Anders de la Motte

Plijen
Tko vlada prošlošću, vlada i budućnošću.
Za Anette
 Najljepša hvala svim marljivim
Mravima bez čijih savjeta i djela Igra ne bi postojala.
Pisac
 Mala količina zraka ili plina u tekućini, mjehurić Mala, šuplja,
lebdeća kugla, balon Sve što nadilazi realno; lažna predstava
Prijevara ili obmana; varljiva spletka; lažni projekt; neiskrena
špekulacija Osoba zavarana lažima; lakovjeran čovjek Mala sferična
šupljina u čvrstom materijalu, mjehurić Varati, obmanuti (glagol)
(Uglavnom privremeno) stanje bivanja u kojem je sve što vidiš,
dodiruješ, čuješ, osjećaš i mirišeš pod kontrolom ljudi oko tebe ili
nekog sustava
Kad su elektronička naprava ili osoba pod daljinskim nadzorom
Maštarija ili san koji je suviše nerealan da bi mogao biti istinit
www.brainyquote.com
www.urbandictionary.com
www.wiktionary.com
U personaliziranom svijetu hranit će nas isključivo ugodnim, poznatim
vijestima koje potvrđuju naša vjerovanja, a budući da ti filtri neće biti
vidljivi, nećemo ni znati što nam skrivaju. Interesi iz naših prošlosti
određivat će čemu će nas izlagati u budućnosti, što neće ostavljati
mjesta neočekivanim susretima koji potiču kreativnost, inovaciju i
demokratsku razmjenu ideja.
Eli Pariser

Znanje je moć. Informacije su moć. Prikrivanje i skladištenje znanja i

informacija može biti čin tiranije zapakiran u poniznost.
Robin Morgan

Nije toliko bitno tko započne igru, već tko je završi.

John Wooden
 Poput udarca šakom u prsa — otprilike takav je bio osjećaj.
Udarac kao da je na neki naćin dodatno usporio vrijeme. Primijetio je
svaki detalj oko sebe.
Oružje upereno u prsa, panično vrištanje gomile. Tijela koja se
kreću u slowmotionu. Kao da pokušavaju pobjeći što dalje od njega.
No unatoč dokazima, unatoč mirisu baruta koji mu je pekao nos i
prasku koji mu je odzvanjao u ušima, mozak mu je odbijao prihvatiti
što se upravo dogodilo... Kao da se branio od onoga nemogućeg,
nezamislivog, neviđenog...
Ovo se nije smjelo dogoditi.
Ne sada!
Nikada!
Upucala ga je...
UPUCALA GA JE!!!
Pištolj mu je i dalje bio usmjeren u prsa. Njezin pogled iznad
cijevi ledeno hladan, lišen svih osjećaja. Kao da pripada nekoj drugoj
osobi. Nekom strancu.
Pokušao je dignuti ruku prema njoj, otvoriti usta da kaže nešto. No
jedini zvuk koji je izlazio bilo je blago cviljenje.
Odjednom i bez ikakvog upozorenja, vrijeme se vrati u normalnu
brzinu.
Bol iz njegovih prsa proširila se poput vala cijelim tijelom i
zanjihala asfalt pod njim.
Koljena su mu klonula, i nekoliko je puta zateturao pokušavajući
održati ravnotežu.
U sljedećem trenutku peta mu je dotakla rub pločnika. Sekunda
bestežinskog stanja dok se borio protiv gravitacije.
A onda sanjivi osjećaj slobodnog pada.
I time je za njega Igra završila.
 Jedan
Posve nova igra ?

Čim se probudio, HP je shvatio da nešto nije u redu. Trebalo mu je

nekoliko sekunda da shvati što ga muči. Bilo je tiho. Pretiho.
Soba mu je gledala na Guldgrand i već se odavno navikao na buku
s velike prometnice Soderleden svega nekoliko stotina metara dalje.
Više je nije ni primjećivao.
No umjesto uobičajene prigušene prometne buke pomiješane s
pokojom sirenom, ljetnja noć bila je posve tiha. Pogledao je na
budilicu: 3:58.
Radovi na cesti, pretpostavio je. Soderleden, Soder Malarstrand i
Slussen opet su zatvoreni zbog nove ture krpanja i popravaka... No
osim činjenice da Bob Graditelj mora raditi ispod radara, počeo je
primjećivati da nedostaju i neki drugi zvukovi. Nitko nije bacio snop
novina pred ulazna vrata, niti se čula dernjava pijanaca s ulice Horn.
Zapravo nije bilo nijednog zvuka koji bi ukazao da je vani živi glavni
grad. Kao da mu je stan u ogromnom mjehuru koji izdvaja vanjski
svijet od njega i prisiljava ga da živi u vlastitom univerzumu gdje
uobičajena pravila više ne vrijede.
Što je na neki način i posve istinito...
Primijetio je da mu je srce počelo tuči malo jače. Trznuo se na
zvuk blagog zveketa negdje u stanu.
Provalnik?
Ne, nemoguće. Zaključao je protuprovalna vrata sa sve tri brave,
kao i inače. Vrata su bila skupa, no vrijedila su svake lipe. Čelični
okviri, dvostruke brave and you name it, tako da čisto logički gledano
nitko nije mogao provaliti u stan. No, kišobran paranoje ne da se tako
lako sklopiti...
Išuljao se iz kreveta i tapkajući po podu oprezno zavirio u dnevni
boravak. Trebalo mu je nekoliko sekunda, no nakon što su mu se oči
naviknule na tamu, rezultat je bio jasan. Nije bilo ničeg, nikakvog
pokreta ni u dnevnom boravku ni ograđenoj kuhinjici. Sve je bilo u
redu, bez ikakvog znaka opasnosti. Osim one neprirodne, probojne
tišine koja nije popuštala...
Oprezno je dotapkao do prozora i provirio. Na ulici nije bilo ni
žive duše, što zapravo i nije toliko neobično s obzirom na vrijeme.
Maria Trappgrand nije bila prometna ulica ni usred dana.
Zatvoreno je zbog radova na cesti, sigurno je to. Cijeli vražji Soder
izgleda poput iskopina na Birki, pa zašto onda tijekom noći ne bi bio
posve napušten. Bob Graditelji vjerojatno su otišli na kavu u pauzi...
Uvjerljivo potpuno! No svejedno ga nije napuštao osjećaj nemira.
Mora još provjeriti hodnik.
Hodao je na prstima prema ulaznim vratima po svježe postavljenim
podnim gredama, izbjegavajući treću i petu jer je znao da škripe.
Kad im se približio na nekoliko metara, učinilo mu se da se otvor
za pisma njihao. Momentalno se ukočio, a puls mu je naglo skočio.
Prije dvije godine netko mu je kroz otvor za pisma zapalio stan.
Bilo je to vraški neugodno iskustvo zbog kojeg je završio s maskom za
kisik u bolnici Soder. A to je bio samo mali podsjetnik na pravila Igre,
što je naknadno shvatio.
Oprezno je ponjušio ustajali zrak, no nije osjetio miris kerozina.
Bio je siguran da čuje nešto s druge strane vrata.
Možda su ipak donijeli novine?
Napravio je još nekoliko opreznih koraka i provirio kroz špijunku.
Neočekivani zvuk bio je toliko jak da je posrnuo natrag u hodnik.
Kvragu!
Nekoliko trenutaka vidio je zvjezdice pred očima, a srce kao da
mu je zastalo.
Nakon još jednog žestokog praska, šok je popustio.
Netko mu pokušava srušiti vrata!
Čelični okvir već je malo ispao iz ležišta, što znači da je osoba s
druge strane valjda snažnija od Hulka. Treći udarac, metal o metal,
nije to nikakav prokleti Bruce Banner već mnogo vjerojatnije nekakav
malj — možda i više njih.
Okvir je još malo iskočio i sad je mogao vidjeti kroz napukline.
Potrebno je još samo nekoliko udaraca.
Počeo se vrtjeti i zapleo se o vlastite noge te pao na pod koliko je
dug i širok. Nakon još jednog udarca počela mu je padati žbuka po
nogama.
Stopala su mu klizala po drvenom podu, a ruke tražile uporište.
Ustao je.
Brzi koraci do dnevne i spavaće sobe.
Opet bum na vratima!
Okus krvi u ustima, srce divlja u prsima.
Ruke su mu se toliko tresle da je jedva okrenuo ključ u bravi.
Kojivrrrragsepobogudogađaaaa...
Čuo se još jedan udarac iz hodnika, ovaj put popraćen škripanjem
koje je odavalo da je okvir posve popustio.
Zgrabio je komodu u sobi i odupro se nogama o pod te umalo pao
gurajući komad namještaja pred vrata. Prokleta iverica!
Ako napadače nisu mogla zaustaviti čelična vrata, ova komoda
baltičkog dizajna može mu kupiti samo nekoliko sekunda. Bacio se na
krevet i počeo prebirati po noćnom ormariću punom novina i džepnih
knjiga.
Telefon, gdje mu je telefon!?
Evo ga! Ne, kvragu, to je daljinski od TV-a...
Čuo je trčeće korake iz dnevnog boravka, grube glasove koji se
dovikuju, no previše se fokusirao na traženje telefona da bi čuo što
govore.
Odjednom mu prsti udare o telefon toliko snažno da je pao na pod.
Pa jebemu!
Zveket kvake, a zatim duboki glas koji viče. »Unutra je!«
HP klizne na pod i počne divljački mlatarati rukama. Bio mu je tik
uz lijevu ruku.
Zgrabio je telefon i pokušavao pritisnuti prave tipke. Prsti su mu
se trzali kao da ima Parkinsonovu bolest.
Jedan jedan dva — lako je zapamtiti... Ma kvraagu.
Udarac o vrata umalo je prevrnuo IKEA komodu.
»Halo, SOS linija, kako vam možemo pomoći?« upitao je suhi
telefonski glas.
»Policiju!« vikne HP. »Pomozit...«
Intenzivno bliješteće svjetlo zaslijepilo ga je i urezalo mu se u
mrežnice.
Zatim toliko snažan udarac da je ostao bez daha. A onda su ga
zgrabili.

***
»Evo ga opet.«
»Kombi«, dodala je kad nije reagirao na prvu. Uputio joj je kratak
pogled preko retrovizora. »Isto kao i jučer?«
»Mmm«, reče ona, ne mičući pogled s dodatnog retrovizora na
staklu iznad stražnjeg sjedala.
Nego što drugo, doda sama sebi u bradu.
»Četiri auta iza nas. Već je neko vrijeme tamo... Baš kao i jučer, i
gotovo na istom mjestu.«
»Jesi sigurna da je to isto vozilo? Ima mnogo bijelih kombija po
gradu...«
»Sigurna sam«, reče ona kratko. »Uspori malo i pusti ga da se
približi.«
»Ali onda ću izgubiti VIP-a...«, pokaže rukom prema otvorenom
sportskom autu ispred njih.
»Pusti policijski priručnik, Kjellgren, i prilagodi se malo«, frkne
ona nepotrebno ljutito.
Otpustio je gas nepotrebno naglo. Auto iza njih bijesno je, zatrubio
i pretekao ih. Još jedan učinio je isto.
Rebecca otvori spremnik i izvadi kameru. Položila ju je nisko da je
vozač kombija ni ne primijeti kroz stražnje staklo.
 Još jedan pogled u retrovizoru.
Teleobjektiv bio je dobar, no kombi je i dalje bio dva auta dalje i
djelomično zaklonjen.
»Još malo«, promrmlja Kjellgrenu i pripremi kameru na koljenima.
Borila se s iskušenjem da okrene glavu.
Odjednom VIP ispred njih promijeni trak preko pune crte i skrene
prema ulici Kungsgatan.
Kjellgren nije mogao ništa drugo nego ponoviti isti manevar.
Potiho je zapsovala zbog propuštene prilike. No nakon nekoliko
sekunda primijetila je da ih kombi i dalje prati. Još jedan auto između
njih se maknuo i sada im je već bio mnogo bliže. Znatno bliže nego što
bi dopustila da je ona ta koja prati nekog.
Nagli okret mora da je iznenadio vozača, pa je napravio pogrešku.
Pažljivo je okrenula gornji dio tijela, oslonila se lijevim laktom o
sjedalo i oduprla nogama. Registraciju kombija i dalje je pokrivao
auto između njih, no mogla je kroz zatamnjeno staklo nazrijeti torza
obiju osoba na prednjem sjedištu. Nosili su svijetle ogrtače dugih
rukava, baš kao i jučer. Ali onda nije uspjela na vrijeme namjestiti
kameru. Istu pogrešku ne namjerava ponoviti.
Auto iza njih odjednom je dao znak da skreće u drugi trak, pa je
ugledala svoju priliku. Brzinski se okrenula, podigla kameru i
usmjerila je prema mjestu na kojem bi registarske tablice trebale biti
vidljive.
Pritisnula je gumb za snimanje na pola. Auto iza njih skrenuo je u
drugi trak. Čuo se kratki pijuk dok je autofokus izoštravao sliku...
Pritisnula je gumb do kraja i okinula nekoliko fotografija.
Savršeno!
Zatim je brzo pomaknula kameru prema prednjem sjedalu.
Usmjerila ju je prema vozaču i pritisnula gumb. Teleobjektiv je zujao,
a nejasne konture za volanom postale su znatno oštrije. No u trenutku
kad je autofokus zapištao, Kjellgren je naglo ubrzao, zbog čega je
izgubila ravnotežu.
Kad je uspjela opet usmjeriti kameru prema vozaču, kombi je već
bio daleko iza njih.
»Kog vraga ti izvodiš, Kjellgren?« vikne ona dok je naslijepo
pokušavala uslikati kombijevu nejasnu siluetu.
»VIP, Wennergren junior.« Pokazao je prema malom sportskom
autu koji im je gotovo nestao iz vida. »Odjednom je skrenuo poput
nekog luđaka. Nisam mogao riskirati da ga izgubim.«
Spustila je kameru i zavalila se u sjedalo.
Kvragu!
Brzi pogled u retrovizor, iako je unaprijed znala rezultat. Kombi
više nije bio tamo.
Brzo je pregledala slike na malom ekranu. Registracijske tablice
jasno su se vidjele, no baš kao što je i mislila, slike vozača bile su
neupotrebljive.
Jebemu!
Bila to policijska intuicija ili ne, nešto oko tog kombija
uznemiravalo ju je.
Čim dođe u ured provjerit će mu tablice, a možda provjeriti i u
središnjem registru ako prometni ne da nikakve rezultate...
Odmah je požalila što se otresla na Kjellgrena. Njegovo
prioritetiziranje bilo je sasvim na mjestu. VIP je bio važniji od svega i
ona bi učinila isto da je sjedila za volanom.
Kjellgren je bio odličan vozač, što je jedan od razloga zašto ga je
povela sa sobom iz Sapoa. 1 Uspio je uhvatiti korak s Vipom i
postaviti se na uobičajeno mjesto iza njega.
»Donio si ispravnu odluku, Kjellgren «, reče ona pokušavajući
zvučati što neutralnije.
On je samo kimnuo, i nekoliko minuta sjedili su u tišini,
izmjenjujući poglede u retrovizoru.
»Kad ono idemo u Utvrdu?« upita Kjellgren zatim, gotovo
pretjerano srdačno.
»Ovisi o Blackovom rasporedu.« Uspjela mu je izmamiti osmijeh
na lice.
 »U redu. Nego, jesi vidjela članak u Dagens Nyheteru? 2 Bila je
velika reportaža o tome kako koriste staro vojničko postrojenje za
nešto posve novo. Osim što špilje pretvaraju u serverske sale,
pregradili su stari komunikacijski tunel na obali kako bi mogli
dovoditi vodu do postrojenja za hlađenje. Vrlo napredne stvarčice.
Osiguranje će im sigurno biti na najvišoj razini... «
Smanjio je razmak od Wennergrenovog auta i blago se zaletio ne bi
li zastrašio auto koji se pokušavao ugurati između njih.
»PayTag očigledno želi zaštititi svoje postrojenje i to nije ništa
neobično. Zasigurno će im zaštitarsko osoblje biti naoružano...«
Kjellgren skrene pogled s Vipa na nekoliko sekunda kako bi
nakratko pogledao nju.
Čula je pitanje i prije nego što ga je zaustio izgovoriti.
»A kakvi smo mi po pitanju oružja, šefice...?«
»Uprava za dozvolu još uvijek nam nije obradila zahtjev...«
... opet, zamalo je dodala, no onda joj je počeo vibrirati mobitel u
džepu sakoa. Skriveni broj. Vjerojatno neka telefonska prodaja ili
bivši policijski kolega koji vreba novi posao...
Primaknula je palac crvenoj ikonici za odbijanje poziva, no u
zadnji tren se predomislila. Kjellgren ju je i dalje promatrao, vjerojatno
željan daljnjeg razgovora o dozvolama za oružje. I nije jedini u tome.
Većina njezinih novoregrutiranih zaštitara pristala je na posao pod
pretpostavkom da će na dužnosti moći nositi oružje. Ako im zahtjev ne
odobre...
Brzo je pritisnula zelenu ikonicu na telefonu.
»Sentry Security, Rebecca Normen«, odogovori pretjerano
službenim tonom.
»Zaštitarski odjel, inspektor Ludvig Runeberg«, reče njezin bivši
šef s druge strane.
»Pozdrav, Ludde, dugo se nismo čuli. Baš mi je drago što zoveš...«
»Mislim da ćeš promijeniti mišljenje do kraja razgovora, Normen.«
Zbog nečeg u njegovom tonu odmah se uspravila. »Trebala bi doći
do postaje, i to odmah ako možeš...«
 Telefonska veza je počela pucati i glas mu je nestao na nekoliko
sekunda. No dio nje već je znao što slijedi. Trbuh joj se zgrčio. Ne,
ne, ne...
»... riječ je o tvom bratu.«
 Dva
Otvaranje

Ležao je preko stola potpuno mirno. Oči su mu bile sklopljene i

izgledao je kao da spava.
Zadnji put kad ga je vidjela imao je kratku kosu, a sada mu je
izrasla u masne svijede pramenove koji su visjeli preko bijelog lica.
Svjetlo u klaustrofobičnoj sobici dodatno je isticalo podočnjake na
njegovoj blijedožutoj koži. Kroz veliko staklo kao da je promatrala
voštanu lutku, a ne nepomično ljudsko tijelo.
Bojala se da bi se ovo moglo dogoditi. Otkako je prije dvije
godine Henke bacio stijenu na njezin auto i umalo ubio nju i kolegu
Krusea, užasavala se upravo ovog trenutka. Ili čak i dulje od toga.
Mnogo, mnogo dulje...
»Doveli su ga noćas«, reče Runeberg negdje iza njezinog desnog
ramena, no jedva ga je čula.
»Saznao sam prije nekoliko sati i odmah te nazvao. Nije baš prema
pravilima, ali mislio sam da bi htjela odmah saznati. Barem bi ja to
htio da je riječ o mom bratu...«
Prisilila se maknuti pogled i okrenuti se prema njemu. »Hvala,
Ludde, zaista cijenim to...« Riječi su joj zapele u grlu. Nekoliko
sekunda vladala je tišina. »Tužna priča«, promrmlja on potom. Položio
joj je ruku na rame.
Odjednom i bez upozorenja vrata se otvore i u sobu ude proćelav
čovjek u šezdesetima. Pod rukom je nosio fascikl s doku mentima i,
unatoč tome što je ljeto, bio je u tamnom odijelu, sa savršeno
centriranom kravatom. Muškarac kratko kimne Runebergu i okrene se
prema Rebecci.
»Vi ste sestra, pretpostavljam.«
»Rebecca Normen«, promrmlja ona i ispruži ruku.
 No umjesto da je pozdravi, muškarac samo izvadi tanke naočale iz
džepića, stavi ih na nos i otvori fascikl s dokumentima.
»... rekao si da je nekoć radila za Firmu, Runeberg?«
»Čisto formalno gledajući, još uvijek radi, Stigssone«, odgovori
njezin bivši šef laskavim tonom kakav nikad prije nije čula.
»Normen je na neplaćenom dopustu do kraja godine, a onda će
morati odlučiti gdje joj je draže. U Sapou ili kod privatnika...«
Runeberg se pokuša nasmiješiti, no drugi muškarac nije ni trznuo
na to.
»Shvaćam...« Stigsson okrene glavu i pogleda Rebeccu preko ruba
naočala.
»S obzirom da ste i dalje zaposleni u Sapou, Normen, i dalje
vrijede sva pravila o povjerljivosti informacija koja ste potpisali pri
zapošljavanju. Bili mu u rodu ili ne, sve što čujete je povjerljivo te je
stoga apsolutno zabranjeno prenositi te informacije dalje, je li to
jasno?!«
»Dobro«, kimne ona.
»Dakako«, doda kad je shvatila da se ne čini zadovoljan njezinim
odgovorom.
»Dakle o čemu je uopće riječ...?«
S druge strane stakla odjednom se otvore vrata, a dvije osobe,
muškarac i žena također u tamnim odijelima, uđu u sobu. Nekoliko
sekunda sve je bilo mirno. A onda je Henke otvorio oči.
Podignuo je glavu i uspravio se te polako protegnuo kao da se tek
probudio. Rekao je nešto što nije čula kroz staklo i na nekoliko
sekundi preplavio ju je poriv da uleti u sobu za saslušanje i ošamari
ga.
Stigssonov škripavi, suhi glas skrenuo joj je tok misli.
»Brat vam je osumnjičen za urotu i mogući pokušaj teškoga
terorističkog zločina.«
»Dakle, Henriče, kao što smo prije zaključili, planirao si i možda
pokrenuo pripreme za zločin čija je namjera bila ozbiljno destabilizirati
ili uništiti političke, ustavne, ekonomske ili društvene strukture ove
zemlje«, rekla je voditeljica ispitivanja, tamnokosa, kratko ošišana
žena u četrdesetima, zureći u njega.
Ali HP gotovo je nije ni primijetio. Njegov je umorni mozak još
uvijek pokušavao povezati što se događa. U jedno je pak bio posve
siguran. Za razliku od prije dvije godine, kad je bio potpuno izvan
sebe kad su ga uhvatili, sada mu je svaki detalj sjedao na mjesto,
počevši od upada specijalaca u stan pa sve do mirisa kave iz automata
u smeđoj plastičnoj šalici pored njega. Sve se činilo stvarno. Vrlo
vjerojatno i jest bilo stvarno. Što onda znači da...?
Tema su teorije zavjere, a slijedi pitanje za tisuću kruna...
»Mmm...«, promrmlja on, jer se očito očekivalo od njega da kaže
nešto. Sklopio je oči i protrljao sljepoočice ne bi li si kupio malo
vremena za razmišljanje. O čemu ova baba melje?
Destabilizirati političke štojeonorekla?
»Kao što sam rekao već desetak puta, želim da mi na saslušanju
bude prisutan odvjetnik«, zagunda on.
Žena koja se preživala Roslund ili Roskvist ili tako nešto
izmijenila je brz pogled s kolegom.
»Da, shvatili smo to, Henriče«, reče policajac čije je ime već
zaboravio. »Ali mislili smo početi s rješavanjem nekih formalnosti dok
ti se odvjetnik ne pojavi.«
»A hoće li se uopće pojaviti? Čekamo ga već nekoliko sati. Koliko
si ureda nazvao?« Nagnuo je glavu i nasmijao se na način koji se nije
mogao krivo protumačiti.
»Sigurno će se netko pojaviti...«, promrmlja HP.
»Svejedno, što kažeš na to da mi ipak započnemo?«
»Da svima uštedimo malo vremena«, doda policajac uz smiješak.
»Ili želiš nazvati nekoga drugog? Člana obitelji?«
»Ne!« odbrusi HP malo preglasno, uspravljajući se. Primijetio je
kako su ga pogledali. U kurac, a odlučio se držati kul...
»Imam vremena napretek i ne namjeravam ni pisnuti dok mi ne
dođe odvjetnik«, reče najsabranije što je mogao, zureći u stol pred
sobom.
 »Ali vi slobodno pričajte...«, promrmlja nakon nekoliko sekundi
kako bi ispunio neugodnu tišinu.
»Dobar pokušaj, Henriče.« Policajac čijeg se imena još uvijek nije
mogao sjetiti izvukao je stolac i sjeo. Iz džepa sakoa izvukao je mali
digitalni magnetofon i stavio ga na stol između njih.
»Ispitivanje Henrika Petterssona, zvanog HP, trećeg lipnja u 15:13.
Prisutni su policijski inspektori Roswall i... «
»... Hellstrom.«
Stigsson pritisne gumb pokraj stakla i odjednom se sa zvučnika
začuje glas voditeljice ispitivanja.
»Što je točno Henke učinio?« reče Rebecca dok je Hellstromica
unutra nastavila govoriti uz magnetofon.
Pokušala je zvučati mirno, kao da odgovor ne iščekuje nemirno.
»Imamo podatke koji upućuju na to da je vaš brat planirao atentat
na državnu upravu, vjerojatno vezano uz princezino vjenčanje...«
»Šalite se!« vikne ona, ne mogavši se suzdržati.
Stigsson joj uputi kratak pogled zbog kojeg se ugrizla za jezik.
Dakako, sve ovo je jedna velika smicalica, Sapo je poznata po svom
humoru, a ovaj Stigsson je čisti standup komičar...
Kvragu, priberi se Normen!
Pogreška — očito je riječ o nekakvoj velikoj pogrešci. Vjerojatno
su Henkea zamijenili s nekim drugim, pomiješali informacije ili upali u
krivi stan. Ne bi im bilo prvi put...
»Osim toga, imamo podatke da ovako teški zločini vašem bratu
nisu strani...«
»Mislite na ono s Dagom«, odbrusi ona. »Henke nije bio kriv,
samo me pokušao zaštititi. Uostalom, od toga je prošlo već gotovo
petnaest godina...«
Stiggson odmahne glavom.
»Ne, ne, ne mislim na priču o tvom poginulom partneru, iako je i
taj događaj zanimljiv za cjelokupnu sliku o njemu... Riječ je o nečem
drugom. Pogledaj sama.«
Pokazao je na sobu za ispitivanje gdje je voditeljica upravo upalila
videoprojektor. Na zidu se prikazivala nemirna snimka s kamere,
plavo nebo i nekoliko tamnih fasada. A potom rijetke krošnje stabala i
pod njima niz terasa. Trebalo joj je nekoliko sekunda da prepozna
mjesto. Kungstradgarden, ili točnije, ulica Kungstradgard. U pozadini
se čula sve jača buka koju isprva nije mogla identificirati. No kako je
zvuk postajao sve jači, shvatila je što je to. Konjska kopita... Gomila
konjskih kopita koja lupaju o asfalt. Kad se na snimci prikazala
kraljevska povorka, primijetila je kako se odjednom stresla...
Odmah je prepoznao snimku. Ulica Kungstradgard, prije gotovo
dvije godine, povorka s kraljevskim parom i predsjednikom Grčke.
Vojnici su poskakivali na svojim konjima, a gledatelji duž pločnika
bljeskali svojim kamerama na mobitelu. Vidio je tu snimku već stotinu
puta, prepoznavao je svaku osobu, svako lice. Dečka sa psom, ženu s
bijelim šeširom, njemačke turiste sa svojim divovskim naprtnjačama...
Ostatak je znao i u snu. Odjednom će bljesak zabijeliti snimku, a
gotovo istovremeno će udarac sličan onome koji je doživio u stanu
trznuti ruku koja drži kameru. A onda će nastati totalni kaos, vojnici će
popadati, a ljudi panično vrištati.
No umjesto da se fokusira na povorku, kao što je očekivao,
kamera se odjednom udaljila u panoramu. Nakon nekoliko sekunda
počela je prelaziti preko mase ljudi na jednom od pločnika.
A onda je uhvatila poznatu siluetu, zastala i zumirala je sve dok
nije zauzela cijeli ekran.
HP se počeo vrpoljiti. Odjednom je osjetio blagu mučninu.

***
Čovjek u crnom zajahao je moped. Tamni vizir kacige skrivao mu
je lice, no Rebecca ga je svejedno prepoznala bez problema. Držanje,
neskladni pokreti, način na koji glavu drži malo nagnutu. Nema
nikakve sumnje...
Sumnjala je već tada, no namjerno ga nije pitala jer nije htjela čuti
odgovor...
 Čovjek na snimci posegnuo je u plastičnu vrećicu koja je visjela
preko upravljača mopeda. Izvukao je cilindrični predmet i počeo ga
dizati. Topot konjskih kopita bivao je sve jači kako se povorka
približavala. Kamera je još više zumirala. Čovjek je podigao pogled i
pričekao nekoliko sekunda držeći predmet objema rukama. Nakon
toga napravio je kratak trzaj rukom i dignuo je. Već je znala što će
baciti.

***
Od udarca šok granate čak se i snimka zatresla, no kamerman nije
micao fokus s mopeda. Prema brojaču u kutu, sjedio je mrtav hladan
gotovo deset sekunda i promatrao svoje djelo, prije nego što je ubacio
u brzinu i brzim potezom nestao prema ulici Warendorff.
Snimka je odjednom zastala i sve je utihnulo. HP se okrenuo i
nekoliko puta nesvjesno progutao knedlu. Nakon nekoliko klikova na
računalu pojavio se prizor njega preko cijeloga filmskog platna.
Freezeframe trenutka kad je bacao granatu.
Ruka u zraku, tijelo napeto kao opruga. U kombinaciji s tamnim
vizirom, izgledao je u najmanju ruku opako.
»Dakle, Henriče«, reče Hellstromica primjetno neugodnim tonom.
»Je li to...«
»...tvoj brat na snimci?« Stigsson i Runeberg obojica su se
okrenuli prema njoj, i na nekoliko sekunda glava joj se potpuno
ispraznila. Košulja joj se lijepila uz tijelo, a zrak u sobici odjednom je
postao ustajao i jedva je disala. Njihovi pogledi kao da su je skenirali.
Gledala je prema sobi za ispitivanje, no i unutra je bilo potpuno
tiho. Mora pokušati kupiti malo vremena, dobiti priliku da promisli
malo... No sudeći prema pogledima njih dvojice, odgovor očekuju
odmah.
I što sad napraviti ? Lagati ili reći istinu? Donesi odluku, kvragu!
Progutala je slinu nekoliko puta kako bi se riješila knedle u grlu.
»Dakle...«, započne ona.
 »Ne moraš odgovoriti, Henriče!«
Otvorila su se vrata u sobi za ispitivanje i ušao je mršavi čovjek
sa zalizanom kosom. Nepotrebno komplicirano počeo je otkopčavati
zlatne gumbe na jakni, a zatim je sjeo na slobodan stolac pored
Henkea. Rebecca je odmah shvatila da ga prepoznaje.
»Moj klijent odbija odgovoriti na pitanje«, nastavi čovjek, ovaj put
obraćajući se policajcima. Stavio je aktovku na stol i izvadio fascikl s
dokumentima te ga položio do HP-ove šalice kave.
»Tako dakle, a sada želim čuti zašto je ispitivanje počelo unatoč
tome što je moj klijent naglasio da zahtijeva prisutnost odvjetnika. Kao
što sigurno znate, to je kršenje dvadeset i prvog poglavlja sudskog
zakonika... «
»Johan Sandels!«
Runebergov iznenađeni ton nadglasao je ostatak odvjetnikovog
izlaganja.
»Kako je, pobogu, tvoj brat uspio tako brzo dobiti tako uglednog
odvjetnika?«
»Nemam ni najmanjeg pojma«, odgovori ona i slegne ramenima.
Što je zaista i istina.
Što se, kvragu, zaista događa?
 Tri
Kratki predah

Ograda s rešetkama zatvorila se iza njega i izašao je na ulicu Berg.

Opet na slobodi — kvragu, kako je to dobro! Tužitelj se gotovo
smjesta povukao. Mutna snimka po svoj prilici neće biti dovoljna za
uhićenje, bar ne kad je u priču umiješan Johan Sandels.
Murjaci očito nisu napravili domaću zadaću, mislili su da je sitni
prijestupnik kojeg mogu zastrašiti upadom u stan usred noći i s
nekoliko sati mrcvarenja na drvenoj klupi pod reflektorom.
Prije nekoliko godina bi im vrlo vjerojatno i uspjelo. No sada je
drukčija osoba, igra u znatno višoj ligi nego što murjaci mogu shvatiti.
Čak i da je odabrao prekršiti Pravilo broj jedan i ispričati im što se
dogodilo, njihovi mali murjački mozgovi ne bi mogli prihvatiti istinu.
Pronašao sam mobitel u vlaku, sjajnu, srebrnu stvarčicu sa
staklenim zaslonom na dodir, preko kojeg sam bio pozvan na igru. Igru
alternativne stvarnosti koja će zauvijek promijeniti moju stvarnost. Ali
izvukao sam se iz nje, ili sam barem pokušao...
Netko ga je cinkao, to je jasno. Poslao im snimku i odao njegovo
ime.
Snimka je daleko od Zapruderovog filma 3 koju je snimio nekakav
turist i uhvatio mnogo više nego što je očekivao. Kamerman se
fokusirao na njega, točno je znao gdje se nalazi. To bi trebalo značiti
da snimka potječe od Igre. Ali Igri nikako ne odgovara da ga zatvore,
treba im na slobodi ako žele i najmanju šansu da ispuni zadaću koju su
mu namijenili.
On je pak razmišljao o tome da namjerno završi u zatvoru. Napravi
neki sitni prijestup zbog kojeg bi nekoliko mjeseci sjedio iza rešetki i
koji bi ga doslovno izvukao iz Igre. Ali baš kao i većinu svojih
briljantnih ideja, odlučio ju je odgoditi. Zatvor jednostavno nije
njegova furka.
Been there, done that...
Koja sreća da se onaj Sandels pojavio.
Nazvao je četiri najveće firme i tražio njihove najpoznatije
odvjetnike, i kod svih je dobio samo nekoga podređenog koji bi mu
mlako obećao da će mu se netko javiti. Već je mislio da će na kraju za
odvjetnika dobiti nekog početnika B-klase i provesti minimalno
nekoliko noći na onoj drvenoj klupi.
Ali odjednom je Sandels iskočio poput lutke na opruzi.
Možda je odvjetniku dosadio obiteljski život na seoskom imanju i
trebao mu je razlog za dolazak u grad da se nađe s ljubavnicom?
Sretna podudarnost. Ili...
Neovisno o tome, bio je poprilično natučen, imao je zabranu
putovanja, a i murjaci su mu zaplijenili putovnicu.
No barem je bio slobodan.
Duboko je udahnuo i krenuo prema trgovini s duhanom nekoliko
ulica dalje.
Prelako su ga pustili.
Vrijeme zadržavanja bilo je 72 sata, a kad je riječ o sumnji na
teroristički čin, sud bi odluku o zatvaranju uvijek prepustio Sapou.
Henke je unatoč tome oslobođen nakon jedva trideset sati. Sigurno ne
samo zato što je nabavio poznatog odvjetnika.

***
»Koliko dugo je Stigsson u Firmi?« pita ona Runeberga koji je
sjedio nasuprot njoj za stolom u policijskom restoranu.
»Zašto pitaš?«
»Mislila sam da poznajem većinu lica iz Sapoa, no njegovo mi je
posve novo...«
Runeberg se neznatno zavrpolji, no dovoljno da je primijetila
pokret.
»U redu, nije novi, štoviše, nekoć mi je bio šef. No, dugi niz
godina radio je u inozemstvu. U UN-u, OSSE-u 4 ili tako nešto,
trenutačno posežemo za svim raspoloživim resursima. Kad smo kod
toga, jesi dobila kakvo pismo?«
»Pismo?«
»Svi koji su na neplaćenom dopustu bit će pozvani u službu
prilikom vjenčanja. Treba nam svaki dostupni obučeni zaštitar.
Situacija s osobljem je ionako nategnuta sad kad se sve švedske
demokrate mora štititi od birača. Jesi voljna uskočiti ? To je samo
nekoliko tjedana...«
Odmahnula je glavom.
»Ne sada, Ludde, pokušavamo srediti sve sa Sentryjem. Poprilična
nam je gužva oko te kupnje i novog osoblja. Ima tu mnogo više
kockica za posložiti nego što se usuđujem pomisliti...«
Primijetila je kako je odmah uspio promijeniti temu.
»U redu, ovako bi bilo«, doda on. »Bila bi novi generalni direktor i
sve što ide uz to. Ali slobodno dobro promisli o tome, obećaj mi da
hoćeš. Nego, želiš li još kave? Uskoro će zatvoriti.«
Odmahnula je glavom i ustala.
»Moram kući, Micke ima slobodno poslijepodne, a već kasnim.«
»U redu«, reče i izvuče svoj stolac.
»A kako ide na kućnoj fronti s eeeeh... Mislim nakon onog s...«
»Tobbeom Lundhom? Uspjeli smo ostaviti to iza sebe. Micke zna
opraštati.«
»Dobro.« Runeberg makne pogled na nekoliko sekunda. »Nego,
moram te izvesti iz zgrade. Novi šefovi, nova pravila, znaš kako to
ide.«

***
HP izađe iz dućana, otrgne plastiku s kutije cigareta i izvadi jedan
Marlboro.
Ruke su mu se i dalje malo tresle, no vjerojatno najviše zbog
apstinencije od nikotina. Barem je tako zaključio...
 Uvukao je par dimova odmah na ulici da primiri krizu, a onda je
krenuo prema podzemnoj željeznici. Krajnje je vrijeme da ode kući
provjeriti štetu. Murjaci su mu sigurno pretresli cijeli stan. Srećom u
njemu nije bilo ništa što nisu smjeli naći.
Otvorio je ulazna vrata podzemne i ni ne pogledavši šalter za
prodaju karata preskočio zapreke i nastavio prema pokretnim
stepenicama.
Na putu prema dolje prošao je pokraj visoke, platinaste plavuše
otprilike njegove dobi, i automatski nekoliko sekunda pogledom pratio
njihanje njezinih bokova prije nego što se vratio previranju misli u
glavi.
Mora pokušati otkriti što se dogodilo i tko ga je cinkao. I prije
svega zašto...
No prvo mora odspavati nekoliko sati.
Spustio se do dna pokretnih stepenica i vukao se po peronu tražeći
slobodnu klupu.
Plavuša je sjedila malo dalje. Glazba u njezinim velikim
slušalicama mora da je bila očaravajuća jer je samo zurila negdje
ispred sebe staklenim pogledom i čini se da ga nije ni primijetila.
Štogod, ženske su mu trenutačno ionako najmanji problem, a osim
toga po crnom laku za nokte, šiškama i mračnom stilu oblačenja čini
se da malo previše skreće u emo smjeru. To baš i nije njegova furka...
Zbog blagog naleta vjetra po nogama okrenuo je glavu prema
tunelu. Jedva je ustao dok je vlak pristajao na peron.
»U svakom slučaju, bilo mi je drago vidjeti te, Normen«, reče
Runeberg dok su se približavali recepciji za posjetitelje.
»Iako okolnosti i nisu bile baš lijepe.«
Ispružio je svoju karticu prema malom, crnom čitaču pokraj vrata.
Izgledao je novo, na zidu iza njega još uvijek su se vidjele konture
starog, znatno većeg čitača.
Runeberg posegne za kvakom, no vrata su i dalje bila zaključana.
Promrmljao je nešto i ponovio postupak, no rezultat je bio isti.
»Prokleti sigurnosni sustav«, zagunda on. »Dvije godine priprema,
uloženi milijuni, a to sranje svejedno ne radi kako bi trebalo...«
Ponovio je postupak i treći put, no sada znatno sporije, i odjednom
je brava kliknula. Malo dalje za šalterom recepcije dvije osobe vodile
su uzrujanu raspravu s čuvarima. Runeberg ju je brzo proveo pokraj
njih i dalje prema vanjskim vratima.
Zaustila je da će reći nešto, no Runeberg ju je pretekao.
»Čujemo se...« Blago je okrenuo glavu prema stropu, a ona je
nakon nekoliko sekunda shvatila da stoje točno ispod male, tamne
kamere. Baš kao i čitač, i ona je izgledala posve novo.
Namrštila je čelo i na trenutak su samo stajali jedno nasuprot
drugom bez riječi. A onda ga je brzinski zagrlila i otvorila vrata.
»Pozdrav, Ludde«, reče na odlasku, no iz nekog razloga Runeberg
joj nije odgovorio već je samo napravio nenamjernu grimasicu. Taj
mikro pokret trajao je nekoliko sekunda, a onda mu se lice vratilo u
normalu. No, po drugi put u samo nekoliko sati preplavio ju je osjećaj
da nešto nije u redu.

***
Papirić je bio zalijepljen na vrata i isprva ga je samo htio zgužvati i
baciti. Bio je to sivobijeli reciklirani papir zalijepljen tankim
selotejpom kako ne bi otpao, baš kao i svi njegovi prethodnici.
Molimo vas da ne puštate glazbu po noći ili Podsjećamo vas napravila
kućnog reda vezano za blablabla...
Noćni posjet protuterorističkih snaga trebao je usrati kućni savjet.
Bez problema je mogao zamisliti kako je izgledao razgovor dolje u
zajedničkoj prostoriji. Sada zaista moramo nastupiti odlučno, Gosta,
ovaj put piši VELIKIM slovima...
Prijašnjih godina samo bi prebacio papiriće Kozi na vrata. Sad kad
bolje promisli, to baš i nije bilo u redu. Mali hašišovac je ionako već
bio paranoičan. Baš je čudno što mu nije ni spomenuo da će se
preseliti, ili ga nazvao tražeći pomoć oko selidbe.
S druge strane, ni sam nije bio baš pretjerano društven posljednjih
mjeseci, već odavno je prerezao kabel od zvona na vratima.
No, dobro, njegov novi, nepoznati susjed dobit će malu poruku
dobrodošlice.
Skinuo je papirić i zalijepio ga na vrata susjednog stana. Ruke su
mu se i dalje malo tresle, što ga je živciralo više nego što je bio voljan
priznati.
Tako, dobrodošao u Formu 6 Udruge za stambena prava, moji!
Udaljio se nekoliko koraka i upravo htio okrenuti kad je primijetio
da papirić ne izgleda kao prethodni. Umjesto krivudavim rukopisom
kućepazitelja, papirić je bio ispisan okruglim, gotovo ženskim
rukopisom.
Imaš problema? Ne odustaj, mi ti možemo pomoći! 070-931151
Promatrao je poruku sumnjičavo. Definitivno mu treba malo
instant spasenja, ali nekako sumnja da bi mu dežurna služba pomogla
oko toga.
Murjaci su barem bili toliko uviđavni da su mu popravili vrata,
zaključio je. Barem su od neke koristi. Dvije brave bile su potpuno
uništene, no treća se izgleda izvukla.
Neravni okvir zacvilio je dok je pokušavao otvoriti vrata.
Baš kad je ulazio, učinilo mu se da čuje zvuk iza susjednih vrata
pa je pomislio da se netko tamo upravo sprema izaći.
Na brzinu je zatvorio vrata za sobom i provirio kroz špijunku, no
susjed se očito predomislio jer se ništa nije dogodilo.
No dobro, pojavit će se kad tad. Sad mora razmišljati o važnijim
stvarima. ZNATNO važnijim stvarima...
USB-memoriju koju je skrio u kutijici kave u hladnjaku murjaci
dakako nisu pronašli, no osim toga stan je izgledao onako kako je i
očekivao. Svaka ladica bila je izvučena, police s knjigama ispražnjene,
a prljavi madrac na krevetu isprevrtan.
Nekolicina stvari je nedostajala, to je već znao. Dali su mu kopiju
protokola zapljene prije nego što su ga izbacili iz ćelije. Pita se koliko
će tim murjacima značiti nekoliko izlizanih džepnih knjiga i gomila
blockbustera? A da ne spominje opsežnu zbirku filmova za odrasle...
 Marice nije imao kod kuće već mjesecima, ni ne sjeća se kad ju je
zadnji put pušio. Vjerojatno u Dubaiju, kad mu je onaj lažni Francuz
slash plaćeni ubojica podvalio loš trip i zatim mu pokušao podvaliti
ubojstvo seksualne boginje Anne Argos.
Sada se drži podalje od dima, dovoljno je paranoičan i bez toga.
Desetak minuta čistio je najgori nered, a onda se bacio na krevet
koliko je dug i širok.

***
»Nego, ima pošte za tebe«, reče Micke kad su dovršili jelo.
»Nešto o nekakvom sefu... «
Ustuknula je, a on je čini se krivo protumačio tu gestu.
»Sorry, nisam ti namjeravao otvoriti pismo. Vidio sam SEB-ov
logo na omotnici i automatski pomislio da je za mene. Malo mi je
ludnica u glavi...«
»U redu je«, promrmlja ona. »Nemam nikakvih tajni pred tobom.«
...ne više, doda glasić u njezinoj glavi, a sudeći po Mickeovoj
reakciji i on ga je čuo.
Brzo je ustao i vratio se s napola otvorenom omotnicom.
Poštovana Rebecca Normen, ugovor o bankovnom sefu
0679406948, u kojem ste navedeni kao jedan od glavnih vlasnika,
uskoro ističe.
Stoga Vas molimo da što prije kontaktirate naš ured na adresi
Sveavagen 6, Stockholm, za eventualno produženje.
Ako nam se ne javite u roku od trideset (30) dana od datuma
istaknutog u ovom pismu, sef će biti otvoren u prisutnosti javnog
bilježnika, a sadržaj će se pohraniti u banci još šezdeset (60) dana.
Nakon toga će se dati na aukcijsku prodaju, a eventualni prihod,
umanjen za troškove aukcije, položit se na bankovni račun glavnih
vlasnika.
Srdačan pozdrav, L. Helander SEB
»Mislio sam da su ti bankovni sefovi odavno nestali«, reče Micke
pretjerano veselim tonom. »Metalna ladica duboko u nekom podrumu
čini mi se kao vrlo staromodan način čuvanja vrijednih stvari, više
poput nečeg što bi napravili moji roditelji ili djed i baka. Nisam znao
da ga ti imaš...?«
»Ni ja...«, promrmlja ona.
Krenuo je reći nešto, no onda kao da se predomislio. »Što želiš
raditi?« reče on nakon nekoliko sekunda. »Š-što?« Podigne pogled s
pisma.
»Petak navečer je i oboje smo za promjenu slobodni. Što kažeš da
odemo u kino?«
»Zar ti nisi imao nekog posla? Mislila sam da ste puni...?«
»Da, ali može pričekati do sutra. Onaj novi film s Clooneyjem mi
se čini zanimljiv.«
Nastavio je glumiti da je sretan, no ni ton ni osmijeh nisu mu bili
uvjerljivi.
Pričali su otvoreno o svemu. Ispričala mu je svaki bolni detalj o
svom preljubu s kolegom Tobbeom Lundhom, a Micke je rekao da joj
oprašta. Vjeruje joj kad ga uvjerava da je to bila samo idiotska
pogreška i da je on taj kojeg voli.
Unatoč tome što je prošlo već pola godine od njezinog priznanja i
što to nijednom više nije spomenuo — čak ni prilikom njihovih grubih
svađa — nije bilo teško zaključiti da to ključa u njemu, duboko ispod
uglancane površine.
Sumnjao je u nju...
A daleko od toga da je jedini...
Izvukao je novine s jednog od stolaca i prelistavao ih dok nije
došao do željene stranice.
»Igra u kinu Filmstaden Soder, mogli bismo onda u kino, pa kasnije
na pivo...«
Prvi poriv joj je bio reći ne. Na računalu ju je čekala gomila posla,
stvari koje zaista ne mogu čekati. No odlazak u kino i na pivo možda
bi mogao ojačati iluziju da im veza i dalje funkcionira. Možda bi čak
pomogao mozgu da preskoči uobičajene noćne more i omogući joj
lakši san?
Barem se nadala da je tako.
»Može, super! Idemo.« Trudila se zvučati kao da to zaista i misli.
»Hoćeš ti srediti karte ili...?«
»Yep!«
Otišao je po laptop, a ona je iskoristila priliku da još jednom
pročita pismo.
Metalna ladica duboko u nekom podrumu...
Iz nekog razloga nije mogla potisnuti jezu koja ju je obuzela.
 Četiri
Znanje je moć

Bok, ja sam Rebecca Normen, i izgleda da imam bankovni sef

ovdje kod vas.«
Čovjeku za šalterom pružila je pismo zajedno s vozačkom
dozvolom.
Bila je to mala recepcija iza anonimnih vrata odmah pored
Sergelovog trga. Vjerojatno je prošla pokraj njih tisuću puta, a da ih
nije ni primijetila. Imali su zvono, parlafon, šalter recepcije i jednog
jedinog radnika, muškarca u odijelu. Iza njega, negdje na pola stubišta,
vidjela su se tamna metalna vrata. Sve bi izgledalo poprilično nevino
da nije diskretnih kamera na stropu. Pet komada, poput onih u
policijskoj postaji, što znači da ih ima tri više nego što je potrebno.
Svaki je milimetar ovdje pokriven iz dva kuta.
»Morate upotrijebiti svoju karticu...«
»Oprostite?«
»Svoju propusnicu... da biste ušli u trezor trebate provući
propusnicu«, objasni joj muškarac i pokaže palcem prema metalnim
vratima iza sebe.
»Ona otvara i sektor sa sefovima unutra. A zatim ključem sami
otvarate sef. Imate ključ?«
Odmahnula je glavom.
»Nemam ni propusnicu ni ključ. Iskreno rečeno, nisam ni znala da
imam bankovni sef dok mi niste poslali pismo. Nadala sam se da biste
mi mogli razjasniti to malo...« Kimnula je prema papiru pred njim.
»Shvaćam. Samo trenutak...«
Počeo je klepetati po tipkovnici pred sobom, a ona je primijetila
mali zaslon diskretno postavljen pod šalterom recepcije.
Kad je malčice okrenuo gornji dio tijela, primijetila je još jedan
detalj. Na jednoj lopatici vidio se mali, ali njoj itekako poznati pregib,
kontura deblje tkanine pod košuljom i savršeno skrojenim sakoom.
Vidjela je taj pregib stotinu puta na poslu, što na sebi, što na drugima.
Čovjek je imao pancirku. Je li onda i naoružan?
Oprezno se približila i nagnula preko šaltera. Pogledom je pratila
liniju sakoa sve do njegovih bedara.
»Ovaj pretinac ima dvoje vlasnika.« Trznula se na njegov glas i
odmah uspravila.
»Molim?«
»To ste vi i Henrik Pettersson, poznajete li ga?«
Kimnula je. »On mi je brat.«
»Onda možda on ima ključ i propusnicu?«
Nevjerojatno joj je da bi Henke imao bankovni sef. Ne posjeduje
ništa dovoljno vrijedno da bi trebalo ovakvu zaštitu. No, s druge
strane, najam sefa nije plaćen, a to zvuči upravo poput nečeg što bi on
napravio. S obzirom na sve što se izdogađalo posljednjih mjeseci, nije
uopće nemoguće da ima neke tajne koje mora zaštititi.
Slegnula je ramenima.
»Možda... «
»Propusnica nije nikakav problem«, nastavi on. »S obzirom da ste
vlasnica računa, naručit ću Vam novu. Košta 200 kruna. Osim toga
morate platiti i naknadu za sef, osim ako ne želite da razvalimo sef?«
»Dakako, nema problema, samo mi pošaljite račun.«
Kimnuo je i ukucao nešto na tipkovnicu, pretpostavila je da je riječ
o narudžbi.
»Tako, kartica će Vam doći poštom za nekoliko dana. No oko
ključa Vam, nažalost, ne mogu pomoći.«
»Kako mislite?«
»Osoba koja je potpisala ugovor dobila je sve ključeve. Nakon
toga je na njoj kome će ih podijeliti. Ključevi imaju zaštitu od
kopiranja i nemoguće ih je napraviti više, čak ni kad bismo htjeli. Zato
bismo morali razvaliti sef da se nitko od vas nije javio.«
»A-ali ja sam navedena kao vlasnica...?«
 »Nije neobično da osoba koja potpiše ugovor navede još nekoliko
osoba kao suvlasnike, to je neka vrsta osiguranja. Za slučaj da se
potpisatelju ugovora nešto dogodi...«

***
PayTag — oni stoje iza svega. Iako je sve teže slagao komadiće
slagalice, taj je zaključak bio neosporiv. PayTag je posjedovao Acme
teleusluge AB, u čijoj je zgradi u Kisti bila serverska farma koju je
prije dvije godine raznio na djeliće.
PayTag je htio kupiti i ArgosEye i tako pretvoriti sve urotnike iz
njihovog ureda u neboderu na Hotorgetu u multimilijunaše, sve dok im
on nije potopio taj brod.
No čini se da je PayTag žestokim tempom nastavio gutati mala
poduzeća i time jačati svoje carstvo.
Prikupio je sve moguće podatke o PayTagu koji su vrvjeli
kibernetičkim prostorom. Većinu je sačuvao na USB-memoriji koja je
murjacima promakla.
Ali čak i da nije, to ne bi bila neka šteta, ionako je već sve
upamtio.
Zapalio je cigaretu, uvukao dim i ispuhao ga u gotovo savršenom
krugu prema svom nikotinski žutom stropu.
1992. — PayTag osnovala su četiri američka studenta. Poslovna
ideja bila je novčani prijenos preko interneta. Sama ideja nije loša, no
čisto tehnički gledano uranili su desetak godina i loš softver otežavao
im je situaciju. Unatoč tome uložili su kapital i izgradili nekoliko
velikih serverskih farmi za praćenje svih gotovinskih transakcija
kojima su se nadali.
1997. — Nakon pet godina s crvenim brojkama, kasa im je počela
presušivati. Došlo je do svađe i dvojica osnivatelja napuštaju firmu.
Ostala dvojica odlučuju promijeniti kurs i u očajničkom pokušaju da
iskoriste svoje neupotrebljene serverske farme, počinju iznajmljivati
prostor za pohranu drugim tvrtkama koje trebaju eksterni backup u
slučaju da se njihovi serveri sruše. Dečki su ušli u svoje zlatno doba,
a kupci su gotovo trenutačno počeli navirati.
1999. — Završni račun prvi put pokazuje da su u plusu, i to
prilično dobrom, koji PayTag praktički čini unikatima u IT-branši.
2001. — BUM! Globalni IT mjehur puca, no s obzirom da je
potreba za sigurnim backupom veća no ikad, PayTag je i dalje na
dobitku. Stoga unatoč krahu burze ima poprilično mnogo kapitala.
Započinje prava šoping runda medu konkurentskim tvrtkama, a PayTag
se počinje širiti po cijelom IT segmentu. Instalacije, servis,
konzultantska djelatnost — you name it!
2005. — Tvrtka se prijavljuje na NASDAQ. 5 Najveći vlasnik
postaje zaklada koja je vjerojatno povezana s dvojicom preostalih
osnivatelja, no raznim financijskim smicalicama u IKEA stilu
onemogućili su da se to dokaže.
2009. — Još jedna prekretnica! IT guru i favorit medija Mark
Black postao je novi izvršni direktor. Odmah kreće u ostvarivanje
svoje vizije — projekta Oblak. Kupci više neće kod PayTaga
pohranjivati samo kritični backup već SVE svoje podatke. Serverske
sobe izbacuju se iz tvrtki i premještaju na internet — ili bolje rečeno,
na jednu od PayTagovih poznatih serverskih hala koje niču poput
gljiva poslije kiše u cijelom svijetu.
No, on je gotovo siguran da je Igra započela i mnogo prije 1992., a
PayTag se dugi niz godina činio posve legitiman. Mora da su im se
putovi negdje susreli.
Na primjer, Igra je mogla biti njihov tajni financijer tijekom kraha
IT industrije.
Druga opcija je da je ta mistična zaklada, vlasnik većine dionica,
skrivala nešto znatno neugodnije od dvojice škrtih malih Kamprada 6
koji nisu htjeli plaćati porez.
Najsigurniji način za preuzimanje sigurno nije razdioba dionica, ili
barem ne jedino to.
Trebaju nekog tko će biti prisutan na terenu, tko će se pobrinuti da
se stvari odvijaju onako kako žele, što ga dovodi do njegove najnovije
teorije.
Baš kao što je on napravio ArgosEyeu, Igra je vjerojatno podvalila
Trojanca PayTagu. Nešto ili nekog tko se na površini čini pozitivan, a
zapravo unutar četiri zida sa sobom nosi nešto životno opasno. Da bi
ta taktika djelovala, Trojanac se mora postaviti na sam vrh piramide.
A onda postoji samo jedan dobar kandidat...
Mark Black.
Pod njegovim vodstvom postali su svjetski poznati. Oblak i
serverske farme bili su dio Blackove vizije, a PayTagovi vlasnici čini
se da su mu dali potpuno odriješene ruke. Zvijezde i političari voljeli
su tog ljepuškastog prokletnika, a mediji su slinili nad svime što je
radio. Očito nitko nije kužio tko je zapravo Black. Nitko osim Henrika
HP-a Petterssona.
Kad bi bar mogao malo razgovarati s Mr. Blackom.
Oči u oči.
Igrač protiv Igrača...
Uvukao je posljednji dim i bacio opušak u prepunu pepeljaru na
noćnom ormariću.
Susret s Markom Blackom. To uopće nije loša ideja.

***
»Mark Black, izvršni direktor PayTaga, a time i naš glavni šef, kao
što znate dolazi ovamo za dva tjedna... «
Rebecca klikne na prvu sliku svoje powerpoint prezentacije koja je
prikazivala muškaraca od tridesetak godina u bijelom, s Guy
Fawkesovom maskom, kako drži plakat.
»Stupanj prijetnje je visok, pogotovo s obzirom na razne prosvjede
koje smo vidjeli prilikom ostalih svečanih otvorenja.«
Prebacila je na sliku prosvjednika koje odvodi policija.
»Blackov privatni avion registracijskog broja November Six Bravo
sletjet će na Brommu 27. lipnja u 19:55. Kjellgren i ja dočekat ćemo
ga u Audiju, a Mrsic i Pellebergs čekat će pred vratima 1 u pratećem
automobilu. Direktno ćemo ga odvesti u Grand, a ja i eventualno
Mrsic ići ćemo gore s njim. To ćemo odlučiti na putu tamo. Black baš
ne voli imati mnogo zaštitara oko sebe... Raspolažemo sobom 623 u
istom hodniku u kojem je Blackov apartman, i ja ću prespavati u njoj.«
Usta su joj se odjednom osušila, morala je zastati da otpije gutljaj
vode iz čaše na stolu pred sobom.
»Dolazak u Utvrdu u 06:15, 27. Ista vozila i razmještaj kao i dan
prije. Dočekat će nas voditelj pogona i Anthea Ravel iz uprave...«
Vidjela je kako se nekoliko zaštitara pogledalo i brzo nastavila
prije nego što je itko od njih stigao zaustiti.
»Svečano otvaranje započinje u 09:30, a susret s medijima je
odmah nakon. Ima li pitanja za sada...?«
Nitko od šestero ljudi u sobici za sastanke nije se ni pomaknuo.
»U redu«, nastavi ona. »Lindh, ti i Gudmundson ćete nas čekati
tamo. Jesi li razgovarao s voditeljem pogona?«
Lindh, žilavi preplanuli muškarac u četrdesetima, nakašljao se i
pogledao u malu, crnu bilježnicu koju je držao pred sobom na stolu.
»Da, sve je dogovoreno. Najavljen je dolazak trideset novinara,
gomile lokalnih političara, ministra gospodarstva s pratnjom i nekoliko
predstavnika nekih od najvećih kupaca. Ukupno šezdeset i dvije
osobe, no možda bude i koja više. Nijedno od imena nije alarmantno,
možda bih trebao naglasiti. Sve smo ih provjerili...«
Kad su završili s osvrtom, spustila se na kat ispod, pozdravila
nekoliko poznatih lica i ušla u Mickeov zatrpani, mali ured. Sjedio je
nagnut pred računalom i gotovo nije ni podigao pogled kad je ušla.
»Bok!« Nagnula se i kratko ga poljubila u obraz. »Bok, Becca, je
li sve u redu?« Okrenuo se na stolcu. »Da, da, držimo Blackov posjet
pod kontrolom.«
»Dobro, cijela je firma na iglama zbog toga. Velika je stvar što je
odlučio doći ovamo tako brzo nakon kupnje. Hoćeš li ići s njim do
Utvrde?«
Kimnula mu je, a u tom trenutku mu je zazvonio mobitel.
 Podigao ga je sa stola i pogledao zaslon.
Zatim je naglo ustao.
»Sorry, moram se javiti. Imamo zaista mnogo posla, stalno mi
zvoni... «
»Nema problema, ionako sam na odlasku. Samo sam te htjela
pitati za slike... «
»Slike?« Već je krenuo prema vratima s telefonom na uhu.
»Slike kombija koje sam napravila u petak. Trebali ste im izoštriti
piksele ili kako se to već kaže?«
Telefon je nastavio zvoniti, a ona je primijetila koliko ga je
situacija uznemirila.
»Aha, da, nismo uspjeli. Nego, moram se javiti... «
Mahnula mu je i otišla iz sobe.
»Halo...? Da, sve ide po planu...«, čula je kako govori prije nego
što su se vrata zatvorila za njom.

***
Nije se usuđivao nabaviti računalo. Nakon dva mjeseca u Argos
Eyeu prošle zime, naučio je mnogo o tome koliko tragova čovjek
ostavlja, što na internetu, što na hard disku. Nema šanse da im ponudi
sve na švedskom stolu.
Umjesto toga razvio je strategiju mijenjanja raznih iznajmljenih
računala. Radio je kratka zaustavljanja na mjestima gdje će njegove
internetske tragove zamesti tisuće drugih. Bar je tako sebe uvjeravao.
Zapravo se trebao držati podalje od interneta. Napraviti što i bjegunac
Erman, pokidati sve veze s društvom i skriti se u kolibicu u šumi te
voditi lowtechlife daleko ispod dometa Igrinog radara.
Brzo je odbacio tu ideju. Ipak je on dijete asfalta, i život šumskog
pustinjaka zasigurno bi ga dokrajčio. Baš kao što je dokrajčio jadnog
Ermana...
Ne, bolje da to odigra hladno i nastavi s igrom te iskoristi ovaj mir
i posloži što više djelića slagalice. Mora se pripremiti tako da bude
spreman kad budu tražili odgovore.
Tako je razmišljao zimus, nakon susreta s Voditeljem Igre.
Kvragu, trebao bi se ostaviti Xboxa i koncentrirati na zbilju više
nego ikad. Sve do upada murjaka u stan, potpuno zatišje gotovo ga je
uvjerilo da je onaj susret u šumi bio samo ružan san. Luda maštarija
koju je proizveo njegov sjebani mozak željan potvrde... No, znao je da
nije tako.
Previše sati provedenih s ručnim upravljačem ili pak vlastitim
joystickom u ruci olakšavalo je gubitak fokusa.
Prošlo je šest mjeseci otkako je dobio zadatak na onom
neugodnom groblju za životinje. Šest mjeseci varljivog primirja i pola
od vremena koje mu je dano za razmišljanje.
Danas je otišao u knjižnicu na Medborgarsplatsu. Sjeo je u kut
gdje je mogao vidjeti sve koji ulaze i izlaze, a da oni ne vide njega.
Uključio je malu USB-memoriju u računalo i pričekao da se otvore
datoteke. Zatim je pokrenuo sigurnosni program na vrhu popisa.
Skenira se... molimo pričekajte, javio mu je mali prozorčić, i
počelo je odbrojavanje. Treba manje od minute da se skenira nekakav
špijunski program ili znak provaljivanja u računalo. Nikad nije ostajao
duže od petnaest minuta, a s obzirom na događaje posljednjih nekoliko
dana, možda bi se trebao još malo ograničiti.
Nemirno je lupkao nogom i grizao neravni nokat. Ima još pola
godine. Šest mjeseci, sto osamdeset dana da smisli plan, nekakvo
rješenje, izlaznu strategiju koja će ga osloboditi iz paklene zamke u
koju je upao.
Krivo — u koju su ga oni ubacili... Što više razmišlja o tome,
zaključuje da Becca postaje sve više umiješana svaki put kad se
približe jedno drugom. A nakon susreta u šumi kad ga je dovela do
Voditelja Igre, počeo ga je proganjati taj novo-stari i, blago rečeno,
neugodni osjećaj.
Zvala ga je striko Tage. Tvrdila je da je on stari očev kolega u
čijoj su vikendici provodili ljeta kad su bili mali.
Pokušao joj je reći istinu, ali nije uspio.
 Nikad nije povjerovala u priču o Igri, koliko god je pokušavao
objasniti. S druge strane, lik strike Tagea očito je prihvatila bez
ikakvih kočnica.
Kvragu, čak je nježnim glasom pričala o njemu, kao kad bi pričala
o tati. Vrijeme je očito izblijedilo njezino sjećanje na oca. Za nekoliko
godina više se neće ni sjećati svih batina koje je on dobio od njega.
Taj prokletnik je uvijek lagao liječnicima i socijalnim radnicima,
prisiljavao nju i mamu da podrže njegove izmišljene priče.
Ne, koliko god pokušavao, nije se mogao osloboditi mržnje koja je
ključala u njemu svaki put kad bi spomenuli oca. A isto je vrijedilo i
za »striku Tagea«.
Mržnja i — let's face it — ljubomora...
Prije nekoliko godina to nikad ne bi priznao, da je osjećao to
prema ocu i Dagu. Obojica su mu krali njegovu Beccu i pretvarali je u
nekoga drugog.
Nekog koga nije poznavao. Nekog stranca.
Ljubomora i mržnja — divna, stara kombinacija, popraćena
njegovim niskim samopouzdanjem uništavala je svaku priliku da je
uvjeri u pravi identitet Tagea Sammera.
No, ne može joj zamjeriti. Činjenica jest da cijela priča zvuči
toliko nevjerojatno da je čak i njemu samome ponekad teško
povjerovati u nju. Srećom, imao je suvenire koje je pohranio na
sigurno mjesto.
Prije svega telefon koji je prije dvije godine maznuo »58-ici«
Hasselqvistu na cesti E4 iz Kenta. Osim brojeva na poleđini, telefon je
izgledao identično poput onog koji je pronašao u vlaku i uvukao ga u
ovu bolesnu priču.
Zatim propusnicu na malog bijelog zeca koju je pronašao u knjizi u
robnoj kući i pomoću koje je zaustavio sat i svoj obični život te mu
omogućila pristup vlastitoj Zemlji čudesa.
Treća stvar u njegovoj zbirci bio je hard disk sa svim datotekama
o ArgosEyeu, tvrtki koja se pobrinula da Igra ostane duboko skrivena
u internetskim bespućima.
 Mangeov Trojanac koji je uz teške napore postavio u tvrtkinu
mrežu podataka odradio je svoj posao. Iznio je mnoštvo stvari na
svjetlo dana: lažne trolove, blogove koji iznose pripremljena mišljenja
po narudžbi, Stasi registar ljudi neistomišljenika i vrašku gomilu
prljavog rublja o Philipu Argosu i njegovoj bandi iz nebodera na
Hotorgu.
Unatoč tome što je sumnjao, ne — što je znao — da ArgosEye štiti
Igru, bolje mu je da ostane skriven dok oni registriraju sve koji
zabadaju nos gdje mu nije mjesto ili krše Pravilo broj jedan. Datoteke
koje su procurile nisu pokazale ni jedan jedini dokaz da mu je teorija
zaista i točna. Možda su takve podatke držali pod strogom kontrolom,
ili je Mangeov špijunski program jednostavno tražio na krivom mjestu?
Igra nije isplivala na površinu kako se nadao. I dalje je vrebala
negdje iz dubine, jednako nevidljiva kao i prije. Drugim riječima:
stvari koje je sačuvao zapravo ne dokazuju ništa nekome tko ne zna
cijelu priču. Čak ni najnoviji dodatak njegovoj zbirci nije dokazivao
mnogo: običan tekst ispisan pisaćim strojem na A4 papiru, što je bilo
tko mogao napisati. Tvoj posljednji zadatak, HP, rekao mu je Tage
Sammer, a.k.a. Voditelj Igre tamo medu nadgrobnim spomenicima dok
su pili kavu.
Nakon svega što je učinio da uništi Igru, nakon svih planova koje
im je pomrsio i love koju im je zdipio, taj starac se činio posve
mirnim. Kao da vrijedi ona no hard feelings...
No s druge strane, nije mu baš ponudio bilo kakav zadatak.
Kvragu, s kakvim ga je izborom suočio.
Ako izvrši zadatak, bit će gotov. Fucked for life, u svakom
značenju tog pojma. A ako ne napravi to, neće samo njegov život
visjeti o koncu...
JEBEMUUU!
Pregledano 46 od 78 datoteka, nije pronađen ni jedan strani objekt,
javio mu je program.
Pogledao je na sat. Prošlo je već više od minute, još samo devet, a
onda mora otići.
 Hajde, hajde, hajde... Prokleto sporo računalo!
Skenira...
Pregledano 70 od 78 datoteka, nije pronađen ni jedan strani objekt.
Nagnuo se nad tipkovnicu i kursorom došao do ikonice za internet,
spreman da je pokrene. Ne smije koristiti tražilice, mora odmah upisati
stranicu i zatim izbrisati sve oznake i kolačiće s računala prije nego
što se odlogira. Mora ostavljati što manje moguće tragova...
Neočekivani zvuk s vrata prenuo ga je. Podigao je glavu i oprezno
pogledao preko ruba zaslona.
Niski muškarac u kožnoj jakni, s tamnim naočalama i nabijenom
bejzbol kapom ušao je u prostoriju s računalima.
Stajao je na vratima i snimao pogledom sva radna mjesta, a zbog
nečeg u njegovom izgledu HP-ovi alarmi su odmah počeli zvoniti kao
ludi.
Kvragu!

***
Ukucala je broj i pritisnula zelenu ikonicu.
Pozivanje... pisalo je na zaslonu, no nakon što je zurila u njega
pola minute shvatila je da baš i nije tako. Ljutito je prekinula razgovor
i ponovila obred. Najnoviji model smartphonea, a jedva može
uspostaviti poziv...
»Policijska centrala«, reče odjednom glas u slušalici nakon što je
zazvonilo samo nekoliko puta.
Oklijevala je nekoliko sekunda.
»Odjel za dozvole, hvala«, reče zatim.
»Trenutak.«
Dobrodošli na odjel za dozvole, procjena vremena čekanja je...
šest... minuta...
Uzdahnula je i pogledala na ručni sat. Na trenutak je razmišljala o
tome da prekine razgovor pa nazove Runeberga i od njega pokuša
dobiti više informacija...
 Stigsson joj je zabranio kontakt s Henkeom, što i nije velik
problem. Pokušava ga uloviti već tjednima, štoviše i mjesecima, kad
malo bolje promisli. Iako zna da je kod kuće, nije joj nijednom otvorio
vrata niti odgovorio na ijedan poziv.
Poslala mu je nekoliko poruka da umiri savjest, i to je sav kontakt
koji su imali. Nije imala nikakvih iluzija da bi sad bilo išta lakše doći
do njega.
Brinulo ju je to s bankovnim sefom.
Henke očigledno ima tajne koje su toliko vrijedne da ih je morao
skriti u čuvanom trezoru. Stigssonova ekipa pretresla mu je cijeli stan,
a netko je možda naišao na kopiju ugovora o sefu ili pismo kakvo je i
ona dobila. Odluka o premetačini bila je dovoljna da sve Henkeove
tajne izađu na vidjelo.
Što god bilo u tom sefu, sigurno neće učiniti situaciju ništa boljom.
»Odjel za dozvole, Persson pri telefonu...«, glas ju je trznuo.
»Da, ovaaaj, zovem se Rebecca Normen...« Pogledala je papire
pred sobom i pokušala sabrati misli.
»Riječ je o zahtjevu tvrtke za osiguranje za dozvolu nošenja
oružja. Samo me zanima u kojoj ste fazi s tim...«

***
Murjak!
HP instinktivno spusti glavu iza zaslona. Tip je toliko odisao
murjačkim smradom da ga je pekao nos.
Spustio se da izvadi USB-memoriju iz računala. Nema šanse da im
samo servira sve informacije koje je skupljao mjesecima. Sapo bi
sigurno pronašao način da iskoristi to protiv njega i strpao ga u zatvor
na neodređeno...
U trenutku kad je zgrabio plastični štapić, čovjek s kapom počeo
je držati glasni govor na nekom nepoznatom jeziku. Još jedan malo
mekši glas gotovo odmah je uzvratio, a kad je HP pažljivo provirio,
primijetio je da je čovjek s kapom napustio prostoriju zajedno sa
sredovječnom ženom koja je sjedila za računalom malo dalje od njega.
Pričekao je nekoliko sekunda, a onda se polako uspravio i
izdahnuo.
Lažna uzbuna.
Kvragu, što se uspaničio!
Srce mu je divljački lupalo u prsima, ruke su mu se tresle i morao
je nekoliko puta duboko udahnuti da umiri puls. Krajnje je vrijeme da
sklopi kišobran paranoje i vrati se današnjem poslu.
Skeniranje je do sada već definitivno trebalo završiti i zanimalo ga
je kako su mediji reagirali na njegovo uhićenje.
Naslovi su začudo i dalje nudili savjete za mršavljenje, no u online
verziji Expressena sigurno ima nešto o njemu.
Sigurnosna policija sinoć je uhitila 32-godišnjaka osumnjičenog za
planiranje terorističkog čina.
Izvor iz Sapoa izjavio je da je time vrlo vjerojatno spriječen
teroristički čin na teritoriju Švedske.
Yep, tako se povećava čitanost. Činjenica da su ga pustili nakon
nekoliko sati objavit će se vjerojatno tek sljedeći tjedan kad više
nikog neće biti briga za to.
Medijski prostor je malen, Henriče, ljudi mogu podnijeti samo
jednu po jednu priču...
Kvragu, ponekad su mu gotovo zaista nedostajali Philip i
ArgosEye gore u onom neboderu. Usprkos tome što su dali ubiti Annu
Argos i pokušali njemu smjestiti ubojstvo, a da ne spominje sve što su
mu napravili nakon što su mu otkrili cover, ponekad si nije mogao
pomoći da ne pomisli što bi bilo da ga nisu razotkrili.
Što je mogao biti sada?
Rilkein dečko?
Philipova desna ruka?
Ili još bolje: njegov nasljednik... Vjerni partner Voditelja Igre,
možda čak i budući Mark Black. Ništa od toga ne zvuči tako loše...
Na zaslonu se odjednom pojavio mali, zeleni prozor. Mora biti da
je slučajno pokrenuo tražilicu dok je izvlačio USB. Sranje, još samo
dvije minute do kraja!
Iziritirano je pomakno kursor kako bi zatvorio prozor i iznova
pokrenuo skeniranje. No čim je strelica dotaknula križić u desnom
kutu prozora, počela su se pojavljivati slova. Jedno po jedno slagali su
rečenicu od koje su mu se nakostriješile dlake na rukama.
J
e
s
i
l
i
z
a
i
g
r
u
He nrič e Pe tte rs s one ?
Bacio se pod stol i iščupao USB iz računala. Dok se dizao, udario
je glavom o stol, teturajući zapeo za stolac i pao na pod koliko je dug i
širok. Naposlijetku se uspio uhvatiti za stol, podići na koljena i
uznemireno okrenuti glavu. No bilo je prekasno. Zaslon mu je
neumoljivo privlačio pogled, kao da je insekt osuđen na smrt u UV
svjetiljci.
Trči, vikao je prestrašeni glasić u njegovoj glavi.
Bježi otamo, budalo!
No tijelo ga nije slušalo.
Umjesto toga samo je ostao tako na koljenima pred računalom,
poluotvorenih usta i očiju izbuljenih poput ping-pong loptica, dok mu
je mozak pokušavao upiti što se događa.
Otvorio se novi prozorčić i počele su se prikazivati slike jedna za
drugom. Klipovi i isječci članaka s raznih novinskih portala:
Dvor izvještava o rekordno brojnoj zainteresiranosti stranih medija
za skoro princezino vjenčanje...
Otvara se ogromna serverska hala u starom vojnom postrojenju
sjeverno od Uppsale. Stroge mjere sigurnosti...
Prijavljen je još jedan veliki upad u računalo, ovaj put u nekoliko
tvrtki unutar zaštitarske industrije. Baš kao i kod prijašnjih slučajeva,
policija pokušava pribaviti podatke o počiniteljima...
Sodra lanken zatvoren je po drugi put ovog tjedna zbog računalne
greške zbog koje ne funkcioniraju ograde i ventilacijski sustav...
Nekoliko vodećih novinskih portala zatvorilo je svoje rubrike za
komentiranje... Sve to bilo mu je poznato, i sam je tražio iste te članke
i spremio ih na USB-memoriju. Zatim su stigli novi isječci, koje nije
prepoznao:
Treći tjedan zaredom prijavljuju se veliki kvarovi u internetskim i
mobilnim mrežama. To se najviše odnosi na operatere 3 i Telia, no
pogođeni su i ostali...
Tri kilograma plutonija iz tajnog švedskog projekta za hladni rat
prebacuje se u SAD. »Neće se koristiti za vojne svrhe«, obećava
ministar vanjskih poslova.
EU prisiljava Švedsku da provede smjernicu o pohranjivaju
podataka!
Naslovi su nestali, a zamijenile su ih kratke tekstualne poruke:
Dolazna poruka 03/04 09.55:
Promijenila sam posao, ovo mi je novi broj. Javi se! /Becca
Dolazna poruka 12/ 04 14.55:
Zašto se ne javljaš na telefon? / Becca
Dolazna poruka 02/ 05 16.39:
Bila sam do tebe i pozvonila ti. TV ti je bio upaljen. Zašto nisi
otvorio? / Becca
Odlazna poruka 06/05 22.02: Bok, Mangelito, jesi se vratio? /HP
Dolazna poruka 14/05 21.13:
Gdje si ti, Henke? Jesi li dobro? Molim te, nazovi me! /Becca
Odlazna poruka 15/05 03.11:
Mange, javi mi se, moramo pričati, pronto! /HP
 Dolazna poruka 23/05 18.36: Henke, molim te odgovori!!! /Becca
Čim je shvatio da je upravo pročitao vlastite poruke, sa zaslona je
nestao tekst, a zamijenile su ga pokretne slike.
Poznati lik koji krade kišobran iz vrećice. KLIP
Konjička parada na putu kroz Stockholm. KLIP
Lik u tamnoj odjeći na mopedu. KLIP
Civilni policijski auto koji se okreće u slow motionu. KLIP
Šumska koliba u požaru. KLIP
Strvinari koji kruže nad pješčanim dinama. I naposlijetku:
Silueta starijeg čovjeka s kapom koji se ističe na mračnom,
snijegom prekrivenom brežuljku punom treperećih svjetiljki.
Zaslon se odjednom ugasi, no HP ni dalje nije skidao pogled s
njega. Nepomično je stajao pred računalom, držao dah i čekao. Kad je
iskočila poruka, gotovo se upisao u gaće:
Vrijeme je da odlučiš, Henriče! Ovo je tvoj posljednji zadatak. Jesi
li za Igru? Da ili Ne?
 Pet
Duhovi prošlosti

Trebala je, dakako, doći nekako do njega, ipak joj je brat. Trebala
je reći Stigssonu da si zabije to prokleto pravilo u... No, već je
pokušala to. Lovila ga je gotovo cijelo proljeće, zvala ga, slala mu
poruke, išla do njega i zvonila mu na vrata nekoliko puta. Bio je tamo,
znala je to. Stan je mirisao kao da se u njemu živi, a ne ustajalo kao da
nikog nema unutra već mjesecima.
Nekoliko puta čak bi dolje s ulice ugledala svjetlo TV-a, no on joj
svejedno nije otvarao.
Preko zime je očito promijenio bravu jer njezin rezervni ključ više
nije odgovarao. Bio je ljut na nju. I znala je točno zašto...
Nije mu se sviđalo što je u kontaktu s Tageom Sammerom. Dobro
je znao zašto joj je taj starac toliko drag, a iz istog razloga Henke ga je
bio prisiljen mrziti, a da mu niti ne da šansu.
Striko Tage podsjeća ga na tatu...
No, iako je Henke tvrdoglavi idiot, mora mu nekako pomoći.
Mora učiniti sve da ga pokuša spasiti od samog sebe.
Potražila je broj u imeniku i oklijevala nekoliko trenutaka prije
nego što ga je okrenula.
To je bila debilna ideja. Ali nije imala izbora... Javio se čim je
zazvonilo: »Zaštitarski odjel, Runeberg!«
»Bok, Ludde, Rebecca je. Sorry što te nisam prije nazvala, ali
nisam te htjela ometati na poslu...«
»Bok, Normen. Nisam ni skužio poziv dok nisam vidio da mi džep
svijedi. Pune su nam ruke posla, kao što znaš. Zoveš li me možda zato
što si se predomislila? Želiš li se vratiti na matični brod?«
Runebergov glas zvučao je kao inače, zbog čega joj je bilo još
lakše nastaviti.
 »I ne baš. I dalje razmišljam o tome«, slaže ona. »Htjela sam te
zamoliti jednu uslugu, Ludde... I to malo osjetljivu.«
»Mmm.«
Učinilo joj se da čuje kako mu uredski stolac škripi dok je
uspravljao svoje krupno tijelo.
»Radi se o mom bratu...«
»Nazovi me na mobitel za deset minuta.« Odjednom je potpuno
promijenio ton.
»Š-što?«
No on je već poklopio.

***
Već je treći put u posljednjih pet minuta oprezno odmaknuo
zavjese i pogledao na mračnu ulicu. Sve se činilo mirno, no svejedno
je imao osjećaj da je pod nadzorom. Stopostotan, kameno čvrsti,
vodootporni osjećaj...
Svaki pokret, svaku stranicu koju je posjetio i sav SMS promet.
Sve su mu to pregledavali, unatoč svim mjerama opreza koje je
poduzeo. Poigravali su se s njim, pokušavali ga sjebati u mozak.
I, bogme, uspjeli su...
Spustio je zavjese i napravio dva kruga oko kauča. Zatim je sjeo i
počeo nemirno udarati rukama po koljenu, a zatim gristi nokat koji još
nije pravilno oblikovao. Plan mu, ako ga je uopće imao, nije
uključivao ovaj scenarij.
Not by a longshot!
A bio je uvjeren da su zaboravili na njega... Epic fucking Fail!
Mora otići iz stana prije nego što poludi od nervoze. Sat je
pokazivao sedam i nešto, inače bi mu trebalo još nekoliko sati da se
izvuče iz kreveta. No iskustvo u knjižnici kao da je srušilo sve brane u
njegovoj glavi, u kojoj su stalno iskakali kratki isječci scena. Kao da
je sanjao cijeli film s početkom, sredinom i krajem, ali sjećao se samo
nekih scena. Memento sekvence koje se nikako nisu mogle povezati,
koliko god se njegov bolni um borio s time.
Prepuna pepeljara u kojoj je upravo ugasio svoju posljednju
cigaretu bila je legitimni razlog zašto bi trebao otići do dućančića na
Mariatorgetu i udahnuti malo svježeg zraka.
Čim je otvorio vrata i izašao na ulicu, osjetio je njihove poglede na
vratu. Okrenuo je glavu i pogledao u svim mogućim smjerovima, no
bili su preiskusni da bi dopustili da ih se tako lako otkrije.
Iako je bilo rano jutro, u dućan se već naguralo četvero petero
ljudi. Nabildani, istetovirani dečko kod jedne od polica krišom ga je
pogledao, na što se HP zamrznuo usred koraka. Bio je gotovo posve
siguran da ga je već negdje vidio. Izdalo ga je odglumljeno nevino
pogledavanje slatkišta, žele bomboni baš i nisu dio prehrane sportaša.
Mora dati petama vjetra i otići što prije iz dućana. Trebao bi se vratiti
u stan, no bez cigareta će sigurno puknuti.
Umjesto toga nastavio je dalje prema ulici Horn koja je vodila do
Slussena i borio se s porivom da ne skrene medu automobile na cesti
kako bi testirao svoje progonitelje. Šetnja je trajala manje od pet
minuta, a unatoč tome što nije bilo vruće, majica mu se prilijepila uz
tijelo pa je bio prisiljen sjesti na jednu od klupa kod ulaza u tunel da
dođe do daha.
Sav se ukočio, i temeljito je pregledao sve džepove tražeći
cigaretu prije nego što se sjetio da je upravo zbog nestašice cigareta i
krenuo na ovaj mali izlet.
Kod podzemne je bio jedan kiosk i bacio je nekoliko brzih pogleda
oko sebe prije nego što je ustao i krenuo prema njemu.
Mora da je upravo stigao vlak jer ga je kod ulaza dočekala gomila
ljudi. Poslovnjaci u odijelima s kravatom, turisti ranoranioci i posve
obični Šveđani na putu prema poslu. Spustio je bradu prema prsima i
laktovima se probijao kroz rijeku ljudi. Čuo je njihovo gunđanje, no
nije se obazirao na to.
Odjednom ga je netko udario s boka i umalo je izgubio ravnotežu.
Ljutito je podigao pogled, lica su prolazila pokraj njega u svim
smjerovima, no nije mogao odrediti tko ga je gurnuo.
 Navala ljudi odjednom je prestala i ušao je u dvoranu za prodaju
karata. No umjesto da uđe u mali kiosk, ostao je ispred dok mu je
mozak pokušavao prispojiti sinapse. Jedno od lica koje je vidio u
prolazu bilo mu je poznato. Onaj bodybuilder iz dućana možda je
samo bio privid, no ovo je bilo stvarno. Pogled, čelo, ožiljak preko
oka i nosa, sve mu je to bilo jezivo poznato. No nešto se nije uklapalo
u cijelu priču, nedostajao je posljednji djelić slagalice.
Trebalo mu je još nekoliko sekunda da mu mozak posloži sve.
Brada!
Napravio je par neodlučnih koraka natrag prema vratima, a zatim
još nekoliko malo bržih. Izjurio je na trg i okretao glavu poput jebene
Linde Blair 7 te skočio na jednu od klupa ne bi li bolje vidio.
»Ermanee!« vikao je. »Ermaneeee!«
No vidio je samo leđa koja su se udaljavala u žurbi, nijedna od
njih nisu mu bila poznatija od drugih.
Otvorio je usta kako bi još jednom povikao, no onda je spazio
poglede ljudi oko sebe. Unatoč gužvi na trgu, oko klupe na kojoj je
stajao stvorio se krug gledatelja, kao da svi žele vidjeti što se događa,
ali se nitko ne usuđuje previše približiti.
Nekoliko tinejdžera upiralo je prstom u njega i smijuljilo se, neki
tata privukao je svoje dijete bliže sebi, a nekoliko njemačkih Stieg
Larssonovskih turista već je pripremilo kamere.
Ugledao je svoj odraz u staklenim vratima kroz koja je upravo
prošao. Bio je sav zajapuren u licu, razbarušene kose i očiju izbuljenih
poput ping-pong loptica. U kombinaciji s bradom od tjedan dana i
otrcanom odjećom, nije ni čudo što su ljudi zurili. Izgledao je kao
pravi luđak!
Schwedisch Wahnsinn, ja, ja — sehr gut!
Posramljeno je sišao s klupe, uperio pogled u pod i pokušao se što
više stopiti u masi dok je hodao prema Guldgrandu.
Krivo je vidio.
Mora da je krivo vidio.
Po tisućiti put njegova prokleta mašta se razularila i potpuno ga
navela na krivi put. Sigurno je tako bilo. »Duhovi ne postoje«,
promrmlja on.
Duhovi
Ne
Postoje

***
»Jasno ti je da time kršiš sva moguća pravila, Normen?« Kimnula
mu je.
»Apsolutno, i kao što sam rekla, Ludde, zaista cijenim to što... «
»No, dobro, dosta o tome. Imaš samo pola sata, a kad završim s
jelom trebat ću sve te stvari natrag. Sunesson je danas šef odjela,
sigurno ga se sjećaš.«
»Pojačanje iz Norrmalma, dakako. Neko vrijeme je bio časnik.«
»Dobro, onda neće biti problema dolje. Samo mu se nasmij i
mahni... Sad je pauza za ručak pa će hodnici biti puni ljudi. Ali Sune
je prefin za to, on donosi ručak sa sobom. Ne želi propustiti konjske
utrke za vrijeme ručka... «
Runeberg se nagne preko stolića i oprezno podigne blago savijene
novine.
»Ovdje je sve što trebaš... «
»I posve si siguran da je tamo?«
»Da, provjerio sam u protokolu zaplijene nakon što si me zvala.«
»Dobro!«
Na trenutak nije znala što bi rekla. Iako nisu to ni spomenuli, bila
je gotovo sigurna zašto joj pomaže. Runeberg je bio najbolji prijatelj
Tobbea Lundha i kum njegovom sinu Jonathanu. Onom Jonathanu koji
je zajedno sa svojim prijateljem Marcusom stvorio internetskog
fantoma MayBeya, preko kojeg su je mjesecima maltretirali: širili
glasine i tračeve, čak učinili da povjeruje da je Henke u životnoj
opasnosti, sve dok ih naposlijetku nije razotkrila i zaustavila tu šaradu.
Trebala bi kriviti samu sebe, ipak je započela vezu s Tobbeom
Lundhom unatoč tome što je znala da je oženjen i ima obitelj.
Bilo kako bilo, Runeberg se na neki način osjećao odgovornim za
taj događaj.
Odjednom se pokajala što je iskoristila njegovu grižnju savjesti na
ovaj način. Cijeli plan je ionako od početka do kraja idiotski...
Stigssonove upute bile su kristalno jasne:
Dok traje istraga o terorističkom zločinu, nipošto ne smiješ imati
nikakav kontakt s bratom. Ponavljam: nikakav kontakt, je li to jasno,
Normen?
Ali nema izbora. Mora doći do onog sefa prije nego što ga otkriju
Stigssonovi istražitelji. Samo treba pogledati što je unutra, a kad se
uvjeri da nema ničeg što bi moglo ugroziti Henkea, mogla bi i sama
prijaviti postojanje sefa. Pripomoći istrazi. Barem se tako uvjeravala...
Runeberg kao da je zamijetio njezino oklijevanje. »Bježi sad,
Normen, sat otkucava, a stiže mi hrana...« Konobarica je donijela pun
pladanj, a Rebecca je ustala kako bi mlada žena mogla prići njihovom
stolu. Dok je ustajala, primijetila je novine na stolu, uzela ih i spremila
u torbu.
»Još jednom hvala, Ludde, stvarno sam ti...«
Nasmijao se i slegnuo ramenima.
»Dobro je, Normen, hajde sad.«
»Nego...«, nasmije se ona i krene prema izlazu. »Ako ovo pode po
zlu, mogla bih trebati novi posao, a onda možeš očekivati moj poziv...«
Stigla je do ulaza za osoblje u samo tri minute brzog hoda.
Primaknula je karticu čitaču, pazeći da nitko ne vidi da je na
prednjoj strani Luddeova slika.
Čuvar ju je brzo pogledao i zatim joj odobravajuće kimnuo. Prva
je prepreka prijeđena.
Hodala je otvorenim staklenim prolazom između zgrada, držeći
glavu visoko kako bi izgledala kao da je samo na putu u jedan običan
radni dan. To joj i nije toliko teško, s obzirom da je radila ovdje sve
do zimus. Teoretski gledano, i dalje je zaposlena u Sapou, pa i nema
neke velike razlike.
 Svejedno se osjećala poput stranca, kao da ne pripada ovdje. Nije
mogla odoljeti da ne pogleda u kamere na stropu, a pokušavala se
držati što dalje od njih.
Skrenula je na desno u dugi, žuti hodnik. Zastala je u njegovom
dnu pred širokim metalnim vratima s malim, bijelim natpisom.
Odjel za zapljenu dobara
Podigla je Luddeovu propusnicu prema čitaču.
Čulo se pištanje, no ništa se nije dogodilo. Kvragu!
Pokušala je opet, ovaj put nešto sporije.
Opet pištanje, i ovaj put brava je počela zujati.
Smiri se, Normen!
Došla je do male recepcije. Malo dalje iza pulta sjedio je postariji,
deblji čovjek s robinhoodovskom frizurom. Na televizoru na zidu
prikazivale su se konjske utrke, a muškarac je napravio ljutim grimasu
kad je shvatio da mora maknuti pogled s ekrana.
»Bok, Sune«, pozdravi ga ona pretjerano srdačno.
»Neka, neka, samo ti sjedni, snaći ću se ja sama«, nastavi ona kad
je bezvoljno počeo ustajati.
»Samo moram provjeriti nešto što smo zaplijenili prošli tjedan.«
»Dobro«, promrmlja debeljko i zavali se svojim teškim tijelom
natrag u stolac. »Samo se potpiši...«
Mahnuo je rukom prema pultu recepcije i opet se potpuno posvetio
TV-zaslonu.
Rebecca uzme popis posjetitelja i našvrlja nekakav nejasan potpis.
»Riješeno!«
Sunesson je samo podigao ruku i pritisnuo gumb iznad svog radnog
stola, ne mičući pogled s TV-a. Vrata desno od Rebecce počela su
zujati i za nekoliko sekunda našla se u velikom skladištu punom
polica.
Zadnji je put bila tu prije nekoliko godina pa je zakoračila naprijed
pokušavši se orijentirati. Miris je bio baš onakav kakvim ga se
sjećala, vlažan, pomiješan s mirisom kartona i prebojanog betona.
Nekoliko metara dalje uza zid nalazilo se službeno računalo prema
kojem je žurno krenula.
Izvukla je Runebergovu računalnu karticu i stavila je u mali otvor
pokraj tipkovnice. Zatim je brzo ukucala njegovo korisničko ime i
lozinku.
Pješčani sat na zaslonu napravio je jedan krug i nakon toga otvorila
se baza podataka.
Upisala je Henrik Pettersson pod ime u polje za pretragu, a red
ispod i njegov datum rođenja.
Kliknula je na traži, a pješčani sat učinio je još dva kruga.
Rebecca je pogledala oko sebe, no velika prostorija bila je prazna.
U daljini je čula zvuk Sunessonovog TV-a. Pješčani sat je nestao, a
pojavio se neki tekst.
Predmet broj K3429302-12, Odjel 5, Red 47, Polica 23-25
Skladište je bilo veće nego što je očekivala pa joj je trebalo
nekoliko minuta da se orijentira.
Glavni je prolaz išao uz jedan od vanjskih zidova, a dijelio se na
nekoliko manjih koji su vodili prema raznim odjelima.
Odjel 5 nalazio se u zabačenijem dijelu prostorije gdje je svjetla
bilo znatno manje nego pri ulazu.
Gorjelo je samo svako drugo svjetlo i pretpostavljala je da negdje
postoji prekidač koji bi jednostavno riješio taj problem, no nije imala
dovoljno vremena da ga potraži.
Velike police oko nje sezale su sve do stropa i gotovo sve su bile
prepune velikih, smeđih kartonskih kutija koje su dodatno upijale
ionako slabo svjedo.
Na podu su bili stolci sa stvarima prevelikima za police, a na putu
prema traženom odjelu među zaplijenjenim predmetima ugledala je
namještaj, kablove i nešto što je izgledalo poput brončane skulpture.
Četiri kutije na polici 23 bile su označene odgovarajućim brojem
predmeta. Podigla je onu najbliže sebi i otvorila je.
Kutija je bila puna knjiga i filmova, što je objašnjavalo zašto je
toliko teška. Vratila je poklopac i stavila je natrag na policu.
U sljedećoj kutiji bde su gotovo potpuno iste stvari, no imala je
osjećaj da će u trećoj biti nešto važnije. Fascikli, papiri, i naposlijetku
— bingo!
Veliki snop s pedesetak različitih ključeva, baš kako je i pisalo u
protokolu.
Nakon tatine smrti riješili su se gotovo svih njegovih stvari, no
mama je bila jako odlučna oko tog snopa ključeva.
Nikad ne znaš kad ti može zatrebati neki ključ, pa ćemo ga
zadržati.
Henke ga je zadržao vjerojatno zbog istog razloga.
Pola tih ključeva bilo je toliko staro da su već postali hrapavi, dok
su drugi bili glatki i izlizani od korištenja. Kad je pobliže pogledala,
shvatila je da je tu barem pet šest ključeva bicikla i dva koja
podsjećaju na ključeve za paljenje mopeda ili motocikla, što znači da
je Henke nastavio širiti zbirku, baš kao što je i mislila.
A kako izgleda ključ bankovnog sefa?
Nagli zvuk prekinuo joj je tijek misli. Netko je otvorio vrata
skladišta.

***
Imaš problema? Me odustaj, mi ti možemo pomoći! 070- 931151
Papirić je bio zalijepljen preko ključanice. Tekst je bio isti kao i
prošli put. Vjerojatno je to bio isti papirić, što znači da je njegov novi,
tajni susjed shvatio od koga je došao. No trenutačno ga uopće nije
briga za to.
Mozak mu je svrdlao sto na sat. Prošao je cijeli Soder
pokušavajući probaviti ono što je vidio. No, bilo je to nemoguće.
Ako nije samo umislio ono što se dogodilo kod Slussena, ako je
zaista dobro vidio, onda je sve što je proživio u protekle dvije
godine... Što?
Fuckin'ell!
Jučerašnja je glavobolja uzela zamaha pa je refleksno prstima
uhvatio korijen nosa. Raskidao je papirić i izvadio iz džepa ključeve
stana.
Trznuo se na neko zveckanje slijeva i zastao s ključem već u
bravi. Srce mu je gotovo probilo kroz prsni koš pa je bio prisiljen
nekoliko puta duboko udahnuti da se smiri. Kvragu, što se prepao!
Samo polako i mirno...
Oprezno je pogledao prema susjednim vratima. Zvuk je dolazio
iznutra, u to je siguran, čuo ga je i neki dan. Zvuk sigurnosnog lanca
koji udara o vrata iznutra. Lanac se nikada ne bi sam zaljuljao, što
znači da ga je netko pomaknuo. Susjed mu se sprema izaći.
Iz neobjašnjivih razloga njegov poriv da sazna tko je novodoseljeni
susjed bio je još jači nego posljednjih dana pa je pričekao gledajući u
susjedova vrata. No ništa se nije dogodilo. Vrata su i dalje bila
zatvorena.
Upravo se htio okrenuti, kad mu se učinilo da je ugledao neki
pokret u špijunci. Blagu promjenu sa svijetlog na tamno, kao da je
netko prislonio oko uz nju. I odjednom je postao uvjeren da netko stoji
s druge strane vrata.
Netko tko ga promatra...
Brzo je okrenuo ključ u bravi, otvorio svoja deformirana ulazna
vrata i zalupio ih iza sebe.

***
Držala je dah osluškujući zvuk koji je dolazio od vrata. Učinilo joj
se da čuje korake u daljini. Čak i ako je to samo debeli Sunesson koji
se vuče u svojim Birkenstockicama, nije htjela da otkrije čime se bavi.
Brzo je stavila snop ključeva u torbu i vratila poklopac na kutiju.
Koraci s glavnog prolaza sve više su se približavali.
Tvrde potpetice koje su udarale o betonski pod. Bile su to prave
cipele, za razliku od Sunessonovih sandala ili uobičajenih policijskih
gojzerica. Takve nije nosilo mnogo ljudi u policijskoj postaji, i tko god
da to jest, ne želi se susresti s njime. No jedini izlaz odavde je kroz
glavni prolaz...
 Oprezno je vratila kutiju na policu.
Koraci su joj se odlučno približavali, čvrstim, gotovo vojničkim
hodom.
Pogledala je oko sebe i brzim korakom zašla malo dublje u prolaz.
Jedno od spremišta bilo je prazno, pa se instinktivno uvukla u njega.
Koraci su joj sada već bili posve blizu, a gomila smeđih kartonskih
kutija skrivala je pogled na nj s hodnika. Samo je trebala pričekati da
osoba prođe i zatim se oprezno iskrasti.
Koraci su odjednom prestali. Rebecca se sva skvrčila i zadržala
dah.
A onda je osoba nastavila hodati, no znatno sporijim korakom.
Trebalo joj je nekoliko sekunda da shvati kamo osoba ide. Ravno
prema njoj!
Stisnula se uz kartonske kutije na polici. Između nje i kraja prolaza
bilo je nekoliko polica. Ako osoba krene prema nekoj od njih, sigurno
će je otkriti.
Kvragu, kako je glupo što se skrila. Trebala je samo zadržati
masku, pozdraviti ga i pretvarati se kao da se ništa ne događa. Što da
sad kaže, pobogu?
Bok, bok, uvukla sam se ovdje da vidim kako izgledaju police sa
strane.
Koraci su se približavali, još samo nekoliko metara. Mora izaći, to
će ipak izgledati normalnije nego da je netko uhvati skvrčenu u
spremištu. Srce joj je divljački lupalo u prsima.
Duboko je udahnula i nagnula se prema naprijed. Važno je držati se
mirno i prirodno.
Koraci su odjednom utihnuli. Čula je šuškanje kartona i kako se
netko nakašaljao.
Bio je to posve sigurno muškarac, i samo je nekoliko metara od
nje.
Rebecca nakrivi glavu, nagne se prema naprijed i virne preko ruba
kutija.
Kvragu!
 Odmah je povukla glavu. Tamne hlače odijela i crne cipele, to je
sve što je uspjela vidjeti. No svejedno je bila posve sigurna. To je
Stigsson. Stajao je okrenut prema kutijama koje je maločas i sama
pregledavala.
Čula je kako izvlači jednu od njih i stavlja je na pod.
Zašuškalo je kad je podigao poklopac, a zatim se čuo prigušeni
zvuk kad je okrenuo kutiju.
Trznula se zbog prodorne boli u lijevom listu. Kvragu, noge su joj
se počele grčiti zbog neudobnog položaja. Bol je postajala sve jača i
polako se penjala kroz tijelo. Kad je došla do bedra, bila je prisiljena
zagristi usnicu kako ne bi zastenjala. Stigsson je i dalje pregledavao
kutije.
Pokušala je prebaciti težinu kako bi krv prošla kroz bolne mišiće,
no umjesto toga je izgubila ravnotežu i pala uz policu.
Opet se začuo zvuk s prolaza.
Bol u nozi pretvorila se u grčeve i zagrizla je usnicu toliko jako da
joj se učinilo da osjeća okus krvi.
Stigsson se opet zakašljao.
Leda su joj polako počela kliziti niz kutije i pritisnula je nogu koja
nije boljela o pod kako bi se zadržala u istom stavu. No bilo je
nemoguće održati ravnotežu. Tijelo joj je sve više klizilo prema
prolazu.
Za nekoliko sekunda isteturat će i pasti mu pred noge.
Odjednom začuje zvuk vraćanja kutije na policu.
Koraci su se naglo približili i mislila je da će joj srce zastati.
Potom je shvatila da se koraci žurno udaljuju i u trenutku kad su
se vanjska vrata zatvorila, pala je na betonski pod koliko je duga i
široka.
 Šest
Mozgalice

Tri je jutra zaredom peglao dupe na ovoj vražjoj klupi. Počeo je

pola sata ranije nego prvi put i ostao sjediti pola sata duže. Navukao
je kapuljaču i kapu preko čela te za svaki slučaj stavio i jeftine
sunčane naočale. Sve kako bi ostao neotkriven.
No baš kao i drugih dana, nije postigao baš ništa, pa mu se cijeli
ovaj projekt počeo činiti poprilično besmislenim. Osim što ga je
stražnjica počela boljeti, shvatio je i koliko se glupo ponaša. Ima
mnogo gorih problema od eventualnog doppelgangera s trga
Sodermalm, a baš kao i igranje playstationa ili drkanje, i ovaj projekt
samo je još jedan od načina da izbjegne suočavanje sa stvarnošću.
Erman je mrtav, izgorio je u onoj kolibici prije gotovo dvije godine
nakon što ga se Igra dočepala. Jadničak je prešao onu krhku granicu
između genijalne pronicljivosti i potpunog ludila, no unatoč tome bio
mu je u najmanju ruku koristan. Otvorio mu je oči i objasnio kako Igra
funkcionira, i to ne samo na najvećim i blago rečeno nesimpatičnim
razinama. Govorio mu je i o Mravima koji idu u izvidnicu, pribavljaju
informacije i regrutiraju prikladne igrače za nove zadatke. Zatim o
klađenju dok zadatke snimaju i uživo objavljuju internetski džokeji
željni igre.
Sve što mu je Erman ispričao, u kombinaciji s njegovim osobnim
iskustvima, pomoglo mu je da uvidi Igrinu poprilično mračnu dubinu, i
sve na što su spremni. No, koliko god to zvučalo razumno, tip je
svejedno bio pravi šumski luđak, i koliko god se pokušavao uvjeriti
da nije kriv za njegovu smrt, nekako mu ti izgovori nisu bili uvjerljivi.
Vjerojatno se upravo zbog tog osjećaja krivnje i nedostatka sna u
njemu rodila paranoja zbog koje je i ugledao duha usred bijela dana.
Nema druge opcije.
 Ili bolje rečeno, ne može je biti, ispravio se te skinuo tenisice i
bacio se na kauč koliko je dug i širok.
Sletio je na nešto tvrdo i nakon nekoliko akrobatskih vježbi
pomiješanih sa psovkama, uspio je izvući daljinski upravljač ispod
leda te počeo nestrpljivo prolaziti kroz uobičajenu ponudu dnevnog
TV-programa.
Na čajnom stoliću pronašao je polupraznu kutiju Maribora.
Zapalio je cigaretu i pokušavao ispuhivati dim prema svjetiljci na
stropu.
Tada ju je spazio. Stajala je na vrhu police poput mračne kutijice.
Usamljena, napuštena knjiga.
Iz ovog položaja vidio se samo mali dio korica, što znači da je
netko tko stoji pred policom ne bi ni primijetio, zato je vjerojatno
promakla murjacima.
Nagnuo je glavu i zažmirio pokušavajući otkriti o kojoj je knjizi
riječ, no slova su bila premalena. Bila je posuđena iz knjižnice, mogao
je razabrati bijele oznake na poleđini. Tri znaka, vjerojatno Hce —
Strana beletristika...
Klingu i Klangu 8 promakla je ukradena knjiga pred nosom, a
umjesto toga napunili su svoje kutije legalno nabavljenom pornjavom i
izlizanim džepnim knjigama.
Pokušao je oponašati Hellstromičin nazalni glas: Henriče
Petterssone, osuđeni ste za zločin protiv države jer niste vratili knjige
u knjižnicu na vrijeme. Kako se izjašnjavate o ovoj optužbi?
Guilty as charged, fuckface!!!
Nasmijao se i ispuhao dim, ovaj put prema vrhu police. Odjednom
shvati da je gladan. Ni ne sjeća se kad je zadnji put jeo, a i to je samo
bilo neko lisnato tijesto na brzinu ispečeno u mikrovalnoj.
Kruljenje u želucu bilo je dobar znak, kao da mu je ta stara knjiga
pomogla skrenuti misli i prizemljila ga. Tuš i nešto hrane sigurno će
mu pomoći da se bolje osjeća. Kineska hrana ili poštena porcija
kebaba iz restorana Jerusalem. Mmm!
Pogledao je na sat na TV-u: 10:25.
 Malo je prerano za ručak, trebao bi izdržati još barem pola sata.
Onda prvo ide pod tuš. Ustao je, no umjesto da ode ravno u
kupaonicu, došao je do police, popeo se na prste i posegnuo za
knjigom.
Prsti su mu dohvatili rub knjige i uspio ju je gurnuti malo bliže
sebi.
J. D. Salingerov Lovac u žitu. Njegova najdraža knjiga, pročitao ju
je barem deset puta. Vjerojatno ju je posudio u knjižnici na
Bagarmossenu, što znači da je zločin zastario već desetak godina.
Uzevši u obzir novopridošle informacije, moj klijent želi
promijeniti iskaz u — not guiltyyy!
Još se malo ispružio i pokušao je bolje zgrabiti za korice. No
umjesto toga izgubio je ravnotežu, a knjiga je pala preko ruba.
Predmet koji je bio na njoj pao je za njom ravno na njegovu glavu i
jako ga udario prije nego što je završio na podu.
Mobitel.
Sjajni, srebrni, sa staklenim zaslonom na dodir.

***
Propusnica je bila bijela, i za razliku od one koju joj je Runeberg
nekidan posudio, na njoj nije bilo nikakvih vidljivih informacija. Ni
imena, ni loga, ni fotografije vlasnika. Samo glatka, bijela kartica koja
je došla u podstavljenoj omotnici bez naznačenog pošiljatelja.
Anonimnost je vjerojatno samo dodatna mjera opreza. Kvrgava
omotnica s prozorčićem i logom banke zasigurno bi upućivala na
kreditnu karticu, čime bi povećala rizik od krade za sto posto.
Očito su ozbiljno pazili na sigurnost.
Pružila je vozačku dozvolu čovjeku za pultom, a on ju je dobro
promotrio prije nego što je ukucao njezin osobni broj u računalo.
Bio je to onaj isti čovjek, no iako je prošlo tek nekoliko dana od
njezinoga zadnjeg posjeta, nije ničim pokazao da je prepoznaje.
Dapače, doimao se još formalnijim nego prije.
 »Tako, izvolite.«
Pružio joj je vozačku dozvolu.
»Jeste li upoznati s procedurom?«
»Ne.«
Prebacio se do ruba šaltera i pokazao prema vratima iza sebe.
»Ja ću Vam otvoriti vrata, a unutra ćete onda provući karticu kroz
čitač. Zatim će se otvoriti još jedna vrata i ući ćete u trezor...«
Kimnula je da pokaže da je razumjela.
»Unutra je nekoliko prostorija sa sigurnosnim pretincima. Sva
vrata su zatvorena, osim onih koje pripadaju Vašem pretincu i koja će
biti otključana. Nakon toga morate upotrijebiti ključ kako biste
otvorili pretinac. Imate li ključ?«
»Svakako«, odgovori ona i potapša svoju torbicu te pokuša
suspregnuti osmijeh.
Sudeći prema njegovom pogledu, nije joj posve uspjelo. »U
pretincu se nalazi metalna kutija. Vlasnici je obično ponesu sa sobom
u jedan od privatnih odjeljaka malo dalje. Unutra će Vam možda biti
malo manje smetnji nego u trezoru...«
Stao je na nekoliko sekunda, no čini se da je zbog nečeg u
njezinom izrazu lica ipak nastavio.
»U odjeljcima nema nadzornih kamera...«, doda on.
»Shvaćam«, odgovori ona kratko.
Pritisnuo je gumb i otvorila su se tamna, metalna vrata iza njega.
Rebecca ude u mali međuprostor između vrata. Pred njom su se
nalazila još jedna metalna vrata, mnogo robusnija od onih kroz koja je
upravo prošla.
Oprezno je okrenula glavu i pogledala prema kameri na stropu,
pokušavajući izgledati što smirenije moguće. Ima potpuno pravo biti
ovdje, pa zašto je onda uopće ovoliko nervozna?
Vrata iza nje su se zalupila, i trznula se na taj zvuk.
Mirno, Normen!
Duboko je udahnula, zadržala kratko zrak pa polako izdahnula.
Provukla je propusnicu kroz mali čitač. Sve je bilo tiho, a onda su
se otvorila metalna vrata pred njom.
Trezor je bio mnogo ekskluzivniji nego što je očekivala. Diskretna
rasvjeta uz betonske zidove u kombinaciji s blagim citrusnim mirisom
vjerojatno su trebali stvoriti osjećaj sigurnosti i zaštićenosti. I uspjelo
im je.
Obojeni fluorescentni trak na mramornom podu vodio ju je između
redova vrata s rešetkama. U prostoriji pred sobom ugledala je mnoštvo
mesinganih vratašaca. Na dnu hodnika vidjela je nešto što je
nalikovalo na vrata svlačionica. To su vjerojatno odjeljci koje je čuvar
spominjao.
Iznad četvrtih vrata s lijeve strane gorjelo je zeleno svjetlo.
Uhvatila je kvaku, a vrata su se otvorila bez zvuka. Prostorija je
bila uska, nije imala više od nekoliko kvadratnih metara. Sa stropa ju
je snimala još jedna kamera, no pokušavala ju je ignorirati. I koji je
sad od ovih dvjesto pretinaca njezin?
Prelazila je prstima preko vrata: 115, 120, 125... Tu je, gotovo u
samom dnu reda.
Kleknula je i izvadila veliki snop ključeva iz torbe te pogledala
mesingana vratašca. Pretinac je bio srednje veličine, možda trideset
puta trideset centimetara.
Ključanica je bila malo šira, što znači da može eliminirati veći broj
ključeva sa snopa, no svejedno ih ima barem deset koji bi mogli
odgovarati.
Pogledala je prema kameri i učinilo joj se da je objektiv zumira.
Kao da znaju da ne bi smjela biti tamo jer pretinac i njegov sadržaj
zapravo ne pripadaju njoj već nekom drugom.
Ne, sad se zaista mora malo smiriti. Banka je nju kontaktirala i oni
su njoj poslali propusnicu. A što se Henkea tiče, očito se nije bojao za
svoje dragocjenosti kad je njoj prepustio brigu o plaćanju sefa.
Dakle, imala je svako pravo otvoriti taj pretinac.
Opet je pogledala prema kameri, nagnula se naprijed i izvadila
ključ koji je izdvojila kao najvjerojatniji.
Bio je prevelik. Onda može isključiti njega i onog još većeg.
 Pokušala je s malo manjim ključem. Ušao je u rupu, no nije joj i
odgovarao. Isključila je njega i još jednog malo manjeg.
Proučavala je četiri preostala moguća ključa.
Jedan je bio malo iskrivljen i činio se prestarim, pa ga je odlučila
eliminirati, no ostali su se činili obećavajućima.
Ni jedan od njih, čak ni njezin treći izbor nije odgovarao.
Upravo se spremala pokušati s onim iskrivljenim kad je čula
nekakav prigušen zvuk negdje iz trezora. Trznula se i skočila na noge
te oprezno izvirila u hodnik. Bio je, naravno, prazan.
Vrata trezora su automatska i da su se zaista otvorila, zasigurno bi
to već odavno čula.
Vratila se svom pretincu i stavila iskrivljeni ključ u bravu.
Odgovarao je, no nije ga uspjela okrenuti. Nakon nekoliko pokušaja
ga je izvukla.
Pa jebemu!
Isprobavanje snopa ključeva pokazalo se lošim. Henke je očito
skrio ključ na drugo mjesto, a jedina šansa da otvori pretinac time je
nestala.
Može zatražiti od banke da ga otvore, no s obzirom kako sporo im
se odvija cijeli sigurnosni postupak, to bi vjerojatno trajalo nekoliko
mjeseci.
A to bi dalo Stigssonu i njegovoj ekipi dovoljno vremena da
otkriju sef.
I što sad?
Ovaj iskrivljeni ključ očito odgovara, možda ga može ispraviti
nekako?
Skinula je ključ sa snopa i stavila ga na kameni pod te nekoliko
puta prešla petom preko njega. Zatim ga je podigla i dobro promotrila.
Vrijedi pokušati još jednom.
Stavila je ključ u bravu i oprezno ga okrenula...
Brava je škljocnula i mesingana vratašca su se otvorila.
Iznenadila ju je metalna kutijica koju je ugledala... Ne samo zato
što je bila zaštićena šifriranom bravom s prednje strane, nego što je
bojom i oblikom poprilično odudarala od ekskluzivnog, gotovo
sterilnog trezora. Vjerojatno je nekoć bila zelene boje, no boja se
oljuštila, a na nekim dijelovima vidjela je ostatke žutih slova i brojeva.
Osim toga, metalna kutija je na nekim mjestima bila udubljena, kao da
ju je netko pokušavao nasilno otvoriti. Polako ju je izvukla iz pretinca.
Imala je sedamdesetak centimetara, a bila je mnogo teža od
očekivanog, no na sreću je imala ručkicu na poleđini pa ju je bez većih
problema mogla odnijeti u jedan od odjeljaka.
Zatvorila je vrata za sobom i zaključala bravicu te stavila kutiju
nasred stola.
Šifrirana brava izgledala joj je jako poznato. Štoviše, bila je
uvjerena da je vidjela nešto slično u zgradi općinske policije gdje su
umjesto sobe s oružjem imali sef.
Šifra počinje nulom, zatim ide neki broj između jedan i sto, pa opet
nula, a zatim opet neki broj.
Tri brojke osim nula, uglavnom ih toliko bude. Koje da onda
odabere?
Odjednom opet čuje onaj isti zvuk i zamrzne se. Ovaj put bio je
mnogo jasniji. Kratko, prodorno cviljenje, kao da je netko vukao
mekani gumeni potplat prejako po mramornom podu.
Nije čula da se otvaraju vrata trezora, pa mora da je taj netko već
bio unutra kad je ušla.
Osim ako ne postoji još neki ulaz za koji nije znala... Otključala je
bravu, oprezno provirila van i pogledala na hodnik.
»Ima li koga?« reče ona poluglasno, no ostala je bez odgovora.
Pričekala je pa opet zatvorila vrata za sobom. Ako želi otvoriti
kutiju, mora se koncentrirati na kombinaciju znamenki.
Pokušala je s Henkeovim datumom rođenja, no bez rezultata.
Zatim je pokušala s maminim. Još jedan promašaj.
Ako je Henke samo nasumice odabrao znamenke, morat će nekako
drukčije pokušati otvoriti kutiju.
Bila je prevelika za torbicu, a pitanje je može li samo izaći s njom
pod rukom. Je li to uopće dopušteno?
 Stajala je mirno nekoliko sekunda i uhvatila se kako osluškuje
trezor. No osim prigušenog zvuka klimatizacijskog sustava, bilo je
posve tiho.
Odjednom joj sine ideja i isproba novu kombinaciju znamenki.
Nula, devetnaest, nula, šest, nula, sedamdeset i pet.
Polako je okrenula tipku do nule. Čuo se jasan klik.
Henke je odabrao njezin rođendan za šifru!
Kutija je imala dvostruko dno podijeljeno na dva pretinca. U
gornjem je pronašla nekoliko svežnjeva novčanica dolara. Pored novca
bio je i stog malih bilježnica, svezanih snažnom smeđom gumicom.
Kad ih je podigla, gumica je pukla i sve je palo po podu. Trebalo joj
je nekoliko trenutaka da shvati što su zapravo te bilježnice u raznim
bojama.
Strane putovnice, i to poprilično stare, s obzirom da ih nije odmah
prepoznala.
Otvorila je jednu od njih i zabuljila se u zrnatu sliku svjetlokosog
muškarca s brkovima i tamnim naočalama. Podsjećao ju je na Henkea.
Blago ćelav, s tamnim krugovima oko očiju i pomalo koščatim licem.
John Earnest, rođen 1938. u Bloemfonteinu, Južna Afrika, pisalo je
u tekstu u putovnici.
No to nije mogla biti istina. Unatoč boji kose, naočalama i
brkovima, bila je posve sigurna. Muškarac na slici je njezin otac.

***
Trebala mu je gotovo cijela minuta da se uopće usudi dotaknuti
mobitel. Ruke su mu se toliko tresle da je jedva uspio uhvatiti metalni
predmet.
Prešao je prstima preko brojeva, nije ni trebao okrenuti mobitel da
ih pogleda.
1
2
8
 Dakako, ništa drugo i nije dolazilo u obzir...
Oprezno je odložio mobitel na stolić i napravio krug oko kauča.
Zatim još jedan..
Knjiga je i dalje bila na podu. Zajedno s njom na pod je sletilo i
nekoliko kuglica prašine, no baš kao i mobitel, bila je posve čista, što
može značiti samo jedno. Oba predmeta postavljena su tu nedavno.
Pronašao je primjerak protokola zaplijene u kuhinji. Četiri
zgužvane A4 stranice na kojima su navedeni svi predmeti koje su
murjaci skupili iz stana. Po sredini treće stranice pronašao je što je
tražio.
103. Knjiga, jedan komad, "Lovac u žitu", J. D. Salinger Poruka je
bila posve jasna. Netko je skupio knjigu iz policijskog inventara i
vratio mu je u stan zajedno s mobitelom. Baš kao što mu je Erman
rekao, Igra je posvuda, a ta knjiga na njegovom stoliću u dnevnom
boravku potvrđuje da ni Sapo nije iznimka.
Prokletstvo!
Bacio se na kauč te zureći u mobitel prolazio prstima kroz kosu.
Jednom, pa još nekoliko puta, sve jače. Počeo je čupati kosu koja
mu se petljala medu prstima, no nije to ni primijetio. Ovo mora biti
kopija mobitela.
Svog je ostavio kod Mangea prije dvije godine, a nakon toga ga je
preuzela Becca i ostavila na odjelu izgubljenih stvari u policiji. Potom
je saznao da je vlasnik telefona Acme Teleusluge, a sudeći prema
ovome, dobili su ga natrag.
ACME Teleusluge d.d., ponosna članica PayTag grupe...
Prestao se čupati, uklonio je dlake između prstiju te posegnuo za
mobitelom.
Površina mu je bila hladnjikava, podigao ga je prema svjetlu te
okretao dok nije pronašao što je tražio. Nekoliko ogrebotina u jednom
kutu staklenog zaslona, od događaja u Birkastanu kad ga je onaj
tetovirani gorila kojemu je posprejao vrata pokušao ubiti.
Kopija, my ass!
Znao je čim ga je vidio na podu. To je njegov mobitel.
 I prije nego što je otvorila donji pretinac, slutila je što će u njemu
pronaći.
Reagirala je na miris. Oštri, uljasti miris koji je dobro poznavala.
Polako je otvorila poklopac. U donjem pretincu bio je crni
revolver s malim, smeđim kundakom, a puls joj je naglo počeo
divljati.
Othrvala se porivu da uzme oružje i umjesto toga pomno ga
promotrila. Za razliku od mnogih svojih kolega, nju oružje nije
zanimalo. Službeni policijski pištolj i automatska puška bili su oružja
iz kojih je pucala. No u usporedbi s pištoljem ili automatskom
puškom, revolver je daleko jednostavnije oružje. Na sredini ima
rotirajući bubanj sa šest komora.
Kundak, cijev, okidač i velik, vidljivi otponac koji se može napeti
palcem, i to je sve.
Zbog široke, kratke cijevi izgledao je opako, poput buldogovog
nosa.
Oprezno je izmjerila cijev malim prstom. Promjer mu je bio
otprilike kao i kod njezinog službenog pištolja. Devet milimetara, ili
blizu toga, no uzela je u obzir da se kalibar revolvera uobičajeno mjeri
inčima. Pokušala je izmjeriti to nekako u glavi, no ubrzo se pogubila.
Na stoliću je bila mala radna svjetiljka, upalila ju je i podigla kako
bi osvijetlila metalnu kutiju.
Točno ispod bubnja ugledala je ugravirani tekst.
Cal .38 i još jedan duži broj koji vjerojatno označava serijski broj
oružja. Trebala bi ga zapisati. Uzela je blok i kemijsku iz torbe.
Dvaput ga je provjerila dok je zapisivala znamenke i podebljala ih
kako bi ih bolje zapamtila. Da joj se mozak nečim pozabavi.
Ali taj predah bio je samo privremen.
Što je ovo pobogu pronašla?
Raširila je putovnice po stolu i pregledala ih.
Njih pet izdano je kasnih sedamdesetih, a na njihovim slikama je
njezin tata.
Na nekima je imao naočale, brkove ili bradu, a na nekima boju
kose drukčiju od prirodne. Zajedničko svim putovnicama jest da
nijedna nije bila na njegovo pravo ime. Pogledala je metalnu kutiju i
još jednom se otrhvala porivu da uzme revolver.
No njezina policijska izobrazba pobijedila je i u ovoj bitci.
Oružje je bezopasno kad miruje, a rukovanje njime bez rukavica
može značiti da bi ga mogla kontaminirati svojim otiscima. No može
ga malo pomaknuti.
Stavila je kemijsku u cijev, podigla ga i okrenula. Pomaknula je
bubanj nekoliko centimetara, a onda ga je još malo okrenula da ga
bolje promotri. Šest komora, kao što je i mislila, a učinilo joj se da
unutra vidi mesingane diskove. Oružje je dakle napunjeno.
Dva metka imala su rupice od okidača, što znači da se iz njega
sigurno pucalo, a ostala četiri bila su netaknuta.
Odjednom joj sine ideja. Trebala se toga odmah sjetiti, a ne
piskarati po bilježnici.
Odložila je revolver na stol i izvadila svoj mobitel.
Dolje sigurno nema signala, ali to joj nije bitno. Označila je
ikonicu za kameru i okinula nekoliko brzinskih fotografija revolvera iz
raznih kutova. Zatim ga je oprezno vratila na dno kutije.
Pogledala je na sat, krajnje je vrijeme da ode na posao. Mora
donijeti odluku.
Skupila je sve putovnice i ubacila ih u torbu. Nakon kratkog
razmišljanja, isto je učinila i s novcem, no s oružjem je oklijevala —
nije se osjećala ugodno uz njega. Nije ga ni mogla ostaviti Stigssonu i
ekipi, to ne dolazi u obzir. No nije ga nipošto htjela ponijeti na posao
ili kući Mickeu. Postoji li neka druga opcija?
Oklijevala je, a zatim zatvorila poklopac i okrenula šifriranu
bravu. Uzela je kutiju u ruku, stavila torbu preko ramena i krenula
prema vratima.
Nekoliko sekunda samo je stajala s rukom na kvaki i osluškivala
trezor. Zatim je otvorila vrata odjeljka, pogledala prema najbližoj
kameri i mirno se vratila prema pretincu. Vratila je kuriju na mjesto,
okrenula ključ bez oklijevanja da ga zaključa i zatim otišla iz trezora.
 »Zanima me mogu li dobiti kopiju ugovora o sefu?« upita čovjeka
za pultom. »Htjela bih napraviti novi, samo na moje ime. Potpuno
novi, dakle...«
Odložio je mobitel, digao knjigu s poda i prelistao je.
Stockholmska gradska knjižnica Bagarmossen pisalo je na prvoj
stranici, a nakon pobližeg promatranja otkrio je i godinu tiska — 1986.
No od poruke na prvoj stranici počele su mu se tresti ruke Kićeni,
starinski rukopis koji ga je podsjećao na očev.
Vrijeme je da se odlučiš Henriče
Da
ili
Ne?
 Sedam
Samo zato što si paranoičan...

Premjestio je čašu na drugo mjesto na zidu i prislonio uho na

njezino dno. Poboljšanje je bilo samo djelomično. I dalje se uglavnom
čulo samo prigušeno mumljanje više glasova, a nije se moglo razabrati
što govore.
Sranje!
Osluškivao je u hodniku već nekoliko dana, čekao hoće li netko
ući ili izići. Nekoliko puta je i pozvonio na vrata, čak je kupio i vražju
bombonijeru kao pristojan poklon dobrodošlice...
Iako je bio siguran da je netko u stanu, novi mu susjed nije otvorio
vrata. Tko god bio unutra, on ili ona pod svaku cijenu želi izbjeći
susret s njime, što mu samo potvrđuje sumnje.
Igra ga drži na oku, znaju čak i kad ulazi i izlazi iz stana. A za to
im treba dobra promatračnica, i to vraški mudro postavljena. Kad je to
shvatio, ostalo nije bilo teško dokučiti. Može ih točno zamisliti unutra
u susjednom stanu, gomilu bezličnih Stasi agenata u odijelima, s
velikim slušalicama na ušima koji pomiču mikrofone po zidovima ili
buše male rupe u njima kako bi postavili minijaturne kamere.
I sve to dok mumljajući raspravljaju o sljedećem koraku
operacije...
Odložio je čašu i napravio brzinski krug po stanu.
Trebao bi, dakako, kidnuti. Pobjeći što dalje i skriti se u neku
špilju. No ni to ne bi pomoglo, Igra bi ga prije ili poslije i tamo
pronašla. Dok god je u stanu, zna gdje su oni. Za sada Voditelj Igre ne
zna da im je prokužio tajnu nadzornu centralu.
Dakle, u prednosti je...
Maloj, ali svejedno!
A ako želi zadržati tu prednost, mora poduzeti određene mjere
opreza...
Ljepljiva traka. Treba mu još ljepljive trake. Sve utičnice su
sigurne, a isto vrijedi i za najveće pukotine i spojeve, no svejedno
treba biti siguran. Zidovi su stari i puni neravnina i izbočina koje lako
mogu skrivati mikroskopski objektiv kamere.
Ali da bi nabavio još trake, mora izaći, ostaviti stan bez nadzora i
otići sve do specijalizirane trgovine gore u ulici Horn.
Nije bio vani gotovo tjedan dana, živio je na konzervama sardine,
cigaretama i vodi iz slavine pa je počeo podrigivati na aluminij. No
nije imao izbora.
Prva postaja — dućan: kruh, kavijar, jela iz konzerve, nekoliko
gotovih jela i toliko cigareta da je debela ženska za blagajnom
ustuknula kad ih je naručio.
Brzo je sve potrpao u vrećicu i izašao na ulicu.
Prikovao je pogled uz pločnik i napeo vratne mišiće što je više
mogao kako bi se otrhvao porivu da okrene glavu. No koliko god se
borio protiv toga, nije mogao odolijeti da se ne osvrne.
Gotovo odmah ih je spazio. Par u tridesetima koji je promatrao
izlog. Široke hlače, ravne, crne cipele, strogi pogledi usmjereni na
okolinu, a ne jedno prema drugome. Murjaci, u to je siguran.
No jednako tako mogu i raditi za Igru. Ili oboje...
Naglo je skrenuo desno, a njihovi pogledi žarili su ga po vratu.
Još kojih stotinu metara do specijalizirane trgovine gdje će uzeti
nekoliko koluta ljepljive trake, a onda se vraća kući.
Kad učini stan sigurnim, možda će napokon dobiti šansu da
razmisli malo o svemu.
Reklamni plakati uz put opet su prikazivali vjenčanje. Odjeću,
meni, popis gostiju...
Baš kao što je i mislio, njegovo uhićenje već je zaboravljeno. Sada
je sva pažnja bila usmjerena na to da se novi princ suočava s »teškim
izborom«, vjerojatno za koju će dobrotovornu organizaciju glumiti da
radi sada kad će ga uzdržavati porezni obveznici...
Pljunuo je u odvod i brzinski se ogledao preko ramena. Pratitelja
mu više nije bilo, što samo može značiti da ih ima vjerojatno više od
dvoje koji ga nadziru.
Majica mu se prilijepila uz tijelo od znoja i zastao je pred
trgovinom da je odlijepi od prsiju. Oštri dašak tjelesnih mirisa
zapljusnuo ga je iz ovratnika, na što je frkno nosom. Kvragu, što
smrdi!
Pogledao se u izlogu. Vlažna majica bila je više žuta nego bijela, a
poderane traperice bile su mu pune mrlja. Zajedno s bradom, masnom
kosom, tamnim krugovima oko očiju i ping-pong pogledom, dijagnoza
je bila kristalno jasna. Nije ni čudo što ga ljudi izbjegavaju na
pločniku. Izgleda kao psihički slučaj.
Trznuo se na nagli zvuk iz prometne gužve, što mu je ubrzalo puls
za još dvadesetak Beats Per Minute. No to su samo bile kočnice
autobusa br. 43 s druge strane ceste i već je maknuo pogled s njega
kad je shvatio. Treće sjedalo od kraja, dečko uz prozor...
Prokletstvo!!!
Istrčao je na cestu. Trube su urlale, kočnice škripale, a gume se
pržile o asfalt. No ništa od toga nije ga natjeralo da skine pogled s
busa.
Za dlaku je izbjegao da ga pregazi neki Saab, no Volvo u
pokrajnjem traku malo je prekasno zakočio i udario ga u visini
koljena.
Pao je na asfalt, a sadržaj njegove vrećice razletio se po cijeloj
cesti, no nije ni pokušao spasiti svoju robu. Umjesto toga pomogao se
branikom Volva kako bi što prije ustao.
Status check: prodorna bol, no nema ni krvi ni slomljenih kostiju...
Zateturao je nekoliko puta. Bol je bila podnošljiva. Vozač je izašao
iz auta, crven u licu poput rajčice.
»Kojegvragaizvodišbudalojedna...!« No HP nije imao vremena za
raspravu. Autobus je već otišao sa stajališta i upravo se spremao
ubrzati duž ulice Horn.
Pokrenuo je noge, lijeva, desna, pa opet lijeva. Sve brže i brže.
Izbjegao je još jedan auto i dospio iza busa.
 Ubrzao je, sada već gotovo punom brzinom — no autobus mu je
svejedno izmicao. Crveno svjetlo na sljedećem križanju moglo bi
spasiti stvar.
No vozač autobusa nije pokazao namjeru za usporavanjem,
štoviše, čini se da je još jače stisnuo gas.
HP je ugledao svjetlo na semaforu — zeleno.
Fuck!
Bio je zasigurno sedamdeset i pet metara iza autobusa, a
automobili su jurili pokraj njega te su mu svi vozači trubili.
Noge su ga boljele od udarca, a pluća se žarila od naglog
naprezanja, no nije namjeravao odustati, barem ne dok god mu je
autobus na vidiku.
Pretrčao je preko traka i dalje nastavio pločnikom.
Čini se da je autobus napokon zastao dolje kod Mariatorgeta.
Yes!
Još je malo ubrzao prelazeći ulicu Torkela Knutssona,
približavajući se silueti autobusa.
Pedeset metara.
Četrdeset.
Trideset.

***
»Bok, Nina Brandt je!«
»Bok, Nina, samo malo pričekaj...«
Odložila je telefon, ustala od stola i zatvorila vrata ureda.
»Tako, sada mogu pričati.«
»Je li sve u redu, Becca?«
»Sasvim u redu«, slaže ona. »Možda malo previše posla za
pohvatati...«
»Znači li to da žališ za starim poslom?« Istisnula je nekakav
smiješak.
»Neee, ipak ne... Jesi li saznala išta?« doda ona brzo prije nego što
je Nina stigla nastaviti. »Zapravo i ne...« Rebecca nečujno izdahne.
»Revolver uopće nije registriran u sustavu. Nije prijavljen kao
ukraden, niti ga se povezuje s ikakvim zločinom.«
»U redu, dobro.«
»No moj kontakt gore na tehničkom odjelu rado bi ga htio
isprobati.«
»U redu, zašto?«
»Zato što se takav kalibar prestao proizvoditi 1986...«
»Što...?«
»Rebecca, pa taj revolver teoretski može biti OOP...«
»Ne pratim te, Nina...«
»Oružje kojim je ubijen Olof Palme«
Nekoliko je trenutaka vladala tišina dok je Rebecca pokušavala
upiti informacije. »No ubojica je koristio Magnum 357? Tako je
Holmer 9 izvijestio na TV-u...?« Vidjela je taj prizor valjda sto puta
tijekom godina. Konferencija za medije na kojoj načelnik policije maše
dvama moćnim revolverima.
»Ne, Holmer je nažalost uspio većinu toga krivo protumačiti,
uključujući i oružje. Ovako, Rebecca: 38-ica i 357-ica imaju iste
dimenzije metaka, razlikuje ih samo dužina komora. Neke verzije 38-
ice čak se mogu koristiti streljivom za 357-icu, zato balističari
očajnički žele isprobati sva oružja koja odgovaraju OOP profilu. Moj
prijatelj ga može zaprimiti sljedeći tjedan...«
»U redu, može... Morat ću te nazvati poslije, Nina, netko me
pokušava dobiti.... Puno ti hvala na pomoći«, doda ona. »Javim se
sljedeći tjedan, pa ćemo na ručak... «
Prekinula je razgovor, odložila mobitel na stol i polako se zavalila
u stolac. Nakon nekoliko sekunda otvorila je ladicu i izvadila neke
papire. Ni nakon posjeta trezoru još uvijek nije mogla posložiti sve
djeliće slagalice.
Sve dok se nije pojavila kopija ugovora o bankovnom sefu.
Bila je posve sigurna da je sef Henkeov. No bila je u krivu. Sef je
otvoren 1986., a njezino i Henkeovo ime navedeni su u donjem redu
kao ostale osobe s pravom pristupa vrijednosnom pretincu.
Drugim riječima, Henke o sefu zna jednako malo kao i ona.
Oboje su zaboravili na nekakav ugovor iz prošlosti, no razlika je u
tome što je njegova pošta vjerojatno zaplijenjena prije nego što ju je
uspio pročitati. Tajne sefa nisu Henkeove, već od osobe čije je ime
navedeno pod vlasnik. Osobe od koje je Henke naslijedio snop
ključeva.
Erland Wilhelm Pettersson.
Njihov tata.

***
Kad mu se približio na dvadeset metara, autobusu su se upalili
žmigavci.
Dao je sve od sebe.
Autobus je otišao sa stajališta.
Još deset metara.
Osam.
Pet.
Udaljenost je bila sve manja i manja.
A onda je opet počela rasti kako je autobus ubrzavao prema
Slussenu. Kvragu!
Osjetio je kako mu se želudac skvrčio i pokušao progutati slinu da
ne povrati. Prisiljavao je noge da nastave...
Četverokutna silueta autobusa bivala je sve manja i manja. Opet
mu se digao želudac, ovaj put sve do usta. Autobus mu je nestao iz
vida. Ali ne može samo tako odustati.
Po treći put nije mogao suspregnuti poriv pa je povratio i zateturao
ne bi li izbjegao da mu padne po tenisicama.
Prošlo je manje od minute otkako je autobus došao do Slussplana,
što znači da će svakako zakasniti. Autobus će zatim nastaviti preko
Skeppsbrona i dalje prema centru grada.
Mora barem pokušati.
 Prvi put je ugledao Ermanovog look-a-likea kod podzemne na T-
centralenu, možda i sad ide tamo?
Uz malo sreće, uhvatit će ga upravo kod ulaza u podzemnu.
Treba samo nekoliko sekunda bliskog susreta...
Skrenuo je udesno prema Gotgatsbackenu i zatim prisilio svoje
umorne noge da zaokrenu kod Gradskog muzeja.
Trbuh mu je signalirao da je spreman za još jednu rundu, no u tom
trenutku je ugledao Ryssgarden pred sobom i zastao. Hraknuo je
izbacivši kiseli ispljuvak iz grla. Pluća su mu se žarila, srce mu je
toliko lupalo da se nesvjesno grčio od boli, no nije skidao pogled s
trga. Negdje medu svim tim ljudima je i on.
Barem bi trebao biti.
Ili...
Ne...
Kvragu!
Puls mu se počeo smanjivati, pa su se i grčevi u želucu smirili.
Napravio je još nekoliko koraka prema trgu. Još uvijek nije bilo ni
traga tom tipu. Vjerojatno je ili već ušao u podzemnu, ili nastavio
dalje autobusom.
Tipično njegova sreća!
Nalet adrenalina je popustio, pa se odjednom počeo osjećati slabo.
Stavio je ruke na koljena i opet hraknuo na kameni pod.
»Propalico jedna«, frkne netko desno od njega, no nije se obazirao
na to.
Popločana cesta pod njim kao da se polako počela okretati u
smjeru kazaljke na satu, znoj mu je tekao niz leda i močio ga sve do
gaća, a s majice je nestala i posljednja suha točkica.
Nagnuo je glavu još malo prema koljenima ne bi li poboljšao
protok krvi do mozga. Stajao je tako nekoliko minuta da dođe k sebi.
Kad se tlo prestalo vrtjeti, uspravio se, duboko udahnuo i okrenuo.
U tom trenutku ga je spazio. U staklenom dizalu, samo osamdeset
metara dalje. Bijela košulja, hlače odijela i svijetli sako nonšalantno
naslonjen na rame.
 Usprkos posve drukčijoj odjeći i činjenici da je ovaj čovjek glatko
obrijan, mnogo mršaviji i izgleda normalno, bio je vraški sličan
Ermanu.
Nevjerojatno sličan, štoviše.
Mora mu prići još bliže da bude posve siguran.
HP posrćući krene prema naprijed, a u tom trenutku se dizalo
počne spuštati. Ubrzao je, prisiljavajući noge da ga slušaju.
Čovjekova stopala nestala su pod zemljom, zatim i noge, pa torzo,
i baš kad mu je i glava počela nestajati, pogled mu se susreo s HP-
ovim.
Prokletstvo...

***
Zašto je, pobogu, tata imao tajni sef pun lažnih putovnica, tisuća
dolara i onaj širokokalibarski revolver?
Da su u špijunskom romanu, odgovor bi bio jasan, ali, kvragu, riječ
je o njezinom ocu. Prosječnom čovjeku s prosječnim poslom, stanom
na Bagarmossenu, ženom i dvoje djece.
Ukupno je bilo pet putovnica i sve ih je posložila na stol pred
sobom.
Osim južnoafričke, imao je švicarsku, kanadsku, belgijsku i
jugoslavensku putovnicu. Sve su imale strane pečate, uglavnom iz
SAD-a, no i iz drugih zemalja. Na zadnjoj stranici kanadske putovnice
pronašla je staru crno-bijelu fotografiju koja se gotovo slijepila između
stranica. Prikazivala je tridesetak mlađih muškaraca u uniformama koji
su pozirali oko tenka na čijem je topu velikim bijelim slovima pisalo
UN.
Plave beretke, Cipar 1964. Pisalo je na poleđini starinskim
krasopisom koji ju je podsjećao na očev toliko da joj je srce počelo
preskakivati.
Fotografija baš i nije bila oštra pa je bilo teško razabrati većinu
lica. No jedan od muškaraca koji je čučao u donjem redu imao je vrlo
poznat nos i oči. Zar joj je otac bio UN-ov vojnik? Zašto to nikad nije
spomenuo?
Znala je da je bio rezervist kad je bio mlad, tako je i upoznao
striku Tagea, i susreti s tim kolegama bili su jedna od rijetkih stvari
koje su ga veselile. No zvuči joj nemoguće da je otac služio negdje
izvan zemlje, a da to nije ni spomenuo. Nije baš bio pričljiv tip, ali
svejedno, barem bi imao neku zastavu, diplomu ili suvenir kakvima
UN-ovi časnici uvijek krase svoje urede.
U glavi je pretresla cijeli dom iz djetinjstva, no nije se mogla sjetiti
nijednoga takvog predmeta. Mamina zbirka španjolskih toreadorskih
lutki i tanjura bili su jedini ukrasi koje su imali kod kuće, a ono malo
očevih stvari koje je ostavio za sobom nije ukazivalo ni na kakve
tragove. Osim njegovih košulja i odijela, nekoliko teških komada
namještaja i izlizane pisaće mašine, cijela njegova ostavština mogla se
strpati u običnu vrećicu iz dućana.
Odbacila je ideju da je onaj revolver očevo staro oružje. Rezervisti
u pedesetima i šezdesetima nosili su pištolje, a ne revolvere, ako se ne
vara. Osim toga, Obrana bi im se već javila da im nedostaje njegovo
službeno oružje. Ništa od toga što je pronašla u sefu nije imalo smisla,
a postoji samo jedna osoba koja joj može pomoći razjasniti situaciju.
Uzela je tipkovnicu, ulogirala se na svoj hotmail i otvorila novu
poruku.
Prima: tage.sammer@hotmail.com
Šalje: rebecca.normen@hotmail.com
Predmet: Služba u UN-u
Dragi striko Tage, nadam se da si dobro.
Nedavno sam došla do nekih stvari koje je tata pohranio u
bankovnom sefu. Među njima je i fotografija s UN-ove misije na Cipru
1964. Nisam znala da je tata bio UN-ov vojnik i nadam se da bi mi
mogao ispričati nešto o tome?
Slobodno me nazovi!
Srdačan pozdrav, Rebecca
 ***
Potrčao je prema dizalu, vidio da ide prema Gradskom muzeju te
krenuo prema velikom kamenom stubištu nekoliko metara dalje.
Preskakao je stepenice dvije po dvije i jedva izbjegao sudar s
nekoliko roditelja s malom djecom dok je trčao prema ulazu. Malo je
zapeo, no od dizala do muzeja vodio je dugi, stakleni hodnik. Nema
šanse da tip stigne tamo prije njega.
Automatska vrata jedva su se otvorila, a on je već uskočio.
Baš kao što je i mislio, stigao je prvi.
Duboko je udahnuo i krenuo hodnikom prema vratima dizala.
Boljela ga je čeljust i osjećao je kako mu krv navire u oči. Svaki tren
otvorit će se vrata i naći će se licem u lice s Ermanom.
Jer to jest bio Erman!
Glatko obrijan, uređen i mršaviji nekoliko kilograma. No
nesumnjivo on.
Dečko očito nije izgorio tamo u onoj kolibici kod Fjardhundre, a
čini se da bogme više ne pati od alergije na struju koja ga je otjerala u
lowtech svijet.
Što znači da...?
To će ga pitati čim se otvore ta vražja vrata. I silom ako bude
potrebno...
Širio je nosnice i osjećao okus adrenalina na jeziku.
Prošlo je deset sekunda.
Dvadeset.
Trideset.
Dizalo je očito ono sporije, za hendikepirane, no svejedno. Trebalo
je već stići.
Pritisnuo je gumb za pozivanje, pogledao oko sebe i na trenutak
promišljao o tome da otrči natrag na trg.
No dizalo se odjednom oglasi, na što je umalo iskočio iz cipela.
Srce mu je divljački lupalo u prsima, podigao je šake i pripremio
se.
Vrata su se polako otvorila.
 Osam
... ne znači da te zaista i progone

»Da, halo.«
»Dobar dan, dragi prijatelju, ili bolje rečeno, dobro jutro.«
»Da, ovdje je zapravo jutro. Dobro da ste nazvali, je li sve
sređeno?«
»Manje-više... «
»Kako mislite? Zar nije... «
»Ništa se ti ne brini, svi djelići će se uskoro posložiti.«
»Nadam se, neuspjeh nije opcija.«
»Shvaćam to...«
»Draga moja Rebecca, tako mi je drago što te vidim!«
»Bok, striko Tage, također...«
Uranila je deset minuta na njihov susret, no on je već bio tamo.
»Mislila sam da si izvan zemlje, kad si se vratio?« Nagnula se
preko stolića i poljubila starca u obraz. Miris mu je i dalje bio isti.
Sapun, aftershave, cigara i još nešto poznato. Nešto što joj se sviđa...
»Ah, još prije nekoliko tjedana. Hoćeš popiti nešto? Kavu, čaj?
Ne, kako sam blesav... Gospodo!«
Mahnuo je konobarici.
»Jedan cappuccino, i to s mlijekom bez laktoze ako je moguće?«
Nasmijao se Rebecci, a ona mu je uzvratila tek nakon nekoliko
sekunda.
Čini se da je primijetio njezinu reakciju.
»Oprosti što se nisam prije javio, draga Rebecca, no otkako sam se
vratio kući kalendar mi je jednostavno prepunjen... Vremena su
užurbana, što sigurno znaš i sama.«
Nasmijao se i otpio malo kave.
»Jasno«, promrmlja ona. »Tako je«, doda malo jasnijim glasom.
 Konobarica se vratila s njezinim cappuccinom i odmah je otpila
veliki gutljaj.
»I kako je na novom poslu, Rebecca? Pretpostavljam da je
drugačije od onog u Sapou...«
»Dobro je, hvala na pitanju. Imala sam poteškoća s nekim
stvarima, no sada je sve na mjestu. Oprema, osoblje, razne licence i
još koješta. Rješavanje papirologije trajalo je duže nego što sam
očekivala.«
»Mlinovi švedske birokracije polako melju... «
»Moglo bi se tako reći!« Ovaj put joj je bilo lakše odgovoriti na
njegov osmijeh.
»Onda pretpostavljam da ste zatražili dozvolu za nošenje oružja u
službi. To i nije tako lako dobiti kad si u privatnom sektoru. Država
čvrsto drži svoj monopol u tome... «
Zaustila je reći nešto, no ipak je odustala i umjesto toga samo
kimnula. Ne bi trebala biti iznenađena. Striko Tage uvijek je točno
znao što radi i dok je radila u Sapou, a to se očito nije promijenilo ni
sada na novom poslu. Pomisao na to da se brine za nju potpuno je
zamijenila razočaranje od prije.
»Možda ti mogu pomoći oko toga. Kao što znaš, imam dobre
kontakte...?«
»Rado, hvala!«
Dobro se sjećala koliko su joj njegovi kontakti pomogli zimus.
Kako ju je uspio osloboditi optužbe za povredu radne dužnosti i
spasio je od otkaza. Ne bi ga trebala iskorištavati svaki put kad joj
negdje zapne, ali kao prvo, sam se ponudio, a kao drugo, već dva puta
su joj odbili zahtjev za dozvolom za oružje.
Tim joj je počeo sve glasnije gunđati zbog toga i bilo je samo
pitanje vremena kad će to doći do uprave. A takvo nešto joj zaista ne
treba...
»Ako nije veliki problem...?« doda ona.
»Nije uopće, obavit ću nekoliko razgovora u ponedjeljak. Ne
mogu ti ništa obećati, ali dat ću sve od sebe. Čemu prijatelji služe, ako
ne tome da si pomažu...«
»Puno ti hvala, zaista to cijenim, striko Tage.«
Odložio je šalicu i zatim je pažljivo odmaknuo u stranu.
»A sad prijeđimo na tvoje pitanje. Nisam htio o tome preko maila.
Neke stvari je bolje ostaviti za susret licem u lice...«
Kimnula je.
»Rado ću ti ispričati sve o zajedničkoj prošlosti tvog oca i mene,
ali prvo moram ja tebe zamoliti jednu malu uslugu, Rebecca...«
»Što god treba, striko Tage, znaš to...«
»Dobro.«
Snizio je ton i nagnuo se preko stola.
»Napisala si mi nešto o tatinom bankovnom sefu i nekim starim
fotografijama?«
»Da, tako je.«
»Htio bih da mi kažeš što si točno pronašla, Rebecca. Važno je da
ništa ne izostaviš!«
Nagla oštrina u njegovom tonu iznenadila ju je, pa se malo
odmaknula.
»Neke papire«, odgovori ona prelazeći prstom po šalici.
»Kakve papire, Rebecca?« Pogled kao da mu je prolazio ravno
kroz nju, pa je otpila veliki gutljaj samo kako bi imala razlog maknuti
pogled. Tage Sammer jedan je od očevih najstarijih prijatelja, netko u
kog se može pouzdati. No svejedno je počela oklijevati.
»Razumijem da ti je čudno s obzirom da je riječ o tvom tati.«
Glas mu je postao mekši, ulijevao je više povjerenja.
»Dopusti da ti pomognem malo oko toga, draga Rebecca...«
Bacio je pogled na stol do njihovog i opet utišao glas.
»Jesu li ti papiri možda strane putovnice s fotografijom tvog tate?«
Oklijevala je još nekoliko trenutaka, a zatim mu polako kimnula.
»Razumijem...«, reče on opet, a ovaj put zvučao je gotovo tužno.
Sjedili su u tišini nekoliko sekunda, a činilo se kao da on nešto
razmišlja.
»Bankovni sef je poput nekakvog mjehurića, jesi razmišljala o
tome, Rebecca? Život izvan njega ide dalje, stvari se mijenjaju, a za
sve što je unutar njega vrijeme je stalo. Tako je to u životu. Sami
stvaramo svoju zbilju, male sfere u kojima mislimo da kontroliramo
sve što se zbiva. A zapravo je taj osjećaj kontrole samo iluzija, a sfera
obični mjehurić. A svi mjehurići prije ili poslije moraju puknuti, zar
ne?«
Mahao je glavom.
»Ovo što ću ti sada ispričati moraš zadržati za sebe, obećaj mi to,
Rebecca!« nastavi on zatim. Kimnula je.
»Ne smiješ to nikome reći, čak ni bratu. Henrik nije sposoban
sačuvati tajnu kao nas dvoje, a ako se ovo što ću ti reći proširi, moglo
bi biti jako ozbiljnih posljedica. Razumiješ li?«
»Jasno, striko Tage, možeš se pouzdati u mene.«
»Znam, Rebecca. Slična si svom tati mnogo više nego što misliš...«
Osmjehnuo se nekako podlo, na što joj je srce poskočilo.
»Sve je počelo 1964. u malom mjestu na sjeveru Cipra. Ja sam bio
glavni zapovjednik, a tvoj tata jedan od mojih četvero zapovjednika
voda. Poznavali smo se još s vojne akademije i dobro smo se slagali.
Erland možda po prirodi nije bio voda, no kompenzirao je time što je
uvijek bio minicuozno pripremljen za sve moguće scenarije. Osim
toga, bio je pouzdan i odan, osobine koje je danas sve teže pronaći...«
Oprezno je okrenuo šalicu kave.
»Jednom prilikom poslali su nas da branimo neko tursko-ciparsko
selo koje su stalno bombardirale nadmoćne i znatno bolje oružane
grčko-ciparske grupe. Naša prisutnost, nažalost, nije zaustavila
napade, pa smo morali gledati kako se to tursko-ciparsko selo potpuno
razara. Tvom tati i još nekoliko njih bilo je teško prihvatiti činjenicu
da nismo dobili odobrenje da se umiješamo kako bismo obranili
slabije. Erland je bio vrlo principijelan čovjek...«
Kimnula je.
»Uglavnom, u toj svojoj frustraciji odlučili su premjestiti nekoliko
naših tenkova s oznakama UN-a i nekoliko kutija streljiva na tursko-
ciparsku stranu. Ideja im je bila samo da izjednače snage, ništa drugo.
Nije to bio neki politički čin, a čak i da su uspjeli u naumu, mislim da
to ne bi učinilo neku veliku razliku...«
Polako je odmahivao glavom.
»U svakom slučaju, na putu su ih presrele grčko-ciparske snage i
onda je sve pošlo k vragu... Pokrenila se velika istraga, tvoj otac i
kolege odmah su smijenjeni, a cijeli švedski UN-ov kontingent odmah
je premješten na južni dio otoka. Erlandu je sve to teško palo. On je na
to gledao kao pomoć slabijoj strani, kao što nam je bio zadatak. Ne
mogu reći da ga ne razumijem, ali pravila su bila kristalno jasna, a ne
samo da ih je prekršio, već je i narušio ugled UN-ovih jedinica i
povjerenje ljudi u njih.«
»I što se onda dogodilo?«
Slegnuo je ramenima.
»Dobio je otpust iz UN-a i Obrambenih snaga. Ja, kao njegov
zapovjednik, bio sam prisiljen potpisati te papire. Bio je to tužan dan,
jako tužan... «
Zastao je na nekoliko sekunda, i dalje prelazeći prstom po praznoj
šalici.
»Vidiš, Rebecca, tvoj tata je zaista volio biti časnik, biti dio veće
zajednice, okružen sličnima sebi. Radovao se dugoj karijeri unutar
vojske. Kad su mu to odjednom samo oduzeli, postao je... «
»Ogorčen... «
Dignuo je pogled.
»Ja sam mislio reći drukčiji, ali u pravu si. Erland više nikad nije
bio onaj stari... «

***
Prazno!
Vražje dizalo je prazno! Nije mu bilo jasno kako se to dogodilo.
Nije u dizalu, ni u hodniku, ni kod ulaza. Gdje je onda nestao taj
tip? Nije valjda samo ispario poput mađioničara?
No, znao je što je posrijedi. Prokletnici su ga jebali u mozak! Nije
im dovoljno što nadziru svaki njegov korak i prisluškuju ga kroz
zidove, sad ga žele i potpuno izluditi. Uvukli su mu se u stan dok ga
nije bilo, ostavili mobitel i tu poruku zbog čega je na kraju lovio duha
preko pola Sodermalma.
Ali neće ga slomiti tako lako! Počeo je stavljati namještaj pred
vrata preko noći. Kad god bi izašao, što je bilo rijetko, zalijepio bi
vlas kose preko vrata da zna jesu li ulazili. No uglavnom se
suzdržavao od izlaženja.
Cijeli pod dnevnog boravka bio mu je prekrivenim kartonskim
kutijama za pizzu i raznim novinama. Ispraznio je sve police u kiosku
uzevši sve što se može čitati, a znakove nije teško protumačiti.
Čudnovatih događaja bilo je na bacanje: računalni sustavi koji padaju
bez objašnjenja, recepti u ljekarni se ne mogu ispisati; popuštaju brane
u tunelima prema jugu ili se gase svjetla na pisti na Arlandi. Ljudi odu
po cigarete i nikad se više ne vrate kući. Stvari samo nestaju — poput
one zastave na Kastellholmenu koja je podignuta za vrijeme mira.
Jučer je samo nestala, a svi stockholmski umirovljenici nazvali su
policiju da to prijave. Novinama se to očito sviđalo. Malo bezazlenih
šala pred princezino vjenčanje...
No baš kao i inače, Šveđani nisu ništa shvaćali.
Ako nema zastave — nema ni mira.
Dakle, bit će rata!
Ako žele rat, i dobit će ga!
BIG TIME!!
Ustao je s poda, počešao se po bradi i odmarširao do hladnjaka.
Vrijeme je da obnovi zalihe: ima četiri piva, šest gotovih jela i pola
tube kavijara.
Prva polica kuhinjskog ormarića malo je popravila dojam s tri
kriške kruha i konzerviranim kobasicama. Druga je bila puna srebrne
ljepljive vrpce. Točnije, njih šesnaest. Na brzinu je izbrojao na prste.
Još barem tri, možda četiri dana, a onda će morati izaći.
Dobro!
Ima mnogo posla, things to do ...
 »A kako se putovnice uklapaju u priču?«
Duboko je udahnuo i polako ispustio dah.
»Ovo što sam ti do sada ispričao i nije neka tajna. Mogla bi sve to
pronaći na internetu i u raznim knjigama o povijesti UN-a. No ovo što
ću ti sada reći, strogo je povjerljivo, razumiješ li?«
Kimnula je.
»Nakon zadatka na Cipru ja sam nastavio svoju vojnu karijeru.
Našli smo se usred hladnog rata, kad su Obrambene snage bile mnogo
veći i važniji akter nego danas. Erland i ja ostali smo u kontaktu,
najviše na moju inicijativu jer sam se osjećao djelomično krivim za
ono što se dogodilo. Bio sam mu prijatelj i nadređeni, a svejedno mu
nisam uspio pomoći. U nastavku svoje karijere shvatio sam da su
odani, odlučni ljudi poput Erlanda uvijek potrebni. Počeo sam mu
povjeravati neke manje... konzultantske zadatke, nazovimo ih tako.
Nego, želiš li još nešto popiti? Možda malo mineralne vode?«
Mahnuo je konobarici i naručio dvije mineralne koje su odmah
stigle.
»Što su uključivale te konzultantske usluge?« upita Rebecca nakon
što je otpila nekoliko gutljaja.
»Nažalost, ne mogu o tome u detalje...«
»Želiš li reći da je bio nekakav špijun?«
»Ne, ne, nikako.« Podigao je ruke pred sebe.
»Ništa takvo, radilo se uglavnom o kurirskim zadatcima. Razmjeni
određenih usluga i informacija, no nažalost ne smijem ti reći ništa više
od toga... Pravilo tajnosti i dalje vrijedi.«
»No trebale su mu lažne putovnice...«
»Shvaćam da to zvuči malo neobično, no moraš shvatiti da su to
bila neka druga vremena. Hladni rat je bio u punom zamahu, a
Švedska se nalazila točno između velesila. Sigurno se sjećaš švedske
DC-3 koju je Sovjetski Savez srušio nad Baltikom te aviona Catalina
koji je tragao za preživjelima nakon toga. Neprijatelji su mogli i
najnevinije zadatke krivo protumačiti, zbog čega je bilo važno zaštititi
se što bolje, pogotovo nakon što je Erland već i osnovao obitelj...«
 »A-ali tata je već imao posao, radio je kao prodavač u...u...«
Pokušala se sjetiti imena tvrtke — nešto na T, u to je bilo gotovo
sigurna... Dao joj je nekoliko sekunda da promisli.
»Iznenadilo bi me da je netko od vas znao nešto više o Erlandovom
poslu... Ako vam je ikad i rekao nešto, to su bile samo općenite stvari,
bez detalja. Nešto što bi objasnilo njegovu odsutnost i duga putovanja
u inozemstvo...«
Podigla je bocu da napuni čašu vodom, no desna ruka joj se
zatresla, zbog čega je prolila vodu po stolu. Diskretno je posušila stol
salvetama.
Da joj je netko prije nekoliko dana rekao da joj otac nije bio samo
obični porezni obveznik, gotovo bi mu se nasmijala u lice. No, nakon
što mu je otvorila bankovni sef, više nije tako...
»Jasno mi je da ti ovo sve mora zvučati u najmanju ruku
nestvarno, Rebecca.«
Nagnuo se preko stola i položio svoju ruku na njezinu.
»Vjeruj mi, ja ti zaista nisam htio ovo ispričati...«
Promatrala ga je tražeći neki znak da nije bilo tako kako kaže. No
činio se posve iskrenim.
»I-i što ćemo sada...?« reče ona. »Sa stvarima u sefu?« pojasni i
stavi desnu ruku na koljeno kako bi se prestala tresti.
»Daj ih meni. Ja ću se pobrinuti da sve nestane. Putovnice, sef, svi
dokumenti koji povezuju tvog tatu s time. Samo mi daj sve ključeve,
šifre i sve što je potrebno, i sve tvoje brige će nestati.«
Odjednom se ukočila.
»Pobrinut ću se da se uspomena na tvog oca ni na koji način ne
zasjeni... « Srdačno se nasmijao, a ona je pričekala trenutak da
promisli.
»Nisam baš sigurna da želim to, striko Tage«, reče ona zatim. »Da
sve to samo nestane...«
Namrštio je čelo i uputio joj dug pogled.
Zatim je polako povukao ruku i uspravio se u stolcu.
»A zašto ne bi htjela to, Rebecca?«
 Izraz lica mu se promijenio, postao je stroži.
Nastavio ju je promatrati neko vrijeme, oči su mu se polako
sužavale, a usta razvukla u crtu.
»Još je nešto bilo u tom sefu, zar ne? Osim putovnica i
fotografije...«
Nije se ni pomaknula, no on je polako kimao kao da je mu je
potvrdno odgovorila.
»Pronašla si još nešto, nešto što te mnogo više zabrinulo...«
Ruka joj se i dalje tresla na koljenu, osjetila je kako joj srce sve
jače lupa i silno se trudila ne odati to ni najmanjim pokretom ili
izrazom lica.
Tage je i dalje samo zurio u nju, no ovaj put nije ga izbjegavala
već je samo malo pognula bradu i zadržala očni kontakt.
Pet sekunda.
Deset...
»U redu«, uzdahne on i podigne ruke. »Priča ima još jedan dio.
Nešto što sam se nadao da ti neću morati ispričati... Radili smo na
jednom posebnom... projektu, nazovimo to tako«, nastavi on. »Vrlo
kontroverznom štoviše, što je značilo da smo morali biti ekstremno
oprezni. Zato nismo koristili vlastito osoblje već vanjske suradnike
poput tvog tate. Ljude koji formalno nemaju nikakvih veza s
projektom, no koji su ipak nesumnjivo odani...«
»I kojih bi se lako riješili da je nešto pošlo po zlu...?«
»To zvuči možda malo precinično...«
»Ali tako je bilo, zar ne?«
Slegnuo je ramenima.
»Tvoj otac bio je dobro upoznat s pravilima igre. Znao je o čemu
se radi. Projekt nam je dugo godina bio visoko prioritetan, imali smo
gotovo neograničena sredstva. A onda se odjednom sve promijenilo,
politička podrška je jenjala, a budžet se drastično smanjio. No mi smo
nastavili sa svojim poslom, samo na malo diskretniji način. Svi koji
smo radili na projektu bili smo uvjereni da je ključan za sigurnost
zemlje. Osim toga, i dalje smo dobivali potporu nekih starih
pokrovitelja, zbog čega smo mogli nastaviti s njim i U osamdesetima.
Naposlijetku su nas razočarali i najstariji prijatelji, najviše jedan koji
nas je prije podržavao. Naša mala jedinica zauvijek je ukinuta, ugasili
su nam radna mjesta, a preostalo osoblje premjestili. U skladu s time
odlučio sam zauvijek napustiti Obrambene snage. Od tada radim u
privatnom sektoru... «
»A tata, što je bilo s njim?«
»Tvoj tata nikad službeno i nije bio zaposlen, nije imao ugovor niti
kakve obveze... «
Odmahivao je glavom.
»To nije bilo u redu, ne s obzirom koliko nam je vjerno služio...
Dakako, bilo je još ljudi poput njega, ljudi koji su izbačeni na cestu, a
da im se nisu niti zahvalili. No bojim se da je Erland to najteže
doživio. To je bio već drugi put da je odbijen, izbačen iz zajednice...«
Zastao je kako bi popio ostatak mineralne vode.
»Kad je to bilo, koje godine?«
»Krajem osamdesetih, ti si imala nekih jedanaest, dvanaest
godina...«
Duboko je udahnuo te potom polako ispustio dah.
Desna ruka napokon joj se smirila, pa se usudila vratiti je na stol.
»Sjećaš li se tih vremena, Rebecca?«
»Pa i ne baš«, grlo joj se stegnulo pa se nakašljala. »Ne baš,
zapravo.«
No to nije bila istina. Nekih stvari se itekako sjećala. I to
predobro.

***
Probudio se tek navečer, što i nije bilo tako neobično. Legao je tek
oko četiri.
Sjedio je prislonjen uz prokleti zid i osluškivao, pokušavajući
uhvatiti najsitnije detalje razgovora koji se vodio s druge strane. Sat za
satom čuo je samo nerazumljivo mumljanje i uspio je razabrati samo
nekoliko riječi.
Ispisao je cijeli blok riječima koje je mislio da je čuo, no to ga nije
učinilo ništa pametnijim.
Riječi vidra, labirint i učitelj pojavile su se nekoliko puta, no baš
kao i sve ostale, nije ih mogao povezati.
Uspravio se u sjedeći položaj, počešao po bradi, ispod ruku i po
jajima. Zatim je izvadio jedan od dužih opušaka iz pepeljare i
posegnuo za upaljačem. Cijela situacija kao da mu je klizila kroz
prste. Nije imao plan, nikakve sigurnosti, murjaci su mu dahtali za
vratom, a osim toga bio je pod minucioznim nadzorom.
S Beccom se već tjednima nije čuo, možda čak i mjesecima, što je
zapravo i dobro. Dok god se drži dalje od nje, trebala bi biti na
sigurnom. Problem je što se osjeća tako prokleto usamljeno!
Pokušao je doći do Mangea, no taj mali gad grli tepihe i ne javlja
se na telefon, a dućan mu se zimus opet zatvorio nakon što su njegovi
mladi pomoćnici završili u zatvoru. Trebao bi otići do Farste i
pokucati Mangeu na vrata, no to mu se ipak činilo kao prevelik
zadatak. Osim što ne želi napuštati stan, ne želi ni naletjeti na
Mangeovu zakonitu polovicu, onu vješticu Betul...
Pronašao je paketić starih šibica u ladici u kuhinji i nakon malo
premišljanja zapalio opušak.
No čak ga ni cigareta nije oraspoložila.
Trebao bi biti gladan kao svinja, prošlo je dosta sati otkad je pojeo
zadnje gotovo jelo iz mikrovalne. Ali uopće nije imao teka.
Zavalio se na kauč, a u tom trenutku počeo mu je zvoniti telefon u
spavaćoj sobi. Kratko je razmišljao o tome da se ne javi.
No tko god bio s druge strane žice, uporan je da ga dobije jer
telefon nije prestajao zvoniti.
Pretpostavio je da je Becca, i odjednom se oraspoložio. Odlučio je
odbaciti principe i javiti joj se ovaj put, samo kratak razgovor da joj
čuje glas. To ne može nanijeti veliku štetu.
Na jedvite jade ustao je s kauča i doteturao do sobe. Negdje na
pola puta shvatio je da nešto ne štima. Melodija je bila prava, no
problem je u tome što je isključio svoju Nokiu čim su ga murjaci
pustili, spremio je u ladicu i izvadio bateriju.
Dakle, to ne zvoni mobitel.
Ubrzao je i ušao u spavaću sobu.
I dalje je zvonilo, melodija se promijenila u glasniji, oštriji zvuk.
Poput britve o bubnjiće. Trebalo mu je nekoliko sekunda da locira
izvor. Gomila novina na noćnom ormariću, samo nekoliko centimetara
od pepeljare u kojoj je maločas ugasio opušak. Bacio je sve na pod.
Ugledao je srebrni mobitel kako klizi preko parketa pod krevet. Na
trenutak mu se učinilo da mu je srce stalo.
Ali taj mobitel je mrtav, isključen — bio je posve siguran u to!
Čak ga je pokušavao uključiti nekoliko puta kako bi se uvjerio u
to. Zašto ga, pobogu, nije uništio, razbio čekićem i bacio dijelove u
smeće?
Zaslon je svijetlio, a od jačine vibracije mobitel se micao poput
živog bića koje vreba pod krevetom.
HP-u su se nakostriješile dlake na vratu. Mobitel se već gotovo
zavrtio oko svoje osi, a on je samo zurio u njega.
Dakako, ne bi se smio javiti, postoji barem tisuću logičnih razloga
da ga samo pusti na miru.
KRIVO, deset tisuća!
Svejedno je kleknuo i pružio ruku pod krevet, uzaludno se
nadajući da će se prestati tresti. Prsti su dotakli površinu, polako se
stisnuli oko četverokutnog metalnog tijela...
»Halo«, zakrešti on.
Ništa se nije čulo i na trenutak je pomislio da je osoba s druge
strane poklopila.
No onda je čuo glazbu. Melodija je bila prigušena pa je pritisnuo
slušalicu o uho ne bi li bolje čuo. Zvučalo je poput orgulja u nekoj
crkvi.
Trebalo mu je još malo da shvati što to sluša.
Svadbenu glazbu.
 Devet
Pištolji, stražari i dveri.

Još uvijek nije znala što da misli. Cijela priča strike Tagea zvučala
joj je potpuno nevjerojatno i odmah bi je odbacila kao obično
baljezganje da je došla od bilo koga drugog.
Za sada je njegova priča jedino objašnjenje koje ima. I na mnogo
načina savršeno funkcionira. Objašnjava i fotografiju i lažne
putovnice, čak osvjetljava i neke druge aspekte, uključujući
ogorčenost koja je očigledno izjedala tatu i postupno ga mijenjala u
drugu osobu, koju je bilo sve teže i teže voljeti. A zaista se trudila.
Davala je sve od sebe da ga udobrovolji, nadajući se i najmanjem
znaku odobravanja. Žudjela je za tim...
No priča još uvijek ima mnogo nelogičnosti. Prema Tageu, tata je
otpušten sredinom osamdesetih. No ona zna da je nastavio raditi, to
jest putovati poslom još gotovo deset godina, sve dok se nije vratio iz
Španjolske u lijesu.
Nije ga ništa pitala o tome, niti je spominjala ikakve detalje oko
tatine smrti, a unatoč njegovim napomenama, nije ni otkrila da je
pronašla revolver u sefu.
Što je više razmišljala o tome, sve je uvjerenija bila da on ionako
već zna za to. Možda upravo do tog oružja najviše i želi doći.
Zato je htjela pričekati s novim pitanjima, barem dok ne provjeri
njegovu priču. Dok se malo ne osigura.
Vjerojatno je na njezino oklijevanje imalo utjecaja i to što se
bojala odgovora.
Ili to što joj je mozak već bio prebukiran drugim, važnijim
stvarima. Poput cijelog spleta okolnosti oko Henkeovog uhićenja i
skorašnjeg posjeta Marka Blacka, što je za samo četiri dana.
Osim toga, još uvijek je muči onaj kombi koji ih je pratio. Upravo
je dobila odgovor od Autokluba na mail. Leasing vozilo registrirano na
novonastalo dioničko društvo u Vasterortu. Kamen Temeljac d.d. —
standardni naziv koji se koristi kad tvrtkino ime nije registrirano.
Adresa se odnosila na poštanski pretinac, kao i za tisuće drugih tvrtki.
Sve u svemu, informacije koje je dobila nisu joj baš pomogle, ni
pojačale, ni umanjile sumnje.
Kombi se više nikad nije pojavio, što je naravno nekakvo
olakšanje.
No ono što ju je počelo sve više zabrinjavati je što joj se tresu
ruke, pogotovo desna. Otkako joj je gotovo ispala boca vode u kafiću,
napadaji treskavice ponovili su se još nekoliko puta. Vjerojatno zbog
neispavanosti, barem joj je tako tvrdio liječnik. Druga opcija je da ima
privremene nuspojave zbog novih tableta.
Tijelu treba nekoliko tjedana da se privikne, Rebecca, moral biti
strpljiva...
Mickeu nije ništa spominjala, a ni kome drugome. Doza koju
dobiva je blaga, no svejedno, nije baš za hvaliti se da piješ
antidepresive.
Slijedila je hodnik prema svom uredu i na putu do njega prošla
pored Mickeovog.
Vrata su bila zatvorena, a kroz mali stakleni prozor mogla je
nazrijeti njegova leđa.
Baš kao i svih drugih dana, probudio se rano ujutro i došao na
posao prije nego što je ona ustala iz kreveta.
Vrlo malo su se viđali, i toga je itekako bila svjesna, no ovaj put
nije ona kriva za to. Pristala je na posao u Sentryju kako bi ga
pokušala udobrovoljiti nakon afere s Tobbeom Lundhom. Kako bi
provodili više vremena zajedno.
Ideja je bila dobra...
No njoj bi zapravo više odgovaralo da su se posvađali. Da ju je
nazivao raznim pogrdnim imenima, od kojih je neka i zaslužila. Da joj
je zalupio vratima i nje javljao se tjednima, sve dok ga ne bi došla
preklinjati za oprost. A možda ni tada...
 Njegov način bio je naravno mnogo zreliji.
Pogriješila je, a on joj je oprostio, točka.
Mnogo razumnije i smirenije od bacanja optužbi i lupanja vratima.
No istovremeno i tako neprirodno...
Zatvorila je vrata ureda za sobom i upalila računalo.
Dok se pokretao, uhvatila se kako potajno gleda ladicu stola.
Nekoliko minuta sigurno neće škoditi, a računalo ionako ažurira
neke programe...
Otvorila je ladicu i oprezno izvadila fotografiju. Upalila je radnu
svjetiljku, usmjerila snop svjetla i izvadila nedavno kupljeno povećalo
iz torbice.
Osvjetljenje nije baš bilo najbolje, a pedesetak godina otkako je
fotografija nastala nisu baš pomagale kvaliteti slike.
Muškarac u sredini u prednjem redu, koji se za razliku od ostalih
samo blago smiješio ne pokazujući zube, neporecivo je nalikovao na
tatu.
Pomno ga je promatrala kroz povećalo. Isti šiljati nos poput
njezinog, iste markantne crte lica i tamne oči. No bilo je nemoguće biti
posve siguran. Beretka koju je nosio bila mu je nabijena na čelo, zbog
čega su mu proporcije lica izgledale nekako stisnuto. Osim toga, kapa
mu je pokrivala kosu, što je dodatno otežavalo identifikaciju.
Počela je promatrati i ostale muškarce oko tenka.
Bilo ih je šezdeset i devet, svi su bili u dvadesetima, odjeveni u
kaki uniforme i s beretkama. Jedan od njih, u zadnjem redu, izgledao
joj je pomalo poznato.
Lice su mu pokrivali ovi ispred njega i zato je bilo teško razabrati
ikakve detalje. No to bi mogao biti striko Tage...
Računalo je zapištalo, pa je odložila povećalo i ukucala korisničko
ime i lozinku.
Za nekoliko sekunda otvorilo se polje za pretraživanje, u koje je
upisala nekoliko riječi.
Krijumčarenje oružja, UN, Cipar Više od 50 000 rezultata...
Prvi je bio iz švedskoga vojnopovijesnog arhiva, i nakon kratkog
pretraživanja pronašla je što je tražila:
U prosincu 1963. izbili su sukobi između grčkih i turskih
stanovnika Cipra, zbog čega je UN odlučio poslati oslobodilačke
snage na otok. Pod pritiskom UN-a, Švedska je regrutirala bataljun od
955 ljudi, koji su u proljeće 1964. poslani u službu na opasnom
području zapadnog Cipra. Bataljun je bio dužan nadgledati veliko
područje s 35 stražarskih mjesta, u kombinaciji s patrolnim oklopnim
vozilima (tenkovima). Sukobi su se krajem ljeta zaoštrili, a švedske
snage našle su se između sukobljenih strana te su bile prisiljene
evakuirati tursko civilno stanovništvo. Tom prilikom, grčko-ciparski
vojnici utvrdili su da su pojedini Šveđani krijumčarili oružje na tursku
stranu. Odgovorni za to su kažnjeni, neki nadređeni su smijenjeni,
disciplina se pooštrila, a švedski bataljun regrupirao se u područje
Famaguste.
Zavalila se u stolac, duboko udahnula i ispreplela prste na vratu.
Za sada je Tageova priča istinita. Ali kako može saznati još detalja?
Pokušala je s još nekoliko rezultata tražilice, no nijedan nije
pomogao.
Malo je modificirala pojam u tražilici, no rezultati su bili isti.
Zatim je pronašla veći broj knjiga o UN-ovim misijama i odlučila
je naručiti neke od njih. Baš kad je završila s tim, netko joj je pokucao
na vrata.
»Naprijed!«
Kjellgren je provirio u sobu.
»Dobro jutro, šefice, je li sve u redu?«
»Mmmm, o čemu je riječ?«
»Sanna mi je rekla da želite pričati sa mnom o rasporedu za
sljedeći tjedan...«
»Dakako, izvoli sjesti...«
Kimnula je prema stolcu te maknula fotografiju i povećalo sa stola
u ladicu. Vrijeme je da posloži listu prioriteta.

***
 Držao je mobitel u ruci. Osjetio je njegovu glatku površinu na
dlanu i zanjihao ga nekoliko puta da mu osjeti težinu. Zatim je po
tisućiti put prešao prstima preko otisnutih znamenki na poleđini. 1-2-8
Bio je First runner up, the Ayatollah of Fuckenrolla i najkul tip u
Igri. I dalje mu se blago dizao na samu pomisao na to. Kvragu, kakvo
vražje selektivno pamćenje ima!
Sve ostalo — kako su ga navukli, natjerali da prijeđe sve granice i
zatim samo odbacili poput smeća — to je gotovo zaboravio. Možda
čak i oprostio... Osjećao se poput staraca koji pričaju kako im je
zabavno bilo u vojsci i kako je onaj zli narednik zapravo na kraju bio
sasvim dobar...
No Igra nije bila nikakva vježba, nikakav lažni rat s ćorcima i
planiranom pauzom za ručak od graška i svinjetine. To je bilo sto
posto for real!
Nije mogao poricati da je bilo lijepo držati opet taj mobitel. Barem
na kratko se opet osjetio dijelom nečega većeg, nečeg čemu se jedan
prosječni Šveđanin nikad ne bi ni približio.
No, unatoč tome, nije mogao izvršiti zadatak, nije bio takva osoba.
Ono što se dogodilo na Bagarmossenu bilo je nešto posve drugo.
Djelovanje u nuždi, moglo bi se reći... Dag ili Becca. Nije baš bio
težak izbor...
Ono što Voditelj Igre traži od njega nešto je potpuno drukčije.
Kristalno jasno i direktno. No on to ne može učiniti.
Nije ubojica.
Ne na taj način...
Pokušali su ga izmanipulirati, to mu je bilo jasno. Murjaci, poruka
na računalu, prisluškivanje, članci u novinama. Telefonski razgovor,
svadbena glazba.
Sve je to bio jedan veliki mindfuck, s ciljem da mu isperu mozak.
Da im se pokori. Da napravi ono što je Voditelj Igre zatražio.
Mora preuzeti inicijativu i pribaviti the upper hand... Oprezno je
odložio mobitel i pokrio ga novinama. Zatim je uzeo malu polugu.
 ***
»U redu, ako nemate pitanja, onda smo gotovi. Okupit ćemo se u
ponedjeljak u 06:00 da još jednom prođemo kroz sve prije polaska.
Kao što svi znate, mnogo će pogleda biti upereno u nas na ovom
zadatku, što znači da imamo dobru priliku pokazati što možemo
ponuditi i ostalim djelatnostima.«
Složno kimanje glavom cijelog tima, čini se da nitko nema ništa za
dodati.
»Dobro.« Ustala je i sakupila papire, što je bio znak ostalima da i
oni mogu ustati. Ruke su joj se savršeno ponašale, nije bilo ni
najmanje naznake treskavice.
Vjerojatno je bilo samo nešto privremeno, baš kao što je doktor i
rekao.
Uzela je mobitel i promijenila postavke zvuka s bešumnog na
normalno. Zaslon je zasvijetlio nekoliko puta i zatim se zaplavio.
Zagunđala je sebi u bradu i pritisnula gumb za isključivanje. Već treći
put ovog tjedna, zaista bi ga trebala odnijeti na popravak prije nego što
dođe Black, no ako ga samo ostavi na miru i ne prčka po njemu,
možda i bude radio. Osim toga, ionako im se sva komunikacija vodi
preko radija.
Kad se vratila u ured, na stolu joj je bilo pismo. Odmah je shvatila
o čemu je riječ i razderala omotnicu.
Odluka o dozvoli za oružje za Sentry Security.
Gomila službenog teksta i zatim veliki pečat u donjem desnom
kutu. Odobreno Yes!
To znači da napokon imaju pravo nositi oružje u službi, baš kao i u
Sapou, i sada mogu ponijeti sa sobom one pištolje s vježbanja dolje u
streljani.
Jedna briga manje, i to velika, tolika da joj je pao kamen sa srca.
Naoružanje je bitno, bez njega su zaštitari samo mrvicu iznad onih
gorila koje prolaze kroz gomilu fanova i štite poznate ličnosti i pop
zvijezde. S oružjem su profesionalci, specijalci koji mogu zaštititi i
sebe i štićenika u najgorem scenariju.
U odluci nije pisalo zašto su promijenili mišljenje, no to ni nije bilo
bitno. Ona je ionako znala zašto.
Mobitel joj se deblokirao pa je prolistala kroz imenik dok nije
pronašla pravo ime.
Hvala na pomoći! napisala je i pritisnula tipku pošalji. Odgovor je
stigao nakon nekoliko minuta.
Nema na čemu, drago mi je da sam mogao pomoći!
Jesi li razmislila malo o mojoj ponudi vezano za tvoje otkriće?
Pozdrav, S.T.
Započela je pisati odgovor, no na pola puta se predomislila.
Svakako bi bilo najbolje prepustiti sve striki Tageu. Doimao se
sposobnim preuzeti stvar u svoje ruke, a priča s revolverom
uznemiravala ju je mnogo više nego što je htjela priznati. Istovremeno
je osjećala da nije u redu odreći se stvari koje su je mogle naučiti
nešto o tatinoj prošlosti.
Izbrisala je odgovor i zamijenila ga samo jednom rečenicom. Treba
mi još vremena!
Zatim se prebacila na računalo da proslijedi svima dobre vijesti.

***
Oprezno je provirio kroz otvor između roleta. Trebao bi pričekati
večer, no švedski ljetni mrak neće stići prije jedanaest. Toliko dugo
definitivno ne može čekati!
Pažljivo je otvorio škripeća vrata i osluhnuo mračno stubište.
Negdje odozdo čuo se prigušeni zvuk TV-a, no to je bilo sve.
U čarapama i na vršcima prstiju oprezno je došao do susjedovih
vrata i prislonio uho na njih. Bilo je tiho kao u grobu.
Prvi put u nekoliko dana činilo se da je stan prazan.
Izgleda da čak i špijuni Stasija imaju obitelji koje ih čekaju kod
kuće.
 Čučnuo je i oprezno pogledao kroz otvor za pisma. Bilo je mračno,
mnogo mračnije nego na stubištu, što znači da su prozori prekriveni.
Miris je bio isti kao i prije kad je provjeravao. Miris piljevine. Mora
da su dobro preuređivali unutra...
Uspravio se, napravio nekoliko koraka i za svaki slučaj još jednom
provjerio stubište.
Zatim je zavukao ruku pod majicu i izvadio malo polugu.
Išlo je poprilično lako. Zabio ju je između vrata i brave, udario
dlanom da je dobro namjesti, zatim jedan snažni trzaj i pop goes the
weasel!
To zapravo i nije tako čudno. Za razliku od njegovih, ova vrata bila
su od starog drva. U pedeset-šezdeset godina drvena građa poprilično
se sasušila, pa je prostora između vrata i okvira bilo i više nego
dovoljno.
Čulo se blago škripanje popraćeno tupim udarcem kad je brava
iskočila.
Sezame, otvori se!
Gotovo nije ostalo nikakvih tragova na vratima.
HP je na trenutak zastao i samo osluškivao. Osim onog TV-a nije
bilo nikakvog zvuka, ni sa stubišta, ni iz stana. Oprezno je s poda
podigao nekoliko komadića ivera i pritisnuo ih o zid, kako ne bi baš
ostali tako vidljivi na kamenom podu. Zatim je izvadio malu džepnu
svjetiljku, ušao u stan i pažljivo zatvorio vrata za sobom.
Miris piljevine unutra je bio još jači i nekoliko sekunda samo je
mahao svjetiljkom.
Odjednom mu se u glavi stvorila slika njega i Becce pred vatrom,
odnosno kaminom.
Iskre su frcale po podu od opeke... On ih je lovio, pokušavao ih
uhvatiti prije nego što se ugase. Ona se smijala...
Trznuo se na zvuk džepne svjetiljke. Dečko, usredotoči se, kvragu.
Memory lane može pričekati.
Prelazio je svjetiljkom po mračnom, malom hodniku. Stan ga je
podsjećao na njegov, raspored je bio gotovo isti.
 Bio je u ovom stanu barem sto puta dok je Koza živio tu. Ali sada
mu se stan činio neobično nepoznatim pa je pažljivo hodao na prstima
osvjetljavajući put po praznim prostorijama.
Nije bilo ni jedne stvarčice u stanu, čak ni običnog stolca ili
ostavljene kartonske kutije. Cijeli stan doimao se napuštenim, no
svejedno je osjetio kako mu srce malo jače lupa. Čučnuo je i
osvijetlio pod, baš kao i ekipa iz CSI-a.
U prašini su se vidjeli jasni tragovi stopala. Nasred sobe bio je
puteljak, gotovo pravilan. Okrenuo se i osluhnuo u svim smjerovima.
Trag je vodio od ulaznih vrata, kroz hodnik, dalje kroz dnevni boravak
i sve do spavaće sobe. Mogao je razabrati barem tri različita otiska
cipela, dva od nekakvih tenisica, a treći se činio kao od ravnih, finih
cipela.
Spavaća soba očito je bila cilj svim posjetiteljima, što mu je bilo
čudno s obzirom da je ta soba bila najdalje od njegovog stana.
Vjerojatno su tamo imali neke radove jer unatoč mirisu do sada nije
ugledao ni jednu jedinu ivericu.
Kad se približio, ugledao je blagi snop svjetla pod vratima. Ukočio
se i pripremio na brzo povlačenje. No onda je shvatio da je svjedo
preslabo da bi dolazilo od obične svjetiljke. Osim toga bilo je
crvenkasto, pa je pretpostavio da dolazi od nekakvog zaslona ili
elektroničke naprave.
Napravio je nekoliko opreznih koraka i prislonio uho na vrata
sobe.
Tišina.
Miris piljevine bio je toliko jak da ga je gotovo pekao za nos.
Negdje ispod tog slatkastog mirisa drva osjećao je neki još oštriji
miris koji nije prepoznavao.
Pričekao je nekoliko sekunda.
Pet.
Deset.
A onda je stavio ruku na kvaku, duboko udahnuo i pažljivo otvorio
vrata.
 Deset
Zmijske oči

Šest pištolja ispalilo je u tako malom razmaku da su se pucnjevi

gotovo stopili. Dvostruki hitci sa samo nekoliko milisekunda razmaka.
Mete su se okrenule ispuštajući kratki, pištavi zvuk.
Stropot praznih okvira za streljivo koji su pali na pod praćen
kratkim zveckanjem metala kad su ih strijelci brzo zamijenili novima.
Mete su se opet pokazale.
Ovaj put samo jedan hitac, potom su sva oružja gotovo istodobno
opalila. No nitko od šestero zaštitara nije se doimao ni najmanje
iznenađenim. Uslijed brzih pokreta prilikom repetiranja zeleni ćorci
koje je Rebecca umetnula u njihove rezervne okvire otkotrljali su se
na pod.
Nakon toga novi hitci prije nego se oglasila štoperica i mete se
okrenule.
»Stanite, zaustavite vatru, izvadite ćorke«, naređivala je Rebecca
dok je stavljala slušalice.
Ovaj skupi ventilacijski sustav odlično radi, ustvrdila je. Premda
je u posljednjoj minuti u streljani ispaljeno šezdeset hitaca, miris
baruta gotovo je nemoguće osjetiti.
Pritisnula je gumb na daljinskom upravljaču, a mete su se ponovno
pokazale. Šest silueta čitave figure od smeđeg kartona, u realnoj
veličini.
No umjesto da sadržavaju crtež prijetećeg napadača, mete su imale
samo krug veličine tanjurića koji je bio nacrtan na prednjoj strani.
Nasred prsa — srce, pluća, kralježnica.
Pogodak u taj krug bi za nezaštićeno tijelo najvjerojatnije bio
smrtonosan, a dva takva sasvim sigurno.
Nije ni trebala otići do meta kako bi provjerila rezultate.
 Nitko od njezinih zaštitara neće trebati ponavljati pokusno
strijeljanje.
Svih deset hitaca ispaljeno je unutar krugova, direktni pogotci u
smrtonosno područje, a strijelci nisu izgubili koncentraciju čak ni kada
je pred kraj izbila vatra.
»Svi ste dobro pucali!« kratko je rekla dok je bilježila rezultat u
svoj zapisnik.
»Vježbom se stječe vještina, šefice«, podsmjehnuo joj se Mrsic.
»Super što ovo nije bilo bačeno vrijeme...«
Ignorirala je komentar. Zapravo bi trebala biti zadovoljna. Ona je
sama osmislila čitav prostor. Sve, od grafičke opreme na streljani pa
do zahtjeva svakoga pojedinog strijelca.
Do sada je za tu razonodu potrošeno više od dva milijuna, a da
nije dobila dozvolu za oružje, to bi u principu bio bačen novac. No
striko Tage ponovno ju je spasio.
»Želiš li ti pucati, Rebecca? Ja ću se pobrinuti za mete«, Kjellgren
je pružio ruku prema daljinskom upravljaču.
»Ne, hvala«, rekla je malo prebrzo.
»Već je kasno, napravit ću to sutra rano ujutro«, dodala je, kao
pogledavajući u svoj ručni sat.
»No, ipak hvala, Kjellgren«. Nevoljko se nasmiješila.
»Dakle«, brzo se okrenula prema preostaloj petorici zaštitara:
»Svi ste prošli, uspješno odrađeno!« Demonstrativno je stavila
kvačicu na marginu zapisnika istovremeno podešavajući ploču za
pisanje tako da nitko ne vidi podrhtavanje njezine desne ruke.

***
Trebalo mu je nekoliko sekunda kako bi shvatio otkuda dolazi
miris.
Terariji.
Veliki terariji koji su stajali na stalcima za piljenje duž zidova
zajedno s grijaćim lampama koje su se njihale iznad njih. U sobi je
bilo ukupno pet lampi, jedna iznad svake staklene posude. Samo je
jedna bila upaljena te je mogao osjetiti njezinu toplinu nekoliko metara
dalje.
Nasred sobe stajao je radni stol natrpan raznim predmetima.
Oprezno je prelazio po sobi svjedom džepne svjetiljke, a zatim je
napravio nekoliko opreznih koraka naprijed. Vrata iza njega nečujno su
se zatvorila, ali on to gotovo da i nije primijetio.
Pitam se koje se vrste životinja tiskaju unutar tih staklenih okvira?
Usmjerio je svjetlo džepne svjetiljke prema terarijima, no činilo se
da su sve staklene posude prazne. Divota!
Iznenadno šuštanje s desne strane, trznuo se i ispustio džepnu
svjetilljku na pod. Kvragu!
Brzo se sagnuo da je pokupi, a kada se uspravio, našao se oči u
oči s tako jebeno velikim štakorom da mu se naježila koža na rukama.
Štakor je bio samo koji metar dalje, zatvoren u mali, uski metalni
kavez koji je visio sa strane jednog od terarija te je mogao vidjeti
pomicanje njegovih brkova kada ga je životinja nanjušila.
Mrzio je štakore. Odvratna mala okupljališta bakterija žutih zubi i
ogoljenih repova...
Ovaj ovdje očito nije bio obični, odvratni kanalizacijski primjerak
već onakav crno-bijeli kakve ljudi kupuju u petshopu kako bi ga imali
za kućnog ljubimca.
Jebote!
No kog je vraga taj štakor radio ovdje?
A terariji?
Nije bilo ni traga nekom mikrofonu ili magnetofonu, jedini tehnički
predmet koji se nalazio u blizini bila je konzerva na kraju velikoga
radnog stola koja je nalikovala na maleni radioaparat.
Zaslon je svijetlio, a kad je iz čiste znatiželje dotaknuo jedan od
gumba, čuo je glasove koji su međusobno mrmljali na jeziku koji nije
razumio. Vjerojatno jedan običan radioaparat namješten na AM-
frekvenciju... Napravio je još nekoliko krugova po sobi džepnom
svjetiljkom, no i dalje nije nalazio ni najmanji trag centrali za
prisluškivanje, kako je očekivao.
Čudno...
Visoki škljocaj plastike te zatim lagano zujanje zbog čega se opet
stresao, no ovaj put je čvrsto držao džepnu svjetiljku. Na trenutak je
vidio kretanje kod kaveza sa štakorom te je usmjerio svjetlost tamo.
Jedna strana kaveza sa štakorom je nedostajala, umjesto nje stavljena
je drvena ploča koja je ujedno služila i kao zid do terarija. Malena
rupa između kaveza i terarija polako se širila tako da je vjerojatno
postojao električni motor koji je time upravljao. Sagnuo se ispod
terarija i stvarno je pronašao malenu crnu kutiju prikopčanu na tajmer.
Rupa je uskoro bila sasvim otvorena i štakor, koji mora da je bio
izmoren od tiskanja u uskom kavezu, već se pripremao istražiti taj
otvor kako bi došao do prostranog terarija.
Nekoliko je trenutaka oklijevao, brkovi su mu zadrhtali, ali očito
je unutra nešto jako dobro mirisalo budući da se zatim oduševljeno
počeo penjati unutra.
HP se nagnuo naprijed kako bi bolje vidio. Grijaća lampa je
doduše bila upaljena, ali terarij se činio praznim. Grana za penjanje u
jednom kutu, posuda s vodom i debeo sloj piljevine bili su jedino što
se vidjelo. Štakor je napravio nekoliko opreznih koraka po piljevini,
visoko podigao glavu i njuškao novi prostor. Iza njega motor je opet
počeo zujati i zatvorio je vrata, no niti štakor niti HP nisu na to
obraćali pozornost. Životinja je napravila oprezan korak naprijed,
zatim još jedan. Maleni ružičasti nos je zadrhtao...
Zmija je došla niotkuda. Iskočila je iz piljevine kao čelična opruga
i zagrizla štakorova leda takvom silinom da su obje životinje tresnule
o staklo desetak centimetara od HP-ova lica.
Pao je natraške na pod, džepna svjetiljka se otkotrljala dok mu je
srce bubnjalo u prsima.
No umjesto da slijedi svoj instinkt i uspaničen odjuri otamo, ostao
je sjediti gotovo paraliziran ispred terarija.
Zmija je potpuno nepomično ležala sa zubima duboko zarivenim u
leda štakora koji se koprcao. Njezine mrtve reptilske oči kao da su
zurile ravno u njega kroz stakleni zid.
HP je zadržao dah...
Štakorova borba bila je kratka, koprcanje je prestalo, a zamijenilo
ga je slabo cviljenje koje je ubrzo utihnulo. Zatim nekoliko kratkih
trzaja u nogama i ogoljenom repu. Nakon toga štakor je postao
potpuno nepomičan.
Zmija je još nekoliko trenutaka ležala dok nije popustila stisak.
Zatim se okrenula, polako progutala štakorovu glavu te ga počela na
mahove gutati.
HP je drhtao.
Jebote, kako odvratno i koji jebeni bolesni mozak je izmislio tu
vremenski tempiranu napravu. Živa hrana... Koji vrag fali konzervi
Whiskasa?.
Teško se podigao s poda, pronašao džepnu svjetiljku i brzo
osvijetlio druge staklene terarije. No svi su se činili prazni. U njima
nije bilo svježih rajčica, lampe ugašene, a rupe na terarijima bile su u
otvorenom položaju. Vjerojatno su čekale nove stanare.
Vratio se radnom stolu i nakon malo prtljanja našao je gumb stare
ručne svjetiljke pričvršćen za rub stola. Na stolu su ležali različiti
alati: maleni odvijači, neobična kliješta kakva nikad prije nije vidio te
različiti elektronički predmeti i kablovi. Na trenutak je povjerovao da
je unatoč svemu imao pravo. Sve ovo bilo je u vezi s nadzorom
njegova vlastita stana, a svi ovi maleni mjerni instrumenti i prepreke,
zapravo su bili mikrofoni i kamere. No nakon što je pogledao crteže
koji su ležali na hrpi s jedne strane, shvatio je da krivo razmišlja.
Jebeno krivo...
Ono što se ovdje gradilo bilo je nešto mnogo ozbiljnije od toga.

***
Ruke sa strane.
Duboki udisaji.
Uuuudah
 Iiiizdah
Usredotoči se, Normen! Uuuudah
Meta se treskom okrenula. Ruke su se pomicale munjevitom
brzinom. Odgrnula je sako i zgrabila pištolj. Meta se okrenula.
Otpustila je okidač, spustila oružje u visinu struka i napravila korak
naprijed.
Potom još jedan.
Meta se iznova okrenula. Podigla je oružje, ispalila dva brza hitca.
Zatim je spustila oružje, otpustila okidač i izvukla čahure.
Meta je nastavila slijediti programiranu stazu, no nije se potrudila
da završi s hitcima. Već je znala rezultat.
Već prva dva hitca činila su se nestabilna, a dva druga s
otpuštenim okidačem i jačim pritiskom vjerojatno nisu ni pogodila
ploču, a još manje smrtonosnu zonu u sredini prsa.
Sranje!
Sreća da je u svakom slučaju bila dovoljno razumna da pošalje
kući ostale zaštitare.
Streljaštvo je bila njezina specijalnost, nešto u čemu je gotovo
uvijek bila najbolja u klasi. Još od policijske akademije kada je
pobijedila strah od oružja, nabavila si lažni pištolj i vježbala toliko da
su je prsti boljeli.
No sada nije položila ispit. Dijelom je to naravno bila njezina
vlastita pogreška. Ona je sama oblikovala ispit, napravila ga težim od
onih u Sapou.
I sada je pala na vlastitom ispitu...
Tako ironično...
Podigla je oružje ispred sebe, stavila obje ruke oko drška
revolvera. Desna ruka ispružena ravno naprijed, lijeva lagano savijena
jer je približavala oružje tijelu. Inače bi pištolj stajao posve mirno dok
je ciljala metu. No sada joj je cijev revolvera poskakivala tako da se
dobrano namučila da nišan, okvir nišana, i cilj budu na istoj liniji duže
od pola sekunde.
Više vježbe, pokušavala se uvjeriti.
 Previše je sjedila za pisaćim stolom, malo više sati u streljani
sigurno bi riješilo problem. No i sama je mogla čuti kako je lažno
zvučala ta isprika. Njezine drhtave ruke nisu imale nikakve veze s
manjkom vježbe.
Apsolutno nikakve.

***
Bomba.
Bio je posve siguran. Daleko od toga da je razumio sve te čudne
znakove i simbole na nacrtima, no to ni nije bilo potrebno. Vlasnik
ovog radnog stola, alata i zmija radio je na sastavljanju bombe, i to
velike. Iz nekog razloga, koji nije shvaćao, trebala bi biti okrugla.
Jedan savršen krug, širine 1106,1 mm, a debljine 224,3 mm s crnom
rešetkom s donje strane. Sudeći prema svim elektronskim napravicama
koje su se nalazile u sredini kruga to povrh svega nije neka obična
bomba, ako je takvo što sada uopće postojalo. Nigdje nije bilo fitilja
ili mobitela kao daljinskog aktivatora bombe, kao kod one koju je sam
postavio u Kisti.
Baterije, procesor i maleni tvrdi disk za koje je mislio da su na
nacrtima mogli su značiti samo jednu stvar. Taj lupež htio je imati
vlastitu umjetnu inteligenciju, vjerojatno sposobnu za donošenje
vlastitih odluka ovisno o okolnostima. Bomba s mozgom...
U jednom kutu nacrta nalazio se uzorak. Ružičaste
trodimenzionalne kutijice s plavim rubovima krivudale su u
pravocrtnim figurama.
Labirint Luttern načrčkao je netko u jednom kutu.
Dakle, gotovo je dobro čuo kroza zid. Luttern., ne uttern.
No što je to jebote značilo i tko je dovraga bio Timaritelj?
To je mogao biti pseudonim za konstruktora bombe koji je imao
fetiš na zmije i boravio ovdje...
Ponovno zveketanje iza njega zbog kojeg je nehotice zadrtao, iako
je sada već znao što se događa. Zmija mora da je umirala od gladi jer
je već gotovo progutala štakora i polako se svijala naprijed i natrag
kako bi ostatak potisnula u sebe.
Usto, jesu li zmije imale vrat?
Ili je zapravo to sve što su imale?
Nije mogao zaustaviti smijuljenje.
Shit, kako je samo bio uzrujan...
Zmija je nastavila zuriti u njega mrtvim očima pa joj je pokazao
srednji prst prije nego se vratio nacrtima. Bomba ga je fascinirala.
Timaritelj ili tko već koji se bavio njenim sastavljanjem nije bio
tupoglavac...
Prelistavao je papire s nacrtima, nagnuo se naprijed da bolje vidi.
Jednom je nogom dotakao nešto ispod stola. Debeo izdužen predmet te
je pomislio da se radi o debelom užetu.
Čegrtanje ga je navelo na promjenu mišljenja...
Oprezno se nagnuo natrag i zavirio pod stol.
Zmija je bila velika, tijelo s trokutastim linijama na koži zasigurno
je na svom najdebljem mjestu bilo debelo gotovo deset centimetara.
Ležala je sklupčana sasvim uz njegovo desno stopalo samo u čarapi.
Šiljasta glava bila je povišena i životinja je bijesno palucala jezikom
dok se zvuk njezine čegrtaljke na vrhu repa sve više pojačavao.
Dlačice na HP-ovu vratu su se naježile, srce mu je lupalo i u
jednom se trenutku zamalo upišao. No uspio je iskontrolirati zdjelične
mišiće.
Run, you fool!
No vražja zmija bila mu je na putu. Ležala je između njega i izlaza,
a on nikako nije želio povlačiti se još dublje u sobu.
Mislio je da su četiri otvorena terarija s ugašenim svjetlima prazna,
no zapravo njihovi su stanari možda bili vani u sobi, tiskali se u mraku
ispod terarija, tamo gdje svjetlo nije dopiralo. Oprezno je pokušao
pomaknuti desno stopalo unatrag. Čegrtanje je postalo još snažnije.
Prokletstvo!!!
Koja je bila jačina otrova čegrtuše?
Vjerojatno dovoljna jer si je osigurala svoju vražju zvučnu
signalizaciju upozorenja.
Ne približavaj se jer si mrtvaaa!!!
Trebao je nešto, bilo što da posluži kao oružje. No radni stol nije
imao mnogo za ponuditi. Niti jedan jedini alat nije bio veći od njegove
pišljive malene džepne svjetiljke. Trebalo mu je nešto solidno, npr.
čekić ili zašto ne poluga koju je ostavio kod ulaznih vrata ...
A u kurac!
No točno ispod ploče stola nalazila se ladica.
Oprezno je pomaknuo ruku prema njoj. Centimetar po centimetar.
Čegrtanje se nastavilo nesmanjenom snagom dok je zmija zurila u
njegovu prljavu usku čarapu.
Dobra zmija.
Mirna i draaaga ...
Prstima je dotakao ladicu, uhvatio ručku. Činilo se da je zmija i
dalje usredotočena na njegovo stopalo ...
Oprezno je izvukao ladicu za nekoliko centimetara.
Zatim još nekoliko ...
Trebalo mu je da shvati u što bulji. Nadao se nekoj vrsti oružja.
Ali ovo je bilo bolje. MNOGO bolje!
Zavukao je ruku u ladicu, oprezno prstima obuhvatio ručku te
osjetio mrežu pod rukom. Morao se kontrolirati kako ne bi ruku
odmah povukao k sebi.
Mirna i draaaga ...
Zmija je nastavila čegrtati, izgleda da se još nije odlučila. Krišom
je skrenuo pogled prema njoj i vidio kako je još malo podigla glavu.
Njegovo desno stopalo bilo je samo petnaest-dvadeset centimetara
udaljeno od njezinih usta. Pomicala je jezik van pa unutra, sada brže.
HP je oprezno okrenuo ruku i polako je podigao prema sebi.
Čegrtanje je postalo sve jače, zmija je uspravila glavu. Pripremala
se...
Polako je prebacio težinu na lijevu nogu, još je malo okrenuo
tijelo. Još pet sekunda, pet vražjih sekunda bilo je sve što je trebao ...
Iznenada se glava zmije pomaknula naprijed.
 HP je povukao stopalo, izvukao ruku iz ladice i opalio... Prasak je
bio toliko jak da nije ništa čuo, instinktivno je zažmirio, okrenuo glavu
i vrištao od straha. No nastavio je potezati okidač revolvera.
Jednom.
Dvaput.
Krhotine i prašina digli su se s poda, bijesno odskakujući oko
njega. Zatim suh prigušen zvuk drva koje se lomi i iznenada se cijeli
teški radni stol razvalio. Vrtlog prašine i dima baruta pogodili su ga u
lice i napravio je nekoliko koraka unatrag te nekoliko puta progutao
kako bi mu prestalo zujati u ušima.
Srce mu je zbog adrenalina brzo kucalo, ošit je toliko jako širio
pluća da su mu pucketala rebra.
Fucking hell...
Oprezno je virnuo prema mjestu gdje je ležala zmija. Stol koji se
urušio prekrio je veći dio poda, ali su se krv i crna ljepljiva zmijina
utroba jasno vidjeli medu krhotinama. Komadić repa bio je odsječen i
ležao sam za sebe nasred poda. I dalje se grčevito trzao, no zvuk više
nije bio onako prijeteći već je više sličio zvuku pucketanja zvečki za
rumbu.
YES!
Jedi govna i crkni vražja zmijo!!!
EAT SHIT AND FUCKING DIE!!!
Vjerojatno ju je barem jednom direktno pogodio, a za ostalo se
pobrinula ploča stola koja se srušila. No je li ga sir Siktavi uspio
ugristi?
U idućem trenutku bol se kroz navalu adrenalina probila u njegovu
glavu te je preplašeno virnuo dolje.
Dvije male crvene mrlje točno na pregibu između stopala i
potkoljenice jasno su se vidjele na njegovoj desnoj čarapi.

***
Došavši kući, našla je knjigu o Cipru na otiraču u paketu, bez
podataka o pošiljatelju. Već ju je uspjela prelistati, a zapravo nije
saznala ništa novo. Krijumčarska priča bila je sažeto prikazana kao
malen i nesretan incident u nečijem vrlo uspješnom ulogu. Pojedinosti
su uglavnom bile probrane. Baš kao što je striko Tage ispričao, činilo
se da nekolicina mladih švedskih časnika nije više mogla samo
pasivno promatrati dok nadmoćne snage s jedne strane razbijaju
opkoljenu i loše opremljenu grupu s druge strane.
Činilo se da je to bio iznenadan događaj prije nego politička
odluka i vjerojatno ono malo oružja što su pokušali prokrijumčariti
nije napravilo nikakvu razliku osim u savjesti Šveđana. No posljedice
te zamisli bile su dramatične. Oba časnika smjesta su dobila otkaz i
poslani su prvim avionom kući dok je ostatak postrojbe brzo
pregrupiran u južni Cipar, dalje od vrućeg zraka. Nije mogla naći
podatke o imenima časnika, što iskreno nije ni očekivala.
Nešto je ipak pronašla, nešto uznemirujuće.
Bio je to portret mladog časnika oštra izgleda i u uniformi punoj
četverokutnih odličja. Pukovnik Andre Pellas pisalo je ispod. No bila
je posve sigurna da je slika prikazivala strica Tagea.

***
Neće stići do bolnice.
Jest da bolnica u centru nije bila daleko, no udaljenost nije bila
najveći problem. Nije imao nikakav telefon, ništa što bi diglo uzbunu.
Pucnjevi su doduše bili jaki, no vrata sobe u kojoj su se nalazile
zmije bila su debela, osim toga on je sam sebi bio najbliži susjed...
Sve je upućivalo na to da ga nitko nije čuo.
Sve mu je govorilo da ode kući. Odjuri u stan i zalupi vrata za
sobom. No ako ode unutra, nikad odatle neće izaći živ.
Već se osjećao jako loše, stopalo mu je počelo trnuti i s
poteškoćama se izvukao u dnevni boravak.
Mora smisliti nešto, sada, odmah. Čak i da otetura van na stubište,
zove u pomoć i lupa po vratima kao luđak, sumnjao je da bi se itko od
malih usranih vlasnika usudio otvoriti.
U najboljem slučaju pozvali bi murjake, a kada bi se stric Plavko
udostojao pojaviti, on bi već imao ukočen spoj s Rigorom Mortisom...
I čak ako bi se suprotno očekivanjima živ dovukao do bolnice,
vrlo je mala vjerojatnost da tamo imaju odgovarajući serum. Obična
švedska riđovka bila je jedna stvar, no ugriz čegrtuše bilo je nešto što
se na području Stockholma ne viđa baš često.
Što god napravio, bio je gotov!
Progutao je knedlu u grlu.
Kvragu, kvragu, kvraaaagu!
Morao je smiriti puls, njegovo srce sada nije bilo ništa drugo nego
pumpa koja je širila otrov po tijelu. Ako ne stavi paniku pod kontrolu,
uskoro će ležati na prljavom podu kao neko uvenulo povrće.
Sklupčao se, pogledao preko ramena kako bi bio siguran da su
vrata sobe u kojoj su se nalazile zmije bila zatvorena i nekoliko puta
duboko udahnuo.
Stopalo ga je boljelo, mučnina se polako pojačavala, no činilo se
da se srce u svakom slučaju malo smirilo. Koliko vremena ima prije
nego što se onesvijesti? Možda pet-sedam minuta, teško više od toga...
Podigao je glavu, pogledao preko prašnjavog poda.
Kako je prije utvrdio, tragovi stopala protezali su se od ulaznih
vrata ravno preko poda sve do sobe u kojoj su se nalazile zmije, u
principu samo s dvije iznimke. Zahod i hladnjak. Ako se Timaritelju
sviđalo imati zmije otrovnice puštene u svojoj sobi, no istovremeno je
bio i tip koji je proizvodio napredne bombe koje su zahtijevale
strpljenje, nije li u tom slučaju bilo za očekivati da je imao pojačanje?
Nekoliko injekcija sa serumom za svaki slučaj... A gdje se drži
serum, Einsteine?
Podigao se i nakratko zanjihao. Desna noga već je postala znatno
ukočenija. Hladnjak je definitivno bio uključen, mogao je čuti kako
zuji kad je prišao bliže.
Kad je stavio ruku na ručku hladnjaka, primijetio je bravu s
lokotom.
 A u kurac!
Nije niti pokušao povući vrata hladnjaka. Umjesto toga lagano
šepajući otišao je po polugu koju je ranije naslonio na zid hodnika.
Otrov mora da je počeo djelovati na njegove mišiće jer se poluga
činila neočekivano teškom i morao ju je dobro uhvatiti samo da je
podigne s poda.
Desna noga više i nije pratila njegovu volju, a osim toga bilo mu je
i sve teže disati.
Napravio je kratku stanku, prikupljao snagu. Zatim je pokušao
ugurati vrh poluge između lima i vrata hladnjaka. Nije uspio i alat mu
je zamalo ispao. Iznenada je osjetio da mu je grlo nateklo, vjeđe su
žarile i sve mu se teže bilo usredotočiti.
Jedan dubok neujednačen udisaj.
Zatim još jedan...
Ovaj je put vrh poluge dobio uporište, lim s brave je odletio, no od
napora je istovremeno izgubio ravnotežu i srušio se na pod. Na
trenutak je zaželio ostati ležati, da se odmori — samo nakratko.
No vrata su se polako otvorila, a oštro svjetlo hladnjaka potaknulo
je druge misli. Podigao se na koljena te uspravio gornji dio tijela uz
pomoć vrata hladnjaka.
Hladnjak je bio prazan.
U svakom slučaju gotovo prazan. Na sredini najviše police stajao
je lijep malen stalak s pet napunjenih injekcija.
Mukom se podigao na noge, srušio jednu od staklenih polica, pa
još jednu. Ispružio se do mjesta gdje su stajale injekcije, prstima
uhvatio za prohladnu površinu.
Onda se sve zacrnilo...
 Jedanaest
Električne ovce

Crni avion sletio je dvije minute prije predviđenog vremena, no

Rebecca je bila toliko zadubljena u misli da to gotovo nije ni
primijetila.
»Global Express, nije loše!«
»Š-što?«
»Blackov avion, November six Bravo.«
Kjellgren je pokazao prema sletnoj stazi.
»Može letjeti na liniji New York — Tokyo bez međuslijetanja.
Netko u firmi rekao je da avion nije njegov vlastiti, nije u vlasništvu
tvrtke. Jedan Global Express može prevesti dvadeset putnika, no
Black zacijelo više voli putovati sam...«
»Mmm«, mrmljala je i žmirkala kako bi bolje vidjela.
Kjellgren je nastavio mljeti o različitim tipovima zrakoplova, no
ona ga je samo napola slušala. Bilo je čudno vidjeti avion sasvim
obojen u crno. Većina aviona je inače bijela ili siva, no ona je nagađala
da je boja bila neka vrsta statementa. Avion je skrenuo na jednu od
staza za taksije i polako se približavao mjestu gdje će se zaustaviti.
Otvorila je vrata auta i zakoračila van. Iz nekog razloga osjećala se
pomalo nervozno.
Black joj se gotovo odmah svidio.
Drugo nije ni bilo moguće. Za razliku od većine VIP-osoba s
kojima je radila, on je bio izravan, uzeo je za ruku i predstavio se —
kao da je to bilo potrebno...
Osim toga zamolio ju je da opiše organizaciju osiguranja, štoviše
pitao je što ona želi da on učini kako bi olakšao njezin i posao drugih
zaštitara...
U stvarnosti je bio viši nego što je izgledao na CNN-u, i mladi.
 Možda je to bilo zato što se smijao više nego što je to činio na TV-
u. Blistavo bijel zarazan osmijeh.
Black nije mogao imati mnogo više od četrdeset godina. Bio je
visok barem metar i devedeset, no unatoč nezgrapnom tijelu odijelo na
dvostruko kopčanje stajalo mu je kao saliveno. Kosa mu je na zatiljku
bila kratko ošišana, no prosijede šiške neposlušno su mu padale te je
bio prisiljen tu i tamo provući prste kroz njih kako bi ih namjestio. Na
neki je način ta gesta činila njegove oči još življima i intenzivnijima.
Za nekog tko je letio deset sati, Black se činio gotovo napadno
svjež. Ni košulja ni kaput nisu bili ni najmanje zgužvani tako da se
sigurno preodjenuo, možda i otuširao?
Sudeći po izvještajima kolege Blackov privatni avion imao je sve
pogodnosti. No i Kjellgren i njezin fascikl s informacijama koje je
unaprijed dobila pogriješili su u jednoj točki. Black nije putovao sam.
Snažan, kratko ošišan muškarac širokog vrata u mokasinkama i
ležernom odijelu koje mu nije dobro pristajalo također je bio u avionu.
Na trenutak je pomislila da je stjuard. No nakon što je susrela
njegov pogled, predomislila se. Taj čovjek širokog vrata sigurno je bio
njezine struke.
Muškarac se držao u pozadini, no mogla je vidjeti da je pažljivo
slušao njihov razgovor.
Kada je smjestila prtljagu na stražnje sjedalo i dvaput provjerila da
je sve na mjestu, muškarac ju je diskretno povukao u stranu.
»Thomas«, kratko je rekao, a ona zapravo nije razumjela je li to
njegovo ime ili prezime. » Chief Security Officer at PayTag«, nastavio
je. »Pleased to meet you, Rebecca. I've heard a lot about you...«
Kratko je kimnula dok su se rukovali. Nažalost ja ne mogu reći
isto, mislila je. Nitko te uopće nije spomenuo.

***
Trčao je.
Koliko god je mogao, ravno prema izlazu sasvim dolje u hodniku.
 No, iako se naprezao iz petnih žila i iako su se vrata ureda tako
brzo zanjihala da ih je jedva primijetio, činilo se da nije došao bliže
svom cilju. Osjećao je kako su ga progonitelji sustizali...
Sivi linoleum pod njegovim stopalima popuštao je, postajao je sve
mekši sa svakim njegovim korakom.
Gotovo kao...
Pijesak.
Nastavio je trčati.
Znao je da ga još progone. Čuo je njihovo disanje u tišini
pustinjske noći.
Zmije su se pojavile niotkuda. Izmilile su iz svojih skrovišta širom
otvorenih usta i ogoljenih zuba. Na desetke njih, možda i na stotine.
Pokušao ih je izbjeći, bježao je lijevo-desno preko pješčanih dina kako
bi ga teže pronašle.
No to je bilo nemoguće.
Osjetio je kako se zubi zarivaju u njegovo bedro. Jednom, dvaput,
triput... Još nekoliko puta...
Zatim su zmije odjednom nestale.
Bacio je brz pogled preko ramena i vidio ih kako se približavaju.
Na stotine muškaraca u odijelima koji su ubrzanim tempom trčali
preko pijeska. Polucilindri na njihovim glavama bili su spušteni
gotovo sve do obrva, no na mjestu gdje se trebao nalaziti njihov nos i
usta bila je samo jedna velika zelena jabuka.
Muškarci su ga dostizali, pijesak je letio oko njihovih dobro
očišćenih cipela. Njegova prsa samo što se nisu raspukla, noge su se
odjednom činile teške kao olovo, no prisilio ih je da ga slušaju.
Nastavite naprijed!
Gore.
Prema vrhu.
Mogao je vidjeti kako se pred njim otvara ponor i pokušao je
promijeniti smjer. No njegove ga noge više nisu slušale. One su
umjesto toga nastavile ravno naprijed prema strmom rubu nečega što
više nije bila pješčana dina — već jedan krov.
 Mogao je vidjeti ptice koje su čekale tamo dolje. Na tisuće
pustinjskih gavrana glatkog perja s kljunovima poput sablji.
Ilije krivo vidio?
Je li to zapravo bilo oštro nauljeno kamenje? Padao je. Isprva
polako. Onda sve brže. Tlo se približavalo.
Znao je da će to boljeti. Više od svega što je doživio u cijelom
svom životu. A u istom trenutku kada se bol brzo širila kroz njegovo
tijelo i njegovi se udovi skupili u silovitom grču čuo je njihove
glasove.
»Jesi li za igru, Henriče Petterssone?!«
Wanna play a...
GAME?
Riječ je i dalje odzvanjala u njegovoj glavi kad se probudio.
Trebalo mu je vremena da se sjeti tko je on i što se dogodilo.
Onda je nastupila panika. Otvorio je oči i pokušao sjesti, no tijelo ga
nije slušalo.
Osim toga, sve je bilo mračno. Mrak kao u rogu. Dakle, paraliziran
je. Blind.
Soon to be dead...
Znači ovako će završiti, na prljavom kuhinjskom podu u
napuštenom stanu. Suze su mu počele lijevati iz očiju, a on ih je
treptanjem pokušao zaustaviti.
No iznenada je primijetio neku nijansu u gustom mraku.
Svijetlosivi tračak svjetla postajao je sve jači, sve dok nije počeo
razlikovati detalje. Strop, lampa. Pa prozor prekriven roletom, nagnuta
komoda od borovine u jednom kutu. Osjet se polako vratio u njegove
udove i odjednom je shvatio da nije ležao na tvrdom kuhinjskom podu.
Umjesto toga činilo se da je kod kuće, u svojoj spavaćoj sobi.
Kako dovraga...?
Ponovno je pokušao sjesti i ovaj put je išlo bolje.
Zaista, bio je u pravu. Nalazio se u svom vražjem krevetu zajedno
s osjećajem najvećeg mamurluka ikad. Bolio ga je baš svaki djelić
tijela, od vrhova prstiju do tjemena. Glavobolja je bila tako jaka da
mu je bubnjalo u očnim jabučicama i zbog toga gotovo da je treptao u
ritmu. Osjetio je kako pritisak raste, podigao se na noge i odteturao do
toaleta.
Nažalost, nije dospio točno do njega, no uspio je uhvatiti većinu
bljuvotine u rukama. Mukotrpno se uspeo u kadu, otvorio slavine i
podigao glavu prema divnom, oslobađajućem mlazu vode.
Sjedio je u kadi više od sat vremena i pustio da voda teče preko
njegova tijela. Pomaknuo se samo da povrati u odvod nekoliko puta i
ostao tako sve dok mu se koža nije smežurala. Živnuo je toliko da
svuče odjeću sa sebe i pregleda u kakvom je stanju.
Tijelo se treslo kao ludo, groznica i drhtavica svako malo, no
unatoč svemu — ostao je živ...
Gležanj je izgledao kao američka nogometna lopta, a dvije rupice
od zmijskoga ugriza jasno su se vidjele. Pa zašto onda nije umro?
Odgovor je pronašao na desnom bedru.
Nekoliko modrica veličine kovanice od pet kruna i nekoliko kapi
zgrušane krvi. Mora da je unatoč svemu uspio ubrizgati protuotrov.
Vjerojatno je uspio uštrcati u sebe svih pet, a onda je otpuzao natrag u
svoj stan. Spasio je sam sebe u posljednjoj prokletoj sekundi!!!
Odlično obavljeno, HP!
Još ga je jednom prošla jeza i zacvokotao je zubima te povećao
temperaturu vode. Voda mu je pekla kožu, no on se i dalje nije mogao
prestati tresti.
Zatvorio je vodu, zamotao se u nekoliko starih ručnika za ruke,
ukočenih nogu odteturao je do hodnika i zamalo se spotaknuo o
polugu koja je ležala na podu. Dalje na tepihu u hodniku primijetio je
džepnu svjetiljku. Očito je uspio dovući sa sobom sve iz stana sa
zmijom kako ne bi ostavio tragove.
To je dobro!
Potom je ugledao revolver koji je ležao sasvim uz vrata. Oprezno
ga je podigao. Oružje se činilo značajno teže nego što se sjećao. Oštar
miris baruta i dalje se jasno osjećao.
Virnuo je kroz špijunku na vratima na stubište, no sve je izgledalo
mirno.
Vrata susjednog stana također su bila zatvorena — dobro!
I u najgorem stanju imao je dovoljno pameti da te vražje zmije
zatvori unutra...
U principu je spasio život svojim usranim susjedima.
Udruga za upravljanje zgradom Formen 6 želi obavijestiti sve
članove da je čini se jedna ili više zmija otrovnica, nažalost, negdje na
slobodi u zgradi...
Pokušao se nasmijati, no sve što je izašlo iz njegovih usta bilo je
otužno kreštanje koje je prouzrokovalo sudar njegovog mozga s
čeonom kosti te je zbog toga gotovo smjesta prestao. Odvukao se u
kuhinju i ulio u sebe četiri velike čaše vode iz slavine.
Revolver je ostavio u sudoperu.

***
Black je nastavio čavrljati s njom gotovo cijelim putem do grada.
Ispitivao ju je o Švedskoj i švedskoj kulturi, a ona mu je uspjela
ispričati i o porodiljnom dopustu i neobičnim običajima proslave
Ivanja prije nego što su stigli do hotela Grand.
Thomas nije rekao ni riječi, sjeo je na stražnje sjedalo pored
Blacka i tijekom puta većinom se bavio svojim Blackberryjem. No
primijetila je da je unatoč tome pomno pratio što se zbivalo u autu.
Desetak izvjestitelja stajalo je kod ulaza u hotel i ugledala ih je još
iz daljine.
»Mediji su ovdje«, rekla je. »Možemo koristiti stražnji ulaz ako ih
želite izbjeći...«
Thomas je izgledao kao da bi nešto rekao, no Black je bio brži.
»Ne, ne, idemo na glavni ulaz. Pretpostavljam da smo u sigurnim
rukama, gospođice Normen... «
»Idemo na glavni ulaz«, rekla je u mikrofon na ruci, a iz auta koji
ih je pratio dobila je kratak odgovor »primljeno«.
Stali su uz rub pločnika te je prije nego što je otvorila vrata auta
dala nekoliko sekunda vremena dvojici u autu koji ih je pratio kako bi
mogli stati i doći na mjesto.
Ondje je bilo deset-dvanaest ljudi. Nitko nije djelovao pretjerano
entuzijastično ili agresivno. Dok su čekali, držali su se na primjerenoj
udaljenosti.
Mrsic iz auta koji ih je pratio smjestio se na stubama. Ogledao se
oko sebe i potom joj kratko kimnuo. Otvorila je vrata Blacku, a
kamere su počele bljeskati. No to nisu bile neke velike novine, najviše
ih je ovdje bilo po dužnosti, nagađala je da je većina fotografa bila
tamo da uhvati uzvanike na vjenčanju, a ne njezine štićenike.
Išla je naprijed s oba muškarca koji metar iza nje.
Trebali su biti unutra za deset sekunda, no Black je iznenada
ugledao TV-kameru.
»Gospođice Johansson«, rekao je ponešto previsoko i zatim
pozdravio reporterku.
»Naravno da imam vremena«, čula ga je kako govori. Rebecca se
brzo pregrupirala i smjestila ukoso iza Blacka. Thomas je međutim
nastavio prema ulazu i vidjela je kako mu Mrsic pridržava vrata.
Dvije osobe odjevene u nešto slično bijelim radnim
kombinezonima iznenada su se pojavile na rubu skupine ljudi sasvim
uza zid hotela te je primijetila kako nešto skupljaju u torbu koju su
nosili. Vjerojatno su to bili majstori, ali zbog nečega je njihova
prisutnost bila nekako uznemiravajuća.
Podigla je ruku s mikrofonom prema ustima i pripremala se. Plava
TV-reporterka koju je donekle prepoznala iz jedne od ekonomskih
redakcija nekog od TV-kanala očito je rekla nešto smiješno jer se
Black glasno smijao. Ljudi u kombinezonima, muškarac i žena, oboje
dvadesetih godina, nastavili su skupljati stvari u svoju torbu. Rebecca
se okrenula kako bi dozvala Mrsica, no na vratima nije bilo nikoga.
Mora da je nastavio u predvorje zajedno s Tho-masom te nije
primijetio da su oni stali...
»Vidite, gospođice Johansson, PayTag postoji iz jednoga jedinog
razloga«, čula je kako Black govori. »Zato što mi želimo napraviti
nešto drukčije. Želimo pomoći našim klijentima i ovdje u Švedskoj i u
cijelom svijetu da pohrane svoje osjetljive informacije na stopostotno
siguran način. Uspostaviti sveobuhvatnu kontrolu nad rizicima koji
postoje pri skladištenju informacija. Jasno da nas ne zanimaju podaci
klijenata...«
Pokreti onih dvoje u kombinezonima postali su sve neujednačeniji,
užurbaniji. I dalje nije vidjela Mrsica. Pritisnula je gumb na
dojavljivaču. Desna ruka joj se iznenada počela tresti.
»Kjellgrene, dvije osobe u bijelim kombinezonima sasvim uza zid
hotela koji nešto skupljaju, vidiš li ih?«
»Vidim ih, krećem!«
Krajičkom je oka vidjela kako se otvaraju vrata auta. Kjellgren je
bio na pola puta na pločniku kada su obje osobe u kombinezonima
zaokružile auto.

***
Naravno da je trebao pobjeći iz grada.
Otići daleko, vraški daleko gdje ga ni vrag ne bi pronašao.
Timaritelj ili kako se već sada zvao vratit će se bilo kad s odmora
i otkriti da je netko napravio složenac od jedne od njegovih zmija
ljubimica, maznuo njegov revolver i povrh toga još potrošio sav serum
iz hladnjaka.
Doduše, vjerojatno nije ostavio otiske prstiju, a krv se, kako se
nadao, zaustavila u čarapi, tako da murjaci neće imati dokaze protiv
njega. No to nije bilo bitno, već je znao da Timaritelj nikada neće
umiješati murju. Umjesto toga on će sam potražiti najbližeg
osumnjičenog, s naglaskom na najbližeg... A tada se njegov posjet
neće svesti samo na posudbu šalice šećera.
No postojala su dva razloga zbog kojih nije mogao putovati. Prvo,
murja mu je uzela putovnicu i zabranila mu putovanja. To i nije bio
neki problem, i dalje se mogao slobodno kretati u svim zemljama
potpisnicama Schengenskog sporazuma. Osim toga uvijek se mogla
iskemijati lažna putovnica za onog koji je imao novca. Ipak, pomisao
da je za tobom raspisana međunarodna tjeralica nije bila baš jako
privlačna...
Razlog broj dva je bio mnogo važniji. Jednostavno je bio u jako
lošem stanju da bi putovao. Zmijski otrov u kombinaciji s koktelom
seruma koji je ubrizgao u sebe postarali su ga za šezdeset godina te ga
je samo kratko pomicanje s kreveta na sofu sasvim izmorilo.
Dakle, nije imao drugog izbora nego da se nastavi tiskati u stanu
poput Anne Frank.
Trgnuo se zbog iznenadnog šuštanja na ulaznim vratima. Struganje
po metalu, kao da je netko pokušavao otvoriti otvor za poštu na
vratima.
Iskobeljao se iz sofe te teturajući otišao prema hodniku.
Nije bilo žurbe. Popravio je otvor za poštu odmah nakon što je
murja razvalila vrata.
Vijcima je zatvorio rupu tako da se mogla otvoriti samo nekoliko
milimetara.
Premalo da bi se moglo ubaciti nešto zapaljivo, barem je tako
mislio.
Također je bio siguran i od ulaska zmije... Barem je tako vjerovao.
Vidio je samo rub pisma kako viri te ga je nakon nekoliko sekunda
premišljanja povukao unutra. Kuverta s prozorčićem i službenim
pečatom.
Otvorio ju je dok se s naporom vraćao na sofu.
Poziv na saslušanje
Henrik Pettersson ovime se poziva na saslušanje u predmetu K-
345456-12...
Zgužvao je papir i bacio ga prema zidu. Ako murja želi
razgovarati, neka se pojavi ovdje i pokupi ga.
Zavalio se dublje u sofu, uzeo daljinski upravljač i polako
mijenjao programe dok nije našao vijesti.
»Erik af Cederskjold, prijašnji komunikacijski strateg švedske
Stranke umjerene koalicije i novoizabrani glasnogovornik Dvora: Kako
gledate na rekordno nisku popularnost kraljevske kuće? Nije li to
utišalo buku oko priprema za vjenčanje...«
Nastavio je mijenjati programe prije nego što je ljigavac u odijelcu
stigao odgovoriti na pitanje.
Reklame za deterdžente...
Vjerujte ružičastoj... !
DALJE
Kući u vrt.
DALJE
Novi program, još jedan tužan intervju i ponovno je pritisnuo
gumb. No sekundu prije nego je TV promijenio program uspio je
pročitati tekst uz sliku.
Gotovo je poletio s kauča. Lupao je po daljinskom toliko da je
plastika pucketala. Mark Black, generalni direktor PayTag grupe.
Povisio je ton sve dok crvena crtica na TV-u nije došla do gornje
granice. Ipak mu je bilo teško čuti što se govori. Bilo je kao da je
oglušio od buke, a sve što je mogao čuti bilo je slabašno mumljanje
stranih glasova. Odlomci nepovezanih rečenica.
Jedini cilj PayTaga je pomoći...
Dostavlja samo ono što zahtijeva tržište...
Sigurniji svijet...
Spriječiti teroristička djela...
Ne razumije kritiku...
Krajnje vrijeme da Švedska dobije moderno zakonodavstvo
prilagođeno stvarnosti...
Otpuzao je do TV-a, tako blizu da je mogao dodirnuti ekran. Buljio
je u njega s istom fascinacijom kao da proučava zmiju dok se časti
štakorom. I odjednom je shvatio da su zmija i Black zapravo bili
stvorenja iste vrste.
Zvijer nepomičnih ledenih očiju koja se upravo spremala progutati
plijen koji nije ništa slutio.
Buljio je u Blacka, u njegovo savršeno odijelo, dobro izglačanu
košulju i užasan reptilski osmijeh na njegovim usnama. No najviše je
buljio u ženu koja ga je držala za ruku.

***
PayTag kills internet freedom stajalo je na transparentu koji su
muškarac i žena rastvorili između sebe. Nijedno od njih nije ništa
reklo, stajali su tihi, sasvim sakriveni iza jezivih Guy Fawkes-maski
koje su navukli na sebe. Kjellgren je gotovo došao do njih, no već je
mogla vidjeti kako je oklijevao. Nijedno od prosvjednika nije se
pomaklo s mjesta.
Black joj se napola okrenuo i dobacio joj pogled zbog kojeg je
odmah popustila stisak kojim je dotad držala njegovu nadlakticu.
»Možda je vrijeme da uđemo?« promrmljala je, no on ju je
ignorirao.
»Sorry, gospođice Johansson.« Okrenuo se prema TV-reporterki.
»Možete li biti tako ljubazni i ponoviti posljednje pitanje?«
»Ono više nikada nemojte ponoviti, gospođice Normen«, kratko je
rekao kada su nekoliko minuta kasnije ulazili u predvorje.

***
Četiri paracetamola. Tri čaše vode. Dvije cigarete. Jedan revolver.
Bio je spreman. Ovo će mu biti posljednji zadatak, to je već znao.
No nije imao izbora.
Black je bio zmija otrovnica, čudovište koje je stvorio Voditelj
Igre. Poslano da proždre cijeli svijet.
A počet će s Beccom...
Dobro poznat prizor. Njezin dlan na njegovoj ruci, njezin nemiran
pogled.
Becca i njihov stari. Becca i Dag. Becca i Black.
Naravno da je iza svega stajao Voditelj Igre. On koji je smjestio
Rebeccu u Blackove pandže. Identično kao i s onom svinjom od Daga
koji ju je zlostavljao postojao je samo jedan način da je se spasi.
Razlika je bila u tome što je ovaj put imao pravo oružje i nije se
trebao oslanjati na sabotiranu balkonsku ogradu.
Navukao je jaknu na sebe, onaj isti stari vojnički kaput koji je
iskopao za svoj drugi zadatak. Činilo se kao da je otad prošlo sto
godina.
On sam osjećao se kao da ima više od sto godina. Spremniji za
bolničku njegu nego za a man on a mission.
Revolver je savršeno sjeo u jedan od dubokih džepova sa strane.
Napravio je nekoliko probnih grimasa pred ogledalom. No osjećaj
Taxidrivera baš se i nije pojavio.
Možda to i nije tako čudno. Nije imao pravu energiju. I jebote
kako je izgledao. Brada je visjela sa svih strana, oči su mu upale, a
obrazi su bili dvije velike jame. Zubi na donjoj čeljusti virili su na
čudan način, kao da mu se usnica odvojila od zubnog mesa.
Povukao je šiltericu sasvim na čelo, a ostatak lica prekrio je
prevelikim neprozirnim naočalama. Nitko ga neće moći prepoznati, čak
ni Becca. Gotovo da sam sebe nije prepoznavao...
Revolver se činio težak, bilo ga je teško držati ravno. Napeo je
okidač, morao ga je dobro povući kako bi ga namjestio. Sada je samo
trebalo malo pritisnuti, lagano obuhvatiti kažiprstom. I sve bi bilo
gotovo...
I za Blacka i za njega samog.
Nema šanse da bi mu Voditelj Igre dozvolio da preživi takvu
pogrešku.
No nije imao izbora.
Morao je zmiji odsjeći glavu.
 Dvanaest
Smrtna borba

Probudilo ju je kucanje i trebalo joj je nešto vremena da shvati

gdje se nalazi.
U hotelskoj sobi u Grandu, četiri sobe od Blackovog apartmana.
Uspravila se i pogledala na sat — 02:12.
Mozak joj je bio poput kaše, pun nekakve viskozne tvari, i morala
je prodjati oči kako bi došla k svijesti.
Kucanje se ponovilo. Izašla je iz kreveta i na brzinu odjenula hlače
i košulju te otvorila vrata.
Bio je to Thomas.
»Sorry for waking you, Rebecca«, promrmlja on i krene prema
naprijed, tako da nije imala drugog izbora nego pustiti ga unutra.
Mahao je svojim Blackberryjem koji je držao u ruci.
»Mr. Black je dobio prijetnju, čini se vjerodostojnu...«
»Aha...«
Nije znala što bi trebala reći na to.
»Nazvao nas je stari prijatelj iz Tajne službe. Dobio je informaciju
da teroristička organizacija planira atentat na nas prilikom posjeta
Stockholmu.«
»Dobro...« Borila se s donjim gumbima i pokušavala pokrenuti
uspavani mozak.
»Koja organizacija?«
»Nemaju neko ime, što zvuči malo neobično. Teroristi se inače
vole hvalisati. No ove već dovoljno dugo promatramo i zaključili smo
da ih se unatoč tome što se ne eksponiraju ne treba podcjenjivati.«
»A njihov motiv bi bio...?«
Slegnuo je ramenima.
»Teroristi ne trebaju uvijek neki poseban razlog, miss Normen.
Fanatici imaju svoju, posebnu logiku, no vjerojatno je povezano s
nedavnim prosvjedima i onim natpisima od sinoć...«
Kimnula j i okrenula se kako bi otkopčala hlače i namjestila
košulju. Istovremeno je spremila kutijicu lijekova s noćnog ormarića u
džep.
Okrenula se i posramljeno nasmiješila Thomasu, no njegov izraz
lica nije odavao da je primijetio pilule.
»U redu, što onda točno znamo?« nastavi ona.
»Ne baš mnogo, no mog prijatelja je dovoljno uznemirilo da me
nazove usred noći. Nije mi mogao mnogo toga reći, što znači da
informacije dolaze od tajnog izvora.«
»Nekog insajdera?«
Kimnuo je i uhvatio se za pomalo predugačak rukav sakoa. »No
unatoč tome ne znamo kako se organizacija zove?«
»Imaju razna imena, ovisno o tome koga pitaš. Cirkus, Događaj,
Predstava... «
Mahala je glavom. »Nikad čula za njih... «
»Da, nisam ni ja. Poprilično su anonimni. Korištenje raznih imena
je dobar način za održati se ispod radara. No otprije znamo da su
sposobni za gotovo bilo što... « Nastavio je vući rukav, kao da ga
pokušava učiniti još dužim.
»U redu, za početak ću postaviti stroži nadzor pred sobom Mr.
Blacka... «
Razmišljala je nekoliko sekunda.
»Osim toga, predlažem da ujutro odemo helikopterom umjesto
autom.«
»Odlično, no možete li to riješiti u tako kratkom roku?« Kimnula
je. »Nema problema.«
Podigla je futrolu za pištolj s ormarića, vezala ga o pojas i navukla
sako.
»Trebam li još što znati, Mr. Thomas ?«
»Trenutačno ne, no obećano mi je da ću dobiti još informacija
ujutro, pa ćemo tada još jednom proći kroza sve.«
 »U redu.«
Krenula je za njim kroz hodnik i zastala pred Blackovim vratima.
»Je li on..?«
»On je dobro, pričao sam s njim maloprije.«
»Dobro.«
»Onda laku noć, Rebecca, i pošalji mi mail kad riješiš sve s
prijevozom...«
»Dakako.«
Oklijevala je na sekundu. Misao se samo pojavila niodkuda, no
bila je prisiljena da i to riješi.
»Samo još jedno pitanje. Ta organizacija...«
»Da?«
»Jesu li se ikada nazivali...«

***
Igra!
To je bilo sve o čemu je mogao razmišljati. Unatoč svim
tabletama, glava mu je pucala pod temperaturom toliko da je mislio da
će mu oči iskočiti.
»Ne izgledaš baš dobro, prijatelju...«, promrmljao mu je vozač
taksija.
No shit, Sherlock...
»Gripa«, odgovori on kratko i zagrize nezapaljenu cigaretu.
»Gadno je dobiti je usred ljeta...« Vozač frkne.
»Itekako! Ja se cijepim svake jeseni da je izbjegnem. Znaš, zbog
toliko ljudi s kojima se susrećem u ovom poslu, i sve viruse i sranja
koja udu u auto...«
Zastao je, pogledao oko sebe i zatim se polukružno okrenuo preko
pune crte.
»No jasno, nakon svinjske gripe i toliko ljudi koji su se razboljeli
od cjepiva, ipak ti nije svejedno... «
»Mmm«, progunđa HP Vozač ga je podsjećao na nekog, no nije
mogao odrediti na koga.
»Ponekad se zapitaš je li ta svinjska gripa i sve to namjerno
nastalo kako bi se ljudima mogla podmetnuti netestirana cjepiva...«,
nastavi vozač.
Da samo znaš, prijatelju!!
Htio se upustiti u raspravu s njim, no bojao se otvoriti usta da se
ne ispovraća.
Bili su na već na Skeppsbronu, još samo tri-četiri minute, pa bolje
da samo stisne zube i izdrži.
Pritisnuo je gumb za otvaranje prozora da pusti malo jutarnjeg
zraka.
»... gomila drugih stvari kojima nas vlasti varaju. Kao ono da će
pohranjivati sav internetski i telefonski promet, jesi čuo za to? To je
kao da nam pošta otvori sva pisma i pakete prije nego što ih dostavi.
Prokleta EU-izmišljotina koju javnost guta jer su svi zauzeti vražjim
plemenitašima koji dolaze u grad... Baš kao u Istočnoj Njemačkoj, ako
se mene pita... «
HP odsutno kimne.
Odjednom je shvatio na koga ga vozač podsjeća. Na Mangea...
Kvragu, što mu nedostaje Mange. Nije čuo ni glasa od njega još od
zime. Ne javlja se na telefon, ni na mobitel, ni kod kuće. Kao da ga
izbjegava...
»Evo, na Kungstradgardenu smo. Plaćate karticom ili gotovinom?«
HP promrmlja nešto nečujno i izvadi zgužvanu stoticu iz džepa
hlača.
»Koliko je sati?«
»Petnaest do šest ujutro, prijatelju, gadno vrijeme za biti budan...«
HP otvori vrata auta, izađe na pločnik i izvadi upaljač.
Ruke su mu se toliko tresle da je umalo zapalio nos dok je
pokušavao pripaliti cigaretu.
Počeo je drhtati od jutarnjeg mraza, pa je uvukao nekoliko dimova
da se zagrije. Sto metara dalje nalazila se osvijetljena fasada Granda.
Stavio je ruku u džep i prstima obuhvatio kućište revolvera.
 Još malo pa je tamo.
Još malo pa će doma...

***
Protegnula se i kratko prošetala hodnikom. Nakon gotovo četiri
sata u tom stolcu leđa su joj odrvenjela.
Zijevnula je i pogledala na sat. Kreću za nekoliko minuta.
Posluga u sobu stigla je prije nekih pola sata, što znači da je Black
sada naspavan, otuširan i najeden.
Za razliku od nje...
Još je jednom zijevnula pa podigla desnu ruku u zrak. Samo se
blago, gotovo neprimjetno tresla.
Utjecaj tableta za spavanje još nije posve popustio. Pilule joj baš i
nisu pomagale oko nesanice, a iako joj je liječnik rekao da može
povećati dozu, često bi više padala u neki mutni drijemež, nego u
duboki san kakav je trebala. Kutijice su se nazirale kroz tkaninu hlača.
Jedne pilule za dan, druge za noć...
Misli su joj se i dalje rojile u glavi. Sef, putovnice, revolver, Tage
Sammer — ili ako se zapravo zove Andre Pellas — i dakako Henke.
Sinoć ga je zvala četiri puta, a i poslala mu je SMS. Sramotno
kršenje Stigssonovih uputa. No kao i uvijek, dobila je samo bezlični
pretinac govorne pošte.
Moguće da je to sve samo slučajnost, vjerojatno i jest tako.
Teroristička grupa o kojoj ne znaju mnogo i koja se ponekad naziva
Igra ne mora imati nikakve veze s igrom u koju je Henke uvučen.
Navikla je na raznorazne prijetnje, u Sapou su bile gotovo
svakodnevne. No nije mogla biti sigurna dok ne razgovara s Henkeom,
dok mu ne čuje glas i ne uvjeri se da je dobro. Da nema nikakve veze
s ovim što se događa s PayTagom i Blackom.
Bubica u uhu joj je zapucketala.
»Na položaju smo pred glavnim ulazom, šefice«, reče Kjellgren.
»Tu je desetak osoba, novinari i ranoranioci koji samo žele vidjeti
poznatu osobu. Ni traga nekakvim prosvjednicima, prijem!«
»U redu, neka dvojica budu na pločniku. Mi krećemo za nekoliko
minuta, prijem!«
»Primljeno na znanje!«
Otvorila su se vrata malo niže u hodniku i iz sobe je izašao
Thomas.
Bio je u istom odijelu, no promijenio je košulju. I na novoj košulji
ovratnik se borio s Thomasovim širokim vratom, a čvor kravate već ga
je poprilično stezao.
»Dobro jutro, Rebecca. Jesmo li spremni?«
»Sve je gotovo, vraćamo se na aerodrom Bromma i otamo
polijećemo. U helikopter nas stane četvero, pa neće biti gužve.«
»A tamo je također sve pripremljeno?«
»Dočekat će nas dva auta, naručila sam ih noćas odmah nakon
našeg razgovora.«
»Odlično, Rebecca, zadivljujuće učinkovito, moram reći...«
Kimnula je i sklonila pogled.
»Upravo sam dobio poruku Mr. Blacka«, nastavi Thomas. »Bit će
spreman za pet minuta.«
»Hvala, obavijestit ću ostale.«
U trenutku kad je pritisnula gumb pošalji, ugledala je blagi, gotovo
jedva vidljivi nabor na sakou na Thomasovom desnom bedru. To bi
mogao biti njegov Blackberry, većina Amerikanaca je pretjerano
oduševljena futrolama za mobitel. Agent 007' s dozvolom za
mejlanje...
No odjednom je postala uvjerena da je taj nabor nešto posve
drugo.
Nešto mnogo opasnije...
Zaustila je reći nešto, no Kjellgrenov glas u uhu ju je prekinuo.
»Šefice, mislim da imamo mali problem... «

***
 Držao se malo dalje i promatrao gomilu ljudi pred crvenom
baršunastom vrpcom. Za početak je bilo mirno. Nekoliko starijih
gospoda i umornih fotografa.
Dva crna auta parkirala su se točno pred ulazom, a do njih su bila
dvojica pripadajućih gorila u odijelima. Mirisalo je na murjake cijelim
putem, pa se držao na sigurnoj udaljenosti. No prije nekoliko minuta
nastala je prava strka. Nekoliko minibuseva zaustavili su se malo niže
uz dok i iz njih je izašlo mnoštvo ljudi. Dvadeset-trideset, možda i
više, svi u svijetlim jaknama i s bijelim plastičnim maskama, tako da
su praktički izgledali identično. U samo nekoliko sekunda preplavili
su cijeli pločnik, a kad im se oprezno približio, vidio je da su počeli
mahati transparentima.
PAYTAG = STASI ZAUSTAVIMO ZAKON O POHRANI
PODATAKA!!!
BEWARE THE CORPORATE INVASION OF PRIVATE
MEMORY! 2006/24 = 1984
Murjaci u odijelima vidljivo su se uznemirili, vidio je kako jedan
od njih govori nešto u mikrofon na zapešću.
Brzim korakom približio im se još više, no onda je ipak morao
usporiti. Što ako se Blackovi regrupiraju i odu nekim drugim putem u
zadnji čas? Postoji li i neki stražnji izlaz?
Neće stići na vrijeme do tamo...
Pa jebemu!
Vukao se po doku i pratio što se događa s druge strane ulice.
Došla je TV-ekipa, zbog čega su se umorni fotografi razbudili i počeli
naguravati. Metež je postajao sve veći i primijetio je kako se sve više
znatiželjnika pridružuje.
Došao je bijeli kombi zatamnjenih stakala i nakratko mu sakrio
pogled te zatim zastao malo dalje.
Prosvjednici su došli sve do vrpce. Izgledali su jezivo u svojim
bijelim jaknama i s maskama. Nitko od njih nije pustio ni glasa, jedini
zvuk dolazio je od fotografa i TV-ekipe koji su se borili za prostor.
Onaj murjak u odijelu i dalje je govorio u mikrofon na zapešću.
Nije bio zadovoljan situacijom.
Odjednom se iz smjera Skeppsholma pojavi jedan jedini policijski
auto, a onaj drugi murjak izađe na ulicu i pozove ga rukom.
HP se ugura među parkirane minibuse. Ona kratka šetnja od
Kungstradgardena potpuno ga je izmorila i morao se nasloniti na jedno
od vozila da uhvati daha.
Bijeli kombi bio je svega nekoliko metara dalje. Zapljusnuo ga je
ustajali nalet vrućeg asfalta i dizelskih ispušnih plinova, no bio je
preumoran da mari za to. Pridružilo se još znatiželjnika, i sada se
barem pedeset-šezdeset ljudi naguravalo oko ulaza.
Policajci su parkirali svoje vozilo i popeli se na pločnik.
Razgovarali su s onima u odijelima, a HP je iskoristio priliku da
prijeđe cestu.
Nokia mu je bila u džepiću na prsima i trebalo mu je nekoliko
minuta da je iskopa.
Srce mu je divljački lupalo, a mučninu je jedva držao pod
kontrolom.

***
»Dobro jutro, miss Normen.«
»Dobro jutro, Mr. Black«, odgovori ona i uzvrati pogled.
Nije bilo ni traga jučerašnjem neslaganju. Fino!
»Danas je prosvjed mnogo veći«, reče ona. »Trenutačno ima
četrdeset do pedeset sudionika, a broj čini se stalno raste. Moj
prijedlog je da krenemo alternativnim evakuacijskim putem... «
Pogledala je Thomasa.
»Kakvo je stanje trenutačno?« upita on kratko. »Mirno, ali
poprilično napeto. Dvojica su nam na pločniku, a uz njih su i još
dvojica uniformiranih policajaca.«
»Mediji?« Ovaj put se oglasio Black.
»Otprilike kao i jučer, možda malo više. Nekoliko fotografa i
barem jedna TV-ekipa.«
 Black i Thomas izmijenili su poglede.
Blagi trzaj prošao joj je kroz desnu ruku, zbog čega su joj se prsti
raširili.
Kvragu, ne sad!
»Ne želimo ispasti tipovi koji se šuljaju kroz stražnji izlaz,
Rebecca«, reče Thomas. »Pogotovo ne ako su mediji tamo. To bi se
moglo protumačiti kao da imamo nešto za skrivati. Otvorenost je
važan dio PayTagovog zaštitnog znaka...«
Kimnula je i oprezno stavila desnu ruku iza leda kako bi je
umirila.
»Razumijem...«
Telefon joj je počeo vibrirati u džepu, no ignorirala ga je.
»Kjellgren, krećemo dolje«, reče ona u mikrofon na zapešću.

***
»Ja sam«, rekao je kad se uključila govorna pošta. Zatim nije znao
kako nastaviti.
»Ja... dakle...«
Murjaci u odijelima odjednom su se pokrenuli. Jedan je otvorio
vrata prednjeg auta, a drugi je krenuo prema vrpci i gomili ljudi.
Oba uniformirana policajca držala su se za pojas i izgledala kao da
ne znaju što da rade.
Kao na znak, prosvjednici su počeli skandirati:
Don't be evil!
Don't be evil!
Prekinuo je razgovor i slobodnu ruku stavio u džep jakne. Prsti su
mu obuhvatili kućište revolvera. Negdje iza sebe čuo je kako se
zatvaraju teška vrata auta. Trznuo se na taj zvuk.

***
U dizalu je svirala lagana glazba. Verzija na flauti pjesme "The
winner takes it all". Očito je nepisano pravilo švedskih hotela da u
dizalima puštaju ABBU...
Oprezno je zakopčala sako i dodirnula bok desnom podlakticom
da osjeti jesu li pištolj i pendrek na razvlačenje na mjestu. Trebala je
nositi pancirku. No unatoč svojim principima suzdržala se od toga,
najviše zato što nije htjela biti sva uspuhana i znojna pred Blackom.
Pogreška, i to velika, uvidjela je to sada.
Kvragu, mora se pribrati i dovesti u red...
Usta su joj bila suha, a srce joj je lupalo jače nego što je
očekivala. Desna ruka toliko joj se tresla da ju je morala staviti u džep
hlača.
Bila je na mnogo riskantnijim zadatcima od ovoga, ne bi smjela biti
toliko nervozna.
Telefon joj je zavibrirao u džepu. Već treći put sada, tko god je
zove, zaista je silno želi dobiti. No jednostavno će morati pričekati.
Zadatak je na prvom mjestu.
Dizalo se zaustavilo u prizemlju i vrata su se polako počela
otvarati. Duboko je udahnula.

***
Skandiranje ljudi bivalo je sve glasnije.
Netko je stao na mesingane stupove pa se vrpca zanjihala. Tip u
odijelu pokraj vrpce počeo se derati. »Natrag, natrag!«
Dvojica uniformiranih murjaka oklijevajući su zakoračila prema
naprijed.
HP-ovi prsti stiskali su kućište revolvera. Sad više nema povratka.
Ulazna vrata su se otvorila, a uzvici su se pretvorili u vrisku. No
njegove uši kao da su sve to samo isključile.
Buka oko njega pretvorila se u tupo mumljanje i sve što je čuo bili
su njegovi vlastiti teški uzdasi.
Unutraaaaa
Vaaaaan...
Vidno polje mu se suzilo i pretvorilo u mutni tunel, pa je na
trenutak mislio da će pasti u nesvijest. Još jače je stisnuo revolver,
zbog čega su mu u dlanu ostali otisci. Stotine malih iglica podsjetile su
ga gdje se nalazi.
Da mora izvršiti zadatak.
Svoj posljednji...
I onda ga je odjednom ugledao.
Zmiju.
Marka Blacka...

***
Vriska je nastala čim su otvorili ulazna vrata. Ljudi su se počeli
naguravati, a ona je uspjela razabrati samo maske, bijele jakne i
Kjellgrenov zabrinuti pogled. Zatim nagle pokrete dvojice policajaca u
uniformama koji su izvadili pendreke na razvlačenje.
Pogreška je što su pošli ovim putem, i to velika.
»Natrag, moramo natrag«, viknula je u Thomasov široki vrat.
No on kao da ju nije ni čuo već je samo nastavio prema autu s
Blackom za petama.
Jedan od stupića s vrpcom je pao, i sa sobom povukao i ostale.
U sljedećem trenutku prosvjednici su se počeli probijati.
Thomas je odmah udario prvog čovjeka laktom u lice. Zvučalo je
kao da mu je maska pukla, a mlaz krvi i sline prsnuo je po bijeloj
jakni. Thomasa kao da nije bilo briga za to, samo je gurnuo teturajuće
tijelo da si napravi prostora. Zadao je udarac još dvojici ljudi.
A onda je vidjela kako stavlja ruku pod sako na njoj vrlo poznat
način.
Zgrabila je Blacka za ruku i povukla ga k sebi. Posegnula je za
pendrekom u pojasu... Ruka joj se toliko tresla da ga je jedva
pogodila. U sljedećem trenutku čula je Thomasa kako viče.

***
Izgledao je baš kao na TV-u.
 Visoko čelo, šiljast nos i zalizana prosijeda kosa. Izbliza je još više
nalikovao na nekakva reptila. Činilo mu se kao da mu medu tim
tankim usnama može nazrijeti račvasti jezik. Kao da snima situaciju i
priprema se za napad.
Ljudi su vikali i naguravali se kroz kordon. HP je išao za njima.
Znoj mu je klizio niz leda.
Začuo se nekakav lom, a onda je jedna od osoba u bijelom pala
pred njim na leda i stvorila prolaz.
Maska je odletjela i ukazala žensko blijedo, krvavo lice. Krv joj je
šikljala iz nosa i poprskala bijelu jaknu.
A onda je spazio Beccu. Stajala je odmah iza Blacka i držala mu
ruku na ramenu.
Preblizu...
Polako je počeo vaditi ruku iz džepa...

***
»PIŠTOOOLJ!!!« viknuo je Thomas, a ona ga je ugledala kako
vadi oružje. Usred gomile ljudi u bijelom isticala se mračna figura.
Bejzbolska kapa, sunčane naočale, neuredna brada...
Ruke su je grabile za odjeću i pokušavale zgrabiti Blacka...

***
Vikanje je dolazilo slijeva.
Nerazumno mumljanje koje je jedva razumio. No nije okrenuo
glavu. Samo je nastavio dizati ruku. Fokusirao je pogled na Blacka.

***
Sve se odvijalo kao u slow motionu. Primijetila je svaki detalj
scenarija oko sebe. Bijelo odjevene prosvjednike koje je Thomas
mlatio oko sebe, krv koja im je prljala jakne.
Zatim Thomasov veliki, srebrni revolver koji je polako vadio iz
opasača.
 Prosvjednici pred njim podigli su ruke u obranu. Jasno je vidjela
sumnjivca u gomili ljudi. Kapu, sunčane naočale, tamnu vojničku jaku.
Ruku koja je bila na pola puta iz džepa...
Gledala ga je tako nekoliko sekunda. Ruka joj je dodirnula kućište
pištolja i stisnula ga.
Treskavica nikako nije popuštala. Alarmi za upozorenje zvonili su
joj u glavi, nadglašavali joj misli. Nešto u cijeloj ovoj situaciji ne
štima... Ruke su je i dalje vukle i pokušavale odvući Blacka iz njenog
stiska.
Thomasovo oružje bilo je u zraku, cijev usmjerena prema
muškarcu u vojničkoj jakni. No čini se da su mu prosvjednici sklanjali
pogled. Pomaknuo se u stranu tražeći čisti prolaz.
Alarmi su joj i dalje urlali.
KRIVOKRIVOKRIVOOO!
Odjednom se stvori prolaz medu prosvjednicima. Muškarac u
vojničkoj jakni nepomično je stajao samo pet metara dalje. Zurio je u
ravno u Blacka, ravno u nju. Ruka mu se polako izvlačila iz džepa.
Pojavio se tamni predmet.
Proradio joj je instinkt. Brzi, uvježbani pokreti. Pomicanje sakoa,
vađenje... pucanj!

***
Pucanj je došao sprijeda.
Dovoljno blizu da je osjetio udarac u licu.
Želudac mu se skvrčio. U sljedećem trenutku izvilo mu se koljeno.
Vika i panično urlanje svuda oko njega.
Netko ga je zgrabio za vrat i udario po potiljku.
Zarcnjelo mu se pred očima.

***
Ljudi su panično vikali i bacali se na pod.
Vidjela je Thomasa kako okreće glavu i zuri u nju, dok ga je
okruživalo sve više ljudi u bijelom.
Brzinski je vratila oružje u opasač, zgrabila Blacka za ruku i
najbrže što je mogla počela ga gurati prema rubu pločnika i autima
koji su ih čekali.
Kjellgren je jedva stigao i pomogao joj da smjesti Blacka. Zatim je
brzo ušao u auto.
»Vozi«, vikne ona Kjellgrenu. »A onaj drugi?«
Thomas je ostao na pločniku s revolverom u ruci te gledao gomilu
ljudi preko cijevi kao da traži nekog.
Jedan od policajaca u uniformi viknuo je nešto što nije čula i zatim
pokazao oružjem prema Thomasu. »Morat će se sam snaći, vozi,
vozi!«
Kjellgren je pritisnuo papučicu za gas i uz škripanje guma napustili
su pločnik.
»Što se, pobogu, upravo dogodilo?« zasiktala je kad su izašli na
Strombron.

***
Ljuljanje i nagibi kakve je dobro poznavao.
Bio je na stražnjem sjedalu kombija koji je brzo vozio. Jako brzo.
Pri naglom skretanju odletio je u jedan kraj, na što se sav zgrčio od
boli.
»Budan je«, čuo je ženski glas negdje iza glave.
Pokušao se okrenuti, no od tog naprezanja opet mu se zacrnjelo
pred očima.
»Ne, opet se onesvijestio...«, bilo je zadnje što je čuo.
 Trinaest
Team Fortres 10

Ne voli se voziti u helikopteru. Neskladni pokreti stroja činili su

joj se neprirodnima. Nije letio glatko kao avion na zračnim strujama.
Kad bi avionu motori odjednom zastali, ništa se zapravo ne bi
dogodilo. Pilot bi spustio nos i klizio neko vrijeme dok ne riješi
problem.
No ako bi helikopteru otkazao motor, imali bi samo nekoliko
sekunda za borbu protiv gravitacije.
Stresla je ramena kako bi se riješila osjećaja nelagode i pogledala
na sat.
»Još deset minuta.«
Black digne pogled sa svog Blackberryja.
»U redu, hvala...«
»Jeste li se čuli s Thomasom?«
»Da, rekao je da je riješio sve s policijom i da će nam se pridružiti
tijekom dana.«
»Dobro...« Duboko je udahnula. »Kako se osjećate?« upita ga
zatim.
»Dobro«, odgovori on pomalo prebrzo. »Štoviše, odlično«, doda.
»Oprosti mi, Rebecca, trebao bih ti se zahvaliti na svemu što si učinila
tamo. Što se zapravo uopće dogodilo?«
Iako je pokušao zvučati mirno, vrlo lako je uočila blago drhtanje
njegovoga glasa. Osim toga, izgleda da ju je počeo zvati Rebecca
umjesto miss Normen.
»Zaista nisam sigurna. Prosvjednici su se razišli, a sve je ostalo
nekako nejasno. Nadala sam se da će me Thomas nazvati i pobliže mi
objasniti...?«
»Bio je zauzet s policijom...«
 »Da, razumijem. Zakoni o oružju u Švedskoj su strogi, objasnila
bih mu to da je pitao. No nije mi ni rekao da je naoružan...«
»Da, to baš nije bilo mudro. Thomas je inače vrlo odgovorna
osoba. Želi sve najbolje meni i tvrtci.«
Samo mu je kimnula za odgovor.
Black se uspravi i prekriži noge.
»No nije zapucao ni u jednom trenutku, to bi mu ipak trebala biti
olakotna okolnost, zar ne?«
»Tako je«, odgovori ona kratko. »Ja sam pucala.«
»Hoće li to biti nekakav problem tebi ili nama?«
»Još ne znam. Imamo dozvolu za nošenje oružja i nazvala sam
glavnoga odgovornog u Stockholmu za ta pitanja, objasnila mu što se
dogodilo i gdje me policija može naći. Pa ćemo vidjeti... «
Ovo posljednje je bila laž.
Proći će pravu muku dok se opravda, i to je već znala. Bez obzira
na dozvolu, nije bilo dobro što je pucala, pogotovo ne usred grada.
Pucanj upozorenja predstavljao je isto što i pravi. Trenutačnu opasnost
i prijetnju za život ili zdravlje.
A takve je i bilo.
Čovjek u jakni imao je oružje, baš kao što ih je Thomas i
upozorio, i očigledno se fokusirao na Blacka.
No svejedno je samo okinula pucanj upozorenja...
Postupila je instinktivno i sada nakon svega teško joj je objasniti
zašto je to napravila.
Da izbjegnem katastrofalnu situaciju, uvjeravala je samu sebe.
Sve se činilo tako krivo. Thomas nije imao dobar vidik, pa nije
imao prilike reagirati. Oružje, počinitelj, sve skupa bilo je kao iz
udžbenika o djelovanju u samoobrani. Imala je sve preduvjete za
otvaranje vatre.
No u gužvi je bilo nemoguće upucati počinitelja a ne riskirati i
ozljedu nevinih.
Tako je i bilo.
Pogledala je ruke i stisnula ih oko koljena kako bi ih pokušala
umiriti.
Odjednom shvati da je Black gleda. Promatrao joj je lice na način
koji joj se nije sviđao te spustio pogled na njezine drhteće ruke.
»Adrenalin«, reče ona. »Brzo će proći...« Na trenutak joj se
učinilo da gleda ravno kroz nju. »Dvije minute do slijetanja«, čulo se
iz zvučnika. »Tako dakle...«, reče ona i nasmije se Blacku. No on joj
nije uzvratio.

***
Stalno je dolazio k sebi, pa opet padao u nesvijest. Više je puta
čuo glasove, nekakav razgovor. »U vraški je lošem stanju...«
»Koliko je dobio?«
»Trostruku dozu, više od toga mu se ne usuđujem dati...«
»Jesi se čuo s Izvorom?«
»Mmm...«
»I?«
»Kaže da ga moramo natjerati da živne. Nema druge opcije...«
»OK... Što da napravimo?«
»Čekat ćemo...«
»Znamo li nešto više o mjestu?«
Negdje slijeva čuo je šuškanje papira.
Bio je budan već pet minuta, no i dalje je imao sklopljene oči.
Negdje kod lijevog uha čuo je ritmičko odjekivanje i pretpostavio je
da je to nekakav uređaj koji mu nadgleda rad srca. Bolje da se smiri i
diše duboko i polako.
U sobi je bilo dvoje ljudi, muškarac i žena. Ležao je na nosilima ili
stolu nekoliko metara dalje.
Blago prodornu bol u desnoj ruci vjerojatno je prouzročila igla za
infuziju, no osim toga tijelo mu je bilo u iznenađujuće dobrom stanju.
Prostorija je neobično mirisala, na nešto slatkasto, mošusno, nešto
što nije mogao točno odrediti.
»Za početak, veliko je, mnogo veće nego što smo mislili. Pogledaj
ovo!«
Opet ženski glas, zatim šuškanje papira, za koje je HP pretpostavio
da su nekakvi nacrti.
»Mmm, a ovi crveni znakovi, jesu to...?« Muški glas zvučao mu je
poznato, no nije ga mogao nikamo smjestiti.
»Crveno su stražari, plavo su kamere, a žuto razne vrste alarma...«
»U redu... I sve dolazi od Izvora?«
»Yes.«
»Pouzdaš li se ti u njega?«
»Nikad mi nije dao razloga za sumnju. Sve što nam je do sada dao,
bilo je sto posto ispravno, pogledaj samo ovog jadnika...«
HP-u je trebalo nekoliko sekunda da shvati da žena govori o
njemu.
»Ja i dalje oklijevam. I oko njega i oko svega skupa.« Opet muški
glas, pomalo neugodan na strašno poznat mu način. Borio se s porivom
da otvori oči i okrene glavu.
Odjednom shvati da se pištanje uređaja pojačalo. Kvragu, mora se
umiriti.
Diši duboko, smireno i lijeeeepo.
Htio je čuti još malo, pokušati shvatiti što se događa.

***
»Dakle ima šest katova«, nastavi žena.
»Trideset metara niz brdo, svaki kat je poput glavčine kotača s pet
tunela koji su dugi pedeset metara. Pet puta pedeset je dvjesto
pedeset, puta šest katova...«
»Jedan i pol kilometar. To je vraški mnogo prostora...«
»Svaki tunel je širok deset metara, što znači da možda imaju više
redova serverskih polica u sebi. Recimo da su u svakom po dva
prolaza za osoblje i da je jedan red što, metar ili malo više dubok? To
je onda...«
»Najmanje pet kilometara, možda i više. Pola milje servera — shit,
koji je to vraški kapacitet!«
Muški je glas zvučao uzbuđeno.
»Dovoljno da pokrije...«
»... u principu potrebe cijele Europe za sigurnom pohranom.«
Voditelj pogona zaustavio se dovoljno dugo da taj podatak svima
dobro sjedne. Nešto više od stotinu posjetitelja doimalo se
zadivljenima. Ona je pak samo napola slušala taj osvrt za medije.
Razni podaci o kapacitetu izmjenjivali su se na velikom filmskom
platnu, uz pokoju varijaciju s fotografijama izgradnje. Oprezno se
protegnula i uzela mobitel da provjeri poruke. No inbox joj je bio
prazan, a onaj poziv koji je propustila u dizalu Granda čini se nije
ostao zabilježen. Čudno.
Za razliku od ljetne vrućine vani, zrak unutra bio je svjež i unatoč
tome što su se nalazili iznad površine zemlje, kao da je osjećala blagi,
vlažni miris zemlje, kao u tunelu podzemne željeznice. No to i nije
nešto neobično...
Prije je tu bio podzemni kontrolni centar iz dana Hladnog rata, to je
pročitala u novinama. Baš kao što je Kjellgren rekao, postrojenje je
imalo dugi tunel koji je služio kao izlaz u slučaju opasnosti, ali i za
sve komunikacijske kablove prema bunkerima s topništvom pri obali
nekoliko kilometara dalje.
A sada je tim istim tunelom prolazila hladna voda iz Baltika do
sustava za klimatizaciju u sobi u podnožju brežuljka. To, u
kombinaciji sa svježom švedskom klimom, neograničenim i sigurnim
pristupom struji i dobro izgrađenom mrežom podataka, očito su glavni
razlozi zašto se takvo postrojenje sagradilo baš u Švedskoj,
blablabla...
Trebala bi se više zanimati za to, ipak se radi o njezinom
poslodavcu. No bilo joj je teško fokusirati se na detalje u obilasku.
Taj nagrizajući osjećaj da je nešto opako krivo nije ju puštao. Možda
bi trebala pokušati nazvati Thomasa još jednom.
Black je na sigurnom unutra. Svi posjetitelji su unaprijed
prijavljeni i pretraženi, a morali su proći i sigurnosnu kontrolu mnogo
rigorozniju od one na aerodromima. Sve elektroničke naprave osim
kamera novinara bile su pod ključem kod stražara. Ona je, dakako,
bila iznimka u pravilima sigurnosti i sa sobom je imala i radio i
mobitel.
Imala je osjećaj da je poziv zbog kojeg se premišljala nepotreban.
Baš kao i prije, Thomas joj se ne bi javio. A osim toga, doći će tu za
nekoliko sati.
Kjellgren ga je vozio, a prema SMS-u koji je dobila prije nekoliko
minuta, prošli su Uppsalu. Nije se baš radovala tom susretu.
No zapravo nije ona ta koja je pogriješila, nije ona izvukla
nezakonito oružje...
»Naše postrojenje funkcionira po istom principu kao i starinski
bankovni trezori...«, nastavio je voditelj postrojenja, dok je
videoprojektor zgodno prešao na sliku koju je prepoznala.
Bankovni trezor na platnu gotovo je do u detalj nalikovao onom
kojeg je posjetila prije nekoliko dana. Debeli betonski zidovi, polirani
mramorni pod i mali mesingani pretinci u dugim redovima... Je li
moguće da je to isti trezor?
Rebecca se nesvjesno uspravi u stolcu. Pokušala je prestati
razmišljati o bankovnom sefu i priči Tagea Sammera. Ostaviti sve to
sa strane na nekoliko dana dok Blackov posjet ne završi.
»Veliki oklop koji štiti od napada izvana«, nastavio je voditelj
postrojenja. Zatim odvojeni pretinci iznutra, razdvojeni jedan od
drugog tako da samo vlasnik može doći do njihovog sadržaja. No kod
nas svaki pretinac može varirati u veličini uz samo nekoliko
jednostavnih poteza iz kontrolne sobe. Drugim riječima, možemo se u
sekundi prilagoditi potrebama naših klijenata. Pretinci se pretvaraju u
mjehuriće čija veličina svaki put varira.
Deset, sto ili tisuću puta više potrebog prostora za pohranu nije
nikakav problem, sve promjene se mogu napraviti u sekundi. Koja
serverska soba se može mjeriti s ovakvim tipom kapaciteta?«
Napravio je još jednu značajnu pauzu i pustio da retoričko pitanje
ostane visjeti u zraku nekoliko sekunda. Projektor je prešao s
bankovnog trezora na prozračnu prostoriju u stijeni s brojnim redovima
identičnih serverskih ormarića.
»Sve na jednom mjestu. Praktično, povoljno i, najvažnije od svega
— sigurno«, nastavio je voditelj postrojenja.
Projektor je prikazao novu sliku preko stare. Gotovo identična
prostorija, zatim još jedna, i još jedna... Redovi sjajnih serverskih
ormarića, toliko da ih nije mogla ni prebrojati. Tisuće, milijuni tajni
sabranih na jednome mjestu.
Odjednom osjeti mučninu. Vjerojatno ju je opet progonio
adrenalin. S druge strane, ruke su joj se prestale tresti.
Voditelj postrojenja nastavio je sa svojim predavanjem, dok se broj
pretinaca množio na platnu, no ona ga više nije ni čula.
Poput malih, sjajnih mjehurića, unaprijed određenih da prije ili
poslije puknu...

***
»Jesi li budan, HP?«
Na trenutak je razmišljao bi li nastavio fejkati nesvijest, pokušati
izvući što više o tome što se događa. No zbog nečeg u njezinom glasu
otvorio je oči prije nego što je uspio odlučiti.
Gotovo odmah ju je prepoznao.
Platinasto plava kosa sada je bila tamna, no pirsing na nosu i
pretjerano sjenilo na očima bili su isti.
To je bila ona emo ženska koju je vidio u podzemnoj.
»Dobro«, kimne mu ona. »Kako se osjećaš?«
Pokušao je nešto reći, no iz usta mu je izašao samo suhi kašalj.
»Evo ti.« Pružila mu je bocu vode, a on se podbočio na lakat.
Svježi, slatki gutljaji...
»Temperatura ti se snizila«, reče ona kratko gledajući na ekran
pored njega. »No trebat će nekoliko dana da infekcija potpuno prođe.
Dobio si konjsku dozu penicilina, doslovce.«
Nije ni pokušao odgovoriti već je samo kimnuo glavom i oprezno
pogledao oko sebe. Izgledalo je kao bolnica, s jedinom razlikom što je
ovdje sve bilo veće. Ležaj na kojem je bio, svjetiljke u stropu...
Trebalo mu je neko vrijeme da shvati.
»Veterinarska ordinacija?« zagrakće on.
»Yepp«, odgovori ona. »Ipak nisi skroz otišao. Ja se zovem Nora.
Kenta tamo već poznaješ...«
HP se mukotrpno uspravi i pogleda prema kutu u kojem je sjedio
muškarac.
I on je pogledao u njega.
»Pozdrav, HP«, reče on.
»Ili bi radije da te zovem 128?«
Trebalo mu je još nekoliko sekunda da mu mozak posloži sve
djeliće slagalice.
»Hasselqvist s >qv<...«, promrmlja on, a da ni sam nije shvaćao
što govori.
»A.K.A. igrač pedeset i osam«, naceri se muškarac. »Nismo se
vidjeli otkad si me posprejao suzavcem tamo na Kymlingelankenu.
Dobio sam alergijsku reakciju i ležao tri dana na hitnoj, samo da
znaš... «
Ustao je iz stolca i brzim korakom došao do HP-a.
»Smiri se, Kenta...«, reče emo cura i stane između njih.
Bila je gotovo deset centimetara viša od Hasselqvista, a prema
držanju tijela očito i mnogo mišićavija.
»Nemamo vremena za povrijeđeni ego... «
Hasselqvist s »qv« je ljutito zurio u njega, a onda je slegnuo
ramenima.
»Sve je u redu...«, promrmlja on i napravi korak unatrag. »Dakle,
zapravo ti se moram zahvaliti«, naceri se on HP-u. »Da se nisi
umiješao, sada sam ja mogao biti na tvom mjestu.«
Kimnuo je prema golemom ležaju na kojem je HP sjedio.
HP ga je ignorirao.
»Gdje smo mi ovo?« promrmlja on emo curi koja se očito zove
Nora.
 »Veterinarska klinika na Livgardetu. Štale glavne straže... Imam
ključ ograde, pa ćemo ući kroz stražnji ulaz.«
»U redu...«
Ispraznio je bocu vode i pokušao sabrati misli. No to je bilo
nemoguće.
Glava ga je boljela, a iako se osjećao bolje nego prošlih dana,
tijelo mu je i dalje bilo kao da ga je netko provukao kroz stroj za
glačanje.
»,I tko će mi od vas objasniti kog vraga ja radim ovdje?«
»Ovako, HP«, reče Nora i pruži mu šalicu kavu iz velike termosice
na stolu.
»Pokušali smo te i ranije kontaktirati, ali si malo glumio
neuhvatljivog...«
»Papirići na vratima...«, doda ona jer se činilo da ne shvaća.
»Kenta, ja i Jeff, kojeg ćeš uskoro upoznati, svi smo bili u Igri. Baš
kao i ti, radili smo stvari o kojima nismo mogli ni sanjati...«
»No onda su nas izbacili«, uskoči Hasselqvist. »Ili zamijenili
nekim drugim, prikladnijim. Novim favoritom...« Ljutito je pogledao
HP-a.
»Nešto u tom smislu...«, kimne Nora. »U svakom slučaju, kad smo
se oporavili od svega i prošli kroz najgoru apstinencijsku krizu za
Igrom, počeli smo shvaćati da ne samo da smo bili dio nečeg lošeg,
već i da su nas izmanipulirali. Da smo samo bili marionete...«
HP otpije kratak gutljaj. Kava je bila neočekivano vruća i opekla
mu je jezik, no prisilio se da je proguta.
»Svatko za sebe pokušali smo saznati što više o Igri i Voditelju
Igre, no kao što sam znaš, opasno je prekršiti...«
»Pravilo broj jedan...«, promrmlja HP. »Tako je... Svi smo bili
upozoreni, neki više od drugih. No prije nekoliko mjeseci povezala nas
je jedna osoba...« Bacila je pogled na Hasselqvista.
»Radio je za Igru«, uskoči on. »Nismo sigurni, ali mislimo da je
on... «
»Neovisno o tome što mislimo...«, prekine ga Nora i značajno ga
pogleda, »... ta osoba nas je povezala.«
»I sada se želite osvetiti, pružiti Voditelju Igre mali payback za sva
govna koja vas je natjerao da progutate. Želite mu podmetnuti nogu da
biste mogli malo bolje spavati...?«
HP odmahne glavom i isprazni šalicu.
»Been there, done that... Hvala na kavi, ali imam značajno većih
problema od ovoga... «
»Sjedi dolje, HP«, rekla je Nora prije nego što je i uspio ustati.
Na vlastito iznenađenje, smjesta ju je poslušao.
»Nismo mi neki luzeri koji trče naokolo bez plana. Imamo izvor,
insajdera. Nekog tko zaista zna kako sve to funkcionira, možda i što
će se sljedeće dogoditi. I još važnije — zašto!«
Pogledala ga je i pričekala da mu te riječi dobro sjednu.
»Uz pomoć Izvora možemo zaustaviti sve ovo. Ne samo pojedine
zadatke nego sve, njihov cijeli prokleti Gameplan, kužiš li?« Prije nego
što je uspio odgovoriti, netko je pokucao na vrata. »To je Jeff, ja ću
mu otvoriti.« Hasselqvist pride vratima sitnim koracima: »Tko je?«
Oprezno je provirio kroz špijuku, no osoba s druge strane zgrabila
je kvaku tako da je Hasselqvist zamalo pao.
»Smiri se, Kenta, nije ovo neki špijunski roman...«, zareži čovjek
koji je ušao u sobu.
Nosio je traperice i usku majicu koja se jedva navukla preko
njegovih nabreklih mišića.
»Znači Trnoružica nam se probudila.« Kratko je kimnuo HP-u i
skinuo sunčane naočale.
»Uspjela si ga popraviti, bravo doktorice!«
Čovjek koji se izgleda zvao Jeff blijedo se nasmijao i namignuo
Nori, no na HP-ovo zadovoljstvo, ona ga je potpuno ignorirala. To
Mišić-Jeffa baš i nije pogodilo.
Privukao je stolac nasuprot HP-u i prekoračio ga te nekoliko puta
počešao svoju kratku bradu i otkrio veliku tribal tetovažu na
podlaktici.
»Ima li kave?«
 »Napravit ću je, Jeffe!«
Hasselqvist počne petljati po termosici.
»I, što znamo?« upita Nora.
Jeff slegne ramenima.
»Riješio sam se revolvera i njegovog telefona.« Kimne u HP-ovom
smjeru.
»Black je smješten gore u Utvrdi. Vrlo vjerojatno će svaki čas
prerezati vrpcu za svečano otvaranje. Grad je i dalje preplavljen
murjacima koji ni ne znaju baš što točno traže...«
Hassselqvist mu pruži šalicu kave.
»Trebao bi biti vraški sretan što sam te se dočepao, dečko.« Jeff
ispruži kažiprst prema HP-u. »Da nije bilo nas, bio bi mrtav. Onaj
nabildani čuvar držao te na nišanu, dvije sekunde kasnije bilo bi
BUM!«
Spustio je palac prema kažiprstu i pokazao u zraku na što misli.
»Nego, odakle ti uopće ideja da ubiješ Blacka? To ne bi ništa
riješilo... «
Odmahivao je glavom uz cerek.
HP promrmlja nešto nečujno u svoju šalicu. Nažalost, brdo mišića
nasuprot njemu bilo u pravu. Pod utjecajem konjskih lijekova koji su
djelovali, polako je počeo vraćati kontrolu nad svojim mozgom. No
unatoč tome što je stalno vrtio snimku u glavi, nije mogao točno
objasniti što se dogodilo. Sve se činilo tako daleko.
Kao da se ništa od ovoga što je doživio zadnjih dana nije zaista i
dogodilo, već je bilo san. Correction — noćna mora...
»Jesmo li saznali još što od Izvora?« zagrakće Jeff.
»Dobili smo sve nacrte...«, započne Hasselqvist, no Nora ga
prekine.
»Ne sada. Prvo moramo saznati hoće li surađivati s nama.« Kimne
prema HP-u.
»Znaš, nisam ja komad namještaja«, promrmlja on. »Dakle,
zahvalan sam vam na pomoći, no iskreno govoreći, dosta mi je i mojih
osobnih prob...«
 »Misliš na svoju sestru?« prekine ga Nora. »Onu koja radi u
Sentryju...«
»Što? Ne, ne, ona radi u Sap... eeeh, što?«
Primijetio je kako su razmijenili poglede i to mu nije bilo drago.
»Tvoja sestra je od zime na neplaćenom dopustu u Sapou«, reče
Nora zatim i približi mu se malo. »Počela je raditi u Sentry Security
gdje joj partner Micke već otprije radi. Tamo je osnovala grupu
osobnih zaštitara koji čuvaju razne poslovne velike zvjerke.
Sentry je prošle godine kupila tvrtka koja se zove PayTag. O njima
sigurno znaš mnogo s obzirom da si im upravo pokušao ubiti glavnog
direktora...«
HP je zaustio reći nešto, no Nora mu nije dala priliku.
»Dobro, onda znaš da PayTag planira izgradnju više velikih
serverskih farmi diljem svijeta. Ili serverskih hotela, to je možda bolji
opis. Ovdje u Švedskoj izgradili su veliko postrojenje u jednom od
starih državnih skloništa u stijeni izvan Uppsale. Mjesto se naziva
Utvrda i uskoro će početi pohranjivati podatke svih tvrtki i tijela
uprave u sjevernoj Europi...?«
HP opet kimne, ovaj put malo jače, i jedva se uspije suzdržati od
osmijeha.
Becca je Blackova tjelohraniteljica. Pa tako je!
Indirektno radi za Igru, a sve ono bile su loše vijesti. No u svom
sjebanom stanju sve je krivo povezao. Mislio je da je Becca s
Blackom.
Epic Fail!
Kvragu, što ponekad može biti glup...
Odmahivao je glavom dok mu je olakšanje kružilo tijelom.
Odjednom primijeti kako ga ostali promatraju.
»Onda, što kažeš?«
»Š-što?«
Jeff se nagne preko stolca, na što su mu plastična leda zaškripala.
HP odjednom shvati da mu je nešto na njegovom licu poznato. Kao da
su se već sreli...
 »Hoćeš li nam pomoći?«
»S čim?«
Novi pogledi, ovaj put s više oklijevanja. Naposlijetku je Nora
otvorila usta. »Uništiti Utvrdu!«
 Četrnaest
Abandonware 11

»Halo?«
»Dobra večer, dragi prijatelju.«
»Ah, vi ste, dobro. Je li linija sigurna?«
»Apsolutno.«
»U redu, onda bih volio objašnjenje što se dogodilo.«
»Razumijem...«
»Ne volim kad se dogovori ne poštuju. Ono što se dogodilo...«
»Koristit će nam na duge staze, vjerujte mi!«
»Kako?«
»Svakako...«
»Slušajte me, ne volim ovakve igrice. Možete se nazivati
Voditeljem Igre koliko god želite, ali ne zaboravite tko plaća vaše
pothvate.«
»Interesi mojih kupaca uvijek su najviše na listi mojih prioriteta,
dragi prijatelju.«
»Nadam se! Ako na trenutak zaboravimo na onaj incident... Kako
stoje stvari sa svim ostalim planovima?«
»Odlično. Upravo započinjemo sa svim. Nećete biti razočarani,
Mr. Black.«

***
Dizalo ih je odvelo do razine vidikovca u staklu, ukopanom
pedeset metara u brdo. A ako je dobro shvatila, postoji još mnogo
takvih katova ispod njih.
Kontrolna soba u koju su zavirili kroz velike prozore nasuprot
dizalu bila je neporecivo zadivljujuća.
Bila je u nekoliko takvih skloništa u stijeni dok je radila za Sapo.
SOS Alarms dolje ispod crkve sv. Johanne bio je najfascinantniji. Ali
u usporedbi s ovim je ništa.
Više od trideset radnih mjesta grupirano u tri reda oblika
polumjeseca jedan iznad drugog, tako da svi imaju pogled na gigantske
zaslone u sredini.
Svako radno mjesto imalo je tri velika spojena zaslona s mišom i
tipkovnicom, i uredno obješenim beadsetom sa strane. Sve ju je
podsjećalo na policijsku komunikacijsku centralu, no dakako mnogo
modernije i zasigurno beskrajno skuplje.
Kontrolna je soba bila prazna, a svi zasloni u njoj izgašeni.
»U punom kapacitetu imat ćemo trideset operatera koji će raditi u
tri smjene. Svi su stručnjaci za IT-sigurnost. Po potrebi ih možemo
pojačati s još deset zaposlenika...«, brbljao je voditelj pogona i
izgledao kao da će svaki čas prsnuti od ponosa.
Što i ne bi bilo tako čudno...
Pozvani novinari, lokalni političari i članovi opozicije doimali su
se zadivljenima postrojenjem, baš kao i ona. Netko od njih postavio je
pitanje koje nije čula, no očito je bilo zabavno jer su svi prasnuli u
smijeh.
Black je stajao sa strane, u društvu dviju osoba iz vodstva
postrojenja te tamnokose žene u ranim četrdesetima koju je Rebecca
srela nekoliko puta u tvrtki, jedne od novih inozemnih šefica, Antheae
Ravel. Nije baš bila simpatična, govorila je onim suhoparnim,
snobovskim engleskim zbog kojeg se osjećala poput obične sluškinje.
Osim toga, zbog plastičnog liftinga lice joj je bilo toliko zategnuto da
je izgledalo uvijek isto.
Neki u tvrtki zvali su je Ledena Kraljica, što joj zaista dobro
odgovara.
»Dobro pitanje. Zaštitu postrojenja shvaćamo vrlo ozbiljno«, reče
voditelj postrojenja.
»Zatražili smo da nam se dodijeli poseban stupanj zaštite, što
uključuje povećane ovlasti za naše sigurnosno osoblje. Osim toga,
uskoro planiramo veliku vježbu s Unutarnjim snagama. Sigurnost nam
je na prvom mjestu...«
Black odjednom okrene glavu i pogled mu se susretne s
Rebeccinim. Zatim se nagne u stranu i reče nešto Ledenoj Kraljici,
zbog čega je i ona pogledala u Rebeccinom smjeru. Uhvatila je Blacka
za nadlakticu i nagnula se prema naprijed. Nešto mu je šapnula, toliko
blizu da su joj usne dodirivale Blackovo uho. Nastavila je šaputati
nekoliko sekunda, a zatim se polako povukla natrag. Što god da mu je
Ledena Kraljica rekla, činilo se da ih je oboje zabavljalo, a Rebecca se
nije mogla oteti dojmu da razgovaraju o njoj.
Prisilila se ignorirati ih i prebacila fokus na voditelja pogona.
»Došlo je vrijeme za veliki trenutak«, reče on odjednom na
engleskom. »Zamolio bih direktora Marka Blacka da priđe i pritisne
gumb.«
Publika je napravila prolaz i propustila Blacka do prozora
vidikovca.
Jedan od suradnika pružio mu je kutijicu s crvenim gumbom, a on
je nekoliko minuta pozirao s tim pretjeranim simbolom dok su kamere
bljeskale.
»Ovim svečano proglašavam ovo postrojenje otvorenim«, reče on
zatim.
Pritisnuo je gumb, a dolje u kontrolnoj sobi svi su zasloni zaživjeli.

***
Trebao je odmah ustati, zahvaliti se na pomoći i pokupiti se doma.
No umjesto toga pustio je da mu pokažu nacrte, ispričaju o električnoj
ogradi, kamerama i čuvarima koji patroliraju područjem. Slušao ih je
samo napola. No jednu je stvar itekako primijetio.
Nitko od njih nije ni pisnuo o planu kako misle izvesti sve to, za
što mogu biti dva razloga:
Ili mu nisu posve vjerovali pa su htjeli još malo izvidjeti kakav je
prije nego što ga uključe u svoj genijalni plan.
Ili još vjerojatnije: Amateri su i nemaju nikakav plan...
 Prije dvije godine i sam je provalio u slično postrojenje, no bilo je
znatno manje, lošije nadgledano i pomogao mu je Rehyman, koji mu je
bio vodič kroz sve prepreke.
»Onda, što kažeš?«
Primijetio je njihove poglede pune iščekivanja pa je promislio da
bi možda malo trebao uljepšati odgovor i soften the blow. No nema
smisla. Ovi bedaci moraju čuti istinu i samo istinu.
»Iskreno? Niste normalni!« Slegnuo je ramenima. »Zar vi zaista
mislite da možete upasti unutra?« Pokazao je prstom na kontrolnu
sobu. »A čak i kad bi se nekim čudom uspjeli uvući, što ćete napraviti
tamo, ili još važnije — kako ćete, pobogu, izaći?«
»Ne brini se za to«, zareži Mišić Jeff na način zbog kojeg su HP-
ovi alarmi za upozorenje zazvonili još jače. Negdje ga je već morao
vidjeti, ali gdje?
»Samo nam pomozi da uđemo, a mi ćemo se pobrinuti za ostalo«,
uskoči Nora.
»Izvor nam je rekao da ćeš ti to srediti, da si radio to i prije«,
nastavi Hasselqvist. »Nekakav si stručnjak u tom području...«
HP kimne.
»Moguće...« Pogledao je sve to nakratko. Dakako, zvučalo je
primamljivo i čudesno poznato. No kao prvo, imao je dovoljno i svojih
problema, a kao drugo, nije se baš pouzdavao u njih kao oni u njega.
Veterinarka se još i činila OK, no Hasselqvist je bio zeznut lik, a
od ove gorile mu je bilo mučno na više načina.
No, s druge strane, imali su nešto što bi mu itekako koristilo, što bi
mu možda pomoglo da shvati svoju vlastitu situaciju.
Duboko je udahuo.
»OK, ako vam odlučim pomoći, prvo želim nešto zauzvrat...«
»Misliš osim toga što smo ti spasili život...«, reče Nora prije nego
što je itko drugi uspio zaustiti.
HP slegne ramenima. Mišićavom je iskočila žila na čelu.
Međusobno su se svi pogledali.
»Taj Izvor...« HP napravi znak navodnika u zraku.
 »Želim razgovarati direktno s njim...«
»Nitko ne razgovara direktno s Izvorom«, odbrusi mu Hasselqvist.
»Sreli smo ga samo jednom, a sva komunikacija odvija se preko...«
Nora podigne ruku, a on odmah zašuti.
»Kako on izgleda?« HP se trudio ne zvučati preznatiželjno.
Šutjeli su, a onda je Nora slegnula ramenima.
»Obično...«, reče ona i opet podigne ruku, ovaj put kako bi
spriječila druge u bunjenju. »Kratka kosa, prosječna visina, naočale,
nešto ispod četrdeset godina. Tipičan čovjek u odijelu, rekla bih... «
HP kimne.
»Znate li koja je njegova uloga u Igri?«
»Ne točno, ali Kent i Jeff imaju teoriju... « Okrenula se prema
Hasselqvistu.
»Dakle... to je samo osjećaj. Zbog nekih izraza koje koristi.
Mislim da je zadužen za tehnički dio. Komunikacija, serveri ili tako
nešto. Nacrti sadrže gomilu tehničkih detalja, zar ne, Jeffe?«
Od brda odvaljeni oklijevao je nekoliko sekunda, a zatim polako
kimnuo.
»Iste ovakve nacrte koristimo na poslu u IT-projektiranju. Da je to
netko tko radi na očuvanju zdanja, na nacrtima bismo vidjeli
klimatizacijski sustav, cijevi i takve stvari, a na ovom nacrtu se to
uopće ne vidi. Samo detaljna IT-infrastruktura... «
»Znači, mislite da je Izvor nekakav IT-guru. Netko tko je radio na
postavljanju svega toga?« HP-u su trbuhom proširili trnci.
Obojica muškaraca kimnu.
»A kako znate da se zaista možete pouzdati u njega?«
»Nismo budale, HP...«, odgovori Nora.
»Naravno da smo i mi oklijevali u početku, no do sada se Izvor
iskazao u više navrata. Spojio nas je, pribavio nam nacrte i informacije
o Sentryju i PayTagu, pomogao nam da te nađemo i spriječimo prije
nego što napraviš nešto jako glupo. Riskira mnogo zbog nas, a i ne
doima se poput lažljivca. Uzevši sve to u obzir, odlučili smo mu
vjerovati, iako smo i dalje oprezni. No baš kao što je Kent rekao, sreli
smo ga samo jednom, i to u samom početku. Ne možemo te odvesti
njemu čak i da hoćemo...«
»Aha...« HP spusti pogled i pokuša složiti pokerface. Mora
izgledati malo razočarano, kao da je popustio. »Moram razmisliti
malo«, reče on. »Samo nekoliko dana. Kako ću vas kontaktirati?«
»Evo ti!«
Jeff izvadi mobitel i stavi ga na stol.
»Kartica je na bonove, ne može se locirati. Nazovi broj zapisan
pod Kemijska čistionica u imeniku i ostavi poruku...«
»Dobro.«
HP uzme mobitel, ustane i krene prema vratima. »Čekaj«, vikne
Hasselqvist i on stane. »Nemoj zaboraviti svoj lijek.«
Bacio je HP-u plastičnu bočicu.
»Bravo, Kent«, reče Nora. »Umalo sam zaboravila na to. Uzimaj
dvije dnevno još pet dana, HP.«
»U redu, hvala.« Mahnuo je s kutijicom za pozdrav i pokušao
zadržati neutralan izraz lica. »Javit ću vam se!«

***
Sjedila je pred sobom za sastanke u glavnoj zgradi i vrtjela bocu
vode u rukama.
Mediji su otišli kući, ostali su samo političari i razni šefovi, što iz
Utvrde, što iz Sentryja.
U ovom trenutku su na ručku malo niže niz hodnik, a maloprije su
Black i Ledena Kraljica napustili društvo kako bi održali
konferencijski razgovor u maloj sobi iza nje.
Pogledala je na sat. Thomas i Kjellgren trebali bi doći svakog
trena.
Već treći put u zadnjih pet minuta uzela je mobitel.
Nema novih poruka, ni od Kjellgrena, ni od Mickea.
Pritisnula je tipku za poziv, no baš kao i ranije, poziv je direktno
prešao u Mickeovu govornu poštu. Ništa neobično, zapravo...
 Samo nekoliko riječi progovorila je s njim u tjedan dana, ako ne i
više.
Uglavnom su oboje kasno dolazili kući, a onda bi se samo bacili
na kauč.
Nije mu spomenula susret sa strikom Tageom, a o sefu je ispričala
samo dio priče. Rekla mu je da je u njemu pronašla neke stare papire:
vjenčani list, krsni list i neke bezvrijedne dionice. Srećom nije dalje
ispitivao. U zadnje vrijeme je gotovo nikad nije pitao što radi i što joj
se događa. Valjda je htio pokazati da joj vjeruje. A ona mu se na tome
zahvaljivala tako što mu je opet lagala...
Pogledala je na sat, izvukla kutijicu pilula iz torbe, provjerila da je
uzela prave i progutala jednu tabletu. Nekoliko puta se ogledala oko
sebe prije nego ju je zalila vodom.
Ne trebaš se sramiti što koristiš antidepresive za pomoć,
Rebecca... — Yeah right!
Ta izjava možda vrijedi u svijetu na koji je njezin liječnik navikao.
No u njezinom ne smiješ pokazati ni najmanji znak slabosti.
Škakljiv odnos između njih ovaj put nije bio njezina pogreška.
Promijenila je posao zbog Mickea i trudila se shvatiti što on radi,
no nije joj bilo lako pohvatati sve konce oko tehničkih stvari. Gomila
tvrtki i tijela uprave imali su probleme s različitim vrstama ciljanih
hakerskih napada, koliko je shvatila.
DDoS — Distributed Denial of Service bilo joj je poznato jer je
jednom i policijska web stranica bila hakerski napadnuta. Jedna ili
više osoba uspjeli su postići da istvoremeno stotine, možda čak i
tisuće računala narede serveru da izvrši razne naloge, toliko njih da bi
na kraju prestao raditi.
Viruse je razumijela.
No ovdje je bila i gomila drugih prijetnji za sigurnost.
DDoS napadi su iste vrste kao i DD-ovi, trojanci, crvi, Spyware i
još gomila njih čija je imena i funkcije zaboravila.
Hakerskih je napada bilo oduvijek, no prema Mickeu, sada su se
znatno povećali. Većina tvrtki boji se virusa i drugih napada koji
utječu na njihovu djelatnost. No ono čega se zaista užasavaju, zbog
čega dolaze Sentryju po pomoć, je rizik da netko izvan tvrtke dobije
pristup povjerljivim podacima o njihovim klijentima: datum rođenja,
broj kreditne kartice, bolnički karton, životno osiguranje, obrazac
kupnje, dosje, informacije o bankovnom računu. Popis informacija
spremljenih u manje ili više sigurnim bazama podataka može biti još i
duži. A ako netko izvan tvrtke dođe do takvih informacija, tvrtka ili
tijelo uprave pretrpjeli bi golemu štetu i izgubili povjerenje svojih
klijenata.
Jednoj velikoj banci tako je procurilo nekoliko stotina tisuća
brojeva kreditnih kartica, a na jednoj stranici s igricama hakeri su
objavili i mnoštvo dodatnih podataka, kao e-mailove i chat adrese.
Postrojenja poput Utvrde trebala bi biti rješenje za takvu vrstu
problema. Sve informacije na jednom mjestu, zaštićene najnovijim
tehnologijama i trideset stručnjaka za IT-sigurnost nadgleda ih
svakodnevno. Koja tvrtka ili tijelo uprave se uopće može usporediti s
time?
Čula je kako se vrata niže u hodniku zatvaraju, a potom ugledala
Thomasa i Kjellgrena kako dolaze prema njoj.
Thomas baš nije izgledao sretno.

***
Javit ću vam se! — Not fucking even!
Već je znao tko je Izvor, ili barem gdje se skriva.
A on je mislio da je ugledao duha, skrenuo s uma. No sada se svi
djelići slagalice polako slažu.
Samo jedna osoba odgovara tom opisu, što fizički, što po znanju i
vještinama. Kralj servera, tip za računala, šumski luđak, outkast —
čovjek, mit, legenda:
Fucking vražji Erman!
Dečko dakle jest preživio požar u onoj šumi. Pribavio je novi
identitet, a zatim se polako vratio u civilizaciju i smišljao svoj plan.
 Prvo je pronašao skrovište i počeo pribavljati informacije.
Dvije godine su mnogo vremena. Erman je definitivno bio malo
maknut onda kad su se upoznali, no tip je neporecivo pamentan. Nešto
poput računalnoga genija, barem prema njegovim kriterijima. Kad se
Erman sredi u glavi i smjesti pred tipkovnicu, zasigurno može iskopati
gomilu stvari. Izvršene zadatke, neuspjele igrače...
Kvragu, on mu je i dao ideju da uništi serversku farmu u Kisti.
A PayTagova utvrda je stoput veća. Nova, poboljšana Zvijezda
smrti...
Izvor je rekao da si ti ovo već radio. Nekakav si stručnjak... Ha!
Dokazi su očiti. Izvor je Erman!
Ili bolje rečeno, nova, poboljšana verzija Ermana.
U dobroj formi, obrijan, ošišan i znatno manje alergičan na struju
od svoje prošle verzije. Idioti u veterinarskoj stanici misle da on i
dalje radi za Igru. A možda je to samo dio njegovog plana da im se
čini vjerodostojnim. Istina o njegovoj pravoj pozadini, živčanom slomu
i vremenu provedenom u šumskoj kolibi ne ulijeva baš povjerenje.
Bolje je glumiti da je i dalje u Igri.
Sad samo mora pronaći prokletnikovo skrovište, problem za koji
vjeruje da ga je već riješio. Zapravo je vrlo jednostavno. Tip mu je to
sam rekao tamo u kolibi dok je pričao o Igri. Najbolje skrovište je
tamo gdje te nitko ne bi tražio.
A koje je najvidljivije, najopisivanije i najnapučenije mjesto u
Stockholmu?
Slussen, dakako. A što se nalazi usred Slussena, okruženo
granitnim i staklenim zidovima kako bi se uklopilo u okolinu? Dizalo.
Nevino vražje dizalo za invalidska i dječja kolica te ljude na
štakama, pola kata niže do Gradskog muzeja.
Ne zna zašto to nije primijetio prošli put kad je zavirio u dizalo, no
sada mu je sve jasno kao dan.
Vjerojatno je bio preumoran pa mu mozak nije mogao upiti sve
detalje.
U dizalu su bile četiri tipke, no samo dvije označene brojem kata.
 Trg Sodermalm na razini ulice i ulaz u Gradski muzej kat ispod.
Druge dvije tipke nisu zasvijetlile kad ih je pritisnuo, pa je mislio
da nisu ni spojene. Blesavo, no s druge strane tada nije bilo razloga za
sumnju. No sad je na miru provjerio dizalo i vidio je nešto drugo.
Pored ploče s tipkama bio je mali, bijeli čitač kartice. Čitači su
služili za ograničavanje pristupa — vratima, ogradama, ulazima, no
čemu služi jedan takav u dizalu, Einsteine?
Za odlazak do posebnog kata, dakako!
Erman 2.0 dakle nije ispario u zrak već je samo provukao karticu,
oživio ugasle tipke i odvezao se dizalom niže u zemlju do kata koji
nije naznačen. Tajnog kata kojemu jedan tehnički genij poput njega
lako može pribaviti pristup. Mrtvac koji se skriva na katu koji ne
postoji...
Treba mu skinuti kapu...
Sad samo mora pričekati da se Erman 2.0 opet pojavi na Slussenu
i onda organizirati mali sastanak. Izvući će iz toga gada sve što zna o
Igri i Sammeru, koliko je Rebecca uvučena u sve to, a zatim smisliti
kako da je izvuče.
Oboje ih izvuče.
Jednom za svagda.
No prvo mora obaviti neke pripreme...
Ugledao je policijski auto čim je skrenuo u svoju ulicu.
Crni, neutralni kombi s ljestvama na krovu, koji se ni po čemu ne
bi isticao da nije bilo male, stršeće antene...
Tip je nosio majicu od flisa, cargo hlače, čizme i mali, jedva
vidljivi mikrofon u uhu te je razgovarao s vozačem kroz prozor.
HP se smjesta okrene i vrati istim putem kojim je došao.
Borio se s porivom da potrči.

***
»Bok«, reče ona i ustane.
Thomas joj nije odgovorio.
 »Je li Mr. Black unutra?« Pokazao je prema vratima. »Da, ali...«
Progurao se pored nje i pokucao. Nije ni pričekao odgovor, već je
ušao u sobu i zalupio vrata za sobom.
»Koji je njemu vrag?« reče ona Kjellgrenu.
»Bijesan je kao ris. Policija ga je gadno pretukla...«
»Ništa čudno, zar ne...?«
Nasmijala se, no Kjellgren kao da joj je izbjegavao pogled. A onda
su se vrata opet otvorila. »Možeš ući«, reče joj Thomas kratko. »U
redu...«
Black i Ledena Kraljica sjedili su s iste strane konferencijskog
stola. Kimnula im je, no nisu joj uzvratili pozdrav. Nisu joj ni ponudili
da sjedne.
»Miss Normen, više nam neće trebati vaše usluge«, reče Black
kratko.
»Oprostite?«
»Otpušteni ste«, uskoči Ledena Kraljica. »Kolega Kjellgren
preuzet će vaš posao. Vratit ćete se njegovim autom do Stockholma i
isprazniti svoj ured. Propusnica Vam prestaje vrijediti u 17 h, pa
predlažem da smjesta odete tamo.«
»A-ali, ne razumijem. Je li to zbog onoga pred Grand Hotelom?«
Rebecca pogleda Thomasa, pa Blacka. On se nije ni pomaknuo.
»Pucali ste u zrak«, zareži Thomas, »... umjesto da djelujete protiv
napadača, namjerno ste stvorili metež kako ga ja ne bih mogao
ozlijediti. Isprva nismo shvaćali vaš postupak, no sada su nam
novopribavljene informacije sve razjasnile.«
Rebecca nije shvaćala što govore. Misle li zaista da je ona
pogriješila. Da je pokušala zaštititi...
»Henrik Pettersson«, reče Thomas. »Tako se zove počinitelj, koji
je ujedno i osumnjičeni terorist, i vaš mladi brat, zar nije tako?«
 Petnaest
Dvostruka igra

Kazaljka na brzinomjeru pokazivala je malo ispod sto dvadeset

punih sat vremena. Više nam neće trebati vaše usluge... Ti prokletnici
su je otpustili!
Nakon svega što je učinila, stotine sati koje je provela kako bi
pokrenula cijeli posao. Razradila strategiju, napisala priručnike,
regrutirala prave suradnike — a da ne spominje sve one besane noći.
To im očito ništa nije značilo.
Da je riječ o nekom drugom radnom mjestu, već bi sigurno
kontaktirala sindikat. Uzvratila im udarac. No koga da sad nazove?
Bila je samo na neplaćenom dopustu, a nije se uopće potrudila
promijeniti sindikalnu podružnicu. Policijski sindikat ne može pomoći
zaposlenima u privatnom sektoru. Preostaje joj samo nabaviti dobrog
odvjetnika.
Ali čemu? Ne može ih prisiliti da je vrate na posao, a čak i kad bi
uspjela, nema nikakvu želju raditi s nekim poput Thomasa.
Izdao ju je, to je jasno. Pustio je da ona primi metak umjesto njega.
Da je muškarac u vojničkoj jakni bio Henke, potpuno je apsurdna
tvrdnja.
Netko mu je vjerojatno rekao za Henkea, prije ili tijekom
policijskog saslušanja. Možda su mu i pokazali sliku? Sve što je
Thomas trebao učiniti bilo je reći »da, to je bio on«, i riješena stvar.
Henke je već bio pod istragom zbog sumnje na teroristički zločin, a
ako ga Thomas prozove kao počinitelja, njegova reakcija tamo pred
Grandom samo će biti pohvaljena.
Možda je počinio prekršaj oružjem, no ipak je pokušavao savladati
terorista.
A u tome bi zasigurno i uspio da se nije umiješala počiniteljeva
sestra...
I tako je ona postala žrtveni jarac!
S kime je onda Thomas pričao u pritvoru?
Ako je u pravu, onda postoji samo jedan mogući kandidat.
Stavila je handsfree slušalicu u uho, pritisnula tipku za brzo biranje
i pričekala.
»Pritvor Norrmalm, Myhren.«
»Pozdrav, Myran, Rebecca Normen je«, reče ona pretjerano
srdačno.
»Bok, Normen, dugo se nismo čuli. Kako mi obični policajci
možemo pomoći Sapou?« podsmjehne se muškarac s druge strane
slušalice. Očito nije čuo da više ne radi tamo, što joj je savršeno
odgovaralo.
»Samo kratko pitanje, Myran...«, počne ona. »Shoot!«
»Skupili ste jednog tipa pred Grand Hotelom jutros. Stranca
optuženog za prekršaj oružjem...?«
»Mmmm.«
U pozadini je čula kako vadi neke papire. »Tko ga je ispitivao,
znaš li možda?«
»Pričekaj!«
Još šuškanja papira, a onda se vratio.
»Ovaaako, Normen. Došao je u patrolnom vozilu i trebao ga je
ispitati Bengtsson na odjelu. No inzistirao je da razgovara s jednim
drugim kolegom. Jednim od tvojih, točnije rečeno... «
»Znaš li s kim?«
Nesvjesno je zadržala dah.
»Da, piše ovdje. Sam se potpisao u zapisnik. Inspektor Eskil
Stigsson.«

***
Nije mu bilo lako doći do tamo.
Prvo je morao kružiti naokolo gomilom uličica. Zatim se popeti
preko nekoliko ograda i zidova da bi došao do pravog dvorišta.
A sada plaća za te napore. Tijelo ga je boljelo, majica mu je bila
promočena od znoja, a iako je mirno sjedio neko vrijeme, puls mu se
još uvijek nije vratio u normalu.
Pitao se je li vrijeme da uzme jednu od konjskih tableta koje mu je
dala doktorica Nora. No glup kakav jest, nije ponio sa sobom ništa da
bi je mogao popiti, a ovoliku tabletinu popiti na suho nije dolazilo u
obzir. Morat će pričekati...
Pogled mu je s ovog mjesta bio savršen. Sjedio je na vrhu
stepenica u kući nasuprot svojoj, odakle je imao pun pogled na sve što
se događalo na ulici.
Murjački kombi i dalje je bio tamo, no ni vozača ni murjaka u
civilu više nije bilo. Vjerojatno su sjedili unutra.
Nisu bili obični izviđači, to je već shvatio. Tip sa slušalicom u uhu
izgledao je prepandurski, a isto je vrijedilo i za crni kombi. Prije će
biti da su uniformirane gorile koje su navukle civilnu odjeću.
A to može značiti samo jednu stvar.
U tom trenutku pridružio im se još jedan isti takav kombi s ulice
Horn. I on je zastao pred njegovim vratima. Muškarac na suvozačkom
mjestu podigao je mikrofon do usta. Sekundu poslije ulicu su
preplavili murjaci.
Razvalili su ulazna vrata i grupa najjačih orkova uletjela je unutra.
Neki od njih izgledali su kao od stijene odvaljeni.
Neće im trebati puno da razbiju njegova ionako već uništena vrata.
Ionako su već jednom uspjeli. Još jedan čudni deja vu...
Mjehur mu je bio toliko pun da nije mogao mirno sjediti, no
svejedno nije mogao maknuti pogled s ovog scenarija. Ovaj put nisu
bili jednako ambiciozni s barikadama.
Patrolno vozilo s rotirkom blokiralo je ulicu malo niže i vidio je
kako se ljudi već okupljaju pred vrpcom. Vidio je kako se rolete na
njegovom prozoru pomiču. Sreća što nije počistio stan...
A kog vraga murjaci ponovno traže tamo?
Trebalo mu je dosta vremena dok nije shvatio...
 Pa njega, dakako!

***
Stigsson neka ode kvragu.
Ući će u trag Henkeu makar mu morala srušiti vrata stana. Mora se
uvjeriti da je dobro, da je Thomasova priča samo budalaština. I da se
drži daleko od Igre, Događaja, Cirkusa, ili kako god se već zovu...
Prebacila se u drugi trak, stisnula gas i pretekla tri auta te se zatim
brzo vratila natrag u desni trak i nastavila prema izlazu.
Auto iza nje bljeskao joj je svjedima, a ona mu je odgovorila
srednjim prstom preko ramena.
Skrenula je u ulicu Horn, prešla preko pune crte i naletjela na
ležećeg policajca.
U tom trenutku ugledala je rotirku i usporila.
Patrolno vozilo stajalo je nasred raskrižja, a dvojica uniformiranih
kolega razvlačili su vrpcu za barikade preko ulaza na Maria
Trappgrand.
Krišom se provezla pored i pokušala vidjeti o čemu se radi. No
samo je vidjela otvorena vrata Henkeove zgrade. Mučnina koju je
osjećala tijekom dana odjednom se vratila, pa je brzo potražila
slobodno parkirno mjesto.
Na svu sreću jedan od policajaca uz barikadu ju je prepoznao i bez
pitanja samo podigao vrpcu i pustio je da prođe.
Susrela se s timom na stubištu. Šestero ljudi, svi u civilu, no
jednako tako mogli su biti i u uniformama. Opasači oko nogu i
pancirke iznad odjeće nisu baš ostavljali diskretan dojam...
Nekoliko policajaca joj je kimnulo, a tek kad je došla gore do
stana shvatila je o kojem se timu radi. Stajala je u hodniku leđima
okrenuta vratima, što joj je omogućilo da se nakratko pribere.
»Bok, Tobbe«, reče ona što je pribranije mogla.
Trznuo se i okrenuo.
»Oooh, b-bok, Becca...«, reče on, a činilo se kao da ne zna gdje bi
gledao. »Baš sam mislio bi li ti se javio...«
»A je li, kako to?« Pažljivo je prekoračila ostatke razrušenih vrata.
Hodnik je bio tako uzak da se morala stisnuti o zid da bi prošla.
Od te blizine kao da je postao još nervozniji.
»Stan. Tu smo se...«
»... nalazili«, nadopuni ona.
Osvrnula se i pogledala ga. I dalje je bio poprilično zgodan, i na
trenutak je gotovo opet osjetila fizičku privlačnost. No samo na
trenutak...
Sa stepenica su se čuli koraci, zvučalo je kao da dolazi više ljudi.
»Da sam na tvom mjestu, Tobbe, ne bih nikome ni zucnula o
tome«, reče ona tiho.
Nekoliko policijskih tehničara u jaknama i s velikim torbama s
opremom stajalo je na vratima.
»Imamo li zeleno svjetlo?« upita jedan od njih.
»Dakako, uđite.« Tobbe Lundh kimne prema stanu.
Dva muškarca probila su se prema naprijed i za sekundu počele su
im zujati kamere.
»Koja je poanta svega ovoga?« reče ona i nagne se tako da je
tehničari ne čuju. Tobbe se osvrnuo preko ramena.
»Brat ti je osumnjičen za pokušaj ubojstva.«
»Što!?«
Kimnuo joj je i opet se osvrnuo.
»Ne znam ništa više od toga, Sapo vodi istragu, mi samo
pomažemo. Doći će svaki čas. Možda bi trebala otići...?« Odmahnula
je glavom.
Ne, neće ona nikamo. Riješit će ovo jednom za svagda. Henke
možda jest idiot, lakovjerni kreten s pretjeranim egom i nimalo
kontrole nagona. No nije ubojica, čak ni neuspjeli.
Ili...?
Čisto teoretski možda i jest, no Dag je druga priča. Posve druga
priča...
Zakoračila je u stan. Pobogu, na što je sličio. Stan mu je uvijek bio
neuredan, no taj pojam poprimio je sasvim novu dimenziju. Gomila
novina svuda naokolo, uključujući hodnik i kuhinju, a smrad cigareta i
smeća bio je toliko jak da je pekao za oči.
Rolete su bile spuštene na svim prozorima, a jedino svjetlo
dolazilo je od žarulje na stropu.
Zid je izgledao čudno, prugasto, i trebalo joj je nekoliko sekunda
da shvati što su ta tamna polja. Ljepljiva vrpca. Izgleda da je njome
oblijepio sve spojeve i utičnice.
Nastavila je dalje prema dnevnoj sobi. Ista stvar, gomile novina,
prepunjena improvizirana pepeljara i svi spojevi i utičnice uredno
oblijepljeni.
»Sigurno je iskoristio deset vrpci, najmanje«, zaključi jedan od
tehničara i okine nekoliko fotografija svojim aparatom.
»Mora da se bojao zračenja, jadnik...«
Zumirao je na jednu od oblijepljenih utičnica i zaredao nekoliko
fotografija.
»Ili to, ili su ga prisluškivali izvanzemaljci«, podsmjehne se drugi,
kopajući po opremi.
»Ja ću preuzeti spavaću sobu«, reče zatim kolegi i ude u sobu.
Čula je glasove iz hodnika, neki od njih bili su joj poznati. Duboko
je udahnula.
Stigsson je ušao, a iza njega naziralo se Runebergovo golemo
tijelo.
»Znači, već si tu...«, reče Stigsson kratko. Nije uopće zvučao
iznenađeno.
»Jesi li dirala što ovdje, Normen?«
»Ne, naravno da ne... «
»Dobro, no svejedno ćemo morati inzistirati da isprazniš džepove
na odlasku. Runeberg, hoćeš se ti pobrinuti za to?«
»Može, nema problema«, promrmlja njezin bivši šef i zakorači
prema naprijed.
»Pričao si s Thomasom u pritvoru«, reče ona i uputi murjački
pogled prema Stigssonu. Nije ni trepnuo.
 »Tako je.«
»Jesi li mu ti predložio da je to možda bio Henke kod Granda?
Jesi li mu ga servirao kao prikladnog počinitelja kako bi mogao
nastaviti mučiti mog brata...?«
Stigsson odmahne glavom.
»Nisam trebao. TV ekipa koja je bila tamo ljubazno je uručila
svoje snimke. Počinitelj se jasno vidio. To je bio tvoj brat, bez ikakve
sumnje. Upravo se spremao izvaditi nešto iz džepa, za što gospodin
Thomas odlučno tvrdi da je bilo oružje. Možda je u krivu, no, kao što
znaš, nastao je pravi metež zbog tvog pucnja upozorenja, tako da se
nije moglo vidjeti što se dogodilo nakon toga. Thomas je poprilično
vjerodostojan svjedok, a zbog prethodnih optužbi protiv tvog brata, ne
smijemo riskirati. S obzirom na princezino vjenčanje, najsigurnije bi
bilo da ga zatvorimo...«
Zašutio je na nekoliko sekunda, kao da očekuje da će mu reći
nešto.
»Ako te više ništa ne zanima, Normen, imamo posla ovdje...«
Zaustila je reći nešto, no u tom trenutku tehničar se vratio u sobu.
»Morate vidjeti ovo...«, reče on.

***
Popisao se iza bicikla u vrtu, a zatim pronašao slavinu i uspio
popiti konjsku tabletu. Želudac mu je kruljio, zaista bi trebao pojesti
nešto, odjebati sve ovo i pritajiti se nekoliko dana dok cijela priča ne
završi u novinama pa će pročitati koji vrag se događa. Osim toga, ima
plan kojeg se mora držati. Mora pronaći Ermana i izvući iz njega sve
što zna o Igri.
No ne može baš otići tako lako odavde, barem ne još.
Bilo je neporecivo primamljivo za promjenu biti korak ispred.
Loviti lovce.
Stan su mu murjaci ispraznili već pri prvom posjetu, tako da očito
traže njega. Njega osobno. Glupi prokletnici su očito mislili da je kod
kuće.
A da je pandurija došla samo malo kasnije, bili bi u pravu i opet bi
završio u ćuzi.
Nešto mu je govorilo da se ovaj put ne bi tako lako izvukao...
Kad se opet instalirao na prozorsko okno, pred njegovom zgradom
bila je velika, tamna Volvo limuzina s malih držačima zastava s obje
strane haube. To baš i nije izviđački auto... Vozač je ostao u autu, no
putnici su čini se već ušli.
Auto je imao crne tablice sa žutim znamenkama i trebalo mu je
malo dok nije shvatio što to znači. Pripadao je vojsci.
Postajalo je sve čudnije i čudnije...

***
Jedan je zid sobe bio gotovo posve prekriven izrescima iz novina
zalijepljenima toliko gusto da su se na mjestima preklapali. U sredini
su bile slike Blacka iz raznih novina te njegovo lice zaokruženo crnim
markerom tako da je podsjećalo na nišan kroz snajper.
Iznad toga bio je zalijepljen naslov s tekstom HE IS THE ONE!
Stigsson joj uputi brzinski pogled sa strane.
»Vjeruješ li i dalje da ti je brat nevin?«
Nije mu odgovorila. Usta su joj se sasušila, a želudac stisnuo. Bio
on atentator ili ne, ono kod Granda je očito bio Henke, a ona ga uopće
nije prepoznala. Ili zapravo jest?
Da je bila oklijevala još nekoliko sekunda, sada bi vjerojatno bio
mrtav. Thomas bi ga upucao.
Ili netko od zaštitara. Možda čak i ona sama...
Tlo joj se vrtjelo pod nogama i mislila je da će morati sjesti na
krevet.
Osim šalice kave i tosta tamo u Utvrdi, nije se pošteno najela cijeli
dan. A po pitanju sna bila je u još gorem stanju.
No sad se ne smije slomiti. Henke nije dobro, to je očito. Treba
mu pomoć, i to odmah, prije nego još više skrene s uma.
 Duboko je udahnula i okrenula se prema Stigssonu da mu kaže
nešto.
U tom trenutku u sobu udu dva muškarca u odijelima.
Jedan je bio u ranim tridesetima, mršav, kratke kose i s tamnim
okvirima naočala. Drugi je bio Tage Sammer.
»Pukovniče Pellas, dobro da ste došli«, reče Stigsson i rukuje se s
njim.
»Već ste mi upoznali kolegu, načelnika Runeberga, a ovo je...«
»Rebecca Normen, sestra osumnjičenog«, reče Sammer kratko i
pruži joj ruku.
»Drago mi je, ja sam Andre Pellas, radim u dvorskoj sigurnosnoj
organizaciji.«
Promrmljala je nešto i stisnula mu ruku, zureći u njega, no on joj
nije uzvratio pogled.
»Da vam predstavim Edlera, mog pobočnika.« Stapom je pokazao
na čovjeka s naočalama, a on je kratko kimnuo u pozdrav.
»Onda, Eskile, što znamo...?« Sammer se okrene prema Stigssonu.
»Osumnjičeni se, nažalost, ne nalazi gdje smo očekivali, no uspjeli
smo potvrditi da je bio fokusiran na Blacka...« Pokazao je na zid s
novinskim isječcima.
Sammer kratko kimne Edleru, a ovaj priđe zidu i počne
pregledavati isječke.
»Jeste li pronašli ikakve znakove interesa za kraljevski dvor?«
»Ne od one snimke...«, odgovori Stigsson.
»No za Petterssonom se traga od jutros, osim stana nema baš gdje
biti, a Normen će dakako potpuno surađivati s nama.«
Kimnuo je prema Rebecci.
Zaustila je, no brzo je shvatila da nije znala što bi rekla. Misli su
joj svrdlale glavom bez ikakve strukture.
Grand Hotel, događaji u Utvrdi, stan pa Sammer koji se odjednom
pojavljuje kao lutka koja iskače iz kutije, i čini se poznaje Stigssona i
Runeberga...
»Pukovniče Pellas, morate vidjeti ovo.«
 Pobočnik Edler skine nekoliko isječaka sa zida. Iza njih bile su
druge slike s isto tako markerom zaokruženim licima. Podigao je još
nekoliko isječaka. Rezultat je bio isti.
Svugdje pod isječcima bile su fotografije kraljevske obitelji.

***
Vidio ih je kako izlaze iz zgrade.
Prvo onaj veliki gorila koji je izgledao poput posterboya s
Policijske akademije. Odmah iza njega bili su niski sijedi tipovi u
odijelima koji su čini se vodili ozbiljnu raspravu. Nižeg od njih nije
poznavao, no Sammera je identificirao čim mu je ugledao štap.
Srce mu je počelo lupati sve jače i jače.
Voditelj Igre i murjaci — ruku pod ruku, baš kao što je i mislio.
Kad je Becca izašla, raspoloženje mu je palo za barem dvije
razine.
Sammer, murjaci i Becca nisu baš bili dobra kombinacija ni u
kojem smislu.
No zbog posljednjeg člana u društvu zaista se trznuo.
Kvragu...
Jebote...
Sranje...
 Šesnaest
Odustani dok si u prednosti

Dobrodošli u kemijsku čistionicu Kroken. Molimo vas, ostavite

poruku.
Bio je toliko uzbuđen da nije ni pričekao signal.
»Otkrio sam vas«, viknuo je u slušalicu trčeći prema parku
Skinnarvik.
»Izvor, onaj koji vas je regrutirao... Radi za Voditelja Igre. Upravo
sam ih vidio zajedno... «
Grlo mu se odjednom stisnulo pa je zakašljao nekoliko puta da ga
pročisti.
»Ako on radi za Voditelja Igre, onda radite i vi... Idite kvragu i više
me nikad nemojte kontaktirati. Nikad, je li vam jasno...!?«
Na pola ulice opet ga je uhvatio napadaj kašlja, toliko da se morao
prignuti.
Auto je prošišao opasno blizu, a vozač mu je počeo trubiti. Nije
mu imao snage niti gestikulirati.
Erman, svinja mala, nije se vratio iz mrtvih s planom za osvetom.
Umjesto toga pribavio je oprost grijeha od Voditelja Igre... Što je
zapravo i poprilično logično. Ermanov jedini zločin bio je taj što je
htio sudjelovati u svemu. Nastaviti se baviti svojim voljenim
serverima. Jedan je od najboljih na svijetu u svom poslu, što mu je
sigurno išlo na ruku. PayTagu su zasigurno trebali stručnjaci za
servere za novi veliki projekt.
Zbog običnog pitanja ponude i potražnje Ermanu se odjednom sve
oprostilo i vratio se u igru. Kapitalizam je zakon!
Ali zašto je, pobogu, išao okupljati ove luzere? I zašto ih huška da
provale u Igrin krunski dijamant? Sigurno postoji nekakav plan iza
svega toga, plan koji uključuje njega i Beccu.
 No baš kao i u slučaju svega ostalog što mu se izdogadalo
posljednjih dana, više nije mogao slagati djeliće slagalice. Mozak mu
se pregrijavao, od trčanja mu je puls skočio na opasnu razinu, pa je
potražio najbližu klupu u parku.
Kako je sjebano što više ne može kontrolirati sve to. Povraćalo mu
se na samu pomisao da je nekoć sanjao da se vrati u ovaj psihocirkus.
Igra ga očito traži, a isto vrijedi i za murjake...
Sad je htio samo pobjeći što dalje i zabiti se u neku rupu dok sve
ne završi.
No Rebecca je još uvijek usred tog sranja, doslovno na uzici
Voditelja Igre, zajedno s Ermanom, tim izdajicom.
Nije to nikakva greška, ništa što Voditelj Igre radi nije greška.
Spustio je glavu u ruke, boreći se s još jednim napadajem kašlja.
Koža mu je bila topla, ne samo zbog trčanja, već zato što
vjerojatno opet ima temperaturu. Samo mu je još to trebalo...
Treba mu hrane i nešto love da si osigura mirno mjesto gdje može
doći k sebi i pokušati popraviti cijelu ovu zbrku.
Ako je to uopće moguće...

***
»Kao što sam rekao, bilo mi je drago, Rebecca«, reče pukovnik
Pellas i stisne joj ruku na odlasku.
»Čujete li se s bratom ili dobijete i najmanju naznaku gdje se
nalazi, bili bismo Vam neizmjerno zahvalni da nam smjesta javite.«
Pružio joj je vizitku koju je mehanički prihvatila.
»Bit ćemo u kontaktu, Eskile«, reče on zatim Stigssonu te ude na
stražnje sjedalo velikog, tamnog Volva.
Vrata su se zalupila, vozač je ubacio u brzinu i u trenutku kad su
odlazili, uputio joj je brzinski pogled kroz bočni prozor. Prisilno mu se
nasmiješila, prateći hoće li joj uzvratiti, no nije ni trepnuo.
Auto je skrenuo iza ugla i nestao uz klapajući zvuk prelaska preko
kameno popločane ceste.
 »Ovako, Normen...«, reče Stigsson, baš kad je bila na odlasku.
»Pronašli smo bankovni sef kojim je tvoj brat raspolagao...«
Oprezno je zastao da vidi hoće li upasti u zamku. No ona se u
posljednji trenutak ugrizla za jezik.
»Znaš li išta o tome...?«, nastavi kad ona nije ništa odgovorila.
Odmahnula je glavom.
»Henke i ja nismo baš u kontaktu u zadnje vrijeme...«
»Da, rekla si to gore u Sapou, no svejedno si se pojavila u
njegovom stanu baš kad smo započinjali s premetačinom...«
Opet je odlučila ne odgovoriti. Dok god ništa ne kaže, ne može je
optužiti da laže.
Ta taktika čini se nije iritirala Stigssona kako se nadala.
»Ti si navedena kao suvlasnik, Normen, pa pretpostavljam da znaš
što se nalazi unutra?«
Odmahnula je glavom.
»Ništa, Normen. Sef je bio prazan.«
»Aha...« Pokušavala je izgledati što smirenije.
»Srećom, banka ima napredni sigurnosni sustav...«
Osjetila je kako joj je puls počeo rasti.
»Gomilu kamera, otprilike kao u policijskoj postaji...«
Opet je zastao, pokušao ju je navesti da kaže nešto, no ona je
samo gledala u kameni pod. Kad je ono bila u trezoru? Razmišljala je
o kamerama i prebrojavala ih u sebi. Sedam, osam, devet...
»Želiš li mi nešto reći, Normen?« Glas mu je odjednom zazvučao
mnogo ljubaznije. »Prema Runebergu ti si jako dobra zaštitarka,
najbolja na odjelu, ako se ne varam, to je rekao za tebe... «
Podigla je pogled i susrela se s njegovim. Stigsson je nagnuo glavu
u stranu.
»Dakako, branit ćemo svoje ljude. Pomagati kolegama u
nevolji...«
Još jedna pauza.
Zaustila je reći nešto, oklijevajući. »Daa...«, reče on pozivajući je
da nastavi. »Sedam«, reče ona.
 »Š-što?« Njegov kontrolirani izraz lica odjednom je zadrhtao.
»Sedam dana, toliko banke čuvaju snimljeni materijal, zar ne?
Barem je tako bilo kad sam ja bila pod istragom... «
Usta su mu se razjapila. Ono ljupko lice od maloprije posve je
nestalo. No to i nije imalo nikakve veze. Blef mu je otkriven, to su
oboje znali. Nema nikakvih snimki, nitko je ne može povezati s
trezorom. Sve je izbrisano prije nekoliko dana.
»Jesi li još nešto htio?«
Stigsson joj nije odgovorio, pa je mahnula Runebergu koji je stajao
malo dalje i okrenula se prema izlazu.
»Zatražili smo od banke popis propusnica...«, reče Stigsson kad se
već udaljila nekoliko metara. »Trebat će nam nekoliko dana da ga
dobijemo, pa pretpostavljam da se uskoro opet čujemo, Normen...«

***
HP se probudio jer mu se cijelo tijelo treslo kao bušilica.
Iako je bila sredina ljeta, noćna vožnja brodom na palubi nije mu
bila najmudriji potez.
Trebao se negdje ugrijati, i to smjesta. No tijelo ga nije htjelo
slušati. Glava mu je pucala, usta su mu bila suha, a ruke i noge kao
prekuhani špageti. Kad se pokušao protrljati po trbuhu, opazio je
vlažnu kvrgu u gaćama.
Isprva je pomislio da je to svežanj novčanica koji je iskopao iz
zakopane limenke nekoliko metara dalje u šumi. No sjetio se da je nju
stavio u prednji džep traperica. A onda je shvatio.
Pa jebemu!
Pokušao je napipati ogradu da se uhvati za nju i tako stane na
noge. Smrad hlača pekao ga je za nos, a trbuh mu se sav zgrčio. Bio
mu je veliki napor samo ustati.
Paluba pod njim se ljuljala, zbog čega mu je koljeno opet
zaklecalo.
Pao je licem o pod, udario bradom u jednu od klupa i ostao ležati
koliko je dug i širok.
Trovanje hranom, kako jebeno ironično. Nije se pošteno najeo
tjednima, živio je na sardinama iz konzerve i pecivima. No čim je
napokon smazao kebab, naravno da je bio prava stafilokokna bomba s
ekstra bijelog umaka...
Želudac mu se toliko grčio da se sav skupio u sebe.
Kvragukvragukvraaagu!
Pokušao je ustati, no bilo je beznadno. Nije imao mrvu snage u
sebi, a ni trzaji od hladnoće nisu popuštali. No mora smjesta otići,
prije nego što Nisse ili kako se već zove tip koji posjeduje ovu vražju
brodicu ne pronađe njegov smrznuti leš.
Bilo je kasno navečer, a dio Palsundeta gdje je stari brod bio
usidren nije baš bio posjećivan ni preko dana.
Pad mu je iscrpio svu snagu, no ako ne želi završiti smrznut kao
Ledeni čovjek Otzi, mora nekako otići otamo.
Trbuh mu se opet zgrčio, zbog čega je još jednom privukao koljena
ušima. Hladna kvrga u gaćama pomaknula se prema leđima.
Prokletstvo...
Pričekao je da grč prođe, a onda je skupio svu snagu koju je imao
i podigao se na koljena. Most je samo pola metra dalje.
Stavio je jedno stopalo na pod, napeo bedrene mišiće i ustao.
Noge su mu klecale, no ipak je uspio stajati. Napravio je dva koraka.
Podigao je jednu nogu i pokušao prijeći na most.
No potporna noga odjednom mu je klecnula, pa je pao na leda u
tamnu vodu.
Divljački je mahao rukama i progutao litre vode pokušavajući se
vratiti. Na trenutak se vratio na onaj ležaj u zatvoru u Dubaiju gdje su
murjaci pokušavali izvući priznanje iz njega utapanjem. No onda su
mu nožni prsti dotakli dno, pa je panika malo popustila.
Teškom mukom dočepao se obale, dopuzao u sjedeći položaj i
naslonio leđima o neko stablo. Pokušavao je doći do zraka te je
povratio slap zelene vode Malarena u nekoliko navrata dok mu
želudac nije bio gotov. A time i on sam... Jebemuisve...
 Začudo se ubrzo počeo osjećati bolje. Kao da su mu plivanje i
neželjeno ispumpavanje želuca obnovili tijelo.
Osim toga došao je na ideju. Prenoćište na Langholmenu. Kako se
toga nije prije sjetio...
Pomogao se deblom da ustane na noge, a zatim mehanički
posegnuo za cigaretom u džepove. Pronašao je promočeni opušak koji
nije imalo smisla ni pokušati zapaliti.
S nezapaljenom cigaretom među usnama oprezno je oteturao prema
puteljku koji je vodio do starog zatvora.

***
Vrata ureda bila su mu zatvorena, no nije se zamarala kucanjem.
»Dobila sam otkaz«, rekla mu je prije nego što se uspio okrenuti.
»Eh, da... Čuo sam.«
Ustao je, no nije pokazao nikakvu namjeru da joj se približi.
»Aha, znači vijest se već proširila. Što si saznao?«
»Ne mnogo, imali smo konferencijski razgovor s Antheom
maloprije...«
»I?«
Slegnuo je ramenima i izgledao kao da promatra mrlju na zidu iza
nje.
»Samo je rekla da si dobila otkaz koji smjesta stupa na snagu.«
Pogledao ju je, a onda ubrzo opet skrenuo pogled.
»Nešto o lošoj prosudbi koja je dovela trvrtku u opasnost.
Iznevjerila si njihovo povjerenje... «
»Nisu ti valjda uspjeli prodati tu priču?« Razrogačila je oči.
»Ne, naravno da ne... «
»Ne zvučiš mi baš uvjerljivo... «
»Dosta, Becca, branio sam te. Ispričao sam koliko ti je teško bilo
posljednjih mjeseci. Rekao sam im za tablete za spavanje i to... «
»Rekao si im ŠTO?«
Podigao je ruke pred sebe.
 »Ništa, samo sam rekao da si imala problema s nesanicom, što je i
istina. Nedostatak sna može utjecati na prosudbu... «
»Ne vjerujem svojim ušima...« Prekrila je lice rukama.
»Samo sam ti htio pomoći...«, promrmlja on.
Duboko je udahnula i zaustavila se da ne kaže prve dvije rečenice
koje su joj pale na pamet.
»Moram odmah isprazniti stol«, reče najsmirenije što je mogla. »A
onda ću nazvati odvjetnika. Neće se samo tako izvući.« Pogledala je
na sat.
»Pričat ćemo o ovome kod kuće...«
»Eeeh?«
Odjednom je krenuo odlučnije.
»Dakle, Becca, ja zaista volim ovu tvrtku. Jako puno. Tu sam od
samog početka, a sad kad nas je PayTag nakrcao novcem...«
Pogledao ju je. Nekoliko sekunda nisu ništa govorili.
»Iskreno govoreći, Becca, nas dvoje već neko vrijeme ne
funkcioniramo. Ne otkad...«
Zaustila je reći nešto kako bi mu odbrusila nekom oštrom
replikom. No umjesto toga samo je zašutjela.
»Sada ili za dva mjeseca, rezultat bi bio isti, pa zašto da to dalje
razvlačimo...«
Slegnuo je ramenima.
Ledena kvrga koju je osjećala u prsima cijelo jutro sada se
udvostručila. Htjela se pobuniti, viknuti da je u krivu, da je idiot. Da
se sve to može riješiti...
No umjesto toga samo se polako okrenula i umorno ga pogledala
preko ramena.
Zatim je napustila sobu i pažljivo zatvorila vrata za sobom.
Stvari su joj stale u plastičnu vrećicu.
Nekoliko fascikla s potvrdama o plaći, ugovorom o zaposlenju i
još nešto papirologije. Njezina stara policijska kapa koju je objesila na
zid zajedno s nekoliko uokvirenih slika s policijske akademije.
Lončanicu koju joj je Micke poklonio za useljenje bacila je u smeće,
no onda se pokajala i vratila je na prozor.
Svi njezini zaštitari bili su vani na zadatcima, a osoblje iz ureda
odavno je otišlo kući. Uzela je vrećicu i krenula dolje stepenicama.
Prvo je otišla do trezora vratiti oružje, a zatim je ispraznila svoj
ormarić. Trebala je još samo ostaviti ključeve i propusnicu u
poštanskom pretincu odjela. No umjesto da se vrati na kat iznad,
izašla je na ulicu i krenula prema podzemnoj.
Potražila je pokaz po džepovima i pronašla ga u jednom od
unutarnjih. No zajedno s njim izvukla je i posjetnicu strike Tagea koju
joj je dao pred stanom. Debeli bijeli papir s velikim državnim grbom u
zlatu, s malo crvene i plave na jednoj strani.
PUKOVNIK ANDRE PELLAS
Kraljevski maršal Kraljevski Dvor
Ispod je pisao fiksni broj i mail adresa, no začudo nije bilo
mobitela.
Njega je pronašla na poleđini, napisanog plavim nalivperom.
070 - 430506
/ Striko T.
Iz nekog razloga, zbog te se kratke poruke osjećala malo bolje.

***
Slijedio je cigleni zid dok nije pronašao otvor.
Iako ovo nije zatvor već više od trideset godina, stare zgrade
izgledale su poprilično strašno, pogotovo ovako usred noći. Ostavljale
su dojam Arkham Asyluma kojeg se bilo teško osloboditi. Velika,
zidom ograđena šljunčana površina nekoć je bila zatvorsko unutarnje
dvorište. Negdje u daljini čula se glazba pomiješana sa zvukom
prometa s Vasterbrona iznad njega.
Nekolicini umornih uličnih svjetiljki pridružio se par prozorskih
svjetiljki u niskim zgradama ravno pred njim odakle je čini se dolazila
glazba.
No svi prozori velike zgrade njemu sdesna bili su zatamnjeni, a
kad je prišao jednim vratima, shvatio je i zašto. Prenoćište je
zatvoreno zbog preuređenja. Vidimo se na jesen!
Pa sranje! A baš se ponadao tušu i spavanju u pravom krevetu.
No ipak je imao malo sreće. Primijetio je građevinski kontejner i
nekoliko šupa s alatom na samom kraju zgrade, a kad ju je zaokružio,
pronašao je improvizirana vrata od šperploče.
Dvije ručke i obični lokot bili su sve što je zadržavalo
nepoželjnike vani, a jednostavno ih je razbio uz pomoć cigle.
Iza vrata nalazio se mračni hodnik koji je zaudarao na prašinu od
gradnje, no njegov vjerni upaljač udijelio mu je makar malo svjetla.
Nakon nekoliko metara došao je u veliki blok ćelija. Izgledalo je
baš kao što je i zamišljao.
Blago svjetlo ljetnje noći dolazdo je odnekud sa stropa. Bio je
sigurno dvadeset metara visok. Između je bilo nekoliko otvorenih
katova i dugih nizova ćelija.
Sdesna su mu bile čelične stepenice, i na trenutak je razmišljao
popeti se gore i pronaći neki krevet. No shvatio je da se prvo mora
sanirati.
Trbuh mu se još uvijek grčio, a unatoč neželjenom kupanju i dalje
je osjećao smrad govana iz gaćica. Tuš mu je dakle prioritet.
Nastavio je hodati prizemljem, držeći upaljač visoko da dobije
bolji pregled mjesta.
Ovo je sada prenoćište. No zatvorski osjećaj se zadržao, pogotovo
ovako u mrklom mraku. Stotine, tisuće jadnika ovdje je treslo rešetke
godinama. Doslovno rečeno.
Uske ćelije, debeli kameni zidovi, čelične rešetke na prozorima.
Kazneni posao šest dana u tjednu, na ukusnoj prehrani od kruha i
vode.
Kvragu, ovo je zaista daleko od njegovoga zatvorskog iskustva,
koliko god kratko trajalo...
Trznuo se na neočekivani zvuk. Metalni prasak negdje iz mraka
njemu sdesna.
Pričekao je nekoliko sekunda i potom pomaknuo upaljač da bolje
vidi. No prostor je bio prevelik, a trepereće malo svjetlo brzo je
progutao mrak.
Progutao je slinu i svojski se potrudio da se ne počne tresti. Što i
ne bi bilo čudno, ovo je vraški creepy, a još je sav mokar i usran.
Zvuk je vjerojatno došao od neke razvodne kutije ili nečeg sličnog.
Za svaki je slučaj pričekao još minutu. No sve je bilo tiho.
Vrijeme je da pronađe taj tuš...
Nekoliko metara dalje raspoznao je obrise metalne ploče koja je
stršala iz jednog od debelih zidova. Podigao je upaljač i pročitao što
piše:
Praonica
Yes!

***
Spustila je vrećice pred vratima i ušla u dnevni boravak ne
upalivši svjetlo.
Zaudaralo je na ustajali zrak.
Zimus su razgovarali o tome da bi mogla prodati svoj stan.
Mickeov je dvaput veći i bliže centru, a uz plaću koju su trebali imati
mogli su kupiti i stan do njegovog i srušiti zid.
No ona je oklijevala i izbjegavala raspravu dovoljno dugo da se
susjedni stan proda. Možda je već tada znala da neće uspjeti, da joj
treba backup plan.
Otvorila je prozor i pustila malo svježeg zraka. Zatim je na krevet
izbacila sve stvari koje je pokupila.
Propala veza svedena je na četkicu za zube, nešto zgužvane
odjeće, nekoliko džepnih knjiga i raznih drugih stvarčica.
Dobila je nogu i otkaz u isti dan. Ma bravo, Normen...
Začudo ju je ovo s poslom više zaboljelo. Dobiti otkaz joj je na
neki način najgori neuspjeh. Ona i Micke već su dugo bili na tankom
ledu, zaista je bio u pravu. Uzrok tome je činjenica da je njoj bilo
draže ono vrijeme kad su samo bili u neobaveznom odnosu, a i to što
mu se iza leda nalazila s Tobbeom Lundhom. Ta sigurnost i
predvidljivost za kojom većina ljudi teži u vezi nju je prestravljivala i
držala budnom noćima.
A ni pilule za sreću nisu baš pomogle.
Posljednjih mjeseci pokušavala je pronaći nove metode rješavanja
problema nemira. Više treninga, odlazaka u streljanu i prije svega više
posla. Gomila posla.
No sve te metode samo su odgađale neizbježno. Jednostavno više
nije bila zaljubljena u Mickea, možda nikad nije ni bila. Ne zapravo...
Šteta, jer zaista je dobar dečko, jako dobar.
No kad bolje promisli, dobri dečki nikad nisu bili njezin stil. Po
svim običajima, sada bi se trebala zatvoriti u stan u kućnom ogrtaču i
jesti sladoled direktno iz ambalaže te odgledati svih deset sezona
nekog američkog sitcoma u komadu.
No njezina tuga sastojala se najviše od umora i razočaranja
pomiješanih s malo olakšanja. A i nije imala vremena za
samosažaljevanje.
Bankovni sef, Black, Stigsson, striko Tage/Andre Pellas i ono što
je vidjela u Henkeovom stanu — sve je vjerojatno povezano na neki
način, a ona mora otkriti kako.
Otvorila je ormarić u kupaonici, uzela pravu kutijicu i popila
večernji lijek.
Zatim je izvadila vizitku iz džepa i uzela telefon.

***
Kutija tableta, promočene cigarete, upaljač, ključevi od stana,
mokri smotuljak novčanica iz tajne zalihe...
Smjestio je sve stvari u prozorsko okno velike sobe s tuševima.
Keramičke pločice na zidovima odražavale su malo svjetla izvana,
dovoljno da se može snaći bez upaljača. U jednom džepu pronašao je
jeftini mobitel za kontakt koji mu je dala ekipa u veterinarskoj klinici.
Shit, mislio je da ga se riješio još tamo u parku. Svejedno, ionako
se smočio prilikom pada u vodu i zasigurno je posve uništen.
Upalio je tuš, na svoje iznenađenje otkrio da ima tople vode i
nakon što je dobro oprao sebe, prešao je na odjeću.
Gaćice su mu gotove, nema smisla da ih uopće pokušava spasiti.
Traperice je trljao o pločice sve dok nije isprao većinu govana.
S majicom i jaknom je išlo lakše te ih je objesio na nekoliko kuka
u jednom kutu. Zatim je sjeo na pod dok je voda i dalje tekla po
njemu.
Naslonio se na zid i sklopio oči. Misli koje su mu svrdlale glavom
polako su se smirivale. Vrtjele su se sve sporije i sporijeeeee...
»Nije te bilo lako naći...« Glas je došao niotkuda.
Trznuo se i udario glavom o pločice tako jako da je vidio
zvjezdice pred očima.
Zatim je teturajući pokušao ustati dok mu je srce lupalo, a mozak
pokušavao shvatiti gdje je i tko mu se ovo ušuljao dok je drijemao.
»Nije baš nešto posebno, zar ne?«
Opet muški glas, čini se da je razgovarao s još jednom osobom.
HP je žmirio prema vratima s kojih je dolazio zvuk.
Instinktivno je spustio ruke da zaštiti paket. Taj grubi glas zvučao
mu je poznato.
Dvije tamne figure počele su se nazirati u mraku, a on je zakoračio
unatrag.
»Evo, donijeli smo ti čistu odjeću... «
Taj je glas definitivno poznavao.
Bila je to Nora, veterinarka. Spustila je sportsku torbu na pod do
njega.
U jednom užasnutom trenutku pomislio je da je to ona prugasta, s
ručnim vezom i ušivenim telefonskim brojem. No kad ju je dodirnuo, s
olakšanjem je vidio da je to samo obična najlonska vrećica.
»H-hvala«, promuca on.
»Navuci to na brzinu, moramo ići!« promrmlja muškarac, a sada ga
je HP bez problema prepoznao. Buffalo Bull s veterine, Jeff, ili kako
se već zove.
 »Kog vraga vi radite ovdje...?« upita on, no nitko mu nije
odgovorio. »Kako ste me uspjeli... «
Zatim prekine sam sebe.
»Mobitel, zar ne?«
»Bravo, Einsteine!« naruga mu se Jeff.
»Moramo smjesta ići, HP«, reče Nora. »Svi murjaci u zemlji te
traže. Ako netko u glavnoj zgradi shvati da ovdje ima ljudi...«
»Dobro, dobro.« Na brzinu je navukao bokserice, hlače, majicu i
jaknu s kapuljačom. Sve mu je savršeno odgovaralo, uključujući i
tenisice. Kao da su znali njegovu veličinu.
»I dalje izgledaš grozno, uzimaš li lijek?« upita ga Nora.
»Mmmm«, promrmlja on. »Ali izgleda da sam nešto krivo pojeo
jer sam dobio gaaadnu crijevnu virozu.«
Otišla je do prozorskog okna i uzela njegovu kutiju s lijekovima.
»OK, napunit ću je novim tabletama za slučaj da si povratio one
prije...«
Strpao je ostatak stvari u džepove i bacio oproštajni pogled na
svoju odjeću.
»U redu, gotov sam. Hvala na pomoći!«
»Onda idemo.« Jeff pokaže prema vratima.
»Sorry, ne znam jeste li preslušali glasovnu poštu, no nisam
zainteresiran za suradnju s vama. Nije mi napeto...«
Nitko od njih nije se ni pomaknuo.
»Slušaj, mali«, reče Jeff nimalo ljubaznim tonom. »To nije bilo
pitanje...«
Snažno je stisnuo HP-a oko desnog bicepsa i signalirao Nori da
krene. Pričekao je da odmakne malo od njih.
»Učini mi uslugu«, zasikće on HP-u i pojača stisak. »Nas dvoje
imamo malo nedovršenog posla, pa ti je bolje da se ne buniš.«
»O čemu ti, pobogu, pričaš?«
»Birkagatan 32, zvuči poznato? Završio sam na hitnoj jer su mi oči
bile pune crvenog spreja. Bio sam na bolovanju tjedan dana, a cura mi
se nije više usudila vratiti kući nakon tvoje male poruke na vratima...«
 A odatle mu je poznat ovaj mišičavac!
To je bilo prije dvije godine i tada mu je vidio samo dio crvenog
lica i tetoviranu ruku, no sada mu je sve kristalno jasno.
Remember rule number one
Fanovi su voljeli gledati kad netko nastrada...
»Krtica...« Izletjelo je iz njega kao da ima Tourettov sindrom i
primijetio je kako se Jeff trznuo. Stisak oko ruke još se pojačao pa je
na sekundu pomislio da će ga Jeff ubiti.
»Idete li vi, ili?« reče Nora.
Nekoliko sekunda vladala je tišina.
»Jasno, dolazimo«, promrmlja Jeff i gurne HP-a pred sebe.
Auto im je bio odmah izvan zidina.
»Ulazi!« Jeff mu otvori stražnja vrata.
»Ne dok mi ne kažete kamo idemo!«
»Ulazi, rekao sam.« Jeff mu se približi i stisne šake.
»Ne pada mi na pamet.« Osvrnuo se preko ramena, tražeći put za
bijeg. No, nažalost, nalazio se na otoku, a osim toga čisto sumnja da bi
imao snage opet potrčati.
»Smirite se, obojica.«
Opet Nora. Stavila je Jeffu ruku na rame, a zbog te intimne geste
HP je još više zamrzio tog mamlaza.
No očito je upalilo jer je Jeff spustio ruke.
»Idemo na sastanak«, reče ona kratko. »Nije daleko, a nakon toga
ćemo te ostaviti gdje god želiš.«
Nije se ni pomaknuo.
»Hajde, HP, ne bi se trebao bojati običnog sastanka...« Namignula
mu je, i odjednom mu je postalo teško suspregnuti osmijeh. Pretvarao
se da razmišlja što će. No zapravo je bio preumoran za razmišljanje.
»Dobro«, reče on i slegne ramenima. »Vozite...«

***
Tamni Volvo pojavio se pred njezinom zgradom.
 Vozač nije stigao ni parkirati, a ona je već bila na pločniku.
Čekala je na mračnom stubištu više od petnaest minuta, što nije
pridonijelo njezinom raspoloženju.
Uskočila je na stražnje sjedalo i snažno zalupila vratima za sobom.
»Koji vrag se događa?« vikne ona.
»Smiri se, sve ću ti objasniti. Samo mi, molim te, daj priliku.«
Tage Sammer podigao je ruke pred sebe nekako pretjerano, pa joj
je bilo teško zadržati bijes.
»Dobro«, reče ona i duboko udahne. »Slušam...«
»Kao što već znaš, bavio sam se raznim oblicima sigurnosti i
zaštite, otkako sam završio svoju službu u Obrambenim snagama.
Dvor, ili točnije rečeno kraljevski maršal, jedan je od mojih klijenata.«
»Da, da, to sam shvatila«, odbrusi ona. »Ali zašto si glumio da se
ne poznajemo, i zašto se zoveš Andre Pellas, a ne Tage Sammer? I
kako se moj brat uklapa u tu priču...?«
Položio joj je ruku na rame kao da je želi utišati.
»Možemo krenuti, Jonssone«, reče on vozaču pretjerano glasno.
»U redu, pukovniče.« Vozač ubaci u brzinu i odveze se s pločnika.
Tage Sammer nagne joj se malo bliže.
»Vidi, Rebecca...«, reče on. »Baš kao i tvoj otac, ponekad moram
koristiti različita imena. Andre Pellas je ime koje sam koristio u ranijoj
karijeri.«
»Vojna obavještajna služba, zar ne...?«
Na stražnjem sjedalu bilo je tamno, no primijetila je blagi trzaj na
njegovom licu.
»Pronašla sam tvoju staru sliku u jednoj knjizi o Cipru«, doda ona.
»Tako dakle... «
Nekoliko sekunda vladala je tišina.
»Moram priznati da sam te podcijenio, Rebecca«, nastavi on uz
kiseli osmijeh. »I tata ti je bio temeljit u svom poslu, pripremao se do
najsitnijeg detalja, nikad ništa nije prepustio slučaju...«
Duboko je udahnuo.
»Ovako je bilo: Nakon atentata u Kungstradgardenu prije dvije
godine, Dvor je uvidio da treba pribaviti nekog kompetentnijeg za
osiguranje i špijunažu. Kraljevski maršal i ja stari smo prijatelji, pa me
je kontaktirao. Kao što znaš, Njegovo Veličanstvo imalo je dosta...«
Pauzirao je kao da traži prave riječi.
»... PR neuspjeha, nazovimo to tako.«
»Misliš na onu skandaloznu knjigu koja govori da su mu prijatelji
gangsteri, glasine o...«
»Nećemo ići u detalje...«, prekine je on. »No poljuljano povjerenje
uvijek ide ruku pod ruku s povećanom opasnošću od prijetnji, a pri
događaju kao što je princezino vjenčanje svi su posebno nervozni.«
»Razumijem, ali Sapo drži sve pod kontrolom...«
»Da, tako je. No incident kod Kungstradgardena ove godine
ukazao je na očite propuste u procjeni opasnosti i komunikaciji
između Dvora i Sigurnosne policije. Moja zadaća je biti posrednik.
Premostiti eventualne razlike u mišljenju, ako shvaćaš što govorim?«
Stisnuo je vrške prstiju kako bi dočarao što je rekao, a ona se na
to nasmijala. Ta gesta bila je tako očita, i tako poznata.
»Osim toga, pridonosim svojim iskustvom i mrežom kontakata
koju sam razvio u više od trideset godina rada u međunarodnom
osiguranju«, nastavi on. »Nudim drugo mišljenje, recimo to tako...«
Auto je poskočio preko nagiba na Vasterbronu i nastavio dalje
prema Hornstullu. S desne strane nazirao se stari, mračni zatvorski
kompleks na Langholmenu.
»Vjerujemo da je atentat na Kungstradgardenu izvršila posebna
internetska skupina koja se naziva Cirkus, Događaj, a ponekad i... «
»Igra«, uskoči ona.
»Tako je! Pretpostavljam da ti ih je Henrik spomenuo?« Kimnula
je.
»Isprva sam mislila da priča gluposti. Da je to jedna od njegovih
tipičnih priča... «
»No postajala si sve sigurnija?«
»Da, pogotovo nakon što sam razgovarala s... «
Ugrizla se za usnu.
 »... Magnusom Sandstromom?« nadopuni Sammer, »ili Farukom
Al-Hassanom, kako se sada zove.«
Nije odgovorila.
»Ne brini, Rebecca, dobro poznajemo gospodina Sandstroma.
Držimo ga na oku već dugo vremena. Znamo da mu je jedna od zadaća
regrutiranje novih ljudi koje Igra može iskoristiti.«
»Misliš ljudi poput Henkea?«
»Tako je, tvoj brat je dobar primjer aktivnog sudionika. No
Sandstrom i njemu slični regrutiraju i druge, mnogo... pasivnije
pomagače...«
»Poput?«
Nagnuo joj se još bliže i utišao toliko da je umalo počeo šaptati.
»Tebe, na primjer...«
 Sedamnaest
Promjena igre

Parkirali su se u garaži kod postaje Soder. »Evo ti.«

Nora mu pruži jeftine sunčane naočale.
»Navuci i kapuljaču.«
Nije shvaćao zašto dok nisu prošli pokraj kioska gdje je ugledao
svoju vlastitu sliku na zidu.
NAJTRAŽENIJI ČOVJEK U ŠVEDSKOJ vrištalo je s naslovnica,
toliko glasno da je umalo morao začepiti uši.
»Jesi dobro?« reče Nora tiho.
»Jesam...«, promrmlja on nimalo uvjerljivo.
»Jesmo li blizu?«
Kimnula mu je.
»Moramo proći kroz Fatbursparken, a onda smo tamo.«
Skrenuli su iza nekih radionica i zatim pratili ogradu.
Glazba i žamor s terasa na Medborgarplatsenu čuli su se do
ovamo.
Jeff zastane na trenutak i ogleda se.
»Unutra«, reče zatim i pokaže na otvor u ogradi.
Slijedili su mali asfaltirani puteljak koji je krivudao prema dolje u
polukrug. Na dijelu gdje je razina zemlje nestajala iz vida, asfalt se
pretvorio u šljunak, a nakon toga ušli su u malu udolinu sa strmim
zidovima s obje strane. Čudno, mislio je da poznaje Sodermalm kao
svoj džep, no ovo nikad nije ni vidio.
Mostom za pješake nekih sedam-osam metara iznad njih prolazio
je tisuću puta, a nikad se nije ni zapitao što je ispod. Vjerojatno zbog
zelenila koje se penjalo uz zidove i stvaralo zaštitini krov koji je
zaklanjao pogled.
Udolina je završavala pred velikom stijenom usred koje su bila
velika željezna vrata, a kad su im se približili, zapuhnuo ih je svjež,
vlažan zrak.
Jeff se još jednom osvrne preko ramena, a zatim baci pogled gore
na zgrade u prizemlju.
»U redu?« reče Nora.
Jeff kimne.
Izvadila je veliki ključ iz džepa jakne i otključala ogradu. Nakon
što su ušli, opet ju je zaključala.
Jeff izvadi džepnu svjetiljku i osvijetli prostoriju.
Desetak metara niže bila su vrata.
Nora požuri do njih i počne petljati po bravi, a HP se nije ni
pomaknuo. Bio je umoran, iscrpljen i više nije mogao ni metra dalje,
barem ne dok mu ne kažu kamo idu.
»Hajde.« Jeff ga povuče za ruku.
Htio ga je poslati kvragu, no u tom trenutku upalio se red svjetiljki
s druge strane vrata, ukazujući na dugi tunel koji vodi u brdo.
Oklijevao je, a zatim mu je prevladala znatiželja.
Tunel je bio velik, sudeći po širini i dužini vjerojatno se koristio za
željeznički promet. Strop je bio kamen, a svakih petnaest metara s
njega su visjele stare fluorescentne svjetiljke koje su isijavale prilično
dobro led-svjetlo. Strane su mu većinom bile od grube stijene, no tu i
tamo voda je ispolirala nešto glađu površinu.
Tunel je skretao ulijevo, a teren se blago naginjao prema dolje, na
čemu su HP-ove umorne noge bile zahvalne. Koraci su im odzvanjali o
zidove, a nakon pedesetak metara preklopna vrata nestala su im iz
vida.
»I kamo mi to idemo?« zasikće on prema Nori. No odgovorio je
Jeff.
»Rekli smo ti to još na Langholmenu. Idemo na sastanak...«
»Da, ali mislio sam...« Nije dovršio rečenicu. Što je zapravo
mislio?
Ni sam nije znao. Cijeli sustav mu je bio rebootan, no mozak mu
se nije htio pokrenuti.
 Ušli su gore kod Fatbursparkena, tunel je skretao prema dolje i
ulijevo. U ovom trenutku prošli su nekih dvjesto metara, što znači da
se nalaze točno ispod...

***
Ulica Sankt Paul.
Vozač je zastao na slobodnom parkirnom mjestu. Zatim je, bez da
mu je Sammer išta rekao, izašao na pločnik i zatvorio vrata za sobom.
»Vjerojatno imaš hrpu pitanja, Rebecca, i vjeruj mi — bio bih
najsretniji kad bih ti na sva mogao odgovoriti. No, kao što sigurno
znaš, to je nemoguće...«
Pogledao ju je tako da je odmah samo potvrdno kimnula.
»No s obzirom da imam povjerenja u tebe, pokušat ću ti izaći u
susret i ispričati sve što trebaš znati da popuniš praznine...«
Zaustila je reći nešto, no odustala je.
Činjenica da Sammer radi za Dvor i Sapo objašnjavala je dosta
toga. No imala je još mnogo, mnogo više pitanja koja sada mora
nekako formulirati.
»Bankovni sef...«, počne ona. »Znao si da je u njemu bilo
oružje...«
Na trenutak je oklijevao, a onda je polako kimnuo.
»Bolje rečeno, sumnjao sam. Kao što sam rekao, tata ti je djelovao
na svoju ruku i donio je nekoliko nesretnih odluka. Bilo bi zaista loše
da se to oružje poveže s...«
Napravio je gestu prema prozoru.
»... događajima iz prošlosti.«
Utihnuo je na nekoliko sekunda i pogledao je.
»Bankovni je sef poput nekakvog mjehurića, Rebecca. Mjesto na
kojem je vrijeme stalo i za koji ne vrijede uobičajena pravila. No, kao
što znaš, svi mjehurići imaju nešto zajedničko... «
»Prije ili poslije puknu«, dopuni ga ona.
Kimnuo je.
 »A putovnice?«
»S njima je rizik nešto manji, no svejedno bih cijenio kad bi mi ih
predala zajedno s oružjem. Ako ništa da zaštitimo uspomenu na tvog
tatu...«
Nije odgovorila već je pokušala spojiti sva pitanja u neku
smislenu priču.
»Papir koji si dao Henkeu tamo na groblju. Rekao si da si mu htio
dati nekakvu poruku, da si zbog toga morao stupiti u kontakt s njim...
«
Sammer nije odgovorio, izgledao je kao da čeka da formulira
rečenicu do kraja.
»Ne shvaćam kako se to uklapa u cijelu priču...«, reče ona.
Duboko je udahnuo i zadržao dah nekoliko sekunda prije nego što
ga je ispustio.
»Obećao sam vašem ocu da ću se brinuti za vas. I tebe i Henrika.
Kad su nam počeli pristizati podaci da je Henrik uključen u Igru,
odlučio sam prekršiti pravila...«
»Kaknas, nešto se tamo dogodilo...?« reče on.
Bacio je brzi pogled kroz prozor.
»Odabrao sam ponešto neortodoksnu taktiku, mogli bismo reći...«
»Kako to? Radi se o mom bratu. Moraš mi reći, striko Tage...!«
Snizio je glas i nagnuo se prema naprijed.
»Henrik me ne voli, zar ne? Nije mu drago što smo nas dvoje u
kontaktu?«
»Eeh, što?« Pitanje ju je iznenadilo. »Ma ne, ili možda ipak da. Ali
to nije zbog tebe.«
»Ne, Rebecca, nažalost jest...«
Duboko je udahnuo i nekoliko sekunda činilo se kao da razmišlja.
»Ovako ti je to. Većinu sudionika u Igri kad-tad zahvati teška
paranoja. Postane im teško razlikovati zbilju od mašte i počnu vidjeti
urote iza svakog ugla...«
Zastao je nakratko, a ona je kimnula.
»Baš kao što sam se bojao, to se dogodilo i Henriku. Odavno je
već prešao granicu zdravog razuma...«
Nastavila je kimati, ovaj put malo jače. »Jedini način da ga se
spasi jest da se igra prema njegovim pravilima. Nisam ponosan na to,
Rebecca, nadam se da shvaćaš...«
»Ali što si napravio?«
»Uvjerio sam Henrika da sam ja zapravo Voditelj Igre.«
»Š-što?«
Podigao je ruku da je utiša.
»Razumijem što misliš, Rebecca, i kao što sam rekao, nisam baš
ponosan na to. No mislim da je moja laž bila jedini način da ga se
spasi. Vidiš, dao sam mu jedan zadatak. Zadatak koji je toliko
nezamisliv da ga ni sam Henrik ne bi pomislio pokušati izvršiti, već bi
se pokušao izvući iz Igrinih šaka. Vratiti se u zbilju i opet biti
dostupan, možda i... «
»Spreman na suradnju!« prekine ga ona. »Htio si da otkuca Igru i
bude vam izvor informacija. Jesu li ga zato odveli u Sapo?«
Sammer polako kimne.
»No Eskil je pretjerao. Henrik nije bio potpuno spreman, a kad se
pojavio odvjetnik... «
»... Stigsson se uznemirio i dopustio da vam Henke izmakne.«
Duboko je udahnula.
»Znači, plan je bio pritisnuti Henkea toliko da pobjegne. No
umjesto toga gurnuli ste ga preko ruba, a on je onda iz nekog razloga
pokušao napasti Blacka. A sad vas je strah da će sve to procuriti. Zato
ste ga se htjeli dočepati prije nego što vas razotkrije... «
»Ne, ne, nipošto, krivo si shvatila... «
Podigao je obje ruke kao da je želi spriječiti da dovrši rečenicu.
»Draga Rebecca, moraš mi vjerovati kad ti kažem da vam zaista
želim samo najbolje. I tebi i Henriku. Erland mi je bio prijatelj, vjerni
kolega koji je uvijek bio odan meni i našem poslu. Jedna od najvećih
tuga u životu mi je što nisam bio tamo kad je nastradao i spasio ga. Te
sile koje su zarile svoje kandže u Henkea usko su povezane s
Erlandovom sudbinom, i zato sam pribjegao drastičnim metodama...«
 Srce joj je počelo jače lupati.
»Želiš reći da je i tatu iskoristila Igra?«
Sammer napravi grimasu.
»Ne smiješ mi reći to, zar ne?« reče ona.
Bacio je brzi pogled kroz prozor.
Vozač je i dalje stajao na pločniku malo dalje, a sudeći po
pokretima, počeo se smrzavati na noćnom zraku.
»Nemamo mnogo vremena, Rebecca«, nastavi Sammer.
»Kakav je to zadatak bio?«
»Koji?«
»Zadatak koji si dao Henkeu na groblju, to nešto što je toliko
nezamislivo da si mislio da će odustati. Što je to točno bilo...?«
Vidjela je kako je pogledao kroz prozor. Vozač je krenuo natrag
prema automobilu. Baš kad je otvorio vrata, Sammer se nagnuo prema
njoj, toliko blizu da je osjetila miris njegove vodice za brijanje.
»Trebao bi izvršiti atentat na kraljevskom vjenčanju.«

***
Nastavili su još otprilike dvjesto metara, a staza je već bila
poprilično strma.
Čuli su se neki zvukovi, tiho zujanje klimatizacijskog sustava.
Velika rešetka s desne strane tunela odjednom se spustila stvorivši
dašak vjetra, a potom se čulo zveketanje podzemne željeznice s druge
strane.
U daljini je čuo razglas s perona.
Dublje u tunelu ugledao je nešto nalik na vojne barake. Po jednu
za svake strane tunela. I odjednom je shvatio kamo idu.
Prokletstvo!
Zastao je i osvrnuo se preko ramena. Nora je zaključala ogradu iza
njih, a ključ joj je bio u džepu. Osim toga, ne bi imao snage potrčati ni
do tamo.
»Ideš li ti, ili?« Jeff zakorači prema njemu.
 HP se nagne prema naprijed i stavi ruke na koljena.
»Čekajte malo«, promrmlja i pokuša zvučati iscrpljeno, što i nije
bilo teško. Puls mu je divljao već duže vremena, a ovaj ustajali zrak
bilo je sve teže udisati.
Trebao si je kupiti malo vremena, samo nekoliko sekunda da
razmisli.
Cijelo vrijeme skretali su ulijevo, a zatim prema dolje, što znači da
bi ova postaja podzemne trebala biti Slussen.
A onda dolaze do baraka dolje ispod...
»Nalazimo se s Izvorom, zar ne?« reče on i pogleda ih.
Nitko od njih nije baš imao pokeraški izraz lica.
»Hajde sad«, reče Jeff i još mu se malo približi.
HP se nije ni pomaknuo.
»Vaš izvor se zove Erman. Upoznao sam ga još davno dok je živio
u šumi i tvrdio da je izbačen iz Igre.«
Ispljunuo je kuglicu viška sline na tunelski pod.
»Erman radi za Voditelja Igre. Vidio sam ih zajedno prije nekoliko
sati, u pratnji murjaka. Prije toga vidio sam ga kako se spušta dizalom
koje ide do tamo.«
Pokazao je prema barakama.
Jeff je pokušao reći nešto, no HP ga je ignorirao. Umjesto toga
zurio je u Noru, tražio joj pogled.
»Sve ovo je zamka, Nora...«, reče on najpribranije što je mogao.
»U najboljem slučaju vas je Izvor nasanjkao i postigao da i dalje
izvršavate zadatke za Igru...«
Nije mu odgovorila, no pri korijenu nosa pojavila joj se mala bora.
»... ili ste cijelo vrijeme radili za Voditelja Igre.«
Norin izraz lica nije bilo lako protumačiti, no svejedno je bio
uvjeren da je jednako iznenađena kao što je i on bio. No to nije ni
važno.
»Neovisno o tome, Voditelj Igre mi je za petama i želi me se
dočepati pod svaku cijenu. A vi ćete me sada izručiti, shvaćate li?«
Zastao je da dođe do zraka.
 »Gluposti«, zareži Jeff. »Znači tvrdiš nam da si upoznao Izvora i
Voditelja Igre?«
Podsmjehnuo se i napravio gestu glavom prema Nori. »Koji je ovo
luđak...«
»Kako izgleda?«
HP-u je trebalo malo vremena kako bi shvatio da se Nora njemu
obraća.
»Š-što? Tko?«
»Voditelj Igre, naravno, nego tko?«
»Aha, pa... oko sedamdeset godina, fino odjeven, ima štap...
Tipični djedica...«
Polako se uspravio.
»Zove se Tage Sammer.«
»I ti si ga upoznao?«
HP kimne. Njezin ton i izraz lica potvrđivali su mu teoriju, nema
šanse da je svjesno radila za Igru.
»Pili smo kavu na groblju za kućne ljubimce kod Kaknasa. Imao je
kariranu termosicu u starinskoj kutijici, tipično starački...«
»I mi bismo ti to trebali povjerovati?« Opet se ubacio Jeff, no HP
ga je ignorirao. Nora je ta koju mora uvjeriti, i to ne samo zato što ne
želi da ga izruče Ermanu i Voditelju Igre. Htio je da mu vjeruje. Zaista.
»I, što kažeš?«
Udario je rukama o noge i složio najšarmantniji osmijeh.
»U pravu si«, reče ona i primijeti kako se Jeff prepao. »Izvor se
želi naći s tobom. Čeka tamo... «
Napravila je gestu preko ramena u smjeru baraka.
»Inače je nepovjerljiv i oprezan, no čim smo mu rekli da se
povlačiš, htio se naći s tobom. To mora značiti nešto...«
»To znači da me želi ščepati...!«
Bez upozorenja Jeff odjednom zgrabi HP-a za desnu ruku kao da
pokušava glumiti policajca.
No HP je bio spreman. Opirao mu se pola sekunde da pronađe
uporište, a onda bacio udesno.
 Trenutak prije nego što su se sudarili podigao je lijevu nogu i
koljenom udario Jeffa ravno u obiteljske dragulje.
Tip se srušio kao kula od karata i umalo povukao HP-a sa sobom.
No u posljednjem trenutku uspio se osloboditi.
Malo je zateturao, a onda je uspostavio ravnotežu i počeo trčati
prema barakama.
Nora je raširila ruke pokušavajući ga zaustaviti, no tunel je bio
dovoljno širok da joj izmakne bez problema.
Pedeset metara do baraka i dizala.
Srce mu je lupalo u prsima.
Trčati u smjeru opasnosti nije baš savršena opcija, no nije imao
druge.
Uz malo sreće Erman se zabio u jednu od svojih baraka i nije
gledao van.
Trideset metara od cilja čuo je korake iza sebe. To mora biti Nora,
Jeff baš nije u stanju trčati. »Stani, HP!« viknula je, a on se borio
protiv refleksa da okrene glavu.
Još dvadeset metara. Petnaest.
Grlo mu je gorjelo, pretvorilo se u slamčicu. Koraci su se
približavali. Još deset metara.
Tunel se suzio u prolaz između baraka, a malo dalje nazirao se
svijetli četverokut, vjerojatno vrata dizala. Bila su otvorena! »Stani,
HP!«
Glas joj je bio oštriji, a ovaj put se nije uspio othrvati porivu da se
okrene.
Bila je šest-sedam metara iza njega, blizu, no ipak dalje nego što je
mislio.
Mogao bi uspjeti... Uspjet će!
U sljedećem trenutku krajem oka spazio je nekakav okret. Počeo
je okretati glavu prema naprijed i shvatio je da se vrata pred njim
zatvaraju.
Nakon toga sve se smračilo.
»Je li dobro?«
 »Jest, dolazi k sebi... «
Osjećao je nešto mokro i hladno po očima i čelu. Glava ga je
boljela, a nos mu je bio začepljen, pa je bio prisiljen disati na usta.
Dugi, hroptajući udisaji. »Čuješ li me, Henke?«
Predmet na očima je nestao i žmirkao je prema svjetlu.
Norino je lice lebdjelo nad njim, a na trenutak ga je preplavio
osjećaj sigurnosti. Nazvala ga je Henke, baš kao i njegova sestra...
A onda se odjednom sjetio gdje je.
I zašto!
Mora da su ga uvukli u jednu od baraka...
Pokušao je sjesti, povući noge pod tijelo i stati na njih.
»Polako...«
Držala ga je i pokušavala zaustaviti. »Izvor...«, dahtao je. »Erman,
moram...« A onda ga je ugledao.
Stajao je naslonjen preko stolca nekoliko metara dalje. Vitak, guste
kose i s tamnim naočalama, baš kao što su ga opisali.
Pogledi su im se susreli i na trenutak je HP-ov mozak pokušao
pohvatati što je vidio. Što to znači.
No bilo je nemoguće.
Potpuno.
Jebeno.
Nemoguće.
»Pozdrav, HP. Drago mi je što si navratio...«, nasmije se Mange.
 Osamnaest
Nemoguće stvari prije doručka

»KOG... VRAGA... TI... RADIŠ... OVDJE...?!!!«

Sjeo je Mangeu na prsa i stisnuo mu prste oko vrata te mu lupao
glavom o linoleumski pod.
»Pustiiii... HrrP... Kvrrraguu!!!« grgljao je Mange i divljački se
borio rukama. No HP se nije ni obazirao na to.
Netko ga je povukao za ramena i zgrabio za ruke. Nora mu je
viknula nešto na uho, no nije ju slušao. Ubit će toga malog lažljivoga
gada...
Odjednom ga je za vrat zgrabila nečija snažna ruka, toliko jako da
mu je na trenutak prestao dotok krvi u mozak.
Zacrnjelo mu se pred očima i počeo se grčiti i trzati, pa je
oslobodio Mangea iz stiska. U sljedećem trenutku podigao se na noge.
Stisak oko vrata je malo popustio, dovoljno da mu se vrati vid.
Vidio je Noru nagnutu nad Mangeom.
»Dečko, smiri živce malo!« zasikće mu Jeff u uho. »Inače ću ti
vrlo rado slomiti vrat...«
HP je pokušao pružiti otpor, mahao je rukama ne bi li zgrabio Jeffa
negdje gdje bi ga boljelo. No nije imalo smisla. Stisak je bio toliko
čvrst, a njegovi patetični pokušaji opiranja postigli su samo to da ga
Jeff odigne od poda tako da su mu ga prsti jedva doticali.
Sva je snaga iscurila iz njega. Ruke i noge su mu otežale, nije više
imao snage podignuti ih, jedva se držao uspravno.
Jeff ga je odvukao nekoliko metara i bacio na mali kauč. Jedva je
skupio snagu i uspravio se.
Mange je ustao, uhvatio se za vrat pa popio čašu vode koju mu je
Nora donijela odnekud.
I HP-u bi dobro došlo piće, grlo mu je bilo posve suho, a žeđ jedini
osjećaj kojeg je bio svjestan i za koji se mogao držati.
Mange je Izvor.
Mange Je
Izvor
Što znači... ŠTO ZNAČI???
Sklopio je oči i stavio ruku na čelo. Suze su ga pekle u očima i
stisnuo ih je najjače što je mogao da ih ne pusti.
Fuck.
Fuck!
FUCK!!!
Mange je ustao sa stolca u kojem je sjedio i smjestio se do HP-a.
»Evo ti!«
Pružio mu je napola punu čašu vode. HP je samo zurio u njega.
»Hajde, HP! Ne moraš se bojati, među prijateljima si...« HP nagne
čašu i cijelu je ispije. Voda je bila ledeno hladna i pekla ga je za grlo.
»Koliko dugo?« promrmlja on.
»Što?«
»Koliko dugo si umiješan u Igru, Mange, ili Faruče, ili kako se već
zoveš ovaj tjedan... «
Mange slegne ramenima.
»Već dosta dugo, zapravo...«
HP odloži čašu, nagne se prema naprijed i protrlja sljepoočice.
Pokušao je natjerati mozak da sve poveže. No to je bilo nemoguće.
»Š-što, zašto... ovaj... eeh.«
Nastavio se trljati po licu, sve jače i jače. Pritiskao je prstima sve
dok ga koža nije zapekla.
»Još od početka?« promrmlja sebi u bradu.
»Jesi li umiješan od samog početka?« reče nešto jasnijim glasom i
ispravi se.
Mange duboko udahne.
»Umiješan sam duže od tebe, znatno duže štoviše...«
»Znači ti si me uvukao...?« Mange odmahne glavom.
»Ne, zapravo ne. Nisam ni znao da si upleten dok se nisi pojavio u
dućanu onaj dan i izvadio mobitel. A čak ni tada, prvo sam pomislio
da si ga slučajno našao, da je ispao nekom drugom Igraču. Kad sam
shvatio da si umiješan...«
Slegnuo je ramenima.
»A-ali ne shva...«, HP se nakašlje i pokuša opet.
Krajem oka vidio je kako ga Nora promatra.
»K-kako si počeo s tim? Što radiš? Jesi li Igrač ili Mrav? Moraš
mi ispri...«
»To ćemo morati ostaviti za poslije, HP, sad nemamo vremena.
Cijeli grad je u potrazi za tobom, murjaci, Mravi, svi...«
Mange se okrene prema Jeffu.
»Možeš li čuvati stražu u tunelu?«
»Naravno.«
»Sve što ti za sad mogu reći je da sam ti pokušao pomoći...«,
nastavi Mange kad su se vrata za Jeffom zalupila.
»Pomoći!« HP je osjetio navalu krvi u glavu. »Onda si mi mogao
reći da si umiješan, objasniti da je to sve životno opasno. Reći mi da
odustanem! Kvragu, trebao si mi biti najbolji prijatelj!«
»Yeah right, kao da bi to upalilo...«
Mange odmahne glavom.
»Osim toga znaš što se dogodi kad prekršiš Pravilo broj jedan...
Nisi jedini koji je dobio pucanj upozorenja.«
Nora im je donijela još vode, ovaj put svakome po čašu.
»Pokušaj požara u dućanu, remember?« doda Mange kad je vidio
da HP baš i ne shvaća. »To je bilo usmjereno protiv mene, ne protiv
tebe. Mali podsjetnik Voditelja Igre na to što će se dogoditi ako se ne
držim pravila igre. Vjerojatno nije ni trebalo doći do samog požara.
Poruka je jasnija ako vidim koji su ulozi.«
Nori se jedna čaša zatresla pa je prolila malo vode po HP-ovim
hlačama, no on to nije ni primijetio.
Mozak mu je pokušavao pronaći uporište.
»I-i koliko toga je onda uopće bilo stvarno?« zamuca on.
»Kako misliš?«
 »Kako mislim... A što misliš?! Sve što sam doživio, požar u mom
stanu, bomba na E4-orci, serverska farma u Kisti koju sam raznio,
bijeg, svo ono sranje u Dubaiju i sve što se dogodilo s ArgosEyeom.
Koliko toga je uopće bilo stvarno, zaista stvarno?«
»Sve, naravno...«
Mange popije još jedan gutljaj vode.
»No možda ne onako kako si ti mislio...«, doda on i uzvrpolji se
malo.
»Moglo bi se reći da nikada zapravo nisi napustio Igru... Cijelo
vrijeme radiš za njih. To jest... Za nas...«
HP odloži čašu na pod i prekrije lice rukama.
Mange je nastavio pričati, no glas mu je odjednom postao tanji i
udaljeniji, kao da dolazi iz druge prostorije.
Cijela je situacija bila nestvarna, kao u snu, do tog stupnja da se
morao uštipnuti za ruku. Da radi za njih...
Mozak mu se naprezao, očajnički pokušavao posložiti djeliće
slagalice, no nije imao ni najmanju šansu da uspije. Raznio im je
serversku farmu, izvukao se iz pokušaja da mu smjeste ubojstvo i
uništio poslovne planove s ArgosEyeom.
Ili je možda u krivu?
Da nije cijelo vrijeme možda...
Radio za njih?
Zurio je u Mangea. Dosadnog, pouzdanog, proćelavog strašljivka
Mangelita. Njegov stari prijatelj, BFF. Cijeli svijet mu se prevrnuo.
Na trenutak se vratio na stari kauč pred TV-om iz osamdesetih s
grickalicama u rukama i razrogačenih očiju. Na ekranu su se upravo
otvorila vrata tuš kabine i iz nje je izvirio Bobby Ewing. 12
Radiš za... Nas...
»Kog vraga ja radim ovdje, Mange?« šapne mu on.

***
»Daj nam još nekoliko minuta, Jonssone, hvala!«
 Vozač je zatvorio vrata bez pogovora.
»Shvaćaš li zašto bih se rado dočepao tog oružja?« nastavi Tage
Sammer tiho.
Kimnula je.
»Barem mislim da shvaćam.«
»Dobro, zaista bih cijenio da što prije isprazniš tatin sef i predaš
mi njegov sadržaj. Mogu li te to zamoliti, Rebecca? Dajem ti riječ da
će oružje nestati i da ni ono ni putovnice nikad neće isplivati negdje
gdje bi ih se moglo zloupotrijebiti.«
Malo je razmislila. »Oružje više nije u sefu...«
»Što?«
»Premjestila sam ga odmah onaj dan, otvorila sam sef na svoje
ime.«
»Aaah, razumijem. Odlična ideja, Rebecca!«
»Putovnice su mi kod kuće, a u banku ću otići odmah ujutro i
nazvati te kad sredim sve.«
»Dobro, Rebecca, nikad me nisi razočarala! Kad bi bar svi moji
suradnici bdi poput tebe!«
Potapšao ju je po koljenu, a taj joj je lagani dodir odgovarao.
»Nema problema, striko Tage«, promrmlja ona.
»Natrag u Fredhall, Jonssone, hvala«, reče on i potapša vozača po
ramenu.
»Gospođica Normen mora na počinak, imala je blago rečeno gadan
dan...«

***
»Ovako ti je to, HP«, počne Mange.
»Razlog zašto si ovdje Nora ti je već otkrila. Uništit ćemo Utvrdu i
spriječiti PayTag i Voditelja Igre u gradnji monopola nad ljudskim
prošlostima.«
»Eeh, čekaj malo...«
Mange je podigao ruku i prekinuo ga.
 »Znam da imaš gomilu pitanja, HP...« Pogledao je na sat.
»No vrijeme nam teče. Bio sam prisiljen pronaći mjesto za susret
na koje nikad ne bi mogli posumnjati.«
Napravio je kratku gestu rukom prema stropu.
»Ovo je jedno od mjesta koje Igra koristi kao mjesto za susrete i
zato ovdje nema očiju ni ušiju koje špijuniraju. Ali ne možemo se
dugo zadržati. Nismo računali na to da ćeš se onesvijestiti...«
Bacio je još jedan pogled na sat.
»Pridružio sam im se još davno. Neki prijatelji su mi već
sudjelovali u Igri, i manje-više su me pozvali da im pripomognem. Baš
kao i tebi, počelo je nevino, kao nešto kul. S vremenom sam se više
upleo u to, navukao na osjećaj da sam dio nečeg velikog za što samo
malo ljudi zna.«
HP nevoljko kimne.
»Slušam.«
»Kroz Igru se zaista može utjecati na stvari, činiti razliku. Izvući
ono što drugi žele skriti. Tajne koje razni moćnici pokušavaju
zataškati. Istrage koje se pokapaju, izvješća koja nestaju ili se utišaju.
Mali zadatci koji se zajedno slažu i zatim dojavljuju medijima ili
objavljuju na raznim whistleblow siteovima. Radili smo mnogo takvih
stvari u početku... «
»Ali?«
Mange pogleda Noru.
»Ja i moji prijatelji vidjeli smo samo djelić onog što se događa.
Tako je oduvijek bilo. Cijela je Igra podijeljena na male stanice, a
Voditelj Igre jedini je koji zapravo ima uvid u cijelu priču. S
vremenom je postajalo sve jasnije da polako skreće s kursa. Igra je
postajala sve upravljanija, mogućnosti izbora za Igrače sve manje, a
zadatci sve mutniji. Svi smo polako izgubili svoj utjecaj, sve je išlo
preko Voditelja Igre. Postalo je očito da iskorištava Igru za svoj osobni
probitak. A kad je PayTag...«
»Kako se ja uklapam u tu sliku?!« prekine ga HP.
Mangea kao da je neočekivano pitanje uznemirilo, jer mu je trebalo
nekoliko sekunda dok se snašao.
»Ako ćemo odmah prijeći na stvar, moglo bi se reći da je sve što
si napravio bilo u okvirima Igre. Ispunjavao si cilj Voditelja Igre,
recimo to tako...«
Mange se nesigurno nasmije HP-u kao da čeka njegovu reakciju.
»A-ali raznio sam im serversku farmu, zadao im samo takav
udarac. Poremetio sam im rad na nekoliko mjeseci, ispraznio kasu,
uništio ArgosEye... Jesam li?« doda on kad je vidio da Mange ne
odgovara.
Primijetio je kako mu glas zvuči šuplje.
»Kao što sam rekao, pokušao sam ti pomoći, pokušao sam te
izbaviti«, promrmlja Mange.
»No nakon požara...« Izmijenio je kratki pogled s Norom. »Nakon
požara sam i dalje htio pomoći. Voditelj Igre mi je obećao da će te
pustiti kad sve završi.«
Oborio je pogled.
»Ispraznili su zgradu u Kisti dan nakon što ste ti i Rehyman bili
tamo i preselili sve na novo, sigurnije mjesto. Ono što si ti raznio bila
je samo napuštena zgrada. Tisuću puta sam ti sve to htio reći, no dok
god su tebe i Beccu držali na oku, to je bilo nemoguće...«
HP duboko udahne.
»Znači, sve je to bilo planirano, pustili su me da pobjegnem s
njihovom lovom? Ali zašto?«
»Igri je trebao atentat, eksplozija za vrijeme sastanka čelnika EU
koja neće ostaviti tragova. Lova ti je bila plaća što si završio svoju
End Game i baš kao što su i računali, zdipio si lovu i kidnuo. Bez
svjedoka, bez tragova...«
Polako je odmahivao glavom.
»Bilo je baš kao što je Voditelj Igre obećao. I ti i Becca ste izašli
iz Igre.«
»A ono što se dogodilo poslije, Dubai, ArgosEye... ?« Mange je
napravio grimasu.
»Trebao sam znati da je Voditelj Igre taj koji određuje pravila. On
određuje kad će Igra početi i završiti. Očito si im bio prevrijedan da te
samo puste. Ja sam otputovao i preko raznih kanala saznao da su te
opet uvukli, a onda više nisam mogao ništa učiniti. Zamolio sam
prijatelja da te drži na oku i izvještava me o svemu što se događa... «
»Koga to?«
»Zar je bitno... ? U svakom slučaju, nedugo zatim si mi se javio,
ispričao sve o ArgosEyeu i zamolio me za pomoć oko Trojanca kojim
bi ih zeznuo. To me zaista stavilo u težak položaj. Direktno ti pomoći,
ili prvo provjeriti s Voditeljem Igre?«
Mange je okretao ruke na koljenima.
»Nazvao si Voditelja Igre... «
HP je nekoliko sekunda razmišljao.
»Znači zato nisu isplivale nikakve informacije o Igri. Dizajnirao si
špijunski program koji će pustiti samo ono što im odgovara.«
Mange odmahne glavom.
»Predložio sam to Voditelju Igre, no on je rekao da nije potrebno.
Da ti pomognem koliko god mogu. Trebalo mi je malo dok nisam
shvatio...«
HP zausti reći nešto, no jedva je pronalazio prave riječi.
»Čekaj malo. Z-želiš reći da ArgosEye...«
»... nikad nije skrivao Igrine tajne...«, nadopuni ga Mange.
»A-ali oni su Igrini partneri? PayTag ih je trebao kupiti i...«
Mange odmahne glavom.
»Razmisli malo, HP. Tko ti je uopće spomenuo PayTag?
Pretpostavljam da to nije bio Philip Argos ili netko od zaposlenika
tvrtke, zar ne?«
Misli su mu slobodno plovile i trebalo mu je vremena da ih
posloži.
»Eeeh, ne. Bila je to Monika, sestra Anne Argos, ispričala mi je to
na Lidingou. Rekla je da se Anna protivila prodaji i da su je zato ostali
dali ubiti...«
»Dobro«, kimne Mange. »Ovako je bilo...«
Izmijenio je još jedan pogled s Norom, pogledao ručni sat i nagnuo
se prema HP- u.
»PayTag nikad nije bio zainteresiran za ArgosEye. Već su kupili
jednu drugu tvrtku u sličnoj branši za veliki iznos i radili su na tome
da okupe kompetentno vodstvo. Ono što je Philip Argos planirao za
svoju tvrtku bila je obična inicijalna javna ponuda na burzi. Da je
dobro prošla, PayTag bi dobio neželjenu konkurenciju...«
HP se trzne.
»Želiš reći da mi je sestra Anne Argos lagala? Glumila je da je
riječ o kupnji tvrtke? Zašto bi, pobogu, to napravila?«
»Iz dva jednostavna razloga, zapravo... Prije svega, motivira te da
pripomogneš. Mrziš Igru, Voditelja Igre i PayTag, a ona ti je ponudila
direktnu priliku da im osujetiš planove... «
HP umorno kimne.
»A drugi razlog bi bio...?«
»Kome bi odgovaralo da Philip Argos isprazni kasu u tvoj džep
kako bi kupio Annine dionice? I tako praktički potopi vlastiti brod, s
obzirom da su sekundu kasnije zbog Trojanca iscurile sve informacije
o njihovim mutnim metodama i time spustile interes za njihove dionice
na nulu. Prazna kasa, okaljan ugled i bez financijera... «
Mange pogleda HP-a kao da čeka direktni odgovor. No HP-ov
mozak je bio jako, jako spor.
»Razmisli, HP...«, reče Mange nešto sporije.
»Tko Philipa Argosa mrzi toliko da je smislio ovako vještu
osvetu?«
Izvadio je svoj mobitel. Sjajnu metalnu stvarčicu sa staklenim
zaslonom zbog koje se HP nehoteći trznuo.
Na zaslonu je bila tamnokosa žena, s paž frizurom i sjedila je za
stolom u restoranu. U ruci je držala čašu vina i činilo se da nazdravlja
s muškarcem koji je bio leđima okrenuti kameri.
Žena mu je izgledala strašno poznato, no nije ju nikamo mogao
smjestiti.
»Zažmiri malo i zanemari boju kose«, reče Mange.
HP je poslušao. I odjednom mu se učinilo da vidi nešto. Držanje,
način na koji gleda muškarca nasuprost. No to je bilo nezamislivo.
Nemoguće!
»Zaboravi Moniku«, nastavi Mange. »Govorimo o zaista
hladnokrvnoj osobi. Nekome tko doslovno može gaziti preko leševa.
Možda čak i vlastitog...?«
Promijenio je sliku na telefonu, a ovaj put se čovjek bolje vidio.
Bio je to Mark Black. No HP-ov mozak je i dalje odbijao suradnju.
»Sada se zove Anthea Ravel«, nastavi Mange. »Ima šefovsku
poziciju unutar PayTag grupe i radi na pokretanju njihove nove tvrtke.
Prikladno prezime iz raznih aspekata. Ravel je kontronim ...? Poput
pozajmice, koju možeš i primiti i dati.«
»Pobogupričajšvedski...«, gunđao je HP ne skidajući pogled sa
zaslona.
»Kontronim je riječ koja može imati dva sasvim suprotna značenja.
Dobila je ime po Janusu, rimskom bogu s dva lica...«
Mange približi mobitel HP-u do nosa.
»Dva lica, shvaćaš li?«
»Anna Argos«, promrmlja HP, ne vjerujući svom vlastitom glasu.

***
»Moraš biti oprezna, Rebecca, obećaj mi to«, reče Tage Sammer
kad se auto zaustavio na pločniku, a vozač izašao da joj otvori vrata.
»Ne samo kad budeš u banci. Igra ima oči i uši posvuda, a Magnus
Sandstrom je vrlo opasna osoba. Ne smiješ povjerovati ništa što ti
kaže. Vrlo vjerojatno vas je oboje nasanjkao. Prodao vam priču,
organizirao susret...«
Odmahnula je glavom.
»Jednostavno to ne mogu vjerovati. Poznajemo se odmalena.
Mange je zaista dobar dečko.«
»Da, shvaćam da je teško prihvatiti. Ali Sandstrom već dugo, jako
dugo radi za Igru. Sad već ima visoku poziciju, možda među
najvišima. Henrik nam je već izmakao iz ruku, pa me strah da bi ga
Sandstrom mogao iskoristiti kao oružje protiv nas. Moramo ih oboje
pronaći prije vjenčanja, prije nego što se povijest ponovi... «
Vrata automobila su se otvorila, a on je odmah zašutio.
»Obećaj da ćeš paziti na sebe, draga Rebecca. Ako se čuješ s
bratom, smjesta mi se javi. Pokušat ću mu pomoći koliko god mogu,
no prije nego što Henrik bude na sigurnom, ne smijemo imati direktnog
kontakta.«
Kimnula je.
»Razumijem... «
»U redu, i kao što sam rekao, žao mi je što je sve ispalo ovako,
Rebecca, iz dubine srca. Za dio toga sam i ja odgovoran, i toga sam
svjestan. Ne bih nikome poželio ovakvo opterećenje, a kamoli tebi.
Nadam se da ćeš mi moći oprostiti.«
Nije mu odgovorila već se samo nagnula prema naprijed i nježno
ga poljubila u obraz.
Vrata auta zalupila su se za njom i nekoliko sekunda poslije ostala
je sama u svojoj ulici.

***
»Bingo!« nasmije se Mange. »Nije loš paket, zar ne? Anna Argos
dobije svoju osvetu, PayTag se riješi konkurenta, a Voditelj Igre dobije
novac. Za provedbu plana samo im je nedostajao prikladan Igrač i
način da ga motiviraju za povratak u osinje gnijezdo. I tako je
odjednom završila tvoja prijevremena mirovina...«
HP je odmahivao glavom u nevjerici. Ovo što Mange govori zvuči
potpuno ludo. Kapa od folije veličine Extra Large...
No granice logike su toliko iza njega da nije naodmet osvrnuti se
preko ramena.
Anna Argos živa...
Ta je kučka postigla da ga zatoče, izmuče i deportiraju pod
sumnjom da ju je ubio, sve kako bi postao osvetoljubiv. A za to
vrijeme živjela je luksuznim životom na nekoj obali pod novim
imenom dok su joj zarastali ožiljci od plastičnih operacija.
»Znači sve ono s ArgosEyeom bilo je besmisleno...«, promrmlja
on.
»Ne, ne, nikako!«
Mange naglašeno odmahne glavom.
»Philip Argos možda nije ubojica, ali je svakako profesionalni
prevarant. Promisli samo što su ti napravili. A i poslovi u tvrtci su im
poprdično sumnjivi...«
»Ali sada PayTag i Anna Argos rade istu stvar, samo pod drugim
imenom...«
»Nažalost, čini se da je tako, što me vraća na ono o kompasu
Voditelja Igre koji se sve više kvari...« Mange napravi grimasu.
»A kako se zove ta nova PayTagova tvrtka?«
»Sentry Security...«
Ovaj put mozak mu je gotovo smjesta pospojio sve sinapse.
»Sentry? Kvragu, tamo... «
»... radi Rebecca, tako je. Shvaćaš li sada kako je sve povezano?«
Pogledao je na sat zasigurno već deseti put.
»Sorry, ali moramo odmah ići. Kenta nam je sredio mjesto gdje se
možeš pritajiti dok ne budemo spremni krenuti. Moraš... «
»Slušaj, ja sam nadomak prsnuću mozga zato mi nemoj govoriti što
moram raditi. Kao što možeš pretpostaviti, povjerenje u tebe
trenutačno mi nije baš visoko. Daj mi jedan dobar razlog zašto ne bih
samo pobjegao odavde i skrio se u neku rupu dok sve ovo ne završi.«
»Jer te trebamo, HP!«
Mange podigne ruke.
»Da, razumijem da si skeptičan. Zaista sam ti radio iza leda i to
priznajem. Neću lagati! Ali sve sam to radio da pomognem tebi i
Becci, to ti se kunem!«
Otvorila su se vrata i Jeff je provirio u prostoriju.
»Netko je upravo provukao propusnicu gore«, šapne on. »Dizalo
je na putu pa moramo smjesta kidnuti!«
Mange i Nora ustali su gotovo istovremeno. No HP je ostao
sjediti.
»Hajde, HP, moramo ići! Objasnit ću ti sve putem. Nadu li nas
ovdje, gotovi smo!«
»Ne dok mi ne kažeš tko su to oni...«
»Čuvari podzemne, murjaci — svejedno«, odbrusi mu Jeff. »Kreni
ili ću te ja odvući...«
Mange podigne ruku, a Jeff smjesta zašuti.
»Poslije ću ti više reći, HP, obećajem. Ali sad moramo ići. Znam
da mnogo tražim, ali moraš mi vjerovati. Ako te se murjaci dohvate,
gotovo je...«
HP je detaljno promatrao Mangeovo lice, a onda je nevoljko ustao.
Trčali su kroz tunel. Prvo Nora, zatim on i na kraju Mange i Jeff.
HP se povremeno osvrtao preko ramena.
Pokušavao je nešto reći Mangeu, postaviti još pitanja, no tempo i
uspon previše su zaokupili njegova umorna pluća.
Barake su nestale nakon što je tunel počeo skretati i nakon
nekoliko metara Nora je usporila.
»Ne mogu povezati sve to«, reče HP Mangeu dašćući. »Igra
posjeduje PayTag. Black radi za Voditelja Igre...«
Jedva je dolazio do zraka.
»Ne, nikako«, odgovori Mange. »PayTag posjeduje neka tajna
zaklada. Imamo nekoliko teorija tko stoji iza njih, no sve su to
nagađanja. PayTag su u početku bili Igrini naručitelji. Jedni od mnogih.
No zadnjih nekoliko godina praktički su ostali jedini...«
Nora zastane, pa su i oni morali učiniti isto.
Podigla je ruku. Udaljeno brujanje ventilatora i HP-ovo uzdisanje
bili su jedini zvukovi.
A onda se čulo ritmičko struganje negdje ispred njih. Zvuk je bilo
lako prepoznati. Koraci, vjerojatno više osoba.
Svi su se trznuli na zvonjavu koja je odjeknula kamenim zidovima.
»Radio, to su sigurno čuvari iz podzemne!« vikne Jeff
»Natrag«, reče Nora kratko i počne trčati u smjeru iz kojeg su
došli.
 »Ali onda idemo ravno u zagrljaj onoga tko je...«, pobuni se Jeff.
»Tiho!« odbrusi mu ona. »Samo idi...« Opet su počeli trčati.
»Znači ti i tvoji prijatelji planirate pobunu. Malu dvorsku
revoluciju...«, šapne HR.
»Nešto u tom smislu«, odgovori Mange. »Igru se i dalje može
iskoristiti za dobre stvari. Ali moramo odsjeći sve veze s PayTagom i
smijeniti trenutačnog Voditelja Igre.«
»Starog Sammera?«
Mange se trzne i umalo zastane.
»Znači upoznao si ga?«
»Zimus, na groblju za kućne ljubimce kod Kaknasa... Becca misli
da je on jedan od tatinih starih kolega. Je li?«
»Tamo!« Nora zastane i pokaže prema tunelskom zidu.
Između dvije debele cijevi bila su mala, zahrđala metalna vrata.
Jeff se probio i iz opasača izvadio francuski ključ. Otvorio je vrata
i osvijetlio mračni hodnik.
Zapuhnuo ih je ustajali, tunelski zrak.
Nora nije oklijevala ni sekunde već se provukla između cijevi i
ušla.
»Moraš ići za njom«, reče Mange i pokaže u njezinom smjeru.
»Nora će se pobrinuti za tebe. Jeff i ja ćemo ostati i zatvoriti vrata
za sobom. Ima jedan izlaz do podzemne na Slussenu, uz malo sreće
stići ćemo do tamo...«
»A-ali.... eeeh, čekaj malo«, pobuni se HP.
»Kreni više«, frkne Jeff. »Doći će svakog časa.« HP ljutico
pogleda Mangea. »Ti i ja još moramo pričati...«
»Hoćemo, HP, obećajem. Sve ćemo riješiti, ali do tada mi moraš
vjerovati na riječ. Bježi sada jebemu!«
HP je oklijevao još neko vrijeme. Zvuk iz tunela sada se još bolje
čuo. Teški koraci u čizmama. Glasovi su odzvanjali kroz mrak, u
kombinaciji s pucketanjem radija. HP duboko udahne i zađe u tamu.
 Devetnaest
Važno je zvati se Ernest

Trebala bi spavati.
Noć je, dan joj je bio najblaže rečeno zbunjujući, a i već je prošlo
sat vremena otkad je popila tablete za spavanje.
No unatoč tome nije mogla oka sklopiti.
Laptop se na malom kuhinjskom stolu tiskao s tanjurom ostataka
jela iz mikrovalne koje se prisiljavala pojesti za večeru. Misli su joj
svrdlale glavom. Više nije znala što da misli i kome da vjeruje.
Priča strike Tagea vjerojatno je neistinita, no istovremeno nije ni
toliko daleko od nemogućeg. Kad bi postavili dokaze jedne uz druge i
dopunili ih raznim događajima i indicijama, čak bi i držala vodu.
Tvrdnja broj jedan: Tata i Andre Pellas/Tage Sammer zajedno su
obnašali službu na Cipru.
Fotografija iz bankovnog sefa i knjiga koju je pronašla zaista
potvrđuju tu teoriju.
Tvrdnja broj dva: Tata i ostali pokušali su prokrijumčariti oružje
kako bi zaštitili potćinjene strane od masakra.
Događaji poput takvog bili su stvarni, a uzevši u obzir da je tata
zaista služio na Cipru, moglo bi i proći.
Ali što nakon toga?
Ono da je tata nastavio raditi za njih kao neki pomoćni plaćenik...
Glasnik koji je zbog svojih osjetljivih zadataka trebao imati lažne
putovnice?
Nije bilo toliko nezamislivo, kao što je isprva mislila. Hladni je rat
današnjim ljudima iznimno dalek, nešto što se gleda na filmu ili u TV-
dokumentarcima.
No onda, šezdesetih i sedamdesetih bio je itekako stvaran.
Poratno doba počelo ju je fascinirati više nego što je htjela
priznati. Nekoliko sati na Wikipediji bilo joj je dovoljno da dobije
bolji uvid u cijelu priču. Švedsko zrakoplovstvo bilo je jedno od
najvećih na svijetu i gradilo je gigantske podzemne zrakoplovne baze
poput one u Tullingeu.
Nitko nije sumnjao u to da su na Istoku neprijatelji, a na Zapadu
prijatelji, ni onda ni danas. Švedska je glumila neutralnost, no
istovremeno je prisluškivala sovjetske radijske veze i prenosila
informacije NATO-u. Ništa novo, no to nije nešto o čemu se priča na
kavi, osim možda činjenice da su lani pronašli olupinu jedne od
špijunskih letjelica koju su Rusi oborili nad Baltikom.
No ono što je nju najviše fasciniralo, bilo je nešto posve drugo,
nešto o čemu nije imala pojma do prije nekoliko tjedana. Da nije bilo
isječaka na zidu Henkeove spavaće sobe, ne bi ni povezala sve to.
Švedska je nedavno SAD-u predala tri kilograma plutonija. Prema
službenoj izjavi, taj se plutonij koristio šezdesetih i sedamdesetih u
istraživačkom projektu, a od tada je bio pohranjen u vojnom skloništu,
vjerojatno na nekakvom mjestu poput Utvrde.
Švedski vojni projekt istraživanja nuklearnog oružja koji je
zahtijevao nekoliko kilograma životno opasnog plutonija zvuči
potpuno nevjerojatno. Sigurno je riječ o nekoj strogo čuvanoj tajni!
No, osim svježih članaka o predaji, Wikipedia je, na njezino
iznenađenje, nudila još mnogo informacija o toj temi.
Postojala su dva smjera istraživanja.
S-program koji je trebao služiti za obranu od nuklearnih napada. S
obzirom na tadašnju situaciju, zvučalo je potpuno logično. Gledala je
crno-bijele američke dokumentarce o kubanskoj krizi na Discoveryju.
Školarce koji su se skrivali pod klupama.
Duck and cover!
Kao da će to pomoći...
Znatno tajniji L-program, čiji je cilj bio stvaranje vlastitoga
nuklearnog oružja za Švedsku, nešto je posve drukčije. Da informacije
nisu toliko raširene, pomislila bi da je sve izmišljotina. Poput onog
pseudodokumentarca o tome da svjetsko prvenstvo u nogometu 1958.
uopće nije bilo u Švedskoj, ili teorije da je Ned Armstrong zapravo
šetao po pijeskom napunjenom hollywoodskom studiju, a ne po
površini Mjeseca.
Ostaci prvoga probnog reaktora nalaze se u skloništu pod
Kraljevskim tehničkim fakultetom, usred grada. To je i potvrđeno na
fakultetskim stranicama.
Vjeruje se da je postojao još jedan reaktor u Alti koji je služio za
proizvodnju prvoklasnog plutonija. Isti kao onaj koji su Iranci pokušali
proizvesti sada, pedeset godina poslije.
No to se pokazalo težim nego što se mislilo. Umjesto toga, počeli
su nabavljati plutonij iz drugih izvora. A tek sad Wikipedia postaje
zaista zanimljiva:
Dana 6. travnja 1960. Vijeće sigurnosti SAD-a donijelo je odluku
da neće podržati Švedsku ni u posjedu ni u proizvodnji nuklearnog
oružja jer smatra da je za obranu Zapada protiv Sovjetskog Saveza
važnije da Švedska ulaže u uobičajene oružane snage nego u skupi
nuklearni program.
Amerikanci su, dakle, formalno dali košaricu L-programu. Nisu ni
na koji način pomagali oko nuklearnog oružja. No zbog sljedećih
rečenica nakostriješile su joj se dlake na rukama.
No unatoč stavovima iz 1960-ih, američka Obrana ipak je
švedskim predstavnicima pružila uvid u tajne informacije s kraja 60-ih,
što u taktiku nuklearnog oružja, što u podatke o nuklearnoj fizici.
Između ostalog, švedski su predstavnici promatrali oružani sustav
MGR-1 Honest John, opremljen nuklearnim bojnim glavama W7 och
W31. Za artiljerijsku je svrhu SAD koristio projektil W48 za 155-
milimetarsku artiljeriju s efektom od 0,072 čvorova. Planovi za
švedsku proizvodnju sličnog oružja nisu pronađeni.
Honest John.
Earnest John. John Earnest...
John Earnest iz Bloemfonteina, Južna Afrika, s gomilom američkih
pečata u putovnici. A fotografija u putovnici prikazivala je njezinog
oca.
 To ne može biti slučajnost.

***
Puzali su po mraku već sigurno četrdeset i pet minuta.
Tunelski je pod bio grbav, a koljena i dlanovi sve glasnije su mu se
bundi. S lijeve strane bile su mu neke široke cijevi, a barem jedna od
njih bila je vruća kao vrag.
Već je deserak puta opekao lijevu ruku, a znoj mu je curio niz leđa
i lice. Odavno mu je trebala pauza, no nije htio ispasti slabić pred
Norom. Ako ona može izdržati, kvragu, onda može i on!
Držao se što bliže njoj, osluškivao njezine pokrete tijela i uzdisaje
dok je puzala pred njim.
Osjetio je pokret na ruci pa je na sekundu pomislio da joj se opet
previše približio. No shvatio je da predmet koji ga je dotakao nije
kožna čizma nego nešto vlažno i dlakavo.
Pokret se ponovio, pa se trznuo i zamahnuo rukom, te opet opržio
ruku o cijev.
»Jebemu«, izleti mu.
»Jesi dobro?«
Blago, plavkasto svjedo upalilo se pred njim i usmjerilo prema
njemu. Koristila je mobitel kao svjetiljku.
»Prokleti štakor«, promrmlja on. »Mrzim štakore...«
»Možemo malo zastati ako želiš?«
»Ne, ne, u redu je. Idemo.«
No Nora je čini se primijetila koliko je umoran. Okrenula se i
zaustavila, podigla noge i prislonila čizme o vruću cijev. Iz džepa je
izvadila kutijicu za burmut i, ne pokazavši ni najmanju namjeru da mu
ga ponudi, stavila doziranu vrećicu pod usnu.
»Vjerojatno nema još mnogo...« Vratila je kutijicu u džep.
»Do čega, podzemne na Slussenu, ili?«
Ispravio je svoje ukočene udove i pokušao sjesti kao ona.
»Isprva sam tako mislila, no prolaz skreće u krivom smjeru. Idemo
prema jugu. Mislim da se približavamo Medborgarplatsenu...«
»OK... A kad izađemo na Medisu, kamo ćemo onda? Gdje je taj
stan koji je Mange spominjao?«
»Vidjet ćeš...«
Pokušao ju je malo bolje promotriti, no mobitel je bio usmjeren
prema njemu pa joj je lice bilo u sjeni. Skroz cool ženska. Očigledno
najpametnija u grupi.
Kent Hasselqvist bio je obična kukavica željna priznanja, a brojler
Jeff potvrđivao mu je sve predrasude o kratkoošišanim, tetoviranom
bilderima. No Nora je drukčija.
»I, koja je tvoja uloga u Igri?« reče on pokušavajući zvučati
opušteno i nimalo zainteresirano.
»Mislim, jesi li Igrač ili Mrav?« doda on nešto nesigurnije nakon
što nije odgovorila. »Ili si nekakav Dužnosnik poput Mangelita?«
I dalje nije bilo odgovora.
»U redu, Greta Garbo. Oprosti što sam pitao...«, promrmlja on i
vrati se u položaj za puzanje.
»Hoćemo li...?« Kimnuo je prema tunelu.
Ostala je sjediti još nekoliko sekunda.
A onda se okrenula i ugasila mobitel.
»Igrač, baš kao i ti«, reče ona i počne puzati.

***
Rebecca je skrolala po stranici. Većina informacija dolazila je iz
Kraljevske knjižnice, pa se odlazak tamo činio kao logičan sljedeći
korak.
Godine 1968., četiri nakon što joj je tata dobio otkaz i prema
Sammeru/Pellasu počeo raditi kao konzultant, Švedska je potpisala
Ugovor o neširenju nuklearnog oružja i započela s ukidanjem programa
za nuklearno oružje, koji je službeno u potpunosti ukinut 1972. No već
u sljedećem odjeljku, Wikipedia kao da sama sebi skače u usta.
Djelatnost vezana za nuklearno naoružanje nastavljena je u
istraživačkom postrojenju i nakon što je program ukinut 1972., no u
znatno manjem obujmu. (Resursi 1972. bili su otprilike triput manji
nego 1964.-1965.) Štoviše, nastavljeno je samo istraživanje o zaštiti
od nuklearnog oružja, ali ne i proizvodnji ili korištenju.
Sve to savršeno se uklapalo u priču strike Tagea. Veliki, tajni
istraživački projekt koji je zahtijevao tajne kontakte s inozemstvom.
Projekt koji je poslije ukinut, no svejedno nastavio djelovati u znatno
manjem obujmu, još tajnije nego u početku. Koji se skrivao ispod
površine uz vladino tiho odobravanje.
Godine 1985. Palmeova vlada odjednom se zbog zapaženoga
novinskog članka ustrtarila. Pokrenuta je istraga koja nakon dvije
godine nije ništa pronašla jer nije imala što pronaći s obzirom da su
sva istraživanja oko nuklearnog oružja, baš kao što je vlada naredila,
ukinuta 1972.
Dvije godine bile su dovoljno vremena da se sve ugasi, riješe se
svih kontakata i zauvijek zatru sve tragove. Rješenje koje je
odgovaralo svim stranama. Ili barem gotovo svim...
Ako je u pravu, ako su L-program i njegov još tajniji nasljednik
zaista bio Sammerov i tatin projekt, to bi značilo da su obojica bili
konačno razdvojeni 1985. ili 1986.
Ugovor o bankovnom sefu potpisan je 1986., a u tom razdoblju
tata se počeo mijenjati. Postajao je sve ogorčeniji, ljući — znatno
nasilniji.
Je li tada nabavio revolver ili ga je imao još otprije, možda mu ga
je Tage dao za zaštitu?
Projekt nuklearnog oružja izvorno je spadao pod zrakoplovstvo, a
za razliku od oružanih snaga, njihovo je osoblje bilo naoružano upravo
takvim 38-kalibarskim revolverima.
To bi objasnilo zašto striko Tage toliko silno želi doći do oružja,
osim što ga želi držati podalje od Henkea.
Želi ga se riješiti jednom za svagda.
Prije nego što ga se poveže s događajima iz prošlosti...
Tko zna što je mislio pod time ?
 Znači to su bili njegovi zagonetni komentari na rastanku koje nije
ni zamijetila prije nego je izašla iz auta. Nešto o tome da se povijest
ne smije ponoviti.
Zažmirila je, položila glavu u ruke i protrljala sljepoočice vršcima
prstiju.
Koja vražja priča!

***
»Jesi li došla visoko na ljestvici?« dahtao joj je u nogu. »Ja sam
bio first runner up, igrač broj 128. Neko vrijeme sam bio najbolji, no
to već sigurno sve znaš...«
Nije bilo odgovora.
Stvarno je gadno kad glumi neuhvatljivu...
Bez upozorenja Nora je odjednom zastala, a on je umalo udario
glavom o njezinu stražnjicu. Nije da bi mu to bilo neko neugodno
iskustvo.
Upravo se spremao reći nešto mudro kad mu je odbrusila.
»Sšššš!«
Ugledao je blago svjetlo malo dalje. Padalo je s tunelskog stropa,
vjerojatno kroz nekakve rešetke ili nešto slično. U daljini se čuo
žamor.
»Koliko je sati?« šapne on.
»Pola šest.«
Isprva je pomislio da misli pola šest navečer. Da su puzali tu u
mraku cijeli dan. No dakako da nije bilo tako. Skupili su ga na
Langholmenu usred noći i zatim se povlačili kroz veliki tunel dovoljno
dugo da otprate zadnji noćni vlak.
Zajedno s nekoliko sati razgovora i puzanja, uskoro je stiglo
vrijeme za doručak.
Nora oprezno nastavi prema naprijed i zastane ispred rešetke.
Čučnula je, oprezno ustala i pružda ruke prema svjetlu. Glava joj je
nestala iz vidokruga i na trenutak ga je, iako joj je mogao vidjeti
ostatak tijela, uhvatila panika.
A onda se vratila.
»Dođi!«
»Brzo, brzo!« doda ona uz mahanje kad nije reagirao dovoljno
brzo.
Dopuzao je do nje i čučnuo, toliko blizu da je osjećao njezin dah
na licu.
»Ovo je podzemna na Medisu.« Pokazala je prema gore.
»Peron je prazan, ali vjerojatno ga uskoro otvaraju jer čujem
glasove. Moramo izaći prije nego što krene jutarnja navala...«
»Inače će izgledati u najmanju ruku čudno, zar ne?« doda ona
budući da nije shvatio. »Dvije zamazane osobe koje izlaze iz rupe u
podu...«
»Da, jasno«, promrmlja on.
Kvragu, što je spor!
Ustala je i petljala po rešetkama te ih zatim podigla.
Onda je skočila i izvukla se van.
»Primi!«
Pružila mu je ruku.
Na sekundu ju je pomislio ignorirati, može se izvući iz ove vražje
rupe bez ičije pomoći. No tijelo mu je bilo posve iscrpljeno i nije htio
zapeti na pola puta, bespomoćno poput kakva geeka na spravi na
tjelesnom. Umjesto toga zgrabio joj je ruku, ukopao se u pod i skočio
prema rubu. Bez problema izvukla ga je na peron.
»Dođi! Počet će puštati ljude, čujem zveckanje ključeva... «
Nije mu ni pustila ruku već ga je podigla na noge i zatim povukla
prema sredini perona.
Sa stubišta malo dalje čulo se metalno zveckanje koje se sve više
približavalo. No i dalje nije bilo jutarnjih putnika.
U vidokrug su im upala dva para nogu u tamnoplavom. Zatim
opasač s oružjem na kojem su zveckale lisice i plave uniforme, te
dvije glave s kapama.
Murjaci — žena i muškarac.
 Idu ravno prema njima!
Prokletstvo!
Na sekundu je instinktivno želio pobjeći. No Nora ga je i dalje
držala za ruku i natjerala da se smiri.
»Navuci kapuljaču«, šapnula mu je i polako krenula prema
najbližem izlazu. Žamor glasova čini se da je dolazio odozgo.
Poslušao ju je i polako navukao kapuljaču trenirke preko glave.
»Kasnimo, jebemu, požuri!« gunđao je netko gore.
Vjerojatno čuvar koji mora otvoriti vrata podzemne.
HP se oprezno osvrne preko ramena. Murjaci su im se približavali,
pratili ih u korak. Kao da su im za leđima.
Odjednom shvati koliko mu je usrana jakna. Puna je blatnih mrlja i
smeđih zagorenih tragova na jednom rukavu. Nora je bila otprilike
jednako čista. Nije ni čudo što su zaintrigirali murjake, izgledaju kao
dva beskućnika.
Nora mu stisne ruku, a on joj uzvrati. Stepenice su još deset
metara dalje, a murjaci znatno bliže.
Neće stići. Ako ne potrče...
Napeo je tijelo, pokušavajući osloboditi ruku i pripremiti se na
bijeg.
No ona ga nije puštala.
U trenutku kad su ih murjaci sustigli, ona ga je privukla k sebi,
prislonila usne uz njegove i snažno ga poljubila.
Poljubac ga je potpuno smeo, no nakon nekoliko sekunda došao je
k sebi i uzvratio. Usne i jezik bili su joj mekani baš kao što je i mislio,
no iznenadio ga je blagi, ali nimalo neugodni okus burmuta.
Položio joj je ruku oko struka i privinuo je k sebi. Kosa joj je
zalepršala zbog naleta vjetra iz tunela i zaškakljala ga po obrazu.
No nije to ni primijetio.
»Nabavite sobu...«, podsmjehne se policajka u prolazu.
Za sekundu je vlak dotutnjao na peron.
Ljudi su počeli trčati niz stepenice i gurati se, iako se vrata vlaka
još uvijek nisu ni otvorila.
 Nora se povukla natrag, pustila mu ruku i glavu.
»Evo ti«, reče ona i izvadi zgužvanu omotnicu iz džepa hlača.
»Otiđi do Šumovitoga groblja, Kent ti je tamo sredio stan. Ključ i
adresa su u omotnici, javit ćemo ti se za nekoliko dana.«
»Eeeh, dobro«, promrmlja on, ne znajući što bi trebao reći ili
učiniti.
»To je tvoj vlak...«, nasmije se ona i pokaže prema vagonu
nekoliko metara dalje. »Ahaaa, u redu.«
Drugi put u nizu, kvragu, što je vješt s riječima. Pravi ladies-man...
Šumovito groblje od svih mjesta, tamo je kao kod kuće. Fensterov
mali podrum iz kojeg je financirao cijeli svoj odrasli život. Ušao je u
vagon i okrenuo se. Nakratko su stajali jedno nasuprot drugom.
»Požare«, reče ona kad se oglasilo upozorenje za zatvaranje vrata.
»Što?«
»Pitao si za što sam zadužena u Igri.«
»Daaa...«
Vrata su se polako počela zatvarati. »Podmetala sam požare...«
 Dvadeset
Prijatelj

Šal oko glave, velike, crne sunčane naočale, duga haljina i

rukavice. Kao da je ispala iz nekog časopisa iz pedesetih, i stila koji
nikako nije njezin. No to je i bila poenta cijele maskerade.
Pozdravila je stražara na recepciji i pružila svoju propusnicu. Nije
bio isti čovjek kao prošli put, barem je mislila tako.
»Izvolite«, reče on nakon što je provukao njezinu karticu kroz
čitač.
»Hvala.«
Nastavila je dalje prema ulazu u trezor. Velika torba za plažu koju
je nosila preko ramena bila joj je teška, no morala je stisnuti zube.
Provukla je svoju karticu i pokušala ne gledati u kameru na stropu.
Plan je bio jednostavan: otvoriti novi sef, strpati cijelu veliku,
zelenu metalnu kutiju u torbu i zatim zbrisati kroz vrata i više se nikad
ne vratiti. Ne smije gubiti vrijeme. Prije ili poslije Stigsson i njegovi
pomoćnici dobit će uvid u promet propusnica i povezati sve detalje.
Ne može im dopustiti da pronađu revolver, odmah bi ga povezali s
događajem kod Granda i iskoristili kao čvrst dokaz da je Henke zaista
namjeravao upucati Blacka. Najjednostavnije bi bilo prepustiti oružje
striki Tageu, kao što je manje-više i obećala. No sada joj ta ideja nije
više bila jednako privlačna kao tijekom razgovora u autu. No dobro,
može odlučiti i kasnije, sada je samo bitno ukloniti revolver odavde.
Vrata su se otvorila i ušla je u trezor.
Izgledao je jednako kao i zadnji put, no za svaki slučaj ostala je
malo uz vrata osluškivati dolaze li drugi posjetitelji.
Sve je bilo tiho pa je krenula hodnikom.
Isprva polako, no potom je ubrzala tempo, kao da što prije želi
doći do tamo. Zvuk njezinih potpetica odzvanjao je i stvarao neobičnu
jeku u malim bočnim sobicama duž prolaza.
Kad je prošla rešetkasta vrata sobe u kojoj je bio stari sef, nije
mogla odolijeti da ne baci pogled. Rupa u mesinganom pretincu gdje je
nekoć bila brava jasno se vidjela.
Morala je odoljeti iznenadnom porivu da zastane i bolje ga
promotri. Nastavila je dalje i prošla još dvoja vrata s rešetkama dok
nije došla do onih čija je svjetiljka svijetlila zeleno. Srce joj je počelo
sve jače lupati i zastala je na nakratko da se ogleda. Jedna od tamnih
kamera bila joj je točno iznad glave i morala se suzdržati da ne
pogleda u nju.
Čim je ušla u sobicu i pronašla svoj pretinac, odmah joj je bilo
lakše. Sve je u redu, brava je netaknuta i nema ni najmanjeg znaka da
ju je netko pokušao nasilno otvoriti.
Stavila je ključ u bravu i za svaki slučaj se osvrnula preko ramena.
Zatim ga je okrenula.
Trebalo joj je nekoliko sekunda da shvati što gleda.
Metalne kutijice nije bilo, set je bio gotovo prazan. Osim malog,
okruglog predmeta u sredini. Mala staklena kugla, široka možda pet
centimetara.
Pažljivo ju je podigla iz sefa i uhvatila između palca i kažiprsta.
Desna ruka odjednom joj se počela tresti i na trenutak joj je kugla
umalo ispala.
Brzo je promijenila ruku i podigla kuglu prema svjetlu te je pomno
proučila, dok joj je mozak pokušavao upiti cijelu situaciju. Sve se
činilo tako nestvarno, gotovo poput sna. Kroz kuglu se moglo vidjeti i
oprezno ju je okretala između palca i kažiprsta.
U sredini je lebdio mali mjehur.

***
Stan zasigurno nije imao više od 25 kvadrata.
Minimalistička kuhinja koja zaudara na zagoreno, soba s
raspadajućim linoleumskim podom, komplet s IKEA-inim krevetom na
razvlačenje i rola papira za drkanje. Nije baš kao u Hiltonu. Osim toga
bilo je vruće kao u paklu.
Jutarnje sunce prodiralo je kroz prozore, a rolete iznutra prije su
skupljale vrućinu nego je odbijale.
Podigao je malu, prozirnu kutijicu tableta i protresao je. Pet velikih
tableta poskočilo je unutra. Već sigurno deseti put u zadnjih pet minuta
otvorio je poklopac i izvadio jednu od njih.
Trebao bi se zavaliti na krevet, napuniti čašu polumutne vode iz
zahrđale slavine i popiti tu spodobu.
Krajnje je vrijeme, odspavao je pola dana, tako da je najblaže
rečeno u zaostatku s lijekovima. Glava mu je pucala, a unatoč vrućini
nekoliko je puta protrnuo.
No svejedno je oklijevao.
Sigurno mu je uvalila kutijicu tableta u džep dok su se ljubili. To
je jedino objašnjenje koje mu je padalo na pamet.
Vratio je tabletu u kutijicu, izvadio kutiju Maribora koju je kupio
na automatu u podzemnoj i zapalio cigaretu.
Podmetala sam požare...
Divna djevojka...
Zaista jako divna...
Bilo je više požara u ponudi. Ermanova koliba. Mangeov dućan. A
da ne spominje svoj vlastiti stan... Može slobodno birati...
Zadnji put kad je pojeo jednu od ovih konjskih tableta dobio je
crijevnu virozu. Trovanje hranom već je prije iskusio, no ovo je bilo
drukčije, to je sada shvaćao.
Osim toga, nakon slučajnog ispumpavanja želuca na Palsundetu
odmah se bolje osjećao, što se nikad nije dogodilo nakon predoziranja
kebabom.
Da se nije tako gadno razbolio, već bi daleko odmakao. Pobjegao
bi negdje u prirodu i zakopao se u tako duboku jamu da bi mu i
Saddam Hussein pozavidio.
Umjesto toga završio je sav jadan na Langholmu, gdje je došao na
ideju da prespava u brodu.
 A nakon toga bilo je lako doći do njega.
I sada je tu u njihovom stanu. Baš gdje su ga htjeli.
I sve to zahvaljujući Mangeu.
Prokleti jebeni Mange, koji ga je kraljevski zajebao, ne, carski!
No sad samo očekuje da zaboravi sve što se dogodilo i popije
njegovu priču da je cijelo ovo vrijeme zapravo obavljao zadatke za
Igru...
FUCK!!
Bacio je kutiju tableta u strop gdje je napravila udubinu u gipsenoj
ploči i zatim završila kod ulaznih vrata.
Da bar ima računalo, mogao mi malo proguglati i provjeriti svo
sranje koje mu je Mange pokušao prodati.
No umjesto toga je ležao, bez interneta, telefona, čak i jebenog TV-
a.
Poput neke verzije pustinjaka Ermana iz predgrađa. Erman, da...
Kompić Voditelja Igre koji je očito bio jedan od tih koji koriste
tunelske urede po potrebi. Outcast koji se vratio iz mrtvih i izborio si
mjesto za stolom.
To jest, ako ga je uopće ikad izgubio.
Mange ga je i spojio s Ermanom. Mange, kojeg je mislio da
poznaje. Isti onaj Mange čijeg je prvog Commodora 64 riješio iza ugla
kod Fenstera tako što ga je zamijenio za tri ukradena stereo aparata za
auto.
Mange koji mu je uvijek pomagao, koliko god mu se on rugao,
uvijek...
Pa kvragu... !
Ustao je iz kreveta i očajnički pokušao pronaći nešto što bi mu
skrenulo pozornost, no nije uspio pa je počeo hodati gore-dolje po
izlizanom podu. Glavobolja je svakim pokretom postajala sve jača.
Odlučiti.
Jednostavno mora odlučiti.
Progutati tabletu i popiti Mangeovu priču da su on, Nora,
Hasselqvist i brojler Jeff pozitivci. Osnivači grupe za otpor i
smjenjivanje Voditelja Igre.
Ili je neće popiti...
Vrijeme je da se odlučite, gospodine Pettersson.
Crvena ili Crna?

***
Revolver je samo nestao. Netko joj je provalio u sef bez ikakvog
traga i uzeo oružje i metalnu kutiju. Osim nje, samo je jedna osoba
znala za oružje. Očito nije htio čekati, ili još gore. Nije joj vjerovao.
Svim mjehurima suđeno je da prije ili poslije prsnu...
Izvadila je mobitel iz torbe i počela tražiti broj u imeniku.
»Bok, Rebecca je«, reče ona kad se s druge strane javila govorna
pošta. »Znam da bih ovaj broj trebala zvati samo u krajnjoj nuždi.«
Zastala je na sekundu i duboko udahnula.
»Ali mislim da je Henke loše. Zaista loše, i učinila bih bilo što da
mu pomognem. Zaista bilo što...«
Skočio je iz kreveta čim je zazvonilo. Bilo mu je teško orijentirati
se, a kad je shvatio gdje se nalazi i zašto, pokušao je identificirati
izvor zvuka.
Zvuk je dolazio iz hodnika, točnije zvona ulaznih vrata.
Oprezno je zakoračio prema vratima, no prije nego što je došao do
njih, netko mu je otvorio otvor za pisma.
Nesvjesno se trznuo i vratio natrag u dnevni boravak.
Stan je bio na trećem katu, previsoko da skoči. A ako počne
gorjeti, gotov je.
»Ja sam...«, šapne glas kroz otvor. »Kenta.«
HP odahne. Vratio se u hodnik i otključao vrata.
Hasselqvist s »qv« ušao je i provukao se kraj njega. Oštri smrad
znojne najlonske majice zapržio je HP-ove nosnice.
»U redu je«, reče prije nego što je HP uspio zaustiti. »Nitko me
nije pratio, izveo sam sve trikove iz priručnika.«
Ušao je u kuhinju i napunio čašu vode te je brzinski slistio.
 Zatim još jednu.
»Evo ti«, reče zatim i stavi vrećicu iz supermarketa na sudoper.
»Pomislio sam da bi ti se zalihe uskoro mogle istrošiti.« HP otvori
vrećicu.
Mlijeko, bijeli grah, polugotova jela, razno povrće i YES! Cigarete,
kako dobro! Došlo mu je da poljubi Hasselqvista. No umjesto toga
otvorio je kutijicu i izvadio jedan Marlboro.
»I, što sada?« Uvukao je nekoliko dubokih dimova.
Hasselqvist mu nije odgovorio već ga je samo mrko pogledao.
»Ako već moraš pušiti, onda barem stani ispod ventilatora... «
»U redu... «
HP slegne ramenima i pomakne se malo bliže štednjaku.
»Ostali su na putu«, reče Hasselqvist. »Bit će tu za nekih sat
vremena, a onda ćeš saznati nešto više. Jeff ima plan kako ćemo ući u
Utvrdu.«
»OK, znači još uvijek niste odustali od tog projekta...«
»A zašto bismo? Ako uništimo Utvrdu, sve će biti gotovo... «
»Mmm valjda... «
HP uvuče još jedan dim. »Š-što, kako misliš?«
»Ništa Kenta, o tome ćemo poslije. Mislio sam podgrijati neko
jelo, hoćeš mi se pridružiti?«
»Ne, hvala, smazao sam kobasicu na putu ovamo.«
»OK, your loss...«
HP ubaci polusmrznuti hamburger u mikrovalnu i stavi je na
najjače.
»Nego, slušaj, ne zamjeram ti.«
»Što?« HP se okrene.
»Za ono na E4. Suzavac i sve to«, pojasni Hasselqvist. »Aha,
dobro...«
»Nisi ti kriv... Samo sam htio da to znaš.«
»OK.« HP nije znao što bi trebao reći. »Nije bilo ništa osobno, zar
ne?«
»Naravno da ne...« HP ispuhne oblak dima ravno u ventilator.
 Nekoliko sekunda samo su šutjeli.
HP se migoljio. Posprejao je Hasselqvista suzavcem, udario ga
nogom u jaja dok je ležao na podu i prijetio mu da će mu razbiti glavu.
Tad je bio Igrač 58, njegov najveći konkurent kojeg je optuživao za
sve i svašta. No sad potpuno drukčije gleda na njega. Trebao bi mu
se.... Dakle...
»Slušaj, Kenta...«, počne on.
No pištanje mikrovalne ga je prekinulo.

***
Prozorčić s razgovorom iskočio je nakon što je upalila računalo.
Prvo je pomislila da je riječ o nekakvoj automatskoj softverskoj
nadogradnji, pa je pritisnula križić u desnom gornjem kutu da ga ugasi.
No prozorčić je ostao otvoren.
Pokušala je još jednom, a kad ni to nije upalilo, pokušala je ugasiti
cijeli program.
No prozorčić nije slušao. Čuo se kratki zvuk, a nakon toga
pojavila se poruka:
Faruk: Bok, Becca, Mange je. Čuo sam tvoju poruku, no nisam te
mogao nazvati. Što se dogodilo?
Na trenutak nije znala što bi napravila. Prozorčić nije bio od
uobičajenog programa za chatanje, u to je bila sigurna, što znači da ga
je nekako daljinski instalirao na njezino računalo. Ali kako je došao
do njezine IP-adrese?
Iskočila je nova poruka:
Faruk: Ne brini se, ovaj program je kriptiran i nitko nam ne može
prisluškivati razgovor...
Faruk: Reci mi, što je to bilo s HP-om?
Pomaknula je kursor i kliknula na malo polje za tekst u kojem se
odjednom pojavilo njezino ime.
Becca: Koliko si umiješan u Igru?
Prošlo je nekoliko minuta prije nego što je odgovorio.
 Faruk: S kim si razgovarala?
Becca: S jednim starim prijateljem.
Faruk: Mislio sam da sam ti ja stari prijatelj.
Becca: I ja sam to mislila, Mange...
Još jedna pauza, ovaj put malo kraća.
Faruk: OK, zaslužio sam to. Imaš pravo, Becca, nisam bio posve
iskren ni s tobom ni s HP-om. Bio sam u Igri puno prije nego što se on
uključio. Ali sve što sam napravio bilo je s namjerom da pomognem
njemu i tebi. Moraš mi vjerovati!
Faruk: Razgovarala si sa Sammerom, zar ne?
Sada je bio red na njoj da pauzira. Mange je očito informiran bolje
nego što je očekivala. To ju je malo iznenadilo. No ako se uzme u
ozbir što je striko Tage rekao o njemu...
Becca: Tako je.
Faruk: OK, onda shvaćam zašto si uznemirena. Rekao ti je svašta,
zar ne? Da stojim iza Igre i da je HP u velikoj opasnosti?
Becca: Je li?
Faruk: Neću ti lagati, Becca. HP-u se loše piše. No ti i ja možemo
mu pomoći. Samo moramo surađivati.
Becca: Lagao si mi i glumio da ne znaš za Igru. Zašto bih ti sada
trebala vjerovati?
Faruk: Jer ti je druga opcija da vjeruješ Sammeru.
Becca: A to je loše jer...?
Faruk: On nije onaj za kojeg se predstavlja, Becca.
Becca: Za razliku od tebe?
Opet pauza, ovaj put gotovo dvije minute.
Faruk: Sorry, moram ići, uskoro ću ti se javiti. Moraš biti oprezna,
Becca. Jako oprezna!!!

***
Došli su u razmaku od nekoliko minuta, zbog čega je pomislio da
su se zapravo zajedno dovezli. Valjda je Nora pričekala neko vrijeme
na stubištu kako ne bi shvatio da su zajedno.
Dobio je poriv da razotkrije njihovu malu predstavu. Pitao se kako
bi Jeff reagirao kad bi saznao da ga je njegova cura zažvalila u
podzemnoj na Medisu?
»U redu, svi smo tu pa možemo početi«, reče Nora i objesi jaknu.
»Idemo u kuhinju.«
»A Mange?« promrmlja HP.
»On neće doći ovamo, preopasno je«, reče ona izbjegavajući
njegov pogled. »Ali svejedno će sudjelovati...«
Izvadila je crni smartphone iz džepa, malo prčkala po njemu i zatim
ga postavila u prozorsko okno sa zaslonom okrenutim prema njima.
»Još dvije minute. Jesi li ponio nacrte, Jeff?«
Mišićavko izvadi bunt papira iz svoje torbe za bicikl i postavi ih
na kuhinjski stol. HP je vidio pečat na naslovnoj stranici.
Označeno kao tajno
»Evo, online je«, reče Hasselqvist.
Svima su se pogledi prebacili na mali zaslon smartphonea gdje se
odjednom pojavilo Mangeovo lice.
»U redu, tu sam. Vidite li me dobro, čujete li me?« reče on gotovo
šapčući.
»Čujemo te«, reče Nora.
»Dobro! HP, izgledaš kao da ti je bolje, drago mi je.«
HP nije odgovorio, i na svoje zadovoljstvo primijetio je da je to
Mangea malo omelo.
»Dakle, kao što smo već raspravljali, cilj nam je Utvrda«, ubrzo
nastavi Mange.
»Tvrtka poput PayTaga ne može si priuštiti gubitak povjerenja
svojih klijenata, čak i najmanja naznaka provale u sustav bila bi
dovoljna da ih se sasječe u korijenu jednom za svagda. Stoga im u
sustav trebamo postaviti Trojanca koji sam nazvao Bamsen. 13 Taj
program će im izbrisati i pretrpati informacije u serverima. Stvoriti što
više nereda u što manje vremena, ako shvaćate?«
Trojica urotnika u sobi kimnu, no HP se nije ni pomaknuo.
 »Bamsena je nemoguće postaviti izvana«, nastavi Mange. »Stoga
moramo ući unutra. Jeff, ti si proučio razne opcije...?«
Mišičavko se rastegne.
»Da, Kenta i ja zajedno smo prošli kroz sve. Proučili smo sve
ulaze, vrata i kamere. Naš je zaključak da je mjesto pod vraški dobrim
nadzorom...«
No shit, Sherlock. Stvarno su bila potrebna dva vrhunska uma da
se dođe do tog zaključka... Bilo je dovoljno samo pogledati nacrte.
Oznaka čuvani objekt — potrebna prijava u jednom kutu trebala im je
dati trag. Ova dvojica bedaka su zaista dobri samo za poziranje za
poster u kampanji za ženidbu unutar obitelji...
»HP, izgledaš kao da bi htio reći nešto?« uskoči Mange.
»Ne, ne, nije ništa«, promrmlja on.
Mišičavko ljutito pogleda HP-a prije nego nastavi.
»Zaključili smo da je jedini mogući ulaz kroz podzemni tunel. Prije
je to bio cjevovod koji je vodio do topništva pri obali, no sada su ga
produžili sve do Baltika.«
»Utvrda ga koristi za dotok hladne vode...«, dopuni ga Hasselqvist
i izvuče nekoliko papira s dna hrpe.
»A evo i slika...«
Vidjelo se samo nekoliko crnih stijena i mnogo nemirne morske
vode.
»Cijev je dolje ispod, oko pet metara ispod površine vode.
Vjerojatno je na ulazu nekakva rešetka, no Jeff se sigurno može snaći
oko toga...«
»Vojni rok sam služio kao vatrogasac«, doda mišičavko
zadovoljnim tonom koji je HP-ovo ionako loše raspoloženje smjesta
spustio na novu razinu.
»Odvarit ću rešetku, a onda ćemo uplivati u tunel i doći do ovoga
malog rezervoara hladne vode.«
Pokazao je na kartu.
»Otamo se moramo popeti četiri-pet metara do ruba i zatim
raznijeti vrata kako bismo... «
 »Čekaj malo...!«
Obećao si je da će držati gubicu zatvorenu, no više nije mogao
izdržati.
»Ispričavam se što prekidam Batmana i Robina, ali varenje pod
vodom, ronjenje, penjanje i dizanje u zrak — vi to ozbiljno?«
Zavalio se u stolac, prekrižio ruke i mahao glavom.
»Netko je gledao previše filmova... «
Podsmjehnuo se Jeffu, na što mu je ovaj uzvratio ubojitim
pogledom.
»HP...«, počne Mange.
»Ne, ne, čekaj malo. Htio bih čuti kako Jason vatrogasac Bourne
misli da bismo se trebali provući pokraj iskri i otplivati, koliko, dva,
dva i pol kilometra kroz jebeni tunel?«
»Dvazareztri«, doda Hasselqvist, na što ga Jeff ljutito pogleda.
»Hvala, Kenta. Dakle, dvije tisuće i tristo metara podvodnog
plivanja, pretpostavljam u mrklom mraku. Osim našeg Jasona, je li još
tko ima diplomu s tečaja ronjenja na Tajlandu?«
Nije bilo odgovora.
»Nisam ni mislio. Znači, ako se nekim čudom ne utopimo poput
mačaka u tom tunelu, završit ćemo našu turu plivanja s malo penjanja
po stijenama, popraćeno s dizanjem vrata u zrak.«
Nacerio se i mahnuo glavom.
»Vi stvarno niste normalni, jebote...«
Jeff napola ustane iz stolca i otvori usta, no Nora ga pretekne.
»Kako bi ti to napravio, HP? Zanima me kakav ćeš ti briljantan
prijedlog iznijeti...«
»Može, samo mi dajte vremena da promislim. Ne može nikako biti
gori od ovog.«
»Dobro, ti promisli, HP. Neće nam škoditi rezervni plan. A osim
toga, djelomično se i slažem s tobom. Podvodno plivanje i nije
najbolja opcija. Jesmo li uopće sigurni da je tunel u potpunosti
ispunjen vodom?«
Okrenula se prema Jeffu.
 »Eeh, ovaj, pa to je podvodni tunel. Tako piše na nacrtu...«
»Da, vidim, no sudeći po ovim oznakama visine...«, pokaže na rub
nacrta, »... tunelski strop je cijelim putem iznad površine mora. Ili ja
krivo vidim?«
Pogledala je Hasselqvista koji se odmah udubio u nacrte.
»Ne, u pravu si Nora. Dovodna cijev s mora je ispod površine, no
pola tunela je iznad nje. To znači da možemo plivati, umjesto da
ronimo.«
»Gumeni čamac«, promrmlja Jeff.
»Možemo uroniti kroz otvor i napuhati ga u tunelu. Tako možemo
izbjeći plivanje...«
»Dobro«, kaže Nora. »To se već može izvesti. Imaš li što za
dodati, HP?«
Polako je odmahnuo glavom.
»U redu, onda je riješeno, pokupit ćemo te prekosutra... «
»Može, može.«
HP je Hasselqvista gotovo morao izbaciti iz stana. Ono dvoje otišli
su u dvije minute razmaka. Jeff nije ni pisnuo nakon što se pobunio
zbog njegovoga idiotskog plana. No to je zaista bilo u najboljoj
namjeri. Osim njega, u ovoj ekipi svi su obični amateri. Ako žele i
najmanju šansu za uspjeh, plan im mora biti što jednostavniji.
HP se divio Nori, ne samo zato što je bila dovoljno pametna da se
složi s njim. Samo je nakratko bacila pogled na nacrte i to joj je bilo
dovoljno da otkrije nešto što ova dvojica budala nisu ni primijetili.
Čudno što ona i Jeff nisu to raspravili prije susreta, no vjerojatno nisu
imali vremena.
A i bilo joj je vraški pametno što mu je bunjenje pretvorila u
zadaću. Tako nije stala Jeffu na žulj, barem ne još. No to će se
promijeniti kad čuje alternativni plan koji on mora početi smišljati.
Sve što mu treba su jedan ili dva izlaska i posjet Fensterovom
podrumu. Ima dva dana, to bi trebalo biti dovoljno.
Pomno je zaključao vrata i navukao sigurnosni lanac.
Trznuo se na iznenadni zvuk u stanu. Dva tona, kao zvuk pristigle
poruke. Ušao je u kuhinju. Norin smartphone ostao je na prozoru.
Mala ikonica za novopristiglu poruku svijetlila je na zaslonu.
Podigao je mobitel i držao ga u ruci neko vrijeme razmišljajući što
da napravi. Nora ga je očito zaboravila, što znači da će se vratiti za
nekoliko minuta. Iz nekog razloga ta mu je pomisao odgovarala. No, s
druge strane, postoji mogućnost da se pojavi zajedno s dečkom
Jeffom. Ako uopće jesu zajedno...
Postoji jednostavan način da riješi to. Prešao je prstom preko
zaslona i otvorio inbox. Poruka je bila kratka, samo tri riječi.
Moraš se čuvati!!! / E.V.
OK, nije baš to očekivao.
Nije bilo onog gdj si? ili vidimo se na Medborgarplatsenu.
E.V. — tko je sad to? Nije znao kako se Jeff preziva, no ime mu
nikako nije odgovaralo ovim inicijalima. Možda koriste druga imena u
ljubavnim razgovorima...
Telefon je opet zasvirao, i na trenutak mu je umalo ispao: Jesi tu?
Na trenutak je razmišljao, a onda pritisnuo ikonicu Odgovori.
Pojavilo se prazno polje za poruku. Oklijevao je još neko vrijeme.
Tu sam, napiše i pritisne pošalji.
Odgovor je došao gotovo odmah:
Počinjem sumnjati da netko od njih igra dvostruku igru...
Shvatio je da drži dah, no nije mogao odložiti mobitel. Ovo nije u
redu. Zašto je, pobogu, odgovorio... No poruka ga je fascinirala.
Pošiljatelj mora misliti na nekog iz njihove grupice, ništa drugo
nema smisla. Pa na koga se to onda odnosi? Hasselqvista, Mangea,
njega... ?
U Norin inbox stigla je još jedna poruka:
Obećaj mi da ćeš paziti. Mnogo toga ovisi o vama, to sigurno
shvaćaš!
Kvragu, što sad? Ako ne odgovori, E.V., tko god da bio, mogao bi
posumnjati nešto.
Oklijevao je, a onda odgovorio: Obećajem!
Odgovor je smjesta došao. Dobro!
 Izdahnuo je. U daljini je čuo kako se otvaraju vanjska vrata.
Vjerojatno Nora na putu prema gore.
Gumb za meni, a onda Izbriši razgovor. Savršeno!
Gotovo je već došao do hodnika kad je mobitel opet zasvirao. U
tom trenutku netko je zazvonio na vrata.
Najbolje da ni ne pogleda nego samo otvori vrata i pruži ga Nori
kao da se ništa nije dogodilo.
Glumiti kao da ništa ne kuži, biti cool.
No s druge strane, ne može škoditi da pročita poruku...
Čim je vidio tekst, pokajao se.
Sretno, HP!
Srce mu je počelo toliko jako lupati da je osjećao kako udara o
prsni koš.
Kojivrag...
Tko si ti?, napisao je ni ne promislivši. Netko je opet pozvonio, a
zatim i pokucao. »Ja sam, otvori«, čuo je Noru kako govori. Tko si
ti?!!???, utipkao je tako snažno da su mu palčevi pobijeljeli.
No nije dobio odgovor.
 Dvadeset i jedan
Mjehurići vremena

»Halo, Rebecca je...«

»Halo, Rebecca, ovdje striko Tage.«
»O, bok...« Nije ni pokušala skriti svoje razočaranje.
»Čekao sam tvoju poruku jučer no nisi mi se javila. Je li sve
dobro prošlo u banci?«
»To ćeš ti znati bolje od mene, striko Tage... « Tišina, na nekoliko
sekunda.
»Ne razumijem, Rebecca...« Iznenađenje u njegovom glasu zvučalo
je stvarno pa na trenutak više nije bila sigurna. Uostalom rekao je da
bi trebali izbjegavati direktni kontakt. Zašto je riskirao da je nazove?
Osim ako nije...
»Zar nije kod tebe...? Mislim, revolver?«
»Oprosti?!« Iznenađenje mu se i dalje doimalo iskreno.
Kvragu!
Duboko je udahnula prije nego što je nastavila.
»Bila sam jučer u banci kako smo se dogovorili, no netko je stigao
tamo prije mene. Sef je bio prazan, a u njemu je bila samo mala
staklena kugla s mjehurićem... Mislila sam da si to možda bio ti...?«
Neko vrijeme nije bilo odgovora.
»Draga Rebecca, mislim da si malo precijenila moje mogućnosti«,
reče on ozbiljno. »Osim toga, ne bih ti nikad napravio nešto takvo.«
Odmahnula je glavom.
»Da, shvaćam to sada, oprosti mi striko Tage.«
»Znači oružje je negdje vani, a mi nemamo pojma kod koga...?«
»Da, ali nečeg sam se sjetila na odlasku«, reče ona. »Sef mora da
je ispražnjen prije nekoliko dana. Stigsson i njegovi suradnici nedavno
su bili tamo i prikupili sav snimljeni materijal s kamera. Misliš li da bi
mogao...«
Činilo se da razmišlja.
»Vidjet ću što mogu napraviti, Rebecca...«

***
Popis potrebnoga bio je umalo gotov.
Baš kao što se nadao, Fenster je i dalje bio aktivan u svom
posliću. Sad se samo trebao dobro prerušiti i prijeći nekoliko četvrti
da opet bude među prijateljima.
Posložio je sve stvari na pod.
Bijeli kombinezoni — check
Ruksaci od tvrde plastike — check
Gasmaske — check
Električni pištolj — oh yes!!
Sweet!
Igrao se oružjem koje je nalikovalo na veliki daljinski upravljač s
dva metalna šiljka sprijeda. Samo je trebao pritisnuti gumb i malo
plavo svjetlo počelo bi plesati između šiljaka.
BZZZZT!
Pedeset tisuća vražjih volta, i polijećeš ravno u Nigdjezemsku!
Boli vraaaaaški gadno, to je znao iz vlastitog iskustva jer su ga ispržili
pomoćnici Philipa Argosa.
Ali ovaj put on je taj koji drži uređaj.
BZZZT! BZZZT! BZZT!
Stalno je ponavljao taj manevar.
Miris elektriciteta osjećao se u cijelom stanu.
Bolje da ga stavi puniti...
Izvadio je veliku torbu za hokejsku opremu i pažljivo počeo
pakirati opremu u nju.
Nedostajala mu je još posljednja, ali i najvažnija stvar, i onda je
njegov backup plan kompletan.
Samo se nada da će mu Fenster uspjeti nabaviti to.
 Protegnuo se. Tijelo mu je i dalje bilo izmoreno, a ovo bježanje mu
nije pomoglo.
Najbolje bi bilo da proguta tabletu i malo zakunja.

***
Sigurnosna provjera ju je iznenadila.
Nisu dopuštali torbice ni fascikle, a sve ostale predmete moralo se
odložiti u prozirnu plastičnu vrećicu prije ulaska.
Dok je čekala u redu, gledala je gdje su kamere. Dok nije došao
red na nju, već ih je ugledala tri. Tamne kugle na stropu ili nekom od
debelih kamenih zidova. Potpuno identične onima u policijskoj postaji
i bankovnom trezoru.
»Legitimaciju«, reče žena na ulazu.
»Što?«
»Moram Vam skenirati legitimaciju«, reče žena.
»To je nova sigurnosna mjera Kraljevske knjižnice. Sigurno ste
čuli za krade...«
Rebecca nešto promrmlja i izvadi vozačku dozvolu.
Žena ju je položila na staklenu površinu za pultom. Nakratko je
zasvijetlio skener i čulo se pištanje.
»Izvolite!«
Rebecca spremi vozačku.
»Nego«, reče ona kad se žena okrenula prema ostalim
posjetiteljima, »što radite s tim podacima?«
»Oprostite?«
»Podaci s moje vozačke. Što će se dogoditi s njima?«
»Tamo možete pročitati naše pravilo o zadržavanju podataka.«
Žena pokaže na oglasnu ploču i okrene se.
Svi podaci o posjetiteljima iz sigurnosnih razloga zadržat će se
trideset dana, a zatim će se izbrisati njihovi osobni podatci. Obrisani
podatci koriste se kao temelj za statistiku o broju posjetitelja i
organizaciju. Kraljevska knjižnica ne predaje podatke trećim stranama.
 Nije mogla odoljeti da ne pogleda u kameru na stropu. Na trenutak
joj se učinilo da je ugledala nekakav pokret kroz tamno staklo. Od
naglog uzbuđenja je protrnula. Sredi se, Normen!
Otresla je osjećaj nelagode i nastavila dalje do čitaonice.
Trebalo joj je nešto više od deset minuta da pronađe tražene
knjige. Nekoliko sasušenih državnih izvještaja o istrazi i debeli
udžbenik.
Na povratku do svog mjesta zastala je kod automata za kavu.
»Program nuklearnog oružja, to mnoge zanima! Vjerojatno zbog afere s
plutonijem... « Trznula se na nečiji glas.
Iza nje stajao je stariji čovjek u bijeloj košulji s kravatom i u
pletenom kardiganu.
Očito je kradomice gledao knjige pod njezinom rukom.
»Oprostite, nisam vas htio prestrašiti...«
»U redu je«, promrmlja ona i uzme šalicu kave.
»Thore Sjogren«, reče on. »No neću Vam pružiti ruku.« Podigao je
ruke na kojima su bile navučene bijele pamučne rukavice.
»Čini se da ste već pronašli što ste tražili, no samo recite ako Vam
treba pomoć.«
Činio joj se malo prestar da radi tu, možda je jedan od redovitih
posjetitelja. Usamljeni jadničak koji žudi za malo kontakta. No nije
imala vremena za takve smetnje.
»U redu, hvala, Thore.« Prisilila se na srdačan osmijeh i krenula
natrag prema svom mjestu.
»To su bila uzbudljiva vremena«, reče on i ubaci kovanicu u
automat. »Dok nas nisu ukinuli, je l'...«
Spustila je šalicu kave i okrenula se. Podosta se zadržao kod
automata i pažljivo nosio šalicu da ne uprlja bijele rukavice.
»Radili ste na nuklearnom programu?«
Kratko je kimnuo i pažljivo puhnuo u kavu.
»Biste li mi malo pričali o tome?«
»Dakako.« Pogledao je oko sebe. »Imam i neke fotografije ako
vas zanima.«
 Provukao je svoju propusnicu kroz čitač i otvorio joj vrata. Očito
ipak radi ovdje.
»Idemo tamo do dizala.«
Iskoristio je propusnicu za otvaranje dizala i pritisnuo gumb.
»Idemo na razinu minus tri«, reče on. »No ukupno ima pet katova.
Pet naslaganih zgrada knjižnice, plus ona koja je iznad zemlje. Sve što
je u Švedskoj tiskano od 1661. nalazi se ovdje. Čim nešto izađe u
tisak: novine, časopis, knjiga, danas čak i audioknjiga, mora se poslati
ovamo, to je regulirano zakonom. Fantastično, zar ne? Često
razmišljam o njima kao o milijunskim vremenskim mjehurićima koji
svi u sebi nose neku pričicu iz prošlosti. Mi Šveđani volimo
vremenske mjehuriće, jeste li razmišljali ikad o tome?«
Rebecca odmahne glavom. Trznula se na riječ mjehurić, no shvatila
je da su mjehurići o kojima pričaju Thore Sjogren i striko Tage dvije
potpuno različite stvari.
»Usred svih promjena i moderne tehnike koju volimo prisvajati,
ipak nam je drago da se neke stvari nikad ne mijenjaju: tradicija
gledanja Paška Patka na Badnjak, Natjecanje za pjesmu Eurovizije,
predstava Allsang pa Skansen. A da ne spominjem kraljevsku kuću.
Pogledaj samo koliko su svi angažirani oko princezinog vjenčanja.
Potrebno je dakako mnogo mjesta za pohranu, peti kat je cijelih
četrdeset metara pod zemljom...«, nastavi Thore Sjogren.
Rebecca ga je samo napola slušala. Sve je to zanimljivo, no ona je
razmišljala samo o jednome. Zašto samo ne prijeđe na stvar?
Mali čovjek čini se nije primijetio nedostatak njezinog interesa pa
je nastavio o dimenzijama polica i količini tekstova. Nije zastao niti da
otpije malo kave.
Naposlijetku je dizalo stalo i izašli su u dugačak, jako osvijetljen
hodnik.
Tamne kamere na stropu jasno su se vidjele.
Treća podzemna prostorija u tri tjedna, pomisli ona. Neobična
podudarnost...
»Idemo skroz dolje. Tamo je moj mali kutak«, reče Thore i mahne
svojom slobodnom rukom prema drugom kraju hodnika.
Krenuo je prema dolje, a ona za njim.
Bio je pravi mali veseljak, mnogo niži od nje. Tanka, prosijeda
kosa uredno je bila začešljana u stranu. Naočale za čitanje na vrpci
oko vrata. Kardigan, bijela košulja i kravata, iako je vani gotovo
trideset stupnjeva, i te bijele rukavice.
Odjeća mu je pojačavala dojam finoga staroga gospodina. No onda
je primijetila da mu je košulja iznošena i izlizana, a da je ulaštenim
cipelama odavno trebalo promijeniti pete.
Osjećaj polaganog, ali neizbježnog propadanja blago ju je
deprimirao.
Vidjela je to već jednom, izbliza.
Kod tate. Sve je čini se počinjalo i završavalo s tatom.
Thore Sjogren pokaže na dvostruka vrata malo dalje s desne
strane.
»Tamo je jedan stan...«, šapne on. »Što?«
Zastao je i okrenuo se.
»Stan. Stan Nelly Sachs, ostao je netaknut nakon njezine smrti.
Svaka stvarčica je ostala na mjestu. Ultimativni vremenski mjehur,
fascinatno, zar ne?«
Nasmijala se i pokušala ostaviti dojam kao da shvaća o čemu
priča, no očito joj nije baš pošlo za rukom.
»Znaš li tko je bila Nelly Sachs?«
»Ehh... pa i ne baš.«
Duboko je uzdahnuo.
»Nelly Sachs, njemačka spisateljica židovskog podrijeda, rođena
10. prosinca 1891. u Schonenbergu. Uglavnom je pisala poeziju, a
ranija djela su joj uništena u nacističkom spaljivanju knjiga 1933.
Selma Lagerlof pomogla joj je da prebjegne u Švedsku 1940., a 1952.
postala je državljanka Švedske. Ostala je tu sve do svoje smrti
1970...«
Zastao je da uhvati dah.
»Nelly Sachs dobila je Nobelovu nagradu za književnost 1966.,
koja joj je dodijeljena na rođendan. Oporučno je svu svoju imovinu
ostavila Kraljevskoj knjižnici: papire, knjige, čak i sav namještaj u
stanu. Sve je sačuvano unutra...«
Opet je pokazao prema dvostrukim vratima.
»... baš kao i prije njezine smrti.«
Rebecca kimne ne znajući što bi rekla. No ovaj put čini se da je
primijetio njezinu hladnu reakciju.
»Malo sam skrenuo s puta, oprostite. Nemam tako često posjete, a
ponekad budem zaista usamljen... «
Na trenutak joj se učinilo da se čovječuljak zacrvenio.
»Ali priča o Nelly Sachs zapravo ima veze s onim što vas
zanima.«
Zastao je kod malih vrata, izvadio ključ i otključao ih. »Izvolite
ući, Nelly...«
»Ne, ne, mislim dakako Rebecca...«, ispravi se on brzo.
Ušla je unutra. Soba nije mogla imati više od deset kvadrata, a taj
klaustrofobični osjećaj odmah ju je posjetio na sobu za ispitivanje u
Kronobergu.
Radni stol pun papira, nekoliko prepunjenih polica duž zida i dva
stolca ispunila su gotovo svaku slobodnu površinu.
Čovječuljak zalupi vratima iza nje. Debeli betonski zidovi kao da
su upijali zvukove, jer je zazvučalo kao negdje u daljini.
»Da, kao što sam rekao«, nastavi Thore. »Nelly Sachs postala je
državljanka Švedske 1952., iste godine kad smo započeli s gradnjom
nuklearnog reaktora u postrojenju ispod Kraljevskog tehničkog
fakulteta. Izvolite, sjednite...«
Pokazao je na stolac.
»Kad je 1966. dobila Nobelovu nagradu, Švedska je potpisala
Ugovor o neširenju nuklearnog oružja, pa smo morali obećati da ćemo
obustaviti radove na stvaranju vlastite atomske bombe, a u trenutku
njezine smrti 1970. ugovor je u potpunosti stupio na snagu. Dvije
godine poslije sve je u principu bilo ugašeno...«
»Ali ne baš sve...«, brzo doda Rebecca. Uputio joj je dugi pogled i
prvi put gucnuo malo kave. »Da, u pravu ste. Jedan dio projekta se
nastavio. Nazivali su ga sigurnosnim istraživanjem...«
»No u samoj srži je to bilo nešto posve drugo?« dopuni ona.
Polako je odmahnuo glavom.
»Ne smijete vjerovati svemu što pročitate na internetu...«
Podignuo je zaslon starijeg modela laptopa koji je bio nasred stola.
»Program nuklearnog oružja u cijelosti je ukinut sedamdesetih, a
reaktor u Agesti zatvoren 1973. Neki manji dijelovi programa su
nastavljeni, no područje djelovanja bilo im je toliko ograničeno da se
svelo isključivo na istraživanje o zaštiti od nuklearnog oružja.«
»Aha, a koja je bila vaša uloga, Thore?« Pogledala je na ručni sat.
»Ja sam bio istraživački asistent na L-projektu. Radio sam
uglavnom u Agesti u takozvanom Reaktoru 3. Pokušali smo stvoriti
vlastiti plutonij, no to nam, nažalost, nije uspjelo. Kad su nas Erlander
i Palme ukinuli, dobio sam otkaz. Sad kad razmišljam, možda je i bolje
da je tako. U staroj dobi nitko ne želi imati na savjesti da je razvio
atomsku bombu.«
Odjednom je ustao.
»Oprosti, draga moja, kako sam nepristojan. Ja sam se tu
razbrbljao a nisam ti ni donio kavu. Mogu li ti ponuditi još nešto?
Možda malo mineralne?«
Sagnuo se i otvorio mali hladnjak na jednoj od polica te izvadio
bocu mineralne i čašu. Otvorila je bocu otvaračem, napunila čašu i
ispila je u tišini. Dok su je gazirani mjehurići pekli za jezik, počela je
shvaćati da trati dragocjeno vrijeme.
»Da vidimo... Otkako smo se preselili iz kuće, većina mojih papira
je tu. Maj-Britt nije htjela da su svi kod kuće. Planirao sam napisati
knjigu...«
Prebirao je po gomilama papira na stolu kao da traži nešto. Krajnje
je vrijeme da prijeđe na stvar, prije nego što počne s novim izlaganjem:
»Thore, jeste li ikada radili s čovjekom koji se zvao Erland
Pettersson?«
Nije bilo reakcije, nije niti podigao pogled, i na neki način to joj je
bilo drago. No ne i neobično.
»A s Tageom Sammerom?«
I dalje ni pokreta.
»Neee, nažalost, ta mi imena ne zvuče poznato...«, promrmlja on,
ustane i ode do fascikla na drugoj polici.
Umalo je zapsovala od istovremenog olakšanja i razočaranja.
No onda se sjetila još jednog imena.
»A Andre Pellas?«
Ustao je.
»Poznajete li njega?« Primijetila je koliko gorljivo zvuči.
»Da poznajem li ga... Pukovnik Pellas bio je voditelj jednog od
odjela unutar programa.«
»Kojeg to, kojeg odjela?« Izgledalo je kao da želi iskočiti iz stolca.
»Zvali su se I-grupa. Držali su se postrance, moglo bi se reći.
Informacije i obavještajna služba, mislim da su se tako zvali, no nisam
posve siguran. Sjećanje mi, nažalost, nije više kao nekoć...«
Odmahivao je glavom.
»A koja je bila njihova uloga u projektu?«
»Ne znam točno. No imali smo mjesečne izvještaje u kojima smo
bilježili sve probleme na koje smo nailazili. Kad bismo baš gadno
zapeli na nečem, to bismo označili velikim »I«. Potrajalo bi nekih
tjedan dana, a onda bismo dobili detaljan opis kako riješiti problem.
Izvještaji su bdi na švedskom, no tu i tamo bi se moglo primijetiti da
su prevođeni s engleskog. Najviše po osjećaju, zbog nekih izraza i
tako... «
»I znači ti izvještaji su dolazili od I-grupe? Znači da su kontaktirali
nekog izvan projekta?«
Slegnuo je ramenima.
»Bili smo uvjereni da je tako, ali nikad nismo dobili čvrste
dokaze... «
»Amerikanci?«
»To je najvjerojatnije. Iako se političari to trude opovrgnuti,
između Švedske i SAD-a postoji snažna vojna veza još od rata.
Američka organizacija OSS koja je bila prethodnik CIA-e, između
ostalog financirala je i druge tajne vojne projekte uz sjeverni dio
norveške granice. Primarni cilj nije bio pobijediti naciste već
pripremiti trupe nakon što se Nijemci već povuku, kako bi spriječili
eventualni sovjetski napad na Norvešku«, objasni on. »Operacija
nikad ne bi bila moguća bez pomoći švedske vojske i obavještajne
službe... «
Zastao je u pola rečenice i nasmijao se kao da se ispričava. »Opet
sam skrenuo s teme, draga moja, no poenta je da su švedska i
američka vojska neslužbeno surađivale mnogo prije nego što je naš
projekt započeo...«
Kimnula je.
»Znate li što se dogodilo s I-grupom, nakon 1972.?« Zastao je
malo da otpije kavu.
»Kao što sam rekao, cijeli projekt je ukinut, vojnicima su
dodijeljene druge dužnosti, a mi civili potražili smo nove poslodavce.
Bilo je to tužno, da nas je toliko dobilo otkaz, nakon toliko uloženog
truda. Sve je bilo ni za što...«
Uzdahnuo je.
»Ja sam se preselio u Vasteras i zaposlio u ABB-u kao inženjer
automatizacije. Tamo sam ostao sve do mirovine. Bilo je to divno
radno okruženje, tako da se može reći da je sve ispalo dobro na kraju.
Vidiš, razvili smo procese za...«
Nastavio je nadugo i naširoko, no ona ga više nije slušala.
Imala je pravo. Striko Tage radio je na projektu nuklearnog oružja,
vodio je razmjenu informacija s Amerikancima.
»Da vidimo...«
Thore Sjogren otvori omotnicu i raširi njezin sadržaj po cijelom
stolu. Fotografije, većinom crno-bijele, no bilo je nekih i u boji.
Izblijedjele slike davno zaboravljenih godišnjih odmora, izleta i drugih
važnih događaja. Sudeći po frizurama i odjeći, većina ih je nastala
šezdesetih i sedamdesetih.
»Moja supruga Maj-Britt«, promrmlja on i izvuče fotografiju
nasmijane žene s opeklinama od sunca u ljetnoj haljinici, za
restoranskim stolom.
»Preminula je prije tri godine...«
»Moja sućut...«
Nastavio je prebirati po slikama. »Evo!«
Izvukao je nekoliko crno-bijelih fotografija. Tipične grupne slike
koje su mogle nastati u bilo kojem poduzeću. Gomila ozbiljnih ljudi u
odijelima, neki u bijelim kutama. Otprilike šezdeset-sedamdeset njih u
tri reda na velikom stubištu.
»Slika je nastala '66. Ili '67., ja mislim... Ovo sam ja.« Pokazao je
na zalizanog mladića u srednjem redu. Sličnost je bila očita.
»Mlad i zgodan«, nasmije se on. »Sada sam samo ono i... « Prešao
je prstom preko redova s licima. »Evo ga«, reče on, no ona je već
gledala u njega. Zadnji red, treći slijeva. Odjednom je osjetila
mučninu. »Pukovnik Pellas«, reče on i pokaže prstom, no ona se
fokusirala na jedno posve drugo lice.
Lice svog tate.
 Dvadeset i dva
I oni koje smo ostavili iza sebe

Stajali su na proplanku između stabala, lako je bilo mračno i

isprva je bio dosta daleko, prepoznao ih je bez ikakvih problema. Star,
visok čovjek sa štapom.
Pored njega Mangeova nešto pogrbljenija silueta. Dim se pušio iz
njihovih šalica s kavom.
Kad im se približio kroza snijeg, ugledao je još nekoliko ljudi tamo
medu stablima. Desetke, možda i stotine tihih silueta koje su ga
promatrale. Osjećao je snijeg kako mu škripi od nogama, no začudo
nije čuo nikakav zvuk. Muškarcima na proplanku netko se pridružio.
Još četiri figure, svi u bijelim Guy Fawkes maskama s obojanim
brkovima i kozjom bradicom.
»Dobrodošao, Henriče«, reče Voditelj Igre kad je stigao do
proplanka.
»Želiš li malo kave?« Mange mu pruži plastičnu šalicu, a on je bez
riječi uzme.
»Tko su oni tamo?« Kimnuo je prema četirima maskiranim
osobama.
»Zar ne znaš?« nasmije se Voditelj Igre.
»Dvoje od njih posve su nezanimljivi, no drugo dvoje mogu biti od
životne važnosti.«
Prvi od njih zakorači prema naprijed i pruži ruku. Unatoč debeloj
zimskoj odjeći, moglo se razabrati njegovo četverokutno, mišićavo
tijelo. Rukovali su se.
»Prijatelj?« upita HP, no nije dobio odgovor.
Priđe mu i sljedeća osoba.
»Neprijatelj?« upita on.
I dalje nije bilo odgovora.
 Treća osoba bila je žena, u to je posve siguran.
»Prijatelj?« upita on opet.
Na trenutak mu se učinilo da je slegnula ramenima.
Pružio je ruku prema četvrtoj osobi, no umjesto rukovanja, osoba
se nagnula prema naprijed i šapnula mu nešto na uho. Glas je bio
toliko poznat i toliko tužan da ga je zaboljelo.
»Labirint Luttern«, šapne ona. »Moraš nas spasiti. Timaritelju...«
U daljini je zagraktao gavran. Dvaput, tako zloguko da su mu se
nakostriješile dlake na vratu. Sjenovite figure medu stablima
odjednom se počnu kretati, teturajući prema proplanku poput nekih
zombija u tamnoj odjeći. I tad shvati tko su oni...
»Još«, siktali su.
»JOOOŠ!!!«
Tada počne trčati. Snijeg mu je letio oko nogu, a srce lupalo u
prsima.
Ugledao je svjetlo s ceste malo dalje prema horizontu. »Vidimo se
u labirintu Luttern, broju 128...«, vikne Voditelj Igre za njim. Ili je to
zapravo bio Mangeov glas...

***
Rebecca izađe na stubište i duboko udahne.
Svježi zrak odagnao je mučninu i nakon nekoliko minuta osjećala
se mnogo bolje.
Jedan po jedan, komadići slagalice dolazili su na mjesto. UN-ova
misija, program nuklearnog oružja. Tata i striko Tage. Putovnice, tajni
kurirski zadatci. Zatim Palmeova vlada koja je iznevjerila narod. Tatin
nasilni bijes. Bankovni sef na Sveavagenu, otvoren 1986.
Širokokalibarski revolver s dva ispucana metka od kojeg je striki
Tageu muka. Kojem se ne smije ući u trag...
Događaji iz prošlosti...
Sveavagen 1986.
Tatin bijes.
 Revolver je OOP, oružje Olofa Palmea.
Izvadila je mobitel iz torbe. Prsti je nisu slušali i tek je iz drugog
pokušaja ukucala točan pin.
Mail strike Tagea došao je gotovo odmah, no za sliku u prilogu
trebalo je još nekoliko minuta. Crno-bijela drhteća snimka od trideset i
dvije sekunde iz bankovnog sefa, po svoj prilici s neke od kamera u
hodniku.
Muškarac koji je prolazio kroz hodnik i skrenuo u prostoriju s
njezinim sefom imao je sunčane naočale i bejzbolsku kapu navučenu
na čelo.
No svejedno ga je prepoznala bez problema.
Bio je to Mange.

***
Kvragu, koje je gadne noćne more imao. Prošli je put to bilo zbog
zmijskog otrova, a sad vjerojatno zbog lijekova. Pilule su ipak bile
namijenjene konjima, ne ljudima, i to objašnjava mnogo toga.
Čekanje u stanu ga je izluđivalo. Bez Xboxa, playstationa ili bilo
koje igrače konzole da ubije vrijeme, a nije više mogao podnijeti
nijednu epizodu Mog vrta ili Naših najboljih godina. Osim toga, već je
dvaput drkao iz tjeskobe, a treći put to bi mu zasigurno ostavilo
žuljeve na joysticku. Na svu sreću barem je imao dovoljnu zalihu
cigareta.
Zapalio je još jedan Marlboro i iznova krenuo u šetnjicu stanom.
Dnevni boravak, kuhinja, hodnik — pa natrag.
Nekoliko sekunda odgode da stigne malo razmisliti.
Netko u ekipi mogao bi biti izdajica, barem tako misli mistični
E.V. koji mu je poslao poruku — preko Norinog smartphonea.
E.V.
En Van? 14
Nitko osim njihove grupice nije znao da je Norin mobitel u
njegovom posuđenom stanu. Znači, čisto logično, E.V. bi trebao biti
netko iz grupe.
Prijatelj.
Neprijatelj.
Problem je što jedno ne isključuje drugo.
Jeff ga mrzi još od onog događaja u ulici Birka, a odnos im
posljednjih dana nije postao ništa bolji.
Hasselqvist s »qv« je tvrdio da su bygones bygones, ali to može
biti i laž. Ipak ga je dobrano pretukao tamo na E4. Posprejao ga
suzavcem, ponizio i uništio njegovu End Game.
Takvu nepravdu nije lako progutati, čak ni mlakonji poput Kenta.
Noru mu je bilo malo teže shvatiti. No očito je ona podmetnula
požare, vjerojatno i onaj koji ga je umalo koštao života, kao i onaj u
Mangeovom dućanu.
Nije se mogao oteti dojmu da ga pokušava otrovati onim
tabletama.
Posljednje ime na popisu je njegov stari prijatelj Faruk Al-Hassan,
a.k.a. Magnus Sandstrom.
Isti onaj lažljivac Mange koji ga je uz blagoslov Voditelja Igre
hranio lažima toliko dugo da više ne može procijeniti što je od svega
što je proživio u zadnje dvije godine bilo stvarno.
Sve u svemu, neloša zbirka osumnjičenih — sretno s ovim
slučajem, Columbo!
I zašto onda jednostavno ne ostane kod kuće? Zašto da se izlaže
riziku zbog ovoga ludog projekta? Ma vidi — još nekoliko dobrih
pitanja kojima nedostaje smislen odgovor...
Peter Falk će bogme raditi prekovremeno.

***
Rebecca se spustila niz stepenice baš kad je upozorenje već
počelo svirati i jedva je stigla uskočiti u prekrcani vagon podzemne
prije nego što su se vrata zatvorila.
Znojni turisti, većina njih s torbicama oko struka, kapama i bocama
vode, što znači da su vjerojatno Amerikanci. Stajala je usred gomile
ljudi i nije se mogla uhvatiti ni za što.
Netko se naguravao prema njoj odostraga, pa se pokušala maknuti
u stranu što je više mogla.
Čini se da je klima ipak radila jer je zujanje u kombinaciji sa
zvukom vlaka stvaralo toliku buku da je bilo nemoguće čuti što netko
govori.
Osoba iza nje opet se gurala i upravo se htjela okrenuti i objasniti
da se nema kamo pomaknuti, kad je čula poznati glas u uhu. »Ne
okreći se!«
»Mange, koji vr...!«
Krajem oka primijetila je bejzbolsku kapu i sunčane naočale. »Ne,
ne, pobogu, nemoj se okrenuti...« Stavio joj je ruku na leđa.
»Dobro«, nastavi ona zuriti u suprotnom smjeru.
Ovo uopće nije bilo zabavno, a da nije zvučao tako uznemireno,
sigurno bi zanemarila njegove upute.
»Poslao sam ti nešto«, šapne on. »Pročitaj pa ćeš shvatiti kako je
sve povezano...«
»Ali, Mange, ja sam...« Okrenula je glavu.
»Ne, ne, ne smiješ se okrenuti. Drže te na oku, on te drži na oku!«
»Tko to, Mange? Tko me drži na oku?«
»Sammer, dakako!« Zvučao je ustrašeno.
»A zašto bi on to radio, Mange? Koliko znam, zaokupljen je
potragom za tobom. Bilo bi mu jako drago da vas spojim... «
Vlak je zakočio i na trenutak je pomislila da će pasti, no natiskana
tijela pomogla su joj da održi ravnotežu.
»Ne šali se s tim, Becca«, šapne on.
»Ne šalim se, Mange. Henke me je već pokušao uvjeriti da je
striko Tage Voditelj Igre, a sad je red na tebi. No za razliku od vas
dvoje, Tage Sammer mi je pomogao i nekoliko puta me spasio... «
Razglas je najavio postaju čije ime nije čula, a vlak je počeo
usporavati.
»Osim toga, imaš nešto što je moje, Mange...«, reče ona. »Š-što?«
 »Ne pravi se blesav. Trezor na Sveavagenu. Ukrao si iz moga
bankovnog sefa metalnu kutiju koja je pripadala mom tati. Vidjela sam
te na snimci...«
»Ne znam o čemu pričaš, Becca«, reče on malo prebrzo.
»Ovako...« Nagnuo se bliže njezinom uhu. »Igra je poput
Rorschachovog testa, s onim crnim mrljama, znaš na što mislim.
Mozak ih protumači kako mu odgovara i sam popuni sve praznine.
Ljudi vide ono što žele vidjeti, Rebecca...«
Vlak je došao na peron i naglo zakočio, pa je opet umalo pala.
Otvorila su se vrata i ljudi su se počeli gurati iz svih smjerova.
Kad je povratila ravnotežu i okrenula se, on je već otišao. Tek
nakon nekoliko minuta primijetila je da joj je u džep kradomice ubacio
mobitel. Sjajnu, srebrnu stvarčicu sa staklenim zaslonom na dodir.
 Dvadeset i tri
Sfere zbilje

Gotovo pa je složila cijelu slagalicu.

Barem je tako mislila. Njezin otac, Andre Pellas, program
nuklearnog oružja, bankovni sef, Tage Sammer... Sve se uklapalo, čak
i ako se uključi ono nezamislivo: revolver, Sveavagen i Olof Palme...
Sve do sada pokušavala je obuzdati svoju podivljalu maštu. No
sada će za promjenu nastaviti graditi cijelu priču, kao što je započela
prije nekoliko dana:
Tata i Andre/Tage zajedno su služili u UN-u.
Tata je nepravedno otpušten zbog prijestupa koji je smatrao
ispravnim.
Striko Tage ponovno ga zapošljava u tajnom nuklearnom
programu. Šalje ga na tajne misije u SAD da razmjenjuje informacije s
Amerikancima. Radi to još mnogo godina nakon što je projekt
službeno ukinut. Sve dok ih sredinom osamdesetih nisu razotkrile one
novine. Onda ih je uhvatila panika i projekt je ukinut jednom za
svagda, otac je još jednom izbačen na ulicu bez upozorenja, a sve na
čemu su on i striko Tage godinama radili, samo je bačeno u smeće.
I to sve zbog Palmeove vlade...
Mučnina koja ju je uhvatila još u Thoreovoj klaustrofobičnoj
sobici nije popuštala. Ustala je s kauča, otišla do prozora i otvorila ga.
Ulica pod prozorom bila je mračna i pusta. Zbog krošnji na sredini nije
mogla vidjeti dalje od desetak metara parka. Na trenutak joj se učinilo
da netko stoji tamo u sjeni, netko tko je promatra. Znala je da samo
umišlja, no svejedno je navukla zavjese prije nego što se vratila kauču
i laptopu.
Pronašla je opis počinitelja na Wikipediji za samo nekoliko
minuta:
 Samostalni počinitelj, osoba s poremećajem ličnosti koju potiče
mržnja prema Palmeu. Vjerojatno je čitav život imao poteškoća u
odnosima, pogotovo s raznim vrstama autoriteta. Introvertiran je,
usamljen i poremećen, ali ne i psihotičan. Stanje mu je usko povezano
s »neuspjesima« u životu. Životne prepreke deprimiraju ga, a ta
depresija mu prerasta u paranoju. Takve osobe u pravilu počinju sa
zločinima u dobi od 35-45 godina...
Tata je 1986. imao 45 godina. Bio je motiviran, razočaran,
neuspješan i paranoičan. Usto i tip osobe koji ne oprašta nepravdu,
bila ona umišljena ili stvarna.
Nikada..
Samo mu je trebalo oružje, OOP. I malo pomoći...
Jer što ako nije bio sam? Što ako ga je netko kome vjeruje oprezno
gurnuo u pravom smjeru? Jedan poziv, vrijeme i mjesto. To je sve što
je bilo potebno. Možda je tata mislio da je dobio novu priliku? Opet
će biti dio veće zajednice gdje su njegove usluge još uvijek cijenjene.
I dalje će biti netko i nešto.
Natrag u igri.
Povijest se ponavlja...
No nešto se nije uklapalo, jedan djelić slagalice malo je iskakako.
Problem je što nije znala koji.

***
Bijeli kombi popeo se uz obronak brda i skrenuo u malo, kameno,
popločano dvorište pred urušenom zgradom farme s tlocrtom u obliku
slova L.
»Stigli smo.«
Nora oprezno položi ruku na HP-ovo rame, no on se već probudio
čim je kombi skrenuo s asfalta na šljunčani puteljak.
Vrata sjenika bila su otvorena i Hasselqvist se parkirao u rikverc
milimetarskom preciznošću. Mangeov mali, crveni Polo već je čekao
unutra.
 Jeff iskoči i zatvori vrata za njima. Njemu je trebalo nešto više da
se izvuče sa sjedala. Dvaput je provjerio lokot na hokejaškoj torbi na
podu, a zatim se rastegnuo i udahnuo opori miris krava i stare slame.
Trebalo mu je malo vremena da mu se oči priviknu na mrak.
U jednom kutu ugledao je velike, bijele, plastične vrećice, a pored
njih stare gume, nekoliko bačvi za naftu i raznu starudiju.
Malo dalje bio je nekakav ruzinavi traktor. Mjesto je napušteno
već sigurno deset-petnaest godina. Možda i duže. »Pozdrav i
dobrodošli!«
»Bok«, promrmlja on, izbjegavajući Mangeov pogled. »Pođite za
mnom...«
Mange prođe između par torova i dođe do vrata na drugom kraju
sjenika. Ostali su ga slijedili, a HP je bio posljednji u redu.
»Samo hodajte oprezno, pod baš nije u najboljem stanju.«
Mange otvori vrata i prođu kroz kratki hodnik do male kuhinje.
Mirisala je po vlazi i svježe mljevenoj kavi.
HP smjesta dobije flashback na Ermanovu kolibicu u šumi. No ona
je bila u mnogo boljem stanju.
Stare umrljane zidne tapete, na nekoliko mjesta u požutjelom
stropu probila je voda, a tu i tamo stare, drvene podne grede su se
odignule i ukazale na trule šupljine. Stol i pet stolaca na rasklapanje
bili su postavljeni nasred sobe.
»Znači ovdje visiš«, promumlja HP i pokaže prema vreći za
spavanje i krevetu na rasklapanje u kutu.
»Betul te izbacila, ili?« Mange slegne ramenima.
»Trenutačno je ovako najsigurnije...«, reče on. »Ima kave ako
netko želi...«
Uzeo je papirnatu šalicu i napunio je kavom iz termosice koja je
stajala nasred stola. Dok su i ostali slijedili njegov primjer, Mange je
sjeo. Izvadio je mali laptop, upalio ga i okrenuo tako da svi vide
zaslon.
»U redu, sve je riješeno. Operacija bušenje počinje za točno...«
Pogledao je na ručni sat.
 »... devet sati, dvadeset i sedam minuta i jedanaest sekunda...«
Svi osim HP-a prilagodili su satove.
»Ići ćemo kombijem, moj auto ostaje ovdje.«
»Ne, trebaju nam oba vozila...«, prekine ga Jeff odlučno.
»Prekjučer sam bio gore provjeriti sve. Posljednji dio puta je
mekani, šumski puteljak u kojem će kombi zapeti. Ako ne želimo
tegliti sve stvari petsto metara, moramo ukrcati sve u Polo. Lakši je, a
i ima prednji pogon pa neće biti problema.«
»Ali, eeeh...« Mange je zvučao kao da se želi pobuniti, no onda se
predomislio.
»U redu, tako ćemo. Mudro promišljeno!«
Kimnuo je Jeffu koji se zadovoljno nasmiješio.
»Prođimo još jednom kroza sve«, nastavi Mange. »A onda
predlažem da se presvučemo i ukrcamo stvari pola sata prije polaska.
Imamo sat i pedeset tri minute vožnje odavde, zatim dvadeset minuta
za iskrcavanje, što znači da imamo nekoliko sati slobodno. Ako netko
želi prošetati, otraga je jezero. Hrana i piće su Vam u pokretnom
hladnjaku tamo...«
Pokazao je prema jednom kutu.
»Zahod nije u funkciji, ali ima jedan stari vanjski zahod vani iza
sjenika.«
»Ahaa, kenjanje old school...«, nasmije se HP, no nije dobio
odgovor.
Debili bez smisla za humor!
No koga briga. Ima sedam sati da sazna tko mu je od njih prijatelj,
a tko neprijatelj. Bolje da odmah počne.

***
Našla je pismo na tepihu u hodniku zajedno s jutarnjim novinama.
Omotnica s prozorčićem na njezino ime, pa je isprva pomislila da
je neki račun. Zato je pričekala s otvaranjem dok nije popila kavu i
zavalila se na kauč. Uzevši omotnicu, shvatila je da pismo sadržava
nešto posve drugo.
A4 papir s njezinim imenom na vrhu imao je samo dva reda. Prvi
je bila adresa jedne web stranice, a u drugom su bila dva tužna
smajlija.
Mange, nema tko drugi.
Uzela je papir i sjela za računalo, ukucala adresu i pritisnula enter.
Otvorio se prozorčić za logiranje s redom za korisničko ime i
lozinku. Nakon popriličnog oklijevanja ukucala je svoje puno ime u
gornji red. Ali nije imala pojma što bi trebala biti lozinka. Prevrnula je
cijelu omotnicu u potrazi za nekim tragom, no nije ga bilo.
Upisala je Mange i stisnula enter.
Pogrešna lozinka, poručila joj je stranica.
Kvragu!
Opet je pokušala, ovaj put s riječju Henke. Pogrešna lozinka,
preostaje jedan pokušaj. Još samo jedan pokušaj.
Izašla je u hodnik provjeriti ima li još kakvo pismo s podacima za
logiranje, no nije ga pronašla.
Za svaki slučaj iznova je pročitala pismo, podigla zajedno s
omotnicom prema svjedu da vidi ima li kakvih skrivenih poruka.
No jedino je primijetila da je pošiljatelj krivo napisao njezino ime
sa -ck- umjesto -cc-.
Od svih ljudi, Mange bi sigurno znao točno napisati njezino ime.
Osim ako...
Upisala je riječ Rebecka u polje za lozinku i pritisnula enter.
Prozorčić je promijenio boju i odjednom je ušla na stranicu.
Izgledala je poput Wikipedije, toliko slično da je bilo teško vidjeti
razliku.
No sigurna je da se do ove stranice ne može slobodno doći na
internetu.
Igra poznata i kao Cirkus, Događaj ili Priredba - naziv je tajnoga
vojnog projekta koji je započeo u SAD-u, vjerojatno pedesetih godina.
Izvorno je Igra bila sporedni projekt takozvanog MK-ULTRA
projekta koji je istraživao razne oblike ispiranja mozga i kontrole uma
(potražiti i pojam Manđurijski kandidat).
Za razliku od MK-ULTRE koji su raznim drogama i snažnim
opijatima prisiljavali svoje objekte na izvršavanje radnji, Igrini
istraživači djelovali su iz suprotnog kuta.
Korištenjem raznih vrsta snažnih pozitivnih stimulansa poput
priznavanja, divljenja i idoliziranja, uspjeli su natjerati mnoge
ispitanike da izvrše radnje kakve na početku eksperimenta nisu bili
spremni počiniti.
U Igri se ispitanici, koji svi imaju neka narcisoidna obilježja,
postavljaju u različite scenarije kakvi odgovaraju njihovoj psihi.
Neki od njih dobiju osjećaj da su na sportskom događaju, neki se
nađu unutar filma ili važnog političkog događaja. Svim objektima
zajedničko je to da ih se tretira kao zvijezde i manipulira tako da
pomisle da postoji velika količina ljudi koja im se divi i prati svaki
njihov korak.
Time što im se na razne načine pojačava slika o samom sebi i
pretvara ih se u glavne likove u širem kontekstu, mnoge od njih
uspjelo se jako brzo natjerati da dobrovoljno pomaknu svoje granice i
učine razne drastične poteze.
Neki članovi vojnog osoblja vezanog uz projekt počeli su se
kladiti dokle su ispitanici spremni ići, pa odatle naziv Igra.
MK-ULTRA i njihov sporedni projekt ukinuti su u sedamdesetima,
no prema raznim podacima, Igra se izdvojila i nastavila postojati na
svoju ruku.
Zadatci se svode na to da Igra, koju vodi osoba zvana Voditelj Igre,
koristeći razne oblike napredne psihičke manipulacije, tjera obične
ljude na izvršavanje nerazjašnjivih i ponekad drastičnih pothvata.
Igra je za neke zadatke pribavila mrežu raznih pomagača, tzv.
Mravi, koji pribavljaju informacije i izvršavaju jednostavnije zadatke.
Oni pripremaju put aktivnijim sudionicima, Igračima.
Mnogo poznatih događaja pripisuje se Igri, poput ubojstava,
podmetnutih požara, sabotaža ili većih krađa, no kao i kod većine
teorija zavjere, nema nikakvih čvrstih dokaza...
 Manjak informacija pripisuje se upravo tome što Igra koristi dio
svojih snaga da bi ostala u tajnosti, a time nedostatak dokaza
paradoksalno u nekim krugovima upravo ukazuje na to da Igra zaista
postoji.
Rebecca je pročitala stranicu barem tri puta, a zatim napravila
nekoliko fotografija zaslona i ispisala ih na svom printeru.
Sve se savršeno poklapalo s Henkeovim djelomičnim pričama,
njezinim proučavanjem i informacijama koje joj je povjerio striko
Tage.
Zaista postoji Igra koja izmanipulira ljude za razne postupke. U
stanju je nagovoriti ljude na najluđe stvari.
Samoživi jadnici koji misle da svijet ne cijeni dovoljno njihove
jedinstvene osobine i veličinu, pa su spremni na bilo što samo da
dobiju priznanje.
Ljudi poput Henkea.
I njezinog oca...
Ali čija je verzija priče prava?
Striko Tage joj je pomogao oko onog u Darfuru kad su je optužili
za povredu radne dužnosti, ali i s dozvolom za oružje, te najnovije sa
snimkama iz trezora.
Ispričao joj je sve o očevoj mračnoj prošlosti i, iako je morala
izvlačiti dio informacija iz njega, naposlijetku joj je povjerio više tajni
no što je smio.
S druge strane, Mangea poznaje čitav život i sama pomisao da je
on zločinački mastermind čini joj se nestvarna. No Mange joj zaista
jest lagao, to je i sam priznao. Samo joj je dao informacije s neke web
stranice, koje baš i ne dokazuju nešto.
I čija je verzija onda istinita?
Kome vjerovati?
Koji od njih dvojice joj može pomoći spasiti Henkea? Zavalila se
natrag na kauč i iznova prošla kroz sve što se dogodilo zadnjih dana,
no osjećaj da je nešto propustila nije ju napuštao.
 ***
Iako je bila sredina ljeta, drvena daska mu je bila hladna za dupe.
Daske vanjskog zahoda imale su procjepe i propuštale su dovoljno
svjetla da je mogao vidjeti žohare koji su gmizali po pragu.
Jeff i Hasselqvist sastavili su opremu odmah nakon okupljanja.
Nadao se da će imati šansu za neometani razgovor s Norom, no njoj je
očito bilo draže družiti se s Mangeom u kuhinji, pa se umjesto toga
okrenuo majci prirodi koja je uživala u njegovoj nepodijeljenoj pažnji.
Baš slatko što su se odlučili družiti u zelenilu usred ljeta. Papira u
zahodu dakako nije bilo, no poslužit će i snop požutjelih starih novina.
Osim toga, riješit će i njegovu gotovo opsesivnu naviku da čita dok
kenja.
Uppsala Nya Tidning.
Ma da, stvarno su nove, iz 1986.
33-godišnjak pušten iz pritvora Policija ne odaje detalje
Taj 33-godišnjak je vjerojatno bio prvi osumnjičenik za Palmeovo
ubojstvo. Na kraju je emigrirao u SAD, ako se ne vara... A kad smo
kod SAD-a, oni iz PayTaga su bogme pravi gadovi. Oni i Voditelj Igre
sredili su ga već nekoliko puta, mučili ga dolje u Dubaiju i zatim
iskoristili kao oruđe za uništenje ArgosEyea te pretvaranje vesele
udovice Anne u svoju novu superzvijezdu...
A što je on dobio za to?
Nekoliko milijuna kao zavoj na ranu, iznos koji je vjerojatno samo
jedan zarez u knjigovodstvu PayTaga. Usrana pogreška u
zaokruživanju!!!
Osim toga, posljednjih nekoliko tjedana su ga pokušali slomiti, u
čemu su umalo i uspjeli. I sad cijela švedska policija traga za njim...
I zašto je onda on toliko glup da pristane staviti glavu na panj?
Pa... Osveta je, dakako, jedan od poticaja, i to vraški snažan.
Sama pomisao na izraz lica jebenog Voditelja Igre kad mu glavni
sponzori stave ključ u bravu bila je vrijedna rizika. On, Black i Anna
Argos u sobi gdje svi viču jedni na druge. Tako prokleto sweet?
Ali ima još nekoliko čimbenika.
Uzbuđenje.
Lov.
A i morao je riješiti dosta misterija, nevezanih samo uz ovu ekipu.
Tko je Timaritelj? Gdje je labirint Luttern gdje će vjerojatno biti
postavljena bomba? Protiv koga je usmjerena?
I možda najvažnije — kako se Rebecca uklapa u tu jednadžbu?

***
Sjedi na suvozačkom mjestu.
Tata vozi, a mama i Henke sjede otraga.
Probijaju se kroz male uličice i tek kad ugleda veliku crkvu na
brijegu slijeva, shvati gdje se nalaze.
Ulica Dobeln, a pored nje Crkva sv. Ivana na putu prema
Brunkebergsdsenu.
Henke nema više od 6-7godina i kuka na stražnjem sjedalu. Mama
ga pokušava utišati i objasniti mu da nema još mnogo do tamo. Tata ne
govori ništa, no ona vidi kako mu se čeljust stišće.
»Hoćemo li uskoro?« kuka Henke, a ona se okreće kako bi
pomogla mami.
I tada ga ugleda.
Stoji malo dalje na mračnom groblju i čini se kao da ih promatra
dok auto polako prolazi. U jednoj ruci drži opušak cigare, a u drugoj
štap.
Ne znajući zašto, podiže ruku da mu mahne.
»Poznaješ li Johna Earnesta, Rebecca?« upita je mama tiho.
»Tišina!« vikne odjednom tata, na što Henke odmah počne plakati.
»Utišajga, kvragu!«
Vidi kako su mu se prsti zabijeljeli od stiskanja volana. Mama mu
viče nešto što ona ne čuje.
Podiže ruke i stavlja ih na uši. No glas joj i dalje šapuće u glavi.
Poznaješ li Johna Earnesta, Rebecca?
Auto nastavlja kliziti kroz bljuzgavicu, i ona odjednom shvati
kamo idu.
Na dijelu gdje ulica Dobeln prelazi u ulicu Malmskillnad, scenarij
se naglo mijenja.
Sada je ona u odrasloj dobi za volanom.
I dalje čuje Henkeov plač sa stražnjeg sjedala, no kad pogleda u
retrovizor, umjesto njega vidi lice Tagea Sammera.
»Naprijed, Rebecca, ne natrag. Moraš gledati naprijed«, reče on
toliko tužnim tonom da ju je zaboljelo srce.
I u trenutku kad se okrene, on se odjednom nađe pred haubom.
Muškarac u tamnoj jakni s kragnom dignutom preko lica.
Mora da je došao preko stepenica sdesna, koje vode do ulice
Tunnel gdje leži premijer na samrti.
Naglo koči, gume škripe, no auto i dalje vozi kroz bljuzgavicu.
Ravno prema čovjeku.
Henkeov plač prerasta u vrisak.
Pušta kočnicu i opet je stišće.
Pokušava naći uporište.
No uzaludno je.
Čovjek okreće glavu i podiže ruku kao da se brani. A onda mu u
drugoj ruci spazi revolver.
»Tata, neeeee!!!« vikne Henke.
Ili je to bila ona?
Zatim čuje još nečiji glas u daljini.
Viče njezino ime.
Rebecca, Rebecca.
I u trenutku kad se probudila, shvatila je što je krivo. Ime.
Mirno je ležala na kauču nekoliko minuta razmišljajući i
uklapajući nove informacije u sve što se dogodilo posljednjih dana.
Zatim je ustala, uzela mobitel i nazvala.
»Ja sam«, reče ona čim se muškarac s druge strane javio. »Mislim
da znam kako se sve uklapa. Tata, Henke, Igra, sve zajedno. Reci mi
što želiš da napravim!«
 Dvadeset i četiri
Korporacijska invazija na osobnu memoriju

Upravo je povukao prvi dim tog jutra i vraćao se prema sjeniku,

kad je čuo njihove glasove i naglo zastao.
»Ne možemo mu vjerovati, zar ti to nije jasno?« siktao je Jeff.
»Previše je umiješan, previše toga je napravio... «
»Misliš kao i ja?«
Norin glas, nekoliko metara dalje.
HP se nasloni o zid i načuli uši.
»Nije ista stvar. Ovaj dečko nema nikakvih skrupula.«
Aha, znači ni ljubavni par se ne pouzdaje u Mangea, barem jedno
od njih. Možda bi trebao malo popustiti Jeffu, očito nije tako glup
kako izgleda.
»Svi zaslužuju drugu šansu, Jeffe. Osim toga, trebamo ga.«
»Nemam ja problema s davanjem druge šanse, Nora, ali da bi je
dobio, čovjek se prvo mora pokajati. Pokazati da se promijenio. A on i
dalje misli samo na sebe, nemoj mi reći da nisi to primijetila?«
HP se podsmjehnuo na ljubavnu svađicu usred divljine...
»Samo si ljut jer ti je posprejao vrata...«
HP-u se odjednom makne osmijeh s lica.
»Sjedio sam na hitnoj sedam sati zbog toga, zar se ne sjećaš?«
»Da, znam, i zaista cijenim što radiš ovo za mene, Jeffe...«
HP se ljutito naceri. Nije dovoljno to što pričaju o njemu, nego mu
se Nora još obraća tim nježnim tonom.
»Vječno sam ti zahvalna što si mi pomogao. Bez tebe bih i dalje
bila u Igri...«, nastavi ona.
Zavladala je tišina, pa je na trenutak HP pomislio da su otkrili da
ih prisluškuje.
No onda je nastavila.
 »Znaš da je ovo važno. Ne samo za mene, nego i za sve koje su
iskoristili i dalje iskorištavaju. Ako uspijemo u ovome, sve će biti
gotovo...«
Jeff promrmlja nešto nečujno.
»Daj mu šansu, Jeffe, to je sve što tražim...«
Kvragu!
Dogorjela cigareta opekla mu je prste, pa ju je morao baciti u
travu i zgaziti da je ugasi.
Kad je pogledao iza ugla, Jeff i Nora su otišli. Ipak je malo
pametniji.
Jeff očito nije njegov obožavatelj, ako je to uopće mogao ikada i
pomisliti, što znači da brojlerskog kralja može prekrižiti kao E.V.-a.
Osim toga, Biffalo Bull i dalje može biti izdajica, ukoliko ta izdaja ne
utječe na Noru.
Skrenuo je iza ugla i krenuo prema sjeniku. Hasselqvist je nešto
petljao straga po kombiju.
»Bok, Kenta«, pozdravi ga HP kroz otvorena vrata.
Hasselqvist poskoči i ispadne mu nešto iz ruke. Okrugli predmet
sličan hokejskom paku proklizao je po podu prema vratima.
Hasselqvist se bacio za njim, no HP je bio brži.
»Što to imamo ovdje?« reče on veselo i podigne pak u zrak.
Hasselqvist mu ga izbije iz ruke.
»Što te briga!« frkne on, a HP nesvjesno zakorači prema natrag.
»Sorry «, promumlja on.
No Hasselqvist mu zalupi vrata pred nosom. Nema veze, stigao je
pročitati što je pisalo sa strane na malom paku. Elite GPS 512
Zanimljivo. Jako zanimljivo...
Nastavio je dalje kroz sjenik do kolibice. Mange je sjedio za
računalom, no digao je pogled čim je HP ušao u kuhinju. »Bok«, reče
malo preglasno. HP mu samo kimne u odgovor. »Gledaj, znam da si
bijesan na mene, HP...«
»No shit...«
»... i imaš svako pravo biti. Lagao sam ti, i to više puta ravno u
lice. Zaista ti se ispričavam za to...« Nesigurno se nasmijao.
»Ali kao što sam rekao, samo sam ti pokušavao pomoći. Čuvati ti
leda... I tebi i Becci...«
»Što znaš o Becci?!« Mange napravi grimasu.
»Ne onoliko koliko bih htio znati. Imam izvor blizak Sammeru pa
znam da su se on i Becca našli nekoliko puta. Sammer se izgleda jako
zanima za nju, to je sigurno, no još uvijek ne znam kako se ona uklapa
u sliku. Kao što sam rekao, Voditelj Igre ne odaje lako informacije.
Trenutačno nije ni u kakvoj neposrednoj opasnosti, toliko znam.
Sammer je potpuno fokusiran na tebe...«
»U redu, dobro...« HP duboko udahne. »Što je labirint Luttern i tko
je Timaritelj? Kako se oni uklapaju u sliku?«
»Š-što?«
»Hajde, Mange, ne pravi se blesav. Stan pored mog, oprema,
zmije...?«
Zabuljio se u Mangea tražeći najmanji znak slabosti. No nije ništa
pronašao, čak ni neželjeni trzaj oka ili nekog mišića na licu. »Iskreno,
HP, nemam pojma o čemu pričaš...«
»I očekuješ da ja samo povjerujem u to? Vjerodostojnost ti i nije
najjača strana, Mange...«
»Daj, HP, pa ispričao sam ti se već...« Čak mu je i glas položio
test. Nije ni zadrhtao...
»Zaista ne znam sve što se događa, kao što sam rekao, Voditelj
Igre nikome ne dopušta da zna cijelu priču. Znam samo djeliće, ali
slobodno mi ispričaj više o tom stanu. Sve je povezano na neki način...
«
HP je zurio u Mangea i razmišljao.
Da, Mange je lažljivac, no s dobrim namjerama. Ipak su stari
prijatelji, correction — najbolji prijatelji.
Uvijek je mislio da je Mange kukavica, računalni geek, a poslije i
pravi papučar u kandžama zmaja od svoje žene. No, Mange nije
kukavica, već dečko koji se pokazao veoma sposobnim za svakojake
stvari.
 Kad zapravo bolje promisli, sumnjao je na Mangea od prvog dana,
štoviše od prve sekunde čim je pronašao onaj vražji telefon u vlaku.
Tako da ga zapravo i nije posve nasamario. Ipak je predosjetio nešto.
No neke je stvari ipak bolje zadržati za sebe. Ne škodi zadržati
prednost.
»To može pričekati«, reče on zatim. »Umjesto toga, podsjeti me
zašto bih točno trebao pristati na ovaj idiotski plan?«
»U redu, nema problema.« Razočaranje u Mangeovom glasu bilo je
očito.
»Sad ćeš vidjeti.«
Mange sjedne za stol i okrene laptop tako da HP može vidjeti
zaslon.
»Napravio sam popis kupaca koji su već počeli pohranjivati svoje
podatke u ono postrojenje. Sjedni!«
Mange je pokazao prema stolcu. Otvorio je tablicu u Excelu i
počeo scrollati kroz popis.
»Registar vozila, Porezna uprava, Carina, tri različite biobanke,
svaka s više od 500 000 DNA-testova u svom registru. Stomatološka
skrb, Državni registar osoba i adresa, Izborna tijela i još mnogo manjih
tijela uprave. U principu svi tele- i internet-operateri potpisali u
ugovor i prije nego što je EU-smjernica stupila na snagu, što znači da
je sav telefonski i SMS-promet, zajedno sa svim IP-adresama već
pohranjen u Utvrdi.«
»Dobro, tako sam i mislio...«, promumlja HP.
»Što?«
»Već nekoliko tjedana snimali su moj računalni promet i sve SMS-
ove upućene tebi i Becci. To je bilo malo upozorenje da me drže na
oku. Nisam shvaćao kako su mogli sve to dobiti tako brzo, iz toliko
raznih izvora. No sad mi je jasno. Samo su trebali pritisnuti nekoliko
gumba...«
Mange kimne.
»Nastavi...« HP mahne rukom.
»U redu, shvatio si već ono najvažnije, no uskoro će im se
pridružiti i neki od najvećih lanaca supermarketa, a zatim i sve ostale
tvrtke s raznim članskim klubovima. Svi se oni boje da će im
informacije procuriti i njihovi klijenti izgubiti povjerenje u njih. No
možda je najzanimljivije ono što se nalazi skroz dolje u zemlji...«

***
»Bok, Ludde, Rebecca je, sorry što zovem ovako rano...«
»Eeeh, ma nema problema. Ionako sam već budan... « Znala je da
laže i dala mu nekoliko sekunda da dođe k sebi.
»Kako ti mogu pomoći, Normen?« reče on nešto manje pospanim
glasom.
»Želim se vratiti na posao.«
»Oh, OK. To ne bi trebao biti problem. Samo nazovi kadrovski
odjel iza devet i oni će ti pomoći. Potrajat će možda dva-tri tjedna... «
»Ne, ne, nemam toliko vremena. Želim se vratiti sad, smjesta.
Vjenčanje je sutra, a i sam si rekao da vam trebaju svi raspoloživi
zaštitari.«
»Tako je, tako je. Ali valjda ti je jasno da...« Nakašljao se.
»Dakle, dok god se odvija cijela ova priča s tvojim bratom, ne
mogu te primiti natrag, koliko god ja to htio. Stigsson bi poludio da mu
iti predložim to...«
»Pitaj ga!«
»Što?«
»Nazovi ga i pitaj!«
»Ne pratim te baš, Normen... «
»Molim te, nazovi Stigssona i pitaj ga bi li bilo u redu da se vratim
na dužnosti. Bi li, molim te, učinio to, i to odmah?« Nekoliko sekunda
je bila tišina.
»Može«, promrmlja on zatim. »Ali već znam njegov odgovor.«
I ja, promisli ona.

***
 »Najniži je kat namijenjen posebnom klijentu. Sve je strogo čuvana
tajna...«
Mange se osvrne preko ramena kao da se brine da ih netko
prisluškuje.
»Osobno smatram da nije riječ o običnom klijentu. Možda su taj
podrumski kat unajmili upravo oni tajnoviti ljudi koji stoje iza PayTag
grupe. No umjesto da riskiraju svoj vlastiti dragocijeni zaštitni znak,
koriste PayTag kao frontu, vjetrobran o koji udaraju insekti, dok pravi
moćnici udobno sjede s druge strane na prednjem sjedalu bez ikakvog
rizika.«
»A tko bi to mogao biti?«
Mange slegne ramenima.
»Što ti misliš? Koje su tvrtke najjače unutar branše pohranjivanja
informacija? Tko stalno osmišljava nove načine da nas privuče da
odamo što radimo, gdje se nalazimo, koje stvari najčešće tražimo u
tražilicama, pa čak i — što mislimo?«
HP nakratko razmisli.
»Ima mnogo kandidata. Pretraživački motori, društvene mreže...«
»Na dobrom si putu, mladi Padawane...« Mange opet otvori
laptop.
»Google, Facebook, Twitter i još neki shvatili su ono za što smo
mi drugi bdi preglupi da shvatimo.«
»A to je...?«
»Informacije su nova valuta. Ako pribaviš dovoljno informacija,
svi će s tobom poslovati. Pogledaj samo kolika je burzovna vrijednost
Facebooka. Dobro, manja je nego što su se nadali, no svejedno vrijede
kao tri-četiri Ericssona. A znaš li koja su njihova sredstva, HP?
Pogodi, što misliš? Ni telefonski sustav, ni godine istraživanja, ni
tisuće patenata. Ono što Facebook posjeduje, a što je vrijedno
milijarde, njihova najveća sredstva su... «
»Korisnici«, promrmlja HP.
»Točno! Ili još preciznije, informacije koje korisnici sami unose.
Sve to se pohranjuje u sustav, komentari, dijeljenja, slike, igre,
lajkovi... «
Mange se počeo crvenjeti u licu.
»Kako predvidjeti budućnost, HP? Tako da se pogleda unatrag u
prošlost, to je osnova za postavljanje bilo kakve prognoze. Što više
podataka o prošlosti, to je sigurnija prognoza za budućnost. Ali zamisli
ovo... «
Mange zastane na trenutak da uhvati daha.
»Zamisli da CJELOKUPNA prošlost postoji pohranjena na samo
jednom mjestu? Državni i liječnički registri, uzorci konzumacije,
preference s društvenih mreža i pretraživača. Sve zajedno u jednoj
golemoj bazi podataka? Samo treba prikupiti sve informacije. A onda
samo ukucaš riječ u tražilicu i pratiš uzorak. Koliko je ljudi dobilo rak
u određenoj dobi, koliko ljudi preferira bijele automobile nad plavima,
u kojoj dobi su ljudi najskloniji zločinu, koja je marka najtraženija, tko
je najaktivniji na Twitteru, gdje žive, što slušaju, čitaju i što kupuju na
tržnici srijedom prije plaće...«
Opet je zastao da uhvati dah.
» Tko vlada prošlošću, vlada budućnošću«, napisao je Orwell u
knjizi 1984. i neporecivo je bio u pravu. Iako mislim da je PayTa-gov
projekt ipak malo detaljnije proučio sve to...«
Opet je zastao, a HP se nagnuo prema naprijed.
»Tko vlada budućnošću, HP, nesumnjivo vlada... štoviše posjeduje
prošlost. To je cijela poenta PayTagovog projekta!«
HP zapali cigaretu. Svjesno si je uzeo dosta vremena za
razmišljanje.
Sve je ovo u najmanju ruku teško probavljivo. Osim toga, naslušao
se dovoljno teorija zavjere. Prošli je put to bio Erman s Igrom, a sad
Mange s PayTagom.
No ako je išta naučio u zadnje dvije godine, to je da nijednu
teoriju, koliko god se nemogućom činila, ne treba u potpunosti
odbaciti. Gdje ima dima, ima i vatre, pogotovo kad je riječ o Igri.
Sve što mu je Mange ispričao lijepo se uklapa u njegovo malo
istraživanje koje je proveo na knjižničkim računalima. A možda još i
bolje, slaže se s malim backup planom koji je polako počeo kovati.
Štoviše, čini ga još boljim...
Duboko je udahnuo i polako ispuhnuo dim.
»Dobro, Mange, shvaćam što želiš reći, no iskreno govoreći uopće
me nije briga čime se PayTag bavi. Ja samo želim zavrnuti jajima
Voditelju Igre, Anni Argos i Blacku. A tu nam se srećom interesi
poklapaju. Ipak imamo zajedničkog neprijatelja...«
Povukao je još jedan dim i zatim ugasio opušak u starom,
puknutom tanjuriću od šalice za kavu na kuhinjskom stolu.
»Ovako, Mange. Ako želiš moju pomoć, trebaš mi učiniti jednu
uslugu. Moram doći do Rehymana, i to smjesta. Moram razgovarati s
njim gdje nas nitko neće slušati... «
Mange podigne pogled sa zaslona.
»Š-što, zašto?«
»Ne bih sad o tome. Zamolio si me da ti vjerujem, sad ja tebe
molim isto... No možemo to nazvati mojom nagradom za sudjelovanje
u svemu ovome... «
Mahnuo je rukom prema požutjelom stropu.
Mange mu uputi dugi pogled dok je razmišljao.
»U redu, to je sasvim pošteno...«, promumlja on.
Ugasio je računalo, zatim izvadio olovku i papir i zapisao mu broj.
»Evo, online je pa ga možeš odmah nazvati. U ladici imaš nekoliko
mobitela s karticom na bonove. Kad završiš, razbij SIM-karticu i
razbacaj djeliće po šumi, može?«
»U redu, nema problema... «
Mange mu uputi još jedan dugi pogled.
»Shvaćaš li u što se upuštaš, HP? Ovo nije igra, ako pode po
zlu...«
»Znam, ne brini, sve držim pod kontrolom. Nije mi ovo prvi put da
se obračunavam s Voditeljem Igre...«
»Istina, ali je prvi put da radiš nešto protivno Igrinom planu...«
»Srećom nisam sam u tome«, nasmije se HP. »Ode li sve kvragu,
svi smo najebali!«
 Dvadeset i pet
Zadatci

»Evo ti.«
Pružio joj je ključ njezinog ormarića s oružjem. »Tamo su ti
policijska značka i propusnica, zar ne?« Kimnula je.
»Dobro, pokupi ih i otiđi ravno u streljanu. Moraš proći test za
oružje prije nego što te opet vratimo u službu. Vještina se lako izgubi
ako se ne vježba... «
»To neće biti nikakav problem, Ludde.«
»Tim bolje.«
»Još nešto?«
Kimnuo je.
»Prije nego odeš, Normen, moram te pitati ovo. Kako si uspjela
nagovoriti Stigssona da te vrati u službu?«
»Ah, recimo da mi je u tome pomogao zajednički prijatelj.«
Nasmijala se i uputila mu dugi pogled.
»Ima li nešto što bi podijelila sa svojim šefom?«
Duboko je udahnula.
»Ne još, Ludde. Možda poslije...«
»OK...«
Nastavio ju je sumnjičavo gledati.
»Znaš li u što se upuštaš, Becca?« reče zatim tiho.
»Ne brini se, Ludde, htio si me natrag i tu sam. Zadovolji se tim do
daljnjeg«, nasmije se ona.
Ploča s metom okrenula se kad joj je ostalo još deset metara i prije
nego što je svjesni dio njezinog mozga to uspio registrirati, počela se
kretati.
Medvjeda kandža o sako, obje ruke na opasač.
Oružje van, lijeva ruka oko ogrtača. Zatim stisak naprijed i prema
gore da metak sjedne na mjesto. Potporna ruka pridružila se drugoj
oko kundaka. Mušica nišana, ciljnik, meta.
Dva kratka pucnja.
Ploča s metom se okrenula.
Otpustila je okidač tako što je podigla desni palac. Nastavila se
kretati prema naprijed. Iskočila je nova meta, ovaj put skroz nadesno.
Pucala je ni ne razmišljajući o rezultatu. Brzo je otpustila okidač i
nastavila dalje prema naprijed. Dvije ploče iskočile su istovremeno, a
prvu je propucala i prije nego što se zaustavila.
Nakon toga joj je pištolj zatajio.
Lupila je lijevom rukom po dnu okvira za streljivo pa je repetirala
pištolj, a to je izbacilo metak na pod.
Tri kratka pucnja.
Ploče su se okrenule.
»Prekid paljbe, patrona van!« vikne instruktor streljane. »Patrona
van!« promrmlja ona.
Izvadila je ispražnjeni okvir za streljivo, zgrabila novi šaržer
spreman za pucanje. Zatim je povukla osigurač, stavila pištolj u
futrolu i skinula štitnike za uši.
Sve ploče su se vratile uz pištanje, no ona nije ni pogledala
rezultate.
Instruktor je prošao pored nje, brzinski pregledao ploče i vratio se.
Čula je kako fućka.
»Bogme, Normen, dobro si ovo izvela, što kažeš?«
»Yepp«, reče ona.
»Nisam ti mjerio vrijeme, ali da jesam, mislim da bi ovo bilo blizu
rekorda. Nazvat ću Luddea i reći mu da ti je pucanje... položeno.
Molim te, potpiši mi se...« Pružio joj je paketić malih, crnih papirića.
»Naravno.«
Okrenuo joj je leda i krenuo prema vratima.
Istrgla je četiri papirića veličine markice i odložila paketić.
Na putu do ploča izvadila je malu, zelenu patronu koju joj je
instruktor kradomice postavio u okvir za streljivo i koja je uzrokovala
prekid paljbe.
Nekoliko pucnjeva bilo je u pogibeljnim zonama. Tri rupe bile su
toliko blizu jedna drugoj da su se preklapale, a ostale dvije imale su
samo milimetarski razmak između sebe.

***
»Dobro, onda se javi. Unaprijed hvala na pomoći...«
Prekinuo je razgovor, otvorio utor za bateriju na mobitelu i izvadio
SIM-karticu. Baš kad ju je prepolovio napola, Hasselqvist je došao iza
ugla.
»Eh, bok, HP. Slušaj, samo sam ti htio objasniti nešto...«
»Dobro.«
Okrenuo je leđa Hasselqvistu i bacio polovicu SIM-kartice u
najbliži grm.
»Ona stvar u autu...«
»Misliš GPS-kutijica.«
Drugu polovicu bacio je u granje.
»Da, tako je... Gledaj, pronašao sam je baš u trenutku kad si se
pojavio. Istovarivao sam opremu i ugledao je vezanu pod sjedalom.
Kad sam je izvadio, GPS-odašiljač se upalio. I baš tad si ti otvorio
vrata...«
»OK... «
»Je li tvoja?«
»Š-što?« HP se okrene. »GPS kutijica, je li...?«
»Shvatio sam Kenta. Ne, nije moja...«
» OK, samo sam htio provjeriti. Sjedio si otraga pa sam
pomislio...« HP odmahne glavom.
»Nope, nije moje. Možda je od kombija?«
»Sumnjam... «
»U svakom slučaju predlažem da je se smjesta riješiš.«
»Svakako, samo moram prvo provjeriti s Jeffom, za slučaj da je
njegova. Kombi je bio kod njega nekoliko dana..«
 »OK, učini tako.«
»Vidimo se uskoro onda...«
Hasselqvist ode, a HP pričeka još nekoliko minuta i izvadi drugu
SIM-karticu iz džepa. Stavio ju je u mobitel koji mu je dao Mange i
ukucao pin kod.
Poruka je stigla gotovo odmah.
Riješeno!
Skriveni broj, no svejedno zna od koga je. Vražji Rehyman, što je
brz.
Presvukli su se u tišini. Crna, uska odijela za ronjenje, gumene
cipele, neoprenske gas-maske pod kojima je bilo nepodnošljivo vruće i
koju je HP odmah strgnuo sa sebe. Koji prokleti idioti!
»Sve je na mjestu«, čuo je Mangea kako govori iz prtljažnika Pola.
»Svejedno bih još jednom provjerio«, odgovori Jeff. »Ali
vrijeme...«
»Stignemo...«, prekine ga Jeff. »Uvijek ima vremena za provjeru
opreme...«
Mange je očito odustao jer kad je HP došao do auta, prtljažnik je
već bio otvoren.
»Oprema za ronjenje, gumeni brod, zavarivač, eksploziv...«,
nabrajao je Jeff sebi u bradu i prelazio rukom po raznim crnim
vrećama u prtljažniku.
Na riječ eksploziv HP se trznuo i odjednom dobio flashback na
cestu E4 prije dvije godine kad je uključio svoj mobitel u jednu sličnu
torbu. Torbu napunjenu s toliko eksploziva da je mogla dignuti u zrak
cijelu kuću.
Gotovo je dvije godine bio uvjeren da je uništio Igru za sva
vremena. No sad mu Mange tvrdi da je to sve bila samo iluzija, i to
vrlo vješta iluzija koju mu je Voditelj Igre posadio u glavu.
Prava Zvijezda smrti nije bila u nekoj staroj zgradi u Kisti već
duboko pod zemljom dva sata vožnje odavde.
No ako je sve što je doživio bio samo pomno promišljen
mindgame, tko mu jamči da i ovo što sad proživljava nije izmišljeno?
 Taj ga problem muči već nekoliko dana.
Čak i kad bi odlučio vjerovati Mangeu, nemam nikakvog jamstva.
Čini se kao da Mange govori istinu, koliko može procijeniti, zaista
vjeruje u svoju priču. No što ako ta priča nije njegova?
Što ako netko igra mindgame s Mangeom, baš kao i s njim? Ako je
ono što se spremaju napraviti samo još jedan dio pomno promišljenog
plana?
To je problem s teorijama zavjere. Ako počneš prihvaćati njihovo
postojanje, nemoguće je odrediti gdje završavaju.
Just because you're paranoid, doesn't mean they aren't after you...
»Tiho!« reče Jeff odjednom i izviri glavom iz prtljažnika.
»Jeste čuli to?«
Nitko nije ništa rekao.
»Što to, Jeffe?« zakrekeće Hasselqvist nakon nekoliko sekunda.
»Tamo!«
Tupi, pulsirajući zvuk približavao im se s istoka. HP je odmah
shvatio što je to. Brzim korakom je došao do rolo-vrata i spustio ih.
»Ma koji vrag...«, vikne Jeff. HP ga je ignorirao.
Zvuk je bio sve jači, prodoran kao čekić o bubnjiće.
Vrata su bila gotovo zatvorena, još samo nekoliko metara, i HP je
visio svom svojom težinom na ručki. No vrata su usporila, zapela i
zastala uz glasno škripanje.
Pulsirajući zvuk odzvanjao je među zgradama i pojačavao se sve
dok nisu već počeli osjećati vibracije u prsima, a tada su čini se i
drugi shvatili o čemu je riječ.
Helikopter, i leti toliko vraški nisko da će se svaki tren pojaviti
nad krošnjama.
HP opet pokuša zatvoriti vrata. No zupčanik je čini se iskočio iz
utora i vrata su stajala čvrsto poput stijene.
Savinuo je koljena i svom težinom se objesio na ručku. Odjednom
i bez ikakvog upozorenja, vrata se oslobode i počnu mu padati ravno
prema prsima. Uspio se odgurnuti u stranu i jedva je izbjegao da mu
ne prignječe glavu.
 »Sorry!« vikne Jeff koji je i dalje držao vrata na drugom kraju.
U sljedećem je trenutku helikopter zatutnjao preko dvorišta, a
pulsirajuće elise HP-u su probijale uši.
I on i Jeff instinktivno su čučnuli pokušavajući nazrijeti helikopter
kroz napukli krov.
Čindo se kao da nadlijeće samo nekoliko metara nad sjenikom.
HP baci brzi pogled na ostale. Jeff se potpuno fokusirao na
helikopter, kao i Nora. Hasselqvist je naprotiv brzo uletio u kombi.
»Moramo ići, odmah!« vikne i popenje se na prednje sjedalo.
»A-ali nismo gotovi...«, vikne Nora.
Helikopter je i dalje letio iznad njih, a od vrdoga zraka koji je
stvarao, daske na krovu počele su se odizati. Isprva polako, no onda
sve jače.
Iver i cigle padale su svuda po sjeniku.
»Kenta je u pravu!« vikne Jeff. »Još nekoliko minuta i cijeli krov
će se urušiti...«
Veći komad cigle pao je na krov kombija uz zvuk lomljave.
»Ja ću vam otvoriti vrata, a vi odmah izađite... Samo vozite i
nemojte me čekati«, viknuo je Jeff HP-u u uho.
HP kimne i čučeći pokuša doći do kombija.
Mali komad cigle pogodio ga je u glavu i instinktivno je podigao
ruku da se zaštiti.
Čuo se snažan udarac, a zatim još jedan.
Vjerojatno je pilot donjim dijelom helikoptera udario po krovu.
»Hajde, Nora«, vikne on kad je došao do vrata kombija. No ona
kao da je oklijevala.
Jeff joj je viknuo nešto što HP nije čuo i mahnuo prema kombiju.
Još jedan udarac, ovaj put jači.
Velika krovna daska pala je na pod pored kombija i rasprsnula se u
svim smjerovima.
Hasselqvist pokrene motor.
»Moramo ići, hajde!« vikne on opet.
Nora pogleda u njegovom smjeru, zatim opet u Jeffa. No on je
okrenuo leda i podupro se o pod da pridrži vrata.
Desetak dasaka palo je na pod i raspršilo komade iverice svuda po
kombiju.
HP digne ruku pred oči. Kad je pogledao, Nora je ležala na podu.
Kvragu!
Iskočio je iz vozila, no ona je već ustala kad je došao do nje.
»U auto HP, hajde!«
Gurala ga je pred sobom. Još jedan udar, a onda se čuo tresak.
Nekoliko krovnih greda raspalo se i sa sobom povuklo veći dio krova.
Nora je bila blijeda u licu, krv joj je tekla niz čelo iz krvave mrlje
na kapi. Ugurao ju je na jedno od sjedala.
»Jeff...«, zajeca ona.
»Pusti dečka sad, moramo ići...«, vikne on. Kroz prozor je vidio da
se vrata polako dižu. Hasselqvist je upalio motor. »Brata...«, zastenje
ona. »Što?«
»On mi je brat, idiote!«
Jeff je gotovo do kraja podigao teška vrata. Leđni i vratni mišići
nabrekli su mu kroz majicu, kao da će prsnuti. Kombi je polako
krenuo prema naprijed. Njezin brat...
Uhvatio se za naslon najbližeg sjedala i izbacio glavu kroz vrata.
»JEFFEEEE!« vikne on. Mišičavko se okrene i pogleda ga.
Stražnje gume kombija borile su se s neravnim betonskim podom
tražeći uporište...
HP se istegnuo koliko je mogao i ispružio ruku. Jeff potrči prema
njemu.
Krov se nastavio raspadati, grede su padale u sve većim
dijelovima i raspršavale se u ivericu koja je udarala o kombi.
Krhotina veličine dlana prošla je nekoliko centimetara od HP-ovog
nosa, no on je nije ni primijetio.
Ispružio se još nekoliko centimetara. Jeff se bacio prema
naprijed...
Gume su se napokon učvrstile i kombi je izletio iz sjenika poput
strijele.
 U sljedećem trenutku cijeli krov se urušio.

***
Kad se vratila kući, pred vratima ju je čekao tamni auto. Kad mu
se približila, vozač je otvorio vrata i izašao. Nije bio isti kao zadnji
put, ovaj je bio znatno mladi i trebalo joj je nekoliko sekunda da ga
smjesti na pravo mjesto.
»Bok, Rebecca, ja sam Edler, pobočnik pukovnika Pellasa... «
Pružio joj je ruku.
»Upoznali smo se na brzinu u stanu na Maria Trappgrandu...«
»Bok«, promrmlja ona i stisne mu ruku.
Otvorio joj je vrata stražnjeg sjedala:
»Dobra večer, draga Rebecca«, reče Tage Sammer.
»Ispričavam se što dolazimo nenajavljeni, ali imam dobre vijesti...
«
Oklijevala je i pogledala Edlera.
Sammer kao da joj je pročitao misli.
»Možemo slobodno pričati, nemam nikakvih tajni pred Edlerom...
«
»Dobro... «
»A da odemo za promjenu gore u moj stan?« doda ona nakon malo
razmišljanja. »Ugodnije je nego u autu...«
»Hvala na pozivu«, nasmije se on. »Ali to ćemo neki drugi put,
sada bih radije ostao u autu. U stanu nikad ne znaš tko sluša...«
Pokazao je rukom na sjedalo pored svog, a Rebecca nije imala
izbora nego sjesti.
Edler je uskočio na vozačko mjesto, upalio auto i lagano ih
odvezao na Ralambsvagen.
»Jeste li pronašli Henkea?« upita ona prije nego što je uopće uspio
zaustiti.
»Ne još, ali mislimo da znamo gdje se on i Sandstrom nalaze.
Nadamo se da ćemo ih uskoro uhvatiti.«
 »U redu, dobro. Ili možda dobro nije prava riječ...«
»Znam što želiš reći, Rebecca. Sve ovo je za Henrikovo dobro i
jako smo ti zahvalni što nam pomažeš. Moramo ga uhvatiti prije nego
što napravi nešto glupo. Shvaćaš da se ne radi samo o revolveru...«
Bacio je pogled na Edlerova leda. »Spominje se i neka bomba...«
»Što? Onda morate otkazati princezino vjenčanje...«
»Ne, ne, to ne dolazi u obzir. Dvor je iznimno odlučan po tom
pitanju.«
»Ali rizik?«
Duboko je udahnuo i slegnuo ramenima.
»Rizik je definiran kao prihvatljiv.«
»Ma kako je to moguće, zar ozbiljno? Bomba...«
»To su za sada nepotvrđene informacije. Imamo premalo detalja da
bismo se usudili ^predložiti tako drastičnu mjeru poput otkazivanja
vjenčanja. Prijetnje bombom su česte, a moji poslodavci...«
Uzdahnuo je.
»Mnogo toga je u igri, Rebecca, više nego što možeš zamisliti.
Podrška naroda kraljevskoj kući prepolovila se u posljednjih petnaest
godina, vlada je puna republikanaca koji čekaju svoje vrijeme dok se
te brojke i dalje smanjuju... «
Zastao je i slegnuo ramenima.
»Dakako, na ovakve faktore se ne računa kad se radi analiza
mogućnosti prijetnje, no znaš kako to ide. Sve velike organizacije su
slične. Uvijek negdje postoji netko tko se boji da će izgubiti posao i
zato oklijeva donijeti neugodnu, no potrebnu odluku.«
Udario je rukama.
»Gotovo ništa ne podiže potporu kraljevskoj kući kao vjenčanje, to
su moji poslodavci naučili još prije nekoliko godina. No, nažalost, sva
ona piskaranja, koliko god neistinita bila, spriječila su cijeli uspon.«
»A krštenje? To je bilo nedavno?«
Odmahnuo je glavom.
»Krštenje je uvijek mirnije i nije toliko blještavo. Danas, nažalost,
postoje samo dvije svari koje mogu dići popularnost kraljevskoj kući
— vjenčanje ili nacionalna kriza. Stoga bi se samo u ekstremnim
situacijama slavlje ograničilo, a još teže potpuno otkazalo. A osim
toga, imamo premalo detalja oko te bombe.«
»A što znate, smiješ li mi reći?«
»Zapravo ne, Rebecca...«
Oklijevao je i izmijenio pogled u retrovizoru s Edlerom prije nego
je nastavio.
»Prije nekoliko sati dobili smo dojavu o nekom stanu. Pretresli
smo ga i pronašli indikacije da se unutra možda izrađivala bomba...«
»A kakve veze to ima s Henkeom?«
Sammer duboko udahne.
»Stan se nalazi na Maria Trappgrandu, dijeli zid s Henrikovim...«
Srce joj je sve jače lupalo u prsima, no trudila se sakriti to.
»Ali čekaj malo, želiš reći da je Henke...? Ne, ne, to možete
zaboraviti. On nije u stanju sastaviti ni policu, a kamoli bombu...«
»Slažem se s tobom, draga Rebecca...«
Nježno ju je potapšao po koljenu.
»Ni mi ne vjerujemo da je Henrik sam napravio bombu. No ne
može biti slučajnost što ju je netko izradio u stanu pored njegovog.
Osim toga, pronašli smo Henrikove otiske prstiju unutra...«
Rebecca odmahne glavom protiveći se.
»Kao što sam rekao, Henrik je u opasnom društvu. Jako opasnom
društvu. Osobe u njegovoj blizini stručnjaci su u manipuliranju
ljudima, i učinili su to mnogo puta. A Henrik je, nažalost, kao što znaš,
jako...«
»Povodljiv.«
»Tako je.«
Auto je zastao na crvenom kod Lindhagensplana, nakratko je
nastupila tišina.
Samo nekoliko stotina metara dalje ona i Kruse doživjeli su sudar
nakon što je Henke bacio stijenu na njih s mosta iznad. Henke, dakako,
nije znao da je ona u autu, ali nebitno. Netko ga je izmanipulirao da
baci stijenu i potpuno izignorira očiti ishod, da će njegov postupak
ozlijediti nekog. Može li se to opet dogoditi ?
U pravim oklonostima — apsolutno.
»Što onda želiš da napravim, striko Tage?« reče ona kad se auto
približio mostu.
Glas mu je zvučao tužno:
»Na kocki su životi mnogih, Rebecca. Ako ne uspijemo uhvatiti
Henrika na vrijeme, moramo biti spremni poduzeti bilo što da ga
zaustavimo. Bilo što, razumiješ li?«
Zastao je nekoliko sekunda.
»No, dakako, ne moraš sudjelovati u ovome. Nitko ti ne bi
zamjerio. Mogu razgovarati s Eskilom Stigssonom... «
Prošli su ispod mosta i uhvatila se kako gleda gore prema ogradi
na mostu. Na trenutak joj se učinilo da netko stoji gore. Lik odjeven u
tamno, s kapuljačom.
»Ne!« reče ona malo preglasno i primijeti Edlerov pogled u
retrovizoru. »Ne, striko Tage, nije potrebno«, reče ona što je sabranije
mogla.
»Kao što si rekao, mnogo toga je na kocki. Zahvalna sam ti na
svemu što si već učinio za mene...«
»Nema na čemu. Trebaju nam pravi ljudi na pravom mjestu.
Ljudi u koje se možemo pouzdati, u to smo uvjereni ja, Stiggson i
moji nadređeni.«
Opet ju je potapšao po koljenu.
»Ti si slika i prilika svog tate, Rebecca, jesam li ti to već rekao?
Vjerna poslu, odana i pouzdana, neovisno o situaciji. Takve osobine,
nažalost, sve je teže i teže naći u današnjem egoističnom društvu...«
Trudila se ne zarumenjeti.
Kad bi malo zažmirila u mraku stražnjeg sjedala, striko Tage bi je
uvelike podsjećao na tatu. Držanje, starinski način izražavanja, čak je i
miris bio isti.
Cigarete, kolonjska voda i još nešto. Nešto zbog čega joj se
stvorio grč u želucu.
 ***
Bio je prikliješten na podu, a Jeff je nepomično ležao na njemu.
Kombi je poskakivao po šljunčanom puteljku, zbog čega mu se pojas s
jednog od sjedala urezao u nogu. Začudo nije čuo nikakav zvuk osim
tutnjanja u glavi. Učvrstio se nogama i pokušao osloboditi.
Odjednom primijeti kako se Jeff trznuo i u sljedećem trenutku
otkotrljao je njegovo teško tijelo. Istovremeno mu se vratio sluh. »Što
se kvragu dogodilo!?« viknuo je. »Sjenik!« vikne Nora. »Š-što?«
Pokušao je ustati.
»Sjenik je eksplodirao«, vikne ona odgurujući se o prozorsko
staklo.
»Krov se urušio, a onda je sve samo otišlo u zrak... Digao se
oblak dima i više nismo vidjeli helikopter. Ne shvaćam što se
dogodilo!«
»Eksploziv...«, zahripće Jeff.
»Eksploziv i detonatori bili su u Polu, pokraj zavarivača. Prtljažnik
je bio otvoren. A i bilo je svakakvih čudesa u onim bijelim vrećama u
kutu... «
HP se uz teškoće uspravi u sjedalu pored Jeffa.
Oči tog snažnog čovjeka bile su sklopljene, no HP je vidio kako
mu se moćna prsa nadimaju i spuštaju pod promočenom majicom.
Auto prijeđe preko izbočine, pa HP opet padne na pod.
Tupi udarac, pa naglo skretanje ulijevo, i odjednom se promijenio
zvuk auta.
»Dobro voziš, Kenta!« vikne Nora prema prednjem sjedalu i dobije
neko mumljanje za odgovor.
»Sad smo na normalnoj cesti«, reče ona i pomogne HP-u da ustane.
»Kako je... « Kimnuo je prema njezinom krvavom licu.
Stavila je ruku na glavu i odmah je pocrvenjela.
»Shit!« reče ona. »Nisam ni primijetila, vjerojatno zbog adrenalina.
Tamo mi je kutijica prve pomoći... «
 Progurala se pored njega i bacila prema prednjem sjedalu.
Nagnuo se da je upita treba li joj pomoć, no onda ga je nečija ruka
povukla natrag.
Jeff je otvorio oči.
»Hvala«, reče kratko.
»Nema problema«, promumlja HP.
Jeff kimne i opet sklopi oči.
»Tamo je benzinska postaja, skreni!« reče Nora Hasselqvistu.
HP se nagnuo prema prozoru. Iznad krošnji vidio se oblak dima, no
helikopteru nije bilo ni traga.
»Imaju i odmorište otraga, pa možemo pričekati tamo dok ne padne
mrak«, nastavi Nora.
Hasselqvist zaokruži zgradu i ukliže na odmorište, gdje su na
jednom zidu bili metalna kutija s usisavačem i kante za pranje. Neki
penzioner čistio je vjetrobran svoga starog SAAB-a, a osim njega nije
bilo nikog.
Hasselqvist zaustavi auto i svi su samo ostali sjediti u tišini
nekoliko minuta.
Nora je koristila ogledalce u autu da previje ranu.
»Kvr...«, mumljala je i pincetom izvadila komadić iverice koji je
stršao iz rane.
»Možeš li pritisnuti ovdje, HP?«
»Naravno.«
Nagnuo se nad njezinu glavu. »Uzmi gazu i stisni ovdje, i to jako.«
Učinio je kako mu je rekla, trudeći se zaustaviti adrenalinsko
podrhtavanje ruku.
»Gotovo je«, zajeca Hasselqvist odjednom. »Znaju gdje smo, što
vozimo. Nemamo nikakve šanse...«
Zavladala je tišina.
»Jer ne misli valjda itko da se onaj helikopter slučajno pojavio?«
Hasselqvistov glas sad je bio postojaniji. »Ako odmah krenemo,
možemo se vratiti do grada prije ponoći. A onda možemo skovati neki
novi plan, pronaći način da... «
 »Ne postoji drugi način, Kenta«, frkne Nora. »I to itekako znaš!
Ako odustanemo sada, možemo odustati zauvijek. I onda će Igra
pobijediti, želiš li to?«
Hasselqvist nije odgovorio.
»Nemamo ništa opreme, Nora, sva je odletjela u zrak«, promrmlja
Jeff. »Bez toga nemamo nikave šanse za ulazak u Utvrdu... «
U kombiju se nije čuo ni glas.
»Imamo«, reče HP zatim, no kao da su svi bili preizmučeni da ga
dožive.
»Zamoldi ste me da smislim backup plan, remember?«
Pogledao je Noru i napokon dobio nekakvu reakciju.
»Znam kako možemo ući, ali onda morate napraviti kako kažem...
«
Pogledao je Noru i napokon dobio nekakvu reakciju.
U daljini se odjednom začuo zvuk sirena koje su se približavale.
Činilo se da ih je nekoliko. »Moramo zbrisati odavde«, zakuka
Hasselqvist. »Čekaj«, reče HP. »Murjaci uvijek izgase sirene kad se
približe cilju...«
»Da ne otjeraju počinitelje...«, doda nakon što nitko izgleda nije
shvatio što misli.
»Dok god im sirene rade, nisu stigli, shvaćate li?« Sirene su bile
sve bliže, tri komada, možda više. Nora pogleda HP-a. Hasselqvist
stavi ruku na ključ. HP mu položi ruku na rame.
»Samo mirno, Kenta. To su vatrogasci, obećajem«, promumlja on.
Sirene su bde toliko blizu da je zvuk odzvanjao u kombiju, a
penzić digao pogled sa svog vjetrobrana punog insekata.
A onda su se čuli sve tiše i tiše, dok za pola minute nisu posve
utihnule.
»Sad možeš krenuti, Kenta«, reče HP i potapša ga po ramenu.
»Kreni prema sjeveru...« Zavalio se u sjedalo i pokušao sabrati
misli. »Jedna stvar nam je promakla...«, doda on kad su izašli na
cestu.
»Je li itko vidio Mangea kako izlazi?«
 Dvadeset i šest
Promjena igre

U novom kombiju mirisalo je na Wunderbaum. Jasmin, ili je to

možda bio miris novog auta...
Trebalo mu je desetak minuta da ga zdipi s parkinga, što znači da
se polako vraćao u formu. Za svaki slučaj skinuo je tablice s drugog
auta, za slučaj da vlasnik kombija brzo prijavi kradu.
Nekih sat vremena pritajili su se u starom industrijskom
postrojenju kako bi se presvukli i sredili novi auto. Bijeli kombinezoni
i gasmaske koje je uzeo iz hokejaških torbi, zajedno s parom velikih
odbojnika. Dva identična ruksaka od čvrste plastike s vezanjem preko
prsiju na četiri mjesta, zbog čega su izgledali poput svemiraca, jedan
njemu i jedan Jeffu. Sve to zahvaljujući Fensterovoj trgovinskoj
djelatnosti.
Šumski puteljak na kojem su se sad nalazili bio je gotovo točno
nasuprot ulazu u Utvrdu. Nekoliko stotina metara dalje kroz gustu
šumu nazirala su se svjetla s čelične ograde.
Sve je bilo spremno, samo moraju krenuti...
»OK, onda idemo. Držite fige da uspije.«
Tri klimanja glavom, dva kristalno jasna, Norin i njezinog brata, te
jedno nesigurnije, Hasselqvistovo.
»I svi ste sve pripremili? Pločice s imenom su na mjestu?«
Nova klimanja.
»Kako ti je glava, Nora?«
»Dobro je, čini se da će zavoj držati.«
»Dobro.«
HP duboko udahne.
»OK, onda idemo...«
Hasselqvist je čini se nakratko oklijevao, no onda je upalio kombi
i ubacio u brzinu.
»Šteta za Mangea«, reče Nora kad su krenuli. »Činio se kao dobar
dečko.«
»Jest«, promumlja HP.
»Jesi li stvarno siguran da se nije izvukao?« reče Hasselqvist.
»Nema šanse. Kad je puklo, bio je zatvoren iza nas...«, reče Nora.
HP proguta knedlu.
»Osim toga, nazvali smo ga dvadesetak puta na mobitel i nije se
javio.«
Izašli su na svježe postavljenu asfaltnu cestu i nastavili polako
prema ogradi, moćnoj stvarčici s obje strane učvršćenoj lijevanim
betonskim stupovima. A kao da to nije bilo dovoljno, u asfaltu je bila i
nataknuta nazubljena rešetka široka poput cijele ceste. Na stupovima
su bila dva reda reflektora, a ispod njih jasno vidljive kamere od
aluminija. Pokušati srušiti ogradu s ičim manjim od tenka bilo bi
posve bezumno.
Veliki, žuti znak upozorenja nalazio se na zabatu kuće do
betonskog bunkerića koji je vjerojatno bio stražarnica. Natpis je
djelomično bio prekriven crnom plastikom, no vjetar ju je malo
otpuhao pa su bez problema pročitali tekst.
STOP Čuvani objekt Zabrana ulaza, fotografiranja, snimanja,
opisivanja ili mjerenja objekta bez dozvole
Hasselqvist parkira auto kod jasno iscrtane linije zaustavljanja,
dva metra od nazubljene rešetke.
HP otvori vrata, iskoči i krene prema staklenom prozorčiću
stražarnice.
Uniformirana žena oštrog izraza lica zurila je u njega kroz
dvostruko neprobojno staklo. Oprezno je ispravio lažne naočale i
nasmijao joj se najsrdačnije što je mogao.
»Stražarka, kako vam mogu pomoći?«
Glas joj je bio iznenađujuće melodičan, pa ga je umalo izbacio iz
ravnoteže. Shit, trebala bi raditi na radiju, a ne sjediti u ovoj kabinici.
»Ehh... E-Erik, Erik Andersson...«, počne on. U kurac, zbog toga
mekog radijskoga glasa zaboravio je svoje lažno ime.
»Iz Sanacija Andersson«, doda on brzo. »Imali ste neke probleme
sa začepljenim filterima. Rekli su da je hitno...«
»Jeste li najavljeni?«
»Nadam se...«, kimne on i složi nešto što je trebalo biti nedužan
osmijeh te pokuša ne gledati prema kamerama u staklu lijevo od nje.
»Samo trenutak.«
Vidio je kako se okreće ulijevo i nešto tipka po tipkovnici. »Imate
li isprave, Eriče?«
Opet je kimnuo, izvadio svoju falsificiranu osobnu iz plastičnog
omota u džepiću kombinezona te je stavio u metalnu ladicu ispod
stakla.
Čulo se zujanje, a onda se ladica vratila unutra.
Kucanje po tipkovnici.
Brzinski se osvrnuo preko ramena.
Kombi je izgledao skroz dobro, i bolje nego što je mislio.
Naljepnice s natpisom Sanacije Andersson možda su mogle biti
malo ravnije, ali kvragu, što sad... Nisu imali vremena za ulickavanje,
a osim toga jedva se i primijeti kad su vrata otvorena.
Jeff je sjedio odmah do ulaza, a Nora se nazirala iza njega.
Motor je i dalje bio upaljen.
Još kucanja po tipkovnici.
Hajdejebemu Rainman. Show us your magic!
»Biste li, molim Vas, pogledali u kameru, Eriče?«
»Jasno.«
Ispravio je naočale i pokušao izgledati opušteno. Sudeći po odrazu
u neprobojnom staklu, uspijevalo mu je...
Što ako imaju nekakav program koji prepoznaje lica? Kvragu, to
mu uopće nije palo na pamet!
Lažne naočale su bile dovoljne da ne izgleda kao na tjeralicama,
ali no way da mogu zavarati program...
Još se jednom osvrnuo preko ramena i pogledao u kameru.
Kaplja znoja potekla mu je s vrata medu ramena. Zatim još jedna.
A potom su se srodne kapljice počele pojavljivati i na čelu...
Stražarka je digla pogled.
»Dakle, Eriče... «
Opet se nasmijao, nervozno i usrano od straha, ovaj put nije morao
provjeriti u staklu da zna da tako izgleda.
»Tu su vam pločice. U mailu piše da će vas ukupno biti petero.
Momci na pogonskom odjelu su zaduženi da vas puste unutra i van, i
nemojte ni slučajno pokušati sami ući, jasno?«
»Apsolutno«, kimne on.
»Dobro, nastavite dalje nizbrdo i pratite natpise do pogonskog
odjela. Bit će vam zdesna, no to ćete i sami vidjeti. Ne zaboravite
ostaviti pločice na izlasku...«
»O-OK, hvala!«
Uzeo je osobnu i pet pločica s natpisom »Posjetitelj« te se okrenuo
i vratio prema kombiju.
Poskočio je na zvuk glasnog škljocanja, no to se samo počela
otvarati ograda. Čim je ušao u auto, podigla se do kraja.
Hasselqvist ubaci u brzinu i polako se počnu spuštati niz padinu.
Puteljak je bio dosta strm i uskoro već nisu vidjeli rub šume.
»'Bemti, stvarno je upalilo...« Hasselqvist je zvučao nešto sretnije.
»Da, Kenta, moj prika Rain... mislim Rehyman je vraški dobar po
pitanju sigurnosti. Trebalo mu je samo deset minuta da im pronađe
slabu točku u sustavu. Običan nekriptirani mail između Utvrde i
stražara. Rehyman je samo saznao adresu i stvorio klonirani račun da
izgleda kao da je mail došao od Utvrde...«
»I u tren oka smo najavljeni, shvatili smo čim si rekao. No još
uvijek nismo na sigurnom. Najteži dio tek dolazi...«
HP zausti da odbrusi Cangrizoqvistu, no u posljedni tren se
predomisli. I dalje je držao Mangeovu pločicu u ruci. Nakon što ju je
promotrio nekoliko sekunda, polako ju je spremio u džepić na prsima.
»Eno natpisa.«
Nora pokaže nadesno.
»Shit, kakvo mjesto... «
 Došli su do dna padine i izašli na veliki šljunčani teren. Ravno
pred njima bila je zgrada na dva kata i nekakva garaža. Iza i iznad
zgrada pružali su se obronci brežuljka barem trideset metara u vis.
»Postoji samo jedan izlaz...«, promrmlja Hasselqvist i pogleda u
retrovizor.
Parkirali su se s desne strane zgrade, pored vrata s odgovarajućim
natpisom.
Jedna garažna vrata u zgradi nasupot bila su odškrinuta, a HP-u se
učinilo da vidi nekakav tamni minibus unutra. Srce mu je lupalo sve
jače.
Negdje je zalajao pas, a zvuk laveža odzvanjao je malom dolinom
prije nego što je nestao u tami ljetne noći.
Kvragu, HP, mirno i drži se plana...
Duboko je udahnuo, posegnuo u džep i dotaknuo držak električnog
pištolja.
»Objesi masku za kisik oko vrata. Sve mora izgledati
vjerodostojno«, reče Nora. »Jeffe, jesi spreman?«
»Da, spreman sam«, promrmlja njezin brat.
»U redu, onda krenimo. Ovaj put priču prepustite meni...«
Kratko je pogledala HP-a. Zatim je otvorila vrata.

***
»Dakle, kao što svi znate, sutra je veliki dan. Bogovi vremena su
čini se na strani mladenaca, bit će suho, što znači da se držimo plana
A: otvorena kočija umjesto zatvorene kako smo izvorno planirali.
Dvorski PR-odjel želi da mladenci budu blizu građana, a ne iza stakla i
okvira...«
Runeberg slegne ramenima.
»S druge strane, provest će ostatak svog života iza stakla i okvira,
pa bolje da još jednom osjete taj dašak slobode...«
Pritisnuo je daljinski i promijenio sliku.
»Imat ćemo trkače kao i kod prošlog princezinog vjenčanja. Šest
komada, po tri sa svake strane vozila. Dva tima koja trče po pola
dionice puta.«
Pokazao je sliku na kojoj je šest stražara u odijelima joggiralo uz
kraljevsku kočiju.
»Kao što vidite, s godinama sam samo sve zgodniji.«
Prešao je kursorom po lako prepoznatljivoj figuri naprijed zdesna.
Sobom se proširio smijeh. Runeberg je očito upravo pričao u radio jer
je na slici imao primjetnu grimasu.
»Iza jahače povorke bit će tri prateća vozila. Dva kao backup za
slučaj evakuacije i kombi za trkače, baš kao i zadnji put. Ima li
pitanja?«
Nitko od trideset zaštitara u sobi nije ni zucnuo.
»U redu, onda bih prepustio riječ glavnom odgovornom za
sigurnost na Dvoru. Ima vam nekoliko stvari za reći, pa preporučujem
da ga dobro poslušate.«
Runeberg napravi gestu prema Tageu Sammeru koji je sjedio u
stolcu malo dalje.
Rebecca ga je vidjela čim su ušli u dvoranu za sastanke, no
svejedno joj je srce počelo jače lupati kad je ustao i zakopčao sako.

***
Muškarac s druge strane pulta prebirao je po papirima.
»Promjena filtera«, reče on u svoj mali prijemnik, »jesi li čuo što o
tome?«
Radio je zapucketao.
»Ne«, odgovori glas s drugog kraja.
»Jesi li provjerio u dnevnom izvještaju, prijem?«
»Yepp, nema ničeg. Nema ni upozorenja u sustavu, prijem.«
Tišina je trajala nekoliko sekunda.
Muškarac je slegnuo ramenima i nasmijao se Nori.
»Žao mi je, no ne mogu vas pustiti bez potvrđenog odobrenja
šefa...«
 »Razumijem«, reče ona. »Možemo se mi samo okrenuti i vratiti
kući, ali zvučalo je hitno kad nas je dečko nazvao...« Odglumila je da
gleda na sat. »A mi već kasnimo. Pregrije li vam se sustav... «
Muškarac se opet nasmije.
HP-u se nije svidio čim su došli do njega: mišićav, uredno zalizane
kose, očaravajući osmijeh, izražene kosti lica. Malo je prezgodan za
ovakvo mjesto...
Napravio je nekoliko opreznih koraka prema njima kako bi mogao
proviriti preko malog pulta.
Tamnoplavi rebrasti džemper, odgovarajuće hlače s džepovima i
crne, ispolirane čizme. Na stolu iza njega bila je gomila žutih zaštitnih
kaciga, a iznad stalka za radio visjeli su razni komadi odjeće u
neonskim bojama. Sve u svemu, takvo nešto se i moglo očekivati na
pogonskom odjelu.
Svejedno mu nešto nije davalo mira...
Radio je opet zapucketao: »Slušaj, ne mogu dobiti Jacobssona na
telefon. Ali ovako ćemo... Nek' ekipa gore pričeka, a ti se zaleti dolje
do ventilacijske sobe i provjeri situaciju, prijem.«
»Može li se pridružiti netko od nas?« uskoči Nora prije nego što je
muškarac uspio odgovoriti. »Tako ipak možemo reći da smo
pregledali filter, pa mogu skinuti šefa s vrata. Znate kako to ide...«
Nasmijala mu se i nagnula glavu. Sudeći po njegovom glupom
smiješku, trik je upalio.
»Slušaj, pitaju mogu li poslati jednog od svojih zbog poslovnih
propisa, prijem?«
»Dakako, može, prijem.«
»Prijem i kraj.«
Muškarac odloži radio i namigne Nori.
»Tako, dakle, idemo onda nas dvoje dolje...«
»Zvuči zabavno, ali nažalost je jedino Jonas ovlašten za takvu
vrstu inspekcije...« Nora položi ruku na Jeffovo rame.
»Aha...« Njegovo razočaranje bilo je očito, no HP to gotovo nije ni
primijetio. Osjećaj da nešto nije u redu bivao mu je sve jači.
 Zauzeti sa svim drugim stvarima...
»Ne zaboravite mene, ako je riječ o UV-filteru, onda nas dvoje
mora pregledati...«, reče HP.
Nora ga brzo pogleda, a on zadrži kontakt očima sve dok nije
blago kimnula. Činilo se da razmišlja.
»Tako je«, reče ona zatim. »To sam zamalo zaboravila. Moraju biti
dvojica da podignu okvir.«
»To mogu i ja napraviti...«, pobuni se tehničar.
»Ne sumnjam, ali ako se poskliznete, možete izgubiti nekoliko
prstiju. Sjećate li se što je bilo s Kalleom K.?« Okrenula se prema
ostalima...
»Misliš na troprstog Kallea iz ABB-a?« brzo uskoči Hasselqvist.
»Aj, aj, a nije mu čak ni vrijedilo osiguranje... «
Tehničarov osmijeh odmah je problijedio.
»U redu, možeš i ti doći«, pokaže na HP-a. »Vi ostali pričekajte
ovdje, tamo vam je automat za kavu...«
Ustao je, zaokrenuo iza pulta i krenuo prema velikim metalnim
vratima u zidu.
Tamo je izvadio propusnicu iz pojasa i provukao je kroz čitač te
im pridržao vrata.
»Samo naprijed, moja gospodo... «
Kratkoošišani čuvar s uredno održavanom crvenom kozjom
bradicom sjedio je u čuvarskoj kabinici između vrata dizala. Kad su se
približili, na brzinu ih je pogledao, no onda je opet nastavio zuriti u
zaslone pred sobom.
»Vodim dvije osobe sa sobom do ventilacijske sobe«, reče
tehničar.
»Dobro.« Čuvar pritisne gumb ni ne pogledavši ih, a vrata dizala
se otvore.
Ušli su u dizalo, a tehničar je opet provukao propusnicu kroz novi
čitač prije nego što je pritisnuo gumb. Vrata su se zatvorila i dizalo se
pokrenulo.
Nitko nije ništa govorio. HP je oprezno gledao oko sebe. Zrcalo u
stropu zasigurno je skrivalo kamere, no to nije bilo najzanimljivije.
Kontrolna ploča pokazivala je šest katova ispod prizemlja.
Kat na koji oni idu zvao se minus jedan i imao je malu pločicu s
natpisom tehnička soba. Uz gumb za minus dva pisalo je: kontrolna
soba.
Katovi ispod toga više nisu imali natpise.
Dizalo je tako naglo zakočilo da je HP-u želudac napravio mali
skok. Krajem oka primijetio je kako Jeff počinje kopati po džepu
kombinezona...
»Evo nas«, reče tehničar.
»Ne izlazimo ovdje«, reče Jeff mehanički.
»Što?«
Jeff izvadi revolver i uperi mu ga u glavu.
HP ga je smjesta prepoznao, bilo je to isto ono oružje koje je imao
kod Granda. I imao je osjećaj da se štemer poput Jeffa neće samo tako
riješiti potpuno ispravnog oružja...
»Kontrolna soba, odmah«, naredi Jeff.
Tehničar se nije ni pomaknuo.
Alikvragu...
HP se nagne prema naprijed i polako spusti Jeffovu ruku s
revolverom. Zatim izvadi propusnicu iz tehničarevog pojasa, provuče
je kroz čitač te pritisne gumb minus dva.
»Samo mirno...« Pročitao je ime ispod slike na tehničarevoj
propusnici.
»...Jochen, i sve će biti u redu.«
Tehničar je izgledao kao da želi reći nešto, no u posljednji tren se
predomislio i zatvorio usta.
HP pogleda u zrcalo na stropu dizala.
Pitanje je vremena kad će čuvar gore shvatiti da nešto nije u redu.
Iako, ako je bio u pravu, čuvari su se fokusirali na nešto posve
drugo.
Polako je skinuo lažne naočale i stavio ih u džep. Gotovo je s
maskeradom, ili barem za sada...
 Dizalo zastane na minus dva i otvore se vrata. Predvorje pred
dizalom bilo je prazno, a kroz goleme prozore sa strana vidjeli su se
dugi, osvijetljeni tuneli s redovima serverskih polica.
No prozor kontrolne sobe HP-a je najviše zanimao.
Tridesetak radnih mjesta bilo je posloženo u nekakav
poluamfiteatar, s velikim zaslonima sprijeda gdje bi trebala biti
pozornica. Vidio je leda barem osmorice ljudi unutra.
Jeff gurne tehničara Jochena pred sobom.
»Vrata.«
Ovaj se put nije bunio. Provukao je karticu kroz čitač pored
krupnih metalnih vrata i odmaknuo se u stranu.
HP otvori vrata i pokaže im obojici da udu. Usta su mu se
odjednom potpuno sasušila.
»Da se nitko nije pomaknuo«, vikne Jeff i podigne revolver u zrak.
Lights, camera, action!
 Dvadeset i sedam
Prineville 15

»Dobro jutro svima. Ja sam pukovnik Andre Pellas i nažalost

moram podijeliti neke uznemirujuće informacije s vama. Čini se da
postoje vrlo napredni planovi za ometanje svadbe. Sumnjamo da je
više osoba umiješano na razne načine.«
Kimnuo je Runebergu koji je promijenio sliku.
Na platnu projektora pojavila se fotografija, a ona se nesvjesno
ugrizla za usnu.
»Henrik Pettersson, alias HP ili 128-ica. Pettersson je otprije
poznat policiji, između ostalog zbog umorstva iz nehaja. Sumnja se da
on stoji iza napada u Kungstradgardenu prije dvije godine, i kao što
možda već znate, tražen je zbog sumnje na neuspjeli atentat kod hotela
Grand prije nekoliko tjedana.«
Vidjela je kako policajci oko nje kimaju i trudila se ne izgledati
uznemireno.
»Drugi nije toliko poznat.« Runeberg promijeni sliku.
»Magnus Sandstrom, u nekim krugovima poznat i kao Faruk Al-
Hassan. Sandstrom je vjerojatno mozak u pozadini autonomne grupe
koja se naziva Igra. Hiperinteligentan je, jako manipulativan, a time i
jako opasan. Intenzivno tragamo za obojicom gospode i vjerujemo da
stišćemo obruč oko njih. Zbog toga imamo dobre šanse da ih uhvatimo
prije sutrašnjeg vjenčanja, no ako iz nekog razloga ne uspijemo, svi
ćete dobiti njihove fotografije.«
Pogledao je Runeberga.
»Fotografije su u mapama ispred vas, zajedno s planovima, planom
vožnje i svim brojevima za kontakt, uključujući i broj mobitela
pukovnika Pellasa«, pridruži se Runeberg.
»Hvala na tome, inspektore. Svima vam želim sreću sutra i
dodajem da sam, baš kao i kraljevski maršal i Njegovo Veličanstvo
Kralj, jako zahvalan na vašem doprinosu. Nadajmo se da nas čeka
miran i tih dan...«

***
Razrogačene oči, razjapljena usta, blijeda lica.
Jeff pogurne tehničara i odlučno zakorači niz malo stubište koje je
vodilo do dna prostorije. Revolver je i dalje bio uperen u strop.
»Tko je glavni ovdje?«
»Ja.« Visoki čovjek u bijeloj košulji kratkih rukava, s etuijem za
kemijsku u džepu na prsima ustao je sa svoga uredskog stolca.
»Sjedni!« Jeff uperi revolver u čovjeka. Oklijevao je nakratko, no
onda ga je poslušao.
Jeff nastavi dalje niz stepenice dok nije došao do njegovoga
radnog mjesta. HP ih je polako pratio dok je zvjerkao naokolo. Ovdje
nije bilo kamera, baš kao što je i mislio...
Sindikati nisu odobravali snimanje ljudi za radnim mjestom...
Nekoliko operatera razmijenilo je poglede, a zatim nervozne
osmijehe...
Jeff je zastao kod voditeljevog računala. HP se držao malo iza, dok
je Jeff polako otvorio čičak jednog džepića na kombinezonu.
»Evo ti.«
Izvadio je debeli USB-stick i stavio ga na stol uz voditelja smjene.
»Uštekaj ga i pokreni datoteku pod nazivom Bamse.exe. Nakon
toga ćeš dobiti nove upute... «
»OM.«
Voditelj smjene preklopi USB i polako ga povuče k sebi. HP se
brzinski osvrne preko ramena. Primijetio je poglede ostalih operatera.
Strah?
Da, ali taj osjećaj nije dominirao. Prije... Iščekivanje...!?
Voditelj smjene se nagne prema USB-portovima sa strane jednog
od zaslona.
 Jeffov grkljan vozio se vlakom nizbrdo i uzbrdo. Ruka koja je
držala revolver zabrinjavajuće se tresla.
Krajem oka HP je primijetio kako se tehničar Jochen oprezno sve
više približava. Voditelj smjene okrenuo je stick na pravu stranu i
ugurao ga u USB-port. Kad je ustao, rukav košulje mu se podigao i
otkrio donji dio tetovaže.
Kapljica znoja pala mu je s jednog od zalisaka i počela teći niz
obraz.
»STANI!« vikne HP odjednom.
Voditelj smjene se trgne i stick mu ispadne na stol.
»Š-što?« Jeff se okrene prema njemu.
»NE stavljaj stick, jasno?« sikne HP na voditelja smjene koji ga je
podigao sa stola.
»A-ali čekaj. Bamsen...«, počne Jeff.
»Zar zaista misliš da je samo tako izvedivo uštekati stick s
virusom?«
HP krene prema naprijed i otrgne USB-memoriju iz ruke voditelja
smjene.
»Reci što će se dogoditi...«, reče mu. »Š-što?!«
HP izvadi električni pištolj iz džepa i pritisne okidač do pola, na
što plavi bljesak počne plesuckati između metalnih šiljaka.
»Reci mi što će se dogoditi ako uključiš ovaj stick u sustav, ili ću
ti zabiti pedeset tisuća volti ravno u debelo dupe...!«
»Ooh, ali, ma čekaj...«, bunio se čovjek.
HP mu stavi šiljke na prsa i on se smjesta počne divljački grčiti.
»AAAAAGGGHHHHHH!!«
HP povuče električni pištolj i pusti čovjeka da padne na pod.
Tijelo mu se grčilo još nekoliko sekunda, a zatim umirilo. Blagi miris
paljevine proširio se prostorijom.
HP se polako okrene i zaprijeti pištoljem tehničaru, na što se ovaj
odmah povuče.
»KojegvragaizvodišHP?!« Jeff je sav problijedio, no HP ga je
ignorirao.
 Atmosfera u prostoriji naglo se promijenila i sad se strah mogao
rezati nožem.
Zakoračio je prema najbližem operateru i podigao električni
pištolj.
»Što bi se dogodilo kad bismo uključili stick?«
»Sustav bi se odmah ugasio...«, odgovori čovjek smjesta.
»Odlično, i što još...?«
»Eeh, svjetla bi se izgasila, nestalo bi struje i zastala bi dizala.
Oglasili bi se alarmi, došli bi čuvari... «
Čovjek proguta slinu nekoliko puta, no HP je i dalje upozoravajuće
mahao pištoljem da nastavi.
»Čuvari, murjaci, vojska... Ma svi!«
HP okrene glavu prema Jeffu. No mišićavko kao da nije pratio.
»Ovo je zamka, Jeffe. Znali su da ćemo doći, zar ne?« Premjestio je
električni pištolj još bliže operaterevom licu i opet pustio plavičasto
svjetlo da zapucketa medu šiljcima.
»Ne ovako...« Čovjek podigne ruke i odmakne se što je dalje
mogao u stolcu.
»T-tunel, trebali ste doći kroz tunel... Sve je bilo...«
»Što je bilo...!?« Jeffu se izgleda vratila sposobnost govora. »T-
test, neka vrsta vježbe. Tako su nam rekli. Ne...« Operater pogleda
prema stolu voditelja smjene koji se zgrčio u fetalni položaj. »O-
ovako...«
»KVRAGU! KVRAGU! KVRAGU!!« Jeff kao da nije znao gdje bi.
HP mu je dao nekoliko sekunda da se smiri. »Sve je gotovo! Ako ne
možemo uključiti virus, možemo jednostavno...«
Jeff polako odmahne glavom. Spustio je ruku s revolverom, a HP
je vidio kako se tehničar Jochen oprezno približava.
»Samo se smiri, Jeffersone«, promumlja HP. »Utrka još nije
gotova. Samo drži našeg junaka na oku.«
Spremio je električni pištolj, okrenuo leđa Jeffu i počeo kopati po
prevelikom ruksaku.
Jeff pogleda u Jochena, shvati da mu se približio i brzo podigne
revolver.
»Natrag«, vikne on.
Jochen podigne ruke pred sebe:
»Mirno, momci, nemate nikakve šanse«, reče on grubljim i znatno
manje veselim tonom nego prije. »Uspjeli ste uči against all odds,
bravo. Ali oružane snage su već na mjestu gore. Do sada se alarm već
oglasio...«
Zakoračio je prema naprijed.
»Jeff, je li se tako zoveš? Slušaj, Jeffe. Nećete uspjeti sabotirati
sustav. To je vraški sigurno, sustav se gasi i na najmanji pokušaj
ubacivanja nečeg. Osim toga, nemate kamo pobjeći...«
Još se približio.
»Najbolje što možete napraviti sada jest da se predate!« Jeffova
ruka s revolverom drhtala je još jače nego prije. »Oružane snage
sigurno se već spuštaju ovamo. Svaki čas će uletjeti, a da sam na
tvom mjestu, ne bih volio imati oružje u ruci pritom, kužiš...?«
Jochen je pokušavao uhvatiti Jeffov pogled i još mu se malo
približio.
Ispružio je ruku prema cijevi revolvera...
»Hajde, Jeffe, obećavam da ću ti pomoći. Sve ćemo riješ...
GLGRRGRRLRRRR!!!«
Od udara struje počeo se tresti kao bušilica. Usta su mu se
otvarala i zatvarala, a oči okrenule tako da su mu se vidjele samo
bjeloočice.
HP je držao električni pištolj na Jochenovoj ruci barem pet
sekunda prije nego što ga je pustio.
Svi mišići odmah su mu popustili i tijelo mu je palo na pod. Smrad
urina brzo se proširio prostorijom.
»To ti nije bilo pametno!« reče HP ljutito nesvjesnom tehničaru i
lupne ga cipelom.
»Vjerojatno je vojnik, ili je bio nekoć...«, reče zatim Jeffu, no ovaj
je izgleda bio prešokiran da reagira. »Nikad nisam vidio tehničara s
tako čistim rukama. Nema nikakvih sranja pod noktima, ni sasušenih
mrlja od ulja. Imao je savršenu disciplinu i osim toga, govorio je
vojničkim stilom. I moj je otac tako zvučao. Zeleno svjetlo, osigurati i
moja gospodo, tko tako priča? Očito je idiot morao glumiti junaka...«
Jeff i dalje nije odgovarao. HP slegne ramenima i stavi ruksak na
stol. Nakon nekoliko pokušaja uspio je otključati zamršenu bravu na
ruksaku i skinuti lokot.
»Evo!«
Izvadio je bocu vode i pružio je Jeffu. On ju je primio, ali kao da
nije znao što bi s njom. A onda mu se mozak vratio u pogon, pa je
otvorio čep zubima i ispio nekoliko velikih gutljaja.
»Dečko je u pravu«, reče HP i pogleda na sat na zidu. »Oružane
snage sigurno su već na putu, vjerojatno imamo manje od deset
minuta.«
Izvadio je gumeni prenosivi hard disk iz ruksaka, zajedno s
lisicama.
»Predložio bih ti da spremiš oružje, Jeffe, dečki su ionako shvatili
da mislimo ozbdjno — zar ne?«
Nitko od operatera nije ni zucnuo, no njihovi prestravljeni pogledi
bili su odgovor sam za sebe.
HP odloži hard disk na stol pred najbližeg operatera.
»Molim te, uključi mi ovo...«
Operater posegne za četverokutnim hard diskom. Ruke su mu se
toliko tresle da je jedva uspio dohvatiti žicu koja je stršala iz njegovog
stražnjeg dijela.
»Č-čekaj!« Jeffu se izgleda vratila moć govora. Spremio je
revolver u džep kombinezona i krenuo prema HP-u.
»Ne možemo ništa ubaciti. I sam si to sad rekao. Alarm...«
HP kimne operateru i zamahne električnim pištoljem kako bi
potvrdio naredbu. Čovjek se nagne prema naprijed i uključi kabel.
Zaslon računala na stolu pred njim zatreperio je. Činilo se kao da svi u
prostoriji drže dah. Kazaljka na satu otkucala je jednu sekundu.
Dvije.
Više njih...
 ***
»Drago nam je što si se vratila, Normen«, nasmije se Runeberg
dok su šetali hodnikom. »Ali još uvijek mi nije sve jasno. Dakle,
Henrik Pettersson je...«, zastao je na trenutak dok nisu prošli neki
drugi stražari, »... tvoj brat. Zašto onda želiš...?«
»Zapravo je jako jednostavno, Ludde. Nitko ne poznaje Henkea
bolje od mene, nitko drugi ne zna kako funkcionira... «
»Da, ima neke logike, ali što ako se dogodi da... «
Prošli su pokraj otvorenih vrata i ugledali Stigssona i Sammera
unutra, zajedno s nekim trećim čovjekom koji im je bio poznat s TV-a.
»Spremna sam učiniti sve što je potrebno da zaustavimo Henkea i
one koji su iza njega«, reče ona pomalo preglasno. »Ali, nažalost,
moram te zamoliti još jednu uslugu, Ludde«, doda ona kad su prošli
vrata. »I to poprilično veliku... «

***
Ništa se nije dogodilo.
»Otvori Excelov dokument pod nazivom R-day. Zatim ćeš mi
pretražiti osobne brojeve koji su navedeni tamo«, reče HP što je
pribranije mogao.
Srce mu je toliko jako lupalo u prsima da je mislio da mu
kombinezion poskakuje.
»Koristi se bazom podataka s najnižeg kata. Registar zločina,
rezultate pretraživača, parkirne kazne, SMS-ove, telefoniju, mail,
Facebook, liječničke kartone, njihove jebene konzum kartice, sve
želim!«
Operater zausti reći nešto, no HP ga prekine.
»Da sam na tvom mjestu, manje bih se bunio, a više radio...«
Pustio je električni pištolj da zapucketa nekoliko centimetara od
čovjekovog lica.
Operater je kratko razmišljao, a zatim stisnuo usne i kimnuo.
Ukucao je nekoliko naredbi na tipkovnici.
»Vidiš, Jeffe, nećemo mi ništa ubaciti. To je ono što i očekuju«,
nastavi HP i prisili se zvučati mirnijim no što je zapravo bio. »No
umjesto da se držimo izvornog plana i pokušamo uništiti nešto što se
ne može uništiti te nakon toga dignemo ruke u zrak — učinit ćemo
nešto posve drugo. Odnijet ćemo sa sobom nešto, nešto vraški
vrijedno. Nešto čime ovo mjesto obiluje, shvaćaš li...?«
HP namršti obrve u izazovnu grimasu.
»Podatke«, promrmlja Jeff. »Ali kako će nam to pomoći? Kako će
ukradeni podaci uništiti PayTag?«
»Ovaj, na popisu je gotovo petsto imena«, prekine ih operater.
»Gotovo točno, dobri moj čovječe«, nasmije se HP.
»U prvoj tablici je sto imena. Glavni urednici svih novina u
Švedskoj te šefovi svih mogućih TV i radiopostaja, zaključno sa
skupinom koja se preziva Bonnier ili Wallenberg.«
»A ostali?« Jeff se odjednom oraspoložio. »Drugi popis ima 349
imena. Točno 349 — počinješ li sad shvaćati?«
 Dvadeset i osam
Nindže

»Jesi li spreman za posljednji čin?« Jeff kimne.

»Dobro, onda idemo. Drži fige!«
Spremio je hard disk u ruksak, zaključao lokot i privezao metalnu
kopču na prsima. Propusnica s fotografijom tehničara visjela je s
jednog od remena. Plava majica bila mu je dva broja prevelika, a hlače
mokre od pišaline, no poslužit će.
»Momci, najbolje što možete napraviti je da mirno legnete pod
stolove na desetak minuta i pokušate disati kroz nos«, vikne on
ljudima u prostoriji.
Navukao je zaštitnu masku preko glave, izvadio dimnu granatu,
otrgnuo osigurač i zapalio je. Za samo trideset sekunda prostorija se
ispunila debelim, ljepljivim dimom.
Otvorio je metalna vrata, zapalio još jednu granatu i bacio je u
hodnik prema dizalima.
Pričekali su malo. U daljini je počeo svirati alarm.
»Sad.«
Izašli su u zadimljeni hodnik. Jedva su vidjeli prst pred sobom, a
zaštitne maske nisu pomagale.
Jeff je hodao na prstima i kundakom revolvera smrskao kamere na
stropu. Zatim su napipavajući došli do kuta hodnika i sjeli na pod
leđima uza zid.
Pored njih bila su metalna vrata sa simbolom za stubište i zelenim
natpisom izlaz u nuždi.
Čuli su buku s druge strane vrata, lupanje čizama i pucketanje
radioaparata.
»Kad god želiš«, sikne HP. Izvadio je lisice iz džepa. »Fire at will,
Jeffe!«
 Jeff podigne revolver prema stropu i ispuca nekoliko hitaca.
Kameno popločane površine u sobi samo su pojačavale zvuk i
činile ga još prodornijim.
»Paljba«, viknuo je netko s druge strane metalnih vrata.
»Pripremite se za upad!!«
Jeff odgurne oružje po podu i stavi ruke na leđa.
HP mu brzo stavi lisice, no ostavi ključ u bravici. U sljedećem
trenutku vrata su im se otvorila gotovo ravno u lice i stjerala ih u kut.
Kroz procjep u vratima HP je vidio nekoliko naoružanih, tamno
odjevenih muškaraca sa zaštitnim maskama i kacigama.
On i Jeff nastavili su se gurati o zid i pokušali biti što nevidljiviji.
Muškarci su nestali u dimu, a s druge strane pokraj kontrolne sobe
čula se naredba.
»GO«, viknuo je netko. Čuo se tresak kad su srušili vrata
kontrolne sobe i u tom je trenutku HP ustao i povukao Jeffa te kroz
vrata pobjegao prema stepenicama.
Preskakali su ih dvije po dvije.
»Imamo maksimalno dvije minute prije nego što shvate«, sikne HP
kroz masku.
Vrata prema prizemlju bila su otvorena, a odozgo su čuli
uznemirene glasove i pucketanje radioaparata.
Zastali su nekoliko sekunda na sljedećem katu da dođu do daha.
HP skine masku Jeffu.
»Posljednji trzaj, jesi spreman?«
» Yepp, ali moramo zbrisati prije nego što nađu golog Jochena...«
Kimnuo je prema HP-ovoj prevelikoj uniformi i izgledao kao da
želi reći nešto, no HP ga je već počeo vući po stepenicama uz snažni
stisak oko lisica.
Trojica u crnom okružila su vrata. Čim su se HP i Jeff približili,
podigli su automatske puške.
»Jedan je uhvaćen«, vikne HP najglasnije što je mogao kroz
masku.
»Drugi je i dalje u bijegu. Čuvajte vrata da se ne bi provukao!«
 Muškarac je zurio u HP-a, premiještao pogled s njegove odjeće na
osobnu iskaznicu na prsima i Jeffove ruke u lisicama.
Zatim su se pomakli u stranu i pustili HP-a da prođe.
Kad su prošli, jedan od ljudi u crnom potapšao ga je po leđima.
»Odvedi ga ispred kod ostalih...«
HP nastavi hodati kroz predvorje gurajući Jeffa pred sobom kao da
je štit.
Prošli su pokraj nekoliko vatrogasaca, bolničara i još cijelog jata
ljudi koji su pričali ili na radio ili na mobitel.
Krenuo je prema glavnom ulazu i već je mogao nazrijeti svjetla
reflektora s dvorišta kroz staklena vrata.
Odjednom ga netko zgrabi odostraga. Snažni, četverokutni tip
obrijane glave, u odijelu i mokasinkama.
»Je li to jedan od njih?« vikne čovjek na engleskom.
»Yes«, vikne HP i pokuša nastaviti dalje, no čovjek ga nije puštao.
»Dobro učinjen posao, dečko. Kako se zoveš?«
»Anderson«, vikne HP kroz masku i pokuša se izvući iz njegovog
stiska.
»Ja sam Thomas, šef osiguranja za cijeli PayTag. Potraži me kad
zatvoriš ovog jer bih htio čuti nešto više. Takve poput tebe baš
trebamo u našoj tvrtci!«
»Naravno!«, vikne HP.
Čovjek pusti stisak, a HP i Jeff nestanu kroz ulazna vrata.
Dvorište je bilo puno vozila. Policijska vozila, vatrogasna, vozila
hitne pomoći i nekoliko crnih minibuseva sa zatamnjenim staklima.
Svijetlilo je sa svih strana, reflektori sa zgrada, auti. Ljudi su
hodali naokolo s džepnim svjetiljkama, iako ljetne noći i nisu baš
mračne.
Nekoliko crno odjevenih policajaca u punoj opremi stajali su U
krugu i pričali, no čim su ga spazili, prestali su.
»Još jedan je uhvaćen«, vikne HP. »Gdje su ostali?«
»Tamo u busu«, reče jedan od njih i kimne prema vozilu malo
dalje. »Ali mi ćemo se pobrinuti za njega. Bravo!«
 Dva krupna policajca im priđu i zgrabe Jeffa za ruke.
U tom trenutku HP okrene ključ i skine mu lisice.
Jeff je pobjegao poput rakete. Srušio je dvojicu policajaca pred
sobom i nastavio trčati preko dvorišta.
Noge su mu radile kao lude i dizale šljunak u kovitlace oko
stopala.
»Bježi, bježi«, vikne HP, i baš kao što se nadao, policajci smjesta
krenu u lov.
»Uhvatite ga kvraguuu!«
»Stani, stani, jebemu... «
Jeff je nastavio trčati puteljkom s barem deset policajaca za
petama!
HP pričeka, a onda potrči prema kombiju koji je policajac
pokazao, velikom, tamnom s dvostrukim vratima, poput onih koji su
mu bili pred kućom.
Stavio je ruke na stražnji prozor i provirio kroz rešetke.
Nora i Hasselqvist sjedili su unutra jedno nasuprot drugom, oboje
s rukama na leđima. Koja sreća što je sačuvao ključ od lisica...
Odolio je iskušenju da razbije staklo i umjesto toga otrčao do
vozačeve strane.
Murjak na prednjem sjedalu već je napola bio vani kad mu je
zabio električni pištolj u trbuh. Za razliku od one dvojice dolje,
policajac je samo iznenađeno uzdahnuo prije nego što je pao.
Vjerojatno se pištolj već malo ispraznio...
HP ga odvuče između dva vozila i uskoči na vozačevo sjedalo.
Nema smisla da sprema električni pištolj i muči se s ruksakom.
Posegnuo je za prekidačem paljenja. Kvragu, ključevi nisu ni tu ni
u pretincu!
Murjak ih je vjerojatno držao kod sebe, kako se toga prije nije
sjetio? Nije se usuđivao izaći i kopati mu po džepovima.
Spustio se ispod volana i istrgnuo plastični poklopac tražeći pravu
žicu, dok mu je puls udarao u bubnjićima.
Ovo mu je već drugi kombi koji je zdipio danas, vježbom do
savršenstva.
Negdje u daljini, u mraku, iza svjetla reflektora čuo se vrisak,
popraćen s još nekoliko.
Vjerojatno su murjaci sustigli Jeffa i pokušali ga oboriti. Sretno im
s tim...
Ruke su mu se tresle pod naletom adrenalina, no prisilio ih je da ga
slušaju. Pronašao je prave živce, upleo ih i spojio s plavom koja je
već visjela sa strane. Mali bljesak, a zatim se motor pokrenuo.
Pritisnuo je papučicu gasa, jednom. Dvaput.
Kad je podigao pogled, vidio je kako četverokutni šef osiguranja
trči prema kombiju. Za njim je dolazio i cijeli čopor murjaka u crnom.
HP pokrene motor i pogleda oko sebe tražeći najbrži izlaz.
Slijeva su ga blokirala dva vatrogasna vozila, a zdesna još jedan
murjački kombi.
Jedini izlaz za bijeg mu je bio ispred. Ravno prema čoporu.
Srce mu je umalo iskočilo iz prsiju. Here goes!
Ubacio je u brzinu i stisnuo gas. Četverokutni se zaustavio i ostao
mirno stajati nasred puta HP-u.
Motor kombija je urlao, a udaljenost se smanjivala brzinom munje.
Dvadeset metara.
Deset.
Čovjek se nije micao.
HP je zagrlio volan i tragao za nekim drugim izlazom, no nije ga
uspijevao naći.
Digao je lijevu nogu na kočnicu.
Četverokutni nije pokazao ni najmanju namjeru da se pomakne.
Kvraguuuuu!!!
U trenutku kad je HP pustio papučicu gasa, dvojica murjaka bacila
su se na četverokutnog i odvukla ga. Put mu se odjednom oslobodio.
»Chicken!!!« vikne HP i stisne papučicu gasa. Osjetio je kako mu
je počelo ključati u prsima, a okus adrenalina pekao ga je za jezik.
Mogao bih uspjeti! Mogao bih uspjeti jebote!!!
Kombi prođe kroz rampu i nastavi dalje prema ogradi.
 Gomila u crno odjevenih murjaka bila je negdje na pola puta iza
njih, no čini se da su bili previše zaokupljeni hvatanjem Jeffa da bi
primijetili kombi kad je prošao pored njih.
HP je petljao po regulacijskom uređaju i ugledao nekoliko tipki na
ploči s instrumentima koje su izgledale obećavajuće te ih je pritisnuo
nekoliko, najviše što je mogao.
Rotirka se upalila i počela svijetliti, a za sekundu pridružila joj se i
sirena.
Ograda se počela dizati i prije nego što im je ušla u vidno polje.
Ključanje u prsima počelo se dizati kroz jednjak, stiglo je do usta,
a u trenutku kad je vozilo prošlo kroz ogradu, puknuo je u histeričan
smijeh koji mu je umalo probušio bubnjiće.
Elvis has left the fucking building!
 Dvadeset i devet
Informacija je moć

»Halo?«
»Dobra večer, dragi prijatelju, ili bolje rečeno dobro jutro. No
mislim da ga baš i ne smatrate dobrim. Mogu misliti koliko ste
uznemireni...«
»Uznemireni nije prava riječ!«
»Razumijem, i iznimno mije žao što stvari nisu išle po planu.«
»Žao vam je...?«
»Dakako, jednako me pogodilo kao i vas, no istovremeno vas
želim uvjeriti da radimo sve što možemo kako bismo vratili ukradene
informacije.«
»Vaša uvjeravanja trenutačno ne vrijede mnogo. Čim vratimo
kontrolu nad situacijom, Vi ćete nam biti najveći prioritet. Da sam na
Vašem mjestu, odmah bih ostavio sve što radim i sakrio se negdje jako
daleko. Kad završimo...«
»Nemojmo se zalijetati, mr. Black. Sada ste ljuti, što je posve
razumljivo. No nije Vam pametno pretvarati prijatelja u neprijatelja.
Vidite, ne možete znati u čije će ruke na kraju pasti taj hard disk...«
»Mislite ako ga se Vi uspijete prvi dočepati?«
»Ako scenarij bude takav, mogu vas odmah umiriti, mr. Black.
Dakako da ću osobno jamčiti da će informacije ostati zaštićene, na
sigurnom. Da ni Vi ni PayTag nećete biti ni u kakvom riziku...«
»Aha, sad mi je jasno... A to vaše jamstvo dakako ima cijenu...
Upozoravam vas...«
»Hvala vam, mr. Black. Da sam na Vašem mjestu, oprezno bih
birao riječi. No, što ste htjeli reći?«
»... ništa.«
»Dobro, znači, razumijemo se. Uskoro ću Vam se opet javiti,
nadam se s malo boljim vijestima. Pozdrav do tada.«

***
»Kako si, pobogu, mogao znati...?« Hasselqvist protrlja zapešća,
»... mislim, da nas čekaju?«
Polako se počelo razdanjivati, a ptice u šumi oko njih već su
pripremile svoj pjev...
HP protegne ramena, navuče jaknu s kapuljačom i pljune u
koprivu.
»Imao sam osjećaj. Činilo mi se kao da je netko stalno bio korak
ispred nas. Prvo ono u tunelu, zatim helikopter. Kao da su cijelo
vrijeme znali gdje smo, držali nas na oku. Osim toga, dobio sam
dojavu...«
»Od koga to?«
»Ah, recimo od jednog prijatelja... «
Smotao je tehničarevu upisanu uniformu, stavio je pod sjedalo te
izvadio cigaretu. Divlji adrenalinski rush zbog kojeg su mu se
posljednjih sat vremena ruke tresle kao da ima Parkinsonovu, napokon
je popustio.
Hasselqvist čini se i dalje nije bio zadovoljan.
»Ali gdje si nabavio sve ono, električni pištolj, hard disk s
osobnim brojevima... ? Kad si to uspio srediti?«
»Imam starog prijatelja koji živi u blizini Šumskoga groblja... «
HP rukama zakloni cigaretu da je pripali.
»On ti može nabaviti gotovo sve, samo ako mu možeš platiti«,
promrmlja on kroz kut usana boreći se s upaljačem. »Samo sam trebao
svratiti, pozvoniti i lijepo zamoliti. Tražili ste da smislim backup
plan...«
Cigareta se napokon upalila, pa je povukao dim i ispuhao ga
prema krošnjama.
Sweet!
»Što će se dogoditi s Jeffom?« Ovaj put je to bila Nora.
 »Ne brini se, snaći će se on. Nezakonita prijetnja, ometanje
posjeda, malo nasilnog opiranja u kombinaciji s nasiljem prema
službeniku. Ako ranije nije bio osuđivan, izvući će se uz novčanu
kaznu. Maksimalno nekoliko mjeseci u zatvoru. U otvorenom
zatvoru...«, doda on kad je vidio da joj nije laknulo kako se nadao.
Zašto nikako ne može naučiti začepiti gubicu!?
»Ali ne shvaćam zašto...«, zakuka Hasselqvist. »Zašto nas nisu
uhvatili ranije. Zašto su nas pustili da uopće uđemo u Utvrdu?«
»Pa, kvragu, razmisli malo, Kent«, otrese se Nora na njega.
»Postoji li bolji PR za PayTag od grupe internetskih terorista
uhvaćenih na djelu? Samo bi pokazali svijetu i klijentima koliko je
učinkovit njihov sigurnosni sustav te koliko smo istovremeno mi,
njihovi suparnici, očajni i zli? Ako niste na našoj strani, onda ste na
strani terorista, ta dosjetka je i prije palila. Kvragu, da nisam to i prije
shvatila...«
Podigla je štapić i potegla nekoliko ljutitih crta u šljunku.
»EU-smjernica o pohranjivanju podataka sigurno bi projurila kroz
europski parlament jednako kao i zakoni o terorizmu nakon
jedanaestog rujna. A onda bi PayTag samo to unovčio. Voditelj Igre
servirao im je traženog terorista, zajedno s još nekoliko pogodnih
žrtvenih jaraca. Ljudi koje su već istrošili...«
Nacrtala je i poprečne crte te ih pretvorila u križeve.
Četiri komada...
Nitko nije ništa rekao neko vrijeme. A onda je Hasselqvist opet
zaustio, no Nora je bila brža.
»To je morao biti on, to vam je jasno?!« HP nije odgovorio.
»T-tko, ne razumijem?« zakuka Hasselqvist.
»Izvor, Mange. On nas je vjerojatno namamio u zamku.«
»To nije posve sigurno«, promumlja HP.
»Naravno da je...«, Hasselqvistu kao da se smračilo pred očima:
»Sve je bila njegova ideja! On nas je i okupio, mene, Noru, Jeffa... «
»I tebe, HP«, promrmlja Nora i nastavi potezati crte u šljunku.
»Možda ima i neko drugo objašnjenje. Možda su i njega
nasamarili, Voditelj Igre može biti... «
»Ti kao da ne želiš shvatiti«, frkne Nora i baci štapić u gustiš.
»Prevario nas je, i to baš fino, netko tko je stručnjak u takvim mind
gamesima. Koliko znamo, Mange je možda radio direktno za Voditelja
Igre, možda čak i... «
Zaustavila se.
»Što, što si htjela reći, Nora?« odbrusi joj HP. »Možemo li čuti
tvoj briljantni zaključak?«
»Znam da ti je Mange prijatelj, ali možda bi trebao razmotriti
mogućnost da on zapravo JEST Voditelj Igre...«
»Nemoguće!«
»Zašto ne?« Hasselqvist je čini se zauzeo Norinu stranu.
»Jer sam upoznao Voditelja Igre, to sam vam već rekao. Zove se
Tage Sammer i ima sedamdesetak godina...«
»Kako znaš da je on Voditelj Igre, je li ti to rekao?« Opet Nora,
čini se da rade u paru.
»Daa, dobro, ne baš točno...«
Primijetio je koliko nesigurno zvuči.
»Ovako... Upoznao sam ga usred šume. Dao mi je zadatak, i to
posve ludi kakav nikad ne bih izvršio. Htio je da napadnem kraljevsku
obitelj, shvaćate li?«
Nitko nije ništa rekao, činilo se kao da čekaju da nastavi.
»Od tada me love i pokušavaju izludjeti..«
»Jesi li zato odlučio upucati Blacka?« reče Nora.
»Eehhh... da, ili ne. Dakle, nisam baš bio sav svoj...«
»Ali što bi Igra dobila od toga da te uhite? Mislim, ako su htjeli da
izvršiš taj zadatak...«
Nije imao odgovor na to pitanje. Činjenica je da mu i je dalje
nedostajalo nekoliko komadića slagalice.
»Mange je mrtav«, odbrusi on. »To bi trebalo dokazati nešto...«
»Znamo li mi to sigurno?« Hasselqvist je očito bio zagrijan.
»Dakle, Nora je vidjela samo kako sjenik leti u zrak. Što ako se
Mange izvukao...?«
 »Ne, tu se moram složiti s HP-om«, reče Nora. »Nitko nije mogao
preživjeti onaj udar, to je sigurno!«
Tišina je bila trajala dok je Hasselqvist razmišljao.
»Ali zamisli ovo. Helikopter je možda bio tamo kako bi dao
Mangeu priliku za bijeg. Da stvori pomutnju tako da odemo bez njega.
No nisu računali na to da će eksploziv puknuti, trebao je biti u
kombiju. Zar se ne sjećate kako se Mange bunio kad je Jeff rekao da
moramo prekrcati stvari?«
Hasselqvist je zvučao sve ushićenije.
»Mora da je tako bilo. Helikopter mu je dao šansu da kidne, tako
da sami odemo do tunela. U skladu je i s onim GPS-odašiljačem koji
sam pronašao u kombiju. Morali su nas nekako držati na oku nakon
što smo nastavili dalje bez Mangea... «
Nora je izgledala kao da želi reći nešto, no Hasselqvist je bio brži.
»Dakle, kad smo promijenili vozilo, izgubili su nam trag. Čekali su
nas u tunelu dok smo mi ulazili na glavni ulaz. Sve se slaže... «
HP nije odgovorio, samo je ustao i krenuo prema šumi. »Kamo ćeš
ti?« vikne Nora za njim. »Pišati«, promrmlja on sebi u bradu.
Nije imao volje nastaviti ovu raspravu. Mange je mrtav, a Sammer
je Voditelj Igre. Ako je Mange i bio nekako umiješan, onda su tog
očalinka vjerojatno nasamarili kao i njega samog i ono dvoje blesana
kod auta.
Zastao je, izvadio joystick i popišao se na mravinjak. Netko ih je
izdao, to je jasno. No ako nije bio Mange, tko jest...? Još jedno pitanje
na koje nema odgovor...
»I što ćemo sad?« reče Nora kad se vratio do kombija s novom
cigaretom u ustima.
»Vraćamo se u civilizaciju, tražimo računalo s dobrom vezom i
šaljemo sadržaj hard diska svim mogućim novinskim redakcijama i,
dakako, članovima vlade na osobne e-mail adrese.«
Duboko je povukao dim.
»Nakon toga bi trebali malo promisliti o izglasavanju EU-
smjernice. To će biti dosta šokantno iskustvo«, nastavi on, »da ti netko
tako baci u lice sve tvoje elektroničke tragove. A i novine će dobiti
svoje. Zamisli samo koje poslastice se nalaze u toj kutiji.«
Kimne prema ruksaku.
»Nevjere, utaje poreza, neprikladni kontakti svih mogućih vrsta.
You name it!«
Nasmijao se i odmahnuo glavom.
»Možda čak završi s ponovnim izborima... U tom slučaju...«
»... su PayTag, Black i Igra gotovi!« dopuni Nora. Sad joj je glas
zvučao malo sretnije.
»Nema šanse da se oporave nakon toga. Ne samo zato što ih je
nasamario najtraženiji čovjek u Švedskoj i uspio provaliti u njihovo
supersigurno sklonište...«
HP promrmlja nešto, dovrši cigaretu i zgnječi opušak o šljunak.
»... nego još važnije, hard disk pokazuje da zaista jesu razvili
oruđe za prikupljanje informacija o klijentima. Mogu izdvojiti ono što
ih najviše zanima, a zatim ponuditi tako filtrirane informacije na
prodaju. Baš kao što smo i sumnjali cijelo ovo jebeno vrijeme!!! Nema
šanse da bi im itko više vjerovao nakon toga...«
»I onda bi bio kraj...«, uzdahne Hasselqvist. »Mi pobjeđujemo, oni
gube. Game over!«
HP mu je mislio odgovoriti, no umjesto toga se zaustavio i podigao
ruku. U daljini su se čule sirene.
A onda je odjednom utihnulo.
»U auto, brzo«, vikne on.

***
Čisto, plavo nebo, gotovo bez oblačka. Kuhinjski prozor bio je
odškrinut i propuštao je blagi ljetni povjetarac. Savršeno vrijeme za
vjenčanje, mladencima samo treba čestitati.
Probudila se i prije nego što je budilica zazvonila, jedna pjesma
Kenta zapela joj je u glavi cijelu noć i, iako joj se mozak trudio
razmišljati o nečem drugom, stihovi su joj se i dalje ponavljali na
repeat u ušima. Stalno iznova...
Ti ne znaš ništa o meni. Ja ne znam ništa o tebi.
Ubacila je dozu kave u aparat za espresso i strpljivo čekala da se
žuto-smeđi štakorski repić iscijedi do kraja te je privukla šalicu k
sebi.
Kavu je popila bez problema, no s hranom je išlo teže. Od nervoze
joj se želudac zgrčio i nije baš ostalo mnogo slobodnog mjesta.
Zažmirila je i duboko udahnula, odložila šalicu kave i ispružila
ruke pred sobom. Pjesma joj se i dalje vrtjela po glavi.
Ti ne znaš ništa o meni.
Ja ne znam ništa o tebi...
Još samo nekoliko sati, a još nije donijela odluku. Ili već odavno
jest...
Kako se sada osjećaš? Osjećaš li išta?
Pjevao je Jocke Berg u njezinoj glavi.
Dobro pitanje!
Vraški dobro pitanje, štoviše.
Začudo se prvi put nakon dugo vremena osjećala iznenađujuće
pribrano. Prošla je kroz cijeli plan u glavi, pokušala predočiti sebi put
kretanja. Svako skretanje, svaku novu ulicu. Predočiti si zvukove,
mirise, dojmove. Pancirku oko tijela, zvuk radija u uhu — pištolj o
bedru.
Na trenutak je pomoglo, no onda se uskoro opet vratila glazba.
Ja ne znam ništa o tebi...
Otvorila je kuhinjski ormarić i automatski posegnula za kutijicom
tableta. Izvagala ju je u jednoj ruci i čula tabletice kako zveckaju
unutra.
Vrijeme je da se odluči. Kako će to izvesti?
Crna ili crvena?
Otvorila je poklopac.
Ti ne znaš ništa o meni...

***
 »Kako su nas uspjeli tako brzo pronaći?«
»Ne znam«, zareži HP pokušavajući se učvrstiti u sjedalu. Veliki
policijski kombi ljuljao se naprijed-natrag po šljunčanom putu.
»Možda mogu pratiti kombi, nisam mislio da su murjaci tako
daleko dogurali u svom razvoju... «
Prešli su preko izbočine i na sekundu je kombi poletio iznad
zemlje. Pri slijetanju je HP udario glavom o staklo.
»Kvragu!«
Pokušao je kroz prozor vidjeti policijsku potjeru, no samo je vidio
kovitlace šljunka iza kombija.
»Koliko ih je?« vikne on Hasselqvistu.
»Barem dva. Sigurno će ih biti još!«
»Čekaj, kvragu, trebali smo se ranije sjetiti toga...« Nora otkopča
pojas i prebaci se na prednje sjedalo. Nešto je prčkala po policijskom
radiju i za trenutak su čuli uzbuđene glasove kroz zvučnik.
9150, idu prema vama, prijem.
Primljeno na znanje!
Hasselqvist naglo zakoči, okrene volan i polukružno skrene na
sporednu cestu. Reci što hoćeš, ali dečko zna voziti...
Sedamdeset, 9127, skrenuli su ulijevo, sad idu na sjever...
Primljeno na znanje, 9127, sva vozila sa sedamdesetice krenite na
sjever, smjer Nybygget...
Radiooperater u centrali zvučao je znatno manje uzbuđeno od
policajaca koji su sudjelovali u lovu.
Motor kombija je urlao, a makadam ispred njih pretvorio se u
crticu. No Hasselqvist kao da se nije pretjerano brinuo oko toga.
»Za dvjesto metara naglo ću skrenuti ulijevo, pa se držite...«,
upozori on.
»Kakosiuspio...«, HP promumlja držeći se što je čvršće mogao.
»Vozio sam rally ovuda prije nekoliko godina...«, odgovori
Hasselqvist.
Zakočio je i napravio još jedan vješti poluokret. Sedamdeset,
9127, skrenuli su negdje, izgub... čekaj. HP je držao dah.
 Ne, opet imamo kontakt, idu prema zapadu. Primljeno na znanje,
9127, poslat ćemo helikopter tamo. »Dobije li helikopter kontakt,
gotovi smo«, procijedi Hasselqvist kroza zube.
Skrenuo je na još jedan sporedni puteljak.
»Imamo samo jednu opciju«, reče zatim preko ramena.
»Morate iskočiti.«
»Što?!«
»MORATE ISKOČITI«, vikne Hasselqvist ne mičući pogled s
puta.
»Zastat ću i pustiti vas, a onda nastaviti. Imam još pola tanka
goriva i mogu im bježati još možda pola sata, četrdeset minuta. Ako ne
shvate gdje ste iskočili, neće vas nikad pronaći...«
»A-ali usred šume smo...«, počne Nora. »Željeznička pruga je
tamo.« Hasselqvist mahne rukom prema njezinom prozoru. »Nađite je
i idite prema jugu. Imate nekoliko sati šetnje do najbliže postaje. A
onda samo uzmite vlak do grada.«
»Ali ne možemo te samo ostaviti... «
»Kenta je u pravu. Nemamo drugog izbora«, prekine je HP.
»Ako ostanemo u autu, hard disk će doći u ruke Voditelja Igre
unutar sat vremena, a onda je sve gotovo i sve je bilo uzalud... «
Nora se ugrize za usnu.
»OK«, reče zatim.
»Reci što želiš da napravimo, Kenta.«
»Treba nam mali predah, diverzija kako bih uspio stati... «
Svim vozilima Sedamdesetice, helikopter je na mjestu za otprilike
pet minuta. Trenutačno se kreću prema zapadu. Čini se da nas slušaju,
pa ćemo se prebaciti na rezervni kanal. Od sada samo rezervni kanal,
prijem i gotovo!
Radio je zapištao, i nakon toga potpuno utihnuo.
»Aparat za gašenje požara...« Nora se okrene prema HP-u i kimne
prema podu.
Trebalo mu je malo da shvati što misli.
Otkopčao je pojas, učvrstio se nogama i sagnuo.
 Na podu uz vrata nalazio se aparat za gašenje požara. Brzo ga je
izvadio iz gumenog postolja.
Nora se istovremeno prebacila natrag na stražnje sjedalo.
»Otvori vrata«, vikne ona, a on smjesta posluša.
Teška klizna vrata odmah su mu kliznula iz stiska i širom se
otvorila.
Zurio je kroz otvorena vrata u stabla koja su jurila pored njih
svega nekoliko metara dalje.
»U redu je«, vikne ona. »Držim te!«
Ali oklijevao je.
»Helikopter se približava«, vikne Hasselqvist s prednjeg sjedala.
HP sklopi oči. Sada ili nikada.
Zgrabio je cijev aparata i uklonio osigurač. Zatim je ustao.
Nora ga je odmah uhvatila za pojas. »Držite se, usporit ću da se
malo približe...« Hasselqvist otpusti gas i odjednom čuju sirene
policijskih auta iza sebe.
»Sad!« vikne Hasselqvist.
HP stavi nogu na stepenicu. Zatim se napola nagne iz vozila.
Pojas mu se urezao u lijevi bubreg i osjećao je kako se Norin
stisak oko bedra pojačava.
Prvi auto bio je desetak metara iza njih.
Podigao je cijev aparata, naciljao...
Odjednom kombi naleti na rupu, vozilo poskoči, a on udari glavom
o krov auta. Izgubio je ravnotežu i na nekoliko bestežinskih
milisekunda slobodno visio. No onda ga je Nora zgrabila za rame i
povukla unutra.
Kvragu, to je bilo blizu!!
»Sad, sad, SAD!!!« vikne Hasselqvist s prednjeg sjedala. HP opet
ustane, gurne tijelo kroz vrata i učvrsti se o stepenicu.
Podigao je cijev i pritisnuo ručku.
Oblak praha izletio je iz cijevi ravno na vjetrobransko staklo
policijskog auta, poput velikog, bijelog pokrivača.
Vozač je odmah zakočio, no HP je nastavio sprejati prah sve dok
auto nije nestao iza njih u oblaku dima. Zatim je bacio aparat i pustio
da ga Nora uvuče natrag u kombi.
Hasselqvist udari po gasu.
»Za stotinjak metara naići ćemo na sporedni puteljak«, vikne on.
»Skočit ćete kad usporim pri skretanju. A onda se pritajite dok ne
prođu... «
»Primljeno na znanje!« HP se opet privuče vratima.
»Sretno, Kenta. Vraški si dobar vozač!« vikne on Hasselqvistu koji
mu je na to samo kratko mahnuo.
»Ne zaboravi ruksak«, reče mu Nora na uho.
Pobogu da!
Zamisli da je zaboravio hard disk, koji bi to Epic Fail bio!
Privukao je ruksak s poda i izvadio plastičnu kutiju.
»I kopču!« Nora mu pokaže prema prsima.
Promrmljao je nešto sebi u bradu, no poslušao ju je i zakopčao
metalnu kopču između remenja.
Auto je usporio i zatim naglo skrenuo udesno.
»SAAAD!« vikne Hasselqvist.
 Trideset
Pod krošnjom kestena.

Polako je vozila bicikl duž Ralambsvagena. Skrenula je dolje

prema parku, slijedeći puteljak preko travnjaka.
Galebovi i vrane svađali su se, kao i inače, oko noćnih ostataka
smeća i hrane, no Gradska čistoća već je bila na mjestu da počisti
nered.
Treba grad prikazati u najboljem svjetlu sad kad će pogledi barem
nekih dijelova svijeta biti uprti ovamo.
Osim njih, jedini ljudi koje se moglo vidjeti bili su pokoji vlasnik
psa i nadobudni joggeri.
Usporila je kako bi savladala strmu uzbrdicu do mosta preko
sjevernog Malarstranda. Prazni gradski bus s plavožutim zastavama na
krovu prošao je ispod nje.
Nastavila je prema Fridhemsplanu, prošla kroz crveno svjetlo i
zastala kod čuvarske kabinice.
Osjećaj pri vađenju policijske značke iz džepa za legitimaciju bio
je neočekivano ugodan.
»Dobro jutro«, pozdravi je čuvar pretjerano radosno, mahne joj i
propusti je.
Čim je prošla ogradu i počela se spuštati u tunel ispod
Kronoberga, zapištao joj je mobitel.
Pročitala je poruku nakon što je parkirala bicikl u garaži.
Sretno danas, Rebecca. Tata bi bio jako ponosan na tebe! Kad sve
ovo završi, obećavam da ću ti ispričati sve o njemu. Striko Tage
Morala se nasmijati. No onda je shvatila da ima još jednu poruku
u inboxu.
Samo tri riječi, s nepoznatog broja.
Ne vjeruj nikome!
 Odmah ju je izbrisala.
Pri izlasku iz svlačionice naletjela je na Runeberga.
»Jesi li išta čuo?« reče ona ni ne pozdravivši ga.
»Jutros je bila policijska potjera sjeverno od Uppsale. Najmanje
deset patrolnih vozda, helikopter, blokada na cestama, ma sve. Trajalo
je sat vremena...«
»I...?« Zadržala je dah. Runeberg odmahne glavom.
»Izvukli su se. Vjerojatno se još uvijek nalaze tamo negdje u...«
»... šumi«, završila je rečenicu, no samo ju je djelomično slušao.

***
Trebalo im je nešto više od pola sata da pronađu željezničku
prugu, zatim dva sata šetnje duž tračnica. Unatoč debelim,
podstavljenim naramenicama ruksak mu se urezao u vrat i ramena.
Noge su mu bile teške i već je nekoliko puta pao koliko je dug i širok
preko nekoga korijena ili kamena kad bi potrčali prema stablima da se
sakriju od nadolazećeg vlaka.
Ipak je on dijete asfalta, ne nekakav šumski vilenjak, a sad kad je
adrenalin popustio, stvari su se polako počele vraćati na mjesto. Stvari
o kojima prije nije razmišljao...
U početku su čavrljali, najviše o tome kuda će ići, no jednom je za
promjenu bio slab na riječima pa je razgovor polako zamro.
No sad je očito htjela nanovo pokušati.
»Što si rekla?« promumlja on.
»Kažem, uskoro bismo trebali izići iz šume. Mislim da sam čula
crkvena zvona... «
»Mmm.«
Okrenula se i brzinski ga pogledala.
»Izgledaš iscrpljeno, kad si se zadnji put pošteno naspavao?« Nije
odgovorio.
Nekoliko sekunda bila je tišina. »Žao mi je zbog Mangea«, reče
ona zatim. »Š-što?« Podigao je pogled i zastao. »Izvor, Mange. Žao mi
je što se ono dogodilo...«
»U sjeniku...«, doda ona nakon što je samo isprazno buljio u nju.
»Aha, OK... To si već rekla.« Maknuo je pogled.
»Ljut si na njega, zar ne?«
Nije odgovorio, no to ju nije spriječilo da nastavi.
»Jasno ti je, zar ne? Mange nas je prevario na neki način...«
»Ne želim pričati o tome...«
»Ali moguće je i da je, kao što si rekao, Mange također bio
prevaren. Da ga je Voditelj Igre nasamario, baš kao i nas, i učinio da
misli da zaista radi nešto dobro...«
»Prije nekoliko sati bila si manje-više uvjerena da je on Voditelj
Igre...« HP nogom udari kamen na putu, zatim još jedan.
»Znam, i ispričavam se zbog toga. Čovjek svašta kaže kad je pod
stresom. Mangea su prevarili baš kao i nas dvoje«, reče ona, »barem
tako biram tumačiti ovo.«
Nastavio je gurati kamenčiće sa željezničkog nasipa u grmlje.
»Mange nije tip koji bi izdao prijatelja...«, promrmlja on, ne
zvučeći uvjerljivo koliko je trebao. »Ili nije bio«, ispravi se on potiho.
Kvragu, Mange, kako je uspjelo ovoliko poći po zlu!
Uza sve što se dogodilo nije ni stigao razmisliti o onoj eksploziji.
Umjesto toga iskoristio je svoju dobro uvježbanu mogućnost puštanja
mozga da preskoči sve s čime mu se preneugodno nositi.
No sada su mu te supersnage popustile.
Krajne je vrijeme da promijeni temu.
Krenuo je, a ona se okrenula i pričekala ga tako da su hodali jedno
uz drugo.
»Samo jedna stvar...«, reče zatim. »Htio sam te to pitati još od
onoga na Medisu... «
»Želiš znati zašto sam ti zapalila stan?«
Ostao je zatečen i prije nego što je uspio odgovoriti, ubrzala je
prema naprijed.
»Eno, vidiš li? Željeznička postaja.«
 ***
»U redu, gospodo moja!«
Policajci u sobi za sastanke odmah su ušutjeli kad je Runeberg
ušao.
»Posljednji sastanak prije nego što krenemo. Ceremonija u crkvi
gotova je u 13:30, a odmah nakon toga kreće povorka. Vozit ćemo
preko Slottsbackena, zatim na Norrbro, pa desno prema
Kungstradgardenu i onda u Kungstradgardsgatan...«
Kratko je zastao, a nekoliko zaštitara izmijenilo je poglede.
»Postavili smo i dodamo osoblje u civilu duž Kungstradgardena
kako bismo izbjegli rizik da netko pokuša biti copycat...«, nastavi
Runeberg.
»Zatim skrećemo nalijevo u Hamngatan, preko trga Sergei i
Sveavagena, prema Koncertnoj dvorani... Ima li pitanja?«
»Ima li vijesti o osumnjičenicima?« upita netko od zaštitara
sprijeda, vjerojatno jedan od novih.
»Pettersson i Al-Hassan, dakle«, doda on ozbdjnim glasom.
»Došao bih i do toga, ali kad već pitate...«, promumlja Runeberg,
vidno uzrujan što mora mijenjati temu.
»Svašta se dogodilo sinoć i noćas. Faruk Al-Hassan ili, kako se
ponekad zove, Magnus Sandstrom, vrlo vjerojatno je poginuo. Auto
mu je pronađen kod sjenika koji je eksplodirao sjeverno od Uppsale,
zajedno s ostatcima za koje su tehničari uvjereni da su njegovi. Među
ostatcima je bilo i tragova eksploziva i umjetnoga gnojiva, pa je možda
riječ o bombi iz kućne radinosti koja je prerano okinula. Uskoro ćemo
dobiti više informacija.«
Runeberg kratko kimne Tageu Sammeru koji je sjedio na stolcu
najbliže vratima. Stigsson je sjedio pored njega, a kad je Runeberg
nastavio, nagnuo se i šapnuo nešto Sammeru u uho.
Rebecca je osjetila kako joj se knedla penje u grlu i morala je
nekoliko puta progutati da je otjera.
 »Što se tiče ostalih, uhvatili smo još jednu osobu u ukradenom
policijskom vozilu. No dvojica počinitelja još uvijek su na slobodi,
pješice, a među njima i glavni osumnjičeni.«
Runeberg pogleda u njezinom smjeru.
»Mislim na Henrika Petterssona, zvanog HP.«

***
Imali su sreće. Sljedeći vlak za Stockholm dolazio je već za deset
minuta, što je Nori dalo dovoljno vremena da kupi karte i nešto za
pojesti na automatu.
HP se krio iza stupova na peronu i osvrtao za progoniteljima.
Smazao je dva Snickersa s nogu i uspio zaliti te delikatese s pola
boce kole prije nego što je vlak stigao na peron.
Kad su pronašli dva slobodna mjesta, bio je toliko umoran da je
zaboravio skinuti ruksak prije nego se zavalio na sjedalo uz prozor.
Nabio se na metalnu kopču i opsovao toliko glasno da je
nekolicina putnika ljutito pogledala u njihovom smjeru.
»Čekaj, ja ću ti to srediti.« Nora klizne preko prolaza i nagne se
nad njega.
»Treba je prvo odignuti, a onda razdvojiti ploče.«
Glava joj je bila toliko blizu njegovom licu, osjećao je njezine
prste na prsima i na trenutak mu se učinilo da njuši miris njenog
šampona. Čudesno kako ga je sintetički miris cvijeća uspio tako
oraspoložiti.
»Eto ga!« Nora otpusti kopču, a naramenice mu kliznu s ramena.
Skinuo je ruksak i stavio ga na pod. Za svaki slučaj namjestio ga je uz
noge, da može osjetiti ako ga netko takne. A onda se zavalio,
izmasirao svoja odrvenjela ramena i trudio se odoljeti porivu da zaspe.
Vlak je postigao brzinu, a tom nježnom, kloparajućem kretanju bilo
je gotovo nemoguće otrhvati se. No svejedno je pokušao.
Okrenuo se prema Nori. Pripremala je dozu burmuta, pa je
pristojno pričekao da je smjesti pod usnu.
 »U gradu smo za manje od dva sata«, reče on tiho. »Sve što nam
treba da dovršimo ovo je dobro računalo i dobra internetska veza. Ima
jedan internet-kafić na Hotorgetu, koristio sam ga više puta...«
Kimnula je, namještajući vrećicu burmuta jezikom.
Taj pokret ga je toliko fascinirao da je umalo izgubio nit.
»Zvuči dobro, HP, tako ćemo. Jesi li razmišljao što ćemo nakon
toga?«
Odmahnuo je glavom.
»Što se mene tiče, svejedno mi je. Kad podaci izađu u javnost,
PayTag će potonuti poput stijene i sa sobom povući Voditelja Igre, a
možda i cijelu Igru. Bit će previše zaokupljeni spašavanjem svojih
glava...«
»I misliš da će samo tako zaboraviti na nas?«
»To ćemo još vidjeti...«
Slegnuo je ramenima.
»A što kažeš na to da mi ispričaš kako si se ti uplela u sve ovo?«
reče on, ni ne znajući zašto.
Zaklopila je kutijicu s burmutom i polako je spremila te se činilo
kao da razmišlja.
»To je zaista duga priča...«, reče ona.
»Nemam što raditi sljedećih barem sat vremena«, odgovori on i
pokuša se što šarmantnije nasmijati.
»OK, ali dobit ćeš kraću verziju. Oboje se trebamo odmoriti
malo... Ovako je to bilo. Profesionalno sam igrala rukomet. Išlo mi je
dobro, čak sam bila izabrana u reprezentaciju. Trenirala sam gotovo
svaki dan...«
Kimnuo je kako bi pokazao interes, što je bilo lakše nego što je
očekivao.
»Živjela sam za sport, zajedništvo u ekipi, natjecanje. No onda
sam se ozlijedila.«
»Ajoj.«
Najradije bi se udario. Pokušava pokazati suosjećanje, a sve što je
uspio reći je Ajoj... No Nora se nije brinula zbog toga.
 »Ligamenti u koljenu su mi popucali i liječnik mi je objasnio da
moje tijelo jednostavno ne može više podnijeti tako stroge treninge.
Vraški sam se namučila za comeback, prošla cijeli rehab paket, no
stvari više nikad nisu bile iste. Ako imaš problema s ligamentima,
nikad se više ne vratiš na staro. Bila sam medu najboljima, a onda sam
naglo pala medu prosječne. Tada sam počela još jače trenirati, što je
bila potpuna idiotarija.«
Odmahnula je glavom. »Samo sam navukla još nekoliko ozljeda, a
vrijeme na klupi postajalo je sve duže i duže. Na kraju sam odlučila
odustati prije nego što me potpuno izbace... Nisam htjela to dopustiti,
bilo je bolje otići prije nego me ponize, barem sam tada tako
razmišljala. Sad znam da to i nije bilo pretjerano mudro... Možeš li
zamisliti tu apstinencijsku krizu?«
Kimnuo je. Kapci su mu odjednom postali teški, no htio je čuti
ostatak. Imao je osjećaj da zna kako će se priča razvijati.
»Odlučila sam završiti faks, dobila diplomu i počela raditi kao
veterinarka. No sport mi je vraški nedostajao. Ništa to nije moglo
zamijeniti. A onda me kontaktirao Voditelj Igre i ponudio mi novu
zajednicu, novi plan igre...«
Slegnula je ramenima.
»Kako je to išlo? Mislim, kako je došao do tebe? Voditelj Igre...«
»Počelo je jednostavnim mailom, pozivom...«
»... na jedinstveni doživljaj drukčiji od ičeg što ste prije iskusili...
«
»Tako nešto, da.« Nasmijala se. »Tek sam kasnije shvatila da su
me proučavali. Znali su tko sam, što radim. Kako funkcioniram, koje
gumbe trebaju pritiskati...«
Kimnuo je.
»Zvuči poznato...«
HP-u je glava postajala sve teža i morao se prisiliti držati oči
otvorene.
»Nego, što se tiče požara u tvom stanu...«, reče ona zatim. »Ne
moramo sada o tome...«, promrmlja on.
 »Ne, ali želim. Imaš pravo, to sam bila ja. No nije mi bila namjera
ozlijediti te, pozvala sam vatrogasce i prije nego što sam ga
podmetnula. Htjela sam biti sigurna da su na putu... No to dakako ne
ispravlja ništa, jedina isprika mi je da nisam razmišljala čiste glave.
Samo sam se htjela penjati na ljestvici, doseći vrh...«
Zamahnuo je rukom.
»Ne moraš objašnjavati...«
»Ne, moram. Ne želim da misliš da...«
»I ne mislim, smiri se. Trust me, mene je Igra natjerala i na mnogo
gore stvari...«
Vrata vagona se otvore i uđe muškarac u tamnoj jakni. Tražio je
slobodno mjesto, pa se HP spustio i skrio iza naslona pred sobom.
Vrata su se opet otvorila i sada mu se pridružila i neka žena.
Činilo se da neko vrijeme raspravljaju, a onda su se vratili u vagon iz
kojeg su došli.
»Lažna uzbuna«, reče Nora. »Samo su tražili slobodna mjesta...
Nego, slušaj. Žao mi je zbog požara«, nastavi ona. »Moraš mi
vjerovati da nisam razmišljala svojom glavom... «
»U redu je, Nora.«
Odjednom se počeo osjećati kao da mu se mozak pretvorio u kašu
i jedva je glavu držao uspravno.
»Slušaj, ja sam gotov, što kažeš da se odmorimo malo?«
promumlja on. »Možemo kasnije razmijeniti još pokoju ratnu priču... «
»Naravno«, kimne ona. »Nema problema.«
Zabacio je glavu unatrag, a i ubrzo je i ona učinila isto.
Nakon nekoliko minuta oprezno je otvorila oči. Slušala je njegovo
teško disanje, nagnula se prema naprijed i oprezno uzela ruksak s
poda.
Zatim je tiho ustala i napustila vagon.

***
»Dobro da sam Vas uhvatio, gđice Normen.«
 Bio je to Sammer, u pratnji Stigssona i odnekud joj poznatog
čovjeka kojeg je i jučer vidjela na poslu.
»I ja i inspektor Stigsson krajnje smo Vam zahvalni na suradnji.
Duboko smo zadivljeni snagom Vaše volje i odanosti poslu.«
Nesigurno se nasmijala, dijelom zato što joj je bilo teško održavati
cijelu tu šaradu, a dijelom zato što nije bila sigurna kako se nositi s
neočekivanom pohvalom.
»H-hvala«, odgovori ona.
Treći muškarac u društvu pruži joj ruku.
»Erik af Cederskjold, dvorski glasnogovornik. Drago mi je.
Pukovnik Pellas mi je rekao mnogo lijepih stvari o vama«, nasmije se.
Stisak mu je bio vlažan, osmijeh mu je stao na pola puta do očiju i
bez problema je progledala kroz njegove lažne pristojne izraze.
»Drago mi je«, promumlja ona. »Nažalost, moram ići, na odlasku
smo.«
»Tako je«, reče Sammer/Pellas. »Samo smo Vam htjeli zaželjeti
sreću, gdice Normen...«
Pogledi su im se susreli i, baš kad su se druga dvojica okrenuli,
kratko joj je namignuo.

***
Nalazio se u labirintu, to je odmah shvatio. Ružičasti zidovi oko
njega nisu sezali do krova te su stoga počinjali i završavali bez ikakve
logike.
Nije imao pojma kako je došao tu, ni kako zna tko ga progoni. Put
pred njim i iza njega bio je slobodan, nije se čuo nikakav zvuk.
Svejedno je znao da su tamo, približavaju mu se iz svih smjerova kroz
labirinit.
Naramenice ruksaka toliko su mu se urezale u ramena i boljele ga
da mu je došlo plakati — no svejedno je išao dalje. Negdje u labirintu
nalazi se rješenje za sve, u to je uvjeren.
Samo da stigne prvi, i sve će se riješiti.
 Kad je došao iza ugla, ona je samo stajala tamo. Mala djevojčica s
crvenom trakom za kosu i odmah je znao tko je ona. Držala je ruke na
licu, no kad joj se približio, pogledala ga je.
»Je li ovo labirint Luttern?« reče ona, a glas joj je bio točno
onakav kakvog se sjećao.
»Jest«, čuo je sebe kako odgovara. »Možeš ići sa mnom ako
želiš?«
Pružio joj je ruku, no ona je nije prihvatila.
»Ne usuđujem se«, reče ona. »On kaže da si opasan... «
»Tko to, Timaritelj?«
»Ne, njega ne poznajem.«
U sljedećem trenutku čuo je korake kako mu se približavaju. Zvuk
je dolazio iz svih smjerova. Ulaštene crne cipele koje udaraju o asfalt.
I znao je kome pripadaju. Dlake na vratu su mu se nakostriješile.
»Dođi«, reče on djevojčici. »Moraš sa mnom...« Odmahula je
glavom.
»Ako odem s tobom, oboje ćemo umrijeti.«
»Ali moraš, Timaritelj...«, glas mu je odjednom zazvučao
cendravo, poput dječjeg.
Ustala je i odjednom su se oboje promijenili i zamijenili uloge.
Nagnula se nad njega, pomilovala ga po kosi i poljubila u obraz.
»Zaboravi Timaritelja. U labirint Luttern se dolazi iz samo jednog
razloga, mali Henke«, šapne ona. »Ovdje se dolazi umrijeti...«

***
Sjedio je dva vagona dalje i čim ju je vidio, široko se osmjehnuo.
»Bravo, Nora, znao sam da čete uspjeti.«
»Hvala.«
Sjela je na prazno mjesto pored njega i pružda ruksak. Stavio ga je
na pod ne pokazavši i najmanju namjeru da ga otvori.
»Jesi dobro?« upita je zatim.
»Jesam«, promumlja ona.
 »A on?«
Nije bilo odgovora.
»Nemamo drugog izbora, znaš to, Nora...«
»Da, znam... Kako je Jeff?«
»Ne brini se za njega, on je na sigurnom tamo. Koliko vremena
imamo?«
»Pola sata ili malo više. Stavila sam mu pola Rohypnola u Coca-
Colu, a u kombinaciji s izmorenošću...« Slegnula je ramenima.
»Dobro, to je dovoljno. Tamo je.«
Napravio je gestu prema polici iznad njih.
»A što je bilo s njegovom sestrom?« reče Nora. »Ona je točno
tamo gdje treba biti...« Pogledao ju je.
»Sviđa ti se, zar ne?« reče zatim. »HP, je 1...« Nora nije
odgovorila.
Umjesto toga je ustala, uzela predmet s police i objesila ga preko
ramena.
»Misli da su te izmanipulirali«, reče ona kratko. »Da si imao
najbolje namjere, ali da si i ti prevaren. To mu je glavna opcija,
Mange... «
 Trideset i jedan
Točka s koje nema povratka

Razmjestili su se pred crkvom Storkyrkan. Šestero ljudi oko

kočije. Runeberg naprijed zdesna, a ona na istom položaju slijeva.
Dvije jahačke trupe s vojnicima u svečanim uniformama
razmjestile su se oko obeliska. Konji su nemirno stupali po kamenim
pločama, a zvuk njihovih kopita odzvanjao je medu kućama.
Već sigurno deseti put zaredom provjerila je opremu. Pendrek,
radio, pištolj. Sve joj je bilo vezano o pojasu pod sakoom.
Radijski kabel išao joj je preko leda i završavao malom,
kovrčavom telefonskom žicom iznad kragne te je dodirivao zvučnik u
njezinom lijevom uhu.
U drugom uhu bio joj je zvučnik prispojen na mobitel u džepu.
Napravila je nekoliko probnih trčećih koraka pred dvorcem. Nema
problema, sve je kako treba biti. Pogledala je na sat. Još četrdeset
minuta.

***
»Probudi se, HP!« Oprezno mu je protresla rame.
Nevoljko je otvorio oči i trebalo mu je par sekunda da shvati gdje
se nalazi.
»Još malo pa smo tu«, reče ona.
»OK.« Uspravio se, protrljao oči i pogledao u pod tražeći ruksak.
Nije ga bilo!
U panici se toliko sagnuo ispod sjedala da je udario glavom u
njega. No onda je shvatio da mu je ruksak samo skliznuo malo ispod
sjedala.
»Pričao si u snu«, reče Nora.
»Aha.« Uspravio se i protljao glavu.
 »Stalno si ponavljao iste riječi.«
»Koje to?«
»Labirint Luttern, što to znači?« Slegnuo je ramenima.
» You tell me. Pokušavam to dokučiti već tjednima. Luttern je
pokrajina u sjevernoj Njemačkoj, točnije Westfalenu. To je sve što
sam uspio otkriti.«
»OK, to objašnjava ime ulice...«
»Što?«
»Westfalen je nekoć bio švedski, zato su nazvali jednu ulicu po
tom području.«
»Ma čekaj, što ti govoriš? Ne postoji ulica Luttern u
Stockholmu...«
»Ne, ne više. Nestala je kad se sagradila Kraljeva ulica. I ona i
Hotorgsgrand ...«
Razglas ju je prekinuo.
Stižemo na Stockholm Central. Iskrcavanje će se odvijati s lijeve
strane u smjeru vožnje.
Švedske željeznice žele vam dobrodošlicu u Stockholm, i još
jednom se ispričavamo na kašnjenju... Nora ustane iz sjedala.
»Moramo ići...«
Rastegnuo se i pogledao kroz prozor.
»I kuda je prolazila ta ulica Luttern?«
»Otprilike gdje se križaju ulica Malmskillnad i Kraljeva ulica. Na
fakultetu mi je Arhitektura Stockholma nosila 15 bodova, ako se
pitaš...«, doda ona. »Jedini razlog zašto se sjećam te ulice je što smo
se jedan dan spustili dolje i slikali natpis... «
Vlak je usporio i vagon se zanjihao.
»Natpis?« Privukao je ruksak.
»Ispod mosta Malmskillnad nalazi se natpis...« Pomogla mu je s
naramenicama. »Za uspomenu na probijanje grebena Brunkeberg i
spajanje gradskih dijelova, tako nešto. To mi je bilo u ispitu...«
Vlak je još malo usporio.
Prikopčala mu je metalnu kopču na prsima i izvukla kapuljaču.
Putnici su se polako počeli kretati prema izlazima, no Nora ga je
primila za ruku i probila se prema vratima. Vlak je zastao na peronu.
Odmah su ih spazili. Dvoje ljudi u tamnim odijelima i sa sunčanim
naočalama na kraju perona. Zatim još dvoje u sredini. Radioprijemnici
u ušima bili su vidljivi.
Nora mu stisne ruku.
»Spreman?«
Kimnuo je.
Okrenula se i namjestila debelu tkaninu iznad kopče te je još
nekoliko puta popravila prije nego što je bila zadovoljna.
Na prsima mu je nekako bila neravna, kao da je narastao dok je
spavao.
»Tako, sad te neće žuljati dok trčiš.«
Vlak je napravio posljednji mali trzaj.
»Ako se razdvojimo, nemoj me čekati«, reče ona.
»Zadatak moramo izvršiti, tako da što god se dogodilo, otiđi do tog
internet-kafića, ok?«
Kimnuo joj je.
»Dobro.«
U trenutku kad se oglasio znak za otvaranje vrata, stavila mu je
ruku oko vrata i poljubila ga.

***
»Još trideset minuta, jesi spreman?«
Kimnula je Runebergu koji je odlučnim korakom prelazio preko
kamenih ploča, no nije odgovorio.
»Okupljanje.«
Četiri druga zaštitara pridružila su im se.
»Upravo su stigle nove informacije. Dva počinitelja su možda
uspjela nekako doći iz uppsalske šume do Stockholma.«
»Hoćemo li otkazati?« upita jedan od zaštitara.
Runeberg odmahne glavom. »Prijetnja očito nije dovoljno
ozbiljna... «
Uputio je Rebecci kratki pogled.
»Netko zaista želi da se ova povorka održi. I to pod svaku cijenu,
čini se... «

***
Propustila je nekoliko živčanih putnika i povukla ga sa sobom na
peron.
Vlak iz suprotnog smjera vjerojatno je isto tek došao na peron i
ubrzo su ga ispunili ljudi koji su putovali u raznim smjerovima.
Oprezno su se probijali naprijed i pokušavali držati glave dolje.
Izlaz je bio sve bliže i bliže.
Okrenuli su se kad su čuli povik iza sebe.
Dva muškarca u odijelima išla su prema njima.
»Dođi.«
Nora ga povuče k sebi i počne se probijati sve brže i brže. Ispred
njih druga dvojica muškaraca laktarila su se kroz struju putnika. Nora
je počela trčati i gurnula je par ljudi prema njima. Jedan od putnika
pao im je ravno pred noge.
Ali Nora nije stala. Još jače mu je stisnula ruku, pojačala tempo i
pronašla prolaz uz rub perona.
Izlaz je bio sve bliže.
A onda spazi čovjeka iz Utvrde. Četverokutnu mrgu nemoguće je
ne primijetiti. Šefa osiguranja kojeg je umalo pregazio...
Stajao je mirno i čekao kod izlaza. Samo je zurio u njih. Koljena
su mu bila blago savinuta, a ruke je držao pred sobom kao igrač
američkog nogometa.
HP stisne Nori ruku i osvrne se preko ramena. Progonitelji su bili
svega nekoliko metara iza njih.
Nema šanse da se okrenu, put im je potpuno zapriječen...
Do čovjeka je bilo desetak metara, a HP-u se učinilo da se smije.
Gnusan, zmijski osmijeh od kojeg se HP naježio.
 No Nora je nastavila prema naprijed kao da nije bila svjesna
opasnosti.
Čovjek se skupio i izbacio ramena... U sljedećem trenutku Nora
mu je pustila ruku. Njezine duge noge napinjale su se o asfalt,
ubrzavala je.
Skočila je...
U sljedećem trenutku bacila se ravno na čovjeka. Tijela su im se
sudarila uz tupi udarac.
Čuo je Noru kako nešto viče i vidio kako joj se ruke podižu i
spuštaju kad ga je napadala, a HP-a je preplavio poriv da joj ode
pomoći.
No onda je shvatio da ne viče čovjeku.
Nego njemu.
»Nastavi, nastavi, nast... «
Čovjek ju je zgrabio snažnom rukom za vrat, podigao s poda i
ugušio joj vrisak.
HP je pokušao gledati ravno i tražiti izlaz, no nije se mogao ne
osvrnuti. Nora se divljački trzala, pokušavala se izvući iz njegovog
stiska, no četverokutni ju je stisnuo svom snagom.
HP se prisilio gledati pred sebe da ne bi udario o vrata.
Kad je ušao u dvoranu, još jednom se okrenuo i ugledao kako
četverokutni trese Norino beživotno tijelo poput krpene lutke.
Osjećaj ga je iznenadio. Došao je niodkuda, a trebalo mu je
nekoliko milisekunda da ga identificira. Mržnja.
Divlja, goruća mržnja!!!
Progonitelji su mu i dalje bili za petama. HP projuri kroz veliku
dvoranu i progura se do glavnog ulaza. No baš kad je htio skrenuti
ulijevo kroz staklena vrata prema Centralplanu, ugledao je vani
policijski auto i umjesto toga nastavio ravno dalje. Netko je vikao za
njim, no nije se obazirao na to.
Kvragu, trebao je otrčati do podzemne, a ne se gurati do prvoga
najbližeg izlaza poput vražjeg štakora...
Južni dio dvorane brzo mu se približavao, a svi izlazi bili su iza
njega. Ovdje su samo restorani, nema nikakvog puta za bijeg.
Brzinski se osvrnuo.
Dva čovjeka u odijelima bila su deset metara iza njega, a ekipa s
četverokutnim na čelu malo iza njih.
Ulaz u restoran bivao je sve bliže, no on nije usporavao. Umjesto
toga projurio je kroz njega do drugog kraja.
Otvorila su se kuhinjska vrata slijeva i izašao je konobar noseći
dva tanjura. HP ga je zaobišao gotovo ga ni ne dotakavši i ušao u
kuhinju.
Dva muškarca u kuharskoj uniformi iznenađeno su ga pogledala.
»Izlaz?«
Jedan od njih pokaže mu nožem za odreske. »Hvala«, reče i
nastavi trčati.
Metalna kolica za serviranje stajala su uz jedan zid i gurnuo ih je
iza sebe prema progoniteljima. Nije ni razmišljao o rezultatu.
Umjesto toga nasrnuo je na vanjska vrata svom snagom, zgrabio
kvaku i izletio na ograđeno dvorište.
Pred njim, s druge strane ograde, bili su deset metara visoki
cementni stupovi koji su se protezali sve do kolnika
Klarastrandsleden.
Refleksno je potrčao nadesno, a nakon nekoliko sekunda shvatio je
da je izlaz u suprotnom smjeru.
Kvragu!
Progonitelji su se probili kroz vrata, no on je upravo pronašao
izlaz. Kraća strana postaje u izgradnji bila je prekrivena skelama, a
gotovo ravno pred njim bile su ljestve.
Uzverao se na njih poput napaljene čimpanze, došao do prvog kata
i u trenutku kad je prvi tip u odijelu položio ruku na ljestve, gurnuo ih
je nogom što je jače mogao.
Ljestve su pale i razbile se, čuo je psovke odozdo, no nije
namjeravao pričekati da vidi je li itko pogođen.
Umjesto toga jurnuo je preko dasaka dok nije došao do stepenica i
popeo se na sljedeći kat.
 Ograda prema cesti sada mu je bila vidljivija.
Još jedan kat, sad je već mogao osjetiti kako se konstrukcija trese
dok su progonitelji trčali ispod njega.
Treći kat, bio je u razini ograde. Jedini problem je što ima dva
metra između nje i skela... Posljednje uspinjanje, i došao je do
najvišega kata.
Bemu što je visoko!
Netko je viknuo nešto na engleskom. Konstrukcija se opako tresla,
pretpostavljao je da ih nekoliko trči uza stepenice.
Most autoceste bio je nešto više od metra pod njim, no razmak je
bio sigurno više od dva. Teško, ali ne i nemoguće. Barem se tako
nadao...
No ipak ima ruksak na leđima.
Činio mu se još teži nego prije, što vjerojatno znači da je on
oslabio.
Konstrukcija se sve više tresla.
Udario je nogom zaštitnu rešetku, zakoračio unatrag i oslonio se o
zid kuće.
U trenutku kad je prvi progonitelj stigao na njegov kat, on se svom
snagom odgurnuo i skočio u zrak...

***
»I tako je, gospodo moja, ceremonija gotova«, reče joj Luddeov
glas u uho. »Imate deset minuta dok se mladenka osvježi, a onda
krećemo. Odmah ćemo prebaciti kočiju u vanjsko dvorište...«
Stajao je deset metara dalje, usred gomile kolega u uniformama s
mnogo zlata na ramenima. Pokušala mu je uhvatiti pogled, no nije
uspjela. Srce joj je počelo divljački lupati u prsima i osjetila je kako
joj se usta suše.
A onda joj je zazvonio telefon.
Pritisnula je gumb za handsfree razgovor.
»Da«, odgovori kratko.
 »Samo sam htio čuti kako ide...«
»Bez problema.«
»Dobro...«
»A tebi?« reče ona.
»Sasvim dobro, imali smo malu nezgodu, ali ništa strašno...«
»Kakvu nezgodu?« upita ona. No već je poklopio.

***
Preskočio je ogradu mosta umalo je dotaknuviši i sletio na
pločnik.
Zbog snage udarca nastavio se kotrljati sve do kolnika, no u
posljednji trenutak izbjegao je da ga pregazi trubeći bus koji ga je
promašio za svega nekoliko centimetara.
Doteturao je natrag na pločnik i vidio progonitelje na skelama.
Nitko od njih nije se činio raspoložen za ponavljanje njegovog skoka, i
nije mogao odolijeti da im ne mahne. No onda je vidio červerokutnog
kako se probija prema naprijed:
» You there, don't fuckin move!« vikne čovjek.
HP mu odgovori srednjim prstom.
»Upucaj ga«, naredi on najbližem tipu u odijelu.
»No way«, odgovori taj. »Nije naoružan...«
»Na čijoj si ti strani, dečko? On je jebeni terorist, upucaj ga. Its an
order!«
Tipovi u kostimima su ustuknuli.
»Nisi nam ti šef...«, promumlja jedan. »A osim toga, ovo je
Švedska...«
Četverokutni glasno zapsuje, zatim baci brzi pogled na HP-a, gurne
ove o stranu i učvrsti se o zid.
Kvragu! Taj prokleti luđak očito namjerava skočiti.
HP se okrene na petama, prijeđe cestu i počne trčati.
Kad je bio na pola puta, shvatio je da je trebao izabrati drugi
smjer. Ovaj je vodio prema Soderledenu, a promet je bio usmjeren
prema njemu.
Auti su navirali prema njemu, više njih mu je divljački trubilo, i
glasno je psovao zbog idiotskoga odabira puta. No sad je bilo
prekasno za promjenu.
Umjesto toga, držao se što bliže ogradi mosta.
Virnuo je preko nje u uskomešanu vodu.
Nema šanse da skoči, plivanje mu ionako nije najjača strana i
vjerojatno bi završio kao natečeni leš nasukan negdje na obali kod
Zgrade vlade. A da ne spominje nesretnu kombinaciju vode i hard
diska...
Bolje da nastavi trčati.
Bio je na pola autoceste kad se usudio okrenuti. Četverokutni je
bio nekih petnaest, dvadeset metara iza njega. Bio je crven u licu, a
kratke, mišićave noge naprezale su mu se o cestu.
Unatoč tome što je bio u odijelu i mokasinkama, a on u odjeći
mnogo pogodnijoj za trčanje, činilo se da ga ipak sustiže.
Ruksak, dakako.
On ga je usporavao, a u kombinaciji sa svim tegobama posljednjih
nekoliko tjedana, nije ni čudo što nema toliko snage za trčanje.
Stromsborg mu je bio jedina nada.
No čim je došao do malog otoka, shvatio je da to otpada. Iako
udaljenost nije bila toliko velika, zbog ograde nije mogao uhvatiti
zalet. Hard disk se jednostavno ne smije smočiti.
Umjesto toga nastavio je trčati.
Četverokutni mu se opasno približavao.
Najbliži otok bio mu je Riddarholmen, ali onda bi bio prisiljen
prijeći preko cijele autoceste, željezničkih tračnica i naposlijetku se
mučiti sa strmom uzbrdicom. No nije imao izbora.
Propustio je nekoliko auta i istrčao na cestu.
Jedan Passat umalo ga je udario, no u posljednji čas vozač je
skrenuo i izbjegao HP-a za pola metra.
Preskočio je betonsku barijeru između trakova i prešao na stranu
koja vodi prema jugu.
 Pluća su mu gorjela u prsima, a grlo mu se pretvorilo u slamku.
Nastavio je trčati duž ceste, no ovaj put u smjeru prometa. Palača
od opeke na Riddarholmenu bacala je dugu sjenu nad tracima.
»Sad si moj, prokletniče«, vikao je četverokutni iza njega.
»U redu, krećemo!«
Opet Runebergov radioglas, a onda su novopečeni mladenci izašli
kroz zapadni lučni portal.
Nisu izgledali toliko sretni kako je očekivala. Prije su se doimali
malo nervozni. To možda i nije toliko čudno, s obzirom na navalu
medija.
Direktan prijenos na TV-u, u Švedskoj i brojnim drugim zemljama
koje fascinira monarhija.
Osim toga, mladenci moraju proći kroz povorku i dugu, formalnu
večeru prije nego što dan završi. Neće im ostati mnogo od prve bračne
noći...
Muškarac u fraku držao je vrata kočije, a jedan drugi je pomogao
mladenki namjestiti haljinu prije nego je sjela.
Mladoženja je pričekao, letimice pogledao Rebeccu i nesigurno joj
se nasmiješio. Ona mu je uzvratila lamanjem glave.
HP je utrčao u sjenoviti predio i nastavio trčati duž ceste.
Uzbrdica je bila pored nje, a četverokutni mu je bio preblizu,
toliko da bi ga mogao uhvatiti prije nego što dođe do nje.
Srce kao da će mu prsnuti u prsima, osjećao je okus krvi u ustima,
a prva bljuvotina nije daleko.
Zastao je i okrenuo se. Savinuo je koljena i pripremio se za borbu.
Četverokutni uspori, zastane nekoliko metara od njega i naceri se
HP-u.
»Misliš da me možeš savladati, dečko?!« vikao mu je na
engleskom.
HP nije odgovorio već je zurio u promet koji je šiktao iza leda
četverokutnom.
Auti su prolazili s obje strane oko njih, a vozači su legli na trube,
no on kao da nije ni mario za to.
 HP oprezno zakorači unatrag, a sunce mu odmah zaprži vrat, pa je
napravio još nekoliko koraka dok sunce nije nestalo.
Veliki kamion približavao se iza leđa četverokutnog.
I odjednom mu sine nešto nalik na ideju...
» Come on, boy, let's do this the easy way...«, vikne četverokutni
kako bi nadglasao promet.
HP-u se pogled susretne s njegovim, zakorači još malo unatrag,
onda zastane i pokaže mu srednji prst.
Četverokutni se zgrčio i pripremio na skok. Usne su mu se
razvukle u nekakav grabežljivi osmijeh. »Any last words?« zareži on.
»Yipiikayee, motherfucker!« vikne HP. Zatim se baci dolje na cestu i
stavi ruke preko glave. Kamion je svom snagom udario u
četverokutnog sleđa.
Bilo je kao na filmu. U jednom trenutku je bio tu — u sljedećem
više nije.
Kamion je produžio uz škripanje kočnica i vozač je uspio
zaustaviti vozilo tek nakon pedesetak metara.
Prvo što je HP vidio kad je oprezno digao glavu bila je prazna
mokasinka.
 Trideset i dva
Beznačajni nositelj

Skočio je na krov podzemne postaje, objesio se o jednu od čvrstih

greda i viseći s nje skočio na peron.
Slijetanje je bilo nježnije nego što je očekivao, a osim toga na
peronu nije bilo gotovo nikog.
Čuo je sirene sa Soderledena, i to više njih, no uskoro ih je
nadjačala buka dolazećeg vlaka.
Nakon što se ukrcao, zavalio se u najbliže slobodno sjedalo.
Ruksak mu je smetao na leđima, no nakon malo petljanja po kopči
odustao je od skidanja.
Nalet adrenalina je bio gadan, tijelo mu se treslo poput
pneumatske bušilice i osjećao je mučninu. Nagnuo se prema naprijed i
pokušao držati glavu što niže.
Kvraguuu!!!
Nikad prije nije vidio nekog kako umire. Barem ne na taj način. Ili
ipak jest...
Baš kao s Dagom i ogradom balkona, i ovo je prethodno
isplanirao. Otkrio je točku u kojoj će sunce na trenutak zaslijepiti
vozača i namamio progonitelja na pravo mjesto...
I baš kao s Dagom, nije imao izbora. Tada je trebao spasiti
Rebeccu, a ovaj put samog sebe.
Krivo...
Spasiti i sebe, i nju.
Sve što sad treba je poslati sadržaj hard diska novinama, i Igra i
PayTag će biti history.
On, Becca, Nora i ostali bit će slobodni.
A što se tiče Nore...
Žrtvovala se za njega, skočila je na progonitelja iako je morala
znati da nema nikakve šanse. Primila je udarac za ekipu.
Nitko prije nije učinio nešto takvo za njega. Kad sve ovo završi,
lijepo će joj se zahvaliti. Ako je još uvijek živa...
Vlak je dotutnjao do postaje T-centralen, a on se instinktivno sav
zgrčio u sjedalu. No baš kao na Gamla Stanu, peron je bio gotovo
prazan.
Pravi grad duhova.
Neobično...
Gdje su svi ljudi?

***
Pred dvorcem je bilo mnoštvo ljudi, a još više ih je čekalo nakon
što su skrenuli lijevo prema Logarden. Televizijske kamere,
fotoaparati, stotine mobitela.
Na kraju dana završit će na tisućama fotografija i snimaka, htjela
to ili ne.
Tempo oko dvorca bio je lagan, no kad se povorka spustila dolje,
jahači su iz lagane šetnje prešli u kaskanje. Zaprežni konji učinili su
isto, a Rebecca i petero ostalih zaštitara oko kočije morali su potrčati
kako bi održali korak.
Ugledala je prvu masku već kod Norrbroa.

***
HP otvori vrata internetskog kafića i odmah dođe do pulta.
»Trebam računalo s najbržom vezom, na dva sata ili više...«, reče
on dečku na recepciji, no ovaj jedva da je digao pogled s TV-zaslona
iznad pulta.
»Sorry, stari, ali internet ne radi...«
»Što? Čak ni mobilni...?«
»Yep«, recepcionist se napola okrene prema njemu. Širokopojasni,
ADSL, mobilni, tutti. Sve je crklo noćas. Misle da je riječ o gadnoj
softverskoj grešci. Ja mislim da je to zbog vjenčanja...«
 »Zbog čega?«
»Vjenčanja, stari!« Napravio je gestu prema TV-u gdje se vidjela
kočija s mnogo konja. »Veliki brat ne želi nikakve prosvjede pa su
izgasili net, baš kao što su napravili i u Egiptu, shvaćaš?«
»OK«, promumlja HP odsutno.
Nešto na TV-u privuklo mu je pozornost. Jedna od osoba u
odijelima oko kočije izgledala mu je poznato. Kamera je zumirala...
HP se odjednom ukoči.
»Kamo idu?« sikne on i zgrabi čovjeka za ispranu majicu. »Natrag
u dvorac, kamo bi išli. Smiri se...«
»Ne, idiote, mislim na rutu. Ovo izgleda kao Kungstradgarden...
Kamo idu nakon toga?«
»Sergelov trg, pa ovamo na Sveavagen i onda zapadno prema... «
Kungsgatan!!
Kvragu i sve!!!

***
Druga i treća maska bile su u ulici Strom kod Opere. Bijele Guy
Fawkes maske s crnom kozjom bradicom i brkovima zafrknutim prema
gore, baš kao kod Grand Hotela prije nekoliko dana.
Osobe u bijelom iza maski nisu se ni pomaknule, stajale su posve
mirno, što je ostavljalo još jeziviji dojam.
»Ludde, jesi li ih vidio, prijem«, reče ona u mikrofon na zapešću.
»Yes«, odgovori on kratko. »Sada puna pažnja, gospodo, dolazimo
na Kungstradgardsgatan...«, reče zatim.
Povorka je blago skrenula ulijevo.

***
HP je izjurio iz kafića, skrenuo iza ugla i potrčao prema Hotorgetu.
Činilo mu se da u daljini čuje ljude kako kliču.

***
 Četiri nove maske duž ulice Kungstradgard, pet duž ulice Hamn,
no ni najmanje naznake nemiru.
To možda i nije tako čudno. Osim raznih vojnika i dobrovoljnih
organizacija koje su tvorile živi zid duž povorke, vidjela je barem
dvadeset kolega u uniformi i još nekoliko u civilu. No maski je bilo
sve više i više.
Jedna više u svakoj novoj ulici. To ne može biti slučajnost. Nešto
se očito događa.
Skrenuli su na Sergelov trg, zaobišli stakleni obelisk, a klicanje je
bilo toliko glasno da je jedva čula radio.

***
Hotorget je bio prepun ljudi i morao se laktariti da prođe. Što se
više približavao Sveavagenu, to je gužva postajala veća, i shvatio je
da mu treba drugi plan.
Podzemna, dakako!
Okrenuo se i požurio natrag prema ulici Sergei, skrenuo između
dvije visoke kuće i pokušao ne pogledati gore.
Preskočio je ogradu, grabio tri po tri stepenice te potrčao duž
perona prema sjevernom kraju postaje.
Na putu je izvadio telefon iz džepa.

***
»Obavijest svim zaštitarima. Osoba koja odgovara opisu
osumnjičenog upravo je viđena kod Hotorgeta.«
Radioglas pripadao je Stigssonu, u to je bila gotovo sasvim
sigurna.
Usta su joj se sasušila i nekoliko puta je progutala ne bi li ih
namočila. No to je bilo nemoguće.
»Normen, je li sve u redu, prijem?«
»Sve je zeleno, Ludde...«
»Dobro, budite na oprezu svi zajedno. Oni s maskama me
zabrinjavaju...«
Sad su došli na Sveavagen i maski je bilo sedam. Još jedna kad su
prošli paralelno sa Sergelovim trgom.
Prednji dio povorke počeo je skretati u Kungsgatan. Zazvonio joj
je mobitel, no ignorirala ga je.

***
Ne javlja se, kvragu!
Došao je na sjevernu stranu, probio se do izlaza te izašao na
pločnik.
Ulicu su ogradili ljudi u uniformama, no izgledalo je kao da su
tamo više zbog ukrasa.
Most Malmskillnad bio je pedesetak metara nadesno.
Navukao je kapuljaču, nabio sunčane naočale i krenuo prema
tamo.
U daljini je čuo topot konjskih kopita.

***
Ugledala je maske čim je kočija počela skretati. Ovaj put su
stajale jedna pored druge. Osam komada, no onda još više.
Mnogo više...
»Ne sviđa mi se ovo«, promrmlja Runeberg. U desnom uhu i dalje
je čula zvonjavu mobitela.

***
Bio je udaljen petnaestak metara kad je pod mostom spazio
uzorak. Trodimenzionalni ružičasti geometrijski oblici s plavim
rubovima zavrtali su se prema gore u hipnotički pravilnom uzorku. Baš
kao na nacrtu, uzorak je podsjećao na labirint.
Labirint Luttern!
Pronašao ga je!
Topot kopita bio je sve jači, odzvanjao je medu kućama,
pomiješan s klicanjem publike.
U tom je trenutku spazio velike crne cijevi za dovod zraka na oba
kraja mosta. Pet metara nad pločnikom, tvoreći pravi kut prema cesti.
Dvije okrugle, crne rešetke kao u opisu na Timariteljevom nacrtu,
oko metar u promjeru. Ili točnije, 1016,1 milimetara. DOVRAGA!!!
Prvi konji iz trupe već su došli do mosta. Spremio je mobitel,
progurao se medu ljude pred sobom, probio do ceste i počeo trčati
prema povorci.
Ruksak mu se i dalje gegao na leđima. Činio mu se teži nego ikad
prije...

***
Vidjela ga je izdaleka.
Tamna odjeća, neuredna brada, sunčane naočale i kapuljača preko
glave. Svijetlosive naramenice ruksaka jasno su mu se vidjele preko
prsiju.
Trčao je prema kočiji, ravno prema njoj.
Mahao je rukama i vikao nešto.
Ruke su joj odmah posegnule za pojas. Zgrabila je pištolj za dršku.
Povukla je osigurač i naciljala.

***
»BOMBA!« vikao je. »TAMO JE BOMBA!!!«
No čini se da ga nije čula. Vidio je kako, zajedno s ostalim
zaštitarima, usmjerava pištolj prema njemu. Kao da je on neka
prijetnja.
A onda je primijetio maske. Duž cijele ulice, pedeset, sto, možda i
više. Kao da čekaju nekog. I onda je odjednom shvatio...
Cijeli svijet prebacio se u slowmotion dok su mu se djelići
slagalice kovitlali u glavi, raskidali stari uzorak i počeli tvoriti novu
sliku.
Mnogo strasniju.
 Tunel, bomba, eksplozija u sjeniku. Snažne ruke koje ga iznose iz
stana sa zmijama i ubrizgavaju mu serum. Netko stoji pred njegovim
vratima kod Šumskoga groblja i šalje poruku. Upozorava ga na
izdajicu.
Eksplozija, Rehyman, bijeg.
Nora mu brižno privezuje teški ruksak. Daje mu mjesta, ključni
dio slagalice. Poljubac smrti...
Zastao je i podignuo ruke. Glasovi su mu odzvanjali u glavi i
preklapali se.
Neki nejasni, neki malo jasniji.
Ovo je tvoj posljednji zadatak, Henriče!
Crna ili crvena?
Moras" izvršiti atentat na kraljevskom vjenčanju... Wanna play a
geim, Henriče Petterssone? Luttern, ne Uttern. Timaritelj, njega ne
poznajem... Jesi li zaista siguran? Ne Timaritelj...
Polako se povukao i pokušao skinuti ruksak. No kopča se nije
dala.
»MIČITE SE!« vikao je što je glasnije mogao. U Labirint Luttern
dolazi se umrijeti!, šaptao je glas u njegovoj glavi.
Ne.
Timaritelj.
Nego...?
Nositelj!
»IMAM BOMBU U RUKSAKU!« viknuo je.

***
Naciljala mu je prsa, ravno tamo gdje se naramenice ruksaka
križaju iznad srca.
»BOMBA«, viknuo joj je netko u prijemnik u uhu, a na sekundu
joj se učinilo da je to glas Tagea Sammera.
No upozorenje je bilo nepotrebno.
Već je držala prst na okidaču.
 Udahnula je...

***
Poput udarca šakom u prsa — otprilike takav je bio osjećaj.
Udarac kao da je na neki način dodatno usporio vrijeme. Primijetio je
svaki detalj oko sebe.
Oružje upereno u prsa, panično vrištanje gomile. Tijela koja se
kreću u slowmotionu. Kao da pokušavaju pobjeći što dalje od njega.
No unatoč dokazima, unatoč mirisu baruta koji mu je pekao nos i
udarcu koji mu je odzvanjao u ušima, mozak mu je odbijao prihvatiti
što se upravo dogodilo. Kao da se branio od onoga nemogućeg,
nezamislivog, neviđenog...
Ovo se nije smjelo dogoditi.
Ne sada!
Nikada!
Upucala ga je...
UPUCALA
GA
JE!!!
Pištolj mu je i dalje bio usmjeren u prsa. Njezin pogled iznad
cijevi ledeno hladan, lišen svih osjećaja. Kao da pripada nekoj drugoj
osobi. Nekom strancu.
Pokušao je dignuti ruku prema njoj, otvoriti usta da kaže nešto. No
jedini zvuk koji je izlazio bilo je blago cviljenje. Odjednom i bez
ikakvog upozorenja, vrijeme se vrati u normalnu brzinu. Bol iz
njegovih prsa proširila se poput vala cijelim tijelom i zanjihala asfalt
pod njim. Koljena su mu klonula, i nekoliko je puta zateturao
pokušavajući zadržati ravnotežu.
U sljedećem trenutku peta mu je dotakla rub pločnika.
Sekunda bestežinskog stanja dok se borio protiv gravitacije. A
onda sanjivi osjećaj slobodnog pada.
I time je za njega Igra završila.
 Trideset i tri
Mastermind

Eksplozija je bila toliko snažna da ju je osjetila u prsnom košu.

Odjeknula je medu kućama, a ubrzo su je pratile druga i treća.
Snopovi svjetla zabljesnuli su na noćnom nebu, bijeli, crveni,
plavi. Nakon toga su uslijedili i novi vatrometi.
U daljini kod dvorca čulo se klicanje gomile.
»Spektakularno, zar ne?«
»Jest.«
Popela se stepenicama do platforme i stala pokraj njega uz ogradu.
Nekoliko metara iznad njihovih glava kružio je veliki neonski znak,
a zeleni NK-logo pretvorio se u crveni sat.
»Draga Rebecca, zaista mi je žao iz dubine srca...« Okrenuo se
prema njoj i udario rukama o bedra. »Odgovornost je dakako i na
meni.«
Prišla mu je i položila ruke oko vrata.
»Hvala, striko Tage...«, reče mu.
»Mogu li učiniti nešto, draga moja?« Nagnuo se prema natrag i
nježno je primio za nadlaktice. »Ne, barem ne sada.«
Pogledala je prema dvorcu gdje su se pojavili novi vatrometi.
»Izgubiti brata, na takav način. Morati sama to učiniti...« Odmahivao
je glavom.
Nije mu odgovorila već je samo pokušala progutati knedlu u grlu.
»Draga Rebecca, ne mogu ni zamisliti kako se osjećaš...«
Njegov tužni glas probadao ju je poput noža i na trenutak je umalo
pustila da je osjećaji preplave. No brzo se sabrala.
»Moj plan je potpuno propao, i to strašno, a unatoč svim našim
pokušajima Henriku nažalost nije bilo spasa«, nastavi on. »Henrik je
imao bombu i samo zahvaljujući tvojoj razboritoj reakciji nije ju uspio
detonirati. Znao je to, čak je i vikao da je ima...«
Tage Sammer zamahne rukama i zakorači unatrag.
»Henrik je donio svoju odluku, a ti si bila prisiljena učiniti isto.
Spasila si mnogo života danas, nadam se da si svjesna toga. Ponekad
se dobro većine mora staviti ispred dobra pojedinca...«
Jedva je progutala slinu i polako kimnula. Suze su je pekle za oči,
no trudila se svom silom zadržati ih. Održati kontrolu...
Novi vatromet odjeknuo je noćnim nebom.
»Bilo je hrabro što su nastavili sa slavljem«, promrmlja ona. »I
dobar je govor održao... «
»Daa, Njegovo Veličanstvo prelako se podcjenjuje. U ovakvim
vremenima ljudi pokazuju svoje pravo lice. TV-govor pravi je dokaz
toga.«
»Mmmm...«, reče ona.
»Naciji treba ujedinjena snaga«, nastavi on, »netko tko nam
pomaže suprotstaviti se svim poteškoćama koje dođu. Njegovo
Veličanstvo to razumije... «
»Ili barem njegov PR-odjel... «
»Kako misliš?«
»Ma ništa«, promumlja ona. »Sve mi se to doimalo pripremljeno,
kao da... «
»Kao da što, Rebecca... ?«
Nagnuo je glavu i oprezno je pogledao.
»Ništa...«, promrmlja ona. »Oprosti, nisam baš sva svoja, striko
Tage.«
»Razumijem, draga Rebecca, i ne moraš se ispričavati ni za što...«
Okrenula se prema ogradi i stajali su u tišini jedno pored drugog
neko vrijeme.
»I što će se sad dogoditi, mislim s istragom?« reče ona zatim.
Slegnuo je ramenima.
»Magnusa Sandstroma i tvog brata više nema, a ostalo troje je iza
rešetki. Iako neki detalji nedostaju, slučaj je u principu riješen. Igra je
uništena, a krivci će dobiti svoju kaznu...«
 »Ne može biti tako jednostavno, striko Tage...«
»Kako misliš?«
»Mora još nešto biti u pozadini, mora biti više ljudi umiješano. Na
primjer, tko je sastavio bombu u Henkeovom ruksaku, i tko su oni
ljudi s maskama?«
»Pa, koliko znamo bilo tko od njih je mogao sastaviti bombu.
Sandstrom je najvjerojatniji kandidat..., a prosvjedi s maskama mogu
biti čista slučajnost. Ponekad su teorije zavjere samo jednostavan
način kako bi se izbjeglo suočavanje s teškom stvarnošću...«
»A tata?«
»Što s njim?«
»Radio je za tebe, učinio sve što si tražio. Skoro kao i ja...«
Trbuh joj se zgrčio i morala se zaustaviti.
»To stoji, Erland je bio zaista odan suradnik. Za takve uvijek ima
mjesta u većini organizacija, Rebecca.«
Pričekao je da joj riječi sjednu.
»N-nudiš li ti to meni posao, striko Tage?«
Mirno se nasmijao.
»Kad bih ti ga ponudio, bi li ga prihvatila, Rebecca? Mislim da
bismo bdi odličan tim. Osoba s tvojom odlučnošću i samokontrolom,
koja ne oklijeva učiniti ono što je potrebno, koliko god neugodno bilo.
Za takve ljude ima mjesta u svakoj organizaciji... «
Duboko je udahnula.
»Već imam posao, znaš to. Kad se sve ovo smiri, želim se vratiti
ovamo. Pokušati pomoći u otkrivanju što se zaista dogodilo dolje...«
Napravila je gestu glavom prema Kungstornenu.
Sammer polako kimne.
»Nisam ni očekivao drukčiji odgovor, Rebecca... «
Sagnuo se i podignuo kariranu termosicu naslonjenu na ogradu.
»Mogu li ti barem ponuditi šalicu kave prije nego što se
rastanemo?«
»Rado, hvala... «
Izvadio je dvije šalice i napunio ih.
 »Jesam li ti ikad ispričao zašto sam toliko vezan za ovo mjesto?«
Odmahnula je glavom i oprezno puhnula u vruću kavu.
»Otac mi je radio u ASEA-i. Sudjelovao je u montaži sata 1939.
No onda je bio na telefonskom tornju na Brunkebergstorgu.«
Pokazao je preko krovova.
»Tata bi me znao odvesti tamo i pokazivati mi ga. Pričao mi je
kako su ga postavljali. Toranj je bio visok četrdeset i pet metara,
shvaćaš, to je za ono vrijeme bila vrtoglava visina...«
Kimnula je i polako prinijela šalicu ustima.
»Bio sam zaista ponosan na svog oca, ponekad bih se čak hvalio
svojim prijateljima da ga je postavio sam samcat...«, nasmijao se on.
»Uglavnom, 1953. telefonski toranj je izgorio, sat je razmontiran i
spremljen u neko skladište. Otac mi je umro nekoliko godina nakon
toga...«
Potajice mu je promatrala profil. Zmijoliki nos, zategnutu kožu na
obrazima, tamne oči koje su je toliko podsjećale na tatine.
»Na svu sreću, uspio sam uz pomoć raznih kontakata postaviti
ovaj stup. I tako se sat mog tate vratio na svoje izvorno mjesto...«
Sammer se okrene i nasmije joj se.
I dalje je držao šalicu u ruci, no čini se da kavu nije ni taknuo.
»Hvala na priči, striko Tage, ali zapravo sam htjela da mi...«
»Da ti pričam o tvom tati, jasno, razumijem. Zato i jesi tu. Brineš
se oko toga što je Erland napravio s onim revolverom. U što se upleo.
Toliko se brineš da ne možeš ni spavati, zar ne?«
Teško mu je kimnula, glava joj se polako micala, kao da je vrat ne
sluša.
»Jadna Rebecca.« Nasmijao se. »Zadnjih nekoliko godina nije ti
bilo lako, zar ne? Uza sve što se dogodilo, sudar na Lindhagensplanu,
atentat na ministricu vanjskih poslova SAD-a. Pored svega, Henrik je
vozio kombi s bombom, no to si vjerojatno već pogodila...«
Otvorila je usta i pokušala reći nešto.
»Sšššš, nema straha.« Stavio joj je prst u rukavici preko usta. »To
ostaje između nas. Osim toga, Henrik je bacio šok-granatu na
kraljevsku povorku u Kungstradgardenu, no i to sigurno već znaš,
vidjela si snimku u Sapou.«
Nasmijao se i napravio malu grimasu.
»Henrik je bio nešto posebno, zaista će mi nedostajati«,
podsmjehne se on. »Mislim da će nam svima nedostajati... No, draga
Rebecca, što ti je...?«
Plastična šalica ispala joj je iz ruke i udarila o pod s rešetkom.
»Možda bi trebala sjesti... «
Pokazao je prema stepenicama.
Poslušala je njegov savjet, sjela na najvišu stepenicu i zabacila
glavu prema ogradi. Osjećala je vlažni, hladni metal na čelu.
»Jadna Rebecca«, reče on i polako joj se približi. »Osumnjičena si
za povredu radne dužnosti u Darfuru, zatim si dobila otkaz i partner te
ostavio. A danas si povrh svega morala upucati vlastitog brata. To je
tako strašno tragično...«
Nježno ju je pomilovao po čelu.
Zelena slova na natpisu iznad njihovih glava pretvorila su se u sat i
bacila crveno svjetlo na njegovo lice. Nagnuo se i počeo joj
otkopčavati sako.
»Žao mi je što mora ovako završiti, draga moja, no u mojoj branši
ne smije se riskirati s ostavljanjem ikakvih tragova. Zapravo sam
iznenađen što su ti kolege nakon svega što se dogodilo dopustili da i
dalje nosiš oružje.«
Posegnuo je za njezinim remenom i izvukao službeni pištolj.
Nije ga ni pokušala zaustaviti.
»Nikad ne znamo kamo nas put vodi, draga Rebecca.«
Okrenuo je oružje i na brzinu ga proučio.
Suza joj je potekla iz jednog oka, a nakon toga još jedna.
»Osim toga, možda bi bilo i lijepo da napokon sve završi? Jadna
izbezumljena policajka koja je ubila vlastitog brata. Mediji će biti
nemilosrdni. Tako da bi se moglo reći da ti radim uslugu.«
Pogledala ga je i pokušala otvoriti usta.
»K-kava...«, reče ona naposlijetku.
 »Ah, ma ništa strašno. Isti sastav kao u tabletama koje već
koristiš. Samo malo jače. Pogledaj, čak i piše tvoje ime na etiketi...«
Izvadio je kutijicu tableta i protresao je među palcem i kažiprstom.
Zatim ju je spremio u njezin džep.
»Bojim se da je vrijeme za pozdrav...«
Podigao je oružje i repetirao.
Zatim joj je uperio pištolj u čelo i stisnuo okidač.
 Trideset i četiri
Crveni Kralj

Pištolj je zapeo.
Okrenuo ga je prema sebi, još jednom usmjerio i okinuo.
No opet je zapeo.
Sammer je zurio u pištolj ne shvaćajući što se događa.
Rebecca podigne glavu i uhvati mu pogled. Zatim stavi ruku na
cijev pištolja, ustane i uzme mu ga iz ruke.
Zateturao je unatrag. Prvi put otkako ga poznaje popustio mu je
kontrolirani izraz lica, i na sekundu je čak izgledao uplašeno. No to je
trajalo samo na trenutak, a onda se opet sabrao.
Zgrabila je pištolj objema rukama, nategnula obarač i zatim to
ponovila.
Izletjele su dvije male, zelene patrone, udarile o rešetku i
otkotrljale se prema krovu dvadesetak metara ispod njih.
Spustila je pištolj na razinu struka, i dalje ga držeći uperenog u
njega.
»Bojeva municija...«, reče ona i kimne prema oružju. »Ako se
pitaš. A osim toga, odvikla sam se od tableta i kave...«, doda ona.
»Netko mi je rekao da mi ne čine dobro...«
Usta su mu se razvukla u crtu. »Razumijem...«
Gledao ju je nekoliko sekunda.
»Kako si znala...?«
»Ah, mali detalj. Nebitna sitnica za koju mi je trebalo nekoliko
dana da je shvatim...«
Nije ništa odgovorio već ju je i dalje samo promatrao.
»Bankovni sef, tvoja priča, fotografije, sve se savršeno uklapalo.
Svaki komadić savršeno je sjedao na mjesto, a priča Thorea Sjogrena
u Kraljevskoj knjižnici povezala je i zadnje djeliće. Sve se činilo
savršeno...«
»Ali?«
»Sve osim imena...«
»Ne shvaćam baš...« Nagnuo je glavu.
»Thore je malo skrenuo s teme i nazvao me krivim imenom, da bi
se ubrzo zatim ispravio. Nevina pogreškica, i to je sve. No postoji
jedan problem... Nikad mu nisam rekla kako se zovem, što znači da je
to već znao. Znao je kako izgledam, da ću se pojaviti u knjižnici i
interesirati se o programu nuklearnog oružja. A jedini koji je još znao
za to si ti.«
»I to je bilo dovoljno da posumnjaš...?«
»To, zajedno s činjenicom da sam postajala sve uvjerenija da me
netko prati pomoću telefona. Zna gdje sam i koga kontaktiram.
Naposlijetku sam potražila pomoć starog prijatelja... «
»Aahh... «
Šutio je neko vrijeme kao da razmišlja. »Sandstrom, zar ne?«
»Sad se zove Al-Hassan.«
»Naravno... «
»Zar nećeš pitati je li živ, striko Tage? Ne, dakako, ekplozija u
sjeniku je ionako bila dio tvog plana. Način da ga ukloniš iz provale u
Utvrdu. Mange je zamijenio hard disk s bombom, baš kao što je i
dogovoreno, no za svaki slučaj pobrinuo se da se uređaj u ruksaku ne
aktivira.«
Pogledala je prema velikom satu.
»Prije tri minute poslao je podatke s hard diska svim medijima... «
Sammer polako kimne.
»Čovjek na mom položaju mora biti spreman na izdaju. Uvijek
postoji netko mladi, netko gladan svoje prilike. Sve do sada uspješno
sam se borio protiv takvih prevrata. No Sandstrom mi nije bio na
popisu. Činio mi se previše plašljiv za takvu vrstu igre moći.
Preosjetljiv...«
Slegnula je ramenima. »Strah može biti velika pokretačka snaga...«
»Dakako, ali ovakav plan zahtijeva nešto znatno jače, nešto što
Sandstromu nedostaje...«
Uputio joj je dugi pogled.
»No očito je pronašao to. Znala si što se događa, Rebecca, a
svejedno si surađivala. Pustila me da povlačim konce i vratim te na
posao. Da te smjestim na čelo povorke kako bi...«
Odmahnuo je glavom.
»Upucala si vlastitog brata kako bi došla do mene...« Ton mu je
zvučao gotovo zadivljeno. »Očito sam podcijenio tvoju odanost cilju,
Rebecca. I tata ti je...«
»Ne pričaj o mom tati!« frkne ona i uperi mu pištolj u lice.
»Manipulirao si mnome, iskoristio moje sjećanje na tatu kako bih ti
vjerovala. Kako bi mi se svidio...«
Stavila je prst na okidač.
»Ne postoji nikakav striko Tage, ni Andre Pellas, John Earnest ili
tajni zadatci za Obrambene snage...« Puls joj je lupao u bubnjićima.
»Ne postoje nikakve urote, ni oružje Olofa Palmea, nikakve lažne
putovnice u davno zaboravljenom sefu. Postojiš samo ti. Starac i
gomila laži. Striko Tage... Čak ti je i samo ime poruga, gotovo kao da
mi se smiješ. Tage Sammer - Game Master.«
Te je zadnje riječi izbacila brzinom munje.
»Sve što se dogodilo, bilo je dio tvog plana. Henke, ja i svi ostali
samo smo pijuni. Dva različita naručitelja očajnički su trebala pomoć.
Black oko smjernice za pohranu podataka, Kraljevska kuća oko svoje
popularnosti. Možda je i više onih koji žele strože zakone, više
resursa, veće mogućnosti nadgledanja... «
Polako je spustila oružje. U daljini su se čule sirene.
»Grand Hotel je bio samo predstava, reklama kojom si htio
pokazati što si sposoban postići, koliku moć imaš. A kad su već
zagrizli udicu, dobro si ih izigrao. Pustio si Henkea da ukrade
informacije iz Utvrde, kako bi ih se sam mogao dočepati, i time držati
u šaci PayTag, Blacka, njihove tajne vlasnike, a bogme i cijelu
Vladu... Informacije su nova valuta.«
Duboko je udahnula prije nego je nastavila.
 »A da im se iskupiš, kao zavoj na ranu, predao bi im ono što im je
svima na vrhu popisa želja, zbog čega bi unatoč svemu prešli preko
tvoga malog prijestupa. Traženog terorista koji je htio napasti ono
najšvedskije i kojeg je prikladno upucala vlastita sestra prije nego što
je uspio ispričati svoju nevjerojatnu priču. Nakon toga svi bi se
okupili oko kraljevske kuće, a Vlada bi bila u stanju donijeti bilo
kakav zakon. Nitko se ne bi bunio, nitko ne bi ni doveo u pitanje tvoju
moć. Savršena igra... «
Zastala je i duboko udahnula.
»Reci mi — jesam li možda u krivu?«
Nekoliko sekunda stajao je mirno, a onda je slegnuo ramenima.
»Draga Rebecca, sad si me malo razočarala. Ne očekuješ valjda
ozbiljno da ću komentirati takvu tvrdnju?«
Pretjerano je uzdahnuo:
»Prevarant bi na kraju trebao priznati da publika dobije odgovore,
film bi trebao završiti sretno pa svi mogu otići kući mirni i zadovoljni.
Možda čak imaš na sebi nešto tako banalno poput skrivenog
magnetofona?«
Odmahnula je glavom.
»Moj odgovor je da ti i svi ostali možete slobodno misliti što god
želite... Ja, naravno, neću ništa komentirati...«
Sirene su bile sve bliže, barem četiri, pet auta. Možda i više.
»Onda, koji ti je plan, Rebecca? Odvući me u postaju s lisicama?
Pokazati cijelom svijetu kako si pametna?«
»Neovisno o tome, imam dovoljno materijala na snimci da te
uhitim za pokušaj ubojstva.« Potapšala se po džepu.
»Tvoj položaj na Dvoru, suradnja s Eskilom Stigssonom i spin-
doktorom af Cederskjoldom, sve će se to istražiti do najsitnijeg
detalja. Najkasnije do kraja tjedna, tvoj dobri prijatelj Black i njegova
tvrtka izdahnut će. Isto vrijedi i za smjernicu o pohrani podataka, rekla
bih, ako se uopće održi toliko dugo...«
»Razumijem...« Glas mu je bio suh, no svejedno se mogla
razabrati ogorčenost.
 »A čak ako ni to ne bude dovoljno, imamo svjedoke. Mange, ja i
njih troje koji su bili u Utvrdi.«
Zastala je na trenutak.
»I, dakako, najznačajniji od njih, koji zaista može ispričati sve o
zadatku koji si mu dao... «
Trebalo mu je nekoliko sekunda dok nije shvatio. A onda je lagano
odmahnuo glavom.
»Tvoj brat — dakako, mogao sam i misliti«, nasmije se on.
»Pretpostavljam da si natjerala Runeberga da ti pomogne oko male
šarade na Kungsgatanu. Dobri inspektor će napraviti baš sve što ga
zamoliš, zar ne?«
Duboko je udahnuo i udario rukama o tijelo.
»Čestitam, Rebecca, dobro si to odigrala. Priznajem poraz... «
Okrenuo se i nagnuo prema ogradi.
Nekoliko sekunda stajao je posve mirno, a onda se okrenuo prema
njoj i pogledao u rotirajući natpis iznad njih.
»Ponosan sam na svoje djelo, Rebecca. Postigao sam stvari o
kojima drugi ljudi mogu samo sanjati... «
Crveni sat pretvorio se u novi natpis i licu mu dao zeleni odsjaj.
»Ali nikad nisam prekršio pravila Igre. Znaš li uopće koja su to?«
Odmahnula je glavom.
Sirene su sad već bile posvuda, odjekivale su medu zgradama i
krovovima oko njih. Plava svjetla reflektirala su se o prozore i zgrade
oko njih.
»Prvo i najvažnije je: Nikome ne govori o Igri. Drugo: Voditelj Igre
ima svu moć, on odlučuje kad i kako će Igra završiti. I to je sve što se
treba znati...«
Bacio je zadnji pogled na rotirajući natpis, zatim digao nogu i
popeo se na ogradu.
Nije ga ni pokušala spriječiti.
Na trenutak je stajao na rubu ograde i balansirao ispruženih ruku.
U trenutku kad je sat napravio puni krug i prebacio svjetlo sa
zelenog na crveno, polako je pao u mrak.
 Tijelo mu je razbilo stakleni krov, propalo dalje do atrija robne
kuće NK i uz teški udarac palo na mramorni pod pedeset metara ispod
nje.
 Trideset i pet
Još samo nešto.

Rebecca vrati pištolj o pojas, podigne termosicu i šalice te krene

prema spiralnim stepenicama.
Kad je došla do podnožja stupa, uzela je svoj mobitel. Sjajnu,
srebrnu stvarčicu sa staklenim zaslonom na dodir.
Javio se čim je zazvonilo.
»Je li gotovo?«
»Da...«
»I?«
»Otprilike kako smo i mislili.«
»Jesi li ti dobro, Becca, mislim s obzirom na...«
»Dobro sam, Mange, iznenađujuće dobro, štoviše... Nisam se dugo
ovako dobro osjećala.«
»U redu, drago mi je čuti to.«
»Kako je on?«
»Bijesan kao ris i s modricama na prsima, ali preživjet će. Takvi
poput HP-a uvijek prežive. Sad je kod Nore. Još uvijek ne shvaćam
kako si se usudila pucati, mislim kopča i naramenice su veličine
dlana...«
U daljini su se čuli glasovi, pucketanje radioaparata i zveckanje
ključeva.
Skočila je na sljedeći krov, otvorila mala vrata i ušla u mračno
stubište.
»I što ćemo sad?«
»Ti možeš što god želiš, Becca. Vrati svoj stari život, stvori si
novi, napravi djecu i doživi stotu...«
»Osim ako ne želiš nešto posve drukčije...«, doda on. »Nešto
zaista značajno. Tvoja je odluka... Crna ili crvena?«
 »Ništa više neće biti isto, zar ne?« reče ona.
»Zar je to tako loše, Becca?«
»Možda i nije...«
Duboko je udahnula.
»Nego, Mange... ili možda bolje rečeno, Faruče... Kako se sada
zoveš?«
U daljini ga je čula kako se smije. »Što kažeš na... Voditelj Igre?«
 1 Švedska sigurnosna policija
2 Najutjecajnije švedske dnevne novine
3 Naziv za nijemi film u boji koji je 22. 11. 1963. kućnom
kamerom snimio američki poduzetnik Abraham Zapruder, na kojem je
zabilježen atentat na američkog predsjednika Johna F. Kennedyja u
Dallasu.
4 The Office of the State Superintendent of Education — Ured
državnog inspektorata za obrazovanje
5 NASDAQ (akronim za National Association of Securities
Dealers Automated Quotations), američka elektronička burza dionica
sa sjedištem u New Yorku.
6 Ingvar Kamprad, osnivač IKEA-e, bio je optužen za odbijanje
plaćanja poreza.
7 Američka glumica poznata po ulozi opsjednute djevojčice u
horror-filmu Egzorcist (1973).
8 Likovi iz romana Pipi Duga Čarapa - dva nespretna i
nekompetentna policajca koji nikako ne uspijevaju uhvatiti Pipi i
poslati je u dječji dom.
9 Voditelj istrage ubojstva Olofa Palmea
10 Naziv jedne videoigrice
11 U doslovnom prijevodu „napuštena roba", predstavlja proizvode
koji se više ne proizvode, za koje više ne postoji proizvođačka
podrška ili za koje autorska prava nisu najjasnija zbog raznih razloga.
Abandonware može biti softver ili neki uređaj koji su kompjuterizirani
na neki način, kao što su računalne igre, uredski paketi, pomoćni
programi ili mobiteli.
12 Lik iz sapunice Dallas.
13 Popularna švedska plišana igračka u obliku svinje.
14 En Van na švedskom znači »prijatelj«
15 Facebook je otvorio svoj prvi energetski učinkoviti podatkovni
centar u Prinevillu, Oregon, u travnju 2010.
Садржај
Jedan Posve nova igra ? 8
Dva Otvaranje 16
Tri Kratki predah 23
Četiri Znanje je moć 32
Pet Duhovi prošlosti 48
Šest Mozgalice 60
Sedam Samo zato što si paranoičan... 72
Osam ... ne znači da te zaista i progone 83
Devet Pištolji, stražari i dveri. 95
Deset Zmijske oči 104
Jedanaest Električne ovce 117
Dvanaest Smrtna borba 129
Trinaest Team Fortres10 143
Četrnaest Abandonware11 156
Petnaest Dvostruka igra 167
Šesnaest Odustani dok si u prednosti 177
Sedamnaest Promjena igre 194
Osamnaest Nemoguće stvari prije doručka 204
Devetnaest Važno je zvati se Ernest 218
Dvadeset Prijatelj 228
Dvadeset i jedan Mjehurići vremena 242
Dvadeset i dva I oni koje smo ostavili iza sebe 253
Dvadeset i tri Sfere zbilje 259
Dvadeset i četiri Korporacijska invazija na osobnu
270
memoriju
Dvadeset i pet Zadatci 278
Dvadeset i šest Promjena igre 292
Dvadeset i sedam Prineville15 302
Dvadeset i osam Nindže 310
Dvadeset i devet Informacija je moć 316
Trideset Pod krošnjom kestena. 327
Trideset i jedan Točka s koje nema povratka 338
Trideset i dva Beznačajni nositelj 349
Trideset i tri Mastermind 357
Trideset i četiri Crveni Kralj 363
Trideset i pet Još samo nešto. 369