ZDRAVSTVENO VELEUČILIŠTE U ZAGREBU

STUDIJ RADIOLOŠKE TEHNOLOGIJE

HELENA PLEŠA

MAGNETSKA REZONANCIJA MOZGA

ZAVRŠNI RAD

ZAGREB, 2016.

0
 ZDRAVSTVENO VELEUČILIŠTE U ZAGREBU

STUDIJ RADIOLOŠKE TEHNOLOGIJE

ZAVRŠNI RAD

MAGNETSKA REZONANCIJA MOZGA

KANDIDAT: MENTOR:
Helena Pleša Prim.dr.sc. Saša Schmidt, dr.med.

ZAGREB, 2016.

1
 SADRŽAJ
1. Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1
2. MR uređaj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .2
2.1. Povijest MR-a . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2
2.2. Sklopovlje MR-a . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3
2.3. Fizikalni princip MR pretrage . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .4
2.4. Osnovne MR sekvence . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .8
2.5. Zahtjevi prostora u kojem se montira uređaj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .10
2.6. Pomoćna sredstva u metodi MR . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11
2.6.1. Zavojnice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11
2.6.2. Kontrastna sredstva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 12
2.7. Tehnički principi izvođenja MR pretrage . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13
2.8. Indikacije i kontraindikacije za MR pretragu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15
2.9. Uloga inženjera medicinske radiologije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 16
3. Anatomija mozga . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17
3.1. Kralježnična moždina. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .18
3.2. Moždano deblo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18
3.3. Mali mozak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 19
3.4. Međumozak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 19
3.5. Veliki mozak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20
3.6. Moždane ovojnice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21
4. Patološka stanja mozga . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 22
4.1. Tumori . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 22
4.2. Upale . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 26
4.3. Ozljede . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 28
4.4. Poremećaji razvoja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 32
4.5. Multipla skleroza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 34
5. Ostale dijagnostičke metode u prikazu mozga . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 35
6. Zaključak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 38
7. Literatura . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 39

2
 SAŽETAK

Ovim se završnim radom opisuje magnetna rezonancija kao jedna neinvazivna radiološko –
dijagnostička metoda koja je svoju svrhu našla u medicini. Jasno razlikovanje mekih tkiva
omogućuje nam uvid u patološka stanja organizma, a u ovom radu, konkretno u mozgu, kao što su
tumori, upale, ozljede i poremećaji razvoja.
Rad je koncipiran u nekoliko cjelina. U uvodu su ukratko opisani napredak i temelji
magnetske rezonancije. U drugoj cjelini nalazi se pregled uređaja za magnetsku rezonanciju,
zahtjevi i postupci pretrage, te uloga inženjera medicinske radiologije u ovom dijagnostičkom
postupku. Treća cjelina donosi uvid u anatomsku strukturu mozga, dok su u četvrtoj cjelini opisana
patološka stanja mozga te prikazi istih pomoću magnetne rezonancije. Peta, zadnja cjelina ističe
ostale dijagnostičke metode u prikazu mozga. Na kraju je dan zaključak, odn. osvrt na završni rad u
cjelini.
Ključne riječi: MR, mozak

1
 UVOD

Nuklearna magnetska rezonancija (NMR) je spektroskopska metoda koja se temelji na

interakciji magnetskog momenta jezgre s vanjskim magnetskim poljem uz pobudu jezgri s
radiovalnim zračenjem. Zbog nedestruktivnosti i mogućnosti detekcije čak stotinjak različitih jezgri,
NMR se u šest desetljeća, otkako je otkrivena, proširila iz fizike u kemiju, biokemiju, medicinu,
biologiju, geologiju i dr.
MR je slikovna tehnika koja se primarno koristi u medicini kako bi dobili visokokvalitetne
slike unutrašnjosti ljudskog tijela. MRI je bazirana na principima NMR koju su znanstvenici koristili
kako bi dobili mikroskopske kemijske i fizičke informacije o molekulama. Tehnika je nazvana MR i
radije se koristi nego NMRI zbog negativnih konotacija riječi nuclear pri kraju 70-ih. MR se počela
koristiti kao tomografska slikovna tehnika, tj. proizvela je sliku od NMR signala u tankom presjeku
kroz ljudsko tijelo. MR je napredovala iz tomografske slikovne tehnike u sveobuhvatnu slikovnu
tehniku.

1
 MR UREĐAJ

Povijest magnetske rezonancije

Fizičari, Švicarac Felix Bloch i Amerikanac Edward Purcell su 1946., neovisno jedan o
drugome, opisali fizikalno-kemijsku pojavu koja je bila zasnovana na magnetizaciji pojedinih jezgara
u periodnom sustavu elemenata. Oni su otkrili da kada se te jezgre nađu u magnetskom polju,
mogu primiti energiju vanjskog radiofrekventnog izvora mijenjajući pri tome svoj položaj u
magnetskom polju, odnosno mogu tu energiju ponovno predati vraćajući se u svoj prvobitni
položaj. Obzirom da se, da bi uopće došlo do izmjene energije, snažno magnetsko polje i
radiofrekventni izvor trebaju slagati u frekvenciji, odnosno trebaju rezonirati, pojava je nazvana
nuklearna magnetska rezonancija. Nuklearna, jer su jedino jezgre - nukleusi atoma reagirali,
magnetska jer se pojava dogodila u magnetskom polju, a rezonancija jer je pojava u direktnoj
ovisnosti s jakošću i magnetskog polja i frekvencijom. Za svoje su otkriće Bloch i Purcell dobili
Nobelovu nagradu za fiziku 1952. godine.
Magnetska se rezonancija izvorno koristila u svrhu analiziranja kemijskih spojeva, no 70-ih
godina prošlog stoljeća počinje se primjenjivati i u medicini. Godine 1973. Lauterbur je objavio slike
dvaju staklenih kapilarnih cjevčica ispunjenih vodom, godine 1976. Damadian sa suradnicima
objavljuje slike snimljene MR-om, gdje je snimljen tumor prsne stjenke miša, da bi već iduće godine,
1977. isti tim objavio prve snimke ljudskog tijela snimljene MR metodom. Iste godine prvi je put
izvršeno snimanje glave, pri čemu je ona prikazana, također prvi put, u tri ravnine: koronarnoj,
sagitalnoj i transverzalnoj. Od velike je važnosti 1982. godina kada je Reid dokazao da MR snimanje
nije štetno za ljudski organizam.

2
Sklopovlje magnetske rezonancije

Sam magnet izrađen je tako da oblikuje prostor s homogenim magnetskim poljem. Obično je
to magnetski tunel čiji promjer mora biti dovoljno velik da u njega stane ljudsko tijelo (50-80 cm), a
dužina tunela je 1-2 m. Oko tunela su gusto namotani supravodljivi navoji kroz koje protječe vrlo
jaka električna struja koja stvara homogeno magnetsko polje unutar tunela. Bez obzira na osnovnu
tehnološku izvedbu, svaki MR uređaj sastoji se od nekoliko podsustava:
1. Magnet
2. Gradijentne zavojnice i gradijentna pojačala
3. Radiofrekventne zavojnice i radiofrekventna pojačala
4. Računalni i elektronički sustav.

MR uređaje prema snazi magnetskog polja dijelimo na uređaje:

1. niske snage 0,1 – 0,3 T
2. srednje snage 0,5 – 1 T
3. visoke snage 1,5 – 4 T

Prema vrsti magneta možemo ih dijeliti na:

1. permanentne
2. rezistivne
3. supravodljive

Rezistivni magneti danas se vrlo rijetko koriste i više su od povijesnog značenja jer su ih
gotovo u potpunosti potisnuli supravodljivi uređaji.
Permanentni magneti imaju svoju primjenu posebno kod specijaliziranih uređaja niske snage
za snimanje pojedinih segmenata muskuloskeletnog sustava. Prednost permanentnih uređaja je
vrlo niska cijena održavanja i lagana mogućnost otvorenih sustava.
Takvi otvoreni sustavi danas se sve više koriste kod izvođenja operativnih zahvata pod
direktnom kontrolom MR slike i tada govorimo o intervencijskim MR uređajima. Osnovni
nedostatak permanentnih magneta je njihova ograničena snaga magnetskog polja (najviše do 0.3
T). Takva snaga polja omogućava dovoljnu anatomsku razlučivost u mnogim situacijama, ali je

3
nedovoljna za cijelu seriju metoda koje su danas razvijene i postale su rutinski dio neuroradioloških
pretraga.
Supravodljivi uređaji konstituirani su zahvaljujući potpunom odsutstvu otpora tijeku struje
kroz neke legure, ako se te legure nalaze u vrlo niskim temperaturama (blizu apsolutne nule, -
273.16°C). Ti supravodljivi uređaji omogućuju razvijanje magnetskog polja vrlo širokog raspona, od
0.5 pa sve do 14 T. U dijagnostičke svrhe najčešće se rabe uređaji snage između 0.2 do 3 T.
Upotreba uređaja veće snage od 4 T kod snimanja ljudskog organizma ograničena je na istraživačke
institucije i bolnice koje se nalaze u sklopu takvih istraživačkih centara.
Zadaća glavnog magneta je da osigura dovoljno velik iznos magnetske indukcije B0 (između
0.1 i 2 T) radi boljeg odnosa signal-šum. Tako velike iznose indukcije moguće je postići samo uz
velike dimenzije magneta (2m x 2m x 1.5m), relativno male zračne raspore za pacijenta i dosta
veliku potrošnju energije. Gradijentne zavojnice i gradijentna pojačala oblikuju vremenski izmjenjiva
gradijentna magnetska polja unutar magnetskog tunela koja su nužna za izbor sloja snimanja,
određivanje njegove debljine te za fazno i frekventno lociranje izvora signala.
Radiofrekventne zavojnice i radiofrekventna pojačala služe kao izvor i/ili prijemnik
radiofrekventnih valova. One predaju, odn. primaju energiju na točno, po određenoj Larmorovoj
frekvenciji, izabranom sloju tkiva i tako pobuđuju prijelaz protona vodika iz jednog u drugo stanje
vrtnje, što omogućuje nastanak MR signala.
Računalni sustav obično se sastoji od jednog snažnog računala (posebni numerički sustav
računala ima ulogu kontrole svih pojedinih komponenti sustava i stvaranje parametara koji
određuju vrstu dobivene slike, a koje jednim imenom nazivamo pulsni slijed.

Fizikalni princip MR pretrage

Što je u klasičnoj radiologiji rendgenska cijev i princip stvaranja rtg zraka, to je poznavanje
fizikalnih principa magnetne rezonancije u metodi oslikavanja istom. Osnovni princip MR temelji se
na ponašanju protona atomske jezgre pojedinih elemenata od kojih se sastoji objekt MR pretrage
(tkivo organa) u jakom homogenom polju.
MR prikazuje slike transverzalnog presjeka ljudskog tijela slične slikama CT-a. Osim
transverzalnih presjeka, MR može prikazati sve presjeke ljudskog tijela od 0 do 360°u svim
ravninama. Za razliku od CT-a, gdje se za stvaranje slike koriste rtg zrake, nastajanje slike kod MR
temelji se na principu interakcije radiovalova i određenih atomskih jezgara u ljudskom tijelu,
4
smještenih u jakom magnetskom polju. Elementi slike dobivaju se pomoću računala. Kod MR, za
razliku od kompjuterizirane tomografije, brojčana vrijednost svakog elementa slike nije mjerljiva,
već odražava jačinu signala MR-a odgovarajućeg volumena tkiva (voksel). Voksel je najmanji
volumen pregledavanog objekta. Piksel je najmanji element slike i predstavlja najmanji dio objekta
pregleda.
Tkivo se sastoji od atoma, a atomi imaju jezgru i elektrone koji kruže oko jezgre. Jezgra
atoma sastoji se od protona i neutrona. Protoni unutar jezgre atoma rotiraju oko svoje osi
uzrokujući magnetno polje koje ima svoju jačinu i smjer i zbog toga se može prikazati u obliku
vektora. Rotacija protona oko svoje osi i oko smjera vanjskog magnetnog polja naziva se precesija.
Protoni se u atomskoj jezgri gibaju i svojom rotacijom uzrokuju različite smjerove svojih magnetnih
polja, koji se međusobno poništavaju. Za detekciju MR-om pogodni su stabilni kemijski elementi
koji imaju neparan broj protona u atomskoj jezgri, a sastavni su dijelovi molekula tkiva (vodik, ugljik,
natrij, fosfor, fluor). Najpogodniji je vodik zbog svoje velike prisutnosti u ljudskom tkivu.
Precesija protona ovisi o jačini vanjskog magnetnog polja i o vrsti materijala i može se
izračunati Larmorovom jednadžbom: ω = γ x Bo (γ – žiromagnetski odnos, konstanta; za protone
iznosi 42,38 MHzJT). Dakle, vodikova jezgra smještena u magnetno polje jačine 1 T rotirat će oko
vertikalne osi frekvencijom od 42,38 MHz/T.
Pretraga MR se temelji na postavljanju objekta u jako homogeno magnetno polje. Posljedica
smještaja atoma u magnetno polje je da dolazi do polarizacije protona u atomskoj jezgri tkiva. Dio
protona će usmjeriti svoja magnetna polja u paralelni smjer, a dio u suprotni, antiparalelni smjer.
Kako je za usmjerenje u paralelnom smjeru potrebno niže energetsko stanje od antiparalelnog, to je
i više protona usmjereno paralelno (10 000 007 : 10 000 000).
Raspodjela jezgara po energetskim nivoima dana je Boltzmanovom raspodjelom:
Nm-1/Nm = ∆E/kT, gdje je Nm-1broj jezgara u višem energetskom stanju, Nm broj jezgara u
nižem energetskom stanju, ∆E je energetska razlika između energetskih stanja, k je Boltzmanova
konstanta, a T je temperatura u stupnjevima Kelvina.
Kako je za usmjerenje u paralelnom smjeru potrebno niže energetsko stanje od
antiparalelnog smjera, to je i više protona usmjereno paralelno. Ovi suprotni smjerovi se
međusobno poništavaju, dok veći broj paralelnog usmjerenja uzrokuje smjer magnetnih polja tih
protona u longitudinalnom pravcu, što se naziva longitudinalna magnetizacija. Pobudom protona
paralelnog smjera dovođenjem radiofrekventnog vala, dolazi do rezonancije (preuzimanje energije).
Protoni prelaze u više energetsko stanje i zauzimaju suprotan, antiparalelni smjer, odn. dolazi do

5
promjene smjera magnetnih polja. Do rezonancije može doći isključivo ukoliko pobudni RF val ima
frekvenciju jednaku frekvenciji precesije protona. Izazivanjem magnetne rezonancije smanjuje se
longitudinalna magnetizacija. Isključenjem pobudnog RF vala dolazi do povratka protona u prijašnje
stanje (longitudinalna relaksacija), a obilježava se konstantom T₁. Istovremeno, pobudom protona i
izazivanjem magnetne rezonancije protona, osim opadanja longitudinalne magnetizacije, a
neovisno o ovom procesu, pobudni RF val uzrokuje usklađenost protonske precesije u fazi. Precesije
protona nisu ravnomjerno raspoređene po obodu rotacije oko smjera vanjskog magnetnog polja,
nego se pomiču (grupiraju) na dijelu oboda rotacije i to izaziva transverzalnu magnetizaciju protona,
odnosno tkiva. Isključenjem RF vala, ova transverzalna magnetizacija opada, odnosno protoni se
vraćaju u prvobitno stanje (nastaje jednakomjerna raspoređenost po obodu rotacije), što se naziva
transverzalna relaksacija i predstavljena je vremenskom konstantom T₂. Dakle, pobudom precesije
protona RF valom, opada longitudinalna magnetizacija, a raste transverzalna magnetizacija.
Isključenjem RF vala ponovo raste longitudinalna, a opada transverzalna magnetizacija.
Longitudinalnom i transverzalnom relaksacijom protoni se vraćaju u prethodno stanje prije pobude
RF vala, što zahtjeva niže energetsko stanje pa protoni otpuštaju adekvatni dio energije koja se
prihvaća u visokofrekventnoj zavojnici i pretvara u mjerljiv signal. Kako su za različite vrste tkiva
vremenske konstante T₁ i T₂ različite, to je mjerenjem povratnog signala i mjerenjem gradijenta
utjecaja na protone jezgre atoma moguće mjerenje signala T₁ i T₂ u tri osnovne ravnine: koronarnoj
(frontalnoj), sagitalnoj (profilnoj) i transverzalnoj (aksijalnoj).
T₂ je uvijek kraće od T₁ (T₂ ≈ 30 – 15 msek, T₁ ≈ 300 – 2000 msek). Da bi se moglo izvršiti
mjerenje T₁, odnosno T₂ signala, neophodan je stalno pulsirajući pobudni RF val i konstantno
mjerenje povratnog signala. Pulsni RF signal se izabire u okviru raspona za T₁ ≈ 500 msek, a za T₂ ≈
4000 msek, a povratni RF signal se mjeri u rasponu za T₁ ≈ 20 msek, a za T₂ ≈ 100 – 110 msek. Pulsni
RF signal se ponavlja u točno izabranim vremenskim intervalima koji se zovu TR (time of repetition),
a povratni RF signal se detektira u točno odabranim vremenskim razmacima koji se nazivaju TE
(time of echo).

6
Slika 1. Prikaz mozga metodom MR: a. T1 transverzalni presjek, b. T1 sagitalni
presjek, c. T2 transverzalni presjek, d. T2 sagitalni presjek
(http://emedicine.medscape.com/article/2105033-technique,
https://mrimaster.com/PLAN%20BRAIN%20IMAGE%20t2%20sag.html)

Za odašiljanje RF vala i prihvat povratnog signala koristi se sekundarna zavojnica, kojih ima
više vrsta, različitih po obliku i veličini, kako bi objekt pregleda bio što bliže namotajima zavojnice i
na taj se način smanjilo gubljenje ili raspršenje odaslanog ili povratnog signala. Detektiranje T₁ i T₂
signala u prostoru je moguće primjenom tri vrste mjernih gradijenata u x, y i z pravcu. Naime,
smještaj rezonirajućeg protona u prostoru izaziva minimalne promjene u frekvenciji, što se
detektira u sva tri mjerna gradijenta koji određuju položaj protona u prostoru. Bilježenjem ovih
signala i njihovim smještajem u matriks mjernog područja, odnosno izračunavanjem i ponovnom
rekonstrukcijom u digitalni signal, moguće je na ekranu monitora pokazati sliku objekta u T₁,
odnosno T₂ vremenu ili u nekom od međuvremena. Adekvatnim poznavanjem promjena u T₁ i T₂
slici te u sve tri mjerne ravnine, moguće je prikazati i dijagnosticirati patologiju pregledavanog

7
objekta. Ove promjene su često puta uočljivije i bolje prikazane od ostalih radioloških ili UZV
metoda, a u nekim slučajevima su metoda izbora pregleda (CNS, zglobovi, donji abdomen),
pogotovo u područjima koji za CT predstavljaju „mukla područja“ kao što su pontocerebelarni kut,
kraniocervikalni prijelaz i dr. Kad se protoni izlože vanjskom magnetnom polju, magnetizacija se u
početku brzo pojavljuje, zatim se usporava kako se približava maksimalnoj vrijednosti. To povećanje
magnetizacije s vremenom može se prikazati eksponencijalnom vremenskom konstantom
nazvanom vrijeme relaksacije T₁.
Vrijeme relaksacije T₁ ovisi o jačini magnetnog polja, temperaturi i viskoznosti. Kako je
magnetizacija stanje ravnoteže, T₁ ne opisuje samo koliko je vremena potrebno da se uzorak vrati u
ravnotežu nakon RF podražaja, nego prvenstveno pokazuje koliko je vremena potrebno da se
postigne magnetizacija. Vrijeme relaksacije ovisi o molekularnoj okolini tkiva i karakteristično je za
svako tkivo.
Jezgra izložena RF podražaju emitira RF signal. Trajanje signala ovisi o vremenu koje jezgra
provodi u koherentnoj fazi. Ova vremenska konstanta različita je za svako tkivo i naziva se vrijeme
relaksacije T₂. Ono izražava čvrstoću kojom su povezani magnetni momenti, a ovisi o brzini
prijenosa energije između promatranih jezgri.
Svako tkivo u tijelu ima svoje normalne vrijednosti vremena relaksacije T₁ i T₂. Vrijednosti T₁ i
T₂ sadrže podatke o kemijskoj okolini promatranih jezgara. Ukoliko se pri patološkoj promjeni
mijenja i kemijski sastav tvari, mijenjaju se i vremena relaksacije T₁ i T₂.

Osnovne MR sekvence

Načini snimanja MR-om uključuju razne tehnike (pulsne slijedove) snimanja. Najčešće se
koriste spin echo (SE), brza spin echo (fast SE, FSE), gradijent sekvenca (GRE) te inversion recovery
(IR) sekvenca.

Spin echo sekvence (SE)

Kod uobičajene spin echo sekvence pobudni RF val iznosi 90° i dovodi do transverzalne
magnetizacije i vrtnje magnetizacijskih vektora svih jezgara u fazi. Nakon prestanka djelovanja RF
vala, dolazi do oporavka longitudinalne magnetizacije i do gubitka faze magnetizacijskih vektora,

8
odn. dolazi do slabljenja signala. Da bi se signal pojačao, primjenjuje se dodatni RF val od 180° koji
kompenzira defaziranje (val refaziranja). On zakreće pojedinačne momente magnetizacije za 180°
(momenti magnetizacije koji su prije dodatnog vala bili na začelju sada su na početku), oni ostaju u
transverzalnoj ravnini i nakon nekog vremena se nađu na istom mjestu puta vrtnje, odn. ponovno
se nađu u fazi. Dakle, transverzalna magnetizacija je u fazi i maksimum signala se prima u zavojnici.
U spin echo sekvenci u jednom vremenu ponavljanja (TR) vrši samo jedan prijem signala pa se za
svako sljedeće primanje signala treba ponavljati cijeli TR.

Brze spin echo sekvence (FSE)

Kod brze spin echo sekvence se primjenjuje više valova refaziranja od 180° koji slijede
pobudni val. Svaki val defaziranja slijedi jedno primanje signala, a više valova refaziranja smješteno
je unutar jednog TR. Broj valova refaziranja naziva se turbo faktor ili echo train. Dakle, više signala
dobivamo u vremenu jednog TR, odn. vrijeme prikupljanja ukupnog broja signala skraćuje se za broj
turbo faktora. U konačnici, brza spin echo sekvenca je vremenski kraća od uobičajene SE sekvence.

Gradijent echo sekvence (GRE)

U gradijent echo sekvenci različitim vrijednostima kuta zakretanja (uvijek je manji od 90°)
mrežnog magnetizacijskog vektora od longitudinalne ravnine, skraćuje se vrijeme ponavljanja
(trajanja) sekvence. Umjesto vala refaziranja od 180° koji se primjenjuje kod fast SE sekvence, u
gradijent echo sekvencama se za refaziranje koriste gradijenti magneta.

Inversion recovery sekvence (IR)

Pri inversion recovery sekvencama, nakon pobudnog vala slijedi val refaziranja koji se
primjenjuje ciljano u određenom trenutku, što dovodi do potpune saturacije signala masti ili signala
vode i rezultira poništavanjem njihovih signala na MR slici.

9
Zahtjevi prostora u kojem se montira uređaj

Ovisno o vrsti magnetnog uređaja, vrši se i priprema za montažu. Prostor je razdvojen na

više cjelina, najveći dio zauzima sam magnetni uređaj, manji dio jedinica za obradu podataka, te
prostor za komandni stol i prostor za obradu filma (danas se rijetko gdje koristi). Vrlo su važne
električne instalacije, instalacije dotoka vode (zbog rada kompresora koji vrši cirkulaciju helija u
uređaju koji ga koristi,a sam koristi vodu za hlađenje). Instalacije svakako moraju odgovarati
karakteristikama uređaja koji će se montirati. Ovisno o vrsti uređaja, je li to permanentni magnet ili
se radi o supravodljivom magnetu, ovisit će izrada same instalacije (snažniji dotok za permanentne
magnete, odnosno manje snažan za supravodljive). Razlog je taj što permanentni magnetni uređaji
trebaju više električne energije jer ju koriste i za rad i za hlađenje cijelog sistema.
Prostor obavezno mora biti klimatiziran jer je sama oprema, naročito računalna podrška
cijelog sustava, izuzetno osjetljiva na visoku temperaturu ili na promjenu temperature (sobna
temperatura ne smije prijeći vrijednost od 20°).
Faradeyev kavez je prostor zaštićen bakrenom mrežom ili pločama. Kod magnetnih uređaja
služi u svrhu zaštite prostora u kojem je smješten sam magnet, od utjecaja različitih električnih
elektromagnetskih valova (radio uređaji, mobiteli i dr.), čime bi došlo do poremećaja signala, a tako
i do smetnji u nastanku slike. Međutim, Faradeyev kavez ne može osigurati zaštitu od
feromagnetskih masa (teški strojevi, kamioni, odašiljači mobilnih telefona i radio postaja). U tom je
slučaju velika vjerojatnost izazivanja poremećaja (zakrivljenja) korištenog magnetnog polja.

Slika 2. Radna stanica za MR (http://www.shutterstock.com/g/sfam_photo)

10
Pomoćna sredstva u metodi MR

Zavojnice (antene)

Vrše prihvat signala emitiranog od protona kod povratka iz pobuđenog stanja, dakle po
prestanku djelovanja RF pulsa. Koristi se nekoliko vrsta:

• Površinske zavojnice (surface coils) – primaoci povratnog signala iz tkiva. U ovom slučaju
odašiljač RF pulsa je poslan iz zavojnice za tijelo. Konstruirane su tako da odgovaraju
pojedinim regijama na tijelu, npr. zavojnice za glavu, za vratni dio kralješnice, za torakalnu ili
lumbalnu kralješnicu, za šaku, koljeno i dr. Što je zavojnica bliže tijelu, to će intenzitet
signala biti kvalitetniji, a šum manji.
• Zavojnice za tijelo (body coils) – ugrađene su u sam magnetni uređaj i koriste se kod
snimanja većih regija, npr. abdomena, zdjelice, cijele kralješnice. One potpuno okružuju
tijelo, tj. dio tijela koji se treba prikazati. Zavojnice za tijelo su trajni dio skenera, a ujedno i
odašiljač za sve tipove pretraga.

Slika 3. Zavojnica za koljeno Slika 4. Zavojnica za glavu

(http://www.naelmedical.com/radiology/) (https://www.dotmed.com/listing/mri-coil/ge/mvsc-gems-1.5-split-
head-signa-3/1784442)

11
Kontrastna sredstva

Jačina signala iz tkiva u MR ovisi o pet parametara:

• Gustoći protona
• Vremenu relaksacije T₁
• Vremenu relaksacije T₂
• Brzini protona
• Difuziji protona

Vrijednosti vremena relaksacije T₁ i T₂ normalnih tkiva, benignih i malignih lezija, mogu

pokazivati slične ili iste vrijednosti u području prsnog koša, abdomena ili zdjelice, što ukazuje na
nisku specifičnost MR u označavanju patoloških promjena. To je jedan od razloga koji ukazuje na
potrebu uporabe kontrastnog sredstva koje omogućuje:

• Bolju karakterizaciju patoloških promjena

• Bolju procjenu proširenja bolesti
• Bolju kontrastnost između zdravog i bolesnog tkiva
• Bolju procjenu funkcije pojedinih organa

Kontrastna sredstva za magnetnu rezonanciju ne prikazuju se izravno na snimci. To su

paramagnetične tvari koje mijenjaju vrijeme relaksacije T₁ i T₂ te na taj način utječu na promjenu
intenziteta signala vremena relaksacije T₂. Kontrastno sredstvo daje se intravenski, a količina
kontrastnog sredstva koja se daje (i.v.) određuje se prema težini pacijenta (Gd-DTPA i.v.: 0.2
ml/kg). Primjena intravenskih paramagnetnih kontrastnih sredstava pokazala je dijagnostičku
korist i smanjila potrebu za različitim tehnikama i sekvencama snimanja. Najjače paramagnetno
djelovanje imaju metalni ioni mangana, kroma, željeza i gadolinija. Najjače paramagnetno
djelovanje ima gadolinij vezan za dietiltriaminopentaoctenu kiselinu (Gd-DTPA). U upotrebi su i
Gd-EDTA i Gd-DOTA za prikaz CNS-a. Gd-DTPA se redovito daje za bolji prikaz tumorskih procesa
jer dobro mijenja intenzitet signala vremena relaksacije T₁ u samom tumoru. Gd-DTPA povećava
kontrast između lezije i normalnog tkiva, te u mnogim slučajevima poboljšava dijagnostičke
mogućnosti.

12
Tehnički principi izvođenja MR pretrage

Tehnički principi obuhvaćaju indikaciju za pregled, pripremu aparature i bolesnika za

pretragu, namještanje bolesnika u aparat za MR pregled, sam tijek pretrage i konačno, evaluaciju i
pohranu snimaka.

Indikacija za MR

Indikaciju za MR pregled postavljaju liječnici specijalisti, najčešće u konzilijarnoj suradnji, a

nakon temeljitog kliničkog pregleda i provedenih jednostavnijih i jeftinijih pretraga.

Priprema bolesnika i aparature

Pripremu bolesnika provodi inženjer medicinske radiologije, a sastoji se u provjeri

dokumentacije i identifikaciji bolesnika, objašnjavanju potrebe za pretragom i tijeka pretrage, kao i
uzimanje anamnestičkih podataka o eventualnim kontraindikacijama za MR pretragu (unaprijed
formulirani upitnici). Za MR pregled osim ispravne uputnice, bolesnik mora donijeti i svu
dokumentaciju koja se odnosi na kliničke i dijagnostičke preglede vezane za uputnu dijagnozu.
Liječniku, radiologu, će uvid u medicinsku dokumentaciju pomoći pri najoptimalnijem načinu
vođenja pretrage, što skraćuje pregled i pomaže pri analizi dobivenih MR slika te postavljanju
dijagnoze. MR pretraga predstavlja timski rad radiologa i inženjera med. radiologije, ali pravo na
provođenje pretrage polaže radiolog, dakle određuje tip mjernih tehnika u vremenskom i
multiplanarnom smislu, tj. određuje vrijeme i ravnine skeniranja.
Prije postavljanja bolesnika u položaj za pretragu, podaci o bolesniku se upisuju u protokol u
računalo. Svakako je najvažniji podatak o težini i dobi bolesnika, što uvjetuje ispravnu kalibraciju
aparature, tj. podešavanje signala, izračunavanje i detektiranje frekvencija u različitim mjernim
ravninama. Za to vrijeme se bolesnik u kabini oslobađa odjeće koja u svom sastavu ima metalne
dijelove (kopče, gumbe, remen…). Novčanik, novac, nakit, kreditne kartice, telefon, kao i sitnije
feromagnetske predmete, najbolje je odložiti u za to predviđeno mjesto. Zatim slijedi namještanje
bolesnika u položaj za pretragu i uvođenje bolesnika u tunel aparata, odn. u magnetno polje.
Pretraga traje 30-60 minuta, ovisno o tome koji dio tijela snimamo.

13
 Budući da pretraga traje relativno dugo, neophodno je maksimalnu pažnju posvetiti
namještanju bolesnika, kako bi mu bilo ugodno. Ukoliko objekt pregleda zahtijeva dorzalni položaj
pacijenta, sa ulaskom u magnetski tunel, tzv. „prvo glava“, pod koljena se stavlja klinasti podmetač.
Ovisno o objektu pregleda, prije ili poslije fiksiranja, postavlja se sekundarna zavojnica i
adekvatno se priključuje na utikač. Kod namještanja zavojnice mora se obratiti pažnja da ista ne
dodiruje kožu pacijenta ili da se ne pomiče uslijed pacijentova disanja. Tijekom pretrage zavojnice
se lagano zagrijavaju, što u slučaju neposrednog kontakta s kožom može uzrokovati nelagodno
peckanje ili čak opekline kod osjetljivije kože. Pomicanje same zavojnice uzrokuje artefakte na slici,
što šteti dijagnostičkoj vrijednosti. Poslije namještanja, kod pacijenta se usmeno provjerava
udobnost, te ga se upoznaje s tipičnim zvukom koji stvaraju kompresor i zavojnice, odn. upućuje ga
se na znakove o eventualnim problemima i nepredvidivim situacijama (npr. ako pacijentu pozli,
treba upotrijebiti signalno dugme). Kako zbog homogenosti magnetnog polja vrata prostorije
moraju biti stalno zatvorena, nadzor bolesnika vrši se stalnim snimanjem pomoću TV kamere i
promatranjem na TV monitoru, odn. interfonskom komunikacijom.
Za MR pretragu kod male djece (1. – 5. god.) treba obaviti posebnu pripremu djeteta i
roditelja, budući da dijete mora potpuno mirovati. Također je potrebno primijeniti sedaciju, uz
suradnju anesteziologa. Tijekom pretrage potrebno je monitorizirati dijete ili pomoću adekvatne
opreme ili prisutnošću roditelja i/ili medicinske sestre.

Tijek pretrage

Prvo se učine brze mjerne sekvence u izabranoj ravnini (najčešće u sve tri) kojima se dobiva
1 – 3 presjeka na osnovu kojih se planiraju mjerene tehnike, izabire se ravnina skeniranja, broj
slojeva i dr. One nemaju dijagnostičku vrijednost u kvalitativnom smislu. Njima se objekt pregleda
dovodi u centar magnetnog polja ispravljajući nepotpuno centralno namještanje pregledavanog
dijela tijela. Neophodno je skeniranje u sve tri ravnine, koristeći minimalno u jednoj oba mjerna
vremena (T₁ i T₂). Po potrebi, a ovisno o uputnoj dijagnozi, skenira se i u međusignalima, odn.
specijalnim mjernim tehnikama ili se odlučuje o eventualnoj i.v. aplikaciji kontrastnog sredstva
(Magnevist, Omniscan i sl.). Kontrastna sredstva se u dosadašnjoj primjeni nisu pokazala toksičnim i
alergijskim, što ne umanjuje potrebu potpune pažnje tijekom aplikacije, kao i prethodnu
konzultaciju s pacijentom o eventualnoj preosjetljivosti na neke tvari. Nakon aplikacije kontrastnog
sredstva ponavljaju se mjerna vremena. Da bi se skratila pretraga, tijekom mjerenja jednom

14
tehnikom, vrši se evaluacija i arhiviranje prethodno izmjerene sekvence, te se rješava
administrativni dio posla upisivanjem bolesnika u knjigu protokola, obračun kontrastnog sredstva i
pregleda, te narudžba drugih pacijenata.

Završetak pretrage

Nakon završene pretrage pristupa se izvlačenju pacijenta iz aparata, pomaganju i praćenju

bolesnika do kabine za presvlačenje, te otpuštanju bolesnika s uputama o dobivanju nalaza. Na
kraju svega, uspjehu provedene pretrage i obostranom zadovoljstvu doprinijet će zahvala pacijentu
na strpljivosti i suradnji.

Indikacije i kontraindikacije za MR pretragu

Magnetna rezonancija predstavlja metodu pogodnu za prikaz čitavog tijela, dakle gotovo
svih organskih sustava. Nije idealna kod prikaza struktura koje se pokreću (disanje, peristaltika),
iako su novije generacija aparata razvile kratke sekvence snimanja. Metoda ima izraziti značaj u
neuroradiologiji (vaskularne i upalne bolesti mozga, bolesti bijele tvari mozga, prikaz kralježnice i
kralježnične moždine, anomalije u razvoju mozga i kralježnične moždine), prikazu lokomotornog
sustava (poremećaji koštane srži, praćenje reumatoloških bolesti i upalnih promjena, traumatske
ozljede) te u prikazu parenhimnih organa abdomena i zdjelice (metastaze parenhima jetre,
hemangiomi, tumori gušterače i bubrega, patološki procesi zdjelice i prostate).
Kontraindikacije za pregled magnetnom rezonancijom mogu se podijeliti na apsolutne i
relativne.
U apsolutne kontraindikacije ubrajamo pacemaker zbog kojeg magnetno polje može
uzrokovati ventrikularnu fibrilaciju i asistoliju, ugrađene feromagnetične materijale u pregledavanoj
regiji, kod kojih je neophodan uvid u medicinski dokumentaciju iz koje je jasno vidljivo da ugrađeni
predmeti nemaju feromagnetična svojstva (endoproteze, klipse, stentovi, razni implantati u
okulistici, ginekologiji, kirurgiji, potkožne injektore lijekova, umjetne srčane zalistke, itd.)
Relativne kontraindikacije uključuju djecu do 5. godine života, klaustrofobične i nemirne
(psihotične) pacijente. Pacijenti sa takvim kontraindikacijama se sediraju i po potrebi anesteziraju.

15
Uloga inženjera medicinske radiologije

Budući da smo mi inženjeri medicinske radiologije i u svom radu koristimo blagodati

suvremene tehnologije, zadaća nam je proučavati teorijske detalje koji su osnova našeg
svakodnevnog rada. Sam postupak MR pretrage predstavlja složen proces i zahtijeva uvježbanost i
iskustvo, odnosno poznavanje digitalnog postupka i prikaza, tj. poznavanje hardvera i softvera MR
aparature. Ovo, uz ostalu uporabu digitalne tehnike, tijekom našeg radnog vijeka, u punom smislu
riječi opravdava naš stručni naziv te zahtijeva daljnje stručno usavršavanje i stalno proučavanje
napretka tehnologije.
Kod MR, kao dijagnostičkog postupka, uloga inženjera je prijem i priprema pacijenta,
uključujući i razgovor s pacijentom, tj. psihološku pripremu, zatim suradnja s liječnikom
(radiologom) tijekom pretrage, te na kraju praćenje pacijenta, otpust i izdavanje nalaza (prethodno
obrađenih od strane radiologa). Osim toga, važno je istaknuti i ulogu inženjera pri nadzoru i kontroli
aparature i radnog prostora, što ulazi u svakodnevni zadatak, prije i na kraju radnog vremena, a sve
zbog sigurnosti pacijenata i profesionalnog osoblja. Naravno da treba spomenuti i financijsku, tj
ekonomsku stranu, budući je aparatura izuzetno skupa, a pravilnim rukovanjem i standardnim
kontrolama može se spriječiti kvar i produžiti radni vijek.

16
 ANATOMIJA MOZGA

Anatomski, živčani sustav (systema nervosum) dijeli se na središnji i periferni živčani sustav.
Središnji živčani sustav sastoji se od mozga i kralježnične moždine, a periferni živčani sustav čini 12
pari moždanih i 31 par moždinskih živaca, živčani spletovi i periferni gangliji.
Funkcionalno se živčani sustav može podijeliti u somatski i autonomni (vegetativni) živčani
sustav. Somatski živčani sustav kontrolira voljne odgovore na promjene u okolini, dok autonomni
kontrolira nevoljne odgovore na promjene u unutarnjoj okolini organizma.
Mozak se nalazi u lubanjskoj šupljini okružen lubanjskim kostima, a kralježnična je moždina
smještena u kralježničnom koštanom kanalu. Mozak u čovjeka prosječno teži oko 1.4 kg, na dodir je
veoma mekan i vlažan, a građen je od oko 100 milijardi živčanih stanica (neurona). Osim toga, u
mozgu nalazimo i ogroman broj veza između svih neurona, mišiće, žlijezde i druga tkiva. Svaka
hemisfera obavijena je ovojnicom od šest slojeva stanica koje se zovu siva tvar. Debela je oko 1 mm,
ali predstavlja 40% ukupne moždane mase zbog toga što oblaže cijelu površinu mozga koja je
bogata brazdama, udubinama i vijugama, što znači da ima veliku površinu. Ispod moždane kore
nalazi se prostor ispunjen živčanim vlaknima koji predstavljaju ostalih 60% mase mozga, koji se još
naziva bijela tvar, ta dva dijela središnjeg živčanog sustava možemo razdvojiti rezom što prolazi
ravninom velikog lubanjskog otvora (foramen magnum). Kralježničnu moždinu s perifernim
živčanim sustavom, tj. ostatkom tijela, izravno povezuje 31 par moždinskih živaca, a mozak s
perifernim živčanim sustavom izravno povezuje 12 pari moždanih živaca.
Tri temeljna dijela mozga su moždano deblo (truncus encephalicus), mali mozak (cerebellum)
i veliki mozak (cerebrum). Veliki je mozak podijeljen na lijevu i desnu polutku (hemisferu), a sastoji
se od krajnjeg mozga (telencephalon) i međumozga (diencephalon). Mali je mozak također
podijeljen na dvije polutke (hemisfere), a moždano deblo tvore srednji mozak (mesencephalon),
most (pons) i produžena moždina (medulla oblongata). Produžena se moždina nastavlja u
kralježničnu moždinu.

17
Kralježnična moždina

Kralježnična moždina (medulla spinalis), u odraslih je osoba dugačka 40 do 45 cm, a

kontrolira jednostavnije reflekse i prenosi uzlazne i silazne živčane puteve. Proteže se od velikog
zatiljnog otvora (foramen magnum) pa sve do drugog slabinskog kralješka. Kralježnična moždina je
valjkastog oblika, kaudalno se stanjuje, a iz nje izlazi 31 par moždinskih živaca: 8 vratnih
(cervikalnih, 12 prsnih (torakalnih), 5 slabinskih (lumbalnih), 5 križnih (sakralnih) i 1 trtični
(kokcigealni). Svaki se kralježnični živac sastoji od stražnjeg, senzornog i prednjeg, motoričkog
korijena koji se spajaju u jedinstveni kralježnični živac koji izlazi kroz otvore između kralježaka.
Kralježnična se moždina dijeli na segmente koji odgovaraju kralježničnim živcima.

Moždano deblo

Moždano deblo (truncus cerebri) spaja kralježničnu moždinu s velikim i malim mozgom, a
sastoji se od triju dijelova: produžene moždine (medulla oblongata), mosta (pons) i srednjeg mozga
(mesencephalon). Dorzalnu površinu moždanog debla pokriva četvrta moždana komora iznad koje
se nalazi mali mozak. Moždano deblo ima više funkcija: kroz njega prolaze uzlazni i silazni živčani
putevi, u njemu se nalaze jezgre deset moždanih živaca (od 3. do 12.) i centri za kontrolu respiracije,
srčane akcije, krvnog tlaka i budnosti.
Most je prema gore i prema dolje oštro omeđeni dio moždanog debla koji čine poprečno
položeni snopovi bijelih vlakana. Po sredini mosta nalazi se uzdužna brazda u kojoj leži bazilarna
arterija. Prema lateralno, most se suzuje, prelazeći tako u krakove koji odlaze u mali mozak. Od
kranijalnog ruba odlaze naprijed i gore moždani kraci koji omeđuju brazdu iz koje izlazi 3. moždani
živac (n. oculomotorius), a uz kaudalni rub mosta izlaze u horizontalnom nizu 6. (n. abducens), 7. (n.
facialis) i 8. (n. vestibulocochlearis) moždani živac.
Na presjeku srednjeg mozga vidljivo je da ga grade tri etaže: gornju etažu čini lamina
quadrigemina, ploča na kojoj se nalaze četiri kvržice (parni colliculi superiores i parni colliculi
inferiores), srednju etažu čini tegmentum, a donju etažu oblikuju moždani kraci, crura cerebri, koji
idu od prednjeg ruba mosta naprijed te ulaze ispod tractus optici u dubinu. Između moždanih
krakova smještena je fossa interpenducularis, čije dno probijaju brojne krvne žile, te tako nastaje
substantia perforata posterior. Kroz srednji most prolazi moždani akvadukt koji spaja treću i četvrtu
moždanu komoru.

18
Mali mozak

Mali mozak (cerebellum) je smješten ispod velikog mozga i pokriva dorzalnu površinu
produžene moždine i mosta i na taj način čini krov četvrte moždane komore. Mali mozak se sastoji
od dviju polutki (hemisfera), čiju površinu pokriva siva tvari (cortex cerebelli), a u unutrašnjosti se
nalazi bijela tvar koja u mediosagitalnom presjeku nalikuje na drvo. Vijuge malog mozga
raspoređene su u 10 režnjića (lobuli) koji oblikuju 3 režnja (lobi). Mali je mozak trima parovima
nožica, tj. krakova (pedunculi cerebellares) povezan s moždanim deblom.
Funkcionalno se mali mozak može podijeliti na arhicerebelum (vestibulocerebellum) koji
obuhvaća flokulonodularni režanj, prednji režanj – paleocerebelum (spinocerebellum) koji obuhvaća
dijelove rostralno od primarne brazde i stražnji režanj – neocerebelum (pontocerebellum).
Arhicerebelum prima podražaje iz vestibularnih jezgara i zadužen je za održavanje ravnoteže,
paleocerebelum prima podražaje koji dolaze putevima kralježnične moždine iz proprioreceptora
mišića i tetiva i zadužen je za održavanje stava tijela i tonusa mišića. Neocerebelum obuhvaća
najveći dio hemisfera malog mozga i prima podražaje iz kore velikog mozga koji dolaze iz mosta i
zadužen je ponajprije za koordinaciju voljnih pokreta.

Međumozak

Međumozak (diencephalon) smješten je između srednjeg i velikog mozga te na objema

stranama ima po četiri glavna dijela i to su brežuljak (thalamus), nadbrežje (epithalamus), pribrežje
(subthalamus), sredobrežje (metathalamus) i podbrežje (hypothalamus), pri čemu brežuljak i
pobrežje istodobno oblikuju postrane stijenke treće mozgovne klijetke.
Brežuljak (thalamus) jajolika je siva tvorba smještena duboko u mozgovnim polutkama te
medijalnim dijelom omeđuje treću mozgovnu klijetku, a stražnjim se krajem ispupčuje u jastučić
(pulvinar). Brežuljak oblikuje siva masa živčanih stanica kojoj se nalaze brojna važna središta
pokreta i osjeta.
Nadbrežje (epithalamus) nalazi se na stražnjem i gornjem dijelu međumozga, a čini ga
trokutasto proširenje što se nastavlja u uzdicu (habenulu) uz koju je pričvršćena epifiza.
Pribrežje (subthalamus) granično je područje međumozga prema srednjem mozgu i djelatno
je povezano s motoričkim sustavom.

19
 Sredobrežje (metathalamus) obuhvaća medijalno i lateralno koljenasto tijelo (dvije mozgu
priključene jezgre).
Podbrežje (hypothalamus) je smješten ispod thalamusa te je od njega na medijalnoj stra
strani
odijeljen
eljen hipotalamičnom brazdom. Hipot
Hipotalamus
alamus je, dakle, donji dio međumozga, koji se straga
nastavlja u tegmentum srednjeg mozga. Njegov donji dio ispupčuje se u pepeljastu kvrgu (tuber
cinereum),, na kojoj putem ljevkastog drška (infundibulum) visi neurohipofiza.

Veliki mozak

Veliki mozak (cerebrum) zaprema najveći dio lubanjske šupljine i središte je duševnog
(psihičkog) života i svih voljnih djelatnosti. U velikom mozgu postoji bezbroj mozgovnih središta koja
primaju podražaje iz različitih dijelova
va tijela, te prema vrsti podražaju daju naloge izvršnim organima
za obavljanje pojedinih pokreta ili drugih djelovanja.
Mozak ima dvije polutke, nepotpuno odijeljene dubokom uzdužnom pukotinom (fissura
longitudinalis),, u kojoj je srpasta pregrada (falx cerebri),, a na dnu pukotine nalazi se žuljevito tijelo
(corpus callosum) koje povezuje polutke.
Svaka mozgovna polutka ima po 4 režnja, i to su čeoni režanj (lobus frontalis),
frontalis) sljepoočni
režanj (lobus temporalis),, tjemeni režanj (lobus parietalis) i zatiljni režanj (lobus occipitalis).
occipitalis) Čeoni je
od tjemenog režnja odijeljen okomitom središnjom brazdom (suculus centralis),, dok postrana jama
(fossa lateralis) odvaja sljepoočni od čeonog i tjemenog režnja. U dubini te jame mozgovna kora
oblikuje otočni režanj (lobus
lobus insularis).

Slika 5. Presjek mozga (http://biologija-za-

srednjoskolce.blogspot.hr/2015/02/zivcani--sustav.html)

20
Moždane ovojnice

Središnji živčani sustav je najzaštićeniji dio tijela. Mozak i kralježnična moždina nalaze se u
koštanom oklopu lubanjskih kostiju i kralježnice, a dodatno su obloženi i trima ovojnicama: tvrdom
(dura mater), paučinastom (arachnoidea mater) i mekom (pia mater).
Tvrda moždana ovojnica građena je od dvaju listova od kojih je jedan priljubljen uz
unutrašnju stranu koštanog oklopa središnjeg živčanog sustava, a drugi je povezan s paučinastom
ovojnicom. Udvostručenje dure čini nekoliko pregrada unutar lubanjske šupljine: falx cerebri koji se
nalazi u hemisfernoj pukotini velikog mozga, falx cerebelli koji se nalazi u hemisfernoj pukotini
malog mozga, tentorium cerebelli koji odvaja mali mozak i moždano deblo od velikog mozga, te
diaphragma sellae koja pokriva tursko sedlo i odvaja hipofizu.
Paučinasta moždana ovojnica povezuje unutrašnju stranu dure i meku moždanu ovojnicu.
Meka moždana ovojnica prirasla je uz moždano tkivo i prati vijuge, žljebove, nabore i
pukotine površine mozga.
Tri moždane ovojnice razdvojene su više ili manje izraženim prostorima. Epiduralni prostor
(cavum epidurale) virtualni je prostor koji odvaja duru od pokosnice lubanjskih kostiju. U
kralježničnoj moždini epiduralni prostor je ispunjen rijetkim vezivnim i masnim tkivom u koje su
uloženi venski spletovi. Subduralni prostor (cavum subdurale) odvaja tvrdu od paučinaste moždane
ovojnice. Subarahnoidalni prostor (cavum subarachnoidale) je prostor između paučinaste i meke
moždane ovojnice. U subarahnoidalnom prostoru nalazi se likvor, velike krvne žile na bazi mozga i
moždani živci.

Slika 6. Moždane ovojnice (http://www.corpshumain.ca/en/Cerveau3_en.php)

21
 PATOLOŠKA STANJA MOZGA

TUMORI MOZGA

Tumori mozga mogu biti maligni ili benigni, a dijelimo ih u dvije skupine.
Prva skupina su primarni tumori koji nastaju zbog moždanih stanica. Najčešće nastaju iz glija
stanica, npr. astrocitom i oligodendrogliom. Od ostalih tumora, česti su meduloblastom i
meningeom. Druga skupina su sekundarni tumori, odnosno metastaze čiji je primarni tumor
lokaliziran negdje drugdje u tijelu. Karakteristika tumora mozga je da ne mogu probiti mozgovne
ovojnice te ne prave metastaze na druge organe (osim na kralježničnu moždinu).

Astrocitom

Astrocitomi su najčešći primarni intrakranijalni tumori, pretežno smješteni u području

hemisfera velikog mozga. Najrašireniji histološki sustav stupnjevanja ima četiri stupnja, gdje
malignost raste sa stupnjevima. Mogu se pojaviti u svakoj životnoj dobi, ali najčešće između 20. i 40.
godine života. Preživljenje bolesnika ovisi o stupnju zloćudnosti i kreće se 15-20% tijekom tri godine.

Slika 7. T1 transverzalni prikaz astrocitoma

(http://pubs.rsna.org/journal/radiographics:Clinical 3D magnetic resonance imaging)

22
Oligodendrogliom

Ovi tumori čine oko 5% svih glioma. Najčešće se javljaju u srednjoj životnoj dobi, s većom
učestalošću kod muškaraca. Često je lokaliziran u čeonom režnju, no imaju sklonost
multicentričnosti. Oligodendrogliomi nisko
niskogg stupnja malignosti rastu sporo, a stopa petogodišnjeg
preživljenja je iznad 50%.

Slika 8.. a. T1 aksijalni prikaz oligodendroglioma, hipointenzivna masa

b. T2 aksijalni prikaz oligodendroglioma, hiperintenzivna masa
(http://pubs.rsna.org/journal/radiographics
http://pubs.rsna.org/journal/radiographics: Oligodendroglioma and its variants)

Ependimom

U odraslih su ependimomi obično smješteni u spinalnom kanalu, uglavnom u

lumbosakralnom području, dok se češće
češće pojavljuju u djece i to najčešće unutar četvrtog ventrikula i
imaju drugačiju histologiju. MR i CT ependimome pokazuju kao ujednačeno pojačane mase koje su
relativno dobro ograničeni
graničeni od okolnog tkiva. Nakon totalne ekscizije ependimoma,
ependimoma prognoza
petogodišnjeg
išnjeg preživljenja bez bolesti je veća od 50%.

23
 Slika 9. Postkontrastni T1 aksijalni MR prikaz ependimoma
(http://www.acnr.co.uk/2013/09/posterior
3/09/posterior-fossa-tumours-in-children-an-overview-of-diagnosis-and
and-management/)

Meduloblastom

Najčešći maligni embrionalni tumor CNS

CNS-a u djece je meduloblastom. Smješten je obično u
području
dručju vermisa malog mozga, a najčešće
n se javlja između 2. i 7. godine života. U odraslih se u
pravilu nalazi u području stražnje lubanjske jame. Petogodišnje preživljenje uz kombinaciju
radioterapije i kemoterapije iznosi oko 50%.

Slika 10. a. aksijalni T2 prikaz meduloblastoma sa okružujućim edemom

b.. aksijalni T1 postkontrastni prikaz meduloblastoma
(http://www.learnneurosurgery.com/medulloblastoma.html)
http://www.learnneurosurgery.com/medulloblastoma.html

24
Glioblastom

Glioblastom je najmaligniji od svih tumora CNS

CNS-a.
a. Javlja se u svih dobnih skupina, s
učestalošću mlađe i srednje životne dobi. Smješten je u području velikog mozga, nešto češće u
frontalnim režnjevima i ima sklonost multicentričnosti. Prognoza je vrlo loša
loša,, s petogodišnjem
preživljenjem između 1-5%.

Slika 11.. Aksijalni (a) i koronarni (b) postkontrastni T1 prikaz glioblastoma u lijevom
sljepoočnom režnju (http://pubs.rsna.org/journal/radiographics
http://pubs.rsna.org/journal/radiographics:: Glioblastoma multiforme)

Meningeom

Meningeomi su podrijetlom iz mezodermalnih stanica pa se zato nalaze izvan mozga.

Njihova najčešća lokalizacija je duž sagitalnog sinusa i dorzuma kralježnične moždine. Općenito su
to benigni sporo rastući tumori srednje
ednje i starije životne dobi i češći su kod žena te obuhvaćaju oko
20% svih intrakranijalnih tumora. Makroskopski, meningeomi su nepravilne kvrgave mase koje su
pričvršćene za duru. Mogu doprijeti u lubanju, ali rijetko u mozak.

25
Slika 12. Aksijalne snimke
ke meninegoma u T2 (a), T1 (b) i postkontrastno T1 (c)
(http://www.neuroradiologycases.com/2012/01/sphenoid
http://www.neuroradiologycases.com/2012/01/sphenoid-wing-meningioma.html)

UPALE

Upalni procesi CNS-aa mogu se po lokalizaciji podijeliti na upale moždanih ovojnica

(meningitis), upale mozga (encefalitis) i upale kralježnične moždine (mijelitis).

Meningitis

Meningitis je upala moždanih ovojnica koju mogu prouzročiti infekcije virusima

virusim (Herpes,
Varicella, HIV), bakterijama (streptokoki, meningokoki, E.coli) ili drugim mikroorganizmima.
mikroorganizmima

Slika 13.. Akutni bakterijski meningitis. a. postkontrastna T1 aksijalna snimka, b. aksijalna T2 snimka
(http://emedicine.medscape.com/article/341971
http://emedicine.medscape.com/article/341971-overview)

26
Encefalitis

Kad govorimo o encefalitisu, obično se misli na virusni encefalitis jer je virus njegov najčešći
uzročnik. Virusni encefalitis je upala koja zahvaća moždani parenhim, a, ako je zahvaćena i
kralježnična moždina, riječ je o virusnom encefalomijelitisu. Često su zahvaćene i moždane
ovojnice, pa je riječ o meningoencefalitisu. Razlikujemo primarni encefalitis, gdje je upala uglavnom
lokalizirana u sivoj tvari i sekundarni encefalitis u kojem je upala lokalizirana u bijeloj tvari.

Slika 14. Aksijalna T1 i poskontrastna koronarna T1 snimka encefalitisa

(http://www.svuhradiology.ie/case-study/herpes-simplex-encephalitis/)

Apsces

Moždani apsces je ograničena, gnojna infekcija unutar moždanog parenhima, obično

okružena vaskulariziranom čahurom. Uzročnici su najčešće streptokoki i stafilokoki. Što se tiče
dijagnoze, MR je bolji od CT-a za prikazivanje apscesa u ranom stadiju, a i za identifikaciju apscesa u
stražnjoj jami. Na snimkama MR-a moždani se apscesi prikazuju kao područje niskog intenziteta
signala okruženo prstenastom čahurom koja upija kontrast.

27
Slika 15. Apsces T1 postkontrastno – a. aksijalno, b. koronarno, c. sagitalno
(http://www.meddean.luc.edu/lumen/meded/Radio/curriculum/Neuroscience/Infection5.htm)

OZLJEDE

Ozljede glave i mozga vrlo su česte. Glavni su uzrok ozljeda glave i mozga nesreće koje su
povezane sa suvremenim načinom života, a najčešće su ozljede u prometu. Ozljede glave su
zatvorene ako je dura netaknuta, odnosno otvorene ako dođe do razdora dure.
Ozljede mozga mogu se podijeliti u komocije, kontuzije, intracerebralna krvarenja i
kompresije mozga.

Potres mozga

Potres mozga (commotio cerebri) označuje trenutačni, kratkotrajni i prolazni gubitak svijesti
povezan s kratkotrajnom amnezijom. Najčešće nastaje nakon tupog udarca prema naprijed koji
uzrokuje nagli prekida kretanja lubanje i pomak mozga unutar lubanje. Pri potresu mozga amnezija
najčešće nastaje u osoba koje nisu reagirale nekoliko trenutaka. Gubitak pamćenja u blažih ozljeda
obuhvaća vrijeme nastanka ozljede i nekoliko trenutaka prije toga, a u težih trauma može
obuhvaćati i prethodno vrijeme. Nalazi MR-a uglavnom su uredni.

Kontuzije

Površinska nagnječenja mozga ili kontuzije se sastoje od različitih stupnjeva krvarenja,

edema i oštećenja tkiva. Kontuzije i dublja krvarenja nastaju zbog mehaničkih sila koje uzrokuju
snažan pomak mozga u odnosu prema lubanjskim kostima. Oštećenja nastaju pri naglom prekidu
kretanja mozga unutar lubanje na mjestu udarca ili u regiji suprotnoj od smjera udarca.

28
 Kontuzije su vidljive na MR-u, pojavljuju se rano kao hiperintenzivna područja, a promjene
signala odgovaraju malim raspršenim područjima kortikalnih hemoragija i lokaliziranom moždanom
edemu.

Slika 16. T1 aksijalna snimka obostranih kontuzija

na frontalnom režnju
(http://westjem.com/articles/unilateral-internuclear-ophthalmoplegia-after-minor-head-injury.html)

Intracerebralna krvarenja

Jake sile zakretanja mogu uzrokovati krvarenja u području bazalnih ganglija i drugdje duboko
u parenhimu mozga, neovisno o površinskim oštećenjima. U traumatiziranog bolesnika naglo
neurološko pogoršanje ili iznenadni porast intrakranijalnog tlaka indicira hitan pregled CT-om kako
bi se dokazalo ili isključilo traumatsko krvarenje.

29
Slika 17. Aksijalno T1 i T2 intracerebralno krvarenje
(http://www.neuroradiologycases.com/2011/11/intracerebral-hemorrhage-late-subacute.html)

Kompresije mozga

Kompresije mozga nastaju zbog krvarenja u prostore oko mozga koji su najčešće virtualni
(epiduralni, subduralni prostor). krv u subduralnom ili epiduralnom prostoru dovodi do pritiska na
moždane strukture, što može biti opasno za život, pa je nužno odmah identificirati krvarenje CT-om
ili MR-om i odstraniti hematome.

Epiduralni hematom

Epiduralni hematom najčešće nastaje kao posljedica frakture ljuske temporalne kosti,
gdje dolazi do izlijevanja arterijske krvi u epiduralni prostor između kostiju lubanje i vanjskog lista
dure. Nakon udarca u glavu bolesnik može izgubiti svijest vjerojatno zbog potresa mozga. Bolesnik
brzo dolazi k svijesti, a nakon kraćeg vremena ponovno je izgubi zbog pritiska nakupljene arterijske
krvi u epiduralnom prostoru na mozak. U daljnjem tijeku dolazi do produbljenja svijesti do kome, a
nastaju i znakovi kompresije i uklještenja moždanog debla.

30
Slika 18. Aksijalni T2 prikaz epiduralnog hematoma
(http://www.tmj.ro/article.php?art=8373984753124426)

Subduralni hematom

Subduralni hematom nastaje razdorom vena mosta između dure i mozga pa se

venska krv skupljan u subduralnom prostoru, između unutarnjeg lista dure i arahnoidalne ovojnice.
Za nastanak subduralnog hematoma nije nužno potrebna izravna trauma lubanje, dovoljne su
akceleracijske sile, pogotovo u starijih osoba. Simptomi se pojavljuju sporije nego pri epiduralnom
hematomu i ovise o količini krvi u subduralnom prostoru.

Slika 19. T2 aksijalni i T1 sagitalni prikaz subduralnog hematoma

(http://www.svuhradiology.ie/case-study/subacute-subdural-haematoma-mri/)

31
POREMEĆAJI RAZVOJA

Neurorazvojni poremećaji obuhvaćaju skupinu neprogresivnih i nezaraznih stanja, koja

uzrokuju blaga i teška odstupanja u razvoju. Blaga odstupanja su: usporen neuromotorni razvoj,
motorička nespretnost, poremećaji komunikacije, smetnje govora, ponašanja i učenja, dok u teška
odstupanja spadaju cerebralna paraliza, mentalna retardacija, epilepsija, oštećenje vida i sluha.
Smatra se da većina moždanih oštećenja nastaje tijekom trudnoće, dok se manji postotak oštećenja
događa tijekom i nakon poroda.

Cerebralna paraliza

Prema posljednjoj definiciji iz 2006. godine, cerebralna paraliza predstavlja skupinu trajnih
poremećaja razvoja motorike i položaja koji dovode do ograničenja tjelesne aktivnosti, a rezultat su
neprogresivnog oštećenja fetalnog ili dojenačkog mozga u razvoju. Motorički poremećaji u djece s
cerebralnom paralizom često su udruženi s poremećajima osjeta, percepcije, komunikacije i
ponašanja.

Slika 20. a. T2 prikaz zdravog mozga u djeteta, b. T2 prikaz mozga djeteta s CP. Strelice pokazuju
ožiljke preko sive tvari koji dovode do ukočenosti i problema u koordinaciji pokreta
(https://www.sciencedaily.com/releases/2015/08/150803083349.htm)

32
Autizam

Autizam je biološki razvojni poremećaj mozga. Zbog prirode nastanka i manifestacije,

autizam je složeni poremećaj obilježen slabom ili nikakvom društvenom interakcijom i
komunikacijom, ponavljanim i stereotipnim obrascima ponašanja i nejednolikim intelektualnim
razvojem, često uz duševno zaostajanje.

Slika 21. Donji red prikazuje mozak autistične djece (nešto je veći u odnosu na
zdravi mozak (gore) i ima viška likvora)
(https://spectrumnews.org/features/special-report/hot-topics-in-2013/)

33
Multipla skleroza

Multipla skleroza je kronična bolest koja zahvaća neurone i postepeno uništava mijelinsku
ovojnicu što ih okružuje. Samo ime odnosi se na brojne ožiljke (skleroze) na toj ovojnici. Svrstavamo
je u autoimune bolesti pošto se smatra da je posljedica napada imunosnog sistema na živčani
sustav. Češće zahvaća žene između 20. i 40. godine, te uzrokuje brojne simptome, ovisno o vrsti
živčanih signala koje prekida.

Slika 22.. a. T2 aksijalna snimka pokazuje hiperintenzivni plak, dok T1 aksijalna snimka (b.) pokazuje
hipointenzivni plak (http://pubs.rsna.org/journal/radiographics:
http://pubs.rsna.org/journal/radiographics The evaluation of multiple slerosis by MR
imaging)

34
 OSTALE DIJAGNOSTIČKE METODE U PRIKAZU MOZGA

Elektroencefalogram (EEG)

EEG je potpuno neinvazivna metoda mjerenja električne moždane aktivnosti. Istovremena

registracija napona s različitih područja mozga ima dijagnostičko značenje. Mogu se registrirati
razna psihička stanja i neoplazme.

Angiografija

Angiografija je radiografski prikaz unutrašnjosti krvnih žila nakon injiciranja kontrastnog

sredstva. U neurologiji su važne cerebralna angiografija kojom se prikazuju intrakranijalne krvne žile
i angiografija grane luka aorte kojom se prikazuju ekstrakranijalne krvne žile.
Danas se uglavnom primjenjuje digitalna suptrakcijska angiografija (DSA). To je kompjuterski
obrađena slika angiografije primjenom računala i televizijske tehnike koja podrazumijeva uklanjanje
slika svih ostalih tkiva, tj. prikazivanje samo signala od kontrastnog sredstva.
Ova invazivna pretraga podrazumijeva uvođenje katetera, najčešće u femoralnu arteriju
(tehnika po Seldingeru), nakon čega se aplicira kontrastno sredstvo.
Pojavom metoda slikovnog prikaza (CT i MR), indikacije za angiografiju su se smanjile, a
posljednjih godina angiografiju sve više istiskuju nove metode: CT angiografija i MR angiografija
zbog jednostavnije primjene i manje invazivnosti, a gotovo jednake kvalitete slika kao pri
angiografiji.

Slika 23. DSA, aneurizma arterije mozga

(http://www.neuroradiologija.com/public/index.php?StranaID=21)

35
Kompjuterizirana tomografija (CT)

CT je slojevna metoda prikaza, u kojoj se iz niza dvodimenzionalnih rtg snimaka, snimljenih

oko jedne osi rotacije, uz pomoć računala dobiva trodimenzionalni prikaz.
Neke od prednosti CT-a nad MR-om su brzina pregleda, niža cijena i manja nelagoda za
pacijenta i veći broj raspoloživih uređaja. Glavni je nedostatak MR-a, naspram CT-a, netolerancija
prema feromagnetnim materijalima, što onemogućava pregled bolesnika s bilo kakvim
implantatima, te otežava upotrebu opreme za održavanje vitalnih funkcija bolesnika.
Široka je primjena CT-a u cerebrovaskularnoj dijagnostici, jer ima visoku senzitivnost u
detekciji krvarenja, a u traumatologiji zbog odlične evaluacije fraktura, malih fragmenata kosti i
stranih tijela. Ipak, CT ima poteškoća u prikazu struktura oko stražnje lubanjske jame, pošto jake
okolne koštane strukture otežavaju prolaz rtg zraka, makar je taj nedostatak smanjen u novim
višeslojnim CT uređajima.

Slika 24. a. CT mozga i b. MR mozga u T1 aksijalnoj ravnini

(http://www.neurology.org/cgi/content-nw/full/70/15/1289/F112)

36
Jednofotonska emisijska tomografija (SPECT)

SPECT je metoda prikaza u nuklearnoj medicini. Koristi gama zrake, što ih emitiraju
radioizotopi, a signale detektira gama-kamera. Glavna prednost je mogućnost prikaza funkcije i
morfologije mozga, a nedostatak je puno lošija rezolucija od MR-a, te interpretacija i određivanje
pojedinih moždanih struktura zbog superpozicije ostalih struktura.

Pozitronska emisijska tomografija (PET)

PET se koristi radioizotopima elemenata koji su prirodni sastojci organizma (kisik, dušik i sl.).
budući da oni izravno sudjeluju u metabolizmu mozga, podaci koje dobivamo slikom najbolji su
pokazatelji metabolizma kisika i glukoze u mozgu. Kamera za snimanje i kompjuterski programi
slični su onima za SPECT, dok je bitna razlika u radioaktivnim izotopima. Teškoću u uporabi čini
kratki poluvijek izotopa, što onemogućuje dugotrajno praćenje bolesnika.
Najveća vrijednost u primjeni PET-a je dijagnostika prijeoperacijske lokalizacije epileptičnog
žarišta, a u posljednje vrijeme sve se više primjenjuje u ranoj dijagnostici demencija i u
neurodegenerativnim bolestima (Alzheimerova bolest, Parkinsonova bolest, itd.).

Slika 25. PET snimka zdravog mozga

(http://www.accusitepetct.net/what-is-pet-ct/)

37
 ZAKLJUČAK

Prikaz magnetnom rezonancijom za sada ne može dati uvid u histološku strukturu tkiva, npr.
tumora, a uvid u koštani sustav i kalcifikate u mekom tkivu slabiji je nego u drugim metodama,
osobito radiološkim. Aparat je skup, što dovodi i do skupe pretrage. Za jedan pregled pacijent treba
biti posve miran u aparatu 30-60 minuta. Ovaj zahtjev mirovanja pogotovo je teško ispuniti kod
male djece i dojenčadi. U tu svrhu mora se primijeniti sedacija, koja djelomično smanjuje značenje
neagresivnosti ove metode. Danas se, umjesto prvotnih aparata jačine 0.2 T, kojima je za
standardnu pretragu npr. koljena bilo potrebno oko 60 minuta, upotrebljavaju aparati jačine 1.5 T
kojima je za istu pretragu potrebno oko 15 minuta. Najnovija tehnologija otvara novu stranicu
magnetne rezonancije u dijagnostičke svrhe sa tzv. otvorenim magnetima.
Zbog prije navedenih nedostataka i posebnosti, za primjenu ove dijagnostičke metode treba
se odlučiti u jednoj lepezi pretraga radi dobivanja što točnije i pravilnije dijagnoze. Odluka da se
pristupi ovoj pretrazi mora se temeljiti na već izvršenim rutinskim pretragama te na želji i potrebi
postizanja najvišeg mogućeg saznanja o procesu i bolesniku koji se ispituje i liječi.
MR je neinvazivna, bezbolna pretraga s vrlo malo neugodnosti za bolesnika. Osim tih, valja
istaknuti i druge prednosti MR-a u usporedbi s rtg i CT pretragom. To su odsutnost ionizirajućeg
zračenja, do danas neotkriveni neželjeni učinci na ljudsko tijelo i jasno razlikovanje mekih tkiva.
Nedostatci su visoka cijena pretrage, relativno dugo vrijeme snimanja i relativno malen broj
dostupnih aparata. Srećom, ovi nedostatci svakim danom postaju sve više zanemarivi zbog
ubrzanog razvoja tehnologije.

38
 LITERATURA

1. „Radiološki vjesnik“, Broj 2/2000, godina XXX., str: 5-11 – Hrvatsko društvo inženjera medicinske
radiologije

2. Philips Medical Systems. MR Basic Principles of MR Imaging; second edition

3. Klanfar Z. i suradnici. Radiološke i nuklearno – medicinske dijagnostičke metode. Zagreb:

Zdravstveno Veleučilište; 2013.

4. Fučkan I. Magnetna rezonancija: priprema i planiranje pregleda. Zagreb: Tko zna zna; 2012.

5. Keros P., Pećina M., Ivančić – Košuta M. Temelji anatomije čovjeka. Naprijed. Zagreb: Medicinska
biblioteka; 1999.

6. Demarin V., Trkanjec Z. Neurologija. Zagreb: Medicinska naklada; 2008.

7. V. Šimunović. Neurokirurgija. Zagreb: Medicinska naklada; 2008.

8. Kostović I., Judaš M. Temelji neuroznanosti. Zagreb; 1997.

9. Škarpa D. Bolesti živčanog sustava i mišića. Zagreb: Školska knjiga; 2003.

10. Dodig D., Kusić Z. Klinička nuklearna medicina. Zagreb: Medicinska naklada; 2012.

Podaci s Interneta:

http://radiopaedia.org/

http://pubs.rsna.org/journal/radiographics

http://www.radiologyeducation.com/

http://www.medscape.com/

http://www.rsna.org/

39