Ekološke udruge - spaljivanje otpada nepotrebno

12 ekoloških udruga na istupe ministra zaštite okoliša i prirode i njegovih savjetnika na

temu spaljivanja otpada nazvanog "energetska oporaba" reagirali su dopisom gdje
objašnjavaju štetni utjecaj spaljivanja smeća te iznose prijedloge uvođenja održivog
sustava gospodarenja otpadom. Njihovo priopćenje prenosimo u cijelosti.
Koalicija 12 udruga koje se zalažu za održivo gospodarenje otpadom traži od Ministarstva
zaštite okoliša i prirode (MZOIP) odustajanje od koncepta spaljivanja otpada u
spalionicama, cementarama i termoelektranama koje MZOIP javno zagovara i predlaže
kao temelj sustava gospodarenja otpadom u Hrvatskoj. Spomenute udruge su: Zelena
akcija, Sunce, Institut za ruralni razvoj i ekologiju, Udruga Krizni Eko Stožer Marišćina,
Zeleni Osijek, EKO-Udruga „Ravni kotari“, Udruga Krizni Eko Kaštelanski stožer, Udruga
Okoliš (Cerje Tužno), Društvo Marjan, Udruga za zaštitu okoliša Resnik, Eko breza
(Varaždin), Parkticipacija

Proteklih tjedana MZOIP intenzivno i konstantno kroz medije obmanjuje javnost

tvrdnjama da je bez spaljivanja otpada nemoguće uspostaviti kvalitetan sustav
gospodarenja otpadom u RH. Takav nerazuman stav MZOIP temelji se na zastarjelim
dokumentima (Plan gospodarenja otpadom RH i Strategija gospodarenja otpadom RH) iz
2005. i 2007. godine koji su neusklađeni sa novim Zakonom te s EU direktivom o otpadu
i odlagalištima. Ovi zastarjeli dokumenti krivo su procjenili količine otpada koje danas
građani u Hrvatskoj proizvode te propisuju puno niže ciljeve za odvajanje i recikliranje
otpada od onih koji su danas na snazi. Primjerice, navedena Strategija propisuje tek 18%
odvojeno prikupljenog otpada 2020. godine, dok novi Zakon i EU direktiva o otpadu
propisuju minimalno 50% odvojeno prikupljenog otpada 2020.godine.

Ovako nisko postavljenim ciljevima za odvojeno prikupljanje i recikliranje otpada, MZOIP

ne samo da je u sukobu s propisima koje sam predlaže već godinama umjetno pokušava
stvoriti potrebu za spaljivanjem otpada, koje je najmanje prihvatljiv korak u lancu
gospodarenja otpadom. Pri tome zanemaruje činjenicu da uspostavom održivog sustava
gospodarenja otpadom, Hrvatskoj spaljivanje ne bi bilo potrebno. Novi Plan gospodarenja
otpadom kojeg RH treba donijeti ove godine mora uspostaviti kvalitetan i održiv sustav
temeljen na maksimalnoj reciklaži, a ne na najavljenom spaljivanju. Spaljivanje bi
uzrokovalo ovisnost o potrebama proizvodnje golemih količina miješanog otpada kako bi
se punila megalomanska postrojenja za proizvodnju goriva za spaljivanje u cemenatrama
ili termoelektranama, što bi posljedično dovelo do nemogućnosti ispunjavanja strogo
zadanih ciljeva recikliranja i tereta za građane koji bi morali plaćati skupe kaznene penale
Europskoj Uniji.

Hijerarhija gospodarenja otpadom, koju nalažu direktive Europske Unije, jasno propisuje
da se rješenja za zbrinjavanje otpada moraju temeljiti na povećanoj prevenciji
nastajanja, ponovnoj uporabi, recikliranju i kompostiranju otpada te da se količine
ostatnog otpada moraju svesti na minimalnu moguću mjeru, iskoristiti u svrhu reciklaže i
obraditi ekološki najprihvatljivijom metodom. Kombinacijom tih koraka količine otpada se
mogu smanjiti i preko 95% u odnosu na ukupnu količinu. U slučaju spaljivanja, nastale bi
velike količine novog otpada tj. šljake za odlaganje i opasnog otpada za skup izvoz. Uz
to, sustav koji isključuje spaljivanje može se uspostaviti u puno kraćem roku, znatno je
jeftiniji te se lako može sufinancirati iz fondova EU. Za izgradnju postrojenja za
spaljivanje ili proizvodnju goriva za spaljivanje to nije slučaj, budući da prioritet u
dobivanju sredstava iz europskih fondova imaju prioritetni oblici gospodarenja otpadom.

Trošku spaljivanja treba pridodati i oportunitetni trošak jer se spaljivanjem otpada

uništavaju sirovine čije bi recikliranje donijelo dodatan prihod i mogućnost otvaranja
novih radnih mjesta, i to u znatno većem broju od onih u sektoru spaljivanja koja
Ministarstvo najavljuje. Također, valja napomenuti i činjenicu da se spaljivanjem dobiva
znatno manji udio električne ili toplinske energije od one koja se štedi recikliranjem i koja
se dobiva anaerobnom digestijom odvojenog organskog otpada, pri čemu nema
posljedica po okoliš, dok se spaljivanjem emitiraju nedozvoljene količine opasnih spojeva
(poput dioskina, furana i žive) te stakleničkih plinova sa izrazito negativnim utjecajem na
zdravlje ljudi i zagađenje okoliša.

Argumenti protiv spaljivanja otpada

- spaljivanjem otpada, usprkos rada postrojenja na principu suvremenih tehnologija, u
zrak se emitiraju teški metali kao što su olovo, živa, kadmij te spojevi dioksina i furana
koji su opasni po zdravlje i u najmanjim količinama, tako da redovito mjerenje i praćenje
koncentracije ovih spojeva nije dostatno za zaštitu ljudskog zdravlja u okolici takvih
postrojenja. Pogotovo poznavajući činjenicu da uprava postrojenja biva unaprijed
obavještena o mjerenju te činjenicu da su istraživanja provedena u Velikoj Britaniji
potvrdila da kontinuirano praćenje razina dioksina pokazuju 8 puta veće razine od
najavljenih mjerenja. Iako se većina čestica oslobođenih iz dimnjaka spalionice taloži
unutar 10 km od izvora, vrlo fine čestice se mogu transportirati i na puno veće
udaljenosti. Emisije nanočestica se još uvijek ne mjere nigdje u Europi, iako je opasnost
od tih čestica itekako poznata. One ne samo da su toksične, već i njihov broj u jednom
m3 dima može ići od nekoliko milijardi do stotina milijardi što jasno upućuje na moguće
posljedice.

- zbog kemijskih i termičkih operacija potrebnih za obradu otpada u postrojenjima za

spaljivanje (nastaju kiseli plinovi kao što su dušikovi oksidi te temperature čak i do 1000
°C) može doći do tehničkih nepravilnosti. Prilikom nepravilnosti u radu zaustavljanje rada
je ekonomski iznimno skupo jer zahtjeva gašenje sustava te nove energetske gubitke.
Požari u spremnicima otpada su posebno opasni, jer zaustavljaju rad postrojenja te u
okoliš emitiraju znatne količine postojanih organskih onečišćujućih tvari poput dioksina,
furana i polikloriranih bifenila opasnih po zdravlje. U svibnju 2008. godine, nekoliko
udruženja liječnika koja okupljaju preko 33.000 doktora medicine, potpisalo je apel
Europskom parlamentu da se odustane od promocije spaljivanja otpada. Ovi liječnici
tvrde da one imaju izrazito negativni utjecaj na zdravlje te citiraju brojne studije koje to
potkrijepljuju.

- činjenica je i da se u postrojenjima za spaljivanje redovito krše zakonski dozvoljeni

limiti. Uzmimo za primjer često spominjanu bečku spalionicu Flötzersteig, koja je samo u
rujnu 2004. godine ispustila 12 puta veću količinu sumpor-dioksida od dopuštene. Osim
toga, ta je spalionica do sada imala nekoliko kvarova i požara koji su uzrokovali velika
ekološka zagađenja. Velike razine teških metala zabilježene su na voću i povrću
uzgajanom u njezinoj blizini. Za primjer nesigurnosti postrojenja za spaljivanje može se
uzeti i iskustvo domaće prakse u vidu ekološkog akcidenta u skladištu PUTO-a na
Jakuševcu 2002. godine, koji dovoljno govori o ispunjavanju sigurnosnih standarda kad
je spaljivanje u pitanju.

- spaljivanje gorive komponente komunalnog otpada dovodi do daljnjeg povećavanja

emisija CO2 u atmosferi. Iako posljednjih godina postoji određeni napredak u
smanjivanju emisija, brojni primjeri iz Europe ukazuju na velike količine stakleničkih
plinova koje se i dalje emitiraju u atmosferu. Osim štetnih plinova emitiranih direktno iz
postrojenja, problem predstavljaju i nus-produkti spaljivanja, a to su toksični pepeo i
filtri, koji se redovito trebaju mijenjati i odvoziti na odgovarajuće odlagalište opasnog
otpada ili izvoziti. Spalionica u Beču se rješava tog otpada tako da ga pakira u velike
vreće i zatim se to odvozi u njemačke rudnike soli. Naravno, to pospremanje u njemačke
rudnike soli nije besplatno, već izrazito skupo, pogotovo kad se uračuna i transport tog
otpada do Njemačke. Hrvatska za sada nema rješenje za zbrinjavanje opasnog otpada,
te se on miješa sa cementom za izradu građevinskih blokova i cigli (kancerogene kuće,
dječja igrališta itd.) ili izvozi po visokoj cijeni od 0.35-0.5 eur/kg, što Ministarstvo u
medijima zaboravlja spomenuti.

- što se (ne)isplativosti tiče, osim zbrinjavanja nus-produkata, problem je i u samoj srži

namjere spaljivanja otpada. Glavni argument zagovaratelja spaljivanja otpada je energija
koja se dobiva u postrojenju za termičku obradu otpada te se plasira u obliku električne
ili toplinske energije za grijanje kućanstava. Međutim, stupanj energetske učinkovitosti
spaljivanja je relativno nizak. Uzrok tome je što neki dijelovi otpada zapravo nemaju
kaloričnu vrijednost (kamen, staklo, prašina..), dok je većina organskog otpada koji
dolazi u postrojenja veoma vlažna te samim time ima i nisku kaloričnu vrijednost. Uz to,
gledajući i na cjelokupni životni tok proizvoda, recikliranje, kao način zbrinjavanja
komunalnog otpada, ima u konačnici puno veću uštedu energije nego spaljivanje. Kroz
iskorištavanje materijala iz otpada se štedi energija, jer će tako udio energije potrebne
za reciklažu biti niži od energije potrebne za proizvodnju novih proizvoda.

- gorivo za spaljivanje, čiju proizvodnju zagovara MZOIP slabe je kvalitete te ga je kao

takvo jako teško plasirati na tržište i potrebno je mnogo platiti da se ono zbrine,
pogotovo cementarama u kojima bi zbog spaljivannja takvog goriva došlo do problema s
korozijom te bi one morale češće i skuplje održavati svoja postrojenja. Zemlje, poput
Italije i Njemačke, koje su prve počele primjenjivati postrojenja sa proizvodnjom tog
goriva kao financijski isplativ izvor energije za cementare i spalionice u kojima se često
spaljuju goriva niže kvalitete, nakon 10ak su godina shvatile da je takav koncept
neisplativ i da se sam pristup gospodarenja otpadom mora modificirati u smjeru „zero
waste“ strategije. Isti slučaj je i sa gradom Barcelona, koji ima nekoliko najmodernijih i
najskupljih MBO postrojenja, a 2010. se dugoročno priklonio „zero waste“ strategiji u
kojoj je MBO samo dio lanca održivog gospodarenja otpadom. Također, Danska, koja ima
najveći broj spalionica u Europi, napokon je uvidjela prednosti recikliranja u odnosu na
spaljivanje, te se u svojoj resursnoj strategiji 2013. godine jasno izrazila da mora krenuti
u smjeru recikliranja otpada i postupnog smanjenja spaljivanja i u konačnici do prestanka
spaljivanja.

- protiv isplativosti spaljivanja je i argument da je iskorištavanje otpada na druge načine

(recikliranje, sortiranje, kompostiranje, anaerobna digestija i proizvodnja sintetičkog
pijeska) puno jeftinije od spaljivanja te se i u tom procesu iz bioplina iz procesa
anaerobne digestije može proizvesti elektična energija približno u istoj mjeri kao i
prilikom spaljivanja otpada, a uz to se ostvaruje i dodatan prihod od prodaje reciklanata.

- valja napomenuti i da postoji velika ekonomska potreba za 100% napunjenošću

spalionica i postrojenja koja proizvode gorivo za spaljivanje. Ako na određenom području
nema dovoljnog dotoka otpada za financiranje rada, odnosno ispravno funkcioniranje to
će biti financijski kažnjeno i naplaćeno od samih građana, što je neodgovorno i
nedopustivo jer je smanjenje količina otpada najviši prioritet u strogo propisanoj
hijerarhiji gospodarenja otpadom te na njemu inzistira Europska Unija.

Prijedlozi za plan gospodarenja otpadom RH

Prevencija nastajanja i ponovna uporaba otpada su zbog najpovoljnijih utjecaja na okoliš

najvažnije stavke hijerarhije gospodarenja otpadom. Količine otpada u nastanku moraju
opadati u narednom razdoblju, jer se jedino na takav način možemo odgovorno ponašati
prema prirodi i ispuniti preuzete obveze. Navedeno se može postići ispunjavanjem načela
onečišćivač plaća, odnosno uvođenjem sustava individualne odgovornosti na temelju
kojeg bi svaki pojedinac bio odgovoran za količinu otpada koju bi proizveo. Potrebno je
dakle, zbog motivacije građana i pozitivnih efekata za smanjenje količine (jer s većom
količinom otpada raste i cijena odvoza), planom gospodarenja otpadom definirati
uvođenje naplate odvoza otpada prema količini ostatnog otpada u nastanku, što znači
napustiti postojeće paušalne oblike naplate odvoza otpada poput onih baziranih na
kvadraturi stana ili broju ukućana. Sustav treba pravedno nagrađivati one koji
produciraju manje količine otpada te ga odvajaju i recikliraju, dok oni koji proizvode više
od unaprijed zakupljenog volumena ili težine otpada, kao i oni koji ne odvajaju, to
trebaju i platiti.

Osim odgovornosti potrošača za otpad koji je prouzročio, važna je i odgovornost

proizvođača koji mora snositi odgovornost za proizvod, a proizvod koji je načinjen od
materijala koji se ne može reciklirati ne smije se ni proizvesti. Proizvođači bi trebali
ulagati u bolji dizajn koji omogućava da se pojedini materijali lako mogu reciklirati ili
ponovo iskoristiti u proizvodnji. Lokalna vlast mora uvesti takse proizvođačima ili
zabraniti upotrebu određenih vrsta proizvoda koji se ne mogu pravilno obnoviti, popraviti,
reciklirati ili kompostirati. Više je svjetskih gradova i općina do sada zabranilo uporabu
plastičnih vrećica ili nametnulo poreze za svaku izdanu vrećicu. Rezultati su ovakvih
poteza i više nego pozitivni. Primjer Republike Irske pokazao je kako je upravo
uvođenjem takse na plastične vrećice moguće smanjiti njihovu upotrebu za 90%. Osim
navedene mjere poreza na plastične vrećice potrebno je uvesti i zabranu besplatnih
reklamnih materijala za kućanstvo u poštanskim sandučićima, otvoriti mreže centara za
ponovnu uporabu u kojima bi građani razmjenivali proizvode koji se mogu ponovno
koristiti (namještaj, posuđe, odjeća...), uvesti sistem smart kartice koja bi poticala
kupovinu ambalaže koja se može višekratno upotrebljavati te raznolikim edukativnim
kampanjama stimulirati građanstvo na smanjenje količine otpada u nastanku.

Materijalna oporaba (recikliranje) i kompostiranje sljedeći su korak i ključan alat u

cjelovitom gospodarenju otpadom. Kako bi se on omogućio, potrebno je u plan
gospodarenja otpadom uvesti mjere za povećanje recikliranja/kompostiranja otpada
poput skupljanja sortiranog otpada «od vrata do vrata» kako bi se građanima
maksimalno olakšalo sortiranje i recikliranje otpada. U gusto naseljenim dijelovima
gradova s višestambenim zgradama potrebno je osigurati odvojeno prikupljanje otpada u
najmanje 3 frakcije (organski otpad, reciklanti, ostali otpad). U takvim dijelovima grada,
spremnici u zajedničkim prostorijama zgrada kojima upravljaju građani bit će
najefikasniji za odvojeno prikupljanje otpada. Da bi se to postiglo potrebno je modificirati
trenutne punktove na kojima se trenutno nalaze spremnici za miješani komunalni otpad.
Te punktove potrebno je opremiti s još 2 spremnika i to jednim za prikupljanje suhe
reciklažne frakcije otpada te jednim za organski otpad, dok je kapacitet postojećih
spremnika za miješani otpad potrebno smanjiti. Ukoliko spremnike nije moguće postaviti
u zgrade, potrebno ih je za svaku zgradu postaviti u odgovarajući kavez izvan zgrade,
kojem bi ključem imali pristup jedino stanari te zgrade. Uz to, potrebno je građane
opskrbiti standardiziranim čipiranim vrećicama/kantama za svaku pojedinu frakciju
otpada radi uvođenja individualne odgovornosti gospodarenja komunalnim otpadom iz
kućanstva te uvođenja sustava kontrole. U rjeđe naseljenim područjima potrebno je
sustav u potpunosti osloboditi velikih spremnika te prijeći na standardizirane
vrećice/kante različitih volumena i različitih boja za ostatni otpad kao i za sve ostale
frakcije otpada. Prednost tog sustava je olakšana naplata odvoza prema količini otpada,
što bi bilo nadzirano od centralnog sustava i komunalne službe. Kao korektivni faktor u
sustavu odvojenog prikupljanja reciklanata mora djelovati Fond za zaštitu okoliša i
energetsku učinkovitost te osiguravati plasman materijala za koji komunalna poduzeća
danas imaju poteškoća u plasmanu. Potrebno je voditi računa i o redovitosti sakupljanja
te zamijeniti učestalost odvoza ostatnog otpada učestalijim odvozom organskog otpada.
U tako organiziranom sustavu naplata javne usluge odvoza otpada odnosila bi se na
količinu ostatnog otpada u nastanku te bi se na taj način poticalo smanjenje nastanka
otpada kao i maksimalno moguće odvajanje komunalnog otpada u posebne spremnike na
mjestu nastanka. Provođenjem sustava nagrađivanja korisnika komunalnih usluga putem
umanjenih cijena komunalnih usluga prema postotku odvajanja otpada koji se može
reciklirati moguće je postići i preko 85% odvajanja otpada za reciklažu. Najbolji primjeri
za to su općine i gradovi na sjeveru Italije koje recikliraju preko 80% otpada, zatim San
Francisco, Canberra, Ljubljana te brojni drugi gradovi i općine diljem svijeta.

Potrebno je poduprijeti i izgradnju infrastrukture koja će se nadovezati na prethodne

mjere, a to se odnosi na izgradnju sortirnica otpada te uređenje lokalnih centara za
zbrinjavanje organskog otpada koji uključuju linije za kompostiranje i linije za
proizvodnju bioplina. Sortirnice su neizostavni element svake strategije gospodarenja
otpadom koja počiva na visokim udjelima recikliranog otpada, a svrha im je brzo
odvajanje odvojeno prikupljenih materijala u frakcije koje je moguće plasirati na tržište i
čišćenje neželjenih tvari u samim materijalima. One dakle sortiraju materijale za daljnju
reciklažu, dok bi organski prikupljen otpad bio zbrinut u kompostani, odnosno bioplinari.
Na taj način se polako zatvara krug održivog gospodarenja otpadom i preostaje zbrinuti
još samo ostatni (miješani) otpad tj. otpad koji nije odvojeno sakupljen za recikliranje ili
kompostiranje.

Za oporabu ostatnog otpada prije konačnog odlaganja u inertnom obliku na odlagalište

najbolje je rješenje niz malih postrojenja diljem RH za maksimalno izvlačenje upotrebivih
materijala za recikliranje i organskog otpada za kompostiranje te bez proizvodnje
RDF(eng. Refuse-derived fuel) ili SRF(eng. Solid Recovered fuel) goriva za spaljivanje u
cementarama/termoelektranama. Valja istaknuti da je kvaliteta reciklanata dobivenih
izvlačenjem iz ostatnog otpada manja nego u slučaju odvojenog prikupljanja otpada radi
čega proizvedene sirovine imaju i nižu tržišnu vrijednost. Stoga se ponovo naglašava
važnost odvajanja otpada na mjestu nastanka gore opisanim metodama. Nakon
mehaničkih postupaka kojima se vadi većina ponovno iskoristivih materijala, treba
slijediti biološka obrada otpada, odnosno anaerobna digestija organske frakcije ostatnog
materijala. Anaerobnom digestijom se dobiva plin metan (CH4) u udjelu i do 85%.
Nastali plin se čisti od primjesa i vlage te koristi kao gorivo za pokretanje motora s
unutarnjim izgaranjem ili plinskih turbina spojenih na generator izmjenične struje radi
dobivanja električne energije. Dobar primjer takvog postrojenja je EUROPARC II u
Barceloni, čija je cijena izgradnje za 270.000 tona ostatnog otpada 3 puta niža od cijene
predviđene spalionice za Grad Zagreb te je skoro 70% bilo financirano iz kohezijskog
fonda EU, što nije moguće u slučaju spalionice. Uz to, s obzirom na činjenicu da bi se
predloženim modelom selektivnog prikupljanja otpada znatno smanjila količina ostatnog
otpada, jasno je da predložena postrojenja za naknadno izvlačenje reciklanata u RH
moraju biti puno manjeg kapaciteta, iz čega proizlazi da bi trošak izgradnje bio
višestruko manji od troška izgradnje spalionice. Navedena postrojenja su okolišno
prihvatljiva jer ne proizvode gorivo za spaljivanje te su i ekonomski isplativa, primjerice,
navedeno postrojenje u Barceloni proizvodi 12.6 milijuna m3 bioplina (22 000 MWh
električne energije godišnje) i 38 000 tona komposta godišnje.

Krug održivog gospodarenja otpadom zatvara se obradom dijela otpada iz kojeg se nisu
uspjeli izvući reciklanti pomoću mehanizama koji od te mase proizvode sintetički pijesak
kao vrijednu sirovinu za proizvodnju crijepa, pločica, vrtnih stolova, rubnika itd. Kao
najreprezentativniji primjer takve obrade valja istaknuti pokrajinu Treviso u Italiji tj.
mjesto Vedelago koje ostatni otpad zbrinjava na navedeni način u sklopu svog projekta
„100% recycling“. Malen dio količine (do 5%) u potpunosti inertnog otpada na kraju
ciklusa lako se zbrinjava na uređenom odlagalištu uz vršenje konstantnog monitoringa.

Često se pokušava zagovarati i spaljivanje viška otpadnog mulja iz pročistača otpadnih

voda. Provedena istraživanja pokazuju kako bi modernizacija pročistača otpadnih voda
ugradnjom dodatnih procesnih postrojenja omogućila smanjenje nastanka otpadnog
mulja za više od 80 %, što također potvrđuje bespotrebnost spaljivanja. Osim toga,
takva modernizacija povećala bi količinu proizvedenog metana (bioplina) na
postrojenjima za pročišćavanje otpadnih voda (za više od 50%), a na kraju procesa dobio
bi se kruti ostatak koji je kemijski i biološki inertan i može se odložiti na sanitarno
odlagalište komunalnog otpada ili upotrijebiti u proizvodnji gradevinskog materijala npr.
betonskih blokova. Takvi mehanizmi za reduciranje količine mulja koriste se u više
europskih gradova, primjerice u Brusselsu te u Toulouseu i Samuru u Francuskoj.
Postojeći mulj nataložen u lagunama koji potječe iz postupka pročišćavanja otpadnih
voda može se iskoristiti u poljoprivredi, ako su iz njega uklonjeni patogeni organizmi, a
teški metali i organske tvari ne prelaze određene vrijednosti. Ako parametri nisu pogodni
za iskorištavanje u poljoprivredi, može se iskoristiti za prihranu tla na šumskim i zelenim
površinama.

Predloženi model je u skladu sa smjernicama EU i sa Zakonom o održivom gospodarenju

otpadom te je jedini put da se ispune sve obveze koje hrvatski gradovi i općine imaju u
pitanjima reciklaže, odlaganja otpada i emisije stakleničkih plinova, stoji u priopćenju
udruga.
Izvor: KESM