Zlatni standard je monetarni sustav u kojem se standardna ekonomska jedinica vrijednosti temelji

na fiksnoj količini zlata. Mogu se razlikovati tri vrste zlatnog standarda. To su čisti zlatni
standard (Gold coin stnadard), standard zlatnih poluga (Gold Bullion Standard) i standard zlatnih
deviza (Gold Exchange Standard).

Čisti zlatna standard

Čisti zlatna standard ili sustav zlatne valute sa zlatom u optjecaju, bio je sustav u kojemu se u
optjecaju kao zakonsko i definitivno sredstvo plaćanja upotrebljavao zlatni novac.

„Nominalna vrijednost svakog komada zlatnog novca formalno je morala odgovarati njegovoj
stvarnoj materijalnoj vrijednosti. Razilaženje nominalne i stvarne vrijednosti do kojega je
dolazilo zbog trošenja zlatne monete nije bilo bitno, jer svatko ima pravo donijeti zlato i tražiti
od emisijske ustanove da mu ga iskuje u novac“ (Lovrinović i Ivanov 2009).

„Osnovna načela ovog sustava su: država definira novčanu jedinicu kao određenu količinu zlata,
potpuna sloboda kovanja zlatne monete za privatni račun, slobodno tržište zlata, cirkulacija
zlatne monete ne isključuje cirkulaciju moneta i iz drugih metala, ali samo u ulozi sitnog novca,
te paralelna cirkulacija kreditnog novca“ (Dvornik, 1980.).

S obzirom da je cijena zlata bila fiksna, monetarna je vlast bila obvezna kupovati i prodavati
zlato po toj cijeni u neograničenim količinama, čime se je garantirao identitet kupovne snage
novca s kupovnom snagom označene količine zlata.

Sloboda kovanja zlata prakticirala se da bi se monetizacijom nemonetarnog novca zlata

osigurala: što stabilnija cijena zlatu, automatsko reguliranje novčanog opticaja i spriječavao
monopol države u pogledu emisije i volumena novčanog optjecaja. Količina novca u optjecaju
striktno je bila povezana sa zalihama raspoloživog novca.

Kako je svatko imao neograničeno pravo kupnje i prodaje zlata, pravo na industrijsku preradu,
pravo na potpuno slobodan uvoz i izvoz zlata, slobodno tržište zlata bilo je od presudne važnosti.
Cilj slobodnog tržišta bilo je izravnavanje tržišne i monetarne cijene zlata kako se ne bi formirale
različite cijene zlata na pojedinim nacionalnim tržištima.

„Fiksna kupoprodajna cijena zlata, koju su jamčile monetarne vlasti i koja je bila jednaka za sve
zemlje, izbacuje na površinu specifičnost zlata u odnosu na ostala dobra: opće sniženje troškova
proizvodnje neće eliminirati nekonkurentne proizvođače zlata, kao što ni opći porast proizvodnih
troškova neće biti popraćen simultanim porastom cijene zlata“ (Dvornik, 1980).

Osnovni preduvjeti automatskog reguliranja novčanog optjecaja bili su: sloboda kovanja monete
za privatan račun, slobodna zamjena banknota u zlato, te slobodan uvoz i izvoz zlata i roba.
Ukoliko bi se javio višak novca (banknota) konvertirao se u zlato kako bi se automatski
reducirao novčani optjecaj, dok se kod manjka novca nemonetarno zlato prodavalo za novac i
time se povećavao novčani optjecaj. Konvertibilnost je osiguravala potpunu ravnopravnost svih
oblika novčanih sredstava, jer bi u protivnom ovakav sustav potpuno zatajio.

Problemi koji su se javljali u ovom sustavu odnosili su se na neprestanu suprotnost između

ograničenosti količine zlata koja se može iskoristiti kao valutni materijal i sve veće potrebe
gospodarstva za novcem, te neravnomjernost gospodarskog razvoja različitih zemalja. Kako
nerazvijene zemlje nisu mogle održati taj sustav bez štete za gospodarski razvoj, postupno dolazi
do napuštanja tog valutnog sustava.

Standard zlatnih poluga

S obzirom da je početkom Prvog svjetskog rata nastupila suspenzija čistog zlatnog važenja i
konvertibilnosti banknota u zlato, a između dva svjetska rata dolazi do znatnog porasta platnog
prometa i uvjerenja da proizvodnja zlata zaostaje i da će i dalje zaostajati za potrebama rastućeg
platnog prometa, počela se koristiti valuta zlatnih poluga.

U osnovi se ovaj valutni sustav ne razlikuje od sustava čiste zlatne valute, jer je i dalje novčana
jedinica definirana u zlatu, novčanice su konvertibilne u zlato, a međunarodna vrijednost valute
održava se u granicama zlatnog pariteta. Ipak postoje neke znatnije

razlike, koje se uglavnom svode na ukidanje slobode kovanja novca za privatni račun,
ograničenu konvertibilnost banknota u zlato na zlatne poluge i veće iznose, te strogu kontrolu
novčanog optjecaja i zlata od strane centralne banke.

Zemljama koje su je pravovremeno prihvatile, valuta zlatnih poluga donijela je velike koristi
zbog znatnih ušteda na transportnim troškovima i troškovima kovanja monete. Valutu zlatnih
poluga uvode: Engleska 1925. godine, Francuska 1928., a SAD tek 1934. godine

Velike zalihe zlata u centralnim bankama, povlačenje zlata iz optjecaja, ograničena

konvertibilnost banknota u zlato, oslobodili su ruke monetarnim vlastima i pretvorili čistu zlatnu
valutu u upravljanu valutu zlatnog standarda. Zlato je postupno izgubilo monetarnu funkciju i
pretvorilo se u „podlogu“. Ono je prvorazredna rezerva likvidnosti ako se drži u zemlji, ali ne
donosi kamatu i zahtijeva visoke transportne troškove otpreme zlatnih poluga. Stoga se pokazalo
korisnijim i sigurnijim deponirati ga u inozemstvu, gdje se brzo i jednostavno moglo upotrijebiti
za plaćanje ili kupovinu deviza.
Standard zlatnih deviza

„Standard zlatnih deviza se indirektno zasniva na zlatnom pokriću. Novčanice su konvertibilne u

zlatne devize, tj. u devize zemalja koje prakticiraju čistu zlatnu valutu ili valutu zlatnih poluga“
(Dvornik, 1980.).

Kod ovog standarda pojavljuju se još veće uštede u pakiranju, rukovanju i transportu zlata nego
kod zlatnih poluga. Stalno otvorena potraživanja prema inozemstvu donosila su poseban profit u
obliku kamata, a centralna banka zarađivala je na razlici kupovnog i prodajnog tečaja zlatnih
deviza. Promet zlata bio je slobodan, ali se prodaja nije mogla vršiti izravno emisijskoj banci,
nego u inozemstvu i tek tako dobivene zlatne devize su se mogle prodati za domaću valutu.

„Standard zlatnih deviza predstavlja korak dalje u pravcu udaljavanja nacionalnih valuta od
zlatno-monetarne baze kao jedine pozicije svjetskih monetarnih rezervi i podloge novčanog
optjecaja uopće. Ona pridonosi i daljnjoj ekspanziji kreditnog novca“ (Dvornik, 1980).