti obitelji svoje sestre Ade i brata Eamona...

o
No kažu da se čovjek nikad ne bi trebao vračati u rodno mjesto poslije duge odsutnosti jer

l
previše se toga promijeni. Zato ću radije uživati u zemlji koju sam usvojila, unatoč svim

n
njezinim nevoljama. Slavit ću odanost najprije Miriam, a onda Ade i Dawn. One su mi doista
obitelj, kao što sam prije toliko godina zapisala u dnevnik.

w
 

o
Znam da se naprežem uklopiti sve djeliće svoga podijeljena života u barem nekakvu

d
vrstu sređenosti i razumijevanja: gazdinu smrt, Dawnin odlazak, nemir gospođe Cath,
nasilno preseljenje svoje škole i uništenje općina — sve me je to odveć naglo snašlo.

a n
Možda se tako osjećam zato što me još boh glava, iako mi se ruka zaliječila i više mi ne
stvara probleme kad sviram glasovir. Ili mi je glava umorna.

lk
Možda se zato trudim slijediti glas koji mi odzvanja u mislima i govori mi da je
vrijeme da nešto poduzmem. Dawn nije ovdje i više ne treba moju zaštitu. Nema ni

a
gazde, pa se zakon ne uznemiruje zbog njega, a policija me nije došla uhititi. Slobodna

b
sam, ah bojim se podići glavu, nakon što sam godinama boravila u sjenama. No vrijeme

.
je da iskoračim iz njih, jer ako se zapreke između crnoga i bijeloga Cradocka mogu

w
srušiti i to bez potrebe za nasiljem, onda svakako moram odigrati svoju ulogu.
Što bi rekao Phil? Bi li me sokolio, govorio mi da budem hrabra, kao što sam ja

w
nekoć njega ohrabrivala? Ah ovo nije rat u kakvu se on borio. S neba iznenada ne
padaju bombe, a tenkovi ne drobe ljude u pustinjskomu pijesku. Ovo je rat gladi i

w
nemarne okrutnosti, gušenja propisima, rat postupne smrti koja se prikrada.
Na kraju, svi se ratovi svode na osobno preživljavanje, a u tome imam izbor. Hoću li
pomoći drugima ili ću spasiti sebe?
Vidjela sam novu općinu i nove kuće. Uistinu su bolje, ali su i daleko od središta
Cradocka. Ipak, mnogi su se spremni preseliti jer se nadaju boljoj budućnosti, iako će ih
preci morati tražiti da bi ih našli na novomu mjestu. Oni koji vode borbu tvrde da tim
preseljenjima bijelci pokazuju svoju moć i imaju pravo, ali ako su kuće čiste, a škole
bolje opremljene, ako se pronađu načini da mlade uče istinu, onda bi svaki dan mogao
biti malo zdraviji od prijašnjega. Za većinu bi to moglo biti dovoljno.
Mnogo sam se godina molila Bogu da mi kaže što je pošteno i bi li osobe različite
boje kože trebale biti slobodne miješati se. Ako je tako, a aparthejd je pogrešan, je li
onda rat jedini odgovor? Pastor na brežuljku smatrao je da je odgovor potvrdan, ali ja
sama nikad nisam čula Božje riječi i nisam upoznala Njegovu volju.
Sve do sada, nikad nisam znala je li skloniji drugomu putu, osim rata. Svakako,
Njegov sam glas čula kako mi govori u uho na sastanku u školi St James.
»Znaš engleski, Ado, a znaš i o pregovaranju. Ovo je moj naum za tebe, zato sam te
spasio. Ne da živiš preko svoga djeteta na čiji put više ne možeš utjecati ni da se skrivaš
u kući Cradock samo s utjehom svoje glazbe, nego da ispružiš ruku i učiniš nešto
važno.«
Naziv nove općine, Lingelihle, znači »vrijedan trud«.
Svakako moram pokušati.
rg
. o
a d
l o
n
o w
n d
a
a lk
. b
w
w
w
 ČETRDESET I ŠESTO POGLAVLJE
Otkrila sam da je na mojoj bankovnoj knjižici više novaca nego što sam očekivala od
plaće koju primam kao učiteljica. Kad sam o tome upitala gospođu Cath, odgovorila mi
je da mi nije prestala plaćati, iako smo dogovorile da ću u kući Cradock imati samo stan
i hranu.
»Pa, to ti je za budućnost, Ado«, rekla je podignuvši pogled s mirisnih ruža koje je

g
uređivala na okviru kamina, »za vrijeme kad ovdje više ne bude ni Edwarda ni mene.

r
To ti je mirovina.«

o
Nisam razmišljala što će se dogoditi kad više ne bude gospođe Cath, ah čula sam o

.
mirovini, čitala sam o tome u novinama. Bijelci mnogo govore o mirovinama. Nekako

d
sumnjam da je to jedna od onih stvari predviđenih samo za budućnost bijelaca, kao

a
zlato koje žele zadržati za sebe.
Velikodušnost gospođe Cath znači da imam više novaca nego što mi treba, no ipak

l o
pomno štedim koliko god mogu. Šaljem novac Dawn, sebi povremeno kupujem novu

n
bluzu, ali novac uglavnom ostaje na miru, u banci.
»Moraš imati nešto na strani«, upozorio me je kolega učitelj Sipho, »ako se razboliš.

w
Lijekovi su vrlo skupi. A gdje ćeš živjeti kad ostariš?«

o
Jedno znam: unatoč čvrstim temeljima kuća Cradock neće vječno trajati ili bi mogla
pripasti drugoj obitelji koja se neće zanimati za mene. Na svijetu ništa nije sigurno, pa u

d
banci mora biti dosta novaca da Dawn i ja na ovoj zemlji budemo osigurane dok nas

n
Bog ne pozove. No ipak će nešto novca i preostati.

a
Jake je jednom rekao da se revolucija može provesti na mnogo načina.

lk
Zato sam onoga dana kad je Groot Vis jedva tekao, u osam sati ujutro stajala pred
gradskom vijećnicom, u cipelama s petom, i čekala da me pročelnik primi. Čak i tako

a
rano automobili su se već pržili na suncu na svojim parkirališnim mjestima, a psi

b
lutalice odšuljali su se u hlad pred zgradom. Nepomične palme u parku Karoo, preko

.
ceste, klonule su ondje gdje sam običavala sjediti kao mlada djevojka, grijati noge na
suncu i gledati kako se dugokljune ptice vrpolje oko narančastih aloja. No danas su

w
klupe bile prazne, ne zbog vrućine, nego jer su iščupali natpise »Samo za bijelce« i po
sjedalima prolili crvenu boju, a na oglasnoj ploči ispred novinskoga ureda na kojoj je

w
nekad pisao »Počeo je rat!«, sad je manjim slovima stajalo: »Kakva sramota!«

w
Crne žene nisu često, po nekom poslu, pokušavale posjetiti pročelnika. Obično ih je
dolazilo više, a nosile su natpise, prosvjedujući protiv propusnica, neodvoženja smeća,
ih su dolazile s muškarcima koji su govorili umjesto njih. Pročelnik je gotovo uvijek
odbijao primiti takve skupine, a u blizini su, iščekujući, vrebali pohcajci, pa bi brzo
navalili.
»Morate čekati«, nemarno je izjavila djevojka iza pulta, »ali možda vas uopće neće
moći primiti. Ako mi kažete zbog čega ste došli...«
»Čekat ću.«
»Ondje otraga«, uputila me je. »Ovo je samo za bijelce.« Okrenula se mladiću koji se
pojavio uz nju i zakolutala očima podsjetivši me na gospođicu Rose, iako nije bila tako
lijepa.
 Otraga nije bilo sjedala ni klupa, pa sam se, zahvalna za hladovinu, spustila na do,
pod drvo papra. Glava mi više ne voli izravni sunčev sjaj. Zemlju nije pokrivala trava
pa sam se zabrinula da će me pročelnik primiti u zaprljanoj suknji. Ljudi su dolazili i
odlazili, žaleći se jedni drugima na vrućinu. Većina se nije osvrtala na mene, no jedan se
čovjek zaustavio i izvijestio me da nema raspoloživih poslova.
»Ne tražim posao. Želim da me primi pročelnik.« Zaustio je nešto reći, no onda se
predomislio i brzo otišao. Već je prošlo podne kad je neka žena izašla na zadnja vrata i
mahnula mi. Vježbala sam što ću reći dok sve nisam znala napamet, ali nisam bila

rg
sigurna mogu li to izreći, jer su mi se usta osušila od žeđi, a bila sam i živčana. Nije to
bilo kao kad sam se obratila gospodinu Dumiseu za posao. Nisam se mogla osloniti na

. o
to da glazba govori za mene.
»Morat ćete biti brzi«, rekla je preko ramena, pokazujući na vrata. »Uskoro će
vrijeme za ručak.«

a d
Vrata su bila otvorena, no ipak sam pokucala prije nego što sam ušla.

o
»Da?« Pročelnik je sjedio za stolom i pisao. Nije podigao pogled. Na zidu je visjela

n l
uokvirena fotografija, a prikazivala je crnokosoga, nasmiješenoga mladića u crnoj halji,
koji je u ruci držao svitak papira vezan ukrašenom vrpcom. Pod svjetlom sa stropa sjala
je sad ćelava pročelnikova glava, a ruka mu se ravnomjerno kretala preko stranice.

w
Prepoznala sam ga sa sastanka u školi St James. Ovoga puta bio je sam, oko njega nije

o
bilo vijećnika ni policajaca na straži. Na stolu u kutu zujao je ventilator, a hrpa je papira

d
lepršala. Na zidu je bila karta. Razabrala sam Groot Vis, a onda i niz kvadrata s
brojevima koji su se, od riječne obale, širih preko papira. Lingelihle!

a
Riječi su mi navirale iz osušenih usta.
n
»Dobro jutro, gospodine. Došla sam zbog nadoknade za ljude koje će preseliti.«

lk
Odložio je nalivpero kojim je pisao po papiru pred sobom, pa je podigao ruku i
obrisao čelo. Unatoč ventilatoru činilo se da u prostoriji nema zraka, a to me je

a
podsjetilo na školsku dvoranu onoga dana kad sam svirala glasovir kako bih dobila

b
.
posao.
»Vama ljudima već sam jednom rekao, a i milijun puta ponovio da ćemo pokušati,

w
ali ne možemo jamčiti, razumiješ li? Verstaan?«
Oblizala sam usnice. Sjeti se što ti je Phil savjetovao kad je govorio o tišini u

w
pregovorima, podsjetila sam samu sebe.
Pročelnik me je izravno pogledao, prešavši očima preko moje bijele bluze i

w
mornarske suknje, a onda je uzdahnuo kao da ga je razočaralo što sam šutjela. »Ništa ne
mogu ako ne razumiješ. Sad idi... weg is jy... jer imam posla.« Mahnuo je rukom kao da
me otpravlja i ponovno se posvetio papirima. Pitam se zašto važni ljudi nemaju nikoga
tko bi se dolično brinuo o njihovoj odjeći. Ovratnik mu je trebalo uštirkati.
»Imam novac, gospodine«, rekla sam. »Nešto od toga dat ću da pomognem
nadoknadu.«
Naglo je podigao glavu.
»Ali ako ne trebate moj novac, reći ću Midlandskim novostima da već imate dovoljno
za isplatu.«
»Stani malo... wag.« Ustao je sa stolice, lice mu je zadobilo napola ljutit izraz, ali
doimao se i kao da se djelomično zabavlja. »Ne možeš doći ovamo i prijetiti.« Pogledao
je telefon, a onda otvorena vrata. Pred zgradom su stajali policajci na dužnosti pa ih je
trebao samo pozvati...
Osjetila sam da mi se tresu noge, a ruke sam stisnula sa strane. U džepu nisam
imala žbicu bicikla. Sad su me samo riječi mogle spasiti, samo rečenice koje sam
pripremila mogle su spriječiti da me uhite i bace u zatvor jer će se upravo to dogoditi
ako pozove policajce ili ako nazove pripadnike osiguranja.
»Napisala sam i tri pisma«, rekla sam skupivši hrabrost da izgovorim ono što sam
vježbala na tvrdoj zemlji pred zadnjim vratima gradske vijećnice. »Jedno je upućeno

Dundas.«
rg
Midlandskim novostima, a drugo gospođi Cathleen Harrington, iz kuće Cradock, u Ulici

. o
Zablenuo se u mene iza svoga stola. Više se nije doimao kao da se zabavlja, a nestalo
je i sličnosti s nasmiješenim mladićem s fotografije na zidu iza njega. Prisilila sam se

a d
duboko disati i poželjela sam obrisati lice. Nad usnicom mi se počeo skupljati znoj.
»Ako me uhite, novine će objaviti moje pismo. Ne učine li to, gospođa Harrington

o
pokazat će ga u gradskoj vijećnici. Njezin pokojni muž bio je vijećnik...«
Glas mi se prelomio jer sam ostala bez daha.

n l
Naučila sam jedno: da se svi bijelci boje da će ih razotkriti u novinama, pa ni
pročelnik nije bio iznimka. Malo se njihao naprijed i natrag, poduprijevši se šakama o

w
stol, a onda je ispružio i razgibao prste kao da su mu se iznenada ukočili.

o
»Engleski ti je dobar«, primijetio je, usiljeno pažljivo obraćajući se površini stola, kao

d
što je gazela nekoć govorio stolu jer me nije htio pogledati u oči. »Skoon.« Uspravio se,
pa je odmjerio mene i moju odjeću, a glas mu je postao grublji. »Što je s trećim
pismom?«
»Za novine je preko mora.«
a n
lk
»Tko si ti?« Gotovo je skočio na mene iza stola, na vratu su mu iskočile žile i
ponovno je stisnuo šake.

a
Progutala sam i prisjetila se svega što sam htjela reći.

b
.
»Ako ne trebate moj novac, onda će Midlandske novosti napisati da gradsko vijeće
ima dovoljno novca da plati nadoknade.« Nakratko sam pričekala. »I hvalit će vas u

w
novinama, gospodine.«
Ventilator je zujao u tišini, a on je prešao preko prostorije i isključio ga.

w
»Nemaš novca za takvu osnovu«, povikao je. Pčela koja je zujala, udarajući o mrežu
protiv kukaca, pala je na pod. Stavila sam ruku u džep i na stol položila komad papira.

w
Posjetila sam banku, pa su zapisali koliko mi novca pripada. Nisu napisali moje ime,
nego samo svotu.
»To je sve što imam«, rekla sam. »Želim to upotrijebiti da pomognem ljudima, ako
vi nemate dovoljno.«
Sumnjičavo je zurio u papir, a onda u mene, dok mu se ćelava glava znojila pod
svjetlom. Gospođa u banci upotrijebila je gumeni pečat koji je pokazivao naziv banke i
nadnevak. Tinta se malo razmočila od vrućine dok sam sjedila vani, na zemlji, ali
brojevi su se jasno vidjeli.
Dakako, papir nije pokazivao onoliko novca koliko bi bilo potrebno, ali mislim da je
svota bila veća nego što je očekivao. Uzela sam papir i stavila ga u džep.
»Hvala, gospodine«, rekla sam. »Sad ću otići.«
 ČETRDESET I SEDMO POGLAVLJE
Ada je učinila glupost.
Pokušala je prijetiti pročelniku u vijećnici, razdražljivu čovjeku koji se Edwardu nikad nije
osobito sviđao.
O tome nisam čula od nje same, nego od našega plaha gradonačelnika, koji me je došao
posjetiti, pa je sjedio u predvorju, okrećući šešir među prstima i trgnuo se kad se Ada pojavila s

g
čajem.

r
Nije to iznio kao jasnu prijetnju, nego je očito sve smatrao dobronamjernim činom gorljive,
ali neuke žene, zabrinute zbog pogoršanja stanja u općini, koja je zamišljala da može pomoći. Čak

. o
ni postojanje nekoliko pisama — o čemu je iznimno neodređeno govorio — nije ga uvjerilo da je

d
Ada bistrija od naivne duše kakvu je zamišljao. Šutjela sam jer nisam htjela proturječiti tomu
dojmu. Prividna naivnost mogla bi je spasiti.
Ali mislim da pročelnik nije dvojio o njezinoj oštroumnosti.

o a
Pitala sam gradonačelnika bi li želio razgovarati s Adom, ali ubrzo je postalo jasno da bih s

ali i kao da se ispričava, bila »tako bliska« s mojom obitelji.

n l
njom ja trebala razgovarati jer bih trebala zauzdati tu poslužiteljicu koja je, rekao je naglašeno,

Tek kad je otišao i kad sam se popela u spavaću sobu prileći, ugledala sam kuvertu umetnutu

Je li Ada dobro?

o w
u moj dnevnik, pokraj male vaze s iglicama koje sam jučer nabrala.

d
 

n
Jučer navečer gospođa Cath je došla i sjela pokraj moga kreveta. »Ne, nemoj
ustajati«, zaustavila me kad sam se htjela dignuti, pitajući se je li bolesna i treba li joj što,

a
kao što sam se pitala treba li što gazdi...

lk
»Draga Ado«, promrmljala je, poravnavajući mamin plavi šal koji je ležao u dnu
kreveta. »Zašto si to učinila? Prijetiti pročelniku ... blizu je ucjene.«

a
Još se nisam srela s riječju »ucjena«. Mislila sam da sam započela pregovore, iako se

b
.
njima zapravo pokušava postići da obje strane nekako uspiju, no možda to ipak nisu bili
pregovori jer nisam imala namjeru pročelniku dopustiti da makar djelomično uspije.

w
Poslije, kad je gospođa Cath otišla, pogledala sam riječ »ucjena« u rječniku, a ondje je
pisalo da je to pokušaj dobivanja novca pomoću prijetnje. Shvatila sam da sam upravo

w
to namjeravala, samo što novac ne bih zadržala za sebe, nego bih ga dala onima zbog
kojih sam toga jutra i ušla u gradsku vijećnicu.

w
»Ostavila sam vam pismo«, rekla sam gospođi Cath.
»Znam, pročitala sam ga, vrlo je dobro«, priznala je s osmijehom koji joj se baš nije
popeo do očiju. »Možda sam te predobro naučila.«
»Sama sam to odlučila, gospo«, pobjegla mi je starinska riječ. »Nikako vam nisam
htjela stvarati neprilike.«
»Znam.« Pogled joj je lutao po sobi, pa je gledala glazbene note na stolu, Bibliju
pokraj kreveta i Dawninu kućnu haljinu koja je visjela iza vrata jer sam se nadala da će
mi se kći jednoga dana vratiti. »Bi li to učinila da je Dawn još ovdje?«
»Ne bih«, odmahnula sam glavom, a onda sam dahnula jer mi je na um pala nova
pomisao. »Krivi li vas gradonačelnik zbog mene?« Jer gradonačelnici su poput
pročelnika, a imaju istu takvu moć, ako ne i veću. Trebala sam znati da će me pokušati
napasti preko osoba koje volim, a kako je Dawn otišla, sljedeća je bila gospođa Cath.
»Vratit ću se«, počela sam brzo, »reći ću im da to nema ništa s vama, ja ću...«
»Ne, Ado.« Podigla je ruku. »Ne. Učinila si nešto hrabro. Danas premalo ljudi ima
uvjerenja.« Spustila je pogled, a na licu sam joj načas ugledala Phila jer iako je najviše
nalikovao gazdi, u nekim trenutcima pojavljivao se u majčinim očima i u njezinim
ustima, a uvijek u riječima koje je izgovarala. »Sad kad više nema Edwarda, a Dawn je
daleko, više nema ni razloga da nešto ne poduzmeš.«
Ustala je, otišla do stola, nagnula se nad stranicu s notama i kimnula jer su joj bile
poznate.

rg
»Jesi li dobro poslije onoga pada?« Pogledala me je, a zelene oči pomno su mi

. o
motrile ožiljak, sa strane na licu.
»Da, gospođo Cath.« Nisam se htjela žaliti, a naučila sam da tijelo samo izabere
vrijeme svoga oporavka.

a d
Ponovno se okrenula i dugim prstima dotaknula stranicu. Sad je bila više pognuta, a

o
trebale su joj posebne naočale da vidi tipke na glasoviru.
»Tko bi pomislio...«
»Što, gospođo Cath?«

n l
»Moja sestra Ada, znaš ona u Irskoj, po kojoj si dobila ime? Ona bi učinila nešto

w
slično.«

o
Za sobom je tiho zatvorila vrata.

n d
a
a lk
. b
w
w
w
 ČETRDESET I OSMO POGLAVLJE
Čekali su me kod Groot Visa, gdje se Ulica Church penje na most preko rijeke, a
onda polazi prema željezničkoj postaji i golemu Karoou iza nje. Nisu došli po mene u
kuću Cradock, gdje bi se možda umiješala gospođa Cath, ni u školu, jer ondje su moji
učenici mogh biti smetnja. Umjesto toga odabrali su čekati me pokraj rijeke, u svježoj
sjeni paprova drveta, kao da se odmaraju, dok su u blizini bučno čavrljale pdce tkalci, a

g
dolje je preko kamenja hjeno tekla smeđa voda.

r
»Propusnicu!« zatražio je jedan od njih dok sam prolazila. Njegov se kolega, na

o
drugoj strani, nemarno naslonio na kombi pa je, nešto žvačući, gledao mnoštvo koje je,

.
pognutih glava, zaobilazilo vozilo. To se svakodnevno događalo. I ja sam požurila

d
pokraj mnogo takvih kombija i čestih pregledavanja propusnica. Šeprtljavo sam

a
potražila ispravu jer mi je smetala ruka koja je ujutro, prije nego što sam zasvirala na
glasoviru, bila ukočena. Policajac je jedva pogledao propusnicu.

l o
»Ulazi«, rekao je gurnuvši mi je u ruke i kimnuvši drugomu da otvori zadnja vrata

n
kombija.
»Zašto?« upitala sam skupivši hrabrost i ne poslušavši. »Moja mi je gospođa

w
potpisuje.«

o
»Nije to zbog propusnice«, odgovorio je. »Ulazi«.
Nije bila riječ o nasumičnoj provjeri. Dobro su poznavali moj put između škole i

d
kuće Cradock, pa su znali kamo se postaviti. Motrili su me, a onda su čekali. Bila je to

n
zasjeda, kao što je Phil upao u tenkovsku zasjedu kod Sidi Rezegha, ili kao kad leopardi

a
vrebaju u ravnici, a onda skoče na plijen.

lk
Prekršila sam zakon. Legla sam s čovjekom koji nije bio iste boje kao ja. A ušla sam i
u pročelnikov ured, pa sam pisma koja sam napisala pokušala zamijeniti za odštetu

a
smatrajući da su je moji crni sudruzi zaslužili. Imali su pravo, nije to bilo zbog

b
propusnice.

.
U zadnjemu dijelu kombija bilo je tijesno pa sam neudobno sjedila s koljenima
podignutima do prsa. »Dawn«, zatekla sam se kako šapćem, »Dawn...« Kombi je

w
napravio polukrug, a onda je skrenuo iz Ulice Church i pošao niz Bree, prema zatvoru
za koji je mama rekla da vas može zgrabiti i ako ste nedužni. Nekad sam prolazila uz te

w
kuće, a sad su jurile pokraj mene kao u izmaglici. Vidjela sam da se grimizna

w
bugenvilija omotala oko neke ograde, ugledala sam kamenje boje vrhnja crkve svetoga
Petra, gdje sam prvi put čula orgulje, a onda se pojavio zatvor. Kombi se uz trzaj
zaustavio.
Grubo su me uveli na zadnja vrata i odveli me u sobu bez pokućstva.
Na samo jednomu visokom prozoru bile su rešetke. Neko vrijeme stajala sam u
sredini, ali kako nitko nije došao, sjela sam na prašni pod, naslonila se na zid, ispružila
noge i gledala kako se sunčeve zrake sporo pomiču preko suprotnoga zida. Ruke mi
nisu mogle mirovati. Podignula sam ih s krila i držala ih pred sobom poželjevši da se
smire, ih da počnu svirati zamišljenu Beethovenovu skladbu, ili pojedine note Kapljica.
Philove ruke nikad se nisu prestale tresti jer sjećao se mrtvih prijatelja...
Bih li trebala brzo popustiti i reći da sam pogriješila što sam napisala ta pisma, da
nisam htjela prijetiti pročelniku te da sam samo jednostavna, glupa žena koja je
vjerovala da može pomoći? Budem li imala sreće, neće tražiti dalje od mene, prijetit će
mi, a onda će me izbaciti, ili će me najprije istući, a onda izbaciti — daleko od kuće
Cradock, općine i svega što sam ikad poznavala, pa će me poslati u dio zemlje gdje
nikad nisam bila, kao primjerice, u Transkei, kamo je gospođa Pumile uvijek govorila
da će otići, ali to nikad nije učinila. Bila bih prognanica, ah živa, a ako Bog bude
milostiv, preživjet će i Dawn. Ili bih trebala čekati, ne osvrćući se na ruke koje su se
tresle i na sve veći strah da će potražiti Dawn u Johannesburgu? Da ništa ne kažem,

r
odnese u gradsku vijećnicu? Da čekam da prekomorske novine pokažu zanimanje za
g
nego da čekam da Midlandske novosti objave moje pismo te da gospođa Cath ono drugo

. o
crnu ženu iz gradića u Karoou, poznata po malo čemu osim po stjenovitim brežuljcima,
smeđoj prašini i nedostatku kiše?

a d
No možda sam glupa što zamišljam da bi se itko osvrtao na mene, da bi gradsko
vijeće, Midlandske novosti ih prekomorske novine osjećale bilo kakvu potrebu da iznesu

o
moju priču?
Vrata su se naglo rastvorila.
»Staan op! Ustani!«

n l
Ušlo je dvoje ljudi u odorama. Na bedrima su imali pištolje u sjajnim kožnatim

w
tokovima. Iza njih dva su crnca u radnoj odjeći unijela stol i postavila ga u sredinu

o
prostorije. Izašli su i vratili se s dvjema drvenim stolicama koje su pažljivo postavili s

d
jedne strane stola. Nisu me pogledali, a ljudi u odorama sjeli su na stolice. Često sam
bila na mjestima gdje sjedala nisu bila meni namijenjena.

a n
»Uhićena si zbog zločina protiv države«, izjavio je jedan od njih, otvarajući fascikl
na stolu. »Ne poriči, imamo sve dokaze. Verstaan jy, razumiješ li?«

lk
»Bit će suđenje, gospodine?«
Brzo je okretao stranice dok nije došao do one koju je tražio, dok je drugi policajac
gledao u strop.

b a
.
»Članica si zabranjene organizacije — verdomde ANC.«
»Nisam, gospodine, ne pripadam nikakvoj organizaciji. Učiteljica sam. Učinila sam

w
ono što sam sama zamislila.«
»Želiš uništiti zemlju. Zapovjedili su ti da praviš neprilike.« Još je govorio stolu i

w
fasciklu pred sobom, kao i drugi kad me nisu htjeli pogledati u oči. Tako postupaju da
pokažu prijezir, ali meni to više govori o njihovu kukavičluku.

w
Pogledavši ga, pomislila sam da su mu odoru svakako izglačale crne ruke pa sam
osjetila da se u meni podiže bijes. Ako nas toliko mrze, zašto smo im ipak tako korisni?
»Ako mi želite suditi, gospodine, branit ću se.«
Pogledao me je, a i njegov je kolega skrenuo pogled sa stropa i neprijateljski me je
motrio.
»Engleski ti je dobar«, rekao je zamišljeno. »Ali nema potrebe za suđenjem. Dokazi
su jasni. Završeni i klaar.«
Počela me je boljeti glava, što je ovih dana bilo često, no ipak sam shvatila što
pokušavaju učiniti. Htjeli su da priznam, ali čitala sam knjige, a i Midlandske novosti.
Ako ne priznam, ne mogu me ovdje držati zauvijek bez suđenja, toliko znam.
»Onda ću ostati u vašemu zatvoru, gospodine, dok ne dođe vrijeme da me pustite.
 Ako me budete htjeli duže zadržati, onda zakon kaže da mora biti suđenja.«
Zgrabio je fascikl, skočio i prevrnuo stol koji je tresnuo na pod preda mnom.
Ustuknula sam od straha i prevrnula se, ozlijeđena ruka savila se ispod mene, pritisnuta
o betonski pod — moje ruke, o Bože, zaštiti mi ih za glasovir!
Nisam čula kad su otišli, nego samo da su se zalupila vrata, a onda sam ostala sama.
Odvukla sam se do zida i legla uz njega. Bol u ruci smanjio se, ali noge su mi se tresle,
šake su mi gorjele, a prst krvario jer sam ga ogrebla na betonu. No glava mi je bila
začuđujuće bistra.
Ne žele suđenje, nego priznanje.

rg
Suđenje znači izlaganje javnosti, kao što je javnosti izložen slučaj pripadnika ANC-a

. o
(Afričkoga nacionalnog kongresa), po imenu Nelson Mandela, koji se sam branio, a
njegov govor odjeknuo je s kraja na kraj zemlje. Bijelci ne vole javne rasprave o crncima,

 
ne vole da se takvo što razotkriva u novinama.

a d
o
Ostatak toga dana ostavili su me na miru. Puhala sam u ruke jer mi je u njima

n l
kucalo, zurila sam u sunčevo svjedo koje je sporo napredovalo na zidu i prisiljavala se
ne misliti na Dawn koja je tražila svoj put u Johannesburgu, nego sam zamišljala da je
na sigurnom. Vani su se zaustavili kombiji, a kroz visoki prozor do mene je dopro opor

o w
smijeh policajaca. Onda je došao Phil i sjeo pokraj mene, Dawn mi je plesala dok joj je
kosa vijorila i pete bljeskale, a mama me je tapšala po ramenu, no odmahivala je glavom

d
vidjevši gdje sam. »Iš, dijete«, kao da je govorila s neodobravanjem, »učila sam te da

n
znaš svoje mjesto, pa kakva te je glupost dovela ovamo?«
Ne poznajem baš dobro Boga Oca. Često mu se molim, ali nikad mi ne odgovara, ili

a
možda ne čujem što kaže. Ima onih koji tvrde da svakodnevno slušaju Njegove

lk
odgovore, ah ja sam ga samo jedanput čula i to onda kad mi je zacrtao put. »To je moj
naum za tebe«, šaptao je za vrijeme vike u školi St James. »Zato sam te spasio.«

a
Ali kad mi se, s dolaskom noći, tijelo ukočilo od zime, a grlo osušilo od žeđi, počela

b
.
sam se pitati jesam li Mu uistinu čula glas, je li ono što sam učinila doista Njegov naum.
Kad bi mi barem sada došao i rekao mi...

w
Ali možda ne razmišljam pošteno, možda je upravo On poslao Phila da sjedne na
betonski pod pokraj mene, Dawn da me zabavi dok se svjetlo gasilo i mamu da me

w
podsjeti odakle sam došla. Možda tako postupa sa mnom: ne govori mi izravno, nego
preko ljudi koje volim.

w
Mislim da su se tek poslije nekoliko sati otvorila vrata, pa je netko kroz njih gurnuo
zahodsku kantu i plastičnu čašu s vodom.
Ostavili su me još jedan dugi dan. Po lutanju sunčeve zrake na zidu i polaganu
smračivanju iza prozora s rešetkama pratila sam kako prolazi vrijeme. Kroz vrata su
gurnuli malu količinu kukuruzne kaše na limenu tanjuru i čašu vode. Pojela sam kašu i
umočila rub suknje u vodu da očistim posjekotinu na ruci, a tkanina je zadobila smeđu
boju od osušene krvi. Polako sam pila preostalu vodu, zadržavajući je što duže u ustima
prije nego što sam je progutala.
Nitko nije došao.
Bila je to najmračnija noć koju sam doživjela. Čak se i pod dimom u općini može
naći nešto svjetla, ali ovdje, u ćeliji koju sam mogla prijeći u pet koraka, imah su moć
 zvijezde iza prozora prekriti kao pokrivačem i zastrti mjesec koji je inače visio na nebu
naočigled cijeloga svijeta.
»Staan ap!«
U oči kao da me je ubolo jarko svjedo — je li to ipak mjesec? Pokušala sam se
izmaknuti svijetloj zraci, ali slijedila me je na podu i zarobljavala me dok sam puzala na
sve četiri, poput noćnih životinja kad su ih u zamku uhvatila svjeda gazdina
automobila.
»Tko ti daje zapovijedi?«

g
Policajac je bio isti, ali nije bilo njegova kolege, niti su za njim unijeli stol i stohcu.

r
Od ležanja na betonskomu podu glava mi je odbijala jasno misliti. Istina je da više

o
.
nisam mlada, pa mi je potrebno više vremena da mi glava nađe početnu točku za
razmišljanje. Možda sam se smekšala i previše se navikla na strunjaču u kući Cradock.
»Tko? Wie?«

a d
Ne znam što hoće. Zapovijedi primam samo od gospodina Dumisea, ali policajac ne

o
misli na takve zapovijedi.
»Ne primam ih, gospodine. Učiteljica sam.«
»Kad si zadnji put vidjela Jakea Bapetsija?«
»Ne poznajem Jakea Bapetsija.«
n l
w
Nadam se da će mi Bog Otac oprostiti nove laži i da neću učiniti ništa čime bih

o
Lindiwe dovela u opasnost. Pretvarat ću se da ne znam ništa o Jakeu koji je podizao i

d
njihao Dawn, donosio nam kobasice i govorio o borbi, koji se sa mnom susretao pokraj
rijeke i jednom mi se s naklonošću nasmiješio. Neću reći ništa o njegovim planovima da

a n
ode preko mora, nauči o puškama i dopremi ih kako bi počeo revoluciju.
Zraka svjetla skrenula je, a koraci su je slijedili. Vrata su se zalupila. Šćućurila sam

lk
se uza zid, podignula koljena i zaštitila otečenu ruku položivši je na trbuh. Htjela bih
šaptati poruku za Lindiwe crnoj ruci koja svaki dan uzima zahodsku kantu, ali ne

a
smijem riskirati. Izibonde, crni policajci u općini, ne pokazuju milosti za vlastiti narod.

b
.
Kako je svitao dan, počeli su se pojavljivati obrisi ćelije, a sunce se pokazalo jačim
od moći pohcajaca da mi sakriju mjesec i zvijezde.

w
Donijeli su mi vode u šalici.
»Zahod je pun«, zagraktala sam osušenim usnicama. Na vratima se pojavila crna

w
ruka pa sam joj dodala kantu. Prisiljavam se polako piti vodu, prelazeći jezikom preko
usnica da ih omekšam posljednjom tekućinom. Kad bih samo mogla nagnuti glavu i

w
osjetiti kako mi voda curi po zatiljku, kao što sam činila u praonici kuće Cradock. Počela
sam sanjati vodu. Pomicala sam nožne prste — oduzeli su mi cipele — pa sam gotovo
osjećala kako mi se preko stopala prelijeva smeđa voda na riječnomu gazu, a Dawn mi
drijema na leđima, u svome pokrivaču...
U doba kad je sunce na zidu bilo najizraženije do mene je doprla sve jača plima
sirena i povika ispred prozora. Naćulila sam uši ne bih li razabrala što viču, ali bijelci su
bučili na afrikaansu, jeziku koji dobro ne govorim. Umjesto toga promatrala sam
povorku mrava koji su nekako osjetili hranu, pa su u crti stupah od prozora preko poda
i rojili se oko limenoga tanjura s ostatcima jučerašnje kaše.
 
Obuzima me sve veća slabost.
 Ustajem i prisiljavam se hodati po ćeliji kako bi mi se tjelo razgibalo: tri koraka
naprijed, okret, pa tri koraka natrag. Ponovno me boli ruka, a šake su mi natekle i
prevelike su za tipke glasovira.
Pet koraka naprijed, pa natrag.
»Tko ti je dao zapovijedi?«
»Nitko. Učiteljica sam.«
Šalica vode na podu. Ponekad kaša, a ponekad ništa. »Gdje je kleurling djevojka?«
»Nitko mi ne daje zapovijedi.«
»Znamo da je otišla, možemo te ščepati zbog nećudoređa.«
»Učiteljica sam.«
rg
. o
Noć je. Životinja sam uhvaćena u svjetlu.

a d
l o
n
o w
n d
a
a lk
. b
w
w
w
 ČETRDESET I DEVETO POGLAVLJE
Cijelo sam jutro provela u zatvoru u Ulici Bree jer me je tamo napokon uputio policajac u
glavnomu gradskom uredu. Ništa nije znao, a mislim da me je uputio u zatvor zbog nedoumice
što da učini, ali pokazalo se da ću tamo uistinu naći Adu.
Isprva su nijekali da u ćeliji drže osobu s tim imenom, ali onda je naišao mladi reporter iz
Midlandskih novosti. Urednik ga je poslao nakon što su primili Adino pismo. Očito su se

g
raspitivali i iz prekomorskih novina, kojima je Ada već poslala treće pismo.

r
Bistra Ada. Glupa Ada.
S jedne strane vrlo se ponosim njome, a s druge se bojim oluje koju je potaknula.

. o
Hoće li ući u trag Dawn? Policija će htjeti da im posluže kao primjer: nećudoredna crna

d
majka, obojeno dijete i nezakoniti postupci...
»Jednostavna je žena«, govorila sam, razvijajući tezu o Adinoj naivnosti. »Htjela je dobro.

to je danas važno.«

o a
Ako je sada pustite, preuzet ću odgovornost za nju. Dobra je učiteljica. Djecu drži u razredu, a

»Dođite sutra«, rekli su.

»Mogu li vidjeti istražitelja?« upitala sam.
»Kakvo je stanje s nadoknadom?« zanimalo je reportera.
n l
w
»Dođite sutra.«

o
Grlo mi se osušilo od razgovora, pa nemam snage za glasovir, a kad bih i imala, ruke mi se

d
tako tresu da ne bih mogla svirati. Ni s kim ne mogu razgovarati o tome.
 

n
Bacili su mi cipele u ćeliju.

a
»Staan op!«
»Nije bilo zapovijedi...« Ruke su me gurnule odostraga. Pokušala sam dohvatiti

lk
cipele, ali bile su predaleko. Netko je opsovao i šutnuo ih prema meni.

a
Hodnik pred mojom ćelijom bio je jarko osvijetljen. Po podu iza mene toptale su
čizme. Ruka me je zgrabila za rame, a glas mi je prosiktao u uho: »Ako ponovno budeš

. b
pravila neprilike, sljedeći put nećeš izaći odavde. A naći ćemo i djevojku, kleurling. Sad
idi!«

w
Oteturala sam do vrata kroz koja su me uveli, a nisam bila sigurna je li to varka, još
jedan način da izvuku priznanje. »Sad idi! Voetsak!«

w
Izašla sam, okrenula se vidjeti što će se sad dogoditi i osjetila, više nego što sam
vidjela, da su mi pred nosom zalupili vrata. Neko sam vrijeme stajala, njišući se na

w
betonskoj stubi, a pogled mi se zamućivao i bistrio. Bila je noć. U pozadini je šumno
tekla rijeka. Jamačno je padala kiša. Vjetar je pomicao grane drveća uz pločnik, a dosad
skrivene zvijezde provalile su sa svojih mjesta na nebu. Iza mene nitko nije otvorio
vrata. Sjela sam na stubu, pa sam natečenim prstima pokušala navući cipele. Dugo mi je
trebalo, a cijelo vrijeme dok sam se naprezala, čekala sam da se otvore vrata pa da netko
ispruži ruku i zgrabi me. Ramena su mi se sama od sebe pognuta u očekivanju udarca u
glavu pa vike i ispitivanja koje će ponovno početi..
No nitko se nije pojavio.
Ustala sam i odšepala na cestu. Kako su mi i noge natekle, cipele su mi se počele
zarivati u meso pa sam ponovno sjela i izula ih.
 Ne sjećam se kako sam, s natečenim nogama, uspjela proći Ulicom Bree, kako sam
prešla u Ulicu Church, a onda sam uz Dundas došla do kuće Cradock, no možda mi je u
pomoć pritekao Bog Otac i spasio me, ne riječima izgovorenima na uho, nego mi je
pomogao da ostanem na životu. Zatekla sam se kako se šuljam u vrt otmjene kuće jer je
ondje bila slavina. Odvrnula sam je, otvorila ispucane usne, stavila ih pod mlaz vode,
pa sam pila i pila, sve dok mi slatka voda nije počela curiti iz usta, pa mi je namočila
bluzu i tekla mi niz noge.
Put od zatvora do kuće Cradock bio je dug. Kamenje na pločniku ranjavalo mi je

rg
noge, a često sam se spoticala. Drveće koje je danju pružalo dobrodošlu hladovinu sad
je bacalo prijeteće sjene nalik na ljude koji napreduju u ratu, ili na policajce koji

. o
ponovno čekaju u zasjedi s namjerom da me ubiju izvan zatvorskih zidova gdje ih nitko
neće okriviti.

a d
U brazdi je tekla riječna voda. Dok sam nespretno koračala, lajali su psi. U jednoj
zgradi ukućani su upalili svjetlo, a kroz prozor se nagnulo nečije lice provjeriti šuljaju li

o
se provalnici.
Voetsak, rekli su mi. Tako tjeraju pse.

n l
Činilo mi se da je prošlo nekoliko sati, ali napokon sam ugledala pošljunčani prilaz i
čvrste obrise kuće Cradock. Bila je tu i staza koja je vodila pokraj nakošenih šiljaka

w
cvijeća zvanoga »rajske ptice«, nalik na slomljena koplja u noći. U vrtu otraga dizalo se

o
koraljno drvo kao da čeka da na uže objesim rublje, ili kao da se sprema poslušati kako

d
Phil priča o ratu i svomu strahu od bitaka.
»Gospođo Cath«, zakriještala sam slabo kucajući na prednja vrata, »Gospođo
Cath...«

a n
Došla je, u plavoj spavaćici, a kosa joj je poput oblaka lebdjela oko lica.

lk
»Ado, hvala Bogu! Hvala Bogu!« Kleknula je i zagrlila me jer sam ležala na
drvenomu stoepu koji sam toliko puta u životu izribala.

a
»Nema zapovijedi«, promrmljala sam, a pogled mi se ponovno zamutio, »ništa o

b
.
Dawn.«

w
w
w
 PEDESETO POGLAVLJE
Nikad nisam nastojala biti poznata. Više sam voljela boraviti u sjeni otkako sam
počinila grijeh i legla s bijelim čovjekom, zbog čega me svakodnevno prati stid. No kao
da mi više nije dopušteno sjediti sa strane. Sad me traže, i to grubi ljudi, kakve sam
uvijek izbjegavala na uglovima ulica, osobe koje su dio borbe, pa žive u podzemlju,
nalik su na Mandelu, a mene vide kao pojavu oko koje se okupljaju.

g
»Znaš govoriti bez sustezanja«, uzbuđeno sikću, gledajući preko ramena. »Ime ti se

r
pojavilo u novinama pa ti policija više ništa ne može. Nadoknadu dobivamo tvojom

o
zaslugom.«

.
No to mi se ne sviđa. Nisam navikla biti u prvom redovima. Ne želim čuvati ono što

d
se dogodilo u zatvoru u Ulici Bree, nego sve zaboraviti. Slijedila sam Božje riječi,

a
pokušala sam učiniti nešto korisno, pokazati da postoji drugi, tiši način da se provede
revolucija, a ne samo puškama, paljenjem koliba i sučeljavanjem. Ne mogu reći je li moj

l o
način uspio, je li ljude na vlasti naveo da ponovno razmisle, ah učinio je da od užasa ne

n
spavam i da ne mogu zadržati nadzor nad svojim tijelom, što sam nekoć smatrala samo
po sebi razumljivim.

w
Sram me je reći da je moje zatvorsko iskustvo postalo značka časti koju su drugi

o
primjećivali, a i uzrok daljnje pobune, umjesto da smiri nemire. Griješe oni koji misle da
sad mogu govoriti jer mi se ime pojavilo u novinama. Policija me može privesti kad god

d
zaželi.

n
Ponovno me motre. Dok prolazim, na uličnome uglu vidim kombi, a policajac

a
govori preko radija. Midlandske novosti i prekomorske novine sljedeći će put manje

lk
mariti za mene.
Policajac me gleda u oči pa skrećem pogled. Molim se da ne pronađu Dawn. Želim

a
se vratiti u razred svojim divljim učenicima, svirati im jazz i pokazati da nas glazba

b
može osloboditi. Drhtave prste i osakaćenu ruku želim smiriti nekom čistom

.
Mozartovom skladbom ih se vratiti Debussyjevoj slatkoj rastresenosti jer me samo
glazba može izliječiti i pomoći mi da zaboravim.

w
Glede nadoknade, teško je reći je h uspjela moja prijetnja pročelniku. U Midlandskim
novostima, a ni preko mora nikad nisu objavili moja pisma i nisu donijeli pojedinosti o

w
mome uhićenju, iako gospođa Cath kaže da su novine objavile moje ime, da im je jasno

w
zašto sam čamila u zatvoru, a poslali su i novinara kako bi provjerio jesam li živa. Ipak,
istina je da su se složili oko nadoknade i ljudi se sele u nove domove sagrađene od cigle,
ah ne mogu tvrditi da je to zbog mene. No to više nije ni važno, u svjedu onoga što se
poslije dogodilo. Jer cijelo vrijeme koje sam provela u krevetu u kući Cradock — dok mi
je gospođa Cath hladnom vodom prala drhtave ruke i trljala ih lanolinom, ovčjim
voskom — padala je kiša, a Groot Vis neprestano je rastao.
Gospođa Pumile s vrata susjedne kuće živčano je pogledavala prema nama —
možda više zbog moje nove glasovitosti, nego zbog sve višega vodostaja — a tvrdila je
da je sve to znak, no nije htjela reći čega. Iako ništa nije govorila, i gospođi Cath na umu
su bile nabujala rijeka i njezina sjena, revolucija koja se spremala. Nije ni trebala bilo što
reći, jer čula sam joj to u prstima kad je svirala. Lisztovu La Campanellu izvodila je odveć
polako, a arpeggio nije imao žestine...
Kroz vrata kaije jasno sam čula rijeku.
Isprva je to bilo živahno strujanje, a onda hučanje podivljale vode koja je daleko
nadmašivala Beethovenove zamahe iz moje mladosti, ili Griega koji se rušio poput
irskoga potoka iz priča gospode Cath. Ta poplava nije se mogla usporediti ni s čim u
glazbi, a bjesnjela je tonovima višima i nižima od bilo čega što sam ikad čula na
glasoviru. Gaz je nestao pod Ijutitim valovima, a stijene na kojima su žene prale stvarale
su goleme vrdoge. Pod nogama željeznoga mosta gomilalo se iščupano drveće i trupla

bujicu, dok je s neba danima lijevalo.

rg
utopljenih životinja. Stanovnici općine koji su se selili u Lingelihle morah su gaziti kroz

. o
»To su predci«, čula sam kako govori Veronica bojažljivo podižući pogled. »Plaču
jer napuštamo svoja stara boravišta.«
Lindiwe me je došla posjetiti unatoč kiši.

a d
»Govore o tebi«, živčano je prošaptala, stresajući istrošeni kišobran. Bojala se onoga

o
što sam učinila i što bi to moglo značiti za ljude oko mene. Već je živjela s mogućnošću

n l
da bi jednoga dana policija mogla i nju uhititi zbog zlodjela njezina brata. Lindiwe nije
kukavica — nikad nisam poznavala tako hrabru osobu — ali je i praktična. Znala je da
suprotstavljanje može značiti vratolomiju protiv palica, suzavca i zatvora gdje vas

w
izgladnjuju do smrti. Čvrsto je odlučila preživjeti borbu i ne dopustiti joj da je proguta.

o
Želi se dokopati druge strane oslobođenja.

d
»Sad te više neće ostaviti na miru«, promrmljala je, »ne poslije ovoga.«
»Misliš li na policiju?«
»Ne, nego na one koji vode borbu.«

a n
»Ado?« Začuvši usplahireno kucanje na vratima, osjetila sam da mi se ruke počinju

lk
tresti, ali nitko nije snažno udarao o vrata i nije bila noć. Gospođa Cath žurno uđe u
sobu držeći niz tijelo gazdin kišobran za golf. Obula je gumene čizme, a na snažne ruke

a
navukla debele rukavice za rad u vrtu. Na obrazima su joj izbile crvene pjege.

b
.
»Oh«, zastala je, a onda nam je prišla, ispruživši ruku u rukavici da pozdravi moju
prijateljicu. »Dobro jutro, Lindiwe. Kako si uspjela doći cestom? Ulica Bree je

w
poplavljena! Traže pomoć da spase kuće. Jamačno ti je hladno«, nastavila je vidjevši
njezinu mokru odjeću. »Evo, omotaj se Miriaminim šalom. Ado,« okrenula se prema

w
meni, »ne smijemo gubiti vrijeme. Vidjet ću što mogu učiniti. Zaključat ću prednja
vrata, ali zadnja će biti otvorena.«

w
»Pazite, gospođo«, upozori je Lindiwe tiho. »Rijeka je ljuta.«
Gospođa Cath pogledala je najprije nju, pa mene, a onda je kimnula jer smo o Groot
Visu znale više od nje. Prelazile smo rijeku i prale u njezinim smeđim vodama pa smo
naučile da njezino uobičajeno tromo raspoloženje može nabujati do mahnitosti, kao što
skriveno strujanje pokreće mnoštvo...
»Ado«, živčano je bacila pogled na vrt iza sebe, gdje se trava polako sagibala pod
potočićima kišnice. »Kuća Cradock...«
»Ustat ću, gospođo Cath.« Odgrnula sam pokrivač i uzela odjeću, ne osvrćući se na
bubnjanje u glavi koje sam tih dana prečesto čula. »Pazit ću na vodu.«
»Neka si blagoslovljena.« Uspjela se nasmiješiti, pa je nespretno otvorila kišobran i
uputila se preko natopljena travnjaka. Promočeni rub haljine prilijepio joj se uz čizme.
Gledala sam kako odlazi. Više nije bila mlada i ne bi smjela obavljati teške poslove. Ja
bih trebala otići kako bi ona ostala kod kuće.
»I ti moraš poći«, obratila sam se Lindiwe, navlačeći suknju i stari pulover. »Moraš
paziti na svoju novu kuću.« Nije više bilo koliba koje je sagradila svojim rukama jer su
ih buldožeri gradskoga vijeća sravnili za zemljom u Karoou, pa joj je preostalo samo
novo boravište u Lingelihleu, koje je još čekalo da ostakle prozore.

rg
. o
a d
l o
n
o w
n d
a
a lk
. b
w
w
w
 PEDESET I PRVO POGLAVLJE
Nazvali su to »velikom poplavom«. Karoo je uvijek bio suho mjesto s malo
padalina, pa kad dođu kiše, tvrda zemlja nikad nije spremna za njih, nego ih otrese
puštajući da se voda izlije u Groot Vis, umjesto da je dočeka dobrodošlicom, upije ju i
do učini mekim za sađenje. Za vrijeme naše »velike poplave« voda se nije zadovoljila
samo valjanjem, nego je čupala sve na svome putu. Naplavine su zagušile most, pa se

g
voda nakupljala iza njih kao na velikoj brani i neprestano se dizala iznad obala, sve dok

r
se u jakim mlazovima nije prelila u obližnje ulice. Zbog toga to nije bila samo obična,

o
nego velika poplava.

.
Ubrzo je postalo jasno da je bijeli Cradock stradao više od crnoga, ili je bijeli

d
jednostavno mogao više izgubiti. Mnoge kuće uz Ulicu Bree bile su otplavljene ih tako

a
oštećene da su ih morah srušiti. Crkva svetoga Petra preživjela je, ali malo je drugih
zgrada ostalo čitavo. Otplutale su karte i isprave iz gradskoga tehničkog ureda, a

l o
zatvorsku pismohranu samo su djelomično spasili. Pitala sam se je li među zapisnicima

n
koje je odnijela divlja bujica bio i onaj o mome uhićenju, posve nov, pa su ga vjerojatno
stavili na vrh hrpe, a ako ga više nema, bih li se mogla ponovno skriti među sjenama?

w
Bijelci smatraju da se zapravo ništa nije ni dogodilo ako o tome nema papira.

o
Kuća Cradock i naš kraj Ulice Dundas nekako su izbjegli veliku poplavu. Smeđa
voda šuljala se ulicom poput gladne životinje, ali nikad se nije posve približila kući.

d
Gospođa Cath pokušala je spasiti nešto pokućstva i slike iz kuće mirovnoga suca na

n
križanju ulica Church i Bree. Sam sudac, koji se vraćao s uvida u slučaj krađe dionica u

a
kotaru Graaff-Reinet, zapeo je na dalekoj obali Groot Visa, pa je mogao samo gledati.

lk
Kad je gospođa Cath stigla, poplavne vode već su se valjale kroz kuću, duboke do
gležnjeva. Zajedno s gospođom Maisie, sudčevom ženom, iznijela je nizozemsku

a
obiteljsku Bibliju i rijetke knjige iz knjižnice, a spasile su i riempie stolčiće, kao i glasovitu

b
Bainesovu sliku, koja je visjela u predvorju. Dotad su se mračne vode već preduboko

.
komešale pa su morale napustiti ostatak pokućstva, stol od žuta drveta u blagovaonici i
brokatne fotelje.

w
»Kakva tragedija, Ado!« dahnula je vrativši se s haljinom punom skorena blata i
kosom slijepljenom od nesmiljene kiše. »Maisie je plakala, a i ja. Voda je neprestano

w
rasla, kao na plaži za vrijeme plime, samo što je ovo bila blatna plima. Nismo mogle

w
spasiti kuću. O, Bože«, povikala je pritišćući ruku na prsa, »to je vihor, znam da jest!«
»Dođite«, pozvala sam je, pomažući joj da izuje promočene čizme, »popijte čaj i
pojedite malo kolača od datulja, a onda se morate odmoriti, gospođo.«
»Vrlo si dobra prema meni. Ne znam što bih učinila...«
U napola srušenoj općini na kraju Ulice Bree mnoge kolibe koje već nisu bile
sravnjene popustile su, pa su se same od sebe srušile u vodu. Ako je gradsko vijeće
htjelo i drugim sredstvima, osim nadoknade, navesti crnce da se presele u novu općinu,
priroda im je pružila priliku. Moja škola preko Groot Visa bila je poplavljena, a smeđi,
uspravni glasovir za me je zauvijek izgubljen. Nestali su izlizani stolovi, prašni crveni
zastori s rubovima koji su se vukli po podu, tijesni ured gospodina Dumisea, dvorište
za Veronicine piliće, dvorana u kojoj su moji učenici pjevali i plesali po vlastitu taktu.
Nije više bilo daščara ni koliba donjega Lococampa, sve je to iščezlo pod vodom, a kad
se povukla, ležalo je zauvijek zakopano pod skliskom naslagom tamna blata u Karoou.
Sad više nije bilo izbora hoće li se preseliti ili neće.
Bijelci i njihovi zakoni više nisu bili važni. Rijeka je rekla svoje i odredila budućnost.

rg
. o
a d
l o
n
o w
n d
a
a lk
. b
w
w
w
 PEDESET I DRUGO POGLAVLJE
Gospođa Cath ostala je u krevetu. Poslije tjedan dana otišla sam u grad, u ordinaciju
doktora Wilmotta. Ulice su bile prekrivene crnim blatom koje mi je u sebe uvlačilo
cipele. Ulične svjetiljke služile su kao mjera vodostaja i pokazivale koliko se visoko
popela rijeka. Na tlu je ležalo mnogo paprova drveća, a korijenje mu je bilo
razotkriveno poput prljava rublja. Pogledom sam potražila drvo pod kojim smo Phil i ja

g
stajali kad je rekao da me voli, kao i obližnju bugenviliju koja se spuštala, ali sve je to

r
nestalo, preplavljeno morem blata i polomljenim granama.

o
Uništenje je bilo takvo da je pred njim izblijedjelo razgraničenje prema boji kože, a i

.
zakoni. U tim prvim danima policijski kombiji kružili su unaokolo da bi spašavah, a ne

d
da bi crnce progonili zbog prekršaja s propusnicama. U općini su punili kamione

a
prigodnim radnicima i vozili ih da rasterećuju most od nagomilana drveća i mrtvih
životinja. Bijeli i crni tehničari popeli su se na stupove kako bi popravili telefonske žice,

l o
a sunce je sjalo s blijedoga neba koje se doimalo kao da se ispričava.

n
»Gospođi Harrington nije dobro«, rekla sam dami koja je u čekaonici doktora
WiImotta sjedila za stolom, odjevena u ružičastu haljinu.

w
»Sigurna sam da će vas gospođa Harrington pozvati«, odgovorila je, ponovno se

o
posvećujući pisaćemu stroju u koji je umetnula novi list papira.
»Ne zna da joj nije dobro«, nastavila sam.

d
Žene koje su čekale da ih liječnik primi izmijenile su poglede, a onda su oči spustile

n
na časopise. Nisam smjela biti u njihovoj čekaonici. Doktor Wilmott imao je odvojen

a
ulaz za crne pacijente, kao i ljekarnik koji je izliječio Dawn.

lk
»Idite i sjednite u čekaonicu za neeuropljane«, uputila me je ne gledajući me, pa je
žustro okrenula valjak na vrhu pisaćega stroja, provukavši papir kroza nj.

a
I tako sam prilično dugo sjedila i čekala dok liječnik nije pregledao sve pacijente iz

b
čekaonice za bijelce.

.
»Da? Što je?« Doktor Wilmott već je ostario, kao gazda kad je umro. »Ali, to je
sobarica Harringtonovih. U čemu je problem?«

w
»Riječ je o mojoj gospođi«, odgovorila sam. »Bolesna je, gospodine, ali to ne zna.«
Kad me je pogledao, upitala sam se sjeća li se da me je doveo na svijet u kući

w
Cradock, da je zatvorio oči mojoj majci kad je umrla i da sam nosila gazdino dijete.

w
»Pomagala je za vrijeme poplava, a sad ne želi ustati.«
»Dobro, mora se odmoriti koliko god joj je potrebno. A sada«, okrenuo se vratiti u
čekaonicu za bijelce, koja se ponovno počela puniti. »Imam još mnogo pacijenata. Znaš,
to je posljedica poplave.«
Vidjela sam da mi ne vjeruje jer sam u njegovim očima bila samo sobarica
Harringtonovih. Nije znao ni da sam samo ja preostala od cijele obitelji Harrington jer
gospođica Rose nikad nije nazvala, čak ni kad su proradile telefonske veze, iako su u
vijestima na radiju govorili o poplavi. Ali nisam htjela odustati. Liječnici nemaju uvijek
pravo. Napokon, upravo je on vjerovao da Phil više nije bolestan.
»Morate doći i vidjeti je, ili ću je nužno odvesti u bolnicu.«
Dok je zurio u mene, lice mu se zacrvenjelo, igrao se pucetima na bijelomu kaputu,
 a rijetka kosa uspravila mu se na glavi, kao da su ga sablaznili moje ponašanje, drskost,
upornost, ali i moj grijeh.
»Nećeš to učiniti«, zagrmio je, kao što je grmio na dragoga mladog gazdu Phila.
»Sad idi. Doći ću gospodi Harrington za vrijeme popodnevnih posjeta.«
 
»Tko je?« Smjesta sam prepoznala taj brzi, razdraženi glas. Gotovo sam mogla
vidjeti kako zabacuje lijepu žutu kosu i prevrće očima plavim poput škriljevca.
»Ada je, gospođice Rose. Iz Cradocka. Ada Mabuse.«
»Što hoćeš? Gdje si dobila ovaj broj?«

rg
Nakratko sam pričekala, ne zbog pregovora, nego da se prisjetim riječi koje sam u

. o
sebi vježbala jer nisam bila naviknuta telefonirati. Ne moram koristiti telefon jer ga
nema nijedna osoba koju poznajem, pa ne bih imala koga nazvati.

osjećala pod bosim nogama dok sam s ulaza donosila mlijeko.

a d
»Ada? No, onda reci, molim.« Glas joj je bio odrješit i hladan kao mraz koji sam zimi

o
»Riječ je o gospođi Cath«, odgovorila sam. »Nije dobro.«
Na drugome je kraju nastala stanka.
»Je li kuća oštećena? U poplavi?«

n l
»Nije, ali gospođa Cath pomagala je spašavati druge kuće, a sad je bolesna.«

o w
»Zašto me nije nazvao doktor Wilmott? Zašto je rekao sobarici da nazove?«
Trgnula sam se, jer vrlo je prijezirno izgovorila tu riječ. Susjeda Pumile imala je

d
pravo. Uvijek je govorila da gospođica Rose nikad neće prerasti svoju neuljudnost.

n
»Jer misli da će se gospođa Cath oporaviti.«
Ponovno je nastala stanka.

a
»Zašto onda zoveš? Misliš li da znaš više od liječnika?«

lk
Čekala sam, ali ovaj sam put zastala kako bi tišina postala dublja jer sam se nadala
da bi se gospođica Rose zbog toga mogla zapitati je li prebrzo reagirala, kao što me je
teta odveć brzo izbacila.

b a
.
»Pa, Ado?«
»Mislila sam da biste trebali znati, gospođice Rose. Mama vam je umorna. Takav

w
sam umor već prije viđala, kod drugih ljudi. Takvo nešto san ne može izliječiti.«
Čula sam kako mi ubrzano diše u uho, kao da dašće.

w
»Pokušat ću je posjetiti, ali sad mi nije pogodno vrijeme«, rekla je kao da se
dodvorava, kao da imam moć njezinu majku održati zdravom dok njoj ne bude zgodno

w
posjetiti je. Hoćeš li mi izglačati podsuknje, Ado? Kupit ću ti kolače od peperminta...
»Hvala, gospođice Rose. Gospođi Cath bit će vrlo drago vidjeti i vas, i Helen.« Kći
joj je sad jamačno bila šesnaestogodišnjakinja, pa iako ih je gospođa Cath posjetila u
Johannesburgu, Helen je samo dvaput bila u Cradocku.
Čekala sam. S drugoga kraja začula sam škljocaj kad je moja sugovornica spustila
slušalicu.
 PEDESET I TREĆE POGLAVLJE
Moram se boriti da mi se kći vrati jer će je plesanje u Johannesburgu samo odvesti u
nepriliku. Moram se boriti i za gospođu Cath. Znam da su one samo dvije duše, dok u
Cradocku tisuće ljudi zaslužuju da im se pomogne, ali u borbi za njih dvije može mi
koristiti čak i bolna glava, pa se toga mogu latiti i imam izgleda na pobjedu. No glava s
naporom drži korak sa mnom, ili to možda nije samo njezina greška, nego od nje

g
previše tražim otkako sam izašla iz zatvora.

r
Govori na skupu, Ado!

o
Odlučno traži da brže izgrade nove škole!

.
Razgovaraj s novinarima o pomoći poslije poplave, o izgubljenim propusnicama,

d
planovima za prehranu, veličini razreda i o maloj djeci koja umiru zbog prljave vode...

a
Dužnost ti je, jer sad je to i tvoja borba, tvoja revolucija.
»Moraš«, poticala me je Dina kad sam se prvi dan vratila u školu. »Poznata si!«

l o
Nova škola u Lingelihleu još nije bila spremna, pa smo se preselili u St James, gdje

n
su me mladi učitelji nastojali pridobiti za svoje ciljeve. Govorili su o novomu pojmu
zvanomu »crna svijest«, a te riječi nikad prije nisam vidjela zajedno. Govorili su o

w
Steveu Bikou, koji je poučavao tu zamisao i pridobivao pristaše zatočenoga Mandele.

o
Oprezna sam s takvim novim riječima. U rječniku se pojave tek poslije nekoga
vremena, kao što i zamislima o kojima govore treba vremena da se ukorijene u umu. Ali

d
mladi se učitelji nisu držali toga smatrajući da je davno prošlo vrijeme opreza.

n
»Policija me motri, pa ne mogu riskirati da me ponovno uhvate«, tvrdila sam onima

a
koji su me htjeli i dalje iskorištavati kako bi unaprijedili revoluciju. »Mogu ponuditi

lk
samo svoju glazbu.«
»Ali pustili su te! Preživjela si! Poznato si lice ove borbe!«

a
Za mene je to previše. Moram spasiti Dawn i gospođu Cath.

b
 

.
Kći mi svaki tjedan piše iz Johannesburga, kao što je obećala.
Plešem, mama! Ovdje ima mjesta gdje ljudi dolaze gledati ples — a ja sam najbolja!
Ljudi me traže!
w
w
Vlasnici toga mjesta plaćaju mi svaki tjedan, a plaćaju mi i ljudi koji me gledaju.
 

w
A što je s tvojim učenjem, dijete, pišem joj. Učiš li kad ne plešeš? Kad budeš prestara
za ples, trebat će ti obrazovanje kako bi dobila dobar posao.
 

Više ne moram učiti, mama, jer mogu dovoljno zaraditi plesanjem. Piši mi o
poplavi. U novinama je pisalo da je Ulica Bree uništena — čak i zatvor. Nisu li to dobre
vijesti?
 
Lindiwe je rekla da je čula da Dawn ne pleše samo za crne i obojene, nego i za
bijelce. Iz toga ne može proizaći ništa dobro.
Mama je imala pravo. Koliko god vjerovah da ste prihvaćeni i da možete sjediti u
stolicama za bijelce, to se nikad neće ostvariti, pogotovo za Dawn, moje dijete koje
 nikamo ne pripada, nego je negdje između, kao što su smeđe vode Groot Visa jednom
dijelile bijele od crnih dok poplava nije sve razorila.
Gospođa Cath ostala je u krevetu.
»Skuhala sam juhu od tikvica.« Ponudila sam joj žlicu dok je ležala malo uzdignuta
na jastucima, gledajući van. Voljela je gledati vrt iza prozora spavaće sobe, gdje su ptice
nazvane »sunčane« lepršale među narančastom kozjom krvi, a na visokoj ukrasnoj travi
njihale su se raskošne perjanice.
»Imale smo veliku sreću«, promrmljala je. »Još mi je pred očima Maiseina uništena
kuća.«

rg
»Uzmite još juhe, gospođo Cath,« nudila sam je, »pa ćete biti dovoljno jaki da

. o
pomognete gospođi Maise pri uređivanju novoga vrta.«
Uzela je još jednu žlicu, a onda je tanjur položila na pladanj.

Edwarda to nije zanimalo. Vrt je prepustio meni.«

a d
»U Irskoj smo imah jorgovan, ali ovdje ga nikad nisam uspjela uzgojiti. Znaš, Ado,

o
Bacila je pogled na dnevnik koji je ležao na stoliću pokraj kreveta. Nije imao crvene

meke smeđe kože, a zatvarala se srebrnom kopčom s pucetom.

»Malo Chopina, Ado?«
n l
baršunaste korice kao onaj u mojoj mladosti, nego je to bila tanka knjiga s koricama od

w
I tako sam počela svirati cijeli niz Chopinovih nokturna, svih dvadeset jedan. Svaki

o
smatram biserom, dragocjenim, sjajnim darom. Dvadeset jedan dar za moju gospođu,

d
dok se odmara na katu...

n
 
Danas je stigla gospođica Rose i to unajmljenim automobilom iz Port Ehzabetha.

a
Sad je moguće zrakoplovom doletjeti iz Johannesburga u Port Elizabeth, a onda za

lk
novac posuditi auto i dovesti se do Cradocka. Bojim se da će to jednoga dana značiti
kraj naše željezničke linije.

a
Gospođica Rose iskočila je iz auta i napadno usplahireno uletjela u kuću, dovikujući

b
.
Helen da izvadi prtljagu. Bila je otmjeno odjevena kao i uvijek, a nosila je uski, prugasti
pulover i dugu suknju s prorezom sa strane. Nije me pozdravila dok je prolazila pokraj

w
mene. Helen je polaganije izašla iz automobila; bila je visoka kao i majka, s istom žutom
kosom, ali nije imala njezin oštar jezik.

w
»Dobar dan, Ado«, pozdravila je plaho, uhvativši me za ruku. »Sjećam se tvoga
glasovira.«

w
»Dobro došla, dijete«, odgovorila sam osjetivši njezinu mladu kožu, pa sam je
poželjela zagrliti da se podsjetim svoje kćeri. »Baka će biti vrlo sretna što te vidi.«
»Je li Dawn ovdje?« upitala je živo, osvrćući se.
»Nije«, zadržala sam dah. »Živi u Johannesburgu, blizu Sovjeta.«
»Oh.« Bacila je pogled prema kući odakle se čuo prodoran glas njezine majke. »Da
sam barem znala. Bilo bi hjepo vidjeti Dawn, a mogle bismo poslati i vijesti o njoj, je li?«
Pogledala sam je u oči, blage kao u gospode Cath i zatekla samu sebe kako se
iznenada borim sa suzama. Nisam plakala u zatvoru, ni kad sam se vratila u kuću
Cradock, ali ova začudna djevojka dirnula me je s nekoliko riječi.
»Možda«, odgovorila sam pribravši se, »ali zakoni to baš ne olakšavaju.«
»Znam«, šapnula je, sagnuvši se bliže k meni, prilično nalik na Davm kad je bila u
žarkomu raspoloženju. A onda je rekla: »Mrzim te zakone. Mama tako ne misli, ali ja ih
mrzim.«
Zurila sam u nju. Jedva smo se poznavale. O meni je jamačno čula od majke i to
samo nepovoljne stvari.
Nesigurno se nasmiješila i slegnula ramenima. »Mama i ja u mnogo čemu se ne
slažemo.«
Odgovorila sam osmijehom. »Da kažem istinu, isto je bilo između tvoje mame i
gospođe Cath. A sad idi unutra, dijete.« Glavom sam pokazala kuću. »Idi i posjeti baku.
Čeka te.«

rg
Te noći jeli smo u spavaćoj sobi gospode Cath. Kako bih proslavila povratak

. o
gospođice Rose i Helen, pripremila sam janjeći but s pečenim krumpirima i povrćem iz
Karooa, a omlet za gospođu Cath, jer bilo joj je lakše jesti jaja. Sve sam to razrezala u

»Gdje je tvoje jelo, Ado?« upitala je gospođa Cath.

a d
kuhinji i odnijela im na pladnjevima na koje sam stavila bljedožutu tkaninu iz Irske.

o
»Htjela sam jesti dolje«, odgovorila sam, postrance pogledavši gospođicu Rose.
»Već vrlo dugo niste vidjeli svoju obitelj.«

n l
»Glupost«, pobunila se, a njezin star duh ponovno je bljesnuo. »Donesi svoju večeru
gore, kao što uvijek činiš.«

w
Bila je to čudna večera u kojoj bih uživala da smo bile same jer je janje mirisalo po

o
bossiju, niskomu grmlju u Karoou, povrće je bilo meko, a pečeni krumpiri hrskavi, baš

d
kao što je gospođa Cath voljela.
Ne bismo trebale mnogo govoriti. Kroz prozore spavaće sobe dopirao je opojni

a n
miris jasmina; ponovno se proširio zbog vrućine koja je sad slabjela, svračci su se
posljednji put toga dana dozivali i odazivali, dok se u pozadini tiho i hjeno vukao Groot

lk
Vis, kao da nas želi uvjeriti da je bezopasan.
No umjesto toga nametnula se gospođica Rose, iako nije rekla gotovo ništa važno.

a
Govorila je o najnovijim kazališnim predstavama, o kakvoći kupovanja u mjestu

b
.
zvanom Illovo i o tome kako je teško dobiti prihvadjivu poslugu u kućanstvu. Nije
pitala ništa o Cradocku, poplavi, a ni o životu i zdravlju gospode Cath. Kao i uvijek,

w
zaokupljalo ju je samo ono što se dogodilo njoj samoj, a ne ono što se ticalo drugih.
Činilo se da ne primjećuje dobru hranu ni mirisavi suton.

w
Helen kao da se uvukla u sjedalo i zadovoljila se time da jede večeru, a gospođa
Cath gledala je kroz prozor, u noć koja se produbljivala.

w
»U Jo'burgu je sad vreva i nikad nema parkirnoga mjesta kad ga trebaš, a neću ići u
gradsko središte, jer odveć je prljavo i previše je crnaca.«
Pojela sam posljednje zalogaje janjeta. Nakratko je nastala tišina.
»Jesi li, kad si dolazila, primijetila štetu koju je počinila poplava?« Okrenuvši se od
prozora, gospođa Cath pokušala je razgovor skrenuti s prljavštine, crnaca i činjenice da
je to dvoje povezano u umu njezine kćeri.
»O, da«, umiješala se Helen, spremno prihvativši novu nit razgovora. »Vidjele smo
štetu duž Ulice Bree. Jesi li se uplašila?«
»Da, malo. Znaš, bilo je vrlo bučno. Jaka grmljavina, kao kod Čajkovskoga, u
njegovoj Tisuću osamsto dvanaestoj, s topovima.« Bacila je pogled na mene. »Ada voli o
stvarima razmišljati u glazbenim pojmovima.«
 »U Jo'burgu nemamo poplava. Naša je klima mnogo bolja, postojanija.«
I tako se nastavljalo: gospođica Rose vukla je razgovor u svome smjeru, a njezina je
majka pokušavala pronaći način da ga vrati i nama ostalima, dok je kuća Cradock
motrila sukob.
Pokraj prozora proletio je šišmiš. Ima ih u općini, vidjela sam ih dok sam čekala
Lindiwe, nakon što je teta iz svoje kolibe izbacila upravo rođenu Dawn i mene. Neki
kažu da su šišmiši duhovi mrtvih koji dolaze uhoditi žive.
Donijela sam desert, domaći sladoled od granadille, ljubičasta ploda koje tako dobro

rg
raste na našim lozama. Helen je pojela sve iz svoje zdjele i tražila još, kao što je Phil
običavao kad bi pojeo mamin spužvasti puding. Gospođa Cath ležala je na jastucima, a

. o
nepomične ruke položila je na pokrivač. Nije često silazila da bi svirala pa su joj prsti
jamačno bih usamljeni i čeznuli su za glasovirom.
Gospođica Rose nakratko je zastala u svomu jednosmjernom razgovoru.

a d
»Hvala, Ado«, promrmljala je gospođa Cath. »Jelo je bilo vrlo ukusno.«

o
Skupljajući pladnjeve, vidjela sam da je izmorena. Kad god vidi gospođicu Rose,
nada se da će biti bolje, ali nikad nema poboljšanja.

n l
»Mislim da ću se odmoriti.« Pogled joj je zastao na unuci. »Više ćemo razgovarati
ujutro.«
 

o w
Ali ujutro više nije bilo razgovora. Kad sam se u sedam sati popela s čajem i

d
dvopekom s mlaćenicom za gospođu Cath, ležala je na boku, ruku ispruženih prema

n
prozoru, a lijepe, jake prste savila je prema dlanovima. Prije nego što je zaspala,
upotrijebila je parfem jer je u zagušljivu zraku spavaće sobe lebdio blag miris.

a
»Ne!« začula sam samu sebe kako vičem, a čaj sam tako naglo stavila na toaletni

lk
stolić da se prolio. »Ne! Ne još!«
Nije se probudila.

a
Iako je to bilo neprimjereno, jer mrtve može doticati samo Bog, ispružila sam ruke i

b
.
uhvatila njezine, već ohlađene. Nastojala sam ih zagrijati svojima, čak sam joj pokušala
ispraviti prste — ako bih to uspjela, možda bih je probudila jer je život gospođe Cath

w
bio u njezinim prstima — ah ostali su savijeni, pa ih nisu mogli oživjeti ni moja toplina,
a ni suze.

w
»Ado?«
Trgnula sam se, odmaknuvši ruke. Ne bi valjalo da me gospođica Rose vidi u tom

w
položaju kako dotičem njezinu majku kao da na to imam pravo. Ah to nije bila
gospođica Rose, nego je na vratima stajala Helen, odjevena u ružičastu, prugastu
pidžamu, razrogačenih očiju, jer je postupno shvaćala.
»Željela te je vidjeti.« Posrćući sam prišla mjestu gdje je stajala kao ukopana jer su
mi se oči zamaglile od suza, a u glavi sam osjećala jak pritisak. »Željela je vidjeti tebe i
tvoju majku prije nego što je Bog uzme.«
Helen je progutala. »Mogu li je pogledati?«
Uhvatila sam je za ruku i povela je do postelje, ne preblizu, ali dovoljno da vidi da
se njezina baka doima kao da spava, osim što je savila prste. Stajale smo zajedno, unuka
gospode Cath i ja. Dawn, povikala sam u sebi, nikad se nisi oprostila s njom! Helenina
ruka ostala je u mojoj.
 »Vjeruješ li u Boga, Ado?« Glas joj je zadrhtao.
Oslobodila sam ruku i dotaknula joj kosu, zlatnu poput trave koja raste u ravnici,
kasno ljeti. Sigurno je to Božje djelo, pomislila sam dok sam, s Dawn na leđima, hodala
kroz lelujave vlati.
»Pokušavam mu služiti, dijete.« Odvela sam je od samrtničke postelje jer nisam
htjela da se tako sjeća gospođe Cath. »Tvoja baka služila mu je bolje od ijedne osobe
koju poznajem.«
Otvorila su se vrata iz hodnika.
»Što je? Što se dogodilo... oh, ne.«

r
Gospođica Rose utrčala je u sobu, vezujući pojas svilene kućne haljine. Bez
g
. o
uobičajena pudera i šminke lice joj se doimalo starije. Helen mi je pustila ruku.
»Izlazi, Helen. Nije dobro da to gledaš. Zašto si je pustila unutra, Ado?« ukorila me
je gospođica Rose.

a d
Djevojka baci posljednji bolni pogled na baku, pa se okrene i izađe iz sobe. Pitala

o
sam se može li i gospođica Rose namirisan parfem svoje majke, blagi miris cvijeća

n l
kakvo raste pokraj irskih seoskih kućica, a gospođa Cath vjerojatno se njime poprskala
prije nego što je posljednji put zaspala. Bilo je utješno udisati poznati miris! Da sam joj
barem tada mogla svirati našega voljenog Chopina, recimo Kapljice.

w
Gospođica Rose nagnula se nad majkom i uzdahnula. Podignula sam šalicu i

o
tkaninom obrisala proliveni čaj, tražeći joj na licu znak boli, ali bilo ga je teško opaziti

d
znam da suze nisu jedini način da se pokaže tugovanje, jer ni moja mama nikad nije
plakala zbog Phila, a ipak je duboko tugovala za njim, ali na licu i pojavi gospođice

a n
Rose nije bilo ničega što bi pokazivalo tugu.
»Idi i pozovi doktora. Brzo. A i svećenika. Ne znam tko je sada u crkvi svetoga

lk
Petra.«
»Da, gospođice Rose. Neka Bog bude s vama. Žao mi je zbog vašega gubitka.«

a
Podignula je pogled očiju boje škriljevca i pogledala me preko mrtva majčina tijela.

b
.
»Hvala, Ado. Sad idi i učini što sam rekla.«
 

w
U mutnomu jutarnjem svjedu prisilila sam se koračati niz Ulicu Bree. Nastavljali su
čistiti poslije velike poplave. Buldožeri su tutnjah kroz uništene kuće svojim raljama

w
podižući velike gomile cigli i grana, pa su ih spuštali u kamione za odvoz koji su čekali.
Nadesno od mene ništa nije zastiralo pogled na rijeku jer su nestale mimoze i

w
eukaliptus koji su svojim korijenjem kopali da pronađu vodu na riječnim obalama.
Moram javiti gospodinu Dumiseu i Lindiwe, a onda ću požuriti natrag, jer treba
prirediti hranu za one koji će doći izraziti posljednju počast, a trebat će i prati. A
Dawn...
Gospođica Rose čvrsto je odlučila da se pokop obavi bez odlaganja. »To je zbog
Helen«, rekla je, zabacivši glavu. »Mora natrag u školu.«
Usred ruševina, crkva svetoga Petra stajala je sama, s netaknutim debelim kamenim
zidovima, ali groblje je bilo gomila prevrnuta nadgrobnog kamenja i naherene živice.
Svećenik je rekao da će sve biti spremno za sprovod jer iznutra nema oštećenja od
poplave, a preko opustošena groblja postavit će daske kako bi nazočni mogli prijeći.
Nestala je kuća sa slavinom u dvorištu, gdje sam se po izlasku iz zatvora napila
vode, otplavljena je kao i zgrada gdje je na mene lajao pas, a vlasnik se nagnuo kroz
prozor bojeći se uljeza. Zatvor je još stajao, ali prljava crta poput ožiljka se protezala
zidovima, dosežući do niza plitkih prozora, a iza jednoga od još nedavno čamila sam i
ja. Dva policajca izašla su kroz vrata, noseći kutije s papirima. Pogledali su me, pitajući
se zašto zastajkujem pred zgradom koja je tako lako mogla ščepati crnce. Nastavila sam
put prema općini i školi St James.
Molila sam se da danas na cesti ne bude barikada, ni provjere propusnica jer to bi
me usporilo, a isto tako da nema kombija na uglu koji bi me čekao.

rg
Poslije poplave naši su se učenici pridružili onima iz St Jamesa u stvaranju
prkosnoga meteža. Kamo god biste pogledali, mladići su se šćućurili i skupljali

. o
kamenje. Brzo su se širila govorkanja u pobunama u Sowetu, a potaknuli su ih mladi
ljudi poput onih koji su se suprotstavili moćnomu državnom aparthejdu. Novu

vijeća.

a d
odlučnost ulila im je činjenica da su St James poštedjeh i poplava i buldožeri gradskoga

o
»Amandla!« grmjele su stotine njih. Vode su govorile! Počela je nova poplava.

n l
Unatoč strogoj stezi koju je nametao velečasni Calata, unatoč neumornim naporima
gospodina Dumisea i policiji koja je kružila, škola St James izmaknula je svačijemu
nadzoru.

w
U taj metež došla sam onoga jutra kad je umrla naša voljena gospođa Cath.

o
Gospodin Dumise u hodniku je postavio stol kako bi se bavio problemima svojih

d
učenika, pa sam se zaputila prema njemu.
»Gospođa Harrington je umrla.« Rukovali smo se u zakrčenu hodniku. Jedan od

a n
mojih učenika mahnuo mi je, a skupina djevojaka plesala je swing po vlastitomu taktu
koji su održavale pljeskanjem. Dawn, pomislila sam, moram otkriti gdje plešeš. Morat

lk
ću ti javiti na vrijeme da dođeš na sprovod...
»Što?« gospodin Dumise približi mi sijedu glavu nad istrošenim ovratnikom

a
košulje. Oglasilo se zvono, ali nitko nije obratio posebnu pozornost.

b
.
»Gospođa Harrington«, savila sam dlanove pred ustima i povikala mu u uho.
»Umrla je! Trebaju me da pomognem oko sprovoda, gospodine.«

w
»Žao mi je, Ado«, rekao je, jer više nisam koristila ime Mary Hanembe, pa me sad
svi poznaju kao Adu. Više ništa ne mogu dobiti lažnim imenom. Nemam više tajni.

w
»Molit ćemo za vas. Gospođa Harrington bila je dobra žena.«
»Da, gospodine.« Stegnula sam lice da zaustavim suze. »Vratit ću se što prije budem

w
mogla.«
Oko mene su se skupila mlada tijela odjevena u dronjke, a većinom su bili bosi.
Možda Groot Vis u općini nije bjesnio kao u Ulici Bree, ali kiša je otplavila i
najjednostavniju imovinu ako je vlasnici nisu premjestili na povišeno zemljište, a ovim
mladim ljudima donijela je oštar kašalj jer su bili prisiljeni lekcije slušati na vlažnoj
zemlji.
»Gospođice! Gospođice! Kad je naša lekcija?«
»Ponosila se vama, Ado«, povikao je gospodin Dumise preko njihovih glava, a Dina,
koja se uvijek uspijevala naći pokraj najnovijih vijesti, čula nas je i obgrlila me rukom.
»Moraš se vratiti u općinu«, povikala mi je u uho. »Ovdje te trebamo. Ali znam da je
bila dobra prema tebi«, priznala je. »Nisam vjerovala da bijelci mogu biti tako ljubazni.«
 Ponovno se oglasilo zvono, ovaj put duže.
Mladi su nevoljko ostavili igre i kovanje nauma pa su se zaputili u učionice, ili na
golu zemlju vani koja ih je zamjenjivala. Oko mene su se, poput vode koja se nedavno
povukla, vrdožili ulomci razgovora, s najsvježijim prosvjednim riječima koje je rabio
ANC , kao što su »nova crna svijest« i »panafrikanizam«. Policajci su me slijedili
pogledima kad sam izašla na školska vrata. Malo dalje niz cestu bilo je parkirano veće
žuto vozilo nazvano »casspir«, a nije prevozilo policajce, nego vojnike u sivo-žutim
odorama, s kacigama i dugim puškama. Phil bi ih prepoznao, no zaprepastio bi se što ih

vlastitoga naroda.
rg
vidi ovdje jer je navikao samo na vojnike koji djeluju daleko od kuće, a ne bore se protiv

. o
Otišla sam do Lindiwine kuće od cigli u Lingelihleu. Otkako sam zadnji put bila
ovdje, nove su se kuće popunile. Novi »općinski Bach« rastao je među uzvicima,

mršavih pasa.

a d
udarcima čekića i povremenim pjevanjem, a svemu tome pridružilo se čak i nekoliko

o
Zatekla sam Lindiwe kako miješa cement u svome malom dvorištu.

n l
»U zidovima su rupe«, promrmljala je. »Kako mogu graditi kuće s rupama u
zidovima? Ado, što se dogodilo?« Obrisala je ruke o izlizanu haljinu i požurila me
pozdraviti.

w
»Gospođa Cath«, odgovorila sam, a suze su mi potekle.

o
»Oh, Ado.« Zagrlila me svojim jakim rukama.

d
U novoj mi je kući skuhala čaj. Još nije bilo tekuće vode, pa se sad svakodnevno
morala otputiti do pumpe, a nije bilo ni struje, iako su je obećali. No mislim da je

kolibe.
a n
Lindiwe, unatoč svemu, zadovoljna novim boravištem, iako je hladnije od njezine stare

lk
Čaj je pomogao. Nismo mnogo govorile jer nije bilo mnogo toga što smo mogle reći.
Lindiwe će doći na sprovod, a stajat će otraga sa susjedom Pumile.

a
»Ne vjerujem u Boga«, izjavila je blago, »ali ako postoji, zamolit ću ga da blagoslovi

b
.
gospođu Cath zbog onoga što je učinila za tebe i Dawn.«
 

Pokušala sam pronaći kćer, ali nitko se nije odazivao na telefonski broj koji mi je

w
dala kad je stigla onamo. Umjesto toga u uhu mi je zujao dugi, reski srednji C. Zato sam
otišla u poštanski ured i poslala brzojav na adresu koju mi je poslala u zadnjemu pismu.

w
Gospođa Cath umrla. Sprovod u petak. Pokušaj doći kući. Voli te mama.

w
Srijeda i četvrtak došli su i prošli, ali nije bilo poruke od Dawn. Ruka mi se ukočila,
što mi se proširilo i na lijevu nogu, a ni glava mi nije davala mira.
»Je li moguće da s gospođinim pokopom pričekamo do sljedećega tjedna?« upitala
sam gospođicu Rose koja je sjedila u majčinoj spavaćoj sobi i sređivala njezin nakit:
Philovu vojnu značku i bisere koje je gospođa Cath prije rata nosila sa svjedožutom
dnevnom haljinom.
Nisam samo ja htjela da se pokop odgodi. Mnogi prijatelji gospođe Cath koji su
živjeli na farmama nisu u tako kratko vrijeme mogli stići u grad. Collettovi su šišali
ovce, a Van Dervatsovi su bili u Port Elizabethu na dražbi opreme za farmu.
»Ne možemo postupati kako je tebi zgodno«, odgovorila je gospođica Rose,
nestrpljivo prstima premećući po izvezenoj vrećici. »Već sam ti rekla da je to zato da se
Helen može vratiti u školu u Jo'burgu. Raspored na prvomu mjestu mora odgovarati
obitelji.«
Nakratko sam pričekala da me pogleda. »I Dawn je članica obitelji, gospođice Rose.«
»Kako se usuđuješ?« prosiktala je, skočila i pošla prema meni. »Otac bi mi duže
živio da ti nisi...« Zastala je. Lice joj je bilo samo nekoliko centimetara od mojega, a oči
tvrde poput mramora i pune otrova.
»Gospođa Cath voljela je Dawn kao vlastitu kćer.«
»Nije me briga«, gotovo je ispljunula. »Ne želim da od toga sprovoda ispadne
cirkus.« Okrenula se i teško spustila pokraj toaletnoga stolica.

rg
Poslije te provale cijeli joj se dan više nisam obraćala, a onda sam je upitala kako želi

. o
rasporediti mjesta u crkvi.
»Gdje želite da sjedim, gospođice Rose?« upitala sam dok sam, stojeći u kuhinji,

a
sam čim se razdanilo i pekla, a Helen je vani brala limune za premaz.
d
miješala sastojke za kolač s limunom. Neprestano su nas opsjedah posjetitelji. Ustala

o
Nije samo gospođica Rose nastojala umanjiti moj istaknuti položaj. Unatoč pljesku

n l
poslije koncerta koji sam održala u školi gospođe Cath, unatoč tome što su znali da me
je pokojnica cijenila, činjenica da sam neko vrijeme provela u zatvoru, a i razlog zašto se
to dogodilo, razdražili su neke njezine prijatelje jer su držali da sam iskoristila gospođu

w
Cath i da sam očekivala da će me spasiti, što je naravno i učinila. Nisam sigurna koliko

o
je od toga znala gospođica Rose.

d
Svakako da i otraga u crkvi, gdje neću upadati u oči nazočnima, isto tako mogu
zahvaljivati Bogu što je stvorio gospođu Cath i moliti za njezinu dušu.

a n
»Moraš sjediti iza nas«, odgovorila je gospođica Rose, ne dižući pogled s popisa koji
je držala. »I ne zaboravi da želim da poslije izneseš najbolji pribor za čaj.«

lk
Iako je bila razdražljiva, vidjela sam da je sve dobro sredila, a uvijek je spretno
izdavala zapovijedi. Ne znam zašto nije našla posao koji bi joj omogućio da prima plaću
za te vještine.

b a
.
»Hoćeš li sjediti s nama, Ado?« začula sam meki Helenin glas, pa sam se okrenula.
Stajala je na kuhinjskim vratima s limunima u ruci.

w
Njezina majka uzdahne i dobaci mi neprijateljski pogled.
Uzela sam jaja i jedno po jedno razbila u zdjelu za miješanje. »Ako to želi tvoja

w
majka.«
Gospođica Rose slegne ramenima. »U redu.«

w
I tako se dogodilo da sam sjela u prvu klupu u crkvi svetoga Petra, a orgulje su
svirale glazbu koju sam izabrala — »Ada će izabrati glazbu«, zapovjedila je gospođica
Rose — pa sam se, osjećajući na vratu dah bijeloga skupa, molila da gospođa Cath
oprosti Dawn što nije došla na pogreb.
Pojavila se Lindiwe. Sa susjedom Pumile sjedila je u klupi otraga jer svećenik u
crkvi svetoga Petra nije vjerovao u zakone o različitosti prema boji kože i nije htio
dopustiti da ih njegova zajednica provodi unutar crkvenih zidova. Lindiwe nema
otmjenu odjeću, pa se doimala prilično odrpano u haljini uprljanoj cementom i privukla
je mnoge poglede. Nazočni su gospodu Pumile poznavali s prijašnjih sprovoda. Imala je
sjajnu crnu torbicu, stavila je nedjeljni šešir i zdušno je pjevala.
»Tvoja je gospođa bila divna. Nikad nije bila zla kao neke koje poznajem«, rekla mi
je šmrcnuvši prije nego što sam ušla.
Već sam bila na takvoj Božjoj službi, no ipak sam se trudila pažljivo slušati svaku
izgovorenu riječ, raspoznavala sam svaku notu koju su odsvirale orgulje i primijetila
svaki cvijet u aranžmanu koji je stajao blizu propovjedaonice. Najmilije ružičaste ruže
gospode Cath, grane bljedožuta jasmina, krhki mol, blagi pianissimo... sve mi je to
pomagalo da zaustavim suze.
»Prolazimo kroz mračna vremena«, govorio je svećenik osjećajno. »Grad nam je bio
gotovo uništen, ali iz uništavanja može doći nada.«

rg
Nisam željela plakati kao što sam plakala za najdražim Philom. Tada su mi suze
tekle zbog izgubljena života koji je tek trebao proživjeti i ljubavi koju je trebao pronaći.,

. o
ili sam barem tako mislila. S druge strane, gospođa Cath provela je dug i vrijedan život,
pa bi to trebao biti razlog za slavlje.

naposljetku i za vrijeme poplave.«

a d
»Cathleen je živjela s vjerom. Cijeloga života bila je postojana, u radosti i tragediji, a

o
Vidjela sam da nazočni s odobravanjem kimaju. Gospođa Cath doista je bila hrabra.

n l
Odvažila se izaći i pomagati drugima kad su vode bile najviše. Svećenik ju je zasluženo
hvalio i s pravom se usredotočio na tako iskazanu hrabrost. Bilo je sigurnije razmišljati
o tome nego o uvjerenjima koja je unijela u druge krize, koje su još više uznemiravale.

w
»Pomolimo se za Cathleen«, sagnuo je glavu, »odanu majku i dragu prijateljicu koja

o
je vjerno služila.«

d
»Amen«, promrmljali su okupljeni.
»Podaj smirenje Rosemary i Helen i podari im svoju vječnu milost.«
»Amen.«

a n
I mojemu djetetu, molila sam, stišćući ruke u krilu, mojemu divljem, lijepom

lk
djetetu...
»A isto tako Adi i Dawn«, čuvši to, naglo sam podignula glavu, »koje je Cathleen
željela da spomenem.«

b a
.
Okupljeni su se sledili. Eto, na zaprepašćujući način na površinu je izbilo ono od
čega su toliko godina bježali: dobra volja gospođe Cath da mi oprosti grijeh i činjenica

w
da je Dawn i mene prihvatila kao obitelj, a zakonu je prkosila u lice.
»Amen«, odgovorila su dva tiha glasa odostraga.

w
Iako je sjedila s druge strane Helen, vidjela sam da se gospođica Rose ukočila u
svome uskom, crnom kostimu. Jamačno se sablaznila. Ovaj put neće biti gospođe Cath

w
da me spasi, nego će gospođica Rose učiniti sve što može da me se riješi. Orgulje su
počele tiho svirati Panis Angelicus. Napetost je polako jenjavala, a klupe su škripale. Nad
prigušenim akordima prolomilo se kriještanje ptica badeda na putu do svojih
popodnevnih odmorišta. Nekoć sam se bojala da znaju za moj grijeh, da će novosti
prenijeti preko Groot Visa i da će ih, slavodobitno kriješteći, spustiti na kuću Cradock,
pa će se razotkriti moja sramota...
Pokraj mene, Helen je uvijala ruke u krilu.
Gledala sam svoje prste koji više nisu bih mladi ni gipki kao nekada, pa sam
pomislila na prste gospođe Cath i kakvo su zadovoljstvo donosili svima koji su slušali
njezinu svirku. Ljestvice su jurile vrtom sve do kaije, kao i koračnice za moga dragog
Phila, a nestašne Debussyjeve arije još su elanima odzvanjale u glavi.
 Nastavit ću sa Chopinovim nokturnima koje sam joj podarila. Nekoliko posljednjih
odsvirat ću u tišini kuće Cradock. Nadam se da će mi ostati vremena da to učinim prije
nego što me gospođica Rose prisili da odem.

rg
. o
a d
l o
n
o w
n d
a
a lk
. b
w
w
w
 PEDESET I ČETVRTO POGLAVLJE
»Odvjetnici žele i tebe vidjeti.« Gospođica Rose poravnala je crvenu haljinu jer nije
htjela nositi crninu i podigla je torbicu. »Nije mi jasno zašto. Bit ću u automobilu.«
Žurno sam odjenula najbolju suknju, bluzu i obula cipele s visokom petom, pa sam
sjedila otraga u automobilu dok je gospođica Rose vozila brzinom kakva je jamačno
dopuštena u Jo'burgu, do odvjetnikova ureda u Ulici Adderley. Ruka mi se ukočila jer

g
sam cijelo popodne točila čaj, rezala kolače i mnogo prala. Helen mi je pomagala, dok je

r
gospođica Rose primala u predvorju i očekivala da je poslužuju.

o
Odvjetnikov ured bio je na Trgu Market, na prvomu katu zgrade s pogledom na

.
nizozemsku reformističku crkvu koja je izbjegla poplavne vode.

d
»Dobro jutro, gospođice Harrington. Molim vas da primite moju najdublju sućut.

a
Gospođice Mabuse«, odvjetnik se i sa mnom rukovao. »Molim vas da obje sjednete.«
Smjestio se iza stola. Na zidu iza njega visjela je njegova slika, kao što je pročelnik

l o
imao svoju u vijećnici. Smatrala sam čudnim što ljudi koji su ionako važni imaju potrebu

n
naglašavati svoju važnost i dokazivati je fotografijama.
»Kao što znate, vodimo obiteljske pravne poslove još otkako je gospodin Harrington

w
prije mnogo godina došao iz Irske. Zapalo me je da zastupam oporuku gospođe

o
Harrington, a obje ste njezine korisnice.«
Čula sam kako je gospođica Rose pokraj mene udahnula i vidjela sam da je ponovno

d
ljuta. Osim što mi je davala upute prilikom pripreme jela, nije mi se obratila još od

n
sprovoda.

a
»Kako to mislite, gospodine?« Svoju glavu prisilila sam da se usredotoči. Nikad

lk
prije nisam čula riječ »korisnica«.
»To znači, gospođice Mabuse«, pogledao me je preko ruba naočala, »da ste nešto

a
naslijedili od gospođe Harrington.«

b
Nasljeđe! Miješanje bijele i crne kože koje će uvijek stvoriti smeđe dijete. Stapanje

.
roditeljske krvi koje od naraštaja do naraštaja prenosi samo neka obilježja, ali ne sva.
Nasljeđe je nestalna stvar. Boju Dawnine kože učinilo je neizbježnom, ali na kćer

w
gospođe Cath nije prenijelo majčinu sposobnost ljubazna ophođenja.
»Koliko?« naglo je upitala gospođica Rose jer je za nju riječ bila samo o novcu.

w
»Dat ću vam potpunu sliku.« Pogledao je papire na stolu.

w
»Gospođice Harrington, vi u cijelosti nasljeđujete majčinu pokretnu imovinu, osim
tri tisuće randa koji idu gospođici Mabuse, a pet je tisuća randa za njezinu kćer Dawn.«
Zaprepašteno sam zurila u njega. Zajedno, bilo je to mnogo više nego na mojoj
bankovnoj knjižici! S tim novcem Dawn bi mogla platiti privatnu poduku i završiti
studije, a mogla bi sebi kupiti i novu kuću od cigle!
»Glede nekretnina, gospođica Helen nasljeđuje kuću Cradock i njezin sadržaj koji će
se čuvati kao zaklada dok vlasnica ne navrši dvadeset pet godina.«
»Ali...« gospođica Rose napola je ustala sa stolice.
»Sav prihod od najamnine također će pritjecati u zakladu.«
»Ali kuću treba prodati. Helen nije potrebna...«
Odvjetnik podigne ruku. »Trenutak, molim. Gospođa Harrington izjavila je da
gospođica Mabuse«, nagnuo je ćelavu glavu prema meni, »može ostati u kaiji kod kuće
Cradock, a zatreba li, do toga vremena može preuzeti i ulogu kućepaziteljice, pod
tekućim novčanim sporazumom.«
»Sad ne možemo prodati kuću?« Gospođica Rose sjedila je na rubu stolice i tako
stiskala rukohvate da su joj zglobovi na prstima pobijeljeli.
»Bojim se da ne možete.« Odvjetnik se slabo nasmiješio. »Tu odluku donijet će
gospođica Helen kad joj bude dvadeset pet godina. Tada može prodati kuću, ako
zaželi.«

rg
Nastala je stanka. Maglovito, jer boljela me glava, počela sam shvaćati kako je vješto
gospođa Cath postupila s onima koje je ostavljala. Odluku da se za vrijeme službe Božje

. o
spomene moje i Dawnino ime nije donijela samo iz ljubavi, nego i kao trajni izazov
onima koji bi nas odbacili K tome, kuću Cradock spretno je izvukla iz kćerina stiska,

a d
sačuvala ju je za Helen i tako je osigurala svoju baštinu, a naposljetku mi je darovala
kaiju ispod žilava trnova drveta dokle god gospođica Helen bude zadržala kuću

o
Cradock.

n l
»Mogu ostati«, zatekla sam se kako mrmljam. »Je li to istina, gospodine?«
»Da, istina je«, odbrusi gospođica Rose. »To si pecala od samoga početka.«
Njezine riječi proparale su zrak između nas kao metci koje sam čula u općini Niz

w
pucnjeva i nalet vjetra, ako ste bili dovoljno blizu. Phil je poznavao takve zvukove...

o
Odvjetnik je skinuo naočale i počeo ih čistiti kravatom.

d
»Gospođice Harrington, nije mudro početi razdiobu u tonu suprotstavljanja.«
Trzajem je otvorila torbicu, izvukla pudrijeru sa zrcalom, kratko promotrila svoje

a n
lice, a onda je spremila zrcalo i podignula bradu.
»Je li moja majka nedavno promijenila oporuku?«

lk
»Ne, već je nekoliko godina sve kanila tako podijeliti.«
»Onda više nemamo što reći.« Uzela je torbicu i dobacila mi ljutit pogled. »Imaš sve

a
moje bankovne pojedinosti. Pretpostavljam da ćeš poduzeti potrebne korake za

b
.
iznajmljivanje kuće Cradock.«
Ustala je, a ja sam ostala sjediti. Odvjetnik je također ustao i pružio joj ruku. »Krajnje

w
ćemo pažljivo postupati. Utemeljit ćemo zakladu na ime vaše kćeri. Pretpostavljam da
ćete je izvijestiti?«

w
»Naravno. Ideš li, Ado?«
»Natrag ću pješice, hvala, gospođice Rose. Moram shvatiti što bi gospođa Cath

w
željela da učinim.«
Pružila je ruku odvjetniku i dostojanstveno izašla iz prostorije.
»Mislim da ste mnogo godina s tom obitelji, gospođice Mabuse.«
»Rođena sam u kući Cradock, gospodine. Ondje sam proživjela cijeli život, osim
nekoliko godina.«
»Dobro govorite engleski. A sada«, položio je dlanove na stol, »nećemo srljati u to.
Čim se gospođica Harrington i njezina kći vrate u Johannesburg, počet ćemo popisivati
stvari u kući.« Vidjevši mi na licu da ne razumijem, objasnio je: »Moramo popisati sve
pokućstvo i imovinu jer će odsad pripadati gospođici Helen. Razumijete li?«
»Da, nikad nisu pripadali meni, gospodine. Čuvat ću ih za vlasnicu.«
»Točno. Tek kad to završimo, potražit ćemo stanare koji će uzeti namještenu kuću.
Ostat ćete u kaiju.Mislim da ste učiteljica u općini.«
»Da, gospodine, podučavam glasovir.«
»Ah«, kimnuo je. »Čuo sam da ste vrlo nadareni.«
»Sve što znam naučila me je gospođa Harrington.«
»Doista. Morat ćete nam dati broj svoga bankovnog računa, a isto tako pojedinosti o
vašemu i kćerinu identitetu kako bismo mogli položiti sredstva koja je odredila
gospođa Harrington.«
»Hvala, gospodine. Zapisat ću vam ih.«

Market, netaknute poplavom, njihale su se iza prozora.

rg
U glavi mi se bistrilo, pa sam postajala svjesna izvanjskih prizora. Palme na Trgu

. o
»U oporuci ima još nešto, a tiče se samo vas.« Zastao je, tražeći jednostavnije riječi.
»To smijete znati samo vi.«

a d
Čekala sam, a nisam mogla ni pretpostaviti na što mish. Iz kuverte je izvadio crveni
dnevnik. »Ovo je za vas, gospođice Mabuse. Gospođa Harrington željela je da to

o
dobijete.«

n l
Drhtavim sam rukama uzela knjigu. Bio je to prvi dnevnik. Podigla sam ga do
obraza i osjetila pahuljasti baršun. Iz stranica je ispala traka od adasa. Taj je dnevnik
odavno zamijenila drugim i nisam ga vidjela mnogo godina. U zadnje sam vrijeme

w
čitala iz onoga sa smeđom kožom.

o
»Uz njega je i popratno pismo.«

d
Predao mi je komad papira ispisan poznatim rukopisom gospođe Cath, s tankim
potezima nagore, a debljima nadolje te s posebno istaknutim prvim slovom kojim je
počinjala svaki opis.
Odvjetnik je ustao.
a n
lk
»Zatrebate li još kakvu pomoć, uvijek smo ovdje.« Oklijevao je, a onda je ponovno
ispružio ruku. Malo se bijelih ljudi rukuje s crnom ženom. »Vaša vjerna služba valjano

a
je nagrađena, gospođice Mabuse.«

b
.
w
w
w
 PEDESET I PETO POGLAVLJE
Draga moja Ado,
prvi ti se put obraćam pismom, premda smo se mnogo godina ovako
sporazumijevale preko mojih dnevnika. Pokušala sam biti iskrena, pa iako neke stvari
nikad nisam zapisala, niti sam govorila o njima, sad bi to trebalo biti zabilježeno na
papiru, da možeš zauvijek doznati.

g
Kad sam prvi put došla u Afriku, bila sam blagoslovljena prijateljstvom tvoje majke,

r
ali u mome životu najdragocjenije i od najvećega utjecaja bilo je naše prijateljstvo jer si

o
mi cijeloga života bila kći, prijateljica i povjerljiva osoba.

.
Volio te je i moj najdraži Phil, a sigurna sam da to sad znaš. To mi je bilo jasno i prije

d
nego što si ti sama shvatila. Bila si tako mlada! I vrlo lijepa...

a
Dugo sam u sebi nosila žaljenje što nisam pravovremeno djelovala kako bih vam
pomogla da nađete put i budete zajedno, iako bi to značilo napustiti Južnu Afriku i sve
što ste ikad poznavali.

l o
n
Pitam se znaš li da većina zemalja u svijetu sad vjeruje da je aparthejd moralno
pogrešan. Možda će proći neko vrijeme prije nego što nestane iz ove zemlje, ali jednoga

w
dana doći će jednakost. To se nije dogodilo u moje doba, da bi koristilo tebi i Philu, ali

o
možda će do toga doći na vrijeme za našu sjajnu Dawn. Molim te, drži se.
I napokon, glazba. Nemam dovoljno riječi kojima bih izrazila što mi je značilo

d
gledan te i slušati. Molim te, sviraj mi svaki dan. Čut ću to.

n
Cathleen

a
U zimu, poslije pokopa gospode Cath,Dawn se vratila u Cradock.

lk
»Dijete!« dahnula sam vidjevši lijepu mladu ženu koja je sišla s vlaka iz
Johannesburga. Kosa joj je bila ravna i daleko svjetlija nego kad je otišla. Nosila je visoke

a
pete na koje bi bila ponosna i gospođica Rose, a lepršava haljina bila je ukrašena

b
pjegama nalik životinjskima. Muškarci koji su silazili zurili su u nju, a ja sam je gledala

.
jer joj je kosa imala boju nalik na Philovu, kojemu je, svijetla, padala na čelo kad me je
pogledao u vrtu, blizu užeta za sušenje na koje sam vješala mokru odjeću...

w
»Mama!« Dawn se sagnula da me poljubi, pa sam joj osjetila suze na obrazima.
»Izgledaš vrlo dobro, mama!« Naravno, to je rekla iz ljubaznosti. »Žao mi je što je prošlo

w
toliko vremena. Pokušala sam doći na sprovod gospođe Cath...«

w
»Znam«, odgovorila sam uhvativši je ispod ruke i nastojeći doći do daha.
»Razumjela bi.«
Na dan kad je Dawn stigla, Groot Vis bio je nizak, samo uski kanal koji je svjetlucao
između stijena za pranje. Dok smo prelazile preko mosta, vedro mi je rekla da nigdje u
Johannesburgu nema rijeke kao što je naša, jedan dan lijena, a već se sutradan uskovida.
Njezino dobro raspoloženje bilo je zarazno, smiješila se strancima, a skinuvši pete,
nosila ih je u jednoj ruci. Ljudi su se okretah i gledali je, ili su joj zviždali iz automobila
koji su prolazili.
Ostala je s nama blistavih tjedan dana, a vrijeme smo podijelile između moje kaije i
Lindiwine kuće.
Taj tjedan grlile smo stare prijatelje koji su još živjeli i skrivali smo njezino egzotično
 lice pred policijom. No cijeli tjedan nije rekla ništa o tome gdje živi ni ima li u
Johannesburgu stalan posao. Posvetile smo se smijehu, ljubavi i plesu; ponovno sam joj
svirala. Po taktu početnoga glissanda Gershvvinove Rapsodije u plavom tijelo joj se
izvijalo i previjalo kao voda koja lije oko stijene.
»Što je s budućnošću, kad plesanje bude gotovo?« Napokon sam to izrekla u tišini
kaije, noć prije nego što je otišla, dok je trnovo drvo kuckalo o krov, a svijeća je bacala
sjene po zidu. Ležala je na krevetu koji joj je kupila gospođa Cath, a na sebi je imala
kućnu haljinu koja je visjela unutra na vratima, čekajući njezin povratak.
»Ne brini, mama«, šapnula je u polumrak obasjan titravim svjetlom svijeća.
»Dovoljno zarađujem plesanjem. A novac gospođe Cath siguran je.«
rg
. o
»Plešeš li za bijelce?«
Sjela je, a oči su joj zasjale starim prkosom. »Sviđam im se. Ne gledaju me kao
obojenu!«

a d
Ah, dijete, htjela sam reći, sjećam se kad si, ovdje u Cradocku, trčala s crnim

o
prijateljima, nastojeći dokazati da si više crna nego što si doista bila kako bi se uklopila

n l
među njih. Rekla sam ti da će se jednoga dana okrenuti protiv tebe jer si drukčija. Isto je
i s bijelcima, iako si dovoljno blijeda da im budeš slična. A molim Boga da ne dopusti da
pokušaš ono što sam čitala u novinama da čine obojeni koji su svijetli poput tebe. Ne

w
pokušavaj prijeći preko pokušavajući živjeti kao bjelkinja. Ne pokušavaj »biti bijela«, jer

o
bit ćeš prisiljena za sobom ostaviti svoju crnu obitelj i nikad nas više ne vidjeti. Morat

d
ćeš njegovati odnose s bijelcima i nadati se da te neće odati policiji. Nužno ćeš se
pretvarati svakoga trenutka u danu.

a n
Ali ne mogu izreći te riječi.Zašto nam je najteže ispitivati one koje volimo? Je li to
zato što se previše bojimo odgovora koje bismo mogli čuti?

lk
»Ne brini se, mama.« Izvukla se iz kreveta, prkos je prešao u nježnost, pa je došla
leći pokraj mene kao kad je bila dijete. »Bit ću dobro. U Jo'burgu je drukčije nego ovdje,

a
ali to je moj dom, kao što je kuća Cradock tvoj.«

b
.
 
Ne sjećam se prije koliko je zima došla Dawn, kao što se ne sjećam kad sam točno

w
izgubila posao. Ili bolje, novi upravitelj rekao mi je da više nema novaca za učiteljicu
glazbe.

w
»Ali, gospodine«, odgovorila sam držeći ukočenu ruku zdravom, »ne trebam novac
od vas. Svejedno ću podučavan ako me želite zadržati.«

w
Oprezno me pogledao. Novi je upravitelj, jer gospodin Dumise je u mirovini, kao i
Veronica, Mildred, pa čak i Sipho, koji je volio brojeve. Ostala je samo Dina, s još
slikovitijim turbanima, a njezin bijes prema bijelcima nije se smanjio.
»Doći će do obračuna«, sikće, »a kad dođe do toga... onda...«
Osim nje i mene, u školi su sad novi učitelji, koji rade što im se kaže. Nastavnim
planom vlada Bantu obrazovanje, policajci su u ophodnji školom, na rubu općine
vojnici sjede u svojim »casspirima«, a samo se učenici ne boje.
»Oslobođenje!« viču prema nebu koje ih motri. »Oslobođenje prije obrazovanja!«
Ne smeta mi što mi ne plaćaju jer u banci imam dovoljno novaca. Zapravo, kako
službeno nisam pripadnica osoblja, ni moje lekcije nisu službene pa sam ih otvorila
svima koji žele doći. Imam samo jedno pravilo: odbijam dopustiti političko skandiranje i
prosvjedne pjesme, ne zato što bih izgubila naklonost za borbu, nego zato što sam došla
do granice.
»Bila sam uhićena«, vičem da nadglasam buku na prvomu satu novoga polugodišta.
»Znam da neću preživjeti ako me ponovno uhite. Od zatvora imam ovu ruku«,
podižem osakaćenu ruku, »i ovu šaku«, pokazujem da je uvijek natečena. »Ako me
želite ovdje zadržati da vam sviram, morate me zaštititi od policije koja prisluškuje na
vratima.«
Slažu se, pa u svakovrsnoj glazbi ponovno pronalazimo put za bijeg. »Aleluja!«
radosno pjevaju ulomak iz Mesije. »Aleluja! Ale-lu-ja!«

rg
»Nezaboravna«, jadikuju poput Nata Kinga Colea, »takva si...« Nadam se da i

. o
gospođa Cath čuje tu glazbu.
Dok na kraju dana šepam kući, mladi me naizmjenično prate kako bi se uvjerili da

sam stara, pa zato hodaju iza mene, ili podalje, sa strane.

a d
nisam u opasnosti. Ne dopuštam im da koračaju uz mene jer me policija još motri, iako

o
Nisu prijetnja samo policajci, nego i drugi crnci. U Lingelihle je stiglo nešto nazvano

n l
»ogrlica«, što je u Johannesburgu poznato već neko vrijeme, a o čemu mi je pričala
Dawn. To je još jedan primjer kako riječ možemo navesti da preuzme novo značenje, a u
tomu značenju ogrlica više nije niz dragocjenih dragulja, nego smrtonosno sredstvo za

w
»kićenje« vrata. Da bi je napravili, izdajici oko vrata stave automobilsku gumu, a u

o
gumenu šupljinu uliju petrolej. Onda bace šibicu, pa zapale gumu i onoga tko je nosi. lb

d
je nova vrsta ogrlice. Izbliza sam vidjela taj užas i čula krikove. Odvratila sam pogled
od žrtve koja je gorjela i previjala se, pa sam gledala kako masni dim vijuga prema

a n
brežuljku gdje je bila crkva na otvorenomu.
Gdje si, Bože? Plačem kao da se obraćam kamenju punomu željeza, koje nas

lk
odozgor bezizražajno gleda. Zašto dopuštaš da se događaju takve stvari? Nikad nisam
razumjela zašto si tako brzo uzeo Phila, ah ovaj užas nikako ne može biti Tvoja volja.

a
Kad ćeš odlučiti tko u tomu ratu ima pravo, a tko krivo, pa ćeš kazniti krivca?

b
.
Otkako je gospođa Cath umrla, u kući Cradock boravilo je nekoliko stanara.
Uglavnom su bih ljubazni i dočekivali me dobrodošlicom kad sam ulazila u kuću,

w
svirala na glasoviru i kuhala u kuhinji. Drugi su me manje pozivali, pa sam za kaiju
morala kupiti vlastitu petrolejsku peć, a na Zimmermanu nitko nije svirao, nego je tiho

w
boravio u niši.
Istodobno, Karoo je snašlo nešto upravo suprotno od nagloga razvoja. Mnogi

w
poljodjelci prodali su ovce i otišli sa zemlje koja se osušila kao da želi dokazati da je
velika poplava uistinu bila rijetkost te da Karoo sve više postaje pustinja, pa bi jednoga
dana mogao postati nova Sahara. Dina tvrdi da Bog Otac zemlju doista kažnjava zbog
dugoga grijeha aparthejda. Napokon, Steve Biko je mrtav, Mandela je u zatvoru već
dvadeset godina, a bijelci još ne popuštaju.
Suprotnost je naglomu napretku kriza, a ona je pronašla put u kuću Cradock. U
zadnje vrijeme nema stanara. Čistim prašinu i svakodnevno sviram na glasoviru za
gospodu Cath, vedre skladbe, poloneze, koračnice i valcere, posebno njih, pa zatim
blagoga Brahmsa u asu, Chopinov Grande Valse Brilliante, Weberov Poziv na ples — sve
to struji iz glasovira pa ispunjava prazne hodnike, gradeći suglasje za suglasjem, frazu
za frazom dok se kuća ne napuni do vrha. U kući Cradock i prije sam poznavala
prazninu, pa ne želim da se vrati. Dok sviram za gospodu Cath, kuću održavam živom i
za gospođicu Helen.
Odvjetnik šalje nekoga da kosi travnjak. Ljudi dolaze i gledaju kuću, ali ne uzimaju
je u najam. Ima suvremenijih kuća za unajmljivanje u novijim dijelovima grada, više i
dalje od Trga Market, dalje od prijetnje još jedne velike poplave. Susjedna je kuća
također prazna, a kaia iza živice od blitvine tiha je. Gospođa Pumile napokon je otišla u
Transkei. Nadam se da je čovjek kojega je poznavala strpljiv i da ju je još čekao kad je
stigla.
A onda je odvjetnik umro, a nova osoba koja je upravljala kućom Cradock

rg
zaboravila ju je, a i mene. Jednoga dana promijenili su brave, a moj ključ za zadnja vrata

. o
više nije odgovarao. Odjenula sam najbolju haljinu i obula cipele s petama, iako u njima
teško hodam, pa sam odšepala do odvjetnikova ureda s pogledom na nizozemsku
reformističku crkvu.

a d
»Dobro jutro, gospođo. Korisnica sam ostavštine gospođe Harrington«, rekla sam

o
dami za stolom. »Čuvam kuću Cradock za njezinu unuku, gospođicu Helen
Harrington, ali netko je promijenio bravu i ne mogu ući.«

n l
Čekam na kauču, držeći se uspravno. Dopuštaju da sjedim na istome kauču kao i
bijeli klijenti, a to je neobično.

w
»Mogu li vam pomoći?« Preda mnom stoji mladić s unatrag zalizanom kosom.

o
Ponavljam svoju priču, a on sjeda do mene.

d
»Vrlo mi je žao«, govori, a mlado mu se čelo mreška, »čini se da je gospođica Helen
Harrington otišla iz zemlje. Nismo u mogućnosti stupiti s njom u vezu, a njezina je

a
danas nema tržišta za tako stare zgrade.«
n
majka prošle godine umrla. Zato smo, radi sigurnosti, odlučili zatvoriti kuću. Ionako

lk
»Ali, gospodine, trebala bih se brinuti za kuću dok vam gospođica kaže što da
učinite. Bilo je to u oporuci gospođe Cath.«

a
»Na zgradi ne treba ništa raditi«, izjavi mladić, »a bez stanara stoji nam novaca

b
.
samo da pazimo na nju. Bolje ju je zaključati dok se ne nađe rješenje.«
Zurila sam kroz prozor. Aloje u parku Karoo još su svoje narančaste glave uzdizale

w
prema nebu, a klupe su još uvijek bile samo za bijelce. »To je moj dom«, rekla sam.
Ne znate li, mladi gospodine, da me drvo marelice nosi u svojim sokovima, da

w
ograda na stubištu zna da sam je glačala, a glasovir mi vraća više od bilo kakva truda
koji bih u njega mogla uložiti?

w
Mladić raširi ruke. »Vjerujem da ste od gospode Harrington naslijedili sredstva. U
Lingelihleu biste mogli kupiti vlastitu kuću. Bilo bi to najbolje.«
Jednom sam već napustila kuću Cradock, pa sam prešla Groot Vis i zaputila se u
općinsku budućnost, a onda sam se vratila u kuću, životu podijeljenu između dvaju
mjesta. Cijenim taj podijeljeni život. Njegova polovica u kući Cradock jača me za sve
ono u općini. No ako ovaj put odem, više se nikad neću vratiti, nego će me buka, strah,
usputno nasilje i bitka zauvijek usisati. Neće biti bijega. Općina će me posjedovati od
trenutka kad kroz osvit u Karoou budem išla po vodu, pa dok ne budem pokušavala
zaspati u noći ispresijecanoj vikom, lavežom pasa i pucnjevima...
Otišla sam iz odvjetnikova ureda i vratila se s Trga Market. Ulica Dundas spavala je
u popodnevnomu, sve slabijemu sunčevu svjedu. Sirota gospođica Rose, sad je i ona
otišla! Nije voljela kuću Cradock niti je smatrala da ju je potrebno sačuvati. Kao i uvijek,
ušla sam kroz zadnji ulaz, a onda sam zastala na vratima kaije i razmislila o onome što je
mladić rekao. S druge strane vrta, iza stabla marelice, kuća se dizala tiha i mračna. Ipak,
kad sam u njoj, čujem kako me zovu gospođa Cath, Phil, ili mama! Smiju se sa mnom,
Phil me zadirkuje, čujem kako mamine ruke udaraju tijesto u kuhinji. Tu gdje stojim,
čujem samo kako se, na jesenjemu vjetru, lišće koraljnoga stabla tare jedno o drugo.
Ubrzo će početi opadati i šuštat će mi pod nogama.
Znam neke stvari, iako mi mozak nije oštar kao nekada. To sam znanje skupila

rg
čitajući, a i tijekom života puna gorkih iskustava, pa sam sve to ugradila u piramidu
znanja — a i neznanja — koja se pretvorila u moju posebnu mudrost. Primjerice, znam

. o
da se posljednje volje ne mogu poništiti, a i da ne griješim glede posljednje volje
gospođe Cath. Imam pravo ostati u kaiji dok Helen ne proda kuću. Kad se to dogodi,

nema zakonsku snagu.

a d
moram otići, no dotle me nitko ne može izbaciti. Prijedlog mladića s glatkom kosom

o
Naučila sam i neke praktične stvari: i dalje ću moći uzimati vodu sa svoje slavine.

živjeti u kaiji i bez pristupa kući.

n l
Budem li koristila samo malu količinu, bit će ispod razine koja se mora platiti. Moći ću

Izašla sam u vrt i polako prošla pokraj užeta za sušenje i loze granadille koja se

w
spuštala, a onda sam otišla do prednjega dijela kuće. Trava je visoko narasla, u

o
svežnjevima, s lelujavim vrhovima punim sjemena, kakve sam doticala kad sam s Dawn

d
šetala ravnicom. Ako se redovito ne kosi, trava se ne ponaša kao da raste na travnjaku
pred kućom, nego srlja, žuri do zreloga sjemena i pokušava prerasti susjedni pramen.
Naravno, tu je i moja dužnost.

a n
Jednom me je prevarila i donijela mi život pritiješnjen sramotom, ali ovoga puta

lk
dužnost mi je ispravna i časna. Obećala sam gospođi Cath da ću se brinuti za kuću
Cradock dok je Helen više ne bude htjela. Iako ne mogu ući, moram ostati na imanju.

a
Ako odem, uselit će se uljezi, a neću dopustiti da se to dogodi. Čuvat ću kuću Cradock,

b
.
makar i svojim životom.
Nikome nisam govorila o svome razgovoru s novim odvjetnikom, nego sam počela

w
oprezno postupati. Iako u kaiji imam struju, prešla sam na svijeće kako odvjetnik ne bi
doznao da netko na imanju koristi struju. Iako glede trave ništa ne mogu učiniti,

w
škarama ću potkresati grmlje da ne bude previše neuredno. Povremeno mogu pomesti
stoep, možda i oprati vanjsku stranu prozora. Želim da kuća Cradock izgleda kao da je

w
netko u dovoljnoj mjeri održava kako ne bi privukla uljeze ni pljačkaše, ali ne smije
izgledati tako uredno da mladi odvjetnik postane znatiželjan ako se proveze pokraj nje.
 PEDESET I ŠESTO POGLAVLJE
Najdraža mama,
ovdje je zima. Hladnije je nego u Cradocku, a kad se vratim kući s plesa, tvoj kaput
za sprovode nije dovoljno topao, pa mi je prijatelj kupio novi vuneni kaput! Sjećaš li se
da smo razgovarale o vuni ovaca iz Karooa, koju nikad nećemo moći kupiti? Pa, sad
znam zašto bijelci vole vunu. Topla je i ne gužva se. Mama, moraš uzeti nešto novca iz

g
banke (znam da imaš dovoljno), pa otiđi do Ansteyeva modnoga dućana, vidi imaju li u

r
izlogu vuneni kaput, pa ga kupi, mama. Kupi ga! Ako vide da imaš novaca, prodat će ti

o
ga, iako nisi bijela. U Johannesburgu se to stalno događa.

.
Zimi svi obole. Mnogo je dima s vatri za kuhanje, a zrak je vrlo suh i uzrokuje jak

d
kašalj. Tu je i još jedna bolest, jamačno je došla od onih koji rade u rudnicima, jer od nje

a
umiru uglavnom muškarci.
Srdačno pozdravi Lindiwe. Molim te, čuvaj se, mama. Jednoga dana doći ću te

l o
posjetiti. Zadnji sam put u Cradocku bila prije pet godina! Ako te još boli glava, moraš

n
otići u kliniku. Primi moju ljubav,
Dawn

w
Ponekad uvečer, kad izblijedi suton koji je kao naslikan, a brežuljci su nalik na sive

o
sjene na obzoru, iskradem se iz kaije, pa odem do prednjega dijela kuće i sjednem na
trijem, stoep umotana u majčin plavi šal. Ondje više nema stolica u obliku školjki, nego

d
su, otkad se kuća ispraznila, zaključane u garaži, pa sjedim na daskama, naslonjena na

n
ulazna vrata.

a
Slušam hoću li čuti sovu koja se, kad sam bila dijete, običavala glasati u koraljnomu

lk
stablu i katkad je ponovno čujem. Pogledom tražim i šišmiše — mračne duhove svojih
predaka — i pazim na moguće uljeze. Ponekad mi se učini da sam nešto začula, ali to

a
samo škripi crveni limeni krov dok se hladi, ili u previsokoj travi šušti miš. No

b
uglavnom tamo odlazim jer me kuća zove. Potrebno joj je društvo. Razgibavam prste u

.
krilu i pretvaram se da sviram glasovir, fantasie impromptu u c-molu. Potpuno sam
ispružila ruke, a note najprije poskakuju, pa se pretvaraju u nestašnu ariju koja visi u

w
zraku i čeka da je uhvatite...
Kad nisam na stoepu, radim nešto nezakonito.

w
Kuhinjska vrata sastavljena su iz dvaju dijelova, donji je drven, ali gornji je

w
napravljen od malih staklenih četverokuta, postavljenih u drvene okvire. Služim se
škarama od ostružem ljepljivu tvar koja stakleni četverokut drži u okviru. Izabrala sam
onaj najbliži kvaki.
Svaki dan kad dođem kući provjerim je li tko u blizini, a kad se smrači, donesem
škare i stružem ljepilo. Najlakše je za mjesečine, no ipak moram paziti da mi škare ne
skliznu i porezu mi prste.
Radim to svake večeri.
Brazda u ljepilu svakodnevno je sve dublja.
Lindhwe kaže da u mojoj općini jedan znak pobuđuje nadu. Pojavila se skupina
mladih ljudi koje je odgojio velečasni Calata, a kažu da žele poboljšati živote općinskih
stanovnika. Medu njima je nadareni učitelj po imenu Matthew Goniwe i srela sam ga, a
 drugi je unuk velečasnoga Calate. Matthew Goniwe pokušava me pridobiti, drži me za
natečenu ruku, zuri u mene ljubaznim pogledom i govori mi da je to još uvijek moj rat.
Ima pravo, ali znam da mi ni glava ni tijelo više nisu pogodni za takav posao. Mogu
samo izdaleka motriti i moliti se Bogu da uspiju provesti revoluciju na drukčiji način.
Kad god naiđem na takva mirotvorna nastojanja, poželim da se usred njih odjednom
pojavi Jake, koji se okanio nasilja. Ali on je, kao i Phil, zauvijek otišao od mene.
Kao i mnogi učenici koji redovito nestaju.Njihovi usplahireni roditelji jure do
zatvora, pa satima čekaju vani na pločniku, nadajući se da će nešto doznati, ili dobiti
makar kakav podatak. Možda pokušavaju razgovarati s vlasnicima crnih ruku koje nose
hranu u ćelije i skupljaju zahodske kante. Ponekad je roditeljska budnost nagrađena i
rg
. o
djeca se vraćaju, ali češće zauvijek nestaju. Počinjemo se navikavati na te nestanke, a to
je užasno, kao što je strašno naviknuti se na »ogrlice«. Vrlo se često molim Bogu, ali više
me ne čuje. Mislim da nas je zaboravio.

a d
Lindiwe na mene prenosi svoju zabrinutost za Jakea. Kaže da ne bih smjela toliko

o
mnogo vremena provoditi sama, niti s takvom nogom i rukom prelaziti poveću

n l
udaljenost. »Dođi, ostani sa mnom«, poziva me kad završi moje dnevno neslužbeno
podučavanje, pa pijemo čaj. »Bit će ti lakše, nećeš morati prelaziti tako dug put do škole.
Možemo zajedno čitati.«

w
»Ne mogu«, odgovaram. »Moram se brinuti za kuću Cradock.«

o
»Ne moraš svaki dan.«

d
»Da«, odlučno tvrdim, »to mora biti svaki dan. U neke kuće provalili su dok su bile
prazne.«

a n
Lindiwe mi je draga, ali ne mogu joj reći da njezinu ponudu ne prihvaćam zato što
kuća treba moje društvo, a i da čeznem za svojom tihom kaijom poslije silovita dana u

lk
općini i stalnoga nestajanja mojih najživahnijih učenika.A ne mogu joj reći ni da sama
kanim provaliti u kuću Cradock.
 

b a
.
Edwardu sam govorila o Adi, ali nije oduševljen. Kao da nekako ne želi razmišljati o doličnu
školovanju za nju... Sumnjam da smatra da sam se toga tako žarko prihvatila kako bih pokušala

w
zaliječiti bol zbog gubitka —jedva mogu podnijeti da zapišem te riječi — našega voljenog Phila.
Možda je to istina, ali vidjela sam da i manje nadareni od Ade uspijevaju i penju se do još većih

w
postignuća. Ada zaslužuje priliku pokušati. Bila sam nemarna na druge načine, ali ovo neću
zanemariti.Dio mene kani je smjesta poslati u Cape Town, gdje je mogu ispitati i prihvatiti kao

w
kandidata, ali drugi je dio hoće malo duže zadržati ovdje, jer u razdoblju poslije smrtnoga
gubitka trebamo njezinu mladost i ljepotu, a i kući Cradock potrebno je da je ispunjaju sjajni
zvuci Adina sviranja. Tu je i problem s Rosemary, koju ću uskoro posjetiti u Johannesburgu i
pokušati je usmjeriti razumnijoj budućnosti, a za to će mi možda trebati vremena.
Ali Adi je dvadeset godina i ako treba naći budućnost kao pijanistica, ili makar kao učiteljica,
to mora biti sada. Nastavit ću s tim čim se vratim iz Jo'burga.Ne samo zbog njezine glazbe, nego
i zbog njezina srca koje je, znam, tek sada počelo shvaćati što je izgubilo.
 PEDESET I SEDMO POGLAVLJE
Telefon sam trebala samo jedanput, kad sam, poslije smrti gospođe Cath,
pokušavala doći do Dawn. Ali kuća Cradock sada je za mene zatvorena, a iz
odvjetnikova ureda isključili su telefon u njoj. To znači da, iako nemam potrebu nekoga
zvati, nitko ne može nazvati mene.
I tako se dogodilo da su me jednoga dana pozvali iz razreda.

g
»Gospođice Mabuse! Gospođice Mabuse!« povikao je upravitelj preko hodnika.

r
»Telefonski poziv za vas.«

o
»Sophie«, sa strahom u srcu rukom sam pokazala učenici da me zamijeni. Ne bi me

.
nazvao nitko osim Dawn, a sigurno mi nitko drugi ne bi uputio hitan poziv. »Sviraj

d
pratnju. Slušajte Sophie«, obratila sam se razredu, podigavši glas. »Ovih dana svira

a
bolje od mene.«
»Ado«, upravitelj napući usnice, »telefon nije za privatne pozive.«

l o
»Razumijem, gospodine. Neće se ponoviti.« Dawn, šaptalo mi je srce, Dawn...

n
Upravitelj pokaže telefon na svome stolu, a onda za sobom zatvori vrata.
Razgovarao je s njom, pa već zna nešto od onoga što ja ne znam...

w
»Halo?«

o
»Mama, mama, jesi li to ti?«
»Da, dijete, kako si?«

d
»Nije mi ostalo mnogo novaca za telefon. Nisam dobro...« Na drugom kraju čula

n
sam navalu kašlja.

a
»Dawn! Dođi kući, dijete!« povikala sam u telefon. »Učinit ću da ti bude bolje!«

lk
»Mama«, glas joj je postao čvršći, »pisat ću i javit ću ti kad... Htjela sam da znaš...«
»Imaj vjere, dijete. Sve će biti u redu. Dawn? Dawn?«

a
Ali u uhu sam čula samo oštar zvuk, nalik srednjemu C.

b
 

.
Mali se stakleni četverokut na zadnjim vratima olabavio. Mnogo sam dana strugala
ljepilo i najzad sam oslobodila staklo. Sad moram biti oprezna.

w
Odabrala sam vjetrovitu noć. Bila je zima i Karoo se pripremao prekriti se mrazom.

w
Koraljno drvo škripalo je na jakomu vjetru, lišće stabla marelice šuštalo je, a ja sam
stajala na kuhinjskim vratima i zurila oko sebe u mrak. Nikakav zvuk nije pokazivao da

w
je netko u blizini U kaiji nije gorjelo svjedo. Nitko neće čuti struganje i pad stakla, no
ipak ga moram pokušati nekako zaštititi i paziti da se ne razbije. Staklo mora ostati
netaknuto. Moram ga izvući tako da ne popuca.
Koristeći se zdravom rukom, pritisnula sam vrhove škara u brazde koje sam tako
dugo strugala, pa se staklo pomaknulo. Podigla sam škare i pritisnula ih u žlijeb na
lijevoj strani, a onda sam ih premjestila u desni. Dvije strane stakla su se olabavile, no
gornja i donja još su se držale.
Kad bih jednu stranu mogla posve olabaviti, pomislila sam trljajući natečenu ruku...
Nastavila sam strugati, pa sam osjetila da staklo popušta. Premjestila sam škare u
bolesnu ruku i pritisnula prste o labavu stranu. Malo se pomaknula, pa sam pokušala
ugurati nokat oko ruba da ga povučem k sebi i spriječim da padne u kuhinju.
 »Napala« sam suprotnu stranu, pa sam marljivo strugala dok nije popustila, a onda
sam gurnula staklo koje sam držala. Pritisnulo mi je nokat, no nisam ga ispustila, nego
sam postupno oslobodila i preostali učvršćeni dio, pa sam podigla staklo iz okvira i
klonula na stubu, držeći taj kvadrat u ruci koja se tresla. Iako je bilo hladno, niz čelo mi
je u oči tekao znoj. Nitko se nije pojavio iz mraka, a nisu me zarobila ni blještava
automobilska svjetla nalik na oči noćnih životinja. Uskoro ću se za kuću Cradock brinuti
kako zaslužuje. Bilo je potrebno očistiti prašinu, a ponešto i uglačati. Morala sam je
održavati čistom za gospođicu Helen. Zato sam sve to učinila, a možda bih, budem li
tiha, u mračne hodnike mogla unijeti i nešto glazbe.

rg
Dawn se vraća, pa bih je mogla staviti u krevet u našoj staroj sobi i brinuti se za nju.

. o
Znam da ni gospođa Cath ni Helen ne bi imale ništa protiv. U kući će biti tophje nego u
kaiju pa će se Dawn brže oporaviti. No nije mi pisala, a od telefonskoga poziva prošlo je
nekoliko tjedana.

a d
Pažljivo sam spustila staklo, potom sam provukla ruku kroz otvor na vratima, u

o
kuhinju, napipala bravu, okrenula je, a onda sam pritisnula kvaku. Vrata je trebalo

n l
stresti jer se drvo u okviru napuhnulo otkad ih je netko zadnji put koristio, ah poslije
nekog vremena su se otvorila. Kuća Cradock ležala je preda mnom mračna, s mirisom
pljesni, ali ponovno moja.

w
Ulazim samo noću.

o
Isprva sam se bojala mraka. Činilo mi se da su svuda oko mene sablasti koje su u

d
snu običavale uznemiravati Phila. Osjećala sam da prolaze kad bi mi nalet zraka
iznenada dotaknuo vrat, ili bi nadimao zastore, iako su prozori bih zatvoreni. Mama,

a n
gospođa Cath i sam Phil nisu mi dolazili, kao što su činili danju. Bih su tihi, a njihovo je
hrabrenje na neko vrijeme prestalo. Noć je pripadala nemirnim duhovima, zlim

lk
mislima, osjećaju da će me možda otkriti, pa čak i ljudima koji su me, u sjenama, čekah
u zasjedi dok sam teturala kući iz zatvora... Panično sam se trzala zbog svakoga visokog
ormara ih škripanja krova.

b a
.
Tek poslije nekoliko posjeta počela sam shvaćati da mi kuća ne snuje zlo, nego samo
zahtijeva da naučim njezin novi raspored. Stubište je skrivalo svoje gornje površine, pa

w
me je na vrhu iznenadilo još jednom stubom, ih sam se na dnu spotaknuta, jer je jedna
nedostajala. Pokućstvo pokraj kojega sam danju prolazila, sad se sastojalo samo od

w
posebnih sjena čiji sam položaj morala ponovno naučiti. Svjetlo koje bi u jednome
trenutku zasjalo kroz prozore i osvijedilo prostoriju, dok bi u sljedećemu sve ponovno

w
utonulo u mrak, nije dolazilo od ručne svjetiljke kakva me je progonila u zatvoru, nego
od prirodnoga mjesečeva prolaska kroz oblake.
No kad sam počela čistiti prašinu i glačati, oblici kojih sam se bojala ponovno su se
pretvorili u one koje sam poznavala i cijeli život voljela, pa su postali stolice, stolovi ih
ograde stubišta, a moje su napore nagradili uobičajenim mirisom lanenoga ulja i
sapuna.
No Dawn još nije došla.
 
U školu je stigao brzojav. Drhtavim prstima otvorila sam narančastu kuvertu, a
pokraj mene je stajala Dina i spremala se tješiti me. No utjeha mi nije bila potrebna.
»Pogledaj!« dahnula sam, pružajući joj tanki papir.
 »Dođite pred Dawn. Vlak u petak«, pročitala je Dina, a onda me je zagrlila. »Dobro je,
vraća se. Oh, Ado!«
I Lindiwe je radosna. Zna da sam, s očajanjem u srcu, iščekivala vijesti o svome
djetetu. Svakodnevno sam se prisiljavala odlaziti u školu kako bi mi svirka na glasoviru
odagnala bojazni da je Dawn sama, bolesna i da me ne može nazvati.
»Može boraviti kod mene«, predložila je Lindiwe, »ako je tebi nezgodno.« Zna za
moju slabost: da mi glava i tijelo ponekad ne djeluju posve usklađeno. No ipak još
mogu nekako svirati, glasovir mi na određeni način jača ruke i prste.

je.«
rg
»Hvala«, uhvatila sam joj ruku i pritisnula je na obraz. »Ali najprije ću vidjeti kako

. o
 
Prije mnogo godina gospođa Cath istim se jutarnjim vlakom vratila u Cradock, a

a d
gazda je rano izašao iz kuće kako bi je dočekao. I ja rano izlazim da dočekam Dawn. Na
postaji nije vreva kakva je prije vladala jer ljudi više vole doletjeti zrakoplovom do Port

o
Elizabetha, a onda se odvezu do Cradocka. Danas se čini da je željeznica samo za
siromašne.

n l
Nitko više ne čeka vlak iz Johannesburga, preko De Aara. Sjećam se kako je Dawn,
kad me je zadnji put posjetila, slavodobitno prelazila preko mosta, s cipelama u

o w
rukama, privlačeći poglede svih prolaznika. Možda će biti slaba, moram se pripremiti
na to. Možda je oboljela od bolesti koja se javlja samo ondje gdje u tlu ima zlata pa će se

d
izliječiti kad ode iz tako nezdrave okoline.

n
Čula sam zvižduk dok je vlak zaokretao oko brežuljka. Uskoro! Začas će biti ovdje,
a možda više nikada neće otići!

a
Prodavač karata nagnuo se kroz vrata svoga ureda. Oko vlaka koji se približavao

lk
dizali su se oblaci prašine i rasplinjavali se u jarkomu svjetlu Karooa. Golubovi na
stropnim gredama raspršili su se, kao da očekuju paru i praskanje, ali danas su

a
lokomotive na struju, pa je vlak, ušavši u postaju, samo uzdahnuo i trznuo se, a onda se

b
.
smirio pod njezinim krovom. Muškarac i žena izašli su i brzo se udaljili. Na drugome
kraju vlaka čuvar je skočio na peron, protegnuo se i počeo istovarivati kutije iz

w
teretnoga vagona, a kondukter je odšetao do lokomotive, zastao i počeo razgovarati s
vlakovođom koji je sjedio na svome mjestu. Na vagonima se nisu otvorila nijedna druga

w
vrata.
Možda će doći tek sutrašnjim vlakom?

w
Onda se na peronu pojavio čuvar, s papirom u ruci.
»Čekate nekoga?«
»Da«, pročistila sam grlo. »Kćer, Dawn. Bila je bolesna.«
Pogledao me je. »Dođite ovamo.« Posao je prema kraju perona.
Ne, pomislila sam, polaganije hodajući. Ne, ne može biti. Ne kao mama...
Zaustavila sam se, a čuvar se okrenuo.
»On je dobro.«
On?
Posrtala sam za njim. Među kutijama je sjedio dječačić, a oko vrata mu je na uzici
visjela cedulja. Bio je vrlo blijed. Na sebi je imao iznošene kratke hlače i čistu, ali
preveliku košulju. Jednu ruku savio je u krilu, a u drugoj je stiskao ručku kartonskoga
kovčega — mamina, mojega, a sad i Dawnina.
»Evo«, reče čuvar, koji je stavio ruku u džep pa izvukao kuvertu. »Dali su mi ovo
pismo za vas. Zamolili su me da pazim na klonkija. Rekli su da ćete ga prihvatiti, ali
meni izgleda bijel.« Slegnuo je ramenima. »Donijet ću ostale stvari.« Okrenuvši se,
vratio se do teretnoga vagona.
Zurila sam u dječaka.
Onda sam se približila i kleknula pokraj njega. Malo je ustuknuo. »Kako se zoveš,
dijete?«

čelo.
rg
Pogledao me je očima plavim poput jutarnjega neba, a svijetla kosa padala mu je na

. o
»Thebo«, šapnuo je.
»Gdje ti je mama, Thebo?«

nije držao kovčeg. »Tamo.«

a d
Oči su mu se napunile suzama. Okrenuo se prema vagonu i pokazao rukom u kojoj

o
Čuvar je na peron spuštao obični smeđi mrtvački sanduk. Dječak je najprije stajao

obujmiti rukama.

n l
na tankim nogama, a onda je spustio kovčeg, pa je otrčao do sanduka i pokušao ga

»Potpišite ovdje«, rekao je čuvar. »U Jo'burgu je za sve to plaćeno.«

o w
n d
a
a lk
. b
w
w
w
 PEDESET I OSMO POGLAVLJE
Dawn smo pokopali s one strane rijeke, blizu željezničke postaje, gdje je malo
groblje za obojene. Došli su Lindiwe, Dina, gospodin Dumise i mala skupina prijatelja
koji su je se još sjećali. Moji učenici sastavili su zbor, pa su u titravi zrak otpjevali Nikad
ne koracaš sama, a arija se dizala i letjela preko brežuljaka. Iz baštine gospode Cath mogla
sam platiti nadgrobni kamen s njezinim imenom, nadnevcima i riječima: »Naša voljena

g
Dawn« na prednjemu dijelu.

r
Mislim da je ondje sretna jer groblje nije stisnuto ogradom, nego je otvoreno prema

o
ravnici Karooa. Okružuju je nisko grmlje i divlje zlatne trave, brežuljci gledaju dolje na

.
nju, a Groot Vis joj mrmori. Vlakovi koji odlaze u uzbudljivije krajeve prolaze pokraj

d
mjesta na kojemu leži.

a
Thebo i ja često odlazimo onamo.
Pokazujem mu krznene glodavce nazvane »dassiji«, koji se sunčaju na obližnjim

l o
stijenama, a on slijedi povorke sjajnih mrava na njihovim stazicama. Pokazujem mu i

n
žilavo trnovo drvo, nalik onomu iznad naše kaije. Hihoće se jer mu trave škakljaju noge
dok trči.

w
Thebo je sada sretno dijete, a i meni je donio sreću. Ne pitam ga o njegovu životu u

o
Jo'burgu jer nisam sigurna želim li znati. Možda će mi jednoga dana reći, ali možda će
mu to izblijedjeti iz glave, i to će biti bolje. Svakako, izraženije je bijele boje nego što je

d
Dawn ikad bila. Živčana sam zbog njegove boje i zbog mogućnosti da mu je otac bijelac,

n
iako mu je Dawn dala afričko ime. Sjećam se riječi gospode Pumile: »Ne pokazuj to

a
dijete unaokolo...«

lk
U pismu koje mi je dao čuvar vlaka nije bilo spomena o ocu.
 

a
Najdraža mama,

b
ovo je Thebo, moj voljeni sin, a sad su mu tri godine. Umirem, a za moju bolest nema lijeka.

.
Ovo ću pismo dati prijatelju, pa će ti ga on proslijediti. Ne plači zbog mene, mama. Ples je bio
sve što sam željela, ali Thebo je sad moj najvažniji dio. Molim Te, uzmi ga, pa ga voli i za mene,

w Dawn

w
 
Rukopis je šiljast i nesiguran. Nema vijesti ni od kakva Dawnina prijatelja u

w
Jo'burgu.
 
U dućanu mješovite robe N. C. Rogers kupila sam čudnu tvar, pa sam je upotrijebila
da staklo lagano zalijepim natrag u otvor na kuhinjskim vratima. Lako ću ga izvaditi
kad god zaželim.
Sad riskiramo, pa i danju ulazimo u kuću Cradock. To možemo činiti jer vrt se
razrastao, a grmlje nam doseže preko glava, pa kuću skriva od pogleda s ceste.
Gospođa Cath užasnula bi se, no taj nas zaklon štiti, a k tome prigušuje i zvuk glasovira,
jer svakoga dana sviram.
»Još!« viče Thebo dok sluša marche militaire. I dodaje: »Nauči me, bako!«
I tako počinjemo.
 Iz knjige u kojoj su nacrtani i pobrojeni glazbeni ključevi za glasovir uči pojedine
note, slaže ih u fraze, a one se pretvaraju u ariju koju žehte uvijek ponovno zapjevati.
»Čarolije, bako!« viče poskakujući na stolčiću pokraj glasovira.
lli je kao kad učite čitati: slova se slažu u riječi, a one se skupljaju u rečenice. Jednoga
dana pokazat ću mu kako ti skupovi riječi i nota mogu steći značenja koja su daleko od
njihovih pojedinih dijelova.
Uskoro svira jednostavne arije, kao što su Ples patuljaka i Dođi u zelenu šumu. Svoje
natečene crne ruke polažem uz njegove, noge mu vise sa stolčića, a tako se usredotočio
da mu se nježno čelo namreškalo.
U školi sad podučavam samo jedan dan u tjednu, a tada Lindiwe prelazi put od
rg
. o
svoje kuće u Lingelihleu do Ulice Dundas da u kaiji pazi na dječaka.
»Istražit ćemo vrt«, govori mu. »Tražit ćemo puževe.«

a d
Oprezna sam s Thebom. Slijedim savjet gospode Pumile koji sam zanemarila s
Dawn. Ne pokazujem ga unaokolo i držim ga podalje od općine. Ne vodim ga van ako

o
čujem sirene, skandiranje ili ako ugledam dim.

n l
U zadnje vrijeme toga je mnogo jer mladi ljudi iz općine, nazvani Četvorka iz
Cradocka, koji su ustali i utemeljili novu građansku udrugu u korist svojih crnih
zemljaka, pobijeni su i to surovije nego što bi se dogodilo da je jedina pobuda za napad

w
bila pljačka.

o
Dahnula sam kad sam to čula i čvršće sam zagrlila Theba jer sam poznavala njihova

d
vođu, Matthewa Goniwea.
Johannesburg ima svoje mučenike iz Sharpevillea, a sad i mi imamo svoje. Bijeli dio

a n
Cradocka okreće glave i ne želi gledati, ali crni su stanovnici uvjereni da su te ljude
pobili iz političkih razloga. Naši divlji mladići izazivaju snage sigurnosti koje su

lk
okružile Lingelihle. Potreban je samo još koji izazov, ili da makar jedan kamen pogodi
metu, pa da bijeli vojnici spuste puške s nišanima. Metci koji su nam nekad zujali nad

a
glavama, sad će se zabijati u meso.

b
.
»Amanala!« viču i topćući nogama podižu prašinu. »Amandla ngawetu«
I oni su spremni umrijeti.

w
Šuljam se kući pred puškama, praćena bukom koja je sad više od »općinskoga
Bacha«, a cijelo vrijeme prstima dotičem naoštrenu žbicu bicikla, iako mi je ruka sad

w
preslaba da je upotrijebim kako me je Lindiwe učila: da je zabodem i povučem nagore,
prema srcu. Naučila sam da ću najbolje izbjeći neprilike ako se držim podalje od

w
mladih, čak i onih koji me žele zaštititi, pa se krećem među starima jer obično u
džepovima ne nose kamenje i nisu tako izrazite mete za vojnike.
Poslije nekoliko dana Midlandske novosti javljaju da su trupla Četvorice pronađena
na pješčanim dinama pokraj mora, izvan Port Elizabetha, nedaleko od željezničke
postaje gdje sam, nakon što sam pokopala mamu, cijelu noć čekala vlak za Cradock.
Njihov pogreb prati veliko, uzgibano mnoštvo, govor drži bijeli biskup, a njegovo lice i
riječi snimaju kamere pristigle iz prekomorskih zemalja da zabilježe što se događa u
našemu jadnom, prašnom svijetu. Na prohladnomu vjetru iz Karooa pucketaju zelene,
crne i žute zastave Afričkoga nacionalnog kongresa, a skandiranje parola te stranke diže
se prema nebu, prkoseći zabrani. Za to vrijeme policija stoji na rubu općine, ali spremili
su suzavac, puške i palice, jer ne žele da se kamere okrenu prema njima. No poslije
 odlaska snimatelja, biskupa i ostalih dostojanstvenika, policija i vojnici se vraćaju.
Svjetska pozornost, nalik na svijetli trak jake svjetiljke, premjestila se s Cradocka. Neki
su se ponadali da bi to svjetlo moglo donijeti trajnu korist, ali to se nije dogodilo.
Cradock je ponovno postao malo mjesto u Karoou, poznato uglavnom po prašini,
stjenovitim koppijima, smeđoj rijeci, a nakratko i po divljačkomu postupanju prema
osobama druge boje kože.
Poslije ubojstava razmišljala sam o tome da posve prestanem podučavati, ah Dina i
Lindiwe odgovorile su me od toga.

rg
»Ako djeca uopće dolaze u školu, onda je to radi glazbe«, tvrdila je Dina žarko. »Ne
dolaze radi mojih lekcija, ni predavanja drugih kolega, nego radi glazbe.«»Potrebna si

. o
im«, dodala je Lindiwe.
Imaju pravo. Našoj djeci ostalo je malo zadovoljstava. Ako se trude pohađati školu,

a d
zaslužuju bijeg u glazbu. Ah ne vodim Theba sa sobom u školu preko Groot Visa, kao
što sam nekoć vodila Dawn. Vrlo je opasno, stoga ne želim riskirati. Previše je bijel, a ta

o
boja, čak i kod djeteta, može izazvati iskru.

crnce, ili što god zaključili o Thebovoj boji.

n l
Pišem oporuku. Novac će dobiti Thebo, pa će poći u privatnu školu koja prima

Kako prolaze godišnja doba, glava mi zadaje neprilike. Sjećanja koja su nekoć, kad

w
sam ih prizvala, bila svježa kao da sam sve to nedavno doživjela, sad se nevoljko

o
vraćaju, izblijedjela na rubovima, kao da Trg Market gledam kroz prašinu koju su konji

d
i kola podizah prije nego što su se pojavile asfaltirane ceste. Borim se zadržati prošlost,
ali neki govore da sad ima nade za budućnost. Još nisam osjetila da se javlja novina

a n
kakvu sam upoznala dvaput u životu, ali ostali su uvjereni da je stigla. Krhka je, lako ju
je oštetiti kao cvjetove marelice za kasnoga mraza, ali napokon je ovdje.

lk
Možda je gospođa Cath imala krivo, možda će aparthejd nestati iz zemlje još za
moga života?

a
Dok Thebo spava u majčinu krevetu, čitam crveni dnevnik koji sam vidjela u

b
.
spavaćoj sobi gospođe Cath one noći kad je umrla. Nedavno sam ga ponovno našla.
Netko ga je gurnuo u ladicu toaletnoga stolića, možda gospođica Rose.

w
 
Helen je vrlo narasla!

w
Oduševljena sam što je nekako uspjela steći vlastiti um, unatoč virusu majčina kisela
ophođenja. Ponovno sam se ponadala da će se Rosemary razblažiti, ali to se nije dogodilo.

w
Ovih sam dana vrlo umorna. Sigurna sam da je Ada pozvala Rosemary i Helen. Kako ikad
mogu reći Adi što mi znači? Znam da se još duboko srami veze s Edwardom, a htjela bih da
postoji način da joj kažem da to nikad nije bila njezina krivnja. Nažalost, mislim da neće
povjerovati ako to čuje iz mojih usta, pa sam se odlučila za drugi, javni način, ako svećenik bude
postupao po mojim željama.
Moram se odmoriti, kao što sam im malo prije rekla. Najprije ću upotrijebiti dašak svoga
najdražeg mirisa, a onda ću zaspati s mišlju da ću sutra ponovno vidjeti svoju ljupku unuku. Da
je barem i Dawn ovdje...
 PEDESET I DEVETO POGLAVLJE
U bravi ulaznih vrata okrenuo se ključ, a šarke su zaškripale. Već neko vrijeme nitko
ih nije otvarao. Zgrabila sam Theba, podigla ga zdravom rukom i počela šepati prema
kuhinji. Čak ako su se vrata malo zaglavila, bila sam odveć spora, neću moći na vrijeme
izaći, pa će nas otkriti i izbaciti...
»Tko je tu?« upita ženski glas, a koraci su zvučali oprezno.

g
Zaustavila sam se. Srce kao da mi je tuklo u glavi, stiskalo je i ozljeđivalo mi oči.

r
»Ima li koga?«

o
Spustivši Theba, stavila sam prst na usta da ga ušutkam, a onda sam se odšuljala

.
natrag i provirila kroz pukotinu u vratima. Ugledala sam mladu ženu koja je stajala s

d
ključevima u rukama. Imala je zlatnu kosu, a bila je nešto mlađa nego što bi sada bila

a
Dawn. Učinilo mi se da sam je već negdje vidjela, ali zbog bubnjanja u glavi nisam se
mogla jasno prisjetiti. Izašla sam iza vrata.

l o
»Ado?« Zakoračila je prema meni, a licem joj se razlio plahi osmijeh. »Ado?«

n
»Gospođice Helen!« dahnula sam. »Oh, gospođice Helen, vratila si se kući!«
Osjetila sam da se pod nagnuo, pa sam se uhvatila za stolicu i teško sam se spustila

w
u nju. Ne bi bilo dobro da ponovno padnem, kao što sam... kad je to bilo?

o
Osvrnula se oko sebe gledajući otvoreni glasovir s poduprtim notnim tekstovima,
blistavo pokućstvo i sređenu unutrašnjost u usporedbi s divljinom vani. Začula sam

d
brzo tapkanje nogu.

n
»Pozdrav«, javio se Thebo. »Sviraš li ti glasovir?«

a
»Ne«, odgovorila je Helen i čučnula da bude u razini s njim. »Ni izdaleka tako

lk
dobro kao Ada.«
»Imaš kosu kao ja«, primijeti dječak, pa ispruži ruku i dotakne joj žute pramenove.

a
»Jesi li poznavala moju mamu? Zvala se Dawn, ali sad je na nebu.«

b
»Da«, reče Helen blago, brzo me pogledavši. Pomilovala ga je po ruci. »Poznavala

.
sam je. Bila je sjajna plesačica. Kad sam bila otprilike tvoje dobi, plesala je za mene.«
I tako je počela nova nada o kojoj su ljudi govorili. Novi plan Boga Oca. Ta nada nije

w
mogla vratiti Jakea, Stevea Bikoa, ih Četvoricu iz Cradocka, ali ipak se uzdigla u zemlji,
izbacivši zakone o razlici u boji kože, a s njima i ljude koji su ih održavali. Zauvijek je

w
iščupala natpise s klupa u parku Karoo, a u općinama je počela postavljati žice za struju

w
i telefone. Lindiwe je dala električno svjetlo. Ljudima različite boje kože, poput Phila i
mene, dopustila je da se vole i vjenčaju. Širom je rastvorila vrata Mandehna zatvora, pa
ga je, dok je on žmirkao, izvela na sunčevo svjedo. Promijenila je moje uvjerenje da će se
sukobljavanje zbog boje kože nastaviti dok ljudi budu imali oči da vide razliku između
crnoga i bijeloga. Pokazalo se da je ta nova nada jača čak i od toga.
Završila je rat.
Okončala je i moj rat. Otjerala je neprijatelje koji su čekali, izliječila je unutrašnje
rane i ublažila sramotu koju sam cijeli život nosila sa sobom.
Otvorila je i kuću Cradock.
Dovela je do toga da Helen ostane, ukrotila je divlji vrt, upalila je štednjak,
pripremila praonicu rublja, Thebu je dala vlastitu sobu, a mene je dobrodošhlicom
 pozdravila u staroj prostoriji koju sam nekad dijelila s majkom. Poželjela mi je
dobrodošlicu pri povratku kući.
 

Helen će ostati. Kad dovrši obnavljanje kuće Cradock, kani poraditi i na drugim
starim zgradama u blizini jer je za to iznimno nadarena. Odlučila se prihvatiti
starateljstva nad Thebom, pa će dječak imati obitelj i kad mene više ne bude. Upisala ga
je u školu koja jednom nije htjela ni čuti za mene i gdje sam poslije održala koncert, a
Dawn se ondje, iza zadnjega reda stolica, posve prepustila plesu. U toj školi podučavala

g
je gospođa Cath. Upisali su ga bez ikakvih pitanja.

r
Što se mene tiče, najveća mi je radost unuka učiti da svira glasovir. Glava mi je
srećom još dobra za to, a oštećeni prsti nisu zaboravili kako se treba kretati preko tipki.

. o
Sjedimo za starim Zimmermanom, a dok zajedno sviramo, iz mojih i njegovih ruku diže

d
se glazba. Izvodimo klasične skladbe, pa Mjesečevu sonatu, gdje on svira ariju, dok se ja

a
trudim izvesti tešku osnovicu, zatim malo jazza, a onda možda i afričkoga swinga,
poput najdraže skladbe njegove majke, Quonqthwane — Škljocave pjesme.

l o
Sad je s nama i Dawn. Vidim kako joj kosa leti, vitke noge bljeskaju, a ruke uvija nad
glavom. Helen gleda i plješće, ili je to možda Thebo...

n
A onda, uvečer, dok grimizno svjetlo pada kroz prozor, a kukci utihnu u živici od

w
blitvine, sviram Debussyja, arije koje vam još i sutradan tumaraju glavom. Sljedećega
dana nastavljam, pa otkrivam značenja tih skladbi.

svijetlim poput najranijega osvita u Karoou.

d o
Vidim Phila. Dolazi i stoji pokraj glasovira, dodiruje mi rame i smiješi mi se očima

n
Stiže i gospođa Cath, ili je možda cijelo vrijeme tu? Znam što će zamoliti:

a
»Malo Chopina?Kapljice! Molim te, Ado.«

a lk
. b
w
w
w
 ZAHVALE
Mnogo mi je ljudi pomoglo stvoriti ovaj roman, ali neki zaslužuju da ih posebno
spomenem. Mnogo dugujem Michaelu Letelmanu, koji mi je omogućio pristup svojoj
sjajnoj istraživačkoj disertaciji o politici prema crncima u Cradocku, od 1948. do 1985.
Njegova građa pružila mi je nužnu podlogu za Adinu priču.
Osoblje knjižnice Cory na sveučilištu u Rhodesu pomoglo mi je pronaći Michaelovu

g
disertaciju, a i veliku količinu drugih povijesnih isprava, pa im zahvaljujem na utrošenu

r
vremenu i velikodušnosti.

o
Sandra i Michael Antrobus pružali su mi savjete, a pomagali su mi i neprocjenjivom

.
građom i gostoljubivošću u Cradocku, na čemu im najsrdačnije zahvaljujem, kao i

d
Duncanu Fergusonu, mjesnomu arhivaru, koji mi je odgovarao na pitanja i dopustio da

a
razgledam njegove fotografije i znatnu zbirku uspomena.
Osobitu zahvalnost htjela bih izraziti svojoj književnoj zastupnici Judith Murdoch i

l o
urednici Imogen Taylor. Pomogle su mi pročistiti rukopis, a velikom oštroumnošću

n
ohrabrivale su me tijekom cijeloga postupka objavljivanja.
Naposljetku, moram najtoplije zahvaliti svojoj obitelji koja mi je iskazala neiscrpno

w
strpljenje, ljubav i podršku.

d o
a n
a lk
. b
w
w
w