Doktrina emocije

Anne-Cécile Robert
Emocija su sveprisutne u društvenoj sferi. Medijska
izvještavanja češće će iznesenoj informaciji
pridružiti “primjerenu” emocionalnu reakciju, nego
kakvo racionalno objašnjenje. Zbog takve su
ekonomičnosti emocije postale široko primjenjiva
medijska i politička strategija, ali istovremeno i
velik izazov za demokraciju, jer građane, umjesto
da promišljaju i djeluju, potiču da osjećaju,
osuđuju, odbacuju
S demokracijom je kao sa žabama. Žaba koju bace u lonac kipuće vode izlazi iz njega
jednim skokom. Ista žaba, položena u hladnu vodu pod kojom gori vatra, pustit će da je
se postupno skuha. Za razliku od prve taktike, primjerice, državnog udara s vojnicima i
uhićenjima protivnika uz glazbu marša Sambre-et-Meuse koji se vrti na radiju, za
podmuklo “kuhanje” demokracije potreban je set pažljivo iskombiniranih fenomena. Kao
i kod nedužnog krčkanja vode koja kuha, nastala šteta uvijek se pojavljuje kao ne osobito
dramatično uzdizanje novog stanja. O tome koje zapaljive tvari dobro rasplamsavaju
vatru ispod lonca opsežno se pisalo na raznim mjestima. 1 Ipak, prilično smo se kratko
zadržali na ulozi koju igra invazija emocije u društveni prostor. Mediji u njoj obilno
sudjeluju, a da se ne shvaća uvijek po čemu taj fenomen može biti razoran za
demokraciju i sposobnost mišljenja.

Dovoljno je upisati “snažne emocije” u tražilicu da bi vam pred očima iskočila gomila
vijesti, od banalne crne kronike do napada koji su nedavno okrvavili svijet od Pariza do
Beiruta. “Emocije su snažne” u svijetu nakon napada 13. studenog na francuski glavni
grad, ali bile su snažne i nešto prije u Petit-Palais-et-Cornemps nakon autobusne nesreće
koja je 43 ljudi koštala života (FranceTVinfo, 24. listopada 2015.), u Calaisu tijekom
rušenja zgrada stare bolnice (France 3, 20. studenog 2015.) ili pak u Epinacu, odakle je
porijeklom Claudia Priest, oteta u Srednjoafričkoj republici početkom 2015. godine
(Journal de Saône-et-Loire, izdanje iz Autuna, 21. siječnja 2015.). Emocije su bile snažne
i krajem godine zbog “Brigitte, koja konačno živi u stanu, a namjestila ga je zahvaljujući
udrugama Mont-Dorea” (Les Nouvelles Calédoniennes, 6. siječnja 2016.).

Mogli bismo u beskraj nabrajati primjere bez ikakve hijerarhije osim one stvarnog ili
pretpostavljenog osjećaja pogođenih i onih koji ih promatraju. Mediji nisu jedini koji
sviraju u emocionalnu violinu. Skloni su joj i politički dužnosnici, pogotovo kada je riječ
o prikrivanju njihove nemoći ili o opravdavanju mjera koje se spremaju poduzeti, kao da
one ovise o nekoj fatalnosti. To vrijedi i kad je posrijedi izbjegličko pitanje, gdje vlada
oprez govornika prije no što se bace u zamršeno objašnjavanje europske nemoći. Od
Françoisa Fillona, zastupnika desnih Republikanaca, do premijera Manuela Vallsa, riječ
koju se najviše rabilo u opisu slike malenog sirijskog izbjeglice Aylana Kurdija, kako
beživotno leži na turskoj plaži 2. rujna 2015. godine, bila je nesumnjivo “nedopustivo”,
sve dok nisu odlučili ne poduzeti ništa da bi riješili uzroke migrantskog beznađa. U
manje tragičnom registru, novinari su naglasili “emociju” ministra vanjskih poslova
Laurenta Fabiusa kada je plačnim glasom zaključio ipak dosta krhki sporazum na kraju
21. konferencije Ujedinjenih naroda o klimi (COP21) u Parizu.2

Bilo paravan za nemoć ili politički kukavičluk, pribjegavanje emocijama može imati
izravne dramatične posljedice. Tako je odvjetnik Loica Sechera, Eric Dupont-Moretti,
pravosudnu grešku zbog koje je nastradao njegov klijent nazvao “fijaskom”, a koji je
direktno izazvala “diktatura emocija”. Kao liječnik i načelnik malene općine, g. Secher je
bio optužen za silovanje svoga unuka. Nakon godina provedenih u zatvoru, konačno je
proglašen nevinim zahvaljujući svjedočanstvu danas dvadesetogodišnjeg unuka koji je
priznao da je sve izmislio. Pravosuđe je najviše poteškoća imalo s promjenom pogrešne
odluke, donijete pod dojmom izmišljenih, ali vrlo spektakularnih svjedočenja, i iz
nesumnjivo legitimne brige za zaštitu djece od maltretiranja. Medijska pojednostavljenja,
kult “stvarnog vremena” i društvene mreže u ovako osjetljivim slučajevima ne potiču
objektivnost.3

Osim uobičajenog političko-medijskog iskliznuća, emocija postaje jedno od glavnih

sredstava društvenog izražavanja i tumačenja događaja. Čak se i direktore poduzeća
potiče na uporabu “emocionalne inteligencije” kao alata za menadžment, dok joj njihovi
zaposlenici mogu pribjeći pri traženju povišice.4 Jedan od najvidljivijih simbola invazije
emocija u javni prostor je rastući fenomen “bijelih marševa”. U većini slučajeva spontani,
oni nakon kakvog naročito gnjusnog zločina okupljaju katkada golem broj ljudi s
obzirom na veličinu gradova i sela gdje se odvijaju. Prvi bijeli marš dogodio se u Belgiji
1996. godine, nakon uhićenja pedofila Marca Dutrouxa. Nazivaju ih “bijelima” jer
pozivaju na nenasilje i ideal mira. Izražavaju ogorčenje prema, kako nepodnošljivim, tako
i neshvatljivim postupcima.

Marševe ne prati nijedan slogan ni zahtjev. Namjerno nijeme, gomile se kreću, često na
čelo kolone postavljajući djecu, simbole nevinosti i vjere u budućnost, katkada noseći
svijeće. Filozof Christophe Godin u tome vidi izraz “krize društva”, obilježene
“vladavinom emocija” kojoj “takva praksa znatno ide u prilog”.5 Te novodobne procesije
mogu se usporediti sa sveprisutnim uzdizanjem lika žrtve, ovjenčanog svim vrlinama,
kojemu se odaje apsolutna počast, bez propitivanja, kroz proces empatije. “To sam mogao
biti ja”, značajno ponavljaju osobe kad ih se pita o nekom tragičnom ili kriminalnom
događaju iz crne kronike. Svaku katastrofu tako prati teatralno otvaranje centara za
psihološku pomoć. Suđenja Međunarodnog kaznenog suda sada predviđaju vrijeme za
obraćanje žrtava, što nema veze s potrebama uspostavljanja istine u konkretnom slučaju,
niti se vodi računa o predrasudama štetnim za presude koje mogu proizvesti ta
spektakularna, ali i nepotrebna svjedočenja.
 Uspavana svijest

Kult žrtve u Francuskoj je simptomatično ilustriran u – naposljetku odbačenom – planu

za premještanjem tijela Alfreda Dreyfusa, mete nasilne antisemitske kampanje tijekom
1890-ih godina, u Panteon. Ne brkamo li ovdje žrtvu s junakom? Kapetan Dreyfus samo
je bolno podnio događaje, ni u jednom trenutku nije djelovao na način koji bi ga uzvisio
na rang heroja. S druge strane, potpukovnik Georges Piquart, otpušten iz ratnog
ministarstva i izbačen iz vojske jer je razotkrio zavjeru protiv Dreyfusa, mogao bi s
pravom dobiti pozornost najvelikodušnijih “panteonizatora” i pridružiti se ondje Émilu
Zoli. Još jedan primjer žrtvoslovne zabune: odabir da se žrtvama pariških napada oda
počast u dvorištu palače Les Invalides, mjesta koje je Luj XIV. otvorio za vojnike ranjene
na fronti. Ceremonija je dala velik prostor emociji. Psiholog Jacques Cosnier ide toliko
daleko da govori o “patofilnom” društvu.6 Filozofkinja Catherine Kinzler zabrinjava se
pak zbog “ponižavajuće diktature osjećajnosti”.7

Emocija predstavlja težak izazov za demokraciju, jer se radi, po prirodi stvari, o

fenomenu koji građanina stavlja u pasivni položaj. On reagira umjesto da djeluje. Oslanja
se više na ono što osjeća nego na razum. Motiviraju ga događaji, a ne njegovo
razmišljanje. Bijeli marševi nemaju nikakve praktične posljedice. Pravda je i dalje
bespomoćna. Društvo se i dalje raspada. Osim toga, do danas nismo zabilježili nijedan
bijeli marš povodom samoubojstva nezaposlene osobe ili ubojstva inspektora rada.
“Emociju se trpi. Ne možemo iz nje izaći svojom voljom, ona se sama od sebe iscrpi, ali
je mi ne možemo zaustaviti”, pisao je Jean-Paul Sartre. “Kad su svi putovi zapriječeni i
svijest pojuri u čarobni svijet emocije, ona pojuri u nju cijela, ponižavajući se (…)
Ganuta svijest prilično nalikuje svijesti koja se uspavljuje.”8

Treba li “doktrini šoka”,9 koju je prokazala Naomi Klein, dodati i “doktrinu emocije”?
Vladajuća klasa mogla bi se njome služiti radi depolitizacije rasprava i zadržavanja
građana u položaju djece kojima upravljaju njihovi afekti. Emocija ukida distancu između
subjekta i objekta, sprečava odmak potreban za razmišljanje, lišava građanina vremena za
refleksiju i raspravu. “Emocija se nameće u neposrednosti, u svojoj potpunosti”,
objašnjava nam Claude-Jean Lenoir, nekadašnji predsjednik Cercle Condorceta u Ferney-
Voltaireu. “Nameće se u toj mjeri da je svaka svijest emocija, i to ta emocija. Emocija je i
dalje radikalna neprijateljica razuma: ona ne pokušava shvatiti, ona ‘osjeća’. To
suvremeno stanje stvari zacijelo dugujemo utjecaju i pojavi društvenih mreža. Distanca?
Nikakva! Neumorno ‘tweetamo’, ‘cvrkućemo’. Degradiraju se kritički duh, kultura,
potraga za istinom. ‘Odbacujemo’. Osuđujemo. Satiremo. Rastrubljujemo: ono što
osjećamo, ono što vjerujemo – bez spoznaje.”

Uzdizanje emocije tako daje plodno tlo ratničkom regrutiranju medijskih filozofa uvijek
spremnih da podrže kakav “humanitarni” rat, poput Bernarda-Henryja Lévyja u
ekspediciji na Libiju 2011. godine. Ali i na svakodnevnijoj razini, plodno tlo za mehanike
storytellinga10 i lažne iskaze populizma. U svom slavnom govoru iz Dakra 2008. godine,
Nicolas Sarkozy je tako mogao ustvrditi: “Ja i sam vjerujem u tu potrebu da vjerujem
prije nego da razumijem, da osjećam prije nego da rezoniram, da budem u skladu prije
nego da budem u osvajanju…” Poslije je njegova ministrica ekonomije Christine Lagarde
isto tako pozvala Francuze da “djeluju radije nego da misle”.

No bijeli marš također popunjava prazninu koju su ostavili kolektivni oblici djelovanja,
poput sindikalizma ili političkog aktivizma. Zacijelo nije nevažno, uostalom, što je
fenomen nastao u Belgiji, u jeku raspadanja središnje države, i što se naročito razvio na
sjeveru Francuske, gdje je deindustrijalizacija imala razorne posljedice na društveno
tkivo. S obzirom na patnje i strahove za budućnost, emocija rehumanizira, suprotstavlja
se cinizmu. Također i godi. Dodatno olakšava ako je se dijeli, kao tijekom bijelog marša
ili ceremonije na Les Invalides. Ona ukratko uklanja tegoban osjećaj nemoći
omogućujući, dakako pomalo primitivno, zajedništvo u teškim vremenima. “Televizijski
gledatelj ganut zločinom ili masakrom u redakciji Charlie Hebdo je sam”, objašnjava
Godin. “Bijeli marš mu omogućuje da podijeli svoje ganuće. Fenomen je očito društven. I
istodobno vrlo dvosmislen.”11 U tom smislu, ne odražava li tako izražena emocija nejasnu
želju za “obnovom društva”, ponovnom uspostavom društvene veze?

Upitana o izostanku revolucionarnog procesa u Francuskoj, koja je pak u punoj

društvenoj i političkoj regresiji, povjesničarka Sophie Wahnich pojašnjava da se
revolucija 1789. godine također može protumačiti kao kraj dugotrajnog procesa
politizacije društva, započetog u općinskim skupštinama Starog režima. Francuzi su se
bili navikli najprije na rasprave o lokalnim pitanjima. Nastavili su s tom navikom tijekom
događanja povezanih sa sazivanjem Skupštine staleža tijekom 1789. godine. 12 Težina
trenutne političke krize također proizlazi iz činjenice da je takav javni prostor postupno
iščeznuo. A to pokušaje organizacijskog preustroja ljevice čini još težima.

Ako je, dakle, bijeli marš bio na neki način prvobitna faza krpanja političkog tkiva,
perspektiva se mijenja. On je tako “implicitno politički”, prema Godinu, koji u njemu
vidi neizrečenu optužbu prema javnoj vlasti koja “više ne štiti”. Sjećamo se da je prvome
maršu, održanom u Belgiji, jedan od ciljeva bio prosvjed protiv nemara policije i
pravosuđa u progonu kriminalca koji je umaknuo njihovoj budnosti. Da bi doprinio
obnovi demokracije, proces bi trebao vremenski produžiti veze koje su se istkale u
emociji i dovesti do njihove postupne politizacije.

Metafora o dvije žabe uostalom nalazi pandan kod Voltairea, koji je ispričao priču o dvije
žabe upale u zdjelu mlijeka. Jedna se počela moliti ne mičući se, na kraju je potonula i
utopila se. Druga se toliko jako batrgala da je mlijeko postalo maslac. Trebala se stoga
samo osloniti na tu čvrstu tvar i iskočiti iz zdjele.

S francuskoga prevela: Mirna Šimat

1 Vidi Jean-Jacques Gandini, “Rizični sigurnosni zakoni”, Le Monde diplomatique,

hrvatsko izdanje, siječanj 2016. i “Le libéralisme contre les libertés”, Manière de voir, br.
2, travanj 1988.
2 Vidi Philippe Descamps, “Le pari ambigu de la coopération climatique”, La valise
diplomatique, 19. prosinca 2015., monde-diplomatique.fr
3 Vidi Gilles Balbastre, “Les faits divers, ou le tribunal implacable des médias”, Le
Monde diplomatique, prosinac 2004.
4 Vidi David Goleman, L’Intelligence émotionnelle, J’ai lu, biblioteka “Bien-être”, Pariz,
2003.; “La fabrique du conformisme”, Manière de voir, br. 96, prosinac 2007.-siječanj
2008.
5 Christophe Godin, “La marche blanche, un phénomène de société”, L’Obs, Pariz, 26.
travnja 2015.
6 Jacques Cosnier, Psychologie des émotions et des sentiments, Retz, Pariz, 1994.
7 Catherine Kinzler, “Condorcet, le professeur de liberté”, Marianne, Pariz, 6. studenog
2015.
8 Jean-Paul Sartre, Esquisse d’une théorie de l’émotion. Psychologie, phénoménologie et
psychologie phénoménologique de l’émotion, Hermann, Pariz, 1938.
9 Vidi Naomi Klein, Doktrina šoka: uspon kapitalizma katastrofe, V.B.Z., Zagreb, 2008.
10 Vidi Christian Salmon, “La machine à fabriquer des histoires”, Le Monde
diplomatique, studeni 2006.
11 Christophe Godin, op. cit.
12 Javno predavanje, sveučilište u Nancyju, 26. listopada 2015.