SVEUČILIŠTE U MOSTARU

FILOZOFSKI FAKULTET
STUDIJ FILOZOFIJE

Monika Zovko

Augustinov doprinos estetskoj problematici

Seminarski rad

Mentor: doc. dr. sc. Ita Lučin

Mostar, 2017.
 SADRŽAJ

UVOD...........................................................................................................................3
1. SREDNJOVJEKOVNA ESTETIKA........................................................................4
2. AURELIJE AUGUSTIN..........................................................................................6
3. ESTETIKA AURELIJA AUGUSTINA...................................................................8
3.1. Cjelina je lijepa.............................................................................................9
3.2. Mjera i broj.................................................................................................10
4. ESTETIKA RUŽNOGA.........................................................................................12
ZAKLJUČAK.............................................................................................................14
LITERATURA...........................................................................................................16

2
 UVOD

U ovom radu govorit ćemo o Aureliju Augustinu, kršćanskom piscu koji je

pripadao patrističkom razdoblju, te o njegovom doprinosu estetskoj problematici.
Prvo ćemo se upoznati sa srednjovjekovnom estetikom, koja je nastala miješanjem
staroantičke, kršćanske i barbarske kulture. Vidjet ćemo kako se shvaćala ljepota u
srednjem vijeku i što je sve utjecalo na takvo shvaćanje.
Zatim, govorit ćemo o Augustinovoj estetici koja se uglavnom temelji na
Plotinovoj. Navest ćemo i druga učenja koja su utjecala na Augustinovo mišljenje.
On je smatrao da postoji vrhovna ljepota koja daje estetsku vrijednost svim drugim
ljepotama i da je konačna svrha lijepoga uspon prema Bogu. Vidjet ćemo koja su
bitna obilježja ljepote, te kako Augustin iznosi dokaz Boga iz stvorenih bića i
njihove ljepote. Na kraju ćemo spomenuti kako se Augustin bavio opravdanjem zla i
ružnoga u svijetu, te kako je time dao teorijski okvir kasnijim razdobljima koja su se
bavila estetikom ružnoga.

3
 1. SREDNJOVJEKOVNA ESTETIKA

Granica između starog i srednjeg vijeka obično se određuje propašću Zapadnog

rimskog carstva 476. godine. U to vrijeme nastaju barbarske države, oslabljuje
rimska vlast, kršćanstvo pobjeđuje plemena koja su razorila rimski imperij. Dolazi do
kontakta različitih utjecaja i civilizacija. Miješanjem staroantičkog, kršćanskog i
barbarskog duha, nastaju začeci srednjovjekovne umjetnosti i kulture. U ovom
razdoblju vlada misao da je Bog napustio svijet i dolazi do razdora između uma i
tijela. Kako bi se ti razdori i ovozemaljske ljudske strasti primirile, dolazi do potrebe
neke više harmonije što se vidi u učenju nekih srednjovjekovnih mislilaca, npr. kod
sv. Augustina i kod sv. Tome Akvinskog.
U srednjem vijeku, ljepota se shvaćala kao platonovska Ideja. Zemaljska
ljepota označavala je imitaciju uzvišene ljepote. Dakle, osnovno je mišljenje u
srednjovjekovnoj estetici bilo da je Bog uzor ljepote, ali i jedino biće koje s punim
pravom nosi taj atribut. Ako su pojedinačne stvari i lijepe, njihova je ljepota
ograničena, jer su one lijepe samo zato što su slične Bogu, zato što su dio Njega.
Nešto što nije proizašlo od Boga, nikako ne može biti lijepo.1
Propagiranje ideje da je srednji vijek mračno doba počinje s prosvjetiteljstvom.
Međutim, od 19. stoljeća nastaje slika o srednjem vijeku kao o skoro idealnom
razdoblju teologijsko-filozofijske misli, zahvaljujući crkvenom učiteljstvu. Budi se
interes za srednji vijek, počinju historiografijska istraživanja tog razdoblja i kritički
osvrt na srednjovjekovne autore.2
Tada se živilo u slabo osvijetljenim prostorima - kolibama koje su bile
obasjane samo vatrom iz kamina, u dvorcima osvijetljenim bakljama, u redovničkim
prostorijama obasjanim slabim uljnim svjetiljkama. Međutim, tako je bilo i u
renesansi i baroku. Srednjovjekovni čovjek sebe prikazuje u vrlo svijetlom prostoru,
što se može vidjeti u poeziji ili slikarstvu.
Srednjovjekovna filozofska misao proizlazi iz antike. U brojnim civilizacijama
Bog je poistovjećivan sa svjetlom. Npr. egipatski Ra ili iranski Ahura Mazda
personifikacije su sunca. Kasnije se te slike uvode i u kršćansku tradiciju, preko

1
GRLIĆ, Danko, Estetika,Povijest filozofskih problema, Naprijed, Zagreb, 1974., str. 138-142.
2
KUŠAR, Stjepan, Srednjovjekovna filozofija, sv. 2., Školska knjiga, Zagreb, 1996., str. 11-12.
4
neoplatonizma.3 U patrističkom razdoblju prevladavalo je uvjerenje da valja staviti
antičku filozofsku baštinu u službu kršćanskog vjerovanja i mišljenja. Biblija i grčka
filozofija imale su zajednički interes, a to je da se život uskladi s istinom. Teologija
mnogih kršćanskih mislilaca nosi u sebi starogrčku platonsku baštinu, koju su oni
nastojali reinterpretirati, a to se najviše vidi kod Augustina, u njegovom djelu O
državi Božjoj. Osvrtao se na elemente antičkog životnog nazora, obračunavajući se sa
svijetom antičkih bogova i njihovim moralom. No, srednjovjekovni mislioci nisu se
samo držali antičkih okvira, negu su imali i vlastita otkrića.4
Vodeći dijalog s poganstvom, kršćanske su se teme počele primjenjivati u
umjetnosti. Kod nekih mislilaca, pa i kod Augustina, pojavio se strah da umjetnost ne
umanji našu zaokupljenost Bogom. Umjetnost može čovjeku odvratiti pozornost od
onoga bitnog, pa su ju neki srednjovjekovni mislioci smatrali opasnom i
obmanjivačkom, iako se ljepota u njoj nije osporavala. Augustin u Ispovijestima piše:

''Još danas, priznajem, mogu uz zvukove koji su prožeti tvojim pohvalama, kad
se pjevaju ugodnim i školovanim glasom, časak mirno uživati [...] Katkada mi se,
naime, čini da im iskazujem više časti nego što dolikuje, dok osjećam da same svete
riječi dublje i žarče prožimlju naše duše žarom pobožnosti kad se tako pjevaju nego kad
se ne bi pjevale [...] Ali moj osjetilni užitak, kojemu se ne smije dopustiti da oslabi
dušu, često me vara, jer osjećaj ne prati razum tako da strpljivo ide za njim, nego
također pokušava naprijed trčati i voditi ga...''5

Srednjovjekovno se društvo sastojalo od bogatih i siromašnih. Razlika između

njih bila je izraženija nego u modernim, demokratskim društvima. Moć se pokazivala
u oružju i odjevnoj raskoši. Kitili su se zlatom i nakitom, jarke boje predstavljale su
bogatstvo. S druge strane, siromasi su mogli uživati samo u onome što im pruža
priroda, tako da se njihovo poimanje ljepote poistovjećivalo s raznovrsnošću boja u
prirodi.6

3
ECO Umberto, Povijest ljepote, Hena com, Zagreb, 2004., str. 99-102.
4
KUŠAR, S., nav. dj., str. 24-25.
5
AURELIJE, Augustin, Ispovijesti, preveo Stjepan Hosu, Kršćanska sadašnjost, dvanaesto izdanje,
Zagreb, 2016., str. 202.
6
ECO, U., nav. dj., str. 105-107.
5
 2. AURELIJE AUGUSTIN

Aurelije Augustin rođen je 354. godine u Tagasti. To je bio grad rimske

pokrajine Numidije u Africi. Studirao je u Kartagi, a nakon studija postaje učitelj
retorike. Nakon razilaženja s manihejcima - zajednicom koja je odbacivala židovstvo
i Stari Zavjet, počinje se približavati Crkvi, a njegov će daljnji put odrediti i
bavljenje neoplatonizmom. Neoplatonističku filozofiju povezao je s kršćanskom
vjerom. U neoplatonizmu je vidio uzvišenu stvarnost duhovnoga svijeta, te i samu
stvarnost Boga.7 To mu je pomoglo da nadvlada mmanihejski dualizam. On je
neoplatonizam, može se reći, ugradio u katoličku teologiju. Pomoću toga, on shvaća
Božju bit kao najjednostavnije biće. Kasnije će neoplatonski utjecaj na Augustina
slabiti, a sve više će prostor zauzimati teologija. Po Platonu, u ljudskom duhu postoje
najviše, objektivno dane i nepromijenjive istine logike, matematike, etike i estetike.
Po Augustinu, njihova je prisutnost neshvatljiva bez sveobuhvatne duhovne
stvarnosti koja je jednostavno istina.8
U svojoj teoriji iluminacije, Augustin govori da svijetlo dolazi od Boga i
objasava naš duh, jer Bog je inteligibilno svijetlo po kojem predmeti postaju svijetli
za naš razum. Iluminacija je duhovne prirode i izvršava istu onu funkciju za
predmete duha koju sunčeva svjetlost izvršava za predmete oka. Znači, kao što
pomoću sunčeve svjetlosti vidimo zemlju, tako božanska iluminacija vječne istine
čini vidljivima za duh. Na ovo Augustinovo shvaćanje osobito je utjecalo Ivanovo
evanđelje u kojem je Bog izričito nazvan svijetlom koje obasjava one koji dolaze na
ovaj svijet. No treba reći da to proizlazi i iz njegovih mnogobrojnih egzistencijalnih
doživljalja, u kojima je nakon što se od izvanjskog uputio u nutrinu, susreo Božje
svijetlo.9 Iluminacija je božansko djelovanje na ljudski um, naravno uz poštivanje
čovjekove slobode. Ta istina se pokazuje samo inteligenciji koja je raspoložena da je
primi, osobito ako je slobodna od zablude i osjetilnog svijeta. Radi se o

7
FRIES, Heinrich, KRETSCHMAR Georg, Klasici teologije, knjiga prva, prevela Ljiljana Matković-
Vlašić, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 2004., str. 93-95.
8
BAJSIĆ, Vjekoslav, ''Sv. Aurelije Augustin'', u: Aurelije Augustin, Ispovijesti, Kršćanska sadašnjost,
Zagreb, 2016., str. 305.
9
MACAN, Ivan, Filozofija spoznaje, Zagreb, Filozofsko-teološki Institut Družbe Isusove, 1997., str.
177.

6
samostalnome svijetlu posebne vrste, koje nam omogućuje spoznaju nužnih,
nepromjenjivih i vječnih istina kao na primjer uvide u matematičke istine i prvi
princip ili načelo protuslovlja koji, uz kauzalni princip ili načelo uzročnosti, upravlja
našom spoznajom. Bog je sve stvorio prema ovim neposredno evidentnim
principima, stoga oni imaju apsolutnu i univerzalnu vrijednost za sve, a do njih se
potpomognuti božanskim svijetlom uzdižemo nutarnjom aktivnošću duše i nezavisno
od iskustva(a priori).10 Augustinovo učenje o iluminaciji ima slično mjesto koje u
Platonovoj filozofiji ima sjećanje. Razlika je u tome što Augustina zanima problem
sigurnosti naše spoznaje, a ne problem koji bi imao veze sa sadržajem naših pojmova
ili ideja. Augustin kaže da naš duh skuplja spoznaju o materijalnim stvarima preko
osjetila, i ako se uopće bavio tvorbom pojmova, može se reći da je mislio da ljudski
duh razabire ono razumljivo u osjetilnom. Ali kada dođe do spoznaje o npr. ljepoti
nekog predmeta, i kada se predmet počne prosuđivati prema nepromjenjivom
mjerilu, onda duh sudi u svijetlu aktivnosti vječne Ideje, koja sama nije vidljiva
duhu. Znači da Ljepota osvjetljava aktivnost duše kako bi ona mogla razlučiti veće ili
manje približavanje predmeta njenom mjerilu, iako duša ne može neposredno
promatrati Ljepotu. Na taj način iluminacija nadomješta djelovanje Platonovog
sjećanja.11

10
MIŠIĆ, Anto, „Samosvijest – temeljna sigurnost na putu k apsolutnoj Istini, prema sv.
Augustinu“,u: Obnovljeni život, br. 51, Zagreb, 1996., str. 384.
11
KOPLSTON, Frederik, Istorija filozofije, srednjovekovna filozofija, Avgustin – Skot, preveo Jovan
Babić, Beogradski izdavačko-grafički zavod, Beograd, 1989., str. 70-71.
7
 3. ESTETIKA AURELIJA AUGUSTINA

Lijepo je sve što je stvoreno. Takvo shvaćanje proizlazi iz Biblije, a nalazimo

ga u Knjizi postanka kada Bog govori da je dobro sve što stvori. Svako biće
posjeduje ljepotu. Pomoću Platonove filozofije, objašnjavalo se kako za nešto
možemo reći da je ružno ili da je ljepše od drugoga. Za Platona, ljepota je ono što
postoji u idealnom svijetu Ideja. Bića koja pripadaju osjetilnom svijetu participiraju
na ideji ljepote. Koliko ima udjela u toj ljepoti, toliko je neka stvar lijepa. Takvo
shvaćanje nalazimo i kod Augustina. On je postavio pitanje: Jesu li stvari lijepe jer
pružaju užitak ili pružaju užitak jer su lijepe? Odgovor je da pružaju užitak jer su
lijepe. Svaka stvar koja je lijepa mora posjedovati sklad, red, broj i cjelovitost. Pri
prosuđivanju ljepote, um ima prednost nad osjetilima, jer zbog osjetila ponekad
imamo krivu percepciju. Ova Augustinova misao utjecala je na Tomu Akvinskog,
koji je također smatrao da je ljepota predmet uma.12
Dakle, osjetilni predmeti su inferiorni u odnosu na ljudski um. Međutim
postoje i predmeti spoznaje koji su iznad ljudskog uma, a um ih otkriva tako što se
uspinje prema njima. Kada ih um dostigne, ne ispravlja ih, već sudi da su oni upravo
takvi kakvi bi trebali biti. Na primjer, kad mi gledamo neko umjetničko djelo, te
sudimo je li ono manje ili više lijepo, naš sud implicira naše znanje o tom mjerilu i
postojanje jednog objektivnog mjerila, odnosno uzora ljepote. Da ne posjedujemo
određeno znanje o uzoru ljepote, o ideji ljepote, ne bismo mogli suditi da je neka
slika nesavršena. Po Augustinu, naš, navodno objektivan, sud ne bi mogao biti
opravdan kad ne bi postojao objektivan uzor koji nije nesavršen kao što su lijepe
stvari, nego je nepromijenjiv, postojan, savršen i vječan.13
Augustinova estetika temelji se na Plotinovoj. Obojica su smatrali da postoji
vrhovna ljepota koja daje estetsku vrijednost svim drugim ljepotama. Prema
Augustinu, vrhovna umjetnost je umjetnost kontemplacije u kojoj duša vidi Boga na
unutrašnjem ogledalu duše. Razlika između Plotina i Augustina u tome je što Plotin
pripisuje umjetniku ulogu stvaratelja duhovne ljepote, dok Augustin uči da je
umjetnik podređen Bogu, da on samo izvršava njegove naloge. Umjetnik bi bio ohol

12
ECO, Umberto, Umjetnost i ljepota u srednjovjekovnoj estetici, Institut za povijest umjetnosti,
Zagreb, 2007., str. 37.
13
KOPLSTON, F., nav. dj., str 65.
8
kada bi sebe smatrao slobodnim stvoriteljem. Kod Plotina je vrhovno božanstvo plod
potrebe povezanosti svih vrijednosti, a kod Augustina je čitav sustav plod potrebe da
se slavi i veliča Boga. Može se reći da je prema Plotinu filozofija stvorila Boga, a
prema Augustinu Bog stvorio filozofiju.14

3.1. Cjelina je lijepa

U Ispovijestima, Augustin govori kako je napisao spis O lijepom i prikladnom

(De pulchro et apto), u dvije ili tri knjige, međutim kaže kako su te knjige nekamo
''odlutale''. Napisao ih je, jer ga je prije obraćenja na kršćanstvo, dosta zaokupljala
ljepota. U tom spisu on lijepo definira kao ono što se sviđa samo po sebi, a prikladno
kao ono što se sviđa kad je s nečim usklađeno. Ovako je promišljao:

''[...] ljubio sam ljepote nižeg reda i spuštao se u dubinu. Govorio sam svojim
prijateljima: Zar ljubimo nešto drugo osim lijepoga? Što je dakle lijepo? I što je ljepota?
Što je ono što nas privlači i povezuje sa stvarima koje ljubimo? Jer da u njima nema
ljupkosti i krasote, ne bi nas nipošto privlačile k sebi. I opažao sam i vidio da u samim
tijelima ima nešto kao cjelina i stoga lijepo, nešto opet takvo što je zato lijepo jer se
zgodno usklađuje s nečim, kao dio tijela sa svojom cjelinom ili kao cipela s nogom, i
slično.''15

Nakon što je doživio obraćenje, Augustin se zanosi Božjom ljepotom:

''Kasno sam te uzljubio, ljepoto tako stara i tako nova, kasno sam te uzljubio! A
eto ti si bio u meni, a ja izvan sebe. Ondje sam te tražio nasrćući na ta lijepa bića koja si
stvorio, ja rugoba. Ti si bio sa mnom, a ja nisam bio s tobom. Mene su daleko od tebe
držale one stvari koje ne bi postojale kad ne bi bile u tebi. Zvao si me i vikao, probio si
moju gluhoću, zabljesnuo si, sijevnuo si i rastjerao moju sljepoću, prosuo si miomiris, a
ja sam ga upio pa uzdišem za tobom, okusio sam pa gladujem i žeđam, dotakao si me, i
ja gorim za mirom tvojim.''

14
GRLIĆ, D., nav. dj., str. 152.
15
AURELIJE, A., nav. dj., str. 65- 67.
9
 Kad Augustin sebe naziva rugobom, on misli na grijeh koji čovjek otkriva pred
vječnom istinom i ljepotom.16 Bog je stvoritelj sveukupne ljepote. Kao stvoritelj, on
je oblikovatelj svih oblika. Osim toga, Augustin je smatrao da je prisutnost ljepote u
nekoj pojavi siguran dokaz da je ona stvorena od Boga. Svojom ljepotom i svemir
dokazuje da ga je stvorio Bog. Bitno obilježje ljepote, za Augustina, je jedinstvo.
Oblik svake ljepote nužno mora biti jedinstven. Dakle, cjelovitost je lijepa. Ako
postoje pojedinačni predmeti koji su ružni, to neće poremetiti harmonijsku ljepotu
svemira. Svemir je nužno lijep jer je Bože djelo, iako u njemu postoje i ružne stvari.
Isto tako neka slika u cjelini može biti lijepa, a sadržavati i neke ružne detalje. Stoga
je ružnoća samo niži stupanj ljepote koji joj zapravo služi i omogućuje njezino
ispoljavanje. Sve što je ružno ne može biti apsolutno ružno jer kako bi Bog, kao uzor
ljepote, mogao stvoriti nešto ružno? U nekim slučajevima ružno čak može biti dano
kako bi se još više istaknula ljepota.

3.2. Mjera i broj

Kad se duša sredi pomoću umjetnosti, kad postane skladna i lijepa, mislio je
Augustin, tek tada će moći promatrati Boga. Tada će otkriti ljepotu prema kojoj su
sve stvari ružne. Budući da ovdje ljepota služi transcendentnoj svrsi, istraživanje
ljepote nije grijeh. Samim tim što je stvorena Božjom voljom, kad se čovjek bavi
njom, on ispunjava Božji zadatak. Ljepotu treba istraživati, ali ne radi nje same, već
da bismo slavili Božje stvaranje.
Bitni sastavni dijelovi ljepote su mjera, forma i sklad. Kao svoje određujuće
karakteristike, ljepota posjeduje i red i broj. Augustin zastupa racionalnu
proporcionalnost i važnost brojnih odnosa. Na primjer, nama se sviđa kad je jedan
prozor kuće na sredini zida, a druga dva na obje strane od njega na istoj udaljenosti
od sredine. Često su brojevi osnovno načelo kojim se moraju rukovoditi umjetnici.
Prema Augustinu, umjetnička djela uvijek teže onome što ne mogu biti u potpunosti,
kao što npr. slika čovjeka ne može biti ljudsko biće.

16
Isto, str. 197.
10
 Augustin je smatrao da je Bog sve uredio tako da svaka stvar ima svoje
određeno mjesto i svoju zadaću. Svako postojeće biće ima svoju mjeru, formu i
pripada nekoj harmoniji. Iako mi ne znamo smisao svih pojedinačnih slučajeva, mi
zbog tog neznanja ne smijemo sumnjati o redu. Uvijek moramo imati vjeru da je Bog
sve dobro odredio i da sve ima svoje mjesto u ljepoti čitavog svijeta.17
Jedan od Augustinovih dokaza Boga je dokaz iz stvorenih bića i iz
univerzalnog slaganja. U djelu O Božjoj državi (De civitate Dei), Augustin tvrdi da
sam red, raspored, ljepota, promjena, i kretanje svijeta i svih vidljivih stvari
najavljuju da su mogli biti stvoreni samo od Boga, neizrecivo i neviđeno velikog, te
neizrecivo i neviđeno lijepog. Svijet stvorenja odražava Boga, čak i onda kad to čini
na neodgovarajući način, odnosno kad je procijenjeno i kao više i kao manje
vrijedno. Red i jedinstvo prirode ukazuju na jedinstvo Stvoritelja. Tako i dobrota
stvorenih bića otkriva dobrotu Boga.18 Lijepo koje postoji u duhu umjetnika očituje
se u umjetnosti, ono se prenosi u određeni materijal. Tada dolazi do prijelaza s
vidljive na nevidljivu ljepotu, shvaćenu u metafizičkom smislu. U Ispovijestima,
Augustin upućuje Bogu hvalospjev:

''I zbog toga pjevam hvalospjev i prinosim žrtvu hvale žrtvovatelju mome, jer
ljepote koje prelaze po dušama u ruke umjetnika dolaze od one ljepote koja je iznad
duše i kojoj uzdiše duša moja i danju i noću.''19

17
GRLIĆ, D., nav. dj., str. 148-152.
18
KOPLSTON, F., nav. dj., str. 74-76.
19
AURELIJE, A., nav. dj., str. 204.
11
 4. ESTETIKA RUŽNOGA

U antičkom razdoblju lijepo se shvaćalo na dva načina, u širem i užem smislu.

U širem smislu lijepo je imalo apstraktnu odliku, obuhvaćalo je i moralno lijepo pa je
bilo vezano uz dobro. U užem smislu, lijepo se upotrebljavalo za konkretno lijepe
stvari. Kako se patrističko razdoblje, kojem pripada Augustin, nastavljalo na antičko
naslijeđe, koristio se i širi smisao pojma lijepog. Neko umjetničko djelo vrednovalo
se kao lijepo i prema moralnom cilju na koji je bilo usmjereno.
Baveći se opravdanjem postojanja zla u svijetu, Augustin je dao teorijski okvir
kasnijim razdobljima koja su se bavila estetikom ružnoga. Mučilo ga je pitanje:
kako to da postoji zlo u svijetu, ako je Bog dobar? A on je vjerovao da jest.
Smatrao je da Bog nije stvorio zlu narav, pa je prvo mislio da postoji i tjelesna
supstancija zla, od koje je dolazila zla narav. Maniheizam mu je nudio odgovor da
postoje dva neovisna vječna počela: počelo dobra - Bog i počelo zla. Međutim,
Augustin nije bio zadovoljan odgovorom, te napušta maniheizam. Na njega je
utjecao Plotin i njegovo učenje pomoću kojeg je na novi način vidio zlo, bez
dualističkog suprostavljanja zla Bogu dobra. Počeo je Boga shvaćati kao duhovnu
supstanciju, o kome sve ovisi, a on ni o čemu.
U tumačenju zla, Augustin naglašava četiri argumenta: privacija, slobodna
volja, cjelina i estetski argument.
Argument privacije kaže da zlo nije narav, ono je gubitak dobra. Zlo nije biće,
pa ne postoji vječno počelo zla. Sve stvoreno je relativno dobro. Stvoreno biće je
dobro jer ga je stvorio Bog, a promijenjivo jer je stvoreno ni iz čega. Budući da su
promijenjiva, stvorena se bića mogu narušavati, a to narušavanje naziva zlom.
Argumentom slobodne volje, Augustin naglašava da zla djela potiču od zle
volje. Dakle, zlo ima svoje podrijetlo u zlouporabi svoje volje. Okrećanje prema zlu
ne potječe od Boga, nego je to manjkava kretnja. Svaki je manjak ex nihilo (ni iz
čega), a on je u našoj moći.
Argument cjeline tvrdi da Bog koristi ljudsko zlo u dobre svrhe. Sve što može
izgledati zlo, u stvari je dobro zato što je neophodan dio cjeline koja je dobra.
Smatrao je da grijeh ne remeti ljepotu slike svega stvorenog.20 U djelu O državi

20
http://www.filozofija.org, IVAN DODLEK, Zlo kod Augustina i estetika ružnoga (22.1.2017.)
12
 Božjoj, Augustin piše: ''Jer kao što je slika lijepa i s crnom bojom smještena na
svoje mjesto, tako je lijepa i sveukupnost stvari čak s grješnicima, iako kad se oni
razmotre sami za sebe, njihova je ružnoća gnusobna.''21 Bog dozvoljava zlo jer je
predvidio koje će dobro učiniti od tog zla.
Prema estetskom argumentu, dobro se više cijeni kad se promatra u kontrastu
sa zlim. Samom oprekom suprotnosti, ljepota postaje još krasnija.
Postoje tri razine pristupa ružnome: izražavanje ružnog po sebi (raspadanje
tijela), izražavanje formalno ružnog (neravnoteža organske veze između dijelova
neke cjeline) i umjetničko prikazivanje obje pojave.22 Na razini ružnog po sebi i
formalno ružnog, stvari nam mogu biti odbojne. A na razini umjetničkog
prikazivanja, ružno postaje prihvatljivo, ukoliko je ružnoća prikazana na lijep
način. Iako su se u antičkom razdoblju prikazivali likovi koji su bili suprotnost
grčkom idealu ljepote, tek dolaskom kršćanstva prikazivanje ružnoga dobiva puni
legitimitet. Umjetnost izražava bol, patnju, smrt, mučenje. To je omogućeno upravo
Augustinovim opravdanjem postojanja zla i ružnoga. Prema njemu, i čudovišta su
lijepa jer i ona su bića, te tako doprinose harmoniji cjeline. Prikazivanjem Kristova
raspeća ružno je uvedeno u slavljenje božanskoga, što je također dalo doprinos
prikazivanju ružnoga. U srednjem vijeku, lijepo stvorenoga ima svoj izvor u Bogu.
Konačna je svrha lijepog uspon prema Bogu, pa je umjetnost podređena čovjekovoj
svrsi i ljudskim krepostima.23

21
AURELIJE, Augustin, O Božjoj državi, svezak drugi, preveo Tomislav Ladan, Zagreb, 1995., str.
53.
22
ECO, U., Povijest..., nav. dj., str. 19.
23
http://www.filozofija.org, IVAN DODLEK, Zlo kod Augustina i estetika ružnoga (22.1.2017.)
13
 ZAKLJUČAK

U srednjem vijeku, uzor ljepote bio je Bog. Zemaljska ljepota označavala je

imitaciju uzvišene ljepote. Takvo mišljenje proizašlo je iz antičkog razdoblja, u
kojem se Bog često poistovjećivao sa svjetlom. U svojoj teoriji iluminacije, Augustin
tvrdi da svijetlo dolazi od Boga i obasjava naš duh, te na taj način mi spoznajemo
nužne, nepromijenjive i vječne istine.
U Augustinovom mišljenju vidimo i bliblijski utjecaj, kada kaže da je lijepo
sve što je stvoreno. Preuzeo je i Platonovo učenje prema kojem bića osjetilnog
svijeta participiraju na ideji ljepote, te su lijepa onoliko koliko imaju udjela u toj
ljepoti.
Bog je stvoritelj sveukupne ljepote i oblikovatelj svih oblika. Da bi neka stvar
bila lijepa, mora sadržavati sklad, red, broj i cjelovitost. U srednjem vijeku, lijepo je
označavalo konkretno lijepe stvari, ali upotrebljavalo se i za moralno lijepo. To jest,
umjetnička su se djela cijenila kao lijepa prema moralnom cilju.
Augustin je dosta utjecao svojom teorijom opravdanjem postojanja zla u
svijetu. Estetika ružnoga ne bi bila moguća bez Augustinove vizije općeg poretka u
kojem zlo i ružno imaju svoje mjesto. Došao je do nekoliko zaključaka: Zlo nije biće,
nego gubitak dobra. Zla djela potiču od zle volje. Bog koristi ljudsko zlo u dobre
svrhe. Dobro se više cijeni kad se promatra u kontrastu sa zlim. Augustinovim
opravdanjem postojanja zla i ružnoga, u umjetnosti su se počele prikazivati teme
poput boli, smrti i patnje. Prema Augustinu, i ružno i lijepo daju harmoniju cjelini.
S Augustinovim opravdanjem postojanja zla počinje osamostaljivanje ružnoga.
No, mislim da ipak nije moguće govoriti o potpunoj samostalnosti, jer su lijepo i
ružno uvijek povezani u jednu cjelovitost. Augustin ružnom daje veću samostalnost
kad ga prestaje smatrati samo negacijom lijepoga, ali ono kao takvo samo daje
doprinos cjelini estetskog doživljaja.
Složila bih se s Augustinovim mišljenjem da apsolutno ružno ne postoji jer
Bog, kao uzor ljepote, ne bi mogao stvoriti nešto ružno, te da ružno može biti dano
kako bi se više istaknula ljepota. Sve što postoji, što je stvoreno, lijepo je. Kao što su
Platon i Augustin smatrali da je neka stvar lijepa onoliko koliko ima udjela u ideji
ljepote, tako i ja smatram da što smo bliži Bogu, naša ljepota postaje većom. Zlo
14
nastaje zbog nedostatka dobra. Dana nam je slobodna volja i ako ju zloupotrijebimo,
nastat će zlo, ali čak i iz toga Bog može izvući neko dobro. Dakle, Bog nije stvorio
zlo, nego ga mi stvaramo jer nam je dao slobodnu volju. Netko onda može reći zašto
Bog dopušta da se čini zlo, zašto daje slobodu? Ali zar bi Bog bio dobar Bog, kad bi
ukinuo slobodnu volju i kad bi nas silio da činimo samo ono što on želi?

15
 LITERATURA

AURELIJE, Augustin, Ispovijesti, preveo Stjepan Hosu, Kršćanska

sadašnjost, dvanaesto izdanje, Zagreb, 2016.
AURELIJE, Augustin, O Božjoj državi, svezak drugi, preveo Tomislav Ladan,
Zagreb, 1995.
BAJSIĆ, Vjekoslav, ''Sv. Aurelije Augustin'', u: Aurelije Augustin, Ispovijesti,
Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2016.
ECO Umberto, Povijest ljepote, Hena com, Zagreb, 2004.
ECO, Umberto, Umjetnost i ljepota u srednjovjekovnoj estetici, Institut za povijest
umjetnosti, Zagreb, 2007.
FRIES, Heinrich, KRETSCHMAR Georg, Klasici teologije, knjiga prva, prevela
Ljiljana Matković-Vlašić, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 2004.
GRLIĆ, Danko, Estetika,Povijest filozofskih problema, Naprijed, Zagreb, 1974.
KOPLSTON, Frederik, Istorija filozofije, srednjovekovna filozofija, Avgustin – Skot,
preveo Jovan Babić, Beogradski izdavačko-grafički zavod, Beograd, 1989.
KUŠAR, Stjepan, Srednjovjekovna filozofija, sv. 2., Školska knjiga, Zagreb, 1996.
MACAN, Ivan, Filozofija spoznaje, Zagreb, Filozofsko-teološki Institut Družbe
Isusove, 1997.
MIŠIĆ, Anto, „Samosvijest – temeljna sigurnost na putu k apsolutnoj Istini, prema
sv. Augustinu“,u: Obnovljeni život, br. 51, Zagreb, 1996.
http://www.filozofija.org, IVAN DODLEK, Zlo kod Augustina i estetika ružnoga
(22.1.2017.)

16