1.

OBITELJ KAO OPREDJELJUJUĆI FAKTOR SIGURNOSNE

KULTURE

Obitelj je temeljna institucija društva. Ona je sjecište niza trendova koji utječu na društvo u
cjelini, što se odnosi na sve veću jednakost spolova, pojačan ulazak žena u radni proces, na
promjene u seksualnom ponašanju i očekivanjima, promjene odnosa između doma i rada.
Posljedice društvenih promjena mogu se percipirati kao raspad obitelji s obzirom da se
mijenjaju temeljni odnosi, stavovi i ponašanja unutar nje. Tome u prilog govori činjenica da
sve manje djece odrasta u tradicionalnim obiteljima u kojima su otac i majka u braku i žive u
istom kućanstvu sa svojom biološkom djecom, a udio jednoroditeljskih obitelji i djece rođene
izvan braka neprestano je u porastu.1

Obitelj u smislu ovog zakona je životna zajednica roditelja i djece i drugih krvnih srodnika,
srodnika po tazbini, posvojitelja i posvojčeta i osoba iz izvanbračne zajednice ako žive u
zajedničkom domaćinstvu.2

Uređenje odnosa u obitelji se zasniva na:

- zaštiti privatnosti obiteljskog života,

- ravnopravnosti, međusobnom pomaganju i poštovanju članova obitelji,
- obvezi roditelja da osiguraju zaštitu interesa i dobrobiti djeteta i njihovoj odgovornosti
u podizanju,odgoju i obrazovanju djeteta,
- obvezi države da osigura zaštitu obitelji i djeteta,
- pružanju skrbničke zaštite djeci bez roditeljske skrbi i odraslim osobama koje nisu
sposobne same skrbiti o sebi, svojim pravima, interesima i imovini.

Obiteljske su krize znak da se obitelj mora mijenjati jer njezina struktura, organizacija ili sustav
vrijednosti na članove djeluju ograničavajuće i ometaju funkcionalne procese unutar obitelji.
Posljedica takvih situacija najčešće su nova kvaliteta obiteljskih interakcija, novi uvjeti za
ostvarivanje obiteljskih uloga i zadovoljavanje potreba članova obitelji te odgoja djece. I
današnji trenutak stanja obitelji treba shvatiti kao prijelaznu fazu između onoga što je bilo i
onoga što slijedi, pri čemu je gotovo nemoguće predvidjeti daljnji smjer transformacije i

1
Giddens, A.: Treći put: Obnova socijaldemokracije, Zagreb, Politička kultura, 1999., str. 123.
2
Obiteljski zakon, Federacije Bosne i Hercegovine, Službene novine br. 35/15, 41/15
kvalitetu života koju će nove obiteljske strukture i u njoj uspostavljeni međuljudski odnosi
pružiti svojim članovima.

1.1.1. Obilježja obitelji

Stalne transformacije društva dovode do transformacije obitelji koja postupno mijenja sebe i
svoje uloge te se prilagođava društvenim zahtjevima i potrebama. Iako je obitelj tijekom razvoja
društva prilično uspješno odolijevala različitim izazovima koji su se postavljali pred nju
(gospodarski, politički, kulturni itd.), svaki od njih bio je novi ispit obiteljske prilagodljivosti,
jer su trajno stavljani na kušnju struktura, vrijednosti i funkcije obitelji.3

U današnje vrijeme zbiva se jedinstvena promjena u povijesti civilizacija: pojavilo se i izgrađuje

se pluralističko društvo koje suočava brak i obitelj s posve novim izazovima. Suvremeni način
života, promjene u hijerarhiji društvenih vrijednosti te u društvenom tretiranju obitelji donose
velike i brze mijene u funkcioniranje obitelji, ali mijenjaju i njezinu strukturu. Bez obzira na
vremensko razdoblje, društveno uređenje i obiteljsku strukturu, obitelj je do danas zadržala
neke od svojih temeljnih funkcija kao što su: reprodukcija, ekonomska sigurnost, socijalizacija,
emocionalna podrška i održavanje urednih odnosa među svojim članovima.

Ipak, unatoč tome što obitelji ima neke zajedničke karakteristike i funkcije, suvremenoj obitelji
svakako je svojstvena raznolikost. Obitelj koju čine majka, otac i djeca najpoželjniji je okvir
obiteljskog života koji svojom strukturom djetetu može pružiti optimalne uvjete za njegov
psihofizički razvoj. Međutim, prototip obitelji – zaposleni otac i majka kod kuće sve se manje
susreće. Usporedno s demografskim, socijalnim i ekonomskim promjenama koje utječu na
obitelj, događa se i spomenuti proces pluralizacije obiteljskih prilika. Struktura kućanstava
postala je sve raznovrsnijom i odražava različite životne stilove i dublje promjene u zajednici i
društvenim odnosima. Zato možemo reći da i širi društveni kontekst utječe na to kakve će
posljedice na razvoj djece imati život u jednoroditeljskim, tj. dvoroditeljskim obiteljima
(stavovi okoline, prevladavajuća ideologija, mjere obiteljske politike i slično).4

1.1.2. Funkcije obitelji

3
Ljubetić, M.: Biti kompetentan roditelj. Zagreb: Mali profesor, 2007., str. 22.
4
Raboteg-Šarić, Z. i sur.: Jednoroditeljske obitelji: osobni doživljaj i stavovi okoline. Ljetopis socijalnog rada, vol.
11, br. 2, 2003., str. 355-358.
Obitelj u sebi nosi funkcije koje je određuju i neophodne su za njen opstanak u društvu.
Univerzalne funkcije označuje kao seksualnu, reproduktivnu, ekonomsku i odgojnu. Sve one
su bitne za obitelj jer se nadovezuju jedna na drugu te poručuju da bez seksualne i reproduktivne
funkcije ne bi bilo članova društva, bez ekonomske funkcije, naprimjer, nabave i pripreme
hrane, život bi se ugasio, a bez odgoja, ne bi bilo kulture.

Kao funkcije suvremene obitelji mogu se izdvojiti:5

- Biološko-reproduktivna funkcija koja se odnosi na rađanje i stvaranje potomstva te

nastavljanje djela s generacije na generaciju u svrhu kontinuiranoga razvoja znanosti i
umjetnosti, tehnika i proizvodnje, moralna shvaćanja i vrijednosno doživljavanje
svijeta;
- Odgojna funkcija najstarija je i najvažnija, a obiteljska specifičnost jest u intimnosti i
emocionalnoj povezanosti, u ljubavi i bliskosti, spontanom prihvaćanju dužnosti i
odgovornosti, a svega toga nema u drugim zajednicama i njihov utjecaj na članove nije
toliko neposredan i snažan;
- Gospodarska funkcija odnosi se na podmirenje svih bioloških, materijalnih i duhovnih
potreba obitelji i njezinih članova što podrazumijeva da bi obitelj trebala uvoditi mlade
u svijet rada i kod njih razvijati pozitivan stav prema radu;
- Društveno-kulturna funkcija odnosi se na proces socijalizacije što je osnova svake
društvenosti unutar koje se polažu temelji osobnosti svakog pojedinca, izgrađuju se
stavovi i odnosi prema zajednici i njezinim vrijednostima te, uz to, obitelj čuva,
obogaćuje i razvija kulturu suvremenog čovjeka, njeguje tradiciju, jezik, običaje,
folklor, umjetnička postignuća i sl.;
- Moralna funkcija odnosi se na moral koji se očituje u vrjednovanju ljudskih htijenja i
postupaka kao dobrih i loših, a s obzirom na to da je čovjek individua, ali i društveno
biće, on mora uskladiti osobne i društvene interese, što je osnova morala na temelju
kojeg se osigurava budućnost moralno zdravog i stabilnog društva;
- Religijska funkcija odnosi se na vjerski odgoj kroz koji obitelj čuva, njeguje i širi
vjerske istine, religijsku kulturu i vrijednosti;
- Domoljubna funkcija odnosi se na razvijanje osjećaja nacionalne pripadnosti,
privrženosti i odanosti svome narodu i domovini.

5
Rosić, V., Zloković, J.: Prilozi obiteljskoj pedagogiji. Rijeka: Graftrade, 2002., str. 13.
U ostvarivanju navedenih funkcija obitelj ima veliku odgovornost jer upravo svojim
postupcima roditelji mogu motivirati ili obeshrabriti dijete na određeno ponašanje. Dakle,
obitelj kao temeljna društvena zajednica ima nezamjenjivu ulogu: odgoj djece. U njoj se
ostvaruju prvi socijalni kontakti, iskustva, formiraju vrijednosti, stavovi, usvajaju norme, itd.
Stoga se može reći da se unutar obitelji stječu osnove odgoja u svim područjima života.6

1.1.3. Odnos sigurnosne kulture i obitelji

Obitelj je društvena grupa koja ima presudnu ulogu u životu svakog pojedinca i ostavlja snažan
pečat u njegovom razvoju. Obitelj predstavlja društvenu grupu koju pojedinac najlakše
identificira sa sobom, svojom egzistencijom i interesima. Ona je mjesto isticanja elementarnih
obrazaca ponašanja i znanja iz sigurnosne kulture.
Najvažnije obiteljske funkcije su: emotivna, reproduktivna i ekonomska funkcija, a za ovu
temu je posebno važna funkcija socijalizacije.
Odgoj i obrazovanje su oduvijek bili primarni zadaci obitelji. Odgoj se promatra kao nastavak
biološke zaštite koju obitelj pruža svojim mladim članovima, a predstavlja i početak društvene
brige o njima, naročito u pogledu moralnog odgoja. Prve lekcije iz odgoja i prve moralne pouke
stječu se upravo u obitelji. To je sredina gdje se dijete, mlad čovjek, uči šta je dobro, šta je loše,
kako da vodi brigu o sebi, kako da se sačuva od opasnosti koje vrebaju u njegovom
neposrednom, odnosno vanjskomokruženju (promet, kontakt s nepozantim licima, kriminal,
droga, sekte i slično).
Odnos obitelji i sigurnosne kulture karakteristika neraskidiva veza i interakcija, koja se ogleda
u sljedećem:7
- Obitelj je osnovna društvena stanica u kojoj se prihvaćaju, utemeljuju i razvijaju sva
kulturna dostignuća (pa i sigurnosna) u jednom društvu;
- U obitelji jedinka prvi put stječe svijest o oblicima i nositeljima ugrožavanja, kao i o
potrebi da se samostalno ili preko obitelji štiti. Primjera radi, u najranijoj mladosti u
obitelji se uči da je vrela para opasna, da se sve tečnosti ne smiju piti, da vatra može
nanijeti teške opekotine, da se sa strujom „ne igra“, dok kasnije uči da je krađa
zabranjena, da se drugi ne mogu silom primorati da nešto učine, da su droga i alkohol
opasni i slično. Naravno, postoje obitelj i kulture koje pri kreiranju sigurnosne kulture

6
Ibid., str. 15.
7
Ljeljak, op. cit., str. 25.
 mladima prenose mnogo šire sadržaje (npr. učenja o ratu, seksualnoj sigurnosti, zaštiti
od bolesti, pravilnoj ishrani i drugim vrijednostima života);
- U obitelji se jedinka upućuje na razvoj svijesti o važnosti kolektivne sigurnosti (susjede,
rodbine, škola, naselje, grad i država);
- U obitelji se stječu prva saznanja o načinu zaštite lične, zajedničke i kolektivne
društvene imovine;
- U obitelji se stječe pozitivan odnos prema subjektima i službama sigurnosti u smislu
kooperativnosti i suradnje
- U obitelji se razvija osjećaj patriotizma.

Zato što društvena migracija mladih počinje vrlo rano, utjecaj obitelji na kulturna i sigurnosna
iskustva mladih je sve ograničeniji. Njeno mjesto zauzimaju različite generacijske grupe sa
posebnim običajima, obrascima ponašanja i sistemima vrijednosti. Tada uloga jedinke u
društvenom životu u velikoj mjeri zavisi od mode i zahtjeva, odnosno od očekivanja nove
sredine.

1.2. Migracije mladih u BiH

Prema gruboj podjeli, a uzimajući u obzir dostupne podatke, iz Bosne i Hercegovine odlaze
prvenstveno mladi koji ne vide svijetlu budućnost u BiH, zatim nezaposlena, a kvalificirana
radna snaga i slabo plaćena struka, čijem je dijelu posljednjih godina i institucionalno
omogućen odlazak, te povratnici koji su u izuzetno teškom socioekonomskom položaju.

Značajna je za istaknuti dobra obrazovanost bh. iseljenika, posebno visok postotak

visokoobrazovanih iseljenika je u Australiji (54,6%), SAD (41,5%), te Švedskoj (29%).
Također, visok je postotak i zaposlenosti radno sposobnih iseljenika koji u prosjeku iznosi više
od 80%. Za razliku od iseljenika, istraživanje UNESCO-a pokazalo je da je u Bosni i
Hercegovini čak 15% stanovništva nepismeno, mada službenih podataka ni o tome nema.
Procjenjuje se da tek oko 8% građana ima više ili visoko obrazovanje, što je znatno ispod
europskih standarda, čak tri puta manje nego u Sloveniji, a dvostruko ispod postotka
visokoobrazovanih stanovnika Hrvatske. U kvalifikacijskoj strukturi registriranih nezaposlenih
osoba u BiH najveći udio u ukupnoj nezaposlenosti, 71,3%, čine lica sa završenom srednjom
stručnom spremom, 19,5% lica sa osnovnim obrazovanjem i niže, a najmanje je lica koja su
završila višu školu, fakultet, akademiju, magisterij i doktorat i to 9,2%.8

Uzroci odlaska su prvenstveno teške socio-ekonomske prilike u BiH. Od ukupnog broja

nezaposlenih u BiH u 2017. godini (537 568 osoba), nezaposlenost među mladima iznosila je
70%. Stopa dugoročne nezaposlenosti u BiH je četiri puta veća od njene prosječne stope.
Zanimljivo je spomenuti da su razlozi odlaska kod mladog stanovništva u proteklih desetak
godina mijenjali. U prvim podrobnijim istraživanjima o mladima potraga za boljim
obrazovanjem bila je u vrhu liste razloga za odlazak, da bi u posljednjim istraživanjima iz 2016.
godine pronalazak posla došao na vrh ljestvice. Pored potrage za poslom, mladi među ključnim
razlozima navode korupciju, nacionaliziam i međureligijsku netrpeljivost, te uvjerenje da se
stanje neće mijenjati nabolje, odnosno da će se dodatno pogoršavati. Evidentna je opća apatija
među mladim stanovništvom.

8
Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH, Pregled stanja bh. iseljeništva Sarajevo 2017.