Teorija računanja

Teorija računanja je grana računarstva koja razmatra mogu li se i s kojom učinkovitošću riješiti problemi
koristeći računalo. Polje je podijeljeno u dvije glavne grane: teoriju izračunljivosti i teoriju složenosti, s tim da
obje grane barataju formalnim modelima računanja.

Kako bi rigorozno proučavali računanje, računalni znanstvenici barataju matematičkim apstrakcijama

računala zvanim modeli računanja. Nekoliko je formulacija u uporabi, ali najčešće ispitivani je Turingov stroj.
Turingov se stroj može shvatiti kao osobno računalo opremljeno memorijom beskonačnog kapaciteta, iako
može memoriji pristupati u malim diskretnim dijelovima. Računalni znanstvenici proučavaju Turingov stroj
jer ga je jednostavno formulirati, jer može biti analiziran i korišten u dokazivanju rezultata, i jer predstavlja
ono što mnogi smatraju najmoćnijim mogućim "razumnim" modelom računanja. Iako se zahtijev za
memorijom beskonačnog kapaciteta može shvatiti kao nefizikalan, za svaki stvarno riješen problem
Turingovim strojem korištena memorija će uvijek biti konačna, pa svaki problem koji riješi Turingov stroj
može riješiti i osobno računalo sa dovoljno ugrađene memorije.

Sadržaj
[sakrij]

 1 Teorija izračunljivosti
 2 Teorija složenosti
 3 Druge formalne definicije računanja
 4 Daljnje čitanje

Teorija izračunljivosti [uredi]

Podrobniji članak o temi: Teorija izračunljivosti (računarstvo)

Teorija izračunljivosti se primarno bavi pitanjem je li problem uopće rješiv na računalu. Problem
zaustavljanja je jedan od najvažnijih rezultata u teoriji izračunljivosti, jer predstavlja primjer konkretnog
problema kojeg je i lako formulirati i nemoguće riješiti koristeći Turingov stroj. Veći je dio teorije
izračunljivosti izgrađen oko rezultata problema zaustavljanja.

Teorija je izračunljivosti usko vezana sa granom matematičke logike zvanom teorija rekurzije, koja otklanja
ograničenje proučavanja samo modela računanja koji su bliski onim fizikalno ostvarivima. Mnogi
matematičari i računski teoretičari koji proučavaju teoriju rekurzije će je naslovljavati kao teoriju
izračunljivosti. Ne postoji stvarna razlika između dvaju polja osim u tome ima li sam istraživač koji se bavi
poljem ured u odsjeku za računarstvo ili matematiku.

Teorija složenosti [uredi]

Podrobniji članak o temi: Računska teorija složenosti

Teorija složenosti razmatra ne samo može li se problem uopće riješiti na računalu, već i koliko učinkovito
može biti riješen. Dva glavna aspekta su promatrana: vremenska složenost i prostorna složenost, koji
respektivno predstavljaju broj koraka potreban da se računanje obavi, te količinu memorije potrebnu za
obavljanje računanja.

Kako bi analizirali koliko vremena i prostora dani algoritam zahtijeva, računalni znanstvenici izražavaju
vrijeme i prostor zahtijevan za rješavanje problema kao funkciju ulaznog problema. Na primjer, pronalaženje
nekog pojedinog broja u dugoj listi brojeva postaje sve teže kako ta lista raste. Ako kažemo da
postoji n brojeva u listi, tada, ukoliko lista nije predsortirana ili na neki način indeksirana, moramo ispitati
svaki broj kako bismo pronašli broj koji tražimo. Stoga kažemo da, kako bi riješio ovaj problem, računalo
mora obaviti broj koraka koji raste linearno u veličini problema.

Kako bi pojednostavili ovaj problem, računalni su znanstvenici prihvatili veliko O notaciju, koja dozvoljava
usporedbu funkcija na način koji osigurava da pojedinačni aspekti konstrukcije stroja ne moraju biti
razmatrani, već samo asimptotsko ponašanje kako problemi postaju sve veći. Stoga se u prethodnom
primjeru može reći da problem zahtijeva O(n) koraka za rješavanje.

Možda najvažniji od svih otvorenih problema u računarstvu jest pitanje mogu li određene široke klase
problema označene kao NP biti učinkovito riješene. O ovome se više raspravlja u članku klase složenosti P
i NP.

Druge formalne definicije računanja [uredi]

Osim Turingovog stroja, drugi istovjetni (vidi: Church-Turingova teza) modeli računanja su u uporabi.

lambda račun

Računanje je početni lambda izraz (ili dva ako se želi odvojiti funkcija od njenog ulaza) plus
konačni slijed lambda termina, od kojih je svaki deduciran iz prethodnog aplikacijom beta redukcije.

kombinatorna logika

je koncept koji ima mnogo sličnosti sa λ-računom, ali postoje i važne razlike (npr. kombinator fiksne
točke Y u kombinatornoj logici ima normalnu formu, ali ne i u λ-računu). Kombinatorna je logika
razvijena sa velikim ambicijama: razumijevanje prirode paradoksa, činjenja osnovna matematike
ekonomičnijima (konceptualno), te eliminiranje notacije varijabli (te tako osvjetljavajući njihovu
ulogu u matematici).

μ-rekurzivne funkcije

računanje je μ-rekurzivna funkcija, tj. njen definirajući slijed, bilo koja ulazna vrijednost/vrijednosti te
slijed rekurzivnih funkcija koje se pojavljuju u definirajućem slijedu sa ulazima i izlazima. Stoga, ako
se u definirajućem slijedu rekurzivne funkcije f(x) pojavljuju g(x) i h(x,y), tada se mogu pojaviti
termini oblika 'g(5)=7' ili 'h(3,2)=10'. Svaki unos u ovom slijedu treba biti aplikacija osnovne funkcije
ili slijediti iz gornjih unosa koristeći kompoziciju funkcija, primitivnu rekurziju ili μ-rekurziju. Na
primjer, ako je f(x) = h(x,g(x)), tada da bi se pojavio 'f(5)=3', gore se moraju pojaviti termini poput
'g(5)=6' i 'h(3,6)=3'. Računanje terminira samo ako konačni termin daje vrijednost rekurzivne
funkcije primjenjene na ulaze.

Markovljev algoritam

sustav za prepisivanje stringa koji koristi pravila slična gramatičkim kako bi djelovao
nad stringovima simbola.

Registarski stroj

je teoretski zanimljiva idealizacija računala. Postoji više varijanti. U većini od njih, svaki registar
može sadržavati prirodni broj (neograničene veličine), dok su same instrukcije jednostavne (obično
tek nekolicina njih), pa npr. postoje samo dekrementiranje (kombinirano sa uvjetnim skokom) i
inkrementiranje (i zaustavljanje). Nedostatak beskonačne (ili dinamički rastuće) vanjske memorije
(poput one u Turingovim strojevima) se može shvatiti kao zamjena njene uloge
tehnikama Gödelovog obrojčavanja: činjenica da svaki registar sadrži prirodni broj dopušta
mogućnost predstavljanja složenih konstrukata (npr. niza, matrice itd.) odgovarajuće velikim
prirodnim brojem - nejednoznačnost i predstavljanja i interpretiranja može biti uspostavljena na
osnovama ovih tehnika zasnovanih nateoriji brojeva.

P′′

Poput Turingovih strojeva, P′′ koristi beskonačnu traku simbola (bez slučajnog pristupa) i poprilično
minimalistički skup instrukcija. Ali ove su instrukcije vrlo različite, te stoga, za razliku od Turingovih
strojeva, P′′ me treba održavati različito stanje, jer svu funkcionalnost "sličnu memoriji" može pružiti
samo traka. Umjesto prepisivanja trenutnog simbola, može obaviti inkrementiranje modularnom
aritmetikom nad njim. P′′ također posjeduje par instrukcija za ciklus, ispitujući simbol praznine.
Unatoč svojoj minimalističkoj prirodi, postao je roditeljski formalni jezik ostvarenog i (za zabavu)
korištenog programskog jezika zvanog Brainfuck.

Kao dodatak općenitim računskim modelima, neki jednostavniji računski

modeli su korisni za posebne, ograničene primjene. Regularni izrazi, na
primjer, se koriste za specificiranje uzoraka stringa u mnogim
kontekstima, od programske podrške za uredsku produktivnost pa
doprogramskih jezika. Drugi formalizam matematički istovjetan
regularnim izrazima, konačni automati, se koristi u dizajnu elektroničkih
krugova i pri rješavanju nekih problema. Kontekstno neovisne
gramatike se rabe prilikom specifikacije sintakse programskih jezika.
Nedeterminističkipotisni automati su drugi formalizam istovjetan
kontekstno neovisnim gramatikama. Primitivno rekurzivne funkcije su
potklasa rekurzivnih funkcija.

Različiti modeli računanja imaju sposobnost obavljanja različitih

zadataka. Jedan način mjerenja moći računskog modela jest proučavanje
klase formalnih jezika koje model može generirati - ovo vodi
ka Chomskyjevoj hijerarhiji jezika.

Daljnje čitanje [uredi]

 Michael Sipser (2006). Introduction to the Theory of Computation

2ed, PWS Publishing. ISBN 0-534-94728-X. Drugi dio: Computability
Theory, poglavlja 3–6, str. 123–222.

 Eitan Gurari (1989). An Introduction to the Theory of Computation,

Computer Science Press. ISBN 0-7167-8182-4. Besplatna je verzija
također dostupna na: http://www.cse.ohio-state.edu/~gurari/theory-
bk/theory-bk.html

 Hein, James L: Theory of Computation. Sudbury, MA: Jones &

Bartlett, 1996. ISBN 978-0867204971 Nježni uvod u polje, prikladno
za studente računarstva druge godine.

 Hopcroft, John E., and Jeffrey D. Ullman: Introduction to Automata

Theory, Languages, and Computation. 3rd ed Reading, MA:
Addison-Wesley, 2006. ISBN 978-0321455369 Jedna od standardnih
referenci u polju.

 Taylor, R. Gregory: Models of Computation. New York: Oxford

University Press, 1998. Neobično čitljiv udžbenik, prikladan za
studente viših godina ili postdiplomske studente.

 Hartley Rogers, Jr, Theory of Recursive Functions and Effective

Computability, MIT Press, 1987, ISBN 0-262-68052-1

 Logika izračunljivost: Teorija interaktivnog računanja. Glavi izvor na

webu o ovoj temi.

 [1] Dobar udžbenik u PDF formatu Forbesa D. Lewisa, koji pokriva

teme formalnih jezika, automata i gramatika. Naglasak je više na
predstavljanju pregleda rezultata i njihovim primjenama, radije nego
na pružanju dokaza.