Milovan Lalović Prividi

PRIVIDI
Milovan Lalović Prividi

VJETRENJAČE
MOGA UMA
Milovan Lalović Prividi

Vjetrenjače moga uma

S tare su se razmahale,

sive krošnje mrkih šuma,

pa mašući pokrenuše,
vjetrenjače moga uma.

Kamen leđa podmetnuo,

korijenju da skrene staze,
hoće hrastom da okuje,
misaone vodogaze.

Pa mi snagu sve to pruža,

i čini me vrlo vrlim,
visinama duh mi diže,
vrletima oštrim surim.

Tako gore obitavam,

međ' munjama mirno stojim,
i posmatram ljude dolje,
da im ćudi sve izbrojim.
Milovan Lalović Prividi

Vapaj

O h, ko će noćas da me skloni?

Molim ljude I bogove,

Memljive crkve I džamije –
Ali niko da pozove –
Ni da me skloni

Dolaze zvijeri po mene,

Donose sa sobom okova par,
I rane tamne crvene
Da mi daju na dar.
O kakva farsa!

Crkve ne zvone, a ljudi cute,

Ni džamije ništa nisu bolje.
Sakrij me Bože pod svoje skute,
Jer, na trgu već spremo je kolje –
Da me pred svijetom raspore!
Milovan Lalović Prividi

Izgnani car
Maglena prostirka pade na brda,
oblake raspori oštrica tvrda.
Ja plešem u magli, ja izgnani car,
bez krune i carstva, umoran, star.

A brda stenju, gromovi trešte,

počasnom gostu nebeske fešte.
Tražim im mrsko munju na dar,
ja, izgnanik bez krune, umoran car.

Kiša već spira tragove moje,

duboki ponori preda mnom stoje.
Sa munjom plešem! O, kakav smo par,
munja i prognani, bez krune car!

Vjetar mi nanosi orlovski poj,

poslednji leti podanik moj.
Ja ruke širim, još jednom bar,
da nebom leti izgnani car!
Milovan Lalović Prividi

NE ČUDI SE BRATE

Z ašto to drhte ruke ti bijele?

Znaš đe šume kriju one vode uske,
i one drevne smrče I jele –
tu našu krv pusti niz potoke šumske.

Niko me, brate, ne smije naći,

milošću tvojom mi osmjeh vrati,
Sunce će skoro za brda zaći,
u suton me ubij i muke mi skrati.

Ne čudi se brate! Što te to čudi?

Rastjeraj boli što talože tmušu,
postade svijet kad rodih se jednom,
i nestaće kad ispustim umornu dušu.
Milovan Lalović Prividi
Milovan Lalović Prividi

BLAGO ONOM KO RANO

POLUDI
B lago meni đe poluđeh, ljudi!
Blago moja nedozrela mašto,
đe ja vidim da sjede neljudi,
drugi vide čojstvo i junaštvo!

Meni pamet nikako da stigne,

ozbiljniji nisam od đeteta,
đe ja vidim da pas nogu digne,
drugi kažu-svaka mu je sveta!

Meni pamet dolaziti neće.

Blago meni, blago dovijeka!
Đe ja čujem da čaktar klepeće,
drugi slijede "učena" čo'eka.

Oj pameti glave mi napsle,

ti potraži bolje mjesto đe-je,
drugi vide boeme vaskrsle,
đe ti čuješ ovce kako bleje.

Ni rađat se, možda, nisam treb'o.

Sav mi svijet naopačke stoji!
Samo nebo još je uvijek nebo,
i još niko zvijezde ne izbroji.
Milovan Lalović Prividi

I ne želim pamet da mi dođe!

Blago meni, sav se svijet čudi,
đe mi život u veselju prođe,
blago onom ko rano poludi!
Milovan Lalović Prividi

SIROTI MOJ

Ti ljudi traže prostor za rake,

treći čin pišu za veliki boj…
To oni dolaze čuješ li korake?
Ne boj se, čuvam te, siroti moj.

Vatrena kugla će kosti da mrvi,

oktavu podići vjernika poj,
pristavi lonče sa mojom krvi,
gosti nam dolaze, siroti moj.

Ti pamti da nijesu sve ptice svrake,

da niz vrat ne curi baš uvjek znoj …
Dolaze, dolaze, čuješ li korake?
Sjedi kraj mene, siroti moj.

Evo je ponoć i Mjesec se ceri,

razgoni nad kućom zvijezdica roj.
Ne boj se, čuvam te od bijesnih zvijeri!
Ti mirno spavaj, siroti moj.
Milovan Lalović Prividi

Tamo me čekaj

Z naš li gdje se završava misao,

tamo gdje sunce u mrak-
kosu svoju moči,
gdje snovi i java gube smisao?
Tamo me čekaj, tamo ću doći.

Znaš li gdje lađe bez posade brode,

tamo gde svijest bez forme se širi,
gdje duše čekaju da opet se rode?
Doći ću tamo kad sve se umiri.

Znaš li gdje sveti sjede u travi,

gdje nema dana i nema noći,
tamo gdje snivaš da spavaš u snima?
Tamo me čekaj tamo ću doći.

Znaš li za duboke vode plave,

gdje majke puštaju suzu svoju,
tražeći u njima dječije glave?
Ako me nema - potraži ti moju.
Milovan Lalović Prividi

Plameni jezici

Ratnici noćas izlaze iz zida,

brda se tresu, maršira sila,
tu nadomak perifernog vida,
odlažu svoja perjana krila.

Mačeve stežu za svojim strukom,

spremni su opet da padnu slavno,
šapte, čekaju da mahnem rukom,
da pošaljem signal ugovoren davno.

Ne može to noćas vidjeti niko,

snovi se stapaju sa ovom javom;
javom u kojoj plamti toliko,
plamenih jezika nad mojom glavom.
Milovan Lalović Prividi

strijelac

Pšenična polja talasaju k' meni,

prestajem disati, postajem kip,
osluškujem vjetar, nalik sam stijeni,
i strijelom nišanim pšenični klip.

Vjetar mi šapuće-pšenicu ljubi,

strijelu će skrenuti sa njene putanje,
zatim glas nestaje, tiho se gubi,
a pogled sa stijelom klizi u stapanje.

Tad samo na tren vjetar je stao,

k'o treptaj oka ptice se kunu,
Kraljice pšenice, a sada slamo,
zrna se prosuše, izgubi krunu.
Milovan Lalović Prividi

Uramljen košmar

Ko se ceri sa leševa,
ko je to pod tamnom strehom?
Zloimeni otac laži
posmatra me sa osmjehom.

Izreče nedorečeno,
Sunce trepnu, potom klonu,
krvavo I ntečeno,
izviruje na sutonu.

Z alud vatru voda prima,

horizont je u kracima
perjanica crnog dima,
što se viju oblacima.

Otvorena zjape groblja,

podno nekog golog brijega,
osvrćem se, a demoni,
hrle k meni preko njega.
Milovan Lalović Prividi

Prestravljen kroz šumu bježim,

tražim stazu svud po mraku,
sve su bliže i stižu me,
a snaga mi na izmaku!

J ure bijesno, ne prestaju,

čujem riču preko stijena,
ispentrah se u očaju,
na vrh oštroga grebena.

D ubok ponor tu je ispod,

Iznad crna vaseljena,
Izbezumljen i bez snage,
padoh stijeni na koljena.

Čujem ih đe zavijaju,
ne može me skriti tama,
litica se na tom mijestu,
strmoglavi dubinama.

S ivilo se po dnu mreška,

ko talasi žderu stijene,
kovitla se magla teška
i razbija o pramene.
Milovan Lalović Prividi

Nazreh kroz nju silnu gozbu,

vuci đe se goste psima,
kad-kad sofrom sijevnu munje,
sijevnu ozdo nebesima.

Z loimeni tu me nađe,
pehar tame tu pruži mi,
zaškrguta muklim glasom:
pokori se i služi mi.

Prekinuše sva veselja,

prekinuše korak plesa:
“Ja služim Svedržitelja –
tvorca Zemlje i Nebesa!”

Z loimeni baci pehar,

i od bijesa stijenu smrvi,
plašt na vijetru uze boju,
usirene guste krvi.

Potom toga svega nesta,

Zloimeni, gozba, krici,
niti viđeh više maglu,
niti bijah na litici.
Milovan Lalović Prividi
Milovan Lalović Prividi

Napusti me živa strava,

Sunce granu, nesta tama,
a zimska se svela trava,
izuvija pod čizmama.

Z austavih dah na pola,

kad ugledah skelu prvu,
preda mnom je mirna voda,
i hram na njoj, na ostrvu.

B rvna škripe, vodom kližu,

klizi skela virovima,
nad njima se kule dižu,
pa se grle mostovima.

Vijore se trake, lente,

vezane na lukovima,
protežu se ornamenti,
po kamenim dokovima.

S vo mi tijelo se naježi,
sve zastade, pa i vrijeme,
pod nogama put mi bježi,
izmače se ispod mene.
Milovan Lalović Prividi

S ada hoću da se vratim,

ali noga ni da krene,
smiješkaju se gostoprimno,
lica ljudi oko mene.

Talasi od mol se pijene,

gače galeb dok prelijeće,
đeca trče oko naokolo,
i bacaju na put cvijeće.

Ne vidi se staza više,

od latica i marama,
tako stigoh kamenitom,
stepeništu čudnog hrama.

D
“ obro došo”, kažu, “kući,
a došo si baš na vrijeme”,
teška vrata jecajući,
zatvoriše iza mene.

Viđeh kučku đe zavija,

obješeno s grane štene,
i spletove čudnog lišća,
đe se spliću oko mene.
Milovan Lalović Prividi

Trnovota puzavica,
iz očiju tu proklija,
krenu list iz bezbroj klica,
Zloimeni se nasmija.

Listam, lišće okruži me,

i ispuni džungla sobu:
“Pokori se i služi mi,
ne odoli mome zovu!”

B lijedi svijest mi, sve je blijeđa,

poda mnom se patos stresa,
“Ja služim Svedržitelja –
tvorca Zemlje i Nebesa!”

“Odstupi ogavni stvore!”

odgurnuh ga desnom rukom,
sijevnu munja kroz prozore,
te zagluši vrisak bukom.

S ve nestade, dođoh k sebi,

Bože tebi viječna hvala,
Zloimenog više ne bi’,
ja stupih iz ogledala.
Milovan Lalović Prividi

Nad nikšićkim poljem

Oblaci grme, munja ih cijepa,

Budoš se bori oluju kroti,
a ispod jednog naprslog crijepa,
maleni vrapci se stisli siroti.

Parče najlona vjetar nebom nosi,

ko zmaj se vijori nad gradom sivim,
starice nema pod hrastom da prosi,
da traži milostinju prstima krivim.

Ljudi pred kišom se skrili u kuće,

semafor škilji na žuto oko,
ograde žive i mrtvo pruće
usnule vape za smrznutim sokom.

Ja žurim ka bedemu što umoran snuje-

što sniva glave i krvavo kolje,
raspeću sebe u sred oluje-
da razapet gledam Nikšićko polje.
Milovan Lalović Prividi

Voda bez vodogaza

Ledena skrama okova dvijeri,

razum se sakri pod kamen hladni,
snijeg zatrpa i najavi zvijeri,
a putem prođoše prosjaci gladni.

Tamnovaše đavo u memljivoj sobi,

pa raskide okove, obruši zid,
gnusan i bijesan, van svake dobi,
zajaha hladnu vodenu hrid.

Mrtve duše pjevati staše,

i krenu kolo druž smrznutih staza.
Đecu nevinu mučiše klaše,
na vodi Drini - bez vodogaza.
Milovan Lalović Prividi

Cvijetousta
Milovan Lalović Prividi

Dok mirno spavaš

D ok mirno spavaš protiču rijeke,

pod jastukom tvojim vodeni splet,
ja potapam oči, vlažne i meke,
pravo iz jave u alfabet.

Dok mirno spavaš slova ti ljubim,

sklapam nad njima čelična krila,
sklapam - da s'krijem sebe pred drugim,
da nemirna riječ mirna bi bila.

Dok mirno lutaš snovima milim,

ja nosim na leđima za tebe svijet,
zbog tebe se nizim, zbog tebe se silim,
zbog tebe je ludost sad moj epitet.

Dok usnula ne znaš o stihu ništa,

jer u snu svom ti si u drugoj javi,
ja sedlam u rimi čudovišta,
sve dok se Sunce ne objavi.

Dok spavaš mirno bludna od snova,

nad željama tvojim letim u krug,
ispraćam stihove preko tvog krova,
odlaze nekud daleko na jug.
Milovan Lalović Prividi

Dok mirno spavaš pokraj svog muža,

granica ludosti postaje tanja,
ona se mojim svijetom sad pruža,
ja sam taj koji zapravo sanja.
Milovan Lalović Prividi

cvijetousta

I z tvojih usta padaju cvijetovi,

lati su na njima razno-razne boje,
kupiš ih brižno i prodaješ,
na uglu ulice moje.

Staviću potpis na krila pticama,

i daću im lati nek’ nose u nebo.
Ti crtaj skice na sivim licima,
u skicama – vedro.

Iz usta tvojih padaju cvijetovi,

peku me latice tvoje k’o žar,
nacrtaj osmjeh i na moje čelo,
podaj mi svoju skicu na dar.
Milovan Lalović Prividi

Stari sat

Z aplelo se u kazaljke nekoliko želja,

nestvarne i usnule niz brojčanik krivi,
kikotavi osmjeh klovnovskog veselja
budi ih sa vremenom, da u njima živim.

One vrijeme koče, da mi mijesta pruže,

da olovkom novu minutu zahvatim,
tik-taka sve o tebi kazaljke mi kruže,
a ja sve sa vremenom da te opet shvatim.

Starim satom plešu, novi krug sad bude,

svo vrijeme se uvrće s brojeva i snova,
uvrćem se i ja, to ti pjesmu pišem,
plešem da prokrvare ova bosa slova.
Milovan Lalović Prividi
Milovan Lalović Prividi

SJENKE I TI

Vijetrokaz na krovu veselo klepće,

svezani plešu na vodi čuni,
fenjer na prozoru nemirno trepće,
da sjenke kraj tvoga kreveta zbuni.

A ti se gola u uglu češljaš,

da budeš lijepa kad pređeš u snove,
pa uvojke svoje u barok petljaš,
dok sjenke po zidu igraju gole.

Figurice gipsane na polici mole,

da ih pogledaš makar na tren,
očima mrtvim sjenke ti love,
i piju do kraja svoj treperav plijen.

Vijetrovi motaju maglu niz brda,

šušture, šušte nada mnom grane,
divlji se konji zbili u krda,
čekaju da zora na nebu svane.

Ti liježeš u postelju kao u bajku,

u mrak se stapaju nemirne sjeni,
za tebe golu, za tebe majku,
da sakriju nagost što bludom plijeni.
Milovan Lalović Prividi

Vijetar se podvlači pod pokrove tvoje,

grudi ti štrče ko presveti hram,
zvijezdice crveno nebesa boje,
dok porađaš suncem okupan dan.
Milovan Lalović Prividi

osmjeh

Ne govori ništa već ćuti,

čuj kako grgolje podzemni zdenci,
sjedi kraj mene na ovaj žuti
maslačak u sijenci.

Ne diraj vodu sa toga bunara,

jer ta voda je živa,
postoji jedna priča stara,
ta voda je sniva.

Vjeruj mi da su ti zdenci tekli,

još kad su vile i konji vrani,
pali tu skupa,
o, to su rekli i meni lani.

Ne vjeruješ? Ipak nemoj da piješ,

mogla bi duša da ti svene,
dodji, ne bježi, zašto kriješ,
taj osmjeh od mene.
Milovan Lalović Prividi

Kraj
(NIZ PROZOR)

Curi niz oblake srebrni sjaj,

ja gledam u lišće - ti ćutiš,
niz prozor mutni se izli sav čaj
- to dolazi kraj, al' ne slutiš.

Pamuk nebom koluta modar,

ledne ruke pod pazuh mi stišće,
munja kruniše na tronu oktobar
- a ne čuh ništa, sem lišće.

Pokrile pejzaž tanane slutnje,

zbog njih niz obraze sliva se čaj,
vijore logikom šarene ćutnje
- i zato ćutim, zato je kraj.

Munje me uopšte ne brinu,

spreman sam - korak mi lagan,
nek' gromovi vrisnu i napadnu!
Ja ćutim i čekam uragan.
Milovan Lalović Prividi

POKRAJ STARE
VODENICE
Z a objavu noć se sprema,
mijesec kupi padalice,
ćuti stara vodenica,
šapte trave šaptalice.

One šapte tvojoj kosi,

krase tvoje pletenice,
šaputanke vijetar nosi,
oko stare vodenice.
Milovan Lalović Prividi

Ne sklanjaj pahulje
anđele

B ijelim drumom trucka bijela kočija,

za njom trče ledene jezuške iz snijega,
pogle’ rijeku! Danas je skroz drugačija,
okačila sante podno brijega.

Ne sklanjaj tu pahulju sa lica anđele,

neka se za nama svi okreću ljudi,
promrzli će trag od tvoje male sandale,
ko zavijetni pečet da ih sludi.

Pogle’ tu idilu sav je kraj posvetila,

renesansnome kitnjastom maniru,
prilažem ti uz nju srce kao srazmjeru,
kao zlatni presijek na papiru.
Milovan Lalović Prividi

vrbe

Opet mi drhte čvornate grane,

silna je voda što razdvaja nas,
čeznem da spojim suprotne strane,
čeznem za vjetrom da čujem ti glas.

Žilom te tražim svojom najdebljom,

prepleo bih s' tobom korijen u vodi,
pravio kalem duboko pod zemljom,
iz kojeg će mladica nova da rodi.

Ali ne mogu, struja je brza!

Nikada uspjeti neću u tome,
mlade mi žile čupa i trza,
dok kamenje valja po koritu svome.
Milovan Lalović Prividi

mileni

I graju snovi u njenoj kosi,

zaspao mijesec u šoljici, na dnu,
usnulo cvijeće u prvoj rosi,
usnula seka u dubokom snu.

Vijetrovi češljaju uvojke njene,

svetci sa zida košmare love,
spremni su mačevi ako vrag krene,
spremni da zaštite sekine snove.

Sedam vjetrova nad njom sada duva,

sedam bdije iznad nje sad glava,
sedam mačeva od sad će da čuva,
sedam snova Mileni dok spava.
Milovan Lalović Prividi

Jutros

J utros vrh stogova ružnih

pahulje izvode premet u zraku,
brišu tragove koraka tužnih,
zamrzlom čipkom na sokaku.

Dah su sledile na usnama bludnice,

tu na sred sela, kraj naše česme,
i smrznu s njim pogled, njen pogled svetice,
na barjaku sleđenih svat’a bez pjesme.

Zanijemiše sijede seoske glave,

sa neba se proli ledena kiša,
prestaše iza i trube da slave,
posute skramom ledenog pliša.

Gavran sa krova oglasi se prvi,

naricaljka tada zamijeni pjesme,
uz njih i topot kapljica krvi,
u korito puno, kraj stare česme.
Milovan Lalović Prividi

TI I JA

Večeras nosi bisere u kosi,

miriše mi more sa tvoga tijemena,
dok se ljubimo na klupi bosi,
imamo vremena...
Za sve.

Samo reci da me voliš,

jer polazi galija, a na njoj ti i ja.
O, nemoj da se bojiš,
to je magija -
Za nas.

Pjeniće vali na pučini,

ali ako me voliš samo!
Srećnom ću da te učinim,
jer ne znaju oni šta mi znamo...
Samo mi.

Večeras nosi u kosi cvijetove,

a ja ću šešir nataći,
daleke sada svijetove,
ti i ja ćemo obići,
Ti i ja.
Milovan Lalović Prividi

USNIH TE

To dodiri tvoji putuju k' meni,

noćas to dobuju niz vrat moj,
bore se sa snom, kapci mi sneni,
dok za dah se bori požude poj.

To vrhovi tvojih prstiju klize,

znamenje traže po tijelu mome,
osjećam dolaze, i sve su bliže,
talasi strasti što razum lome.

Šapati tvoji mame mi dušu,

izdajnik drhtaj me predade tebi,
pukoše nespremne na svu tu sušu,
usne što pukle drugačije ne bi.

Razapet tako ja usnih te opet,

gdje gola jašeš kroz stihove ove,
i dojku jednu gdje pružaš mi stidno,
da zadojiš moje bludničke snove.
Milovan Lalović Prividi

UZMI ME U SVEMU

Uzmi me u čaši crnog vina!

Pola popij, drugu polu prolij,
izlij je niz gola svoja bedra,
razbiću se u stotine kapi
da isparim od požude tvoje.

Uzmi me iz kutije male,

noćne kreme kraj uzglavlja svoga,
utrljaj me u bjelinu kože,
u bjelinu kanjona međ’ grudi.
Mirisaćeš na čemprese divlje,
mirisaćeš kao moja duša.

Uzmi me iz bočice parfema,

prsni me na međunožje vrelo,
milion ću raspršit’ kapljica
španjolskoga cvjetnoga recepta,
pa pomješan sa čežnjama tvojim,
mirisaću na bludi oluje.

Umotaj se gola u čaršafe bijele,

i stupi na balkon po oluji bijesnoj,
pa jezikom skupi kapljice sa strehe,
kroz nagone divlje da ti žeđ ugasim.
Milovan Lalović Prividi

JAHANJE U MRAKU

S tiže zora Mijesec je ispijen,

gola krotiš oblake zauzdane snažno,
sa usana kapljem ti, tobom sav opijen,
i sakupljam mladeže niz tijelo ti vlažno.

Trzaju se preko neba tvoji bokovi,

trzajima gužvaš mokre čaršafe pod nama,
pustio sam blud sa lanca, da te ulovi,
i prinese kao žrtvu ispred moga hrama.

Uzdrhtalim tvojim dahom duša mi se hrani,

jezicima ostaljaš potpis po stomaku,
nema vojske koja će bedem da odbrani,
dok si ti u napadu, jašući u mraku.

Impresije noktima ostavljaš niz bedra,

umorna od bitke gledaš kako stojim,
puca zora nebesima, krvava i vedra,
dok pod noge padaš gola totemima mojim.
Milovan Lalović Prividi

Vodim te

Niz stazu sto počinje kod usana tvojih,

klize mi smjelo drhtavi prsti,
pokretom jednim bluzu raskrojih,
da me pred tobom Gospod Bog krsti!

Nek pobjegnu sveti pod rukom tvojom,

niz bluzu boje trešnjinog cvijeta,
vodim te stazom za požudom svojom,
do najdubljih odaja mojega svijeta.
Milovan Lalović Prividi
Milovan Lalović Prividi

Jedan kraj

U suton uplovi jedrenjak,

dreknuše uzbunom zvona -
na stijeni,
skupa sa krvlju pade i mrak,
da ugasi sjaj zeleni -
u očima.

Grunuše topovi,
padoše jedra,
bol se rascvijeta duboko u njoj,
i izbi joj krvava ruža na njedra,
kad otpoče poj -
pušaka raznih.

Suncem je trčala a nije stigla,

od tame - njega da sakrije,
ljubav će pustiti sa oštrog hrida,
nek je okean ispije,
sa njim.

Ugasla radost pred puške je stala:

"Mrtva sam i ja dok ubice zvone,
evo, i sebe smrti sam dala,
tonem sa galijom što u smrt tone,
u valove!"
Milovan Lalović Prividi
Milovan Lalović Prividi
Milovan Lalović Prividi

Iz recenzije

Poslije zbirke pjesama „Zabranjeni vrt“, koja je objavljena 2006. godine, pjesnik Milovan Lalović nam
nudi novu pod naslovom „Prividi“. Zbirka pjesama „Prividi“ je podijeljena u tri ciklusa: Vjetrenjače
moga uma, Od svih laži život je najveća i Cvjetousta.
Ciklus „Vjetrenjače moga uma“ registruje stanja ljudskih bića, stanja ponašanja, stanja bolesnih
vizija, kojima se aplaudira u ovom čudnom i pomjerenom svijetu. Pokrenule su se pjesnikove
vjetrenjače, uključio se sklop svih senzora da spozna ono što je u ljudskim bićima. On dobija novu
snagu, duhom se izdiago visoko i sklapa mozaik ovozemaljskog. Priziva vjetrenjače uma da se čovjek
vrati istini i prirodi, umjesto nanosa tame i naopakog. Treba provjetriti sve što je oko nas, ili bolje reći
u nama.
Pjesma „Vapaj“ ilustruje pjesnikovo stanje u svijetu punom nepravdi. Zaustavio se zvon crkva i
džamija, ljudi su gluvi za spasenja, iz njih izvire haos. Zato traži spas i pribježište u izvorišnom, u
Božjem.
„Crkve ne zvone, a ljudi ćute,
ni džamije nisu ništa bolje.
Sakriji me Bože, pod svoje skute,
jer je na trgu već spremno kolje
da me pred svijetom raspore!“
„Vapaj”

Ruga se poeta ciniku životu u izvitoperenim i do ludila pomjerenim mjerilima vrijednosti, a što
najbolje ilustruje pjesma „Blago onom ko rano poludi“, dajući sveopštu sliku stanja oko nas. Ta stanja
su se toliko udomila oko nas i u nama, da dolazimo u stanje rezignacije, da im nema lijeka. Samo neki
novi i jaki vjetrovi mogu pročistiti ta nevidbog stanja. Čudi li se svijet pjesniku, ili on svijetu (čitaj
gomili), dobro je izraženo poznatom sintagmom „Blago onom ko rano poludi“ stavljena u funkciju
ironije.
Milovan Lalović Prividi

Bolje misije nema od pjensikove, da ukaže na stanja suprotnosti sa prirodnim tokom, koji se, rekao
bih, sve više gubi. Ipak, on je taj koji je stalno budan i koji čuva.
„Ne boj se, čuvam te od bijesnih zvijeri!
Ti mirnoj spavaj siroti moj.
„Siroti moj“

Samim naslovom „Prividi“, pjesnik nas navodi na razmišljanje „je li varka ili mi se čini“ to što imamo
kao stvarnost?! Preciznije, pjesnik pita da li je zaista moguće? A moguće je, to je stvarnost?! Samo
ironisanjem te i takve stvarnosti, što autor i čini, moguć je drugačiji odnos prema svijetu.

Radislav Gardašević