Uredlllt

BRANJCO BLUENOVIC

a--td
DI. ILU>OSLAV ICATICIC
DI. AUGUST KOVACEC
V~lbopr-.
BOJAH STltANIC
Grafički umnik
'111.A BEUTZ

Za Izdavača
dr JOSIP MALIC

Nacionalna i sveučilišna b1blioteka, Zap-eb

Kalalopzacija na in-oru:
8111(035)

SKIUAN, Dubravko
PQlled u linsvistiku J Dubravko Sltiljao. - 2. 1zd.
- Zap-eb : Sltolska 11.njlp, 1915. - 263 str. ; 21 cm

I. izd. 19IO. - Nakl. 2000 primj. - Bibliografija:

str. llS-231. - Kazalo imena, lingvistićltih škola,
pravaca i razdoblja : Kazalo pojmova i tema ; Kazalo
jez.ika I pisama.

rtSAK SVEUCILISNA NAKLADA LIBER - ZACiREll

 DUBRAVKO ŠKILIAN

POGLED U
LINGVIST IKU

II izdanje

šKOLSKA KNJIGA- ZAGREB 1985

 UPUTA CITAOCIMA

Nije baš uobičajeno da knjige ovakve vrste sadržavaju

umjesto predgovora uputu za čitanje; no predgovore ionako
malo tko čita, a vjerujem da su ovdje doista korisna neka
objašnjenja, i zato sam ovom uvodu dao naslov koji jasno
il--kazuje njegovu utilitanlu usmj~renost.
Naime, pisao sam ovu knjigu s mi.mjerom da to bude
lingvistički priručnik višestruke namjene. S jedne strane,
trebalo bi da čitalac može steći relativno t:jelovitu sliku o
domeni lingvistike i o njezinim osnovnim problemima ako
knjigu pročita od početka do kraja. Ali, isto tako, oni koje
zanimaju samo određena područja unutar znanosti o jeziku
tK>gledat će pojedina poglavlja i odjeljke posvećene upravo
tim pitanjima: za pronalaženje većih cjelina poslužit će im
sadržaj, a manje tematske jedinice potražit ~ u analitičkom
sad.daju na kraju knjige. I napokon, ako netko želi saznati
definiciju izvjesnog pojma ili najosnovnije obavijesti o jezi-
cima, pismima, lingvistima ili lingvističkim školama, naći ~
broj stranice s tim podatkom u jednom od triju indeksa.
Težio sam zapravo za tim da stvorim neku vrstu, danas u
svijetu veoma popularnog, lingvističkog leksikona; no za
razliku od većine takvih djela (uključujući i naš doista monu-

5
mentalni Simeonov Rj~nik) nisam htio postići - ponekad
ionako lalnu - bezličnu leksikografsku objektivnost, nego
sam, gdje mi se god to činilo potrebnim, unosio lični pristup
i \'lastitu interpretaciju, poštujući, dakako, dostignuća sm;re-
mene lingvistike. Zbog toga upravo i nisam odabrao alfabet-
ski redoslijed, već sam podatke grupirao u sadržajne cjeline
unutar kojih Je, vjerujem, potrebu kompleksnog objašnjava-
nja pojmova lakše sagledati. Da bi se uvidio ovaj •latentni•
rječnički karakter priručnika, treba naglasiti da se u njemu
na samo 230 stranica nalazi spomenuto više od 1100 pojmova,
oko 200 lingvista i škola, više od 550 jezika svijeta, pedese-
tak pisama, dakle ukupno oko 1800 najosno\'nijih lingvistič­
kih podataka.
Ovakva koncepcija knjige, njezina višestruka namjena i
'išestruka mogućnost njezine upotrebe uvjetovali su i neke
~,.,ecifičnosti.
Budući da je ovo priručnik a ne udžbenik, nisam želio
tekst opterećivati bilješkama (ko.ie bi zacijdo bile mnogo-
brojne). Umjesto toga, na kraju knjige nalazi se bibliografija s
osnovnom literaturom za svako područje, i ona može posluži·
ti kao temelj za dalja, produbljenija istraživanjai. Isto tako,
nisam ni na koji način (osim u nekoliko izuzetnih slučajeva,
gdie mi se to činilo bitnim) upozoravao čitaoce da je neki
upotrijebljeni (ali na tom mjestu nedefinirani) pojam drug-
dje objašnjen, jer se to uvijek može utvrditi u indeksima.
Ipak, ~vi su pojmovi na mjestu gdje su im pridružene <!efini-
cije gi'afički istaknuti radi lakšeg pronalaženja; pri tome pos-
toji neka hijerarhija - za nazive odštampane polumasno
smatrao sam da su bitniji od onih koji su tiskani kurzivom.
Gdje sam god vjerovao da je to potrebno, pridodao sam i
primjere iz različitih, uglavnom poznatijih jezika; najveći je
broj primjera uzet iz hrvatskosrpskoga, i kod njih, ako to iz
kontrastivnih razloga nije neophodno, nisam stavljao kraticu:
druge su kratice, kao njem., engl., grč., lake za razrješavanje.
Iz same koncepcije priručnika, da bi se mogao čitati i u
pojedinim svojim dijelovima kao zatvorenim cjelinama, proiz-
laze i izvjesna ponavljanja u tekstu, no nadam se da ona,
svedena na najmanju moguću mjeru, neće odviše ometati
pažljive čitaoce.

U toku pisanja javile su se mnoge poteškoće, od kojih

neke sasvim neočekivano, i u sastavljanju cjeline i u njezinim
dijelovima, i to se nesumnjivo odražava u samom priručniku.

6
 Prvo, uvodno poglavlje možda je donekle teško čitljivo
potpuno neupuamu laiku, ali smatrao sam da je nužno
najprije navesti polazne definicije, jer se na taj način defini-
raju i stajališta s kojih sam pristupao mnogobrojnim otvo-
renim problemima.
Osobito je bilo teško sastaviti drugo.poglavlje, jer -vjero-
jatno suprotno nestručnjačkim očekivanjima -·ne postoje
nigdje sakupljeni sasvim vjerodostojni podaci o broju jezika
u određenim dijelovima svijeta, o njihovim nazivima, o njiho-
vim pripadnostima jezičnim porodicama ili skupinama, a
ponajmanje o broju njihovih govornika: razlike su u pojedi-
nim priručnicima, udžbenicima i popisima tolike da ponekad
iznose, na primjer, i nekoliko desetaka milijuna.govornika, a
neki jezici, izvanredno istaknuti u jednoj knjizi, katkada su
u drugoj sasvim izbrisaD.i s lingvističke karte svijeta. Zbog
toga jedan dio podataka treba shvatiti potpuno aproksimativ-
no, i oni su više unijeti radi orijentacije u odnosima nego kao
egzalctne činjenice. Poseban su problem predstavljali nazivi
jezika: ne samo da se oni često veoma razlikuju od jednog
izvora do drugog nego ih nije uvijek bilo lako prilagoditi
fonološkom i morfološkom sustavu našeg jezika. U osnovi
svakako ispravne suvremene tendencije da se svi nazivi tvore
na -ski nisam se držao ondje gdje mi se činilo da bi se izgubi-
la prepomatljivost naziva za jezik i da se on ne bi mogao
nikako uspoređivati s nazivima kakvi se za nj javljaju u osta-
loj literaturi. Kod imena zemalja i krajeva u kojima se poje-
dini jezici govore držao sam se-· također radi prepoznatlji-
vosti - najvećim dijelom grafije uobičajene u Atlasu Leksike;
gr.Uskog zavoda, iako je ona očito mjestimično nekonsek-
ventna.
U trećem je poglavlju akcent namjerno stavljen na struk-
turalističku lingl<istiku 20. stoljeća, budući da je gotovo sva
za suvremenu znanost o jeziku relevantna terminologija nas-
tala nakon pojave strukturalizma. Unutar tog poglavlja sa-
mo sam djelomično poštivao kronološki princip izlaganja:
gdje sam god vjerovao da to pridonosi sagledavanju cjeline,
zanemario sam kronologiju. Tako se, na primjer, odjeljak o
sociolingvistici nadovezuje na pregled francuske sociološke
škole, a američka je lingvistika dana zasebno jer je dugo
vremena bila odijeljena od evropske. Karakter knjige name-
tnuo mi je i izvjesnu Iapidarnost u iznošenju teorijskih pro-
blema i u ocjeni mjesta pojedinih lingvista u povijesti zna-
nosti o jeziku. To se sažimanje nikako nije moglo izbjeći, a
R"o!1+1lil-."'- ~"\'?.'~ksi
(lollE-t 1r.l1_ ."- I-~ I ,,_.. . ·r1)
7
šire se interpretacije nalaze u navedenoj litera<turi. U tom
poglavlju, uz najznačajnije lingviste, citirani su i najvažniji
naslovi njihovih djela: ako je djelo prevedeno kod nas, nas-
lov originala nalazi se iza naziva prijevoda, a inače je pore·
dak obrnut.
I u poglavljima o fonologiji, morfologiji, sintaksi i sema·
ntici s imenađenjem sam otkrio da ni neki najosnovniji poj-
movi nisu jednoznačno definirani, a njihova su se određe­
nja ponekad toliko međusobno razlikovalai da je bilo potre-
bno kombiniranjem doći do nove definicije kako bi se mo-
gao bar donekle izgraditi sustav pojmova. Osim toga, poka-
zalo se još jednom di! je strukturalizam novim poimanjima
mnogo više o~o fonologiju i sintaksu nego morfologiju.
i, posebno, semantiku. U tekstu ovih poglavlja morao sam
navesti i neke termine čije poznavanje pripada zapravo sre-
dnjoškolskom znanju; te najosnovnije pojmove nisam ob-
jašnjavao primjerima, a btkada, kad mi se to činilo odviše
trivijalnim, nisam ih ni definirao.
U dijelu knjige koji govori o jezičnoj raznolikosti i srod-
nosti i o komparativnoj metodi, i manje upućenom čitaocu
bit će očito da na ta područja strukturalizam nije preduboko
prodro, pa sam se u nekim slučajevima morao poslužiti naj-
tradicionalnijim objašnjenjima i definicijama. Takva je mje-
sta bilo, dakako, prilično teško uskladiti s ostalim dijelovima,
i nisam siguran koliko sam u tome uspio.
U jedanaestom sam poglavlju pokušao lingvistiku smjestiti
u šire semiološke okvire, no kako je semiologija znanost ko-
ja! se zapravo tek rađa, na izvjesnim sam mjestima bio
prisiljen ili sam stvarati terminologiju i definicije ili ih
mačajno prilagođavati i usklađivati s onima koje već u
lingvistici postoje.
Dio posvećen formalizacijamal u lingvistici namjerno ne
zalazi dublje u tu problematiku i nije opterećen mnogobro-
jnim formulama i algoritmima, kojima bi tu bilo mjesto, jer
sam se bojao da bi to bitno otežalo praćenje teksta onim
čitaocima koji ne poznaju ovakve načine bilježenja. Ponovo
ovdje može pomoa navedena literatura.
I napokon, posljednje je poglavlje tek pokušaj veoma she-
matiziralnog zacrtavanja nekih problema koje smatram
bitnima za budući razvoj lingvističke misli, osobito u ovom
trenutku kod nas.

8
 Pridodana bibliografija, ma koliko se mogla činiti prili-
čno opširnom, zacijelo je nepotpuna. Ona je u osnovi
selektivna, i njome su obuhvaćene samo knjige, a ne i
radovi, ponekad doista fundalJnentalni, objavljeni u razli-
čitim časopisima. Trudio sam se, ipak, da njome obuhvatim
sva najznačajnija lingvistička djela koja su kod nas publici·
rana i većinu onoga što je u našim knjižarama i bibliotekama
relativno Iako dostupno. Ono što nije ušlo u samu biblio·
grafiju svakako se nalazi u pomoćnom aparatu krijiga
koje su u nju uvedene.
Na! kraju, u izradi indeksa također su se javile mnoge
poteškoće, uglavnom one koje su uobičajene u takvoj vrsti
posla Napomenuo bih da su u indeks pojmova unijeti i nekj
strani termini - oni koji su zaista najhitniji i koji se u
lingvističkoj literaturi često pojavljuju u svojem original-
nom obliku.

Uopće, napredak lingvistike u ovom stoljeću i, osobito, u

posljednjem njegovu razdoblju bio je tolik, a procesi nje-
zina razvoja tako uzburkani i ra2norodni, da je bilo nemo-
guće sve to obuhvatiti. Zbog toga mi se sada, nakon
završena posla, čini da sam zapravo sastavio spisak otvorenih
lingvističkih problema, a nisam - kao što sam možda u
početku namjeravao - prikazao ili, ponegdje, ponudio
gotova rješenja: uostalom, to svjedoči o uzavrelosti -lingvi-
stičkog trenutka ... Prema tome, vjerujem da ovu knjigu
treba u prvom redu čitati kao pokušaj približavanja jedne
znanosti o kojoj svi mi ponešto znamo (ili nam se bar tako
čini) a koju svakako nedovoljno poznajemo.
Volio bih da je postignuti rezultat bar donekle adekvatan
uloženu trudu: katkada sam morao pročitati i nekoliko knji-
ga da bih sastavio neku koliko-toliko smislenu rečenicu;
no istovremeno sam sasvim svjestan toga da je još veoma
mnogo djela ostalo nepročitano ...
Izvanredno su mi mnogo pomogli, uz ostale, prof. dr
Radoslav Katičić i prof. dr August Kovačec koji su cjelo-
kupan tekst pročitali i predložili mi mnoge vrlo relevantne
ispravke, zbog čega sam im duboko zahvalan.
Ovu knjigu posvećujem svim svojim prijateljima koji me
uvijek s istim čuđenjem pitaju što je to uopće lingvistika; a
posebno Vuku: on do sada nije pročitao nijednu lingvističku
knjigu, pa najvjerojatnije ne6: ni ovu!

9
 1. UVOD

Llngvlatika je, prema tradicionalnoj definiciji, znanost o

jeziku. Ova je definicija dovoljno neodređena da bi u prin-
cipu bila ispravna ali, sasvim očito, ne i egzaktna, jer pojam
•jezike, čak i u manstvenoj terminologiji, ima mnogobrojna
i različita značenja. Lingvistika je, ako. je želimo točnije odre-
diti, manost koja jezik i govor, shvaćene kao dva aspekta
čovjekove jezične djelatnosti, istražuje u svim njihovim
· oblicima i međusobnim relacijama. Lingvistika, dakle, prou-
čava najraširenije i najoptenitije ljudsko sredstvo interper·
sonalne komunikacije i kao sistem i kao njegovo ostvarenje,
i upravo su jezik l govor njezini objekti, iako lingvističko
izučavanje ne može i ne smije zanemariti ni duboku ispre-
pletenost ovih dvaju fenomena s drugim pojavama u čovje­
kovu univerzumu.
Jezlma djelatnost ili Jezlbla praksa jedan je od oblika
čovjekove komunikacijske prakse, pa je, kao i komunikacij·
ska praksa, specifična forma društvene prakse kojom čovjek
djeluje na univerzum. oko sebe, organizirajući ga, mijenjajući
ga i mijenjajući time i sebe sama. Jezičnom djelatnošću ljudi
međusobno prenose obavijesti i spoznaje o svim oblicima

11
prakse, njihovim prQCCSima, objektima i odnosima i pri
tome upotrebljavaju poseban sistem znakova - jezik. Je-
zična je djelatnost totalni društveni fenomen, dakle pripada
višedimenzionalnim totalitetima u kretanju čija stalna dina-
mika obilježava sve društvene grupacije. Potpuno je očito
da tako shvaćena jezična djelatnost nadmašuje okvire samo
jedne nauke, pa i lingvistike: ta djelatnost, u svojoj komplek-
snosti, može biti jedino objekt interdisciplinarnog prouča­
vanja. Zbog toga lingvist, iako polazi od njezina totaliteta,
aksiomatski je preuzima u svojim analizama. Za lingviste
su zanimljivi jezik i govor, aspekti jezične djelatnosti.
Jezik je sistem makova koji ljudi upotrebljavaju u jezič­
noj djelatnosti. Jezik je po svojem karakteru - kao i svaki
sistem (ili sustav), budući da je sistem definiran relevantnim
odnosima elemenata u nekom skupu - apstraktan, a govor
je njegovo konkretno ostvarenje u nekoj materiji. Na taj je
način jezik organizacija govora. U jezičnom sistemu raspo-
znajemo mrežu relevantnih odnosa između jezičnih znakova
- to je struktura jezika; može se reći da jezik strukturira
govor. Ali kako se u različitim oblicima komunikacijske
prakse čovjek služi i različitim sustavima makova i njiho-
vim upotrebama, da bi lingvistika mogla definirati svoj
objekt, ona mora pronaći specifičnosti jezika i govora u
odnosu prema ostalim znakovnim sistemima. Jedna od bitnih
takvih specifičnosti osobit je odnos međusobnog - dijalek-
tičkog prožimanja, potvrđivanja i poništavanja koji postoji
između jezika i govora. Da bi ljudi.mogli njime komunicirati,
jezični sistem teži k nepromjenljivosti i stalnosti svojih
struktura, jer komunikaciju osigurava samo bar relativno
stalan sustav pomat svim njezinim sudionicima. Kako je
univerzum o kojem se komunicira neprestano promjenljiva
veličina, da bi komunikacija bila efikasna, u govoru postoji
trajna težnja za unošenjem promjena u sistem jezika. Prema
tome, iako su jezik i govor dva as·pekta jednog fenomena -
jezične djelatnosti, i praktički su nezamislivi jedan bez dru-
goga jer međusobno uvjetuju svoja postojanja, oni se dija-
lektički i poništavaju: jezik uništava govor svojom težnjom
za statičnošću, a dinami.ka govora razgrađuje jezični sustav.
Iz ove njihove interakcije proizlazi jezična kreativnost: spo-
sobnost govora i jezika da se prilagođuju stalno no.vim po-
trebama jezične prakse. I ta je kreativnost specifično obi-

12
lježje objekta lingvistike i ne može se izbjeći u · jezičkim
istraživanji.ma.
Jezik je jedan od sistema znakova; a mak je poseban
produkt čovjekove prakse koji mora posjedovati dvostruku
sposobnost: s jedne strane, to je sposobnost da se u nj pre-
slika podatak iz univerzuma dobiven različitim oblicima čo­
vjekova djelovanja, a s druge strane, sposobnost da bude
prenijet drugim sudionicima komunikacijske prakse. Zbog
toga znak ima dva praktički nerazdvojiva dijela koji se
teoretski, ipak, mogu analizirati svaki za sebe: plan sadrl.a;a,
u koji se preslikava neki •izvanznakovnic podatak koji nije
sam taj znak, i plan izraza. prikladan da se ostvari u nekom
obliku materije i da se tako prenese u procesu interperso-
nalne komunikacije. Lingvistička analiza otkriva, dakako, i u
jezičnim znakovima plan izraza i plan sadržaja koji se
sastaju u dijalektičkoj cjelini jezičnog zna.ka i uzajamno se
uvjetuju. Stoga se svaki od tih dvaju planova mora defini-
rati najprije u odnosu prema drugome, a zatim i s obzirom
na svoje karakteristike.
Budući da se jezični znakovi, i u cjelini i na svakom od
svojih planova, mogu promatrati i u međusobnim kombinaci·
jama različitih razina i anaHzirati na vlastite komponente
koje same više nisu znakovi (jer nemaju bilo plana sadržaja
bilo plana izraza). lingvistika se može podijeliti na veći broj
disciplina, specijaliziranih za izučavanje pojedinih razina
i pojedinih planova u jezičnom sistemu. Neke od tih lingyi-
stičkih disciplina u tolikoj su mjeri već izgradile svoju me-
todologiju i teoriju i definirale svoja područja da preten-
diraju na znanstvenu samostalnost, dok druge tek stasaju
pod okriljem lingvistike.

Fonologija je lingvistička disciplina koja proučava hijerar-

hijski najniže razine jezičnog sistema na planu izraza, a to
su razine niže od razine znaka. Fonologija izučava nivo dis-
tinktivnih obilježja, nivo fonema i nivo sloga, a, u specijalnim
slučajevima, i nivo riječi i rečenice; no ipak, osnovna jedi-
nica njezine anali7-e je fonem. Fonem je najmanja jedinica
plana jezičnog izraza koja se linearno više ne može analizirati
na manje dijelove. Fonemu ne odgovara ništa na planu sadr-
žaja, ali izmjene fonema izazivaju promjene u sadržaju
jezičnog znaka, pa fonem tako ima distinktivnu ili razlikovnu
funkciju. Pojednostavnjeno rečeno, fonem je glas u jeziku,

13
dakle apstraktan fenomen: naime, u govoru se glasovne pro-
dukcije međusobno fizikalno, po svojim materijalnim. svoj-
stvima. uvijek razlikuju, ali ih sudionici u jezičnoj komuni-
kaciji, na osnovi jezičnog sistema kojim vladaju, prepoznaju
kao realizadje samo ograničena broja među sobom distink-
tivnih fonema. Fonologija analizira karakteristike pojedinih
fonema i njihove sustavne odnose i kombinacije u koje mogu
ulaziti sastavljajući jedinice viših razina - dakle, ona izu-
čava fonemske ili fonoloike sisteme. No, unutar fonoloških
sistema neki fonemi posjeduju zajednička obilježja po ko-
jim.a stoje u opoziciji prema drugim fonemima istog sustava
(na primjer, zvučnost i bezvučnost) - ta se obilježja nazi-
vaju dbtlnkdvna obDJeljL Ona su jedinice na razini nižoj
od fonemske, ali nisu linearnog karaktera, već su unutar
fonema superponirana jedno drugome.
Fonetika, nasuprot fonologiji, proučava glasove i njihove
kombinacije u govoru s fizikalnog, akustičkog, artikulacij-
skog, psihoakustičkog stajališta. Glas je, u tom slučaju, arti-
kulirani zvuk u govoru koji se u komunikacijskom procesu
ukazuje kao materijalna realizacija nekog fonema. Ovakva
distinkcija između fonologije i fonetike ni u kojem slučaju
nije još sasvim prihvaćena u lingvističkoj teoriji, no o tome
će biti riječi u posebnom poglavlju.

Morfologija je lingvistička disciplina koja proučava jezič­

ne znakove nižih razina - morfeme i riječi - na planu jezič­
nog izraza, iako ponekad zalazi i na plan jezičnog sadržaja.
Morfem je najmanja jezična jediriica koja im.a i plan izraza
i plan sadržaja; on je, dakle, najmanji jezični znak. Izraz
morfema naziva se morf. Budući da je morf uvijek kombi-
nacija fonema, posebna je disciplina koja se bavi ulogom
fonema u strukturiranju morfova - morfofonologija ili mor-
fonologija. Rl,JK do danas još u lingvistici nije dovoljno
egzaktno definirana, ali može se uvjetno smatrati da je to
ona kombinacija morfema koja sačinjava čvrstu cjelinu prik-
ladnu za stvaranje jedinica viših razina. Izraz se riječi,
dakako, može sastojati i od jednog jedinog fonema, a cijela
riječ može biti i jedan morfem; u pismu je, najčešte, riječ
odijeljena bjelinama. Objekt morfologije su morfovi, morfe-
mi i riječi u svim njihovim oblicima, vrstama, promjenama
i načinim.a tvorbe.

14
 Sintaksa je lingvistička disciplina koja izučava jezične
zuakove na nivoima višim od nivoa riječi, i to, u prvom
redu, na planu izraza, ali također nužno zadire u plan sadr-
žaja. Sintaksa bi se mogla podijeliti, prema razini jedinica,
na sintagmatiku, sintaksu rečenice i sintaksu diskursa. Sin-
tagma, objekt sintagmatike, autonomni je kompleksni jezični
mak ili dio rečenice koji ima određenu sintaktičku ili seman-
tičku samostalnost. Usprkos tome što postoji velik broj
definicija rečenice, ona se najlakše može odrediti iz jedinice
više razine kao kompleksni jezični znak, s ekvivalentom na
planu sadržaja, koji je onaj dio diskursa koji i sam može biti
diskurs, a da pri tome i preostali njegov dio bude diskurs.
Sam dlskurs je jezična jedinica najviše razine u kojoj postoje
bilo kakve zavisnosti između njezinih dijelova. Tradicionalna
sintaksa obuhvaća obično sintagmatiku i sintaksu rečenice.
dalcle bavi se rečenicom i njezinim unutrašnjim ustrojstvom.
dok je sintaksa diskursa mlada lingvistička disciplina koja
se tek počela razvijati.
Semantika ili, specificiranije, lingvistička semantika onaj
je dio lingvistike koji proučava plan sadržaja u jeziku i u
govoru. Za razliku od plana izraza, koji je i metodološki i
terminološki artikuliran na veći broj razina i njihovih jedi-
nica, na planu sadržaja ne postoji takva razdioba, a ne po-
stoji ni terminološka ujednačenost, pa se semantika bavi
čitavim jezičnim sadržajem, na svim nivoima. Osnovna se-
mantička jedinica može se nazvati semantem: to je ona jedi-
nica plana sadržaja kojoj na planu izraza odgovara morf -
semantem i njemu ekvivalentan pridruženi morf sačinjavaju
morfem, najmanji jezični mak. U semanteme se preslika-
vaju historijski determiniranom društvenom praksom izdvo-
jeni podskupovi univerzuma, sastavljeni od elemenata tog
univerzuma, elemenata n: oni su sadrt.a; semantema. Seman-
temi se mogu podijeliti na gramateme i leueme. Gramatemi
su oni semantemi u koje se preslikava bar jedan element n
preuzet iz samog jezika, a u lekseme se preslikavaju oni
podskupovi univerzuma u kojima postoje elementi n izvan
jezika. Gramatemi su brojem ograničeni, dok leksemi nisu.
a broj elemenata n u njima je teoretski beskonačan. Leksemi
i gramatemi međusobno se kombiniraju po određenim pra-
vilima, na rubu između morfologije, sintakse i semantike.
Svakoj jezičnoj jedinici plana izraza na razinama višim od
razine morfa i morfema odgovara kompleksna jedinica na

lS
semantičkom nivou, ali za te jedinice ne postoje posebni
nazivi, već se one obično obilježavaju terminima s plana
izraza. U načelu je broj kombinacija leksema na višim razi-
nama neograničen, a frekvenciju njihove upotrebe u govoru
određuju potrebe komunikacijske prakse. Svi scmantemi
koji u svojem sadržaju imaju bar jedan zajednički element n
udružuju se u semantička polje, a sva semantička polja sa
bar jednim zajedničkim elementom n bilo u kojem od svojih
sem.antema sačinjavaju grozd semantičkih polja. Semantemi,
svi oblici njihovih kombinacija i njihovi sadržaji, dakle,
objekt su semantike.
Dok je semantika relativno mlada disciplina, u prouča­
\'anju jezika tradicionalno, već od antičkih vremena, postoje
neke njoj srodne nauke. Tako se leksikologija i leksikografija
bave morfološkim i semantičkim izučavanjem rječničkog si·
stema nekog jezika ili usporedbom tih sistema u dva ili više
različitih jezika, te, u posebnom svom dijelu, terminološkim
pitanjima. Etimologija je grana lingvistike koja analizira po-
rijeklo i razvoj pojedinih riječi, na planu izraza i na planu
sadržaja, te ih uspoređuje sa srodnim riječima iz drugih
jezika, rekonstruirajući njihovu povijest i, koliko je to mo-
guće, njihovo najstarije stanje.
Na rubu semantike i sintakse, ali djelomično i izvan pod-
ručja lingvistike uopće, nalazi se stilistika, koja zalazi i u
teoriju književnosti, jer proučava stil, dakle način, sredstva
i postupke kojima govornici odabiru i upotrebljavaju u go-
voru jezične jedinice. Najčešće se, bar tradicionalna stilistika,
ograničava na jezik i govor književnosti, ali se danas sve više
okreće svim govornicima uopće.

Prema perspektivi iz koje pristupa jezičnom fenomenu

lingvistika se može podijeliti na različite nauke, koje se po-
nekad međusobno po metodologiji i načinu opisivanja bitno
razlikuju. Po domeni svog proučavanja najšira je opća ling-
vistika: njezin su objekt sve jezične pojave, dakle jezik i
govor u svim svojim kompleksnim odnosima i u svim poje-
dinačnim jezicima. Tako shvaćena opća lingvistika (ponekad
zvana i teorijska llngvlstika) može se identificirati s lingvi-
stikom uopće, a ako se bavi samo o'nim što je svim pojedi-
načnim jezicima zajedničko, bez obaziranja na vremenska i
prostorna ograničenja, njezino je područje nešto uže. U tom
se slučaju njezinu općem teoretskom pristupu može suprot-

16
staviti primijenjena lingvistika, koja istražuje mogućnosti
primjene lingvističke teorije u rješavanju praktičkih zada-
taka povezanih s jezičnim fenomenom, kao što je učenje
jezika, strojno prevođenje, obrada i prenošenje jezičnih
informacija. Deskriptivna, opisna ili, ponekad, slnkronljskn
llngvlstlka opisuje stanja jezika u jednom vremenskom pre-
sjeku, i teži za tim da prouči detaljno i iscrpno sve jezične
jedinice i njihove međusobne odnose u takvu presjeku, bez
obzira na njihov status u relaciji prema jezičnom standardu.
Nasuprot tome, normativna lingvistika izučava jezične pojave
s tendencijom da - često na osnovi i nekih izvanjezičnih
kriterija - formulira i propiše pravila o upotrebi jezičnog
sustava u govoru (uključujući i pisane oblike govora) zato da
bi se stvorila, u određenom prostoru i vremenu, jedinstve-
nost i ujednačenost te upotrebe, što je neophodno za uspješ-
no obavljanje komunikacijske prakse. Cilj normativne lingvi-
stike, u krajnjoj konsekvenciji, stvaranje je jezičnog standar-
da ili standardnog jezika. Vremenskom dimenzijom jezične
pojave, dakle opisom razvoja jeziki u vremenu bavi se
dijakronijska ili historijska lingvistika, koja uspoređuje vre-
menski odijeljene presjeke jezičnih sistema i istražuje zako-
nitosti koje uvjetuju promjene nastale između tih presjeka.
Katkada se, ako se kroz povijesnu dimenziju uspoređuju
međusobno srodni jezici, s historijskom lingvistikom poisto-
većuje i komparativna ili poredbena Ungvlstlka, no ona se
zapravo bavi međusobnom komparacijom bilo kojih jezika,
i srodnih i nesrodnih, i iz vremenske perspektive i izvan nje,
i istražuje sličnosti i podudarnosti među njima. Komparativ-
nom se metodom, ipak, najčešte proučavaju srodni jezici.
Geografska i arealna lingvistika analizira raspodjelu jezika
i manjih komunikacijsko-lingvističkih cjelina u prostoru i
njihova razgraničenja i prožimanja. I komparativna i geograf-
ska ispitivanja mogu se obuhvatiti kontrastivnom lingvisti-
kom, koja uočava razlike i sličnosti u stnikturama pojedinih
jezičnih sustava. U novije se vrijeme osobito razvija mate-
matička llngvlstlka - zapravo specifičan metodološki postu-
pak primjenjivanja matematike u opisu i istraživanju jezi-
ka; jedan je od njezinih oblika kvantitativna lingvistika, koja
statističkim postupcima mjeri količinske odnose u govoru i
jeziku. Llngvistika ovog stoljeća nerijetko je težila za tim
da oštro razlikuje unutrdnju ili imanentnu lingvistiku od
vanjske ili transcedentalne lingvistike: prva proučava jezične
sustave ne obazirući se ni na kakve izvanjezične faktore, dok

2 Poaled u liDIVistiku 17
druga, kroz jezičnu prizmu, promatra upravo izvanjezične
činioce. U najnovije vrijeme lingvisti preispituju opravdanost
takva oštrog dijeljenja. Suvremeni je izdanak lingvistike i
pslhollngYlsdka, koja, kombinirajući psihološke i lingvistič­
ke metode, analizira psihofiziološke procese i uvjete pod
kojima se, u različitim situacijama, ostvaruje čovjekova je-
zična djelatnost. Psiholingvistiku posebno zanimaju odnosi
jezi.ka i mišljenja, procesi ontogenetskog razvoja jezika u
djeteta, učenje jezi.ka i različite patološke pojave u jeziku
i u govoru, i kao simptomi i kao posljedice psihopatoloških
fenomena. Danas je u punom uzmahu i soclollngvlstlka -
dio lingvistike koji proučava sve mnogobrojne odnose iz-
među društvenih i jezičnih struktura, njihove međusobne
uvjetovanosti i interferencije. Područje sociolingvistike očito
je golemo, i ona se služi i sociološkim i lingvističkim po·
stupcima, tako da nije uvijek jasna granica između nje i
sociologije jezika, jedne od grana sociologije. Uopće, raz-
graničenja među svim ovim nabrojenim •vrstama• lingvi-
stike nisu odviše čvrsta, i njihova područja i metode često
interferiraju.

Filologija je jedna od drevnih znanosti koje se bave jezič­

nom pojavom, i katkada, osobito u starije vrijeme, bila je
sinonim za lingvistiku, iako ona zapravo otkriva s pomoću
jezika i kroz jezik kulturne i civilizacijske determinante
nekog društva sadriane u jezičnim dokumentima i spomeni-
cima, prvenstveno onima s literarnom vrijednošću. Prema
tome, jezik je objekt lingvističkog istraživanja i sredstvo
filološke analize.
Posebno mjesto zauzima i mozoftja Jezika, koja teži za
tim da s filozofskog stajališta pronikne bit jezičnog feno-
mena i da rasvijetli njegovu ontološku i gnoseološku ulogu
u čovjekovu društvenom i individualnom životu. Dakako,
ponekad je zbog toga veoma teško odvojeno definirati d~
mene lingvistike, osobito opće lingvističke teorije, i filozo-
fije jezika, to više što nijedna filozofska misao ne· može u
potpunosti zaobia razmišljanje o jeziku.
Kao što je očito, lingvistika je u svom proučavanju pove-
zana s golemim brojem drugih znanosti, i gotovo da ne po-
stoji ni među društvenim ni među prirodnim naukama
nijedna s kojom lingvistika na ovaj ili onaj način ne sura-
đuje. Mnogo je zanimljivije pokušati odrediti mjesto ling-

18
vistike u hijerarhijskom ustrojstvu znanosti, jer to, s jedne
strane, omogućuje da predvidimo virtualne i zacijelo neop-
hodne pravce integracije lingvistike u šire okvire, a s druge
strane otkriva moguće izvore obogaćenja lingvističkog meta-
je'l.ika - dakle znanstvenog jezika koji služi za opisivanje
nekog drugog jezičnog sistema. U jednoj interpretaciji ling-
vistika je dio teorije Informacije, znanosti koja se bavi
procesima prikupljanja, pohranjivanja, obrade i prenoše-
nja oba\ijesti i koja je centralni dio 1dbernetlke, veoma op-
ćenite nauke o upravljanju sustavima. U drugoj je inter-
pretaciji lingvistika hijerarhijski podređena semlologljl -
općoj nauci o svim sustavima znakova. Kako ova druga
interpretacija naglašava znakovni karakter jezičnih sistema
i ne zanemaruje ni njihovu komunikacijsku ulogu, a uz to
ostavlja mjesto i za objašnjavanje jezičnoj djelatnosti in-
herentne kreativnosti, čini se da semiologija - iako je
momentano daleko slabije razvijena od kibernetike i teorije
informacije - pruža prirodniji okvir za lingvistiku.

19
 2. JEZICI I PISMA SVIJETA

Budući da je jezik objekt lingvistike, potrebno je prije

svega pregledati bar u osnovnim crtama raznolikost pojedi-
načnih jezika koja vlada u današnjem svijetu. Iako razgra-
ničenja između pojedinih jezika nisu uvijek potpuno jasna
i često ovise ne samo o lingvističkim nego i o političkim,
historijskim i geografskim kriterijima, pretpostavlja se da
se danas na svijetu govori oko 3000 jezika: neki od njih
imaju nekoliko stotina milijuna govornika, a drugima, u
nestajanju, govori tek desetak Iju.di. Osim toga, poznat nam
je i veći broj danas izumrlih jezika. Da bismo se mogli
snaći u takvoj raznolikosti, lingvistika dijeli jezike na je1.ične
porodice ili je1.ične skupine, a svaka se od tih porodica ili
skupina u pravilu dalje dijeli na potporodice i podskupine.
Kriteriji za podjelu su višestruki: kod uspostavljanja po-
rodica uzima se u obzir utvrđena historijska srodnost po-
jedinih jezika, a kod grupiranja u skupine takva se srod-
nost samo pretpostavlja, ili se skupine formiraju po geo-
grafskom kriteriju. Dakako, primjene tih kriterija mogu se
razlikovati, i postoje mnogobrojne podjele jezika ~vijeta, a
jedna od njih - u suvremenoj lingvistici u priličnoj mjeri

20
prihvaćena - diferencira devetnaest jezičnih porodica ili
skupina.

I. lndoevropskl Jezici

Indoevropska jezična porodica najbolje je istražena i

najraširenija porodica jezika na svijetu: indoevropski se
jezici govore gotovo u cijeloj Evropi, u krajevima koje su
Evropljani naselili (Amerika, Australija, dijelovi Afrike) i u
prostranim područjima Azije. Dijele se na više potporodica.
lndolnmsld Jezld obuhvaćaju indoevropske jezike u Pred-
njoj Aziji i Indiji i mogu se podijeliti na indijske i iranske
jezike.
Od mrtvih jezi~ Indijskim Jezicima pripadaju vedski
(jezik religiomih himni i tekstova, od kojih su najstariji -
Rg-Veda - iz 3. milenija pr. n. e.) i sanskrt (•izrađen, ugla-
đene, knjifevni jezik Indije iz razdoblja 4. st. pr. n. e. - 7.
st. n. e., koji i danas još živi u znanosti i literaturi}, te mlađi
srednjoindijsld prakrti (veći broj govornih jezika), od kojih
je najpomatiji pali (jezik budističkog kanona s početka naše
ere). Suvremeni novoindijski jezici govore se na sjeveru
indijske države, u Pak.istanu, u Bangladešu i na šri Lanld
(Cejlonu). Najmačajniji su od njih, s najrazvijenijom pismo-
nošću, hindski (uz engleski službeni jezik Indije, a pod
imenom urdski - sa snažnim muslimanskim, arapsko-per-
zijsk.im utjecajem u leksiku· i u pismu - i Pakistana; kat-
kada se hindski i urdski zajedno pogrešno nazivaju hindu-
stanski; preko 180000000 govornika), bengalski (u sjevero-
istočnoj Indiji i u Bangladešu - 1.25000000), pandtapski
(Sjeverna Indija i Pak.istan - 65000000), biharski (50000000),
orijski (20000000) i asamski (9000000), sva ttj na istoku Indije,
nepalski (1000000, u Nepalu), ka.Jmirski (3000000, u Kašmiru
pripada podskupini dardskih je'l.ika}, zatim marathski
(43000000), radlasthanski (20000000), gudl.aratski (25000000),
lahndski (15000000) i sindhski (8000000) na zapadu Indije, a
neki i u Pakistanu, te singaleski (9000000, jedan od službenih
jezika Sri Lanke) i romski ili ciganski (sa oko 4000000 govor-
nika disperziranih po čitavu svijetu).
Od Iranskih Jezika izumrli su staroiranski: staroperi.ijski
(jezik natpisa Abeinenidskog Carstva, od 7. st. pr. n. e.),
avestički (jezik ZaratuStrinih svetih knjiga, Aveste, od 8. st.

21
 pr. n. e.) i skitski (drevni jezik Skita). Isto su tako izumrli
i srednjoiranski: pehlevi (jezik Sasanidske države, 3-7. st.
n. e.), partski (jezik Parta) i sogdijski (jezik s početka naše
ere u Turkestanu). Iranski jezici još žive u području Irana,
Afganistana i u graničnim dijelovima SSSR-a. Važniji su
perdjski (službeni jezik Irana i jedan od službenih jezika
Afganistana, ukupno 15000000 govornika), afganistanski ili
pultu (jedan od službenih jezika Afganistana, govori se i u
velikom dijelu Pakistana, 12000000), tadlički (blizak perzij-
skom, 2000000 u Tadžikskoj SSR), beludf.ski (2000000, jezik bez
pismenosti u Baludžistanu, području na tromeđi Irana, Af·
ganistana i Pakistana), kurdski (jezik 7000000 Kurda na sje-
verozapadu Irana i u pograničnim dijelovima Iraka, Turske
i SSSR-a), pamirski jezici (40000 govornika na Pamiru - u
SSSR-u, Kini i Afganistanu), te nasljednici skitskog - oset-
ski (400000, Gruzijska SSR) i sogdijskog - jagnobski (samo
2000 u Tadžikskoj SSR).
Grčki Jezik predstavlja zasebnu granu unutar indoevrop-
. ske jezične porodice. U toku njegova historijskog razvoja
razlikuje se više faza. Najstarijoj fazi, u 1. mileniju pr. n. e.
sve do 3. st. pr. n. e., pripada starogrčki ili helenski, s
mnogobrojnim dijalektima, često vrlo različitima, koji se
obično dijele u četiri grupe: jonsko-atički dijalekti (iz njih
~ nastati dva književna dijalekta - jonski i atički), arka·
dijsko-ciparski dijalekti, te eolski i dorski dijalekti (oba će
dati i književna narječja). Iz atičkog, koji se utjecajem
Atene širi kao opće sredstvo međuhelenske komunikacije, u
3. st. pr. n. e. razvija se zajednički helenski jezik - koine.
U 3. st. n. e. iz ove aleksandrijske koine, koja je bila sred·
stvo sporazumijevanja na velikom dijelu Mediterana i okol·
nih zemalja, a osobito sredstvo znanstvenog izražavanja,
proizlazi bizantski grčki, službeni. jezik Istočnog Rimskog
Carstva od 395. godine sve do njegove propasti, proširen po
svim krajevima gdje je dopirao utjecaj Bizanta. Iz njega
nastaje novogrčki, s mnogobrojnim dijalektima (od kojih
cakonski direktno potječe iz starogrčkih dorskih dijalekata);
u novogrčkom (često zvanom i samo grčki) razlikuje se
učeni, pročiš~ jezik (katharevusa) literarnog i znanstvenog
izraza, oblicima sličan starogrčkom, od narodnog jezika
(dhimotiki), kojim se Grci služe u svakodnevnoj komunika·
ciji. Danas katha.revusa sve više ustupa mjesto pred dhimo-
tiki i u drugim oblicima saobraćanja. Novogrčkim, službe-

22
Dim jezikom Grčke i grčkog dijela Cipra, danas govori oko
9000000 ljudi, od toga neznatan broj i u kalabrijskim selima
u Južnoj Italiji, te u Turskoj.
ltallkl jezld su indoevropski jezici koji su se u drevno
doba govorili na tlu današnje Italije. Dijele se, obično, na
dvije grane - oskičko-umbrijsku i latinsko-faliskičkU.
U oald&c>umbrljsb jezike ubrajaju se izumrli jezici iz
druge polovice 1. milenija pr. n. e. - oskički (govoren na
području istočno i južno od Rima; ostao je priličan broj
natpisa) i umbrijski (u Umbriji, sjeverno od Rima; na njemu
su pisane poznate Tabulae lguvinae).
Osim faliskičkog (izumrli drevni jezik srednje Etrurije)
i nekih drugih italskih jezika, gotovo bez potvrđenih tra-
gova, latlnsko-falbWklm Jezicima pripada i latinski, poznat
već iz 7-6. st. pr. n. e., prvobitno jezik grada Rima i okolice
(Lacija) koji se širenjem rimske vlasti protegao najprije
na čitavu Italiju, a zatim postao i osnovno sredstvo trgo-
vačke i vojne komunikacije na golemim zapadnim područ­
jima Rimskog Carstva. Već u 1. st. pr. n. e. dolazi do oči·
tog razdvajanja književnog (klasičnog) i pučkog jezika, koje
kasnije postaje sve vete. Književni jezik, uz izvjesne pro-
mjene, ostaje jezikom učene i političke Evrope sve do 19.
sL (u Hrvatskoj je latinski službeni jezik do 1847) i jezikom
katoličke crkve više-manje do danas; latinski je službeni
jezik Vatikana, tako da je pogrešno govoriti o njemu kao
o mrtvom jeziku. Iz pučkog ili vulgarnog latinskog razvija
se tokom vremena čitav niz romanskih jezika, kojima Sd
govori i danas. U Portugalu i, ponekad sa značajnim razli-
kama, u krajevima portugalskih osvajanja - u Brazilu, u
Gvineji Bisao, Mozambiku i Angoli (iako nepoznat velikom
dijelu stanovništva, još uvijek kao .službeni jezik), u Zele-
nortskoj Republici, u Timoru i Macaou - oko 90000000
ljudi govori portugalski. Njemu je vrlQ srodan galicijski
(2000000, u Galiciji, španjolskoj pokrajini sjeverno od Por-
tugala). Spanjolski ili kastiljanski (200000000) službeni je
jezik španjolske, gotovo svih srednjoameričkih i južnoame-
ričkih dliava (Argentina, Bolivija, Cile, Dominikanska Re-
publika, Ekvador, Gvatemala, Honduras, Kolumbija, Kosta-
rika, Kuba, Nikaragva, Panama, Paragvaj, Peru, Salvador,
Urugvaj, Venezuela), Meksika i Saharske Republike, a govori
se i u Maroku i na Filipinima, te u jugozapadnim dliavama
SAD. Hebrejsko-Jpanjolski ili sefardski jezik je potomaka
Hebreja protjeranih iz španjolske u 15. stoljeću koji se još

23
ponešto upotrebljava na Balkanu (i u SFRJ), u Maloj Aziji, na
Bliskom Istoku, te u A1žiru i u Maroku. U španjolskoj se na
sjeveroistoku, u Kataloniji, u Andori, na Balearima i u pogra·
ničnom dijelu Francuske govori i katalonski (7000000), ne-
davno priznat i kao službeni jezik pokrajine. Francuski je
također vrlo raširen: osim u Francuskoj, Luksemburgu, Mo-
naku i na Haitiju, jedan je od službenih jezika Belgije, švicar-
ske i Kanade, a u bivšim francuskim i belgijskim koloni-
jama u Sjevernoj i Ekvatorijalnoj Africi (Burundi, Centra!·
noafrička Republika, ćad, Dahomej, Gabon, Gornja Volta,
Gvineja, Kamerun, Kongo, Mali, Mauretanija, Niger, Obala
Bjelokosti, Ruanda, Senegal, Togo, Zair) također je jedini
ili ravnopravni službeni jezik. Govori se i u Sjevernoj Africi
(Maroko, Tuois, Alžir), na Bliskom Istoku (Sirija, Libanon),
u Indokini (Vijetnam, Kampućija, Laos) - ukupno oko
75000000 govornika. U Južnoj Francuskoj, bez službenog sta·
tusa, govori se i okcitanski ili, neadekvatno nazvan, provan-
salski (10000000), sa starom književnošću. Retoromanski
(500000) dijeli se na tri dijalekta: gritunski ili rumantki
(jedan od službenih jezika švicarske), furlanski (u Friuliju)
i tirolski ili ladinski ili dolomitski (u Južnom Tirolu). Tali-
janski (60000000) je službeni jezik Italije i San Marina i
jedan od švicarskih jezika, a govori se i u dijelu Jugoslavije
(Istra) i u bivšim kolonijama - Libiji, Etiopiji i Somaliji.
Uz to postoje i sardski (1000000, na Sardiniji) i izumrli
dalmatski (u Splitu u 11. st., u Dubrovniku do 15. st., a na
Krku - veljotski - još u 19. st.), te istroromanski ili
istriotski (s malim brojem govornika u Rovinju, Vodnjanu,
Balama, šišanu u Istri). U Rumunjskoj, a djelomično i u
Mađarskoj, Bugarskoj i Jugoslaviji govori se rumunjski
(18000000); arumunjski je jedan njegov dijalekt u Make-
doniji, Grčkoj i Albaniji (300000); moldavski (2500000, služ·
beni jezik Moldavske SSR) neznato.o se razlikuje od ru-
munjskog, a dosta različit istrorumunjski još i danas se
govori po selima Istre na ~ićariji (1500).
Keltski jezici dijele se na tri grane - galsku, gaelsku
i britsku.
Jedini je predstavnik galskih jezika galski, jezik Galije
(Francu5ke, Južne Njemačke i Sjeverne Italije) prije rim·
skih osvajanja, izumro početkom naše ere i vrlo slabo
pomat.
U gaebke jezike ubrajaju se irski (službeni jezik Repub-
like Irske, uz engleski, 700000), !kotski (jezik škotskih sta·

24
rosjedilaca, 100000) i manski (na otoku Manu u Irskom
moru, u izumiranju).
Među brltaklm jezi.cima su bretonski (1200000 govornika
u Bretagni), veUki ili kimrički (jezik oko 600000 stanovnika
Wallesa) i u 18. st. izumrli komvalski (u Comwallu). Svi se
živi keltski jezici, usprkos odupiranjima i težnjama za· ob-
navljanjem književnosti, povlače pred engleskim, odnosno
francuskim.
Zbog nekih zajedničkih osobina italski i keltski jezici
često se ujedinjuju u ltalo-keltsku skupinu indoevropskih
jezika.
Germ•n•ld Jezi.ci najjači su indoevropski jezici po broju
govornika. Dijele se na tri grane: sjevernu, zapadnu i istočnu.
U sjevemogermanske jezike ubrajaju se skandinavski ili
nordijski jedci koji su se relativno kasno počeli granati iz
staronordijskog - danski (5000000 govornika u Danskoj,
Južnoj švedskoj i Norveškoj), .švedski (8500000, u švedskoj
i Finskoj), norvdki (4000000, u Norveškoj; sa dva ravn<r
pravna standardna oblika - bokmdl ili riksmdl, pod snaž-
nim utjecajem danskog, i nynorsk ili landsmdl, bliži norveš-
kom narodnom jeziku, ali u povlačenju), islandski (200000,
na Islandu, blizak norveškom) i faereerski (40000, neslužbe-
ni jezik stanovnika danskog otočja u Atlantiku).
Među zal,>adnogermamldm jezldma najrašireniji je engle-
ski, čija se starija faza (5-9. st.) naziva ponekad i anglo-
saski. Engleski je službeni jezik (ili jedan od njih) golemog
broja drhva, od Velike Britanije, Irske, Sjedinjenih Ame-
ričkih Driava, Kanade, Australije, Novog Zelanda, Južn<r
afričke Republike do bivših kolonija u čitavu svijetu (Baba-
ma, Barbados, Belize, Bocvana, Fidži, _Gana, Gvajana, Hons
Kong, Indija, Jamajka, Kenija, Liberija, Malavi, Malta, Mauri·
tius, Namibija, Nigerija, Rodezija, Sijera Leone, Svaziland,
Tanzanija, Uganda, Zambija), tako njime govori 300000000
ljudi. Njemu je srodan frizijski, nestandardizirani jezik 300000
govornika u Frieslandu, Schleswigu i na Helgolandu, u Nizo.
zemskoj i u Sjevernoj Njemačkoj. Njemački je službeni jezik
u obje Njemačke, Austrije, Liechtensteinu, jedan od službenill
u Svicarskoj, a govori se i u Luksemburgu (u obliku specifič­
nog dijalekta - leceburlkog), u Alsaceu i Lorrainei u Fran-
cuskoj, u Sjevernoj Italiji, te u nekim dijelovima Istočne
Evl"Ope (Poljska, SSSR) - ima oko 100000000 govornika. Di-
jeli se na visokonjemačke (koji daju književni standard) i

2S
niskonjemačke dijalekte. Niskonjemačkom je blizak nizo-
zemski ili holandski, sa 13000000 govornika u Nizozemskoj
(službeni jezik). Južnoafrič:Coj Republici, na Antilima i u
Istočnoj lndiji, koji je u Belgiji, pod imenom flamanski,
uz francuski, službeni jezik (4500000). Iz nizozemskog je po-
tekao afrikaans ili burski (4000000), transfonniran' jezik ni-
zozemskih doseljenika u Južnoj Africi, danas jedan od služ-
benih jezika Južnoafričke Republike. Ovoj skupini pripada i
jidiJ, jezik evropskih Hebreja, nastao na osnovi srednjo-
vjekovnog njemačkog, s primjesama hebrejskog i slavenskih
jezika, koji danas govori oko 5000000 ljudi u Srednjoj i Istoč­
noj Evropi i u SAD.
Predstavnik lstočnogermansldh Jezika - gotski (jezik
gotskih plemena poznat iz prijevoda Biblije iz 4. st., govo-
ren u dijelovima Evrope kojima su Goti prolazili) potpuno
je nestao. U 18. st. još je postajao njegov daleki istočni
izdanak - krimski gotski - na Krimu, ali i on je izumro.
Baltički Jezici zasebna su potporodica indoevropskih je-
zika koji se govore na južnim obalama Baltičkog mora. Nji-
ma pripada u 18. stoljeću izumrli staropruski koji se govo-
rio na području nekadašnje Istočne Pruske, između današ-
njih gradova Gd.aiisk i Kaliningrad. Litavski, službeni jezik
Litavske SSR, prisutan i u Istočnoj Poljskoj, govori oko
3000000 ljudi, dok letonski ili latvijski, također službeni
jezik, u Latvijskoj SSR, ima 1500000 govornika. Premda
su baltički jezici poznati iz relativno kasnog razdoblja, naj-
ranije iz 16. stoljeća, oni su - osobito litavski - zbog arha-
ičnosti svoje morfologije vrlo značajni za indoevropeistička
istraživanja.
Slavemkl jezici su indoevropski jezici posebne potporo-
dice; za njih se pretpostavlja da ·su se svi razvili iz zajed-
ničkog praslavenskog, jezika pradomovine Slavena sjeverno
od Karpata u 3-2. st. pr. n. e., jezika koji se danas - u
nedostatku bilo kakvih pisanih spomenika - mof.e samo
lingvistički rekonstruirati. Njegovoj je kasnoj fazi zacijelo
blizak staroslavenski: to je jezik prvih pisanih slavenskih
spomenika, koji su u svojim prijevodima Biblije fiksirali
u 9. st. Konstantin i Metodije u misionarskom pohodu među
Slavenima. On, dakako, ima već odlike jezika njihova kraja,
okolice Soluna, a kasnije je doživio velik broj nacionalnih
redakcija u slavenskim zemljama i utjecao, · osobito kod
Južnih i Istočnih Slavena, na formiranje nacionalnih koji·

26
ževnih jezika. Ponegdje se - kod Rusa i Bugara - zadr-
žao s promjenama sve do 18. st. kao književni jezik, a kod
Srba je, u hibridnom spoju s narodnim jezikom, pod ime-
nom slavenoserbski ostao u školskoj i književnoj upotrebi
do polovice 19. st. Današnji se slavenski jezici dijele na
istočnoslavenske, zapadnoslavenske i južnoslavenske.
Od latočnoslavemldb jezika najveći je ruski sa skor.o
140000000 govornika, prvenstveno u Ruskoj SFSR, iz čijeg
se evropskog dijela sve više širi u sibirska i dalekoazijska
prostranstva. To je velikom dijelu stanovnika SSSR-a ujedno
i drugi jezik. Njemu je srodan ukrajinski ili maloruski,
službeni jezik Ukrajinske SSR, kojim govori 40000000 ljudi
u Ukrajini i okolnim dijelovima SSSR-a. Pod imenom ~sin­
ski njime govori i desetak tisuća ljudi u SFRJ (SAP Vojvo-
dina). Blizak ruskome je i bjeloruski sa 10000000 govornika
u Bjeloruskoj SSR (službeni jezik), u Litvi, Poljskoj i Ru-
siji. I ukrajinski i bjeloruski dugo su se vremena odupirati
težnji za dominacijom ruskoga.
Među zapadnoslavensktm Jezicima nalazi se če.ški - jezik
10000000 govornika u Ceškoj i Moravskoj, a nešto ih malo
ima i u Jugoslaviji. Vrlo mu je blizak slovački, koji upotreb-
ljava 4500000 ljudi u Slovačkoj, te u Mađarskoj i u Jugo-
slaviji. Ova su dva jezika službeni jezici ćSSR. Poljski -
jezik Poljske i ponegdje pograničnih dijelova Njemačke,
Cehoslovačke i SSSR-a - ima danas 38000000 govornika.
U Poljskoj se u okolici grada Gdynije upotrebljava i kašup-
ski (200000), koji neki smatraju poljskim dijalektom, a ne-
sumnjivo je pod jakim utjecajem poljskog. U Njemačkoj
Demokratskoj Republici, u predjelu Lužice, između gra-
dova C.Ottbus i Bautzen, oko 50000 stanovnika govori lul.ič·
kosrpski ili sorapski ili verufski (sa· dva dijalekta: gornjo-.
lul~ki i donjolul.Wki), no većina je govornika dvojezična, i
pritisak njemačkog je sna!an. Ovoj skupini pripada i u 18.
st. izumrli polapski, nekad motan jezik porječja Labe.
Najveći je po broju govornika među južnoslavenskim
jezldma hrvatskosrpski ili srpskohrvatski, materinji jezik
16000000 stanovnika SR Hrvatske, SR Bosne i Hercegovinc,
SR Srbije, SR Crne Gore i drugih dijelova SFRJ, zatim većih
skupina u Gradišal u Austriji, u Mađarskoj, te manjih u
ćSSR i u Italiji. U njemu se razlikuju tri dijalekta, §toka11-
ski, kajkavski i čakavski, nazvani prema obliku upitne
zamjenice, a četvrti, torlački ili timočko-prii.renski, danas

27
se najčešće smatra jednim od oblika štokavskog. Prema re-
fleksu praslavenskog glasa jat, unutar ovih dijalekata mogu
se diferencirati ijelca.vski, elca.vski, jekavski i ikavski sis-
temi. Premda su od 15. st. sva tri dijalekta imala bogatu
literaturu, od 17. st. sve više jača ugled štokayskog, pa je
taj dijalekt, od 1836, zahvaljujući djelovanju Ljudevita Gaja
i Ilirskog preporoda, postao osnova književnog jezika Hr-
vata, a od 1868. i Srba, nakon uspjeha reformi Vuka Kara-
džića; Vukov rad i rad njegovih sljedbenika utjecao je i na ob-
likovanje književnog jezika u Hrvatskoj. štokavski dijalekt
je temelj današnjeg standardnog jezika, koji se javlja u
nekoliko varijanti: kao hrvatski knjifevni jezik (s ijekav-
skom osnovicom), kao srpski knjifevni jezik (s ekavskom
osnovicom; službeni je naziv - srpskohrvatski), kao bosan-
sko-hercegovallca. varijanta hrvatskosrpskog odnosno srpsko-
hrvatskog (ijekavska, nazvana bosansko·hercegovaćkim knji-
ževno-jezičnim izrazom) te, u najnovije vrijeme, kao crnogor·
ska varijanta srpskohrvatskog odnosno hrvatskosrpskog (ta-
kođer ijekavska). U Jugoslaviji se još govori slovenski ili
slovenalki, s govornicima i u Koruškoj u Austriji, te u Ita-
liji - ukupno više od 2000000 -, službeni jezik SR Slovenije,
blizak hrvatskosrpskom. U SR Makedoniji službeni je jezik
makedonski, od čijih se 1500000 govornika manji dio nalazi
l u susjednoj Grčkoj, Bugarskoj i Albaniji, i koji je, poput
torlačkih idioma, pretrpio značajan utjecaj balkanske jezič­
ne sredine. Srodan je makedonskom, ali od njega različit,
bugarski, kojim u Bugarskoj i u susjednim područjima go-
vori 8500000 ljudi.
Prema mnogobrojnim zajedničkim drevnim elementima
i sličnosti.ma u svojim strukturama može se pretpostaviti da
su baltički i slavenski jezici potekli iz jednog, unutar indo-
evropskih jezika izdiferenciranog a za njih jstog izvora: zato
se često govori o balto-slaveoskoj skupini jezika.
Albanski jezik sam za sebe jedna· je od potporodica indo-
evropskih jezika. Današnji albanski govori oko 3000000 ljudi,
od toga oko 1800000 u samoj Albaniji, gdje je to službeni
jezik, a 1000000 u SFRJ, u.SAP Kosovu (službeni jezik) i u SR
Makedoniji. Nešto govornika ima i u Grčkoj i u Italiji. Po-
stoje dva dijalekta ..;.... gegijski, na sjeveru govornog područja,
i toskijski, na njegovu jugu, na kojem se zasniva standardni
jezik.
Armenski jezik također je, sa svojim razvojnim fazama,
samostalna potporodica indoevropskih jezika. Suvremeni
28
armenski ima oko 5000000 govornika: više od 3000000 u
SSSR-u - Armenska SSR (službeni jezik), Azerbajdžanska
SSR i Gruzijska SSR - u obliku istočnih dijalekata, a osta-
tak u Turskoj, Iranu, na Bliskom Istoku, te u enklavama po
cijelome svijetu, kao zapadni dijalekti.
Hetltslđ jezik nosilac je potporodice većinom slabo pozna-
tih izumrlih maloazijskih jezi.ka. Naime, toj potporodici
osim hetitskog (jezik metne države iz 19-12. st. pr. n. e.,
dešifriran početkom ovog stoljeća s tablica pronađenih kod
Bogaz-Koya u Turskoj) pripadaju i luvijski (iz 2. milenija
pr. n. e.) i palajski (iz istog razdoblja, gotovo sasvim nepo-
znat), a neki im istraživači još pridružuju i nešto mlađe
karijski (sa spomenicima iz Karije i Egipta), likijski (iz 5-4.
st; pr. n. e.) i Zidijski (iz 4. st. pr. n. e.), za koje još nije sa
sigurnošću utvrđeno da su doista indoevropski.
Tohanki jezik, također poseban indoevropski jezik, upo-
trebljavan u području kineskog Turkestana u 1. mileniju naše
ere, jezik prijevoda svetih budističkih tekstova iz 5-11. st.,
dijelio se na dva dosta različita dijalekta - toharski A ili
turfanski i toharski B ili kutanski, danas oba izumrla.
Na širem mediteranskom području u različitim vreml!-
nima prije naše ere govorio se niz vrlo malo poznatih, danas
izumrlih jezika, od kojih se neki smatraju indoevropskima, a
drugima se porijeklo još ne može utvrditi. Takvi su, na pri-
mjer, makedonski ili staromakedonski (jezik države Filipa
Makedonskog, vjerojatno sličan grčkom a možda čak i nje-
gov dijal~t), tratki (na istočnom dijelu Balkanskog polu-
otoka) i njemu srodan frigijski (maloazijski jezik sa spome-
nicima iz 7. i 6. st. pr. n. e. - oba vjerojatno indoevropska),
ilirski (jezik drevnih razdoblja Balkanskog poluotoka i naših
krajeva, iz kojega je možda potekao albanski), koji je blizak
mesapslcom (Južna Italija) i venetskom (Sjeverna Italija,
6-1. st. pr. n. e.), jezicima potisnutim od latinskog. Ovdje
se mogu spomenuti i neki najvjerojatnije neindoevropski je-
zici te regije, koje je dolaskom novih plemena prekrio indo-
evropski superstrat, kao što su pelazgički (naziv za predgrčki
supstrat prije dolaska Grka), hatski (prethetitski maloazijski
jezik iz 3. milenija pr. n. e.), ligurski (predindoevropski jezik
dijela Italije) i, relativno poznat ali tajanstven, etrurski (u
Italiji, sa prilično spomenika - najveći se čuva u zagrebač­
kom Arheološkom muzeju, iz 8. st. pr. n. e., zatrt latinskim;
odnos prema indoevropskim. jetjcima još uvijek je dosta ne-
jasan).

29
 Indoevropska komparativna lingvistika dijeli sve indo-
evropske jezike u dvije velike skupine - kentum-jezike i
satem-jezike, prema tome na koji se način u njima reflekti-
raju velarni okluzivi (k i g) iz sustava pretpostavljenog j~zika
iz kojeg su potekli svi indoevropski jezici, dakle iz praindo-
evropskog. U kentum-jezicima (grčkom, italskima, keltskima,
germanskima, hetitskom i toharskom) velarni okluzivi ostaju
nepromijenjeni, dok se u satem-jezicima (indoiranskima, bal-
tičkima, slavenskima, annenskom i albanskom) mijenjaju u
sibilante i šuštave (s, z, J, t). Nazivi ovih skupina potječu od
latinske i avestičke riječi :za broj 100 - centunz i sat~m.

2. Semltsko-hamltskl Jezici

I semitsko-hamitska jezična porodica, poput indoevropske,

utvrđena s pomoću kriterija izgleda dokazanog :zajedničkog
porijekla, relativno je dobro istražena, a jezici koji joj pri-
padaju govore se na području Bliskog i Prednjeg Istoka te
u Sjevernoj Africi. I ona se dijeli na veći broj potporodica.
Semitski Jezici, :zasebna potporodica unutar semitsko-ha-
mitske porodice, ujedno su njezini najznačajniji predstavnici
i po komunikacijskoj funkciji i po broju govornika. Dijele se
obično na istočnosemitske, :zapadnosemitske i etiopske.
Svi btOČD08emlbkl Jezici već su odavno izumrli. Njima
pripada akadski, nazvan - prema svojim fazama ..- i asirsko-
-babilonski (državni jezik, od 3. milenija pr. n. e. do početka
naše ere, moćnih mezopotamskih država - Babilona, Asirske
Države i Novobabilonske Države, koji je istisnuo najstariji
poznati pisani jezik - iz 4. milenija pr. n. e. - sumerski,
jezik Sl!Dlerana, :za koji se ne može odrediti pripadnost ni-
jednoj manoj jezičnoj porodici). .
Među zapadnosemltsldm Jezicima ističe se kanaanski, kao
zajednički naziv za čitav niz jezika bliskoistočnog područja:
starokanaan.ski (izumrli jezik natpisa iz 1400. g. pr. n. e.),
fenički (jezik Feničana iz 1. milenija pr. n. e.) i njegov izda·
nak punski (u sjevemoafričkoj feničkoj koloniji Kartagi, da-
našnjem Tunisu, 6. st. pr. n. e. - 4. st. o. e.), moabitski (sla-
bo poznat jezik iz 9. st. pr. n. e.), hebrejski ili starohebrejski
(jezik Starog zavjeta i Hebreja, govorni od 2. milenija pr.
n. e. do početka naše ere, kasnije jezik religije i liturgije),
koji je, usprkos tome što se nije upotrebljavao kao sredstvo

30
govorne komunikacije i što je bio raspršen po cijelom svi-
jetu, obnovljen u suvremenom Izraelu kao nacionalni i dr-
žavni jezik pod imenom ivrit (2500000 govornika, većinom
dvojezičnih). Zapadnosemitskim jezicima pripada i aramejsk1
(opte prošireni trgovački jezik Prednjeg Istoka od 1. tisuć­
ljeća pr. n. e. do 7. st. n. e. i dolaska Arapa, čijim suvreme·
nim oblikom govori 200000 ljudi u· Libanonu i Siriji) i sirijski
ili ajsorski (200000 govornika u Iraku, Turskoj, te SSSR-u
- okolica Erevana - gdje je i književni jezik s pisme-
nošću). Najvažniji je danas arapski, od 7. stoljeća nadalje
govorni i književni jezik goleme civilizacije, kojim danas, u
različitim nacionalnim oblicima, govori preko 120000000 ljudi.
Dijeli se na sjevernoarapski, općenito proširen, i jul.noarapski,
na jugu Arabije, u Hadramautu i Omanu i na Sokotri. Arap-
ski je danas jedini ili jedan od službenih jezika mnogih
sjevernoafričkih i prednjoazijskih država (Alžir, Bahrain,
Egipat, lrak, Izrael, Jemen, DNR Jemen, Jordan, Katar, Ku-
vait, Libanon, Libija, Maroko, Mauretanija, Oman, Saudijska
Arabija, Sirija, Somalija, Sudan, Tunis). Poseban oblik arap-
skog predstavlja malte!ki, s izmjenama pod utjecajem tali-
janskog (zajedno s engleskim službeni jezik Malte, 300000).
Prema nekima, i malo pomati ugaritski (jezik glinenih plo-
čica iz Ra's Shamraha, iz 14. st. pr. n. e.) jedan je od oblika
kanaanskog.
Od etlopaldh jezika treba spomenuti ge'ez (od 5-9. st.
govorni, a zatim sve do 19. st. jezik književnosti i religije u
Etiopiji), čije je mjesto za~eo amharski (službeni i književni
jezik Etiopije, 9000000), tigrinja (službeni jezik pokrajine
Eritreje, 2500000) i tigre (u Eritreji, u okolici Massawe, bez
pismenosti, 400000), te gurage (južno od Addis Abebe, 500000).
Kuiltskl jezici obuhvaćaju semitslčo-hamitske jezike u Is-
točnoj Africi. Najznačajniji su somalski (jedan od službenih
jezika Somalije, uz arapski, 5000000 govornika), te - bez
pismenosti - galla (u Južnoj Etiopiji i na sjeveru Kenije, oko
6000000), bedl.a (široko rasprostranjen između gornjeg por-
ječja Nila i Crvenog mora, 800000) i afarski (300000 u Eritreji
i Somaliji).
Egipatski jezik, posebna grana unutar semitsko-hamit-
skih, dijeli se po fazama u staroegipatski (3. milenij pr. n.
e.), novoegipatski (2. milenij pr. n. e., oba jezici Egipatske
Države), demotski (1. milenij pr. n. e.) i koptski (izdanak
demotskog koji se upotrebljavao sve do 17. st. n. e., kada

31
ga je definitivno potisnuo arapski; danas samo jezik litur-
gije koptske kršćanske crkve).
Berberskl Jezici su semitsko-hamitski jezici nomadskog
stanovništva planinskih područja Sjeverne Afrike i Sahare.
Osim izumrlog libijskog (poznat po natpisima iz 4. st. pr. n.
e.) tu pripadaju i, danas bespismeni, tuareški (500000, jezik
Tuarega i Beduina u Sahari), šleh ili šilh (2000000, u Maroku
oko Agadira i Marrakeša), kabilski (1000000, u planinama
Maroka, Alžira, Tunisa i Libije), rifski (700000, u Sjevernom
Maroku).
Ponekad, osobito u starijoj literaturi, egipatski, kušitski
i berberski jezici zajedno sačinjavaju hamltsku skupinu:
-Odatle potječe naziv semitsko-hamitska porodica.
Neki istraživači otkrivaju srodnosti između indoevrop-
skih i semitsko-hamitskih jezika. Pretpostavljeni prajezik
iz kojeg bi potjecale obje ove porodice, pa i - eventualno,
no vrlo dvojbeno - mnoge druge (po mišljenju pojedinaca
.čak i svi jezici svijeta), katkada se naziva nostratitki.

3. Baskijski Jezik

Baskijski ili euskara, na krajnjem sjeverozapadu pin-

nejskog područja na granici između španjolske (pokrajina
Baskija) i Francuske, ima oko 800000 govornika, većinom
u španjolskoj gdje je nedavno stekao i neke prerogatiw
službenog jezika. Budući da se baskijski ne može očigledno
povezati ni s jednim daqas poznatim jezikom, on stoji u
zasebnoj porodici, iako ga neki lingvisti dovode u vezu s
mnogim živim i mrtvim jezicima, a posebno s kavkaskima
ili starim mediteranskima.

4. Kavkaski Jezici

Na geografski relativno malenom području Kavkaza go-

vori se velik broj jezi.ka, međusobno povezanih, od kojih
neki imaju status nacionalnog ili službenog jezika i pisme-
nost, bilo drevnu bilo nastalu nakon oktobarske revolucije.
Kavkaski se jezici obično dijele na sjeverne i južne.

32
 Sjevernokavkas.ld Jezici osobito su brojni, i ovdje su na-
vedeni samo oni koji imaju pismenost i status službenih ili
književnih jezika sovjetskih autonomnih oblasti ili republika:
adigejski ili čerkeski (80000) i kabardinski (250000, oba jezika
u Kabardinsko-Balkarskoj ASSR), čečenski (550000) i ~nguJki
(100000, oba u ćečeno-Ungušskoj ASSR), abhaski (80000, u
Abhazskoj ASSR), te pet službenih jezika Dagestanske ASSR
- avarski (400000), lakski (65000), darginski (20000), tabasa-
ranski (45000) i lezginski (200000).
Juinokavkaslrlm jezicima pripadaju u prvom redu gru-
r.ijski (3000000, službeni jezik Gruzijske SSR), njemu blizak
mingrelski (350000 govornika u Gruziji i Azerbajd.žanu, tako-
đer ima pismenost), te lazijski (40000, jezik kavkaskih iselje-
nika u Turskoj).
Kavkaski se jezici ponekad povezuju s baskijskim u
zajedničku e~kavkasku skupinu.

5. Ugroftnald Jezici

Jezici ugrofinske porodice rašireni su u Sjevernoj Evropi

i Aziji, na obalama Baltičkog i Sjevernog ledenog mora, a
djelomično i u Srednjoj i Istočnoj Evropi. I oni su razmjer-
no dobro istraženi, a srodnost je među njima utvrđena. Po-
nekad se nazivaju i uralsldm Jezlclma. Dijele se u nekoliko
potporodica.
Finski jezici obuhvaćaju, osim nekih sasvim malih jezika
u izumiranju, i ove jezike: finski (4900000 govornika u Fin-
skoj - službeni jezik, švedskoj, Norveškoj i SSSR-u), eston-
ski (službeni jezik Estonske SSR, 1.000000), karelijski Uezik
bez pismenosti kojim govori 150000 ljudi u Karelijskoj ASSR,
sjeverno od Lenjingrada), vepsijski Uezik 30000 govornika u
Lenjingradskoj oblasti), te komski ili permski (460000, služ-
beni jezik u ASSR Komi), votjački ili udmurtski (600000,
službeni jezik u Udmurtskoj ASSR, istočno od Lenjingrada
blizu Urala), mordvinski (1200000, jezik Mordovinske ASSR,
istočno od Moskve), marijski ili čeremiski (530000, jezik Ma-
rijske ASSR, sjeverno od Kazanja) i laponski Uezik 35000
nomada Laponaca na sjeveru Finske, švedske, Norveške i na
poluotoku Kola u SSSR-u). Neki izdvajaju permski u posebnu
skupinu, a posljednja tri jezika smatraju dijelovima laponsk~
skupine.

3 Pogled u lingvistiku 33
 Ugarskim Jezicima, uz mađarski (nacionalni i službeni jezik
Mađarske i Mađara u SFRJ - SAP Vojvodina i SR Hrvatska
- , kojim se govori i u Slovačkoj i Rumunjskoj, ukupno
13000000 govornika), pripadaju i dva pismena jezika Hanty-
-Mansijskog nacionalnog okruga u SSSR-u, između Oba i
Irtiša i Urala - hantijski ili ostj®ki (23000) i mansijski ili
vogulski (7000).
SamoJeclake Jezike pojedinci smatraju potpuno zasebnom
porodicom, no v~ se istrativača slaže u tome da su oni
potporodica ugrofinskih jezika. To su jezici malobrojnih no-
mada Samojeda na Sjevernom mora i u Sibiru: jur®ki ili
nenecki (20000, na obali od Arhangelska do uša Jeniseja i
na otocima, s pismenoštu), selkupski (4000, oko rijeke Ob),
nganasanslci ili tavgijski (1000, istočno od Jeniseja u oblasti
Krasnojarska), te enecki (1000).

6. TurJdJsld. Jezici

Na širokim azijskim prostranstvima, od Male Azije do

Mongolije, na jugu azijskog dijela Sovjetskog Saveza i u pod·
ničjima Sibira govore se međusobno vrlo srodni turkijski
jezici, koji se katkada ~vaju i tursko-tatankom jezičnom
porodk:om. Jedna od mogućih, inače vrlo različitih, podjela
turkijske porodice razlikuje istočnu i zapadnu grupu.
IstomotmklJsld. Jezici predstavljeni su tuvinskim (100000
govornika u Tuvinskoj ASSR, na sjeverozapadnoj granici
Mongolije; ima pismenost), jakutskim (književni jezik 250000
Jakuta u Jakutskoj ASSR, u Istočnom Sibiru u porječju
Lene), kirgislcim (1500000 govo~ka, službeni jezik Kirgiske
SSR) i altajskim (48000, književni jezik u Gomo-altajskoj
autonomnoj oblasti, sjeverno od zapadne tromeđe SSSR-a,
Kine i Mongolije). ·
Zapadnoturldjaldm Jezicima pripada izumrli bugarski
(nekad na podiučju Bugarske, dao je ime slavenskom jeziku)
i njegov suvremeni oblik atva.fki (1500000, službeni jezik u
Cuvaškoj ASSR, u porječju Volge), zatim turkmenski (1500000,
Turkm.enska SSR - službeni jezik), azerbajdfanski (8000000,
službeni jezik Azerbajd!anske ASSR, govori se i u susjednim
republikama i u lranu), tatarski (službeni jezik Tatarske
ASSR. u porječju Volge i Kame - 5000000) i krimsko-tatarski
(jezik 200000 doseljenika Tatara na Krilnu), kaz.ahski (5000000,

34
službeni jezik u Kazahskoj SSR, govori se i u Mongoliji),
ui.bečki (9000000, službeni jezik Uzbekske SSR). Od manjih
jezika u SSSR-u treba spomenuti karakal~ki (200000, Ka-
rakalpačka ASSR u Uzbekskoj SSR), gagau.ski (140000 govor-
nika u Moldavskoj SSR, Ukrajini, Rumunjskoj), b{l.škirski
(1000000 u Baškirskoj ASSR, službeni jezik), kumički (200000
u Dagestanskoj ASSR), karačajevski (100000, na sjevernim
obroncima Kavkaza) i nogajski (40000, Dagestanska ASSR) ..
Među zapadnoturkijskim jezicima izvan SSSR-a značajan je
ujgurski (službeni jezik pokrajine Sinkiang-Uighur na sjeve-
rozapadu Kine - 4000000, govori se i piše i u susjednim dije-
lovima SSSR-a), a najvažniji Je od svih zacijelo turski kojim
govori 40000000 ljudi u Turskoj i na Cipru, te Turci u Bugar-
skoj, Albaniji i SFRJ. Jedna od starijih faza (13-15. st.)
naziva se seldlulkim. Turski je jezik, u svojem književnom
formiranju, pretrpio značajne utjecaje arapskog i perzijskog,
ali je isto tako ostavio neizbrisiv trag na jezicima balkanskog
područja, pa i na našem jeziku.

7. Mongolski jezici

U području Centralne Azije govore se mongolski jezici,

međusobno srodni i povezani u posebnu jezičnu porodicu.
Najvažniji je halha-mongolski, službeni jezik NR Mongolije
kojim se služi oko 1000000 ljudi. Burjatskim, u Burjatskoj
ASSR, jugoistočno od Bajkalskog jezera, govori i piše 250000
Burjata, a kalmički i ojratski, vrlo srodni jezici iako geograf-
ski udaljeni (između Volgograda i Orenburga, odnosno u
Sjeverozapadnoj Kini i NR Mongo~iji) imaju 250000 govor-
nika.

8. Tungusko-mandiurskl jezici

U središnjem i istočnom dijelu Sibira i u Mandžuriji pro-

stire se na velikom području ali s malim brojem govornika
tungusko-mandžurska porodica jezika. Ona se dijeli na tun-
guske i na mandžurske jezike.
Tungusldm jezicima govore nomadski lovci i stočari u
SSSR-u, u tajgama u porječjima JenisejaA Lene i Amura i na
dijelu Sahalina. Ovim jezicima u nestajanju, od kojih su naj-

35
značajniji tunguski ili evenkijski (oko Jeniseja, 30000, s pi-
smenošću) i evenijski ili lanwtski (Jakutska ASSR, 10000), ne
govori više od 50000 ljudi, većinom dvojezičnih.
MandluraJd jezici također izumiru i povlače se pred ru·
sk:im i kineskim.. Tako mandturskim, nekad dvorskim i ari-
stokratskim jezikom Kine, danas govori najviše 100000 ljudi
u Mand!uriji, na krajnjem sjeveroistoku Kine, a nanajskim
ili goldskbn, na uštu Amura i na Sahalinu, svega 10000.
Turkijski, mongolski i tungusko-mandžurski jezici često
se smatraju srodnima i sačinjavaju altajaku skupinu koja
se zajedno s ugrofinskim jezicima ujedinjuje u uralo-altajsku
Jezlfnu skupinu.

9. Azijski Jezici Izvan porodica

U Jugoistočnoj Aziji govori se nekoliko jezika koje bi neki

lingvisti željeli uvrstiti u altajsku skupinu, ali kojima se ne
može za sada niti dokazati takva pripadnost niti njihova
međusobna srodnost. To su japanski, sa preko 100000000 go-
vornika u Japanu i iseljenika u cijelom svijetu, i njegov spe·
cifični dijalekt okinavski (900000, na ot~ju Ryu-Kyu), te
korejski (45000000, u obje Koreje službeni jezik) i ainu
(jezik 16000 preostalih starosjedilaca Japana, ribara na Hok-
kaidu, Kurilskim otocima i na Sahalinu).

10. Paleoalblrskl jezlcl

Na krajnjem sjeveroistoku Sibira autohtono stanovništvo

u vrlo malom broju govori paleoslblrsldm ili paleoazljsklm
jezldma (kriterij okupljanja je više-manje geografski). Od iz-
vjesnog značaja su čukotski (12000, Cukotski nacionalni
okrug, s pismenošću), korj~ki (7000, Korjakski nacionalni
okrug), gilj~ki (3000, ušće Amura i Sahalin) i fcamčadalski
(1000, Kamčatka). Svi se ti jezici povlače pred ruskim.
U nekim podjelama uralo-altajski, paleosibirski i azijski
jezici izvan porodice zajedno se geografski grupiraju u
evroazlJsku. skupinu jezika.

36
 li. Dravldsld Jezlcl

Na jugu Indije, na Dekanskoj visoravni, rasprostranjeni

su jezici dravidske porodice. Najznačajniji su veoma proši-
reni knjifevni jezici teluJki (45000000, Jugoistočna Indija),
tamilski (38000000, Jugoistočna Indija, i jedan od službeliih
jezika Singapura i šri Lanke), malajalamski (20000000, kraj-
nji jug()Z\lpad lndije) i kanara (20000000, Jugozapadna i Cen-
tralna Indija). Ovamo pripadaju i mnogi slabije istraženi
jezici, za koje se broj govornika teško može utvrditi, a među
njima i gondski (oko 2000000, u Centralnoj lndiji), oraonski
(oko 1000000, u Zapadnom Bengalu), tulu (700000, na zapad-
noj indijskoj obali), toda (900000, na jugu) i brahui (250000,
kao izdvojena jezična zajednica u pakistanskom Baludži-
stanu).

12. Bundasld jezik

BuruJaski je jezik bez pismenosti 40000 stanovnika pla-

ninske oblasti Karakoruma, na krajnjoj sjeverozapadnoj gra-
nici lndije i Pakistana. Iako ga neki povezuju s dravidskim
jezicima, čini se da ne pripada nijednoj poznatoj porodiu.

13. Klnesko-tlbetsld Jezici

Na području Kine i Jugoistočne Azije (nekadašnje Indo-

kine) govori se jezicima kinesko-tibe~ske jezične porodice, od
kojih neki imaju golemu važnost i po broju govornika i po
tome što su sredstva komunikacije veoma drevnih i velikih
civilizacija. Podijeljeni su na veći broj potporodica.
Klnesld Jezik, zasebna potporodica kinesko-tibetske poro-
dice, najrašireniji je jezik na svijetu - njime govori preko
800000000 ljudi, no zapravo je pod tim imenom okupljen veći
broj međusobno različitih dijalekata na jugu i istoku NR
Kine; među njima su sjevernomandarinski (600000000, dija-
lekt područja Pekinga, na kojem se zasniva nacionalni i služ·
beni jezik Kine i suvremeni jezik pismenosti - kwo-yu,
danas pomatiji pod imenom putong-hwa), wu (40000000, oko-
lica Shanghaja i delte Yangtzea), kantonski (30000000, dija-

37
lekt Kuangchoua - Cantona), min (20000000, oblast Fukiena
i Taivana) i hunanslci (20000000, u oblasti Hunana).
Tajsldm Jaldma pripadaju tajski (35000000, službeni
jezik Tajlanda), laoski (7500000, službeni jezik u Laosu),
Janski (2000000 govornika u pokrajini Shan u Burmi), tai
(500000 ljudi na sjeveru Vijetnama) te chwang (7000000) i
tung (1000000) u kineskim pokrajinama Kwangsi i Kweichow.
Ovamo neki uključuju i vijetnamski ili anamski (35000000, u
Vijetnamu - službeni jezik). Drugi ga smatraju mon-
·khmerskim jezikom.
TlbeUkHurmamld jezici obuhvaćaju tibetski (govori ga
5000000 ljudi u Tibetu, Nepalu i u Butanu, gdje je službeni
jezik) i burmanski (20000000 govornika u Burmi - službeni
- i u Tajlandu).
Kinesko-tibetskoj porodici često se pridružuju još neke
skupine: hlmalajsld jezici - najznačajniji je lepča (200000,
službeni jezik u Sikkimu); lolo-bodo-daga-kačln jezici - lolo
(1800000 u Jugo:zapadnoj Kini), bodo (200000), naga (400000) i
katin (500000, sva tri u Asamu, predjelu lndije sjeverno od
Bangladeša, i na sjeveru Burme); mlao-jao jezici - miao i
jao (oba u Jugo:zapadnoj Kini, sa oko 500000 govornika).

14. Mon-khmersld Jezici

Jezicima mon-khmerske porodice govori se na području

Burme i lndokine. Među mnogim jezicima te skupine treba
spomenuti mon (400000, u Jugoistočnoj Burmi, s pismenošću),
khmerski ili kampućijski (slqžbeni jezik Kampućije, 4000000),
khasi (400000, u Asamu), nikobtuski (12000, na Nikobarskim
otocima uz istočnu obalu Indije) i semamki (3000, jedan od
jezika nomadskih starosjedilaca Malakke).

15. Jezici. munda

Na području Indije, u lingvistički izdvojenim enklavama,

govore se međusobno prilično različiti jezici ,poznati pod ime-
nom munda. Među njima su najznačajniji santali (2800000, u
indijskim državama Bihar i Orissa), mundarski (800000, u

38
Orissi), ho (700000, u Orissi), te sora (200000) i gadaba (450000,
oba u području Madrasa).
Jezici munda zajedno s mon-khmerskima svrstavaju se
katkada u austraztj1ku porodicu, a oni i kinesko-tibetski po-
nekad se nazivaju Jezicima Jugoistočne Azlje.

16. Jezici Australije l Oceanije

U Australiji, na otocima Tihog oceana i u nekim rubnim

azijskim područjima postoji čitav niz jezika koji su, po
geografskom kriteriju, okupljeni pod zajedničkim. nazivom
- jezici Australije i Oceanije. Dijele se u nekoliko skupina.
Indonezijski. Jezici govore se u Malaji, u Indoneziji i na
Filipinima, te na Madagaskaru. Od otprilike 200 jezika važniji
su: malajski (12000000 izvornih govornika u Maleziji i Singa-
puru i opće sredstvo komunikacije na indonezijskim oto-
cima, i zbog toga, pod imenom indonezijski ili bahasa indo·
nl!sia, službeni jezik Indonezije); .zatim u Indoneziji javanski
(60000000 na Javi i Sumatri, sa starom pismenošću i drev-
nim oblikom kawi), batatki (2000000 na Sumatri), sundski
(20000000 na Javi), balijski (2000000 na Baliju), madurski
(4000000 na Maduri), dajatki (2000000 na Borneu), makasarski
(900000 na jugu Celebesa); na Filipinima tagalo.fki (8000000,
službeni i nacionalni jezik), ilo.fki (2500000 na sjeveru Lu-
zona), bikolski (2000000 na jugu Luzona), visajski (3500000
na drugim otocima); te; malga.fki (4000000, službeni jezik, uz
francuski, u Malgaškoj Republici na otoku Madagaskaru).
Pollnezljlld Jezici obuhvaćaju dvadesetak različitih jezika,
a među njima i havajski (10000, na Havajima), tahitski '50000,
Tahiti), samoanski (90000, uz en~leski službeni na Samoi, s
pismenošću), tonga (30000, Tonga), rarotonga (10000, Cookovi
otoci) i maorslci (140000, jezik domorodaca na novozeland-
skom Sjevernom otoku, s pismenošću). .
Indonezijski i polinezijski jezici često se smatraju zajed-
ničkom malaj1ko-pollnezljlkom Jezičnom skupinom.
Melanezljsld jezici govore se na području Melanezije, a
najznačajniji među njima su fidl.ijslci (140000, Fidži, službeni
jezik, s pismenošću), areare (15000, na Solomonskim oto-
cima), tauna. (7000, na Novim Hebridima).
MUaonezljlkl Je:dd prostiru se na Karolinima, Gilbert
otocima, Maršalskom otočju i Marianima, a najznatniji su

39
ultihi, tobi, sonsoral, naurski (uz engleski, službeni jezik na
Nauruu), nijedan sa više od 10000 govornika.
Australski Jezici su mnogobrojni (po nekima: 228), vrlo
slabo istraženi jezici domorodačkog stanovništva Australije,
na niskom stupnju civilizacije; tim jezicima ne govori ukup·
no više od 40000 ljudi; među njima su i aranta (u Queenslan-
du) i vald!biri (1400, u Zapadnoj Australiji).
Papuansld Jezici (vjerojatno njih nekoliko stotina), koji-
ma govori 2800000 starosjedilaca Nove Gvineje, Timora i
okolnih otoka, još su manje poznati. Spominju se ono, kate,
kubai, kobou (10000), mikoru (4000).
Melanezijski, mikronezijski, australski i papuanski jezici
zajedno ponekad se svrstavaju u austronezljsku skupinu Je-
zika.

17. Jezici Crne Afrlke

Jezici Crne Afrike okupljaju, sasvim očito samo po geo-

grafskom kriteriju, golem broj djelomično slabo izučenih i
međusobno nesrodnih jezika kojima govori autohtono sta-
novništvo Afrike na području južno od domene semitsko-
·hamitsldh jezika. Budući da lingvistički opisi još ni jzdaleka
nisu potpuni, postoje mnogobrojne podjele i potpodjele afrič­
kih jezika Ne ulazea ni u kakve potpodjele, najuobičajenije
je razlikovanje triju skupina jezikA Crne Afrike.
Sudamko-gvlnejskl Jezici govore se otprilike na područ­
ju južno Qd 2rr sjeverne širine do ekvatora, od zapadne afrič­
ke obale do Nila. Mogu se svrstati u nekoliko grupa (po ne-
kima 16), a ima ih - prema .izvjesnim brojanjima - oko
500. Ovdje ~. dakako, biti spomenuti samo neki: fulbe
(6000000 govornika u širokoj dom~ od Senegala do ćadskog
jezera, u Senegalu, Gambiji, Gvineji Bisao, Gvineji, Maliju,
Gornjoj Volti, Nigeru i Nigeriji), volof (1500000, nacionalni
jezik Senegala; i u Gambiji), mandingo (5000000, grupa jezi-
ka i dijalekata - soninke i malinke, na primjer - koji se
govore uz obalu Atlantika, u Senegalu, Gambiji, Gvineji Bisao,
Gvineji, Sijera Leone, Llberiji i Obali Bjelokosti), songoi (jezik
s pismenošai, u Maliju, Nigeru, Gornjoj Volti, Dahomeju i Ni-
geriji - 400000), dogon (350000, u Maliju i Gornjoj Volti),
a.Janti (rasprostranjen jezik s pismenošću, i sa više dijale-
kata, u Gani, Togou i _Dahomeju, 2000000), mosi (3000000, u

40
Gornjoj Volti i Dahomeju), senufu (800000, Gornja Volta.
Gana i Obala Bjelokosti), ewe (1000000, s pismenošću, u
Gani, Togou i Dahomeju), joruba (12000000, s pismenošću.
Togo, Dahomej i Nigerija), kanuri (2000000, s pismenošću,
Nigerija, Niger, ćad), ibo (1500000, Nigerija, Kamerun i Cen-
tralnoafrička Republika), zande (2000000; uz francuski, služ-
beni jezik Centralnoafričke Republike), tuba (210000, ćad i
Obala Bjelokosti); hausa (25000000, najznačajnije sredstvo ko-
munikacije, s pismenošću, na cijelom području od Gvineje
do Centralnoafričke Republike; neki smatraju da taj i nje-
mu srodni jezici predstavljaju čadsku skupinu semitsko-ha-
mitskih jezika), nubijski (skupina dijalekata s pismenošću u
Sjevernom i Istočnom Sudanu - 1000000), dinka (1200000, u
Sudanu, između Bijelog i Modrog Nila), Jiluk (200000, uz
Bijeli Nil u Sudanu), nuerski (750000, u Sudanu i Etiopiji).
bari (300000, u Sudanu), masai (200000, u Keniji i Tanzaniji).
Bantu jezici, međusobno genetski srodni, podijeljeni p<>
različitim kriterijima u mnogobrojne skupine, pokrivaju
područje Afrike uglavnom južno od ekvatora. Iz golema
broja nedovoljno istrafenih jezi.ka nabrojeni su neki koji
imaju, većinom novostvorenu, pismenost: pongve (100000,
Gabon), luba (3500000, Kongo, 1.air - provincija Kasai, An-
gola), kongo (3000000, Kongo, Zair, Angola), lomongo (1500000.
Kongo, 1.air), svahili (o~i jezik komunikacije istočnoafričke
obale od Tanzanije do Somalije, kojim vlada 40000000 ljudi,
a 10000000 njih ima svahili kao materinji jezik), kamba
(600000, Kenija), ganda (800000, Uganda, Kenija), ruanda
(5000000; uz francuski, službeni jezik Ruande), rundi (4000000,
službeni jezik Burundija), ngola ili bunda (1700000, Angoia),
njandla ili njasa (3000000 u Zambiji, Malaviju i Mozam-
biku), bemba (1000000, Zair, Zambija, Rodezija), makuva
(1000000, sjever Mozambika); nguni jezici: zulu (3000000.
Tanzanija, Rodezija, Mozambik i Svazilend), svazi (1000000.
Svazilend) i xhosa ili kafir (Namibija, Bocvana i Južno-
afrička Republika - 4000000); secvana (2500000 u Bocvani
i Mozambi.k.u), sotho (3000000 u Južnoafričkoj Republici.
službeni jezik Lesota).
Kholunsklm ili hotentotsko-bulmansklm jezicima govore
plemena Pigmejaca na jugozapadu Afrike. Ovamo pripa-
daju san ili bwmanski (60000, u pustinji Kalahari, u Nami-
biji, Bocvani i 1užnoafričkoj Republici) i khoi ili nama ili

41
hotentotski (100000, u porječju Oranje, u Namibiji i Južno-
afričkoj Republici).

18. Američki Indijanski Jezici

Autohtoni jezici čitava američkog kontinenta, ne uvijek

dobro izučeni, danas su, posebno u Sjevernoj Americi, u po-
vlačenju (pa i u nestajanju) pod pritiskom jezika doselje-
nika (engleskog, španjolskog, portugalskog i francuskog). Di-
jele se po geografskom, a samo djelomično i po genetskom
kriteriju.
Sjevernoamerički lndljamld Jezici, premda ih je poznat
vrlo velik broj, danas imaju sasvim malo govornika. Zbog
međusobno nejasnih odnosa dijele se na različite načine, a
najpoznatija je podjela u šest skupina.
Na krajnjem sjeveru kontinenta govore se esklmskCHlleut·
skl Jezici, koje neki ubrajaju u paleoazijske: eskimski
(90000, na Grenlandu, Aljaski i na sjevernim obalama Ka-
nade, s pismenošru) i aleutski (1000, I'la Aleutskom otočju
kraj Aljaske).
Među brojnim aglonldmko-vakalklm Jezicima kojima go-
vori. oko 170000 ljudi najbrojniji je čipeva (30000, u Kanadi).
U veliku grupu na-clene Jezika, koja se od Aljaske proteže
uz zapadnu obalu kontinenta, sa 120000 govornika, pripadaju
i athapaski jezici I njihov predstavnik navajo (100000, u
Arizoni, Utahu, Coloradu i New Mexicu).
Od hoka-sljusldh J~, sa 70000 govornika u različitim
dijelovima SAD, najmatniji su irokeski (oko Velikih jezera,
18000), muskog_enski ili creek (20000, Michigan) i sijuski
(25000, Dakota). .
U penutlJske Jezike, u Kaliforniji (65000), ubrajaju se i
tinuk i takelma. · ·
Napokon, utCHIZte&lm jezicima na jugu SAD i u Sjever-
nom Meksiku, govori čak 1000000 ljudi, od toga 800000 jezi-
kom nahuatl, u Meksiku.
SrednjoamerWd lndlJamld jezici, manje potisnuti jezici-
ma evropskih doseljenika, dijele se također na veći broj sku-
pina, no najvete su skupine maj&40ke jezika, a u njoj su. je-
zici maja (450000, na Yucat4nu, u Belizeu, Gvaternali i Hon·
durasu, sa starom izumrlom pismenošću), čontal (20000), čol
(80000), toto~ki (100000), huastečki (70000, svi u Meksiku).

42
mam (100000, u Meksik.u i Gvatemali), kiče (750000), kahčikel
(350000) i pokonči (50000, svi u Gvatemali), te kekči (250000,
Honduras); i skupina otomanlldh jezika, u kojoj su mi-
stečki (260000), otomi (250000), popoloka (30000) i zatopečki
(300000, svi u Meksik.u).
Jufnoamerlčld Indijanski jezici po nekim mišljenjima
obuhvaćaju čak 108, većinom slabo istraženih por<?dica.
Među njima su značajniji .foko (25000, Panama, Kolumbija,
Ekvador), guahibo (40000, Kolumbija i Venezuela), aravak
(200000, Venezuela, Brazil, Bolivija), ketua (7000000, najraši-
reniji jezik, Kolumbija, Ekvador, Peru, Bolivija, Argentina,
Cile), ksibaro (20000, Ekvador, Peru), tukana-pano (15000,
Peru, Brazil), tupi-guarani (2000000, Brazil, Bolivija, Argen-
tina i, posebno, Paragvaj), ajmara (1500000, Peru, Ekvador,
Bolivija), araukanski (200000, Argentina i Cile).

19. Posrednički jezici

Posrednički jezici nastaju na dva načina. Jedni od njih,

kontaktni, izrastaju iz normalne komunikacijske prakse iz.
među govornik.a različitih prirodnih jezika, čije se karakte-
ristike, u određenim, varijabilnim omjerima, stapaju u nov
jezik. Ponekad takav jezik preuzima mjesto autohtonog je·
zika i postaje materinji jezik većeg broja ljudi. Drugi, me-
đunarodni umjetni jezici, plod su zamisli pojedinca ili kon-
vencije a ne komunikacijske prakse, ali ako postanu prihva-
ćeni, mogu zadobiti izvjesna obilježja prirodnih jezika, no
nikada ne postaju materinjim jezicima.
Kontaktni jezici rašireni su osobito u mnogim primor-
skim krajevima, a najpoznatiji su kreolski ili francuski kre-
olski (na Antilima, mješavina francuskog i crnačkih jezika,
danas materinji jezik većine stanovnika Haitija; ponekad je
naziv kreolski sinonim za sve kontaktne jezike), pidgin-en-
glish (englesko-kineska mješavina u kineskim lukama),
beach-la-mar (englesko-malajski, proširen po cijelom zapad-
nom Paci.fiku), papiamento (španjolsko-crnački, na Cura~ou),
sabir ili lingua franca (danas gotovo nestao jezik mediteran-
skih luka, na osnovi talijanskog, francuskog, španjolskog,
grčkog i arapskog; termin lingua franca često označuje i bilo
koji široko rasprostranjeni trgovački kontaktni jezik).

43
 Umjetni među.narodni jezici stvaraju se od kraja prošlog
stoljeća:najstariji je neupotrebljavani volapllk (1879, Scble-
yer), a zatim slijedi, veoma popularan i raširen, esperanto
(1887, Zamenhof) i manje uspjeli pokušaji njegove zamjene
- ido (1907, de Beaufront), okcidental (1922, de Wahl),
novial (1928, Jespersen), te interlingua (noviji'prijedlog In-
ternational Auxiliacy Language Associiition).

Pismo je, u lingvističkoj perspektivi, zapravo jedan od

oblika govora: ono je sistem grafičkih makova u kojem ·se
ostvaruju jedinice nekog jezika. Dok su zvučni valovi efe-
merni po prirodi, u pismu se jezične jedinice imob~ju
i mogu se prenositi kroz vrijeme i prostor. U pismima se
mogu ostvarivati ili samo sadržaji jezičnih makova (pikto-
grafska i ideografska pisma), ili i sadržaji i izrazi (neki ma-
kovi u ideografsko-slogovni.m pismima) ili samo izrazi jezič­
nih makova (slogovna pisma i alfabeti). Znakovi pisma mogu
reproducirati razinu riječi ili morfema (piktogrami i ideogra-
mi), razinu sloga (slogovna pisma) i razinu fonema (alfabeti).
Danas je pomato gotovo tisuću različitih pisama.
PDctogram1 su najstariji oblici čovjekova bilježenja doga-
đaja; oni se, nerijetko povezani s čovjekovim estetskim,
umjetničkim težnjama, javljaju već u prethistoriji: sadržaji
iskaza u piktografskim zapisima omačeni su slikom, često
već rano shematiziranog oblika i uz ponavljanje istih zna-
kova. Slijed piktograma odražava, poput stripa, slijed doga-
đaja, i oni se, dakako, mogu •čitati• bilo na kojem jeziku,
ali im je upotreba ograničena jer ne mogu izraziti apstrakt-
ne pojmove i odnose. Danas piktografskih pisama praktički
nema, ali su pisma visokih civ:ifu.acija Maja i Azteka u Sred-
njoj Americi - nestala nakon dolaska Evropljana - imala
izrazito piktografski karakter.
ldeograml su daljnji stupanj raZvitka pisma, ti kojem se
jačom shematizacijom i čvršćom vezom između grafičkog i
jezičnog znaka postiže to da grafički znak postaje ne slika
nego simbol nekog pojma; dakle, ideogramom je moguće
prikazati i apstraktne pojmove. Sasvim ideografskih pisa-
ma nema - svagdje se već javlja fonetfr.acija: proces u
kojem se za riječi različita sadržaja ali istog ili sličnog izra.
za upotrebljavaju isti ideogrami, često nadopunjeni dodat-
nim makovima koji pobliže objašnjavaju bilo izraz bilo sa-
držaj; to je postupak nalik na rebus, koji nerijetko vodi

44
tome da se neki znakovi sasvim odvoje od svog prvobitnog
sadržaja, i da se u njima ostvaruje samo plan izraza. Bu-
dući da su morfemi jezikA koji se na taj način pišu najčešre
jednosložni, grafički znakovi odgovaraju jednom slogu.
lđeografskCHlogovna pisma upravo su takva pisma, i njih
je - za razliku od piktograma i čistih ideograma - po-
trebno učiti čitati i pisati. Najpoznatija su takva pisma
klina.sto pismo Sumerana i Akađana u Mezopotamiji (od 4.
milenija pr. n. e. nadalje, sa kasnije vrlo razvijenom fone-
tizacijom), egipatski hijeroglifi (od 3. milenija pr. n. e„ s
izrafenim slikovnim karakterom u početku, i kasnijim jedno-
stavnijim oblicima - hijeratskim i demotskim pismom),
kinesko pismo (poznato od 2. milenija pr. n. e., još i danas
upotrebljavano u Kini za sve različite dijalekte kineskog,
sa više od 50000 znakova; no za čitanje suvremenih tekstova
dovoljno je poznavati 5000-10000), protoindijsko (iz 3. mile-
nija pr.. n. c., ncdcšifrirano) i kretska pisma (linear A. 170~
-1450. pr. n. e. - ncpročitan; i linear B, 1450-1200. pr. n.
c. - većim dijelom dešifrirao jer reproducira jedan arhaj-
ski grčki dijalekt).
Slogovna pisma sastoje se od znakova od kojih svaki
odgovara jednom slogu, a veza sa sadržajem sasvim je ne-
stala. Bu.dući da je broj slogova u svakom jeziku definiran
i ne odviše velik, i broj grafičkih znakova ovdje je mnogo
manji nego u ideografsko-slogovnim pismima. Iz klinastog
pisma razvilo se hetitsko klinasto pismo (slogovno pismo
hetitskog jezika u 2. mileDiju pr. n. e., u Mezopotamiji). Naj-
vjerojatnije pod utjecajem egipatskih hijeroglifa nastala su
semitska slogovna pisma, u kojima najčešće dolazi do pot-
pune redukcije vokala, pa znak za konsonant označuje svaki
slog s tim konsonantom. Najznačajnije je f er1;ičko pisma
(iz 1400. pr. n. e.), koje je utjecalo na ·čitav niz drugih pi-
sama, a u prvom redu na aramejsko (vrlo raširena pismo
Bliskog i Srednjeg Istoka, te Aleksandrove države u 1. mile-
niju pr. n. e.), iz ·kojeg se razvijaju pehlevi (u Iranu, oko
200. pr. n. c.), hebrejsko kvadratno pismo (iz 2. st. pr. n. e„
obnovljeno u suvremenom Izraelu; u tom pismu, zbog pra-
vilne interpretacije biblijskih tekstova, katkada se ponovo
javljaju dijakritički znakovi za vokale - to je puno pisanje
ili scriptio plena) · i neka druga, od kojih je danas. još u
upotrebi pismo ge'ez. u Etiopiji za amharski jezik. Iz kine-

45
skih ideograma nastalo je dopunsko i pomoćno japansko
pismo, još uvijek upotrebljavano u Japanu u dva oblika -
hiragana i katakana.
Alfabeti su logički nastavak slogovnih pisama u kojima
je postojala scriptio plena, te u njima, u principu, svakom
fonemu odgovara jedan grafički znak: dakako, oni imaju
najmanje znakova, jer je broj fonema u jezicima još manji
od broja slogova. Prvi je pravi alfabet, poznat od 8. st. pr.
n. e., grčki alfabet (sa 24 znaka za vokale i konsonante, pote·
kao iz semitskih slogovnih pisama, najvjerojatnije iz fenič·
kog; i sada se njime piše u Grčkoj i na Cipru, a sva su se
suvremena evropska pisma razvila iz njega). Iz njegove za.
padne verzije, zapravo iz grčkih znakova prilagođenih latin·
skom jeziku, proisteklo je najraširenije svjetsko pismo - la·
tinica (najstariji spomenici iz 7. ili 6. st. pr. n. e.; originalnim
latinskim znakovima pridodani su mnogi novi, u skladu s
fonološkim sustavima pojedinih jezika). Svoje prostiranje
latinica zahvaljuje širenju Rimskog Carstva i kršanstva;
danas ona sve više potiskuje sva druga pisma, i nove pisme-
nosti redovito se stvaraju na latinici. Ona je i jedno od na·
ših nacionalnih pisama. Najstarije je slavensko pismo gla-
goljica (stvorili su je od uglavnom izmišljenih grafičkih
znakova, prilagođenih slavenskoj fonologiji, u 9. st. najvje-
rojatnije Konstantin i Melodije za staroslavenske prijevode
crkvenih knjiga; najstariji su spomenici iz 10. st.; imala je
više nacionalnih oblika - starija obla glagoljica u Makedo-
niji i Bugarskoj, mlađa uglata glagoljica, u Hrvatskoj, i pri-
jelazna poluobla glagoljica,· danas su je istisnule sasvim lati·
nica i ~irilica). Cirilica (djelo učenika Konstantina i Meto-
dija, na osnovi grčkog alfabeta, iz 9. ili 10. st.) i danas se
upotrebljava kod nas, u SSS'R-u, Bugarskoj i Mongoliji. Iz
grčkog alfabeta razvila su se još neka pisma: gotsko (sa·
stavio ga je u 4. st. vizigotski bi.Skup Wulfila), koptsko (iz
3. ili 4. st. - danas pismo krš~skih liturgija u Egiptu i
Etiopiji), te armensko i ~ijsko pismo (suvremena nacio·
nalna pisma u Armenskoj i Gruzijskoj SSR, iz 4. i S. st.).
Ara.mejsko pismo bilo je direktno izvorište arapskom pis-
mu, u kojem se normalno pišu konsonanti, a za vokale po-
stoje dijakritički znakovi koji se upotrebljavaju u određe­
nim prilikama, pa se ono teško može klasificirati bilo među
slogovna pisma bilo među alfabete. Arapsko se pismo. upo-
trebljava kao službeno na području Sjeverne Afrike, u arap-

46
skim zemljama Bliskog Istoka, u Arabiji, u lranu, Afgani-
stanu i Pakistanu; a i na našem području, u Bosni i Herce-
govini, u 17. stolje6i bilo je prilagođeno i hrvatskosrpskom
jeziku - tada se naziva arabica. I u Indiji i u susjednim
državama postoji čitav niz (oko 200) međusobno ~rodnih
pisama, s karakteristikama i slogovnih pisama i alfabeta;
među njima su najpoznatija devanagari (pismo klasičnih
sanskrtskih tekstova i suvremenog hindskog te. nekih drugih
indijskih jezika), marathsko, bengalska, sindhsko (sva u
lndiji), bur:mansko (u Burmi), tajsko (u Tajlandu), laosko
(u Laosu), khmersko (u Kampućiji), singalesko (na šri Lan-
ki), te pisma dravidskih jezika u lndiji - telu.ško, kanara,
malajalamsko, tamilska. U alfabete se ubrajaju i neobična,
danas neupotrebljavana sjevemoevropska pisma: runsko
(starogermansko, osobito skandinavsko pismo) i ogamskq
(pismo Velike Britanije i Irske iz 5. i 6. st.). Znakovi pisma
mogu se protezati slijeva nadesno (grčki alfabet, latinica.
ćirilica, glagoljica, indijska pisma), zdesna nalijevo (semitska
pisma, i arapsko), naizmjence slijeva nadesno i zdesna na-
lijevo (tzv. bustrofedon - na najstarijim grčkim i latiničkim
spomenicima), te odozgo prema dolje (kinesko pismo).
Redoslijed makova u njihovu samostalnom poretku,
izvan riječi, gotovo u svim je pismima strogo određen, a u
većini suvremenih pisama vuče porijeklo iz redoslijeda zna-
kova u semitskim pismima: alfabet je dobio ime po nazivu
prvih dvaju znakova u feničkom pismu ('alef i bet), koje su
preuzeli Grci. Abeceda je dobila ime po prvim četirma slo-
vima latinice, a azbuka p0 imenu prvih dvaju slova glago-
ljice - taj naziv za redoslijed preuzet je i u ćirilici.
Grafemlka je znanost koja se J>avi oblicima grafičkih
znakova u pismima, njihovim sustavima i njihovim odnosom
prema fonološkim sistemima. Najmanj~ grafička jedinica
kojoj odgovara neki fonem naziva se grafem (dok je sloi·o
najmanji mak koji se piše samostalno i odvojeno u nizu),
pa grafemi mogu biti jednostavni, ako se upotrebljava jedan
grafički znak, i sloleni - digrami (sa dva znaka - naše
lj), trigrami (francusko eau), tetragrami itd. Grafemi su
monovalentni, ako su uvijek ostvarenje jednog fonema (naše
se g uvijek čita g), polivalentni, ako su ostvarenje više fo-
nema (francusko s je s i z), ili ekvivalentni, ako su dva gra-
fema ostvarenje istog fonema (španjolsko b i v). Proma-
trana nezavisno od fonoloških sustava, prema tome kako

47
se ona sama ostvaruju, pisma mogu biti gravirana, slikana,
rukopisna i tipografska, a prema obliku samih grafema
razlikuju se majuskula (sa znakovima jednake veličine) i
minuskula (s pojedinim znakovima koji se izdužuju ispod
ili iznad zamišljene crte); po nagibu slova pisma se dijele na
uspravna - kapitala - i na koso položena - ku~iv. Neka-
dašnja u oblicima kodificirana raznolika rukopisna pisma od
izuma štampe zamijenjena su golemim brojem tipografskih
pisama.
Interpunkdja je (zajedno s dijakritičkim i.nakovima)
skup makova u pismu kojima se bilježe nefonemski jezični
elementi (pauza, intonacija, naglasak, ton itd.) i skup pra-
vila o upotrebi tih znakova, od kojih su danas najčešći bje-
lina među riječima, točka, zarez, dvije točke, navodnici,
crta, zagrada, upitnik, uzvičnik, akcenatski znaci itd. Kodifi-
kacija tih pravila zajedno s nekim drugim pravilima o upo-
trebi grafičkih znak.ova kao ostvarenja jezika (velika i mala
slova, rastavljanje riječi i dr.) naziva se pravopis ili orto-
grafija,- pravopis može biti (iako u praksi nijedan tip ne
dolazi u čistom obliku) etimolo1ki (ako ostvaruje starija ili
rekonstruirana stanja jezika), fonematski (ako grafički zna-
kovi reproduciraju foneme) ili fonetski (ako slova odgova-
raju glasovima - takav je, uglavnom, naš pravopis), te
morfematski (ako teži za tim da reproducira čitave mor-
feme i njihove granice).
Znakovi za brojeve u svim pismima u osnovi su ideogra-
mi jer se pridružuju sadržaju a ne izrazu morfema u koji je
preslikan određeni broj: Dok su u mnogim drevnim pismima
slova nosioci i brojčanih vrijednosti, rimske brojke samo
su po izgledu slova, a zapravo su specijalni, porijeklom
etruščanski makovi, kojima je .najveći nedostatak to što
ne poznaju znak za nulu. Takav znak postoji u arapskim broj-
kama, danas općenito upotrebljavantma, koje su zapravo
Arapi u 7. st. preuzeli od lndijaca i prenijeli u Evropu.
Premda danas postoje sustavi pisama prilagođeni mno-
gim jezicima, i premda je njihovo poznavanje veće no ikada
do sada, ipak pismenost - dakle aktivno i pasivno pozna-
vanje pisma - još uvijek predstavlja golem problem, oso-
bito u zemljama u razvoju, gdje je ponekad i 900/e stanov-
ništva još nepismeno (u SFRJ oko I.SO/o, a u industrijski raz-
vijenim zemljama nepismenosti praktički više i nema), tako
da danas na svijetu ima blizu 1000000000 nepismenih.

48
 3. SUVREMENA LINGVISTICKA TEORIJA
I NJEZINI POJMOVI

Prethistorija ·lingvističkih istraživanja započinje veoma

davno, kada su ljudi postali sposobni da odvojeno od sebe
samih promatraju jezik kao osnovno sredstvo svoje među­
sobne komunikacije. Prva svjedočanstva takva interesa pred-
stavljaju zacijelo pisma drevnih civilizacija, tako da se
može reći da su već Egi~ani, Sumerani, Akađani, Hebreji,
Kinezi ili Feničani imali prilično razvijena predlingvistička
iskustva. U sustavnom promatranju jezika posebno su se
isticali indijski gramatwari (među njima PIJ;llnl, iz S. ili 4.
st. pr. n. e., tvorac najstarije sačuvane sanskrtske grama·
tike, i Pataftjall, iz 2. st. pr. n. e.) koji su uočavali - najviše
u domeni morfologije - sistem u jezičnim odnosima i jako
su se pribli!ili pojmu fonema: do svega toga evropska će
lingvistika doći tek u 20. stoljeću.
Za razliku od Indijaca, Grci su se više bavili - također
isključivo na građi vlastita jezika - filozofsko-jezičnim pi·
tanjima porijekla jezika i njegova odnosa prema mišljenju i
stvarnosti: među filozofima najznačajnije mjesto zacijelo
pripada Platonu i Aristotelu, a među gramatičarima (čija
tradicija u helenističkom razdoblju izrasta na filološkim tu-
mačenjima klasičnih tekstova, posebno Homera) Arlstarhu

4 Pogled u llDavisti.ku 49
(216-144. pr. n. e.), Dlonlzlju Tračanlnu (170-90. pr. n. e.),
Apolonlju Dlskolu (2. st. n. e.), te leksikografu HeslhlJu (S.
st. n. e.).
Na grčke se nadovezuju i rimski gramatičari koji istim
pravilima detaljno opisuju latinski jezik (Varon, iz 1. st. pr.
n. e., KvlntDljan, tvorac teorije retorike iz 1. st., Remlje
Palemon iz 1. st., EllJe Donat iz 4. st. i PrlsclJan Gramatlk
iz 6. st.). Prema tome, u starom se vijeku jezična izučavanja,
uz leksikografske studije, sastoje uglavnom od gramatike
(sistematski opis pravilnosti i nepravilnosti nekog jezika, na
različitim nivoima) i retorike (skup pravila o izražajnoj i
•lijepoj• upotrebi određenog jezika u govoru).
U srednjem se vijeku ta tendencija nastavlja, osobito u
opisivanju latinske gramatike (mamenita gramatika lsldora
Iz Sewille, 6. st., i mnoge druge), ali se istovremeno počinje
obraati pažnja - doduše prema modelu latinskog - i na
nacionalne jezike: s jedne strane prilagođujući grčko i la-
tinsko pismo fonologiji tih jezika, ili čak stvarajući nova
pisma, a s druge strane u njihovoj gramatičkoj deskripciji
(u Irskoj gramatika keltskoga Cenna Faelanda iz 7. st., u
Engleskoj u 10. st. Aelfrlcova gramatika, na Islandu grama-
tički trak.tat anonimnog autora pridodan Eddi Snorrija
Sturlusona u 12 st., u Italiji Dante itd.). Posebno mjesto pri-
pada arapskim gramatičarima koji su, u težnji da što vjer-
nije interpretiraju riječ Kur'ana, stvorili izvanredne opise
arapskog (gramatičar Slbawalhl iz 8. st. i leksikograf
Ftradbldl iz 14. st., autor rječnika u 100 svezak.a).
U razdoblju humanizma i renesanse umnogome se pove-
ćava broj gramatika nacionalnih jezika, a velika otkrića i
putovanja donose opise mnogih neevropskih jezika, tako
da se počinju stvarati golemi poliglotski rječnici. Na osnovi
sakupljenih činjenica, u 17. stoljeću javlja se tendencija za
sistematiziranjem jeziki i za tca!enjem - najčešće još uvi-
jek po modelu latinske tradicionalne gramatike i uz pri-
mjenu aristotelovske logike - njihove zajedničke biti: tako
nastaju filozofske gramatike od kojih je najpoznatija Gram-
marre generale et. rarsonnee Port-Royala 0660), ćiji su auton
Arnauld 1 Lancelot; u svojoj filozofskoj osnovi ona najviše
duguje Descartesovu racionalizmu.
Prava je prekretnica u jezičnim istraživanjima 19. 'Stolje-
će, kada se iz uspoređivanja različitih jezika rađa kompara-
tivna metoda, kojom se, još uvijek bez stvarne vremenske

so
 dimenzije, utvrđuju srodnosti, napose između indoevrop-
skih jezika, i koja potiče težnju za rekonstrukcijom praje-
zika. Ovim je izučavanjima osobito mnogo pridonijelo upo-
znavanje sanskrta (1786. Englez WUllam Jones prvi doista
upozorava Evropu na bliskost sanskrta s većinom evropskih
jezika i s iranskim). Prvi su komparatisti bili Danac Rllsmus
Rask (1787-1832. - u njegovim poredbama još nema sans-
krta), Nijemci Franz Bopp (1791-1867. - obično se smatra
začetnikom komparatistike jer je, između ostalog, objavio
i prvi udžbenik poredbene indoevropske gramatike), Jakob
Grlmm (u domeni germanistike), Georg Curtlus (na pod-
ručju klasične filologije), Frledrlch Dlez (romanist), Ceh
Josef Dobrovskf i Slovenac Franc Mlklollč (u analizi slaven-
skih jezika).
Ponekad se smatra da je i početak opće lingvistike kao
zasebne znanosti povezan s 19. stoljećem i njegovim najve-
ćim teoretičarem jezika Wllhelmom von Hwnbolđtom
(1767-1835), koji je, vjerujući u superiornost aktivnog
duha nad pasivnom materijom, smatrao da jezik, kao •spe-
cifična emanacija duhac, aktivno sudjeluje u formiranju
čovjekove spoznaje. Zbog toga za nj jezik, kao relativno
samostalan organizam čiji se stupnjevi razvitka mogu izu-
čavati, ima •unutrašnju snaguc: jezik je djelovanje (enir-
geia) a ne djelo (irgon) i u sebi obuhvaća analizu vanjskog
svijeta - ova će se Humboldtova misao na različite načine
odraziti i u nekim suvremenim lingvističkim školama. S
druge strane, Humboldtova teza o obnavljanju jezičnog or-
ganizma kroz pojedinačne kreacije u upotrebi jezika nago-
vijestit će jednu od osnovnih pretpostavki modeme lingvi-
stike - razlikovanje jezika i govora, pa se ovaj njemački
znanstvenik s pravom može staviti qa početak opće lingvi-
stike.
Opći razvitak znanosti 19. stoljeća duboko se odrazio
i u lingvistici. Tehnološki napredak omogućio je egzaktna
fizikalna ispitivanja iz kojih proizlazi fonetika; Darwinove
teorije potiču Augusta Schlelchera, predstavnika biologiz.ma
u lingvistici, da pretpostavi kako se jeiici u svojem razvit-
ku unutar jedne porodice uanaju poput stabla; zacijelo pod
utjecajem fizike, Johannes Sch.mldt suprotstavlja tome
teoriju valova prema kojoj se jezici razvijaju isprepleteno
u međusobnim interferencijama; nagli uzmah psihologije
izaziva, u nadograđivanju na Humboldtove postavke, psiho-
logizam u lingvistici: Heymann Stelnthal se zalaže za tezu

51
da je struktura pojedinog jezika odraz »psihologije naro-
da• koji se njime služi.
I napokon, u drugoj polovici 19. stoljeća javlja se u Nje-
mačkoj vrlo značajna škola mladograrnt~tičara (Karl Drug·
mann, Berthold Delbrilck, Hermann Paul, August Leslden),
koja nastavlja poredbena izučavanja u oštroj opoziciji pre-
ma prvim kompa.ratistima i unosi u njih, u skladu s pozi-
tivističkom klimom svojeg vremena, i historijsku vremen-
sku dimenziju i insistiranje na činjenicama i na zakonito-
stima koje tim činjenicama vladaju. Oni, zapravo, zasnivaju
historijsku komparativnu metodu. Na ovu se tradiciju, obo-
gaćujući je, u 20. stoljeću kod nas plodno nadovezuju, izme-
đu ostalih, Aleksandar Beltć, Petar Skok, Stjepan lvšlć i
Fran Ramovl.
Iako je lingvistika 20. stoljeća u svojim filozofskim osno-
vama uglavnom krenula sasvim drugim pravcima, ipak se
jedan njezin dio nadovezuje na Humboldtove teorije. Tome
je mnogo pridonio i talijanski filozof Benedetto Croce, koji
je u središte svoje idealistički koncipirane estetike stavio
izražavanje pojedinca, a upravo je jezik (zapravo govor)
za nj jedan od osnovnih oblika čovjekova izražavanja. Hum-
boldtove i njegove misli nastavljaju s jedne strane pred-
stavnici njemačkih idealističkih lingvističkih• !kola: Karl
Vossler, za kojega je jezik - i opet u stvari sveden na go-
vor - instrument duha koji svaki pojedinac aktivno obli-
kuje; i Leo Welsgerber, koji, potpuno u skladu s humbold-
tovskim koncepcijama, smatra da jezik fonnira čovjekovu
spoznaju, jer između duha i materije postoji »duhovni me-
đuslojc, inherentan jeziku, u kojem se jedinom susreću
vanjski svijet i ljudska spoznaja. I u Italiji se pod utjeca-
jem Crocea formirala čitava škola poznata pod imenom
neolingvisti (ili, ponekad, s metodološkog stajališta, arealna
lingvistika), čiji su predstavnici - Matteo Bartoli, Glullo
Bertonl, Glullano Bonfante -, u uvjerenju da je jezik izraz
individualnog estetskog osjećaja, istraživali govornika i nje-
gov govor kao jedinu realnost, sumnjajući u mogućnost
postojanja kolektivnih jezika.
Sve su ove škole 19. i 20. stoljeća, osim pozitivistički
usmjerenih mladogramatičara, po svojoj osnovnoj filozof-
skoj orijentaciji idealističke jer vjeruju u nadređenost i ak-
tivnu ulogu duha u odnosu prema materiji: za sve je njih
jezik usko povezan ili čak identičan s duhom. Zbog toga

52
se one, mnogo više od ostalih lingvističkih škola 20. stoljeća,
bave djelatnom i kreativnom ulogom jezika u čovjekow
životu i spoznaji, a uz to, kada razlikuju individualno je-
zično stvaranje od kolektivnih sistema, upozoravaju i na
dinamičke interferencije između jezika i govora, dakle na
pojave koje je vea dio modeme lingvistike sasvim' zane-
mario. Ipak:, upravo zbog svojih polamih pozicija, ove ško-
le, u krajnjoj konsekvenciji, negiraju mogućnost komunika-
cije jezikom: ona je nemoguća ili zbog toga što uvijek nuž-
no međusobno različiti jezici pojedinaca različito kreativno
oblikuju spomaju vanjskog svijeta, pa se ona ne može
komunicirati, ili zbog toga što su duh, jezik i kreativnost
unaprijed zadani od neke izvanjske više sile, pa je sama
komunikacija, već sadržana u njoj sa svim svojim eleme.
tima, nepotrebna i besmislena. ·
No istraživači ovih škola istovremeno su potakli nekolika
važnih pitanja na koja suvremena lingvistika još ni danas ·
nije u potpunosti spremna odgovoriti. Najprije, to je pita-
nje o odnosu jezika i milljenja: vrlo se često, polazea i s
idealističkih i s materijalističkih pa i marksističkih staja-
lišta, jezik i mišljenje međusobno poistovećuju, i smatra
se da su misaoni čovjekovi procesi nerazdvojno vezani uz
jezik, iako se u modernim psihološkim definicijama misli
jezik većinom ne spominje. Ni psihološka ni lingvistička
istraživanja nisu još dovoljno napredovala, ali zacijelo po-
stoje neki oblici predjezičnog i •uzjezičnog• mišljenja, pre~
da je najveći dio čovjekovih misli nesumnjivo oblikovan na
nekom konkretnom jeziku: Između mišljenja i jezika, dak-
le, postoje uske međusobne uvjetovanosti, i razvoj ili opa-
danje jednog elementa svakako uzrokuje promjene u drugo-
me, a s nekih se aspekata oni mogu proučavati kao jedinstven
fenomen, ali je u okviru lingvistike realno pretpostaviti da
oni predstavljaju dva različita dijalektičltj povezana pola. ·
Drugi je zanimljiv odnos između jezika i stvarnosti. Pre-
ma jednim teorijama jezik je taj koji u potpunosti formira
čovjekow spoznaju izvanjezične realnosti; prema drugim,
isto tako ekstremnim teorijama odnosi u izvanjezičnom
svijetu dokraja determiniraju odnose između jezičnih jedi-
nica. Veza između jezika i izvanjezičnog univerzuma ne
može se ni u kojem slučaju očitavati ovako površinski; ona
je mnogo dubljeg karaktera - neprestana promjenljivost
izvanjezičnog univenuma mora se, dakako, projicirati i u
jezičnim jedinicama i u njihovim strukturama, ali - isto
 tako - budući da je jezik samo jedan od aspekata jezične
djelatnosti u cjelini, i sama jezična djelatnost, kao i svaka
druga čovjekova društvena praksa, mijenja ljudski izvanje-
zični univerzum. Prema tome, i ovdje vlada odnos među­
sobnog dijalektičkog prožimanja, koji se WlJJtar jezične
djelatnosti - kako je rečeno - manifestira u napetosti iz-
među jezika i govora i omogućuje postojanje jezične krea-
tivnosti, neophodne za komunikaciju.

Osnovno je obilježje gotovo svih značajnih lingvističkih

pravaca 20. stoljea njihovo strukturalističko usmjerenje,
pa se suvremena lingvistika nerijetko izjednačuje sa struk-
turalističkom lingvistikom. Strukturalizam je u izučavanje
jezika doista unio toliko promjena da se često smatra da
se opća lingvistika, u svojem pravom obliku, i fonnira tek
. u prvim dekadama ovog stoljea, kada se u njoj javljaju
strukturalistički pristupi. Naime, strukturallzdm se u ling-
vistici pojavio. prije nego u drugim društvenim manostima,
čak i prije no što je nazvan strukturalizmom: onog trenutka
kad su lingvisti počeli prekidati s mladogramatičarskom tra-
dicijom i kad su prestali promatrati izolirano pojedinačne
jezične jedinice u njihovu historijskom razvitku pa su obra-
tili pafnju na relacije tih jedinica u određenom vremen-
skom presjeku, dakle na jezični sistem i njegovu strukturu,
tog se trenutka rodio strukturalizam u lingvistici. On je u
prvom svom razdoblju bio izvanredno plodonosna metodo-
logija znanstvenog rada, s pomoću koje su otkrivene mnoge
dotad neuočene zakonitosti u jeziku, i osobito je dobro osvi-
jetljena komunikacijska funkcija jezične djelatnosti. Na-
predak lingvistike nakon uvQđenja strukturalističkog pri-
stupa bio je gol~m i spektakularan, tako da je ova metodo-
logija prenijeta i u mnoge druge hU:MaDističke nauke (antro-
pologiju. psihologiju, teoriju književnosti, sociologiju, povi-
jest itd.). U njima, a u povratnoj sprezi i u lingvistici,
strukturalizam je prerastao u pogled na svijet prema kojem
se bit opisivanog p~eta iscrpljuje u njegovoj stalnoj i
nepromjenljivoj strukturi: ova je struktura ujedno i cilj i
krajnja granica ljudske spoznaje. Ovakav je strukturalizam,
kao što temo vidjeti, postao značajna kočnica ne samo raz-
vitku lingvistike nego i .drugih manosti.
Prvi jasni,. iako još ne sasvim definirani, nagovještaji
strukturalističkog ptjstupa jeziku nalaze se u djelima dvaju

54
Poljaka: to su Jan Baudouin de Courtenay (1845-1929,
začetnik modernog razmišljanja o fonologiji i fonološkim
sustavima) i njegov rano preminuli učenik MlkolaJ Kruaew·
akl (1851-1887; on je, sa svojim učiteljem, naslutio potrebu
razlikovanja između govora i jezika i mogućnost logičkog
opisa jezičnog sistema u jednom vremenskom presjeku).
Budući da su pretežno djelovali na krajnjoj periferiji znan-
stvenih zbivanja, u Kazanju (njihov je rad poznat pod ime-
nom kavmjska Jkola), odjeci njihovih teorija bili su nez-
natni.
Oni su, ipak, doprli do znanstvenika koji se danas op~
nito smatra /osnivačem suvremene strukturalističke lingvi-
stike, i iz čijeg su djela doista potekle gotovo sve značaj­
nije evropske lingvističke škole: to je švicarski lingvist
Ferdlnand de Sauuure. Rođen 1857. u 2enevi, de Saussure
se. lingvistički obrazovao u Leipzigu kod mladogramatičara
(u čijem je duhu, ali već nadilazeći neke njihove postavke
i nagovješćujući postojanje sistema u jeziku, sa jedva dva-
deset godina objavio za indoevropeistiku .izvanredno značaj­
nu raspravu Memoire sur le syst~me primitif des voyelles
dans les langue.s indo-europeennes),- bio je zatim profesor
lingvistike u Parizu i 2:enevi, gdje je posljednjih godina odr-
žao tri ciklusa predavanja iz opće lingvistike; wnro je 1913.
Na osnovi bilježaka s njegovih predavanja njegovi su uče>
nici Bally i ~ehaye posthumno, 1916, objavili znameniti
Kurs o~e lingvistike (Cours de linguistique generale), knji-
gu u kojoj su - premda su modeme· egzegeze dovele u
sumnju autentičnost nekih interpretacija - sadržane osnov-
ne de Saussureove revolucionarne misli o jeziku, i koja i da-
nas predstavlja kapitalno lingvističko .djelo.
De Saussure smatra da je osnowa zadaća lingvistike izu-
čavanje jezika samoga za sebe i u sebi, a ne nekih drugih,
socijalnih, povijesnih, literarnih ili psiholoških fenomena do
kojih se prodire kroz jezik. Zbog toga on trati za lingvi-
stiku novo mjesto u hijerarhiji znanosti i pronalazi ga u
jednoj budućoj, genijalno anticipiranoj, općoj nauci o zna-
kovima - semiologiji: istovr~eno je prvi eksplicitno ustvr-
dio da je jezik sistem znakova. Za de Saussurea je cjelokup-
nost jezičnog fenomena - on ga naziva Jezičnom dJelatnoiću
(langage) - prisutnog u čovjekovu životu odviše mnogo-
mačna i kompleksna da bi mogla biti objektom jedne jedine
znanosti. Da bi unutar jezične djelatnosti definirao jezik,

ss
kao stvaran objekt lingvistike, on polazi od analize komuni-
kacijskog procesa u kojem jedan sudionik - govornik -
odašilje jezičnu poruku drugom sudioniku - slušaocu: u
toku komunikacijskog procesa ovi sudionici mogu, dakako,
izmijeniti svoje uloge. Sve ono što je u komunikacijskom
procesu vezano isključivo za pojedinca i njegovu volju i što
ima fizikalna obilježja (emitiranje i percepcija zvučnog vala
i pokretanje samog procesa) - čitav taj aspekt jezične dje-
latnosti de Saussure naziva govor· (parole). S druge strane,
prepoznavanje organizacije u toj fizikalnoj produkciji i iden-
tificiranje znakova što ga u toku komunikacijskog procesa
vrši slušalac, prema izvjesnim društvenim normama koje
jedine osiguravaju identičnost znaka za govornika i slušaoca
i omogućuju samu komunikaciju, dio je jezične djelatnosti
što ga de Saussure smatra Jezikom (langue) - i upravo je
to osnovni predmet lingvističkog izučavanja. Prema tome,
jezik je društveno determiniran i, za de Saussurea, bitna
kategorija, dok je govor individualan i više-manje akciden-
talan. Pridavanje veće važnosti kolektivnim nego individual-
nim činiocima svakako je odraz tada sve značajnijeg utje-
caja sociologije (posebno Durkheimove) na humanističke
nauke; no bilo je to i vrijeme ekspanzije psihologije, pa
je za đe Saussurea jezik psihička a govor psihofizička poja-
va. U svakom slučaju, dihotomija između jezika i govora i
preferiranje jezika u okviru cjelokupne jezične djelatnosti
bitno će - iako ponekad u •pomaknutim« interpretacijama
- obilježiti cjelokupnu postsaussureovsku lingvistiku. Ona
se, naime, osobito a.ko je strukturalistička, gotovo bez izu-
zetka slaže u tome da je govor tek individualna materijali-
zirana realizacija jezične organizacije, i da u govoru ne
može postojati ništa što već ne _postoji u jeziku. Zbog toga
će, osim malobrojnih teoretičara, zanemarivati - u de Saus-
sureovoj terminologiji - lingvistiku govora i okrenuti se
sasvim lingvistici jezika. ·
Jezik je za đe Saussurea sistem znakova. Sama po sebi
ova tvrdnja, dakako, nije nova, jer već od antike teorije o
jeziku pretpostavljaju da su njegovi sastavni elementi zna-
kovi, od kojih se najjednostavniji identificiraju s riječima
ili - u razrađenim teorijama - s morfemima. Novina je
de Saussureova stajališta u tome što on zapravo redefinira
pojam sistema, a same znakove određuje i analizira sa znan-
stvenom egzaktnošću kakva je prije njega u lingvistici bila
nepoznata. Naime, za nj sistem nije samo skup elemenata

56
koji sačinjavaju neku zatvorenu cjelinu, nego je to u prvom
redu skup relevantnih odnosa između tih elemenata: prema
tome, pažnja se istraživača sa samih dijelova sustava prenosi
na mrežu njihovih relacija, na njegovu strukturu. Da bi to
postigao, švicarski lingvist započinje s analizom jezičnog
maka - svaki se jezični znak dvodiobom dijeli na: om•
čltelJ (sfgnlffant) i označeno (algnlfle); u suvremenoj ter-
minologiji bili bi to izraz i sadržaj znaka. Prema de Saus-
sureu, označitelj ili, kako ga on najprije naziva, akustička
slika psihički je otisak izgovorenih glasova (ili napisanih
slova) u ljudskom mozgu, dok je označeno ili pojam tako-
đer psihički determiniran koncept onoga što se tim jezičnim
znakom komunicira. To su, sasvim očito, neophodni i u
svim teorijama prisutni dijelovi jezičnog znaka, koji mora,
s jedne strane, označavati nešto izvan sebe sama, a s druge
strane, mora biti prikladan za ostvarivanje u nekoj materiji.
No de Saussure odmah uočava da su ova dva aspekta znaka
u komunikaciji međusobno nedjeljiva (metaforički ih uspo-
ređuje s gornjom i donjom površinom istog lista papira) i
da su, uzeti svaki za sebe, za govornika i za slušaoca i ozna-
čitelj i označeno samo negativno definirani prema svim
drugim označiteljima i označenima istog sustava. Naime,
svaki govornik nekog jezika kao sudionik komunikacijskog
procesa prepoznaje izraz nekog maka ili njegov određeni
dio, fonem na primjer, samo utoliko ukoliko je on različit
od svih drugih izraza ili fonema tog jezika; isto vrijedi i u
domeni omačenih Budući da se siStem ne može zasnivati
na negativno definiranim veličinama, de Saussure unosi u
svoju teoriju jedan od ·temeljnih pojmova: pozitivno odre-
đenu vrijednost (valeut) - to je veza kojom su unutar sva-
kog pojedinog znaka međusobno poyezani njegov označitelj
i njegovo označeno. lnteresantiio je da je ovaj pojam, mada
od bitnog značaja, vjerojatno od čitave ~e Saussureove teo-
rije imao najmanje odjeka u kasnijoj lingvistici, iako je
znanstvenik iz !eneve ustvrdio da je jezik sistem čistih vri·
jednosti. Kako su vrijednosti po svojoj definiciji sasvim
očito asupstancijalne, za de Saussurea je jezik forma a ne
supstancija. Premda je i ovaj zaključak, do kojeg de Saus-
sure dolazi anticipiranom strukturalističkom metodologijom,
zapravo u osnovi svake strukturalistički orijentirane lingvi-
stičke misli, on je ipak samo u malobrojnim teorijama -
kao što ćemo vidjeti - doveden do svojih krajnjih kon-
sekvencija.

57
 Sama je veza između omačitelja i označenog, unutar poje-
dinog jezičnog znaka, kako je de Saussure razjašnjava, arbi-
trarna, nemotivirana, jer niti u izvanjezičnom univerzumu,
niti u jeziku samom, niti u označitelju niti u označenom ne
postoji ništa što bi uvjetovalo povezivanje upravo određenih
izraza s određenim sadržajima u neki jezični znak. Dakako,
kad je jednom takva veza uspostavljena, ona postaje konven-
cionalna, društveno normirana, jer je to jedini način da se
održi stalnost komunikacije. Osim toga, de Saussure tvrdi
da je jezični znak po svojem karakteru nužno linearan, jer
se, s aspekta slušaoca, jednodimenzionalno proteže bilo u
vremenu bilo u prostoru: dakle i znakovi i njihovi dijelovi
poređani su uvijek sukcesivno. Dok su prva dva svojstva zna-
ka bila (i još uvijek sporadično jesu) izložena - vjerujem -
neopravdanoj kritici, linearnost jezičnog maka mnogo je di-
skutabilnija: kasnija su istraživanja otkrila i nelinearne jedi-
nice u jeziku, a pitanje je uz to nije li linearnost, onakva
kakvu je de Saussure zamišlja, svojstvo znaka samo u nje-
govoj upotrebi, dakle u govoru.
Promatranje jezika kao sustava čistih i asupstancijal-
nih vrijednosti dovelo je de Saussurea do najizrazitijeg di-
rektnog suprotstavljanja mladogramatičarskoj lingvistici.
2enevski je lingvist, u još jednoj dihotomiji, razlučio dlja·
kronljsku od slnkronljake llngvUtlke, odijelio je dakle ona
izučavanja jezi.ka koja se bave promjenama jedinica i cje-
lokupnog sistema u toku vremena od onih kojima je objekt
jedan presjek jezičnog sustava. Staviše, za razliku od mla-
dogramatičara, smatrao je_ da sinkroniji treba dati presud-
nu prednost u lingvističkom ispitivanju. To je, naime, nor-
malna posljedica njegovih teorija: ako je jezik sistem vri-
jednosti, dakle sistem odnosa ~eđu jedinicama, u tom slu-
čaju unošenje svake nove jedinice u sustav mijenja cijelu
strukturu odnosa tog sustava pa - prema definiciji - i
sam sustav. Kako je stalnost i nepromjenljivost sistema
nužna i za postizanje egzaktnih rezultata istraživanja i, bar
u idealnoj projekciji, za održavanje komunikacije, de Saus-
sure je bio uvjeren da sinkroniju mora pretpostaviti dija-
kroniji. Premda su lingvisti poslije njega donekle promije-
nili stavove prema dijakroniji, ipak je ovo de Saussureovo
gledište u biti već točno najavilo nedijalektičnost i statičnost
kasnijih strukturalističkih teorija. Za strukturalističku ling·
vistiku sinkronijski presjek jezičnog sustava ostaje sta-
tički rezultat prethodne dijakronijske dinamike, dok se di-

58
jakronijsko kretanje prikazuje kao niz sukcesivnih sinkro-
nija. Dakako, ovdje se sasvim jasno (i mnogo jasnije nego
što je to još kod de Saussurea izraženo, jer on više teži za
metodološkim odvajanjem dviju perspektiva nego za negi-
ranjem jedne od njih) ukazuje eleatski karakter struktura-
lističkog promatranja, poznat već od Zenonova paradoksa
o nepostojanju kretanja ako ga razbijemo na beskonačno
male, adimenzionalne veličine. Unošenje dinamike u siri·
kroniju, koje bi moglo razriješiti ovaj paradoks, nemoguće
je unutar filozofskih koordinata strukturalizma kao pogleda
na svijet.
Kako je za de Saussurea jezik sistem definiran odnosima
među svojim jedinicama, švicarski istraživač mora govoriti
i o mehanizmima s pomoću kojih jedinice ulaze u među­
sobne odnose. Ponovo je dihotomija koju on na ovom mje-
stu uvodi ugrađena, uz izvjesne modifikacije, u temelje
suvremene lingvističke misli. De Saussure razlikuje slntag·
matske i asocijativne odnose - današnji lingvisti ovu drugu
vrstu relacija radije nazivaju paradigmatskim odnosima.
Dvije jezične jedinice ulaze u sintagmatske odnose onda
kad se, zbog linearnog karaktera jezičnog znaka, nađu u vre·
menskom ili prostornom slijedu jedna iza druge. Prema
de Saussureu takvi odnosi postoje in praesentia, jer se rea-
liziraju u govoru, i u njihovoj je domeni teško odrediti
granicu između jezika i govora. Nasuprot tome, svaki jezič­
ni mak potiče u našem mozgu čitav niz asocijacija, bilo s
obzirom na strukturu svog označitelja ili označenog bilo s
obzirom na svoju sintaktićku upotrebu: to su za de Saus-
surea asocijativni odnosi, vezani isključivo za jezik, koji
postoje, dakle, samo in absentia. No i sintagmatski su odnosi
isto tako apstrak.tnog karaktera kao i asocijativni: ako jezik
zamislimo kao apstraktan skup makova, on nikad nije čitav
organizacija jednoga govornog komunika~ijskog akta; onaj
podskup jezika koji može biti ostvaren u jednom govornom
aktu lingvistička teorija danas naziva poruka ili postava:
upravo njoj, koja nije ništa manje apstraktna od jezika,
kao podskUpu tog skupa, pripadaju sintagmatski odnosi -
oni se u govoru samo konkretiziraju. I asocijativni odnosi,
promijenivši ime u paradigmatske, preobrazili su u današ-
njoj lingvistici donekle i svoj karakter: to su relacije (a o
njima je de Saussure samo implicitno govorio) između jedi-
nice koja stoji na određenom mjestu u poruci i svih onih
jedinica koje bi na tom mjestu mogle stajati. Ipak, de

59
Saussureove su postavke omogućile da se utvrdi točan ka-
rakter i funkcioniranje ovih dvaju bitnih jezičnih mehani-
zama.
Jedan je dio de Saussureova Kursa posvećen problemi-
ma kojima se i dotadašnja lingvistika bavila:. fonetici, geo-
grafskoj i historijskoj lingvistici i pitanju rekonstrukcije
starijih jezičnih stanja. Premda na ovim područjima njegov
doprinos nije tako revolucionaran kao u domeni opće lingvi-
stičke teorije, ipak i ovdje de Saussure pronalazi neka ori-
ginalna rješenja, osobito ondje gdje u punoj mjeri ptimjc·
njuje svoj egzaktan metodološki pristup (na primjer u di-
jakronijskoj lingvistici).
S de Saussureovim stvaranjem povezana je interesantna
pitanje: njegova •Šutnjac. Naime, nakon relativno plodnog
mladenačkog razdoblja de Saussure više ništa nije objavlji-
vao, pa je i sam Kurs opte lingvistike sastavljen na osnovi
neautoriziranih bilježaka s njegovih predavanja. Odgovor na
to pitanje možda se nalazi u samoj teoriji ženevskog ling-
vista: postulirana stalnost i nepromjenljivost jezičnog sis-
tema ne samo da, po de Saussureovu mišljenju, uvjetuje
njegovu nužnu vezanost za sinkroniju već dovodi u sumnju
i mogućnost njegove upotrebe u komunikaciji, jer se sistem
- definiran i brojem i odnosom elemenata - uvijek razli-
kuje od pojedinca do pojedinca, bar na nekim razinama, a
međusobno saobraćanje pojedinaca bilo bi moguće samo na
temelju zajedničkog i identičnog sistema. Osnove za ovakvu
interpretaciju pronalaze se i u nekim de Saussureovim pi-
smima i u radovima (poznatima pod imenom Anagrami) u
kojima je u vedskim, grčkim i latinskim stihovima upravo
enigmatskim postupcima pokušavao otkriti neki stvarni
sadržaj skriven ispod njihove vidljive i odmah razumljive
površine.
Djelo i teorije velikog švicarskog lingvista nisu ni u
kojem slučaju bili odmah prihvaćeni i shvaćeni; naprotiv, de
Saussureovi su suvremenici uglavnom bili vrlo kritički
raspoloženi i nisu razumjeli ni neke osnovne postavke, kao
što je podjela jezične djelatnosti na jezik i govor, -tako da
je trebalo proći mnogo godina (zapravo do kraja drugog
svjetskog rata) da bi te tvrdnje postale svojinom suvre-
mene lingvistike.

bO
 Ipak, u švicarskoj se odmah nakon de Saussurea formi-
rala lingvistička škola pomata pod imenom ženevska §kola,
čiji su najpoznatiji predstavnici Albert sechehaye i Charles
Bally, de Saussureovi direktni učenici i izdavači Kursa, te
- nešto kasnije - Henrl Frel. Jedna je od stalnih intencija
ove škole bila i ostala interpretacija djela velikog lingvista
iz Zeneve: oni su pokušali očuvati njegovu originalnu misao
i obraniti je od onih tumačenja koja su smatrali nt:točnima.
S druge strane, težili su i za tim da nadopune de Saussure-
ovu teoriju na onim područjima koja ona nije stigla obu-
hvatiti, i tu je, dakako, najveći njihov lični doprinos. Zbog
toga su pokušali stvoriti lingvistiku govora, budući da se de
Saussure nije praktički uopće bavio govorom, smatrajući ga
asistematskim i individualnim fenomenom u kojem se ne
javlja ništa bitno što već nije prije postojalo u samom
jeziku. Tako će, uostalom, govor promatrati i gotovo cijela
postsaussureovska lingvistika - uz izuzetak nestruktura-
lističkih idealistički orijentiranih pravaca -, pa je utoliko
veća zasluga ženevske škole što je htjela obratiti pažnju i na
tu pojavu unutar jezične djelatnosti.
Zenevljani, možda i odviše detenninirani de Saussureo-
vom teorijom, nisu doduše nikad stvorili pravu lingvistiku
govora, ali su nagovijestili na kojim bi se područjima tra-
dicionalne lingvistike ona mogla najprije zasnovati. Tako
je S~ehaye na zanimljiv način pristupio području psiho-
lingvistike i odnosa mišljenja i jezika, istražujući lingvistič~
ke posljedice· interakcija između društva i pojedinca, inter-
akcija koje se na planu jezične djelatnosti manifestiraju kao
odnos između jezika i govora. Za Sćchehayea taj odnos nije
statičan, i on je vjerojatno prvi (a za dugo vremena i jedini)
koji će na taj način o njemu govoriti. Bally je razradio spe-
cifičnu stilistiku koja istražuje kako· se i u kojim jezičnim
oblicima u govornim zajednicama javlja emotivna obojenost
izraza. Prema tome, njegova stilistika ne· izučava stil poje-
dinca, nego opće pravilnosti pri izražavanju pojedinih osje-
ćaja: zato će cjelokupna njegova lingvistička teorija katkada
nositi naziv afektivna lingvistika. U relaciju između jezika
i govora Bally inkorporira pojam aktualizacije, kojom opće­
niti jezični pojmovi zadobivaju u govoru konkretna obilježja
povezana sa stvarnim pojavama u izvanjezičnom univer-
zumu o kojemu se komunicira: u jezičnom sustavu postoje
posebne jedinice, poput pokaznih ili prisvojnih zamjenica,
na primjer, koje sudjeluju u procesima aktualizacije. I Frei

61
nastavlja Ballyjeva istraživanja u domeni stilistike i sintak-
se, te - na planu odnosa jezika i govora - analizira indivi-
dualna i kolektivna odstupanja od norme ugrađene u jezič­
ni sustav. Učenje ženevske škole kod nas na specifičan način
nastavlja Petar Guberlna.
Iako ženevska škola nije uspjela sistematski ·analizirati
govor u odnosu prema jeziku jer nije stvarno definirala raz-
liku između ovih dvaju aspekata jezične djelatnosti, osta-
jući kod de Saussureove simplificirane pretpostavke da je
ona paralelna s razlikom između društvenog i individualnog,
ipak su njezini pripadnici načeli mnoga zanimljiva pitanja
i često su neopravdano ostajali na marginama suvremene
strukturalističke lingvistike. Zacijelo je osobito bitan nji-
hov pristup području stilistike, kojom se nijedna lingvi-
stička škola nije toliko bavila, pa Ballyjeva stilistika još
i danas predstavlja jedan od temelja te jezične discipline.
Ipak, ni ona, smještajući se između lingvistike i psihologije,
nije se mogla čvrsto odijeliti od sintakse i semantike: šta-
više, Bally je tu granicu praktički zanemario, jer je otkri-
vanjem kolektivnih, zajedničkih pravilnosti zapravo bar
djelomično formulirao i sintaktičke i, eventualno, seman-
tičke zakonitosti. Pitanje je, naime, u kolikoj mjeri stilistika
uopće može napustiti domenu individualnog.

Druga znamenita lingvistička škola na čijem je čelu bio

direktan de Saussureov učenik, Antolne Meillet (1866--1936),
i koja se smatrala nasljednikom nekih aspekata de Saussu-
reove teorije, bila je francuska sociološka škola. Potrebno
je odmah napomenuti da je Meillet danas poznatiji kao
indoevropeist nego kao teoretičar opće lingvistike: razlozi
za to mogu se djelomično naći i u njegovu odnosu prema
de Saussureu. Naime, Meilletu su uvijek bila bliža kompa-
ratistička dostignuća njegova ženevskog učitelja nego nje-
gova općelingvistička teorija, u kojoj je, na primjer, samo
naslutio ali ne i u potpunosti prihvatio revolucionarnost
pojma sistema ili dihotornije između jezika i govora. Na
području indoevropskih komparativnih izučavanja najglaso-
vitija su Meilletova djela Uvod u poredbeno proučavanje
indoevropskih jezika (lntroduction a l' etude comparative
des langues indoeuropeennes, 1903) i La methode compara-
tive en linguistique historique, 1925. (Poredbena metoda u
historijskoj lingvistici), u kojima je, nadograđujući se na

62
de Saussurea i na mladogramatičare, izgradio čvrste prin-
cipe komparativne metodologije u lingvistici: ti principi, uz
neznatne izmjene, vrijede još i danas. Sam ih je Meillet pri-
mjenjivao u čitavu nizu sintetičkih radova posvećenih ·gra-
matičkim sistemima i dijakronijskom razvoju pojedinih in-
doevropskih jezika ili podskupina. U ovoj domeni svakako
je najznačajniji Meilletov nasljednik suvremeni francuski
lingvist J!mlle Benvenlste, koji je, između ostalog, razradio
teoriju o strukturi indoevropskog korijena i morfološkim
principima njegove upotrebe. Benveniste je, kao originalan
mislilac koji nije izravno vezan ni za koju od lingvističkih
škola, obogatio na zanimljiv način razmatranja nekih opće­
lingvističkih problema.

I u komparativnom Meilletovu radu dolazi do izražaja

njegovo sociološko usmjerenje, osobito očito u knjizi Lin-
guistique historique et linguistique generale, 1921-1936.
(Historijska i opća lingvistika). Nadovezujući se donekle na
de Saussurea, a zapravo još više na francusku tradiciju u
kojoj je već Paul Lafargue, socijalist i marksist iz druge
polovice 19. stoljeća, upozoravao na veze između društvenih
i jezičnih promjena, Meillet je bio jedan od rijetkih lingvista
svoga vremena koji je smatrao da jezik treba promatrati u
prvom redu kao društveni fenomen. To, dakako, znači da
se i jezične promjene moraju tumačiti ne toliko fiziološkim
i psihološkim faktorima, kako su ih interpretirali mlado-
gramatičari, nego društvenim činjenicama. Jezik, prema
Meilletu, u različitim socijalnim sredinama ima različite
oblike, koje treba objašnjavati i ekonomskim i tehnološkim
uzrocima: ova diferencijacija jezika najočitija je na leksič­
koj razini, i posebno je interesantna proučavati na koji na-
čin riječi iz jedne društvene sredine prelaze u drugu - to
su socijalne posuđenice. Iako je Meilletovo promatranje re-
lacija između jezika i društva u priličnoj 'mjeri površinsko
jer ostaje samo na njihovu najuočljivijem, leksičkom nivou,
ipak ono unosi u saussureovsku nužno statičnu analizu iz-
vjesnu dinamiku, koja je neophodna ako jezik smatramo do-
ista društvenom pojavom. Među Meilletovim istomišljeni-
cima i sljedbenicima treba spomenuti Josepha Vendryba
- čije je djelo Le langage, 1923. (Jezik) bilo jedna od prvih
modernih sinteza znanosti o jeziku na evropskom tlu - i
Marcela Cohena, koji se uvrstio među sasvim rijetke suvre-
mene lingviste s polazištem u marksističkoj sociologiji.

63
 Nezavisno od ovih sociološki orijentiranih lingvističkih
ispitivanja u Francuskoj (čijem je usmjerenju u cjelini ne-
sumnjivo mnogo pridonio Durkheim), u posljednje se vrije-
me javlja još jedna nova lingvistička disciplina - socioling-
vistika. Sociolingvistika je prvotne impulse zadobila u Sje-
dinjenim Američkim Državama i danas je tamo ·daleko naj-
razvijenija, ali njezini su odjeci stigli u većinu evropskih ze-
malja (pa i u Jugoslaviju), tako da ona sve više gubi svoj
„prekomorski• karakter. Poticaj razvoju sociolingvistike za-
-cijelo je upravo u SAD dala generativna gramatika (o kojoj
će na drugom mjestu biti riječi), i to na dva načina: naime,
ona je razvila neke metode ispitivanja koje su, uz izvjesna
proširenja, mogle poslužiti i za analizu odnosa između jezi·
ka i društva; uz to, generativna je gramatika, kao određena
sublimacija strukturalističkog pogleda na svijet, namjerno u
potpunosti zanemarila svaki društveni aspekt jezične dje-
latnosti. To je moralo di;>vesti do opozicije i generativnoj
gramatici i strukturalizmu uopće, a jedan od oblika te opo-
zicije je i sociolingvistika.
Izrasla iz susreta sociologa s lingvističkim interesima i
lingvista koji se zanimaju za w·aslost jezika u društvo, socio-
lingvistika je još uvijek pomalo hibridna disciplina koja
interferira neprestano sa sociologijom jezika (mnogi sma-
traju da je to i jedini adekvatan naziv). Možda i nije uvijek
potrebno i korisno da se ova dva područja međusobno oštro
diferenciraju, ali moguće je zamisliti da su osnovni objekti
sociolingvistike upravo jezik i govor promatrani kroz priz-
mu društvenih faktora, dok sociologija jezika izučava na
koji se način društvene grupacije služe ovim sredstvom
komunikacije.
Među sociolozima koji se bave jezičnim problemima oso-
bito se ističu Da.sli Bemsteln (čije će učenje o razrađenim
i ograničenim kodovima - a njihova upotreba ovisi o socio-
loškoj situaciji u kojoj se pošiljalac nalazi - duboko utje-
cati na jedan pravac u engleskoj lingvistici, s M. A. K. Hal-
lldayem na čelu) i Joshua Flshman. Fishmanova knjiga Socio-
logija jezika (The Sociology of Language, 1970) daje nam
dobar pregled problema koji.ma se sociolingvistika danas
bavi: od geografskih i socijalno uvjetovanih stratifikacija
jezika do bilingvizma, diglosije, standardizacije, normira-
nja, književnog jezika, te problema jezičnog planiranja i
učenja jezika. No suvremena sociolingvistika još uvijek više

.64
traži prikladne metode za svoje istraživanje nego što teži
za tim da stvori njegow sustavnu koncepciju. To je vid-
ljivo i u djelima lingvista koji su se okrenuli ovim pitanjima:
tako Dell Hymes istra!uje na koji način govornik u izvje>
snoj društvenoj situaciji odabire baš određeni (i, eventualno,
najprikladniji) oblik jezika - ow sposobnost govornika da
između više jezičnih podsistema kojima raspolaže izabere
najpogodniji Hymes naziva komunikativnom kompetenci-
jom; WDUam Labav vjeruje da svaka prava lingvistika mora
biti i sociološki usmjerena, ali osim u najopćenitijim crta-
ma ili u sitnim detaljima ne pokazuje kako bi takva lingvi-
stika morala izgledati. Sociolingvistička istraživanja u Evro-
pi posebno su proširena u Italiji, Francuskoj (Jean Dubols)
i SSSR-u (!.lrmumld, Vlnogradov). Sociolingvistika nesum-
njivo predstavlja odlučan odgovor strukturalističkom neoba-
ziranju na društveni aspekt jezične djelatnosti, ali ona po-
nekad odviše opisuje jezične činjenice samo kao odraz iz-
vanjezičnih fenomena, a ne kao sudionika međusobnog dija-
lektičkog prožimanja izvanjezičnih i jezičnih realiteta.

I sudionici Pralkog lingvističkog kruga težili su za tim

da primjenjuju de Saussureove teoretske postavke, najvećim
dijelom u jednoj domeni koju su zapravo oni prvi otvo-
rili: to je domena fonologije. Već na 1. međunarodnom ling-
vističkom kongresu u Hagil 1928. pražani su nastupili kao
organizirana cjelina i prezentirali su glasovite Haške teze u
kojima su izložili svoj lingvistički program zasnovan na poi-
manju jezika kao sistema, no ne samo u sinkroniji nego i u
dijakroniji. Među većim brojem predstavnika Praškog ling-
vističkog kruga ističu se, na primjer, Rus Sergej Karcevald
(direktan de Saussureov učenik, koji je njegove teorije pre-
nio iz švicarske u Rusiju, a kasnije i u Prag) i Vllem Mat-
halu.s (češki anglist), no prvo mjesto svakako pripada dvo-
jici teoretičara koji su i jedan i drugi porijeklom iz Moskve:
Trubeckom i Jakobsonu.
Nlkolaj Sergejevlč TIUbeckoj (1890-1938) danas se s pra-
vom smatra osnivačem suvremene fonologije (zbog toga će
se praško učenje nerijetko zvati i fonolo§kom Jkolom),
budući da je u svojem najznačajnijem djelu - Grunddlge
der Phonologie, 1939. (Osnove fonologije) - sustavno razra-
dio još nejasne pretpostavke Baudouina de Courtenaya,
Krus7.ewstog i de Saussurea, te strogo definirao pojedine

5 Pogled u lingvistiku 65
temeljne fonološke pojmove. On je prvi oštro odijelio fono-
logiju od fonetike: fonologija je za nj znanost koja se bavi
fonemima, dakle apstraktnim jedinicima jezičnog sistema,
dok fonetika ispituje njihove konkretne, artikulacijske ili
akustičke realizacije - glasove. Prema definiciji Trubecko-
ga fonem je skup fonološki pertinentnih crta koje sadržava·
neka fonička (u đe Saussureovoj terminologiji - akustička)
slika. Dakle, dok u govoru postoji beskonačna raznolikost
glasovnih produkcija (varijante), one se u jeziku svode na
konačan skup invarijantnih fonema. Do fonema pojedinog
sistema dolazi se istralivanjem njihove distribucije ili meto-
dom minimalnih parova: pertinentnom fonološkom crtom
smatra se ona karakteristika fonema čijom izmjenom na-
staje izmjena u sadržaju jezične jedinice, a to se ispituje
s pomoću uspoređivanja riječi koje se međusobno razlikuju
najviše u jednom elementu, kao na primjer kosa i koza
u našem jeziku. Ako se dva glasa nalaze u komplementarnoj
distribuciji, dakle ako, premda su srodni, ne mogu nikada
stajati u istom fonetskom kontekstu, onda su oni, kao kom-
binatoričke varijante, realizacije istog fonema. Kad se jed·
nom stvori popis fonema nekog jezika, oni se moraju svr-
stati prema svojim karakteristikama u sistem: Trubeckoj
uvodi mnogobrojna i često komplicirana pravila o odnosima
koji vladaju među fonemima, no temeljan je odnos opozi-
cije, u koju ulaze svaka dva ra1ličita fonema, a obilježena
je prisutnošću ili odsutnošću nekog artikul~cijskog svoj-
stva glasa (na primjer, opozicija između zvučnih i bezvuč­
nih fonema). Trubeckoj· je uz to prvi počeo prikazivati fono-
loške sustave tabelam.im i shematskim prikazima. Na žalost,
nije stigao napisati planirani drugi dio svoje knjige, koji je
namjeravao posvetiti dijakronijskoj fonologiji.
Njegovo je djelo nastavio i upotp':lnio njegov blizak su-
radnik i najslavniji syvremeni predstavnik praške škole -
Roman Jakobson (1896--1980). U svom je uzbudljivum životu
boravio u Moskvi (gdje je bio među osnivačima ruske formali-
stičke književno-teoretske škole), u Pragu (gdje je sudjelo-
vao u formiranju praške škole), u Skandinaviji i, napokon,
u SAD (a tu je, presađujući evropski strukturalizam, bio za.
četnikom harvardske Jkole), i svagdje je uvelike utjecao na
razvoj lingvistike. Jakobson je napisao golem broj. radova,
ali baveći se gotovo svim domenama lingvistike, nije obja-
vio veće sintetičko djelo. Preuzevši od Trubeckog- pojam
opozicije, Jakobson smatra da su jedino bitne binarne opo- ·
zicije, dakle oni dvojčani odnosi u kojima se isključivo pro-
matra odsutnost ili prisutnost nekog elementa. Ovaj prin-
cip blnarlzma, u osnovi sadržan već i u de Saussureovim
dihotomijama i kod Trubeckog, Jakobsonu je utoliko bliži
što ga pronalazi i u teoriji informacije, i što vjeruje da i sam
ljudski mozak djeluje na temelju dvojčanih izbora. Zbog
toga Jakobson pokušava taj princip primijeniti u svim do-
menama lingvistike kojima se bavi. U fonologiji, izgrađujući
sisteme fonema na osnovi binarnih opozicija, Jakobson do-
lazi do pojma dlstlnktfvnog oblljelja: to je minimalno obi·
lježje prisutnosti ili odsutnosti nekog artik.ulacijsko-akustič­
kog svojstva s pomoću kojeg se jedan fonem razlikuje od
drugog. Fonem se, na taj način, prema Jakobsonu može defi-
nirati kao skup distinktivnih obilježja, i on smatra da je za
opis fonoloških sustava svih jezika dovoljno uspostaviti dva·
naest pari distinktivnih obilježja. Poput fonema, i distink-
tivna se obilježja određuju kao najmanje jedinice jezičnog
izraza čija promjena dovodi do izmjene jezičnog sadržaja,
no hitna je razlika među njima u tome što su fonemi sukce-
sivne jedinice koje nužno slijede u vremenu ili u prostoru
jedna iza druge, a distinktivna su obilježja jednog fonema
simultana i ostvaruju se u govoru u istom vremenu ili u
istom prostoru. Tako, uvođenjem razine distinktivnih obi-
lježja, koja je niža od fonemske, Jakobson dovodi u pita-
nje linearnost jezičnog znaka o kojoj je govorio de Saussurc.
U praktičnom građenju fonoloških sustava svaki se fonem
ispituje s obzirom na to da li posjeduje ili ne posjeduje
svako distinktivna obilježje, i ako su odgovori dobiveni
takvim ispitivanjem različiti od svih drugih, i taj je fonem
zasebna jedinica sistema. ·
Na sličan način Jakobson upotrebljava binarističke po-
stupke i na drugim područjima lingvistike kojima se bavio,
mada se relativno brzo pokazalo (čak i ako ne ulazimo u
opravdanost Jakobsonova svođenja čovjekove intelektualne
djelatnosti na dvojčane izbore) da binaristička rješenja
upravo zbog svoje izvanredne jednostavnosti ne moraju i
ne mogu uvijek biti prikladna za objašnjenje kompleksne
realnosti jezičnog fenomena. Tako je Jakobson pokušao
binaristički razriješiti dva, iako različita, ipak na izvjestan
način komplementarna područja kao što su domena afaz.ije
(dakle, poremećaja sposobnosti služeiija jezikom) i poetske

67
upotrebe jezika. Naime, polazeći od saussureovsk.ih sintag-
matskih i paradigmatskih odnosa u jezičnim postavama, Ro-
man Jakobson smatra da se sva afazična oboljenja mogu svr·
stati u dva tipa - bilo kao poremećaji na sintagmatskoj osi
(kod bolesnika koji ne vladaju kombinacijom riječi) bilo kao
porem~ji na paradigmatskoj osi (kod bolesnika koji ne
mogu obavljati selekciju riječi); i poetska se upotreba za nj
svodi na dva postupka - metonimiju i metaforu - na ove
dvije osi. Nakon početnog oduševljenja ove su teorije u prak·
si više-manje odbačene kao suviše simplificirane, iako se
mora priznati da neke J akobsonove poetske analize daleko
nadmašuju i samu njegovu teoriju.
No Jakobson je jedan od prvih lingvista koji je upozorio
na to da jezik nije samo sredstvo međuljudske komuni-
kacije već da on obavlja u čovjekovu životu i mnoge druge:
funkcije. I ovdje mu je pomogla teorija informacija čijim
se lancem komunikacijskog procesa može, dakako, objas-
niti i komunikacija jezikom, pa se pojedine funkcije jezika
definiraju prema dijelovima komunikacijskog lanca na koje
je jezik u određenom trenutku usredotočen. Tako se razli-
kuje šest funkcija jezika: referencijalna (koja se odnosi na
kontekst, dakle komunikacijska), emotivna (ako se odnosi
na govornika), konativna (ako je usmjerena prema sluša-
ocu, kao vokativi i imperativi, na primjer), fatička (ako
je u žarištu sam govorni kanal), metajezička (ako, poput
gramatike ili lingvistike, govori o jeziku) i poetska (ako
je usredotočena na sainu poruku, kao što Jakobson vje-
ruje' da je slučaj u umjetnosti). O broju funkcija može se,
dakako, raspravljati, ali nesumnjiva je Jakobsonova zasluga
to što je pažnju lingvista odvratio od isključivo komunika-
cijske funkcije jezika.
Pražani nisu u fonološkim istraživanjima analizirali plan
jezičnog izraza samo u njegovim segmentima (slogovima
- jer i moguće kombinacije fonema ulaze u područje fo-
nologije -, fonemima ili distinktivnim obilježjima) nego
su ispitivali i one pojave koje također imaju distinktivnu
funkd.ju (dakle svojim opozicijama na planu izraza služe
za izražavanje promjena na planu sadržaja), ali nadrastajn
opseg minimalnog segmenta i protežu se na čitavu riječ ili
rečenicu; takvi su, na primjer, fenomeni intonacija, tonovi
i naglasak. Ove se pojave nazivaju aupraaegmentalnlm el~

68
mentima ili suprasegmentalnlm ili prozodljsk.lm distinktiv-
nim obDjeljlma, a u tom se slučaju obilježja unutar fonema
zovu Inherentnima. U toj domeni rezu1tati praških fonologa
nisu tako mačajni kao u proučavanju fonema, to više što
je često, osobito u intonaciji, teško razdvojiti invarij~tne
od varijantnih realizacija.
Praška je škola svakako stvorila danas najupotrebljiviji
pristup fonološkim sistemima i njihov opis; ali polazeći s
jedne strane od de Saussureove teorije a s druge strane
s pozicija realističkog materijalizma, ona nije uspjela pre-
vladati jednu u biti još saussureovsku aporiju: iako su
pražani prihvatili tvrdnju da je jezik apstraktan sistem,
forma a ne supstancija, a da je govor njegova materijalna
konkretizacija, ipak su i foneme i distinktivna obilježja,
dakle jezične jedinice, definirali prema njihovim artilrula-
cijskim ili akustičkim, fizikalnim svojstvima. Ova nekonse-
kventnost između ostalog pokazuje kako je doista ponekad
teško razdvojiti fonologiju od fonetike, ali je zato navela
Jakobsona da u nekim odlomcima (koji su, uostalom, ostali
bez odjeka) nagovijesti mogućnost uspostavljanja dijalek-
tičkih odnosa između jezika i govora. I Praški lingvistički
krug u cjelini i Trubeckoj i Jakobson označavaju epohu u
evropskoj i svjetskoj lingvistici.

Po svojim je teoretskim stajalištima pražanima blizak

(mada im nikada nije formalno pripadao i mada se u ne-
kim pitanjima nije s njima slagao) suvremeni francuski
lingvist Andri Martlnet (1908). Njegova najpoznatija djela
Economie des changements phonltiques, .1955. (Ekonomija
fonetskih promjena), La linguistique. synchronique, 1965.
(Sinkronijska lingvistika), Etements de linguistique generale,
1960. (Elementi opće lingvistike) i Jezik i fflnkcija (Functio-
nal View of Language, 1962) predstavljaju, svako na svojem
području, bitne radove, koji su značajno utjecali na su-
vremenu lingvistiku. U općoj lingvističkoj teoriji jedan je
od najvećih Martinetovih doprinosa nesumnjivo uvođenje
pojmova prve i druge artlkulaclje koje se zajedničkin1
imenom nazivaju dvostruka artikulacija. Martinet polazi od
pretpostavke da je čovjekov jezik artikuliran, to jest da
se jedinice viših razina mogu podijeliti na manje jedinice,
koje sudjeluju opet u stvaranju drugih jedinica. Prvom
artiku1acijom ili diobom prema Martinetu se dobivaju naj-

69
manje jezične jedinice (ili znakovi) koje imaju i izraz i
sadriaj, dakle - jednostavnije rečeno - jedinice sa zna-
čenjem. Takve jedinice Martinet naziva monem (u uobičaje­
noj terminologiji to je morfem). Monemi ili morfemi dijele
se na gramatičke i na leksičke - na gramateme (u Marti-
netovoj terminologiji: gramatički monem ili· morfem) i
lekseme - prema tome da li su nosioci gramatičkog ili
leksičkog sadržaja (postoje, vidjet ćemo, i formalnije defi-
nicije). Izraz morfema (ili morf) dijeli se dalje drugom
artikulacijom na najmanje linearne jedinice koje, premda
nemaju sadržaja, svojom promjenom izazivaju promjene
u sadržaju - na foneme. Prema nekim autorima (kao što
je naš lingvist Radoslav Katlčlć) postoji i treća artikulacija:
njome se plan sadržaja morfema analizira na najmanje,
i dalje nedjeljive, elemente sadržaja, koji bi po svojim
karakteristikama odgovarali fonemima, No dok je broj fo-
nema u svakom jeziku konačan i relativno malen, za nji-
ho\•e ekvivalente na planu sadržaja to se ne može dokazati,
pa je za sada nemoguće definirati odnose u njihovu sistemu.
Upravo na činjenici da se od ograničenog broja fonema
(čiji sistem, zbog njegova uskog opsega, govornik može
spoznati i čije jedinice može razlikovati) sastavlja veoma
velik broj morfema i praktički neograničen broj rečenica
zasniva se ono što Martinet naziva ekonomijom: za nj eko-
nomija označava postizanje ravnoteže u jeziku između dviju
suprotnih čovjekovih težnji - između težnje za uštedom
u trošenju energije i težnje za što boljom komunikacijom.
Naime, najmanje se energije troši, dakako, upotrebom naj-
manjeg broja jedinica na svakoj razini, ali takva krajnje
štedljiva upotreba nije pogodna za komuniciranje sve kom-
pleksnijeg čovjekova univerzuma. Po Martinetovu mišlje-
nju, ekonomija je jedan od osnovnih pokretača promjena
u jeziku.
On je ovu svoju teoriju izvanredno primijenio na po-
dručju fonologije, i stvorio je tako ono do čega pražani
nisu uspjeli stići: dokazao je da je strukturalistički pristup
i otkrivanje sistema moguće i u dijakronijskoj a ne samo
sinkronijskoj fonologiji. Treba napomenuti da Martinet u
traženju razloga jezičnih promjena u vremenu govori i o
vanjskim (društvenim, geografskim, političkim) faktorima
i o unutarnjim faktorima, koje smatra inherentnim sistemu

70
i lingvistu zanimljivijim i dostupnijim. Opisujući fonološke
sisteme, slično kao Trubeckoj, s pomoću tabelarnih she-
matsk.ih prikaza a ne binaristički kao Jakobson, Martinet
pokazuje kako su najekonomičniji i govorniku najlakši za
ovladavanje oni sustavi u kojima postoji potpuna simetrija,
dakle oni u čijim su prikazima sva mjesta u tablici popu-
njena. No u stvarnim sistemima često neka mjesta ostaju
nepopunjena (na primjer, u našem standardnom jeziku fo-
nemi c i h nemaju svoje zvučne parove), i tako nastaju
rupe u sistemu. One se, u toku vremena, po principu eko-
nomije ili popunjavaju stvaranjem novih fonema odnosno
pomakom starih prema •rupi«, ili se ukidaju nestankom
asimetričnog fonema iz sustava. Koji će postupak biti upo-
trijebljen (a on uvijek može izazvati stvaranje •rupe« na
drugom mjestu sistema), ovisi o komunikacijskoj funkcio-
nalnosti pojedinih fonema. Staviše, govornici će težiti za tim
da u svojim sustavima dokinu razlikovanje i između sime-
trično ugrađenih fonema, ako njihova distinktivna funkcija
nije neophodna za komunikaciju (kao što je to slučaj s
našima č i ~ koji diferenciraju :zanemariv broj minimalnih
parova); tako opet može nastati nova rupa u sistemu, ali,
prema Martinetu, mogu se u grubim crtama i predvidjeti
pravci u kojima će se fonološki sistem nekog jezika razvi-
jati. Budući da Martinet promatra jezične jedinice i jezik
u cjelini u funkciji interpersonalne komunikacije, njegovo
se učenje često naziva i funkcionalnom lingvistikom.
Takav je njegov pristup očit i na drugim područjima, a
posebno u zanimljivoj i specifičnoj funkcionalnoj sintaksi,
u kojoj se sintagme (a one su za Martineta svaka kombi-
nacija mane.ma) i sami monemi klasificiraju prema funk-
cijama što ih obavljaju u rečenki. Autonomne sintagme
su one čija funkcija ne ovisi o njihovu položaju u rečenici,
pa na taj način Martinet pokušava definirati i riječ kao
autonomnu sintagmu sastavljenu od međusobno nedjeljivih
monema, ali naglašava da ni to nije sasvim egzaktno odre-
đenje ove teško uhvatljive jezične jedinice.
Premda i Martinet u osnovi prihvaća de Saussureovu
teoriju, njegov funkcionalizam i promatranje jezika u uskoj
vezi s čovjekom koji njime govori i s komunikacijskim
kontekstom ne dopuštaju mu, kao ni pražanima, da dokraja
slijedi misao lingvista iz 2eneve: možda je upravo utoliko
Martinetova lingvistika praktički upotrebljivija.

71
 Ipak, u Danskoj je izrasla škola koja je de Saussureow
postavke, a osobito tezu da je jezik čista forma a ne sup-
stancija, dovela do krajnjih konsekvencija i koja je egzakt·
nošću i strogošću svojih definicija nadmašila - čini se
- sve ostale. Naime, u danskoj lingvistici već od Raskovih
vremena živi težnja za odstupanjem od tradicija i osnovnih
tokova evropske lingvistike. Tako je u de Saussureovo vri-
jeme, a i kasnije, Otto Jespersen (1860-1943) bio sasvim
blizu definiciji fonema, zalagao se - uvjer~n da se jezik
razvija nekom vrstom darvinističke selekcije prema savr·
šenijim stanjima - za stvaranje međunarodnih jezika, na·
padao je podjelu na jezik i govor i prihvaćao je u lingvi·
stičkim analizama upotrebu postupaka preuzetih iz logike.
Ovakva orijentacija prema logici, prilično strana tadašnjoj
evropskoj lingvistici, bila je još očitija kod Vlgga Brendala,
lingvista koji je istovremeno duboko poznavao i filozofiju
i matematiku i fiziku, što se, dakako, odrazilo i u njegovim
jezičnim istraživanjima.

Mlađi Brendalov suradnik, Louls Hjelmslev (1899-

-1965), asimilirao je ovo logičars1to usmjerenje danske
lingvistike i primijenio ga je na de Saussureove lingvističke
temelje, stvorivši tako kopenhalku .fkolu i teoriju koja
je, zbog svoje strogosti i apstraktne egzaktnosti, još uvijek
tvrd orah za svakog lingvista. Naime, Hjelmslev je, poput
de Saussurea, bio nezadovoljan svim dotadašnjim izučava­
njima jezika, smatrajući da ona pripadaju transcedentalnoj
lingvistici, koja samo s pomoću jezika istražuje neke druge
objekte (književnost, društvene odnose itd.), a da će on
sam stvoriti imanentnu lingvistiku, čiji će objekt biti sam
jezik, u skladu s de Saussureovim zahtjevima. Da bi je
razlikovao od cjelokupne prethodne lingvistike, Hjelmslev
svoju teoriju naziva glosematika. Svoje je učenje izložio
u većem broju eseja i u dvije knjige - Omkring sprog-
teoriens grundlaeggelse, 1943, (daleko poznatiji pod engle-
skim nazivom Prolegomena to a Thepry of Language, 1953.
- Prolegomena teoriji jezika) i Sproget, 1963. (Jezik).
U osnovi Hjelmslevove teorije nalazi se, dakle, težnja
da od lingvistike stvori egzaktnu znanost koja će kasnije
moći poslužiti kao metodološki model svim humanističkim
naukama i koja će, prema tome, zauzimati ono mjestc;> što
ga matematika ima među prirodnim naukama. Za nj se do
jezika dolazi kroz beskonačnu raznolikost ostvarenih jezič·

72
nih postava - tekstova, pa lingvist zapravo traži stalan sistem
u promjenljivu proceau, organizaciju tog procesa. Istraži-
vanje se zasniva na principu empirizma, koji obuhvaća nc-
protivurječnost, iscrpnost i jednostavnost opisa i koji se
primjenjuje deduktivno. Definicije koje se dobivaju for-
malne su a nisu realne; one, dakle, ne teže za tim da opišu
sva svojstva izučavana objekta, već samo da ga postave
u odnose prema drugim objektima. Između objekata koji
se ispituju postoje tri vrste odnosa - interdependencija
(ako se dva objekta međusobno uvjetuju), determinacija
(ako jedan uvjetuje drugi, ali ne i obratno) i konstelacij:i
(u kojoj nijedan od njih nijo uvjetovan drugim). Objekti
se analizom dijele na segmente - ta je analiza u sistemu
njegova artikulacija, a sam podijeljeni objekt zove se raz-
red. Dva objekta (bilo segmenti, bilo razredi, bilo segment
i razred) u nekom odnosu zavisnosti - funkciji - postaju
funktivi, koji mogu biti konstantni ili varijabilni. Među
funkcijama za lingvistiku su značajne relacije (odnos funk-
tiva u procesu) i koreladje (odnos funktiva u sistemu),
koje zapravo odgovaraju tradicionalnim sintagmatsk~ i
paradigmatskim odnosima. Ovakva se analiza na razrede
i segmente mora deduktivno vršiti na svim jezičnim razi-
nama, od najviše do najniže, uvijek istražujući funkcije
koje se pojavljuju. Jezik, ·inače, i Hjelmslev shvaća kao
sistem znakova, a mak definira kao funkciju interdepen-
dencije izraza i sadriaja. I plan izraza i plan sadržaja po-
jedinog znaka mogu se podijeliti na manje jedinice kojima
više ništa ne odgovara na suprotnom planu - to su figure
izraza i figure sadri.aja. Budući da je, prema Hjelmslevu,
virtualna i glasovna i sadržajna supstancija uvijek jednaka,
a samo je drugačije oblikovana u svakom pojedinom jezi~u,
lingvist analizira formu itraza i formu sadrlaja, a ne nji-
hovu supstanciju: za nj je, kao i za de Saussurea, jezik čista
forma a ne supstancija. Analiza na svakoj razini mora do-
vesti do najmanjeg mogućeg broja jedinica (funktiva), pa se
metodom komutacije i ispitivanjem korelacija između izraza
i saddaja izdvajaju invarijante i njihove varijante. Otprilike
u smislu de Saussureove dihotomije između jezika i govora,
Hjelmslev uvodi razlikovanje jezične sheme i jezičnog uzusa.
I napokon, poput jezika mogu se analizirati i svi drugi siste-
mi znakova, koji su također semiotičke strukture i koji su s
jezikom zapravo izomorfni. Na taj način glosematika nadilazi

73
domenu jezika i sudjeluje u oblikovanju metodologije drugih
humanističkih manosti.
Već ovaj sasvim djelomičan uvid u Hjelmslevovu teoriju
otkriva kompliciranost i neuobičajenost njegove terminolo-
gije, a može se i naslutiti zašto glosematika nikada nije
imala prave praktične primjene, iako je Hans J. Uldall poku-
šao na algebarskim principima izgraditi opću teoriju hu-
manističkih znanosti. Hjelmslev, naime, smatra da je pita-
nje odnosa između teorije i njezina objekta sasvim episte-
mološko-metodološkog karaktera, i da je teorija zapravo
nevezana s praksom - osnovni princip empirizma ne uklju-
čuje u sebe i upotrebljivost teorije. Prema tome, glosema-
tika je formalan metodski pristup koji teži za tim da se
oslobodi svake filozofije ili metafizike, ali tako upada u
vlastitu zamku i vjeruje da je objekt teorije nešto što je
zadano unaprijed i suštinski odvojeno od istraživača i odba-
cuje svaku moguću dijalektiku takvih odnosa. Ipak, Hjelm-
slevovo je stajalište koristan poticaj za neophodno formali-
ziranje lingvističkih opisa do one mjere dok ne postane
samo sebi svrhom: tada ono odražava jednu od opće pri-
sutnih tendencija strukturalizma.

· Kroz čitavu prvu polovicu 20. stoljeća lingvistika se u

SAD razvijala praktički nezavisno od evropske, iako često
sasvim paralelno, tako da je terminologija i metodolo.gija
s onu stranu Oceana izgledala ponekad nesumjerljiva s poj-
mo\"ima saussureovskih škola, pa čak i onda kad je bila
riječ zapravo o itlentičriim objektima. Zbog toga ta učenja
katkada nose zajedničko ime američka lingvistika, a ona se
1ijetko susretala s evropskom sve do dolaska Romana Ja-
kobsona u SAD. Na početku američke lingvistike stoji Wll-
Uam_Dwtgbt Whltney (1827-1894, teoretičar čija su stajališta,
ortctje gdje su odudarala od suvremenih evropskih strujanja
na kojiina se Whitney učio, utjecala prilično i na de Saus-
l'jurea), a stvarnim pionirom specifičnih američkih teorija
smatra se Franz Boas (1858-1942), jer je on prvi uočio da se
indijanski jezici u Aiiierici moraju opisivati na nov način, bu-
dući da se njihovi sistemi ne uklapaju u strukture klasične
gramatičke tradicije, pa je uveo bitno promijenjenu metodo-
logiju deskripcije, prilagođenu ovakvim jezičnim sustavima.
Nastavljajući i obogaćujući Boasove tendencije, n;jegov
je učenik,. Edward Saplr (1884-1939) razradio originalne

74
teorije koje je izložio u knjizi Language, 1921. (Jezik) i u
brejnim eseji.ma. Kao antropolog i lingvist, on teži za tim
da jezik objasni u okviru cjelokupna čovjekova univerzuma
i, posebno, kulturoloških determinanti određene civilizacije.
S druge strane, polazeći od psiholoških premisa, Sapir je
došao do specifične definicije fonema, kao idealne, psih~
loški zasnovane koncepcije glasa, ugrađene u sistem uzoraka,
shema što .ih čovjek stvara u svojoj jezičnoj svijesti. Da bi·
se takav sistem uzoraka, ne samo na fonološkoj razini, m~
gao spoznati, treba da se on poveže s civilizacijom u kojoj
se upotrebljava - zato se Sapirovo učenje često zove
etnolingvistika. (Ova se etnolingvistička škola ne smije mije-
šati s engleskom etnografskom ili kontekstualnom lingvi-
stikom, koja je doduše zastupala neka bliska gledišta, i čiji
su najznačajniji predstavnici bili antropolog Bronlalav Ma·
Unowskl i lingvist John R. Flrth: oni su izučavali utjecaj
civilizacijskog konteksta na jezik.) Pri ispitivanju odnosa
jezika i univerzuma koji se tim jeWc.om komunicira, Sapir
je došao do zaključka da različiti jezici, sudjelujući u čovje­
kovoj spoznaji, različito i determiniraju društvene sredine
u kojima se upotrebljavaju. Ovu tvrdnju, koju je Sapir rela-
tivno oprezno formulirao, do krajnjih 'je konsekvencija d~
veo njegov suradnik Benjamln Lee Whorf. Naime, prema
takozvanoj Sapir-Whorfovoj hipotezi jezik bitno određuje
čovjekov svijet, pa je spoznati univerzum strukturiran p~
put jezika kojim se on spoznaje, dakle različito od jednog
jezika do drugog: Whorf je ovu teoriju, koja uopće ne uzima
u obzir dvosmjemost i dijalektiku relacija između jezika
i univerzuma i koja dovodi u pitanje samu mogućnost komu-
nikacije, podupirao primjerima iz različitih indijanskih je-
zika, uspoređujući ih s jezici.ma zapadnoevropskih i američ­
ke civilizacije - engleskim, francuskim i njemačkim. Bez
obzira na neprihvatljivost Sapir-Whorfove hipoteze (kojoj
Sapir i nije autor), tendencija da se jezik objašnjava u okvi-
ru ostalih čovjekovih djelatnosti zacijelo je pozitivna i
nova u lingvistici tog vremena.
Sapir je osim toga zacrtao i novu tipoloUu klasifikaciju
jezika koja se ne zasniva, poput dotadašnje (o kojoj se g~
vori na drugom mjestu), na morfološkom kriteriju, već na
kriteriju lconcepata: naime, promatra se koji se koncepti
najčeš~ izraf.avaju morfološk~sintagmatskim strukturama
pojedinog jezika. Prema Sapiru postoje četiri kategorije kon-

75
cepata, s različitim stupnjevima apstrakcije, i njihove kom-
binacije i sposobnost njihova ulaženja u razne oblike sin-
tagmi definiraju mnogobrojne moguće tipove jezika.
Zbog svog interesa za veoma raznovrsne jezične probleme
i za njihovu uraslost u kompleksnost čovjekova života Ed-
ward Sapir možda i nije nikada izgradio koherentnu lingvi-
stičku teoriju, razrađenu u pojedinostima.

To je upravo ostvario njegov suvremenik Leonard Bloom-

fteld (1887-1949), dugo vremena najutjecajniji od svih am~
ričkih lingvista, čije djelo La.nguage, 1933. (Jezik) predstav-
lja još uvijek jedan od najboljih lingvističkih udžbenika. I
Bloomfieldova je lingvistika u biti strukturalistička, i on je
pokušao nizom međusobno povezanih definicija odrediti
osnovne jedinice i razine u jeziku i metodu njihova opisa
koja bi bila, poput Hjelmslevove, strogo znanstvena i egzakt-
na. Kao epistemološku osnovu svojih analiza Bloomfield je
preuzeo tada u američkoj psihologiji izvanredno popularan
behaviorizam, jer je vjerovao da on nije psihološka doktrina
nego najčvršće utemeljena znanstvena metoda, primjenljiva
u svim naukama - zato je njegovo učenje, osim pod imenom
jelska .fkola, poznato i kao behavioristička lingvistika. U
teoretskom pristupu, dakle, Bloomfield se kao bebavio-
rist, zainteresinqi samo za jezične reakcije na određene lin-
gvističke i izvanlingvističke stimuluse, i u težnji za objek-
tivnošću izučavanja, morao nužno zadržati na fizikalnoj
strani jezične djelatnosti i deklarirati se kao antimentalist
i mehanicist - materijalist bez dijalektike. To ga je dovelo
do toga da je izvanredno zacrtao (a njegovi su sljedbenici u
toku gotovo tri desetljeća u detalje razradili) analizu plana
jezičnog izraza, a za plan sadržaja smatrao je da se ne može,
na tadašnjem stupnju lingvistike i manosti uop~e. opisati:
naime, za egzaktnu semantičku ·deskripciju potrebno je,
prema Bloomfieldu, da sve ostale. nauke objektivno i iscrpno
opišu univerzum koji se komunicira (ili sve čovjekove reak-
cije na nj), a lingvisti.ka će te opise preuzeti kao definicij~
jezičnih sadržaja .. Ovakvo stajalište donijelo je Bloomfieldu
neopravdan glas protivnika semantike, koji analizu sadržaja
u potpunosti izbacuje iz lingvistike; to su doista pokušali
učiniti njegovi sljedbenici i učenici, ali pokazalo se da ni
uz najv~ egzaktnost, usprkos deklarativnom odbacivanju
semantike, plan izraza nije moguće definirati sasvim neza-
visno od plana sadržaja.

76
 Na temelju Bloomfieldove teorije, koja zahtijeva da se
lingvistička analiza zasniva na konkretnim činjenicama, na
onome što je ostvareno u govoru, i da samo u tome opisuje
i istražuje organizaciju, jezični sistem, razvio se u Americi
dugo vremena vrlo popularan deskriptivizam. Deskripcija
nekog jezika, prema tome, uvijek polazi od korpusa - · sku-
pa jezičnih postava ostvarenih u govoru, bilo u pisanom
bilo u govorenom obliku; u bjelmslevovskoj terminologiji
moglo bi se reći da je korpus skup tekstova na nekom jeziku.
Ograničavajući se u analizi samo na dani korpus, deskrip-
tivisti nužno moraju izostaviti sve one elemente jezičnog
sustava koji se u tom korpusu ne pojavljuju; postaje, dakle,
izvanredno važan izbor pravog korpusa, a on se može obaviti
samo uz određene pretpostavke o jezičnom sistemu, što je,
dakako, u suprotnosti s deskriptivističkim pristupom.
Sam se korpus opisuje isključivo na planu izraza, teoret-
ski bez obaziranja na plan sadriaja. Da bi se to moglo ostva-
riti, promatra se i analizira dlstrlbuclja jezičnih jedinica,
uvijek na određenoj razini (fonološkoj, morfološkoj ili sin-
taktičkoj), odnosno određuje se koje mjesto u jezičnim po-
stavama zauzima neka jedinica u odnosu prema drugim jedi-
nicama iste razine - to je njezino •ponašanje•, a opis svih
takvih relacija ujedno je i definicija te jedinice: ovo je bit
teorije američkog distribucionaliz.ma. Na sintaktičkoj razini
distribucija se proučava metodom neposrednih sastavnica
(lmnw:Uate c0mtituenta), koje su dijelovi rečenice grama-
tički usko vezani jedan ~ drugi. Primjena ove metode
unijela je u lingvistiku danas proširenu upotrebu grafičkih
prikaza sintaktičke strukture rečenice. Treba, napokon, na-
pomenuti da se distribucionalizam, premda je za tim težio,
nikada nije uspio osloboditi semantičke dimenzije jezika u
analizi.
Bloomfield je iza sebe ostavio mnogo učenika, od kojih
su neki duboko i uz vlastiti doprinos razradili ideje svog
učitelja - takav je, na primjer, Charles F. Hockett, autor
mnogo čitanog udžbenika A Course in Modern Linguistics,
1958. (Kurs suvremene lingvistike). No zacijelo je najkon-
sekventniji i ujedno najoriginalniji Bloomfieldov sljedbenik
Zelllg llanla, koji je u svojem djelu Methods in Structural
Linguistics, 1951. (Metode strukturalne lingvistike) poku-
šao - ne sasvim uspješno - dokazati mogućnost analize
plana izraza bez ikakve relacije sa saddajem i praktički sa-

77
svim odstraniti semantiku kao neegzaktnu disciplinu iz
domene lingvistike. Mnogo je veći njegov doprinos u tome
što je uočio nesavršenost metode neposrednih sastavnica,
koja nije kadra opisati diskontinuirane sintaktičke cjeline
ili odnos afirmativnih i negativnih ili aktivnih i pasivnih
rečenica, pa je uveo tnmsfonnac:lje - pravila 's pomoću
kojih se jedna sintaktička struktura preoblikuje u drugu,
sebi srodnu. Osim toga, on je uočio da sintaktičke relacije
ponekad prelaze granice jedne rečenice, i zbog toga je počeo
operirati pojmom diskursa - jezične jedinice najviše razi·
ne, definirane bilo kakvim zavisnostima između svojih di·
jelova (tako diskurs može biti jedan razgovor, čitava knjiga
itd.). Time su udareni temelji sintaksi diskursa.
Gotovo u isto vrijeme na sličan je način uveo transfor·
macije Kenneth L Plke u okviru svoje tagmemike, posebnog
lingvističkog učenja u kojem je osnovna jedinica tagmem:
on se definira kao spoj određenog mjesta u postavi i klas~
svih jedinica koje, u paradigmatskom odnosu, mogu stajati
na tom mjestu, i već se slično određen javlja i kod Bloom·
fielda.
Razvijajući svoju metodologiju na planu izraza, američ­
ka je lingvistika, upravo zbog svog formalnog pristupa i za.
nemarivanja sadržaja, ostala u izvjesnom smislu na površini
i nije mogla zahvatiti svu kompleksnost jezičnog fenomena.

Uočivši slabosti deskriptivne lingvistike i upoznavši, po-

sredstvom Jakobsona,· evropsku tradiciju (iako je nikada
nije dokraja asimilirao), Noam Chomsky (1928) preuzeo je
od distribucionalizma i, osobito, Harrisa neke metodološk~
postupke, bitno je promijenio kut gl~anja na jezični feno-
men i stvorio danas općenito poznatu transformacijsku gene·
rativnu gramatiku. Ovom teorijom konačno prestaje jaz
između evropske i američke lingvistike, budući da su je s
velikim početnim oduševljenjem prihvatili istraživači s obje
strane Oceana.
Chomsky je u svojim prvim djelima Syntactic Structures,
1957. (Sintaktičke strukture) - •prvi Chomsky• - i, s dub·
ljom razradom, Aspects of the Theory of Syntax, 1965. (Vido·
vi sintaktičke teorije) - adrugi Chomsky• - stavio u žarište
interesa lingvista područje sintakse, koja za nj postaje cen-
tralnim dijelom gramatičkog opisa, i odbacio je pojam kor-
pusa i cjelokupan deskriptivistički pristup. Naime, on teži

78
 za tim da opiše sposobnost govornika nekog jezika da, na
osnovi ograničenog broja jezičnih postava koje je čuo, p~
izvede beskonačan niz rečenica - tu sposobnost Chomsky
naziva kreativnost. Zbog toga je u njegovoj teoriji grama-
tika zamišljena kao kibemetičko ustrojstvo u koje na inputu
ulaze određeni bazični podaci, a na outputu izlaze sve reče·
nice nekog jezika, i samo one: prema tome, gramatika Chom-
skoga ne opisuje konkretne rečenice zatečene u nekom kor-
pusu (te su rečenice za nj potvrđene), već sve rečenične po-
stave koje govornik prihvaća ili bi mogao prihvatiti ltao
rečenice svojeg materinjeg jezika (to su ovjerene rečenice).
Samo gramatičko ustrojstvo, prikazano donekle pojednostav-
njeno, sastoji se od tri sastavnice - sintaktičke, koja je
središnja, te fonološke i semantičke. U sintaktičku sastav-
nicu ulazi baza, u kojoj se kao bazični podaci formiraju
kategorljalna pravila (pravila kojima se struktura rečenice
dijeli na najelementamije dijelove, kao što su subjektna i
predikatna skupina, na primjer), a kad se s pomoću njih
dobiju vrlo jednostavne rečenične strukture, njima se pri-
družuju jedinice iz drugog dijela baze, leks~ona ili rječnika,
dakle popisa riječi tog jezika. U kasnijoj razradi Chomsky
je dodao i supkategorljalna pravila, koja, na rubu između
sintakse i semantike, pobliže određuju mogućnosti među­
sobnih kombinacija leksičkih jedinica. Ovako dobivene jed-
nostavne strukture američki lingvist naziva dubinska struk-
tura (deep structure), i po njegovu mišljenju one nose sav
bitan sadržaj, pa se njima .pridružuje (uglavnom nedovoljno
razrađena) semantička sastavnica podložna semantičkoj in-
terpretaciji. Pravila kojima se dolazi do dubinskih struktura
su derivacije, a njihova primjena može se grafički prikazati
s pomoću derivacijskih stabala. Da bi se od dubinskih struk-
tura dobile i kompleksnije rečenice kak:ve se doista javljaju
ili se mogu javiti u jeziku i govoru- Choinsky ih zove povr-
šhulklm strukturama (surface stnicture) -, na dubinske se
strukture primjenjuju transformacije, specifične za svaki
· jezik, dok se derivacijski postupci u bazi opisuju kao zajed-
nički svim jezicima. Transformacije su zapravo skup grama-
tičkih pravila kojima se dubinska struktura postupno pret-
vara u površinsku različitim izmjenama, premještanjima,
ukidanjima i spajanjima jezičnih jedinica, i po njima se gra-
matika zove transformacijskom. Površinskoj se strukturi pri-
družuje fonološka sastavnica, a njoj fonetska interpretacija

79
(ovaj je aspekt teorije osobito razradio suradnik Chomskoga
Monis Halle). Ovakva gramatika, dakle, proizvodi ili gene-
rira (u matematičkom smislu tog termina) beskonačne nizo-
ve ovjerenih rečenica, pa opisuje govomikovo poznavanje
Jezika (competence), koje Chomsky razlikuje, uglavnom u
smislu saussureovske dihotomije između jezika i· govora,
od upotrebe jezika (performance). U novije vrijeme, pošto
su se javili prvi pokušaji potpunog definiranja svih grama-
tičkih sastavnica, uključujući i semantičku (posebno u dje-
lu Paula Postala i Jerrolda Katza), Chomsky je donekle
revidirao svoja stajališta, dopuštajući - u knjizi Studies on
Semantics in Generative Grammar, 1972. (Studije o seman-
tici u generativnoj gramatici), a to je •treći Chomskyc -
da se u specifičnim slučajevima semantička interpretacija
može primijeniti i na površinske strukture: ovaj se razvoj
njegove teorije ponekad naziva interpretativnom semanti-
kom.
Usprkos svojem antibehaviorističkom polazištu, Chomsky
je od početka smatrao da je lingvistika usko vezana uz psiho-
logiju, ali uz njezin mentalistički aspekt. Upravo to staja-
lište dovelo ga je do prve slabe točke njegove teorije: naime,
uz pojam ovjerenosti trebalo je uvesti i kriterije te ovjere-
nosti, po kojima će se određivati pripada li neka rečenica
određenom jeziku ili mu ne pripada i koji će, u krajnjoj
konsekvenciji, biti osnova za procjenjivanje prikladnosti
gramatičkog opisa. U skladu sa svojim gledištima Chomsky
taj kriterij pronalazi u Idealnom govorniku lll slušaocu, koji
je zapravo neka vrsta apstraktnog zajedničkog nazivnika što
objedinjuje u sebi cjelokupno poznavanje nekog jezika real-
nih govornika, a koji se u praksi nužno svodi ili na intuiciju
samog istraživača ili na ograničenu grupu izvornih govor-
nika. Prema tome, ovjerenost jezičnih _postava u samoj je
teoriji zapravo neprovjerljiva. Razvijajući u tom pravcu
svoje teorije, Chomsky im je pridao i filozofsku dimenziju,
osobito izraženu u djelu Language and Mind, 1968. (Jezik i
um); on smatra da se nadovezuje na logičko-jezična ispiti-
vanja 17. stoljeća, na filozofske gramatike (poput gramatike
Port-Royala), na ono što sam naziva kartezijanskom lingvi-
stikom, buduđ da je i za nj jezik urođena i unaprijed dana
sposobnost čovjekova duha, sposobnost čija se univerzalnost
očituje u činjenici da su - po mišljenju Chomskoga - du-
binske strukture zajedničke i istovetne u svim jezicima. Na

80
taj se način on doista približava Descartesovim tvrdnjama
o urođenim idejama. U ovoj perspektivi kreativnost za Chom-
skoga postaje sposobnost čovjeka da beskonačno generira
rečenice na temelju unaprijed zadanih pravila: ista ta krea·
tivnost mora biti ugrađena u gramatiku, a sama je grama-
tika :zamišljena kao automati
Baš ovaj paralelizam između kreativnosti čovjeka i auto-
mata otkriva najslabije točke teorije Chomskoga. Teorija bi
trebalo da bude prevladavanje statičnosti ldasičnog struk-
turalizma s pomoću transformacija i kreativnosti, ali ona
nudi statičnost na jednom drugom nivou: sve se promjene
događaju na površini jezičnih struktura, a u svojoj dubini
te su strukture ne samo nepromjenljive i nedinamične nego
su i čovjeku dane a priori, pa on na njih nema nikakva utj&-
caja. Chomsky je doista stvorio izvanredno upotrebljiv mo-
del sintaktičkog opisa s visokim stupnjem formalizacije
(iako rezultati transformacijskih deskripcija nisu tako znatni
kao što se to prije dvadesetak godina činilo da će biti), i taj
model omo~uje veću komensurabilnost sintaktičkih susta-
va pojedinih je'Zika nego bilo koji model prije njega, ali
vjerujem da je greška američkog lingvista u tome što je, u
kasnijoj interpretaciji, poistovetio model sa stvarnošću i
želio kompleksnoj i dinamičnoj realnosti nametnuti svoj-
stva svojeg modela. Svoju, dakako ne sasvim nezasluženu,
popularnost Chomsky možda djelomično duguje i vlastitom
političkom angažmanu u redovima američke intelektualne
ljevice šezdesetih godina, a zacijelo i tome što, pogrešno
identificirajući cijelu lingvistiku s američkim deskriptiviz..
mom, sAm smatra da je načinio radikalan preokret u zna.
nosti o jeziku, Iako se njegovi stavovi dobrim dijelom nado-
vezuju na strujanja u evropskoj lingvistici.
Radovi Chomskoga imali su velikog odjeka širom svijeta,
i uz golem broj onih lingvista koji rade na primjenama i po·
boljšanjima •Standardne teorije•, ima i takvih koji sma·
traju da su njezini okviri preuski za prikladno opisivanje
jezika, pa je proširuju u različitim smjerovima. Najpozna-
tija je takva teorija generativna semantika, prema kojoj se
u žarište zanimanja i gramatičke deskripcije stavlja seman-
tička sastavnica - ona zamjenjuje dubinsku strukturu iz
teorije Chomskoga. Generativnu semantiku dobro predstav-
ljaju djela Georgea Lakoffa i Johna Roua. Negdje između

81
generativne sintakse i generativne semantike teoretski se
nalazi teorija dubinskih padela Charlesa FWmorea. On vje-
ruje da se dubinska struktura može najbolje karakterizirati
s pomoću nekoliko kategorija relacija prema glagolu u reče­
nici - te su kategorije dublnald padell (kao, na primjer,
agens, objekt, doživljavač, instnunent, cilj, izvor, mjesto,
vrijeme), i oni se uvrštavaju uz glagole kojima pripadaju u
rječnik, da bi u površinskoj strukturi zadobili različite gra-
matičke forme.

Ali i izvan Sjedinjenih Američkih Država teorije Chom-

skoga doživjele su značajan uspjeh. Osobito snažno uporište
transformacijska generativna gramatika ima u Demokrat-
skoj Republici Njemačkoj, gdje je Manfred Blerwlsch pri-
mijenio između ostalog ovo učenje na njemački jezični su-
stav. I u Sovjetskom Savezu uz izvjesne se modifikacije
mnogo primjenjuje transformacijsko-generativna metoda,
na primjer u djelima O. S. Ahmanove, Ju. D. Apresjana ili
I. A.. MelJ&aka.
Posebno mjesto među onima koji nadrastaju granice teo-
rija Chomskoga zacijelo pripada SebastlJanu Konstanttno-
vlču Aaumjanu. Njegova se aplikativno-generativna lingvi·
stika, izložena u knjizi Strukturnaja lingvistika, 1965. (Struk-
turalna lingvistika), zasniva na tvrdnji da je lingvistika teo-
rijska empirička znanost podređena kibernetici. šaumjan,
svjestan, za razliku od Chomskog, da izgrađuje samo model
koji ga zanima tek kao metodološka konstrukcija a ne kao
ontološko ili gnoseološko određenje jezika, i uviđajući line-
arnost i statičnost transformacijske generativne gramatike,
na osnovi poznavanja matematike, logike, analitičke filozo-
fije i teorija Chomskoga, unosi. u svoj izvanredno strogo
matematički formaliziran opis dinamiku i u sinkroniju, tako
da razlikuje dvije razine - genotip•~ Jezik (razina idealnih
objekata visoke apstrakcije, koji su zajednički većem broju
pojava druge razine) i fenotlpsld Jezik (u kojem se transfor-
macijama dobivaju konkretniji objekti realnih jezika). Pri
tome se upotre~ljavaju matematičke operacije aplikacija,
a - konsekventiio strukturalistički - odnosi među transfor-
macijama smatraju se bitnijima od samih transformacija.
Premda Saumjanovo djelo, svojim unošenjem dinamike u
opis, predstavlja na izvjestan način vrhunac dometa struk-
turalističkog pristupa, ono ipak poima - u skladu s autoro-
vim intencijama - jezik samo kao kibemetički kOd i ~

82
mjerno ne vodi računa o dinamici koja izrasta iz odnosa
jezika i govora i jezika i društva.

Još od Humboldta postojao je u lingvistici i u psihologiji

stalan interes za međusobnu suradnju, i on bi s vremena na
vrijeme urodio nekim mačajnijim djelom; ali pedesetih go.
dina ovog stoljeta uska povezanost lingvista i psihologa
stvorila je u Sjedinjenim Američkim Drf.avama novu disci-
plinu - psiholingvistiku. Prvi impuls rađanju psiholingvi-
stike dala je tek nastala teorija informacija, a drugi je po-
ticaj došao, nekoliko godina kasnije, od transformacijske
generativne gramatike Noama Chomskog i njezinih menta-
listički formuliranih postavki. Tako se u psiholingvisdci, ma
koliko ona bila mlada nauka, zapravo razlikuju dvije gen&-
racije istraživača, koje polaze sa gotovo suprotnih psiholo-
gijskih pozicija: prvi od njih, behavioristi po uvjerenju,
istražuju •jezično ponašanjec pojedinaa - među njima su
pomati od psihologa Charlea Osgood, a od lingvista Tbomu
Sebeok i, osobito, B. F. Sldnner: drugoj generaciji zanimlji-
vije je pitanje unutrašnjih mentalnih procesa kod pojedinca
u toku jezične komunikacije - njoj, na primjer, pripada
Erlc Lenneberg. Među sovjetskim psiholingvistima ističe se
A. A. Leontjev.
Područje psiholingvističkih izučavanja izvanredno je širo-
ko, bilo da je riječ o prvoj bilo o drugoj generaciji istrall-
vača, i teško je i navesti sve teme koje u nj ulaze. Ipak,
možda su najvažnije: izučavanje psihofizičkih procesa u
organiziranju i obavljanju čovjekove jezične djelatnosti, i
to s aspekta jezika i s aspekta govora, i na fonološkoj i na
morfološkoj i na sintaktičkoj i, posebno, na semantičkoj
razini, zatim razvoj govora i jezika (pa i mišljenja) kod dje-
teta, učenje jezika i bilingvizam sa psihološkog stajališta
i, napokon, svi vidovi patoloških jezičnih· ponašanja.
U okviru prve teme psiholingvisti ispituju, među ostalim,
i psihološke i neurofiziološke izvore jezične djelatnosti, kao
što su motivacija, mišljenje, namjera i nervna kontrola, i
motoričke manifestacije govora. Uz to se bave i definiranjem
funkcije govora polazeći, uglavnom, od definicija koje je
još 1934. formulirao Karl Bilhler (i koje su analogne Jakob-
sonovim funkcijama jezika, ali su od njih manje po opsegu):
on razlikuje pri~ivanje (kad se govor odnosi na objekt
koji se komunicira), iz.ral.avanje (govor služi za ekspresiju

83
govornika) i obraćanje (govor upućen slušaocu). Osim toga
različitim se testovima (metode psiholingvistike većinom
potječu iz psihologije) analizira odnos govornika prema odre-
đenim jezičnim jedinicama.
U proučavanju dječjeg govora i razvitka jezične organi·
zacije u djeteta interes je usmjeren i prema ontogenetskom
i prema filogenetskom razvoju (iako su danas znanstvenici
uglavnom svjesni toga da rađanje govora u pojedincu nikako
ne reproducira nastanak jezika i govora u ljudskom društ-
vu). Posebno je pitanje procesa verbalizacije čovjekova mg.
ljenja i povezanosti jezika i mišljenja i njihove međusobne
uvjetovanosti: ovdje psiholingvisti uglavnom polaze od su-
protnih gledišta psihologa Jeana Ptageta i L. S. Vygotskog.
Učenjem jezika i problemima bilingvizma uz teoretsku
bavi se primijenjena psiholingvistika, koja svojim otkrićima
o odvijanju procesa usvajanja jezičnog sustava na različi·
tim nivoima mole značajno unaprijediti nastavu jezičnih
predmeta i njihovu metodiku. Isto tako i različita oštećenja
koja se javljaju u upotrebi jezika u komunikacijskim pro-
cesima nnimaju i teoriju psiholingvistike (koja u njima
istražuje procese suprotne stjecanju jezika) i njezinu pri·
mjenu (koja iznalazi najbolje načine liječenja takvih bo-
lesnika).
Premda je psiholingvistika, osobito američka, danas do-
brim dijelom vezana uz stajališta Chomskog, ona im ipak
pruža jednu dimenziju koja tim stajalištima nedostaje: nai-
me, svako suvremeno. psihološka izučavanje nužno stavlja
pojedinca i u društveni kontekst - to je točka u kojoj s.:
susreću psiholingvistika i sociolingvistika.

Gotovo su sva značajna usmjerenja čovjekove misli i 19.

i 20. stoljea (pa i prije) - od Darwinovih teorija i Freudove
psihoanalize do behaviorizma, kibernetike ili strukturaliz-
ma - nalazila svoj odjek i u lingvistici. Jedino je izostao
zaista kreativan susret između marksizma i lingvistike: ova
je situacija utoliko čudnija što je jezična djelatnost nesum-
njivo društveni fenomen, usko isprepleten s većinom pojava
koje su u !arištu ispitivanja marksistički orijentiranih teo-
rija. Usprkos tome, niti materijalistički i dijalektički teme-
ljena filozofija i sociologija, okrenute k rješavanju drugih,
ponekad u čovjekovu tivotu konkretnije prisutnih problema,
niti suvremena lingvistika, ricljvećim dijelom obuzeta struk-

84
turalistički egzaktnom analizom sistema, nisu težile za su-
radnjom i definiranjem međusobnih interferencija.
Dakako, jedan dio lingvističkih učenja, osobito onih so-
vjetskih (ali i drugih), deklarativne se, u oblikovanju vla-
stitih teorija, pozivao na misli klasika marksizma, a.li. to je
vrlo rijetko izlazio iz okvira pukih referencija. Naime, u
djelima Maru i Engelsa, posebno u Ranim radovima, a
kasnije i u nekim Lenjinovim bilješkama i člancima, mogu
se doista otkriti izvanredno poticajne misli (na primjer one
iz Njem~ke ideologije o odnosu jezika, svijesti i spoznaje).
ali one, istrgnute iz konteksta, ni u kojem slučaju ne pred-
stavljaju gotovu i zatvorenu bazu za razmišljanje o jezičnom
fenomenu kako bi to mogle željeti neke dogmatske inter-
pretacije. Naprotiv, samo cjelokupno Marxovo i Engelsovo
djelo sa svojim daljim stvaralačkim razradama može po-
služiti kao osnova za kreativna otkrivanje međusobnih ura-
slosti i isprepletenosti jezika i društva - to je svakako go-
lem zadatak, i on se još uvijek nalazi pred lingvistikom,
koja mu tek u najnovije vrijeme počinje prilaziti.
Ipak, već je dvadesetih godina našeg stoljeća u Sovjet-
skom Savezu NlkolaJ Ja.kovljevlč Marr (1864-1934), površno
apsorbiravši osnovne postavke marksizma, stvarao specifič­
nu teoriju koja je pretendirala na to da bude marksistički
fundirana - marizam. Ovaj vrsni pomavalac kavkaskih
jezika dok.azivao je da, unutar shematskog poimanja odnosa
baze i nadgradnje, jezik pripada ·nadgradnji, tako da se mora
definirati u funkciji svoje· ekonomske baze: svaka njezina
promjena nužno povlači za sobom i promjenu jezika. Sta-
više, Marr je tvrdio da ta veza seže tako daleko . da se
jezici pojedinih klasa moraju među~obno razlikovati. Tome
je pridodao i spekulacije o stadijalnosti jezičnog razvitkn
(čiji su stupnjevi paralelni sa stupnjevima oblika društve-
ne proizvodnje i društvenih odnosa, od prvobitne zajednice
do socijalizma) i o monogenezi jezika (dokazujući čudno­
vatim etimologijama da se u početku svih jezika nalaze če­
tiri osnovna korijena: sal, ber, jon, ro§). Nakon Marrove
smrti, u pogodnoj klimi staljinizma, marizam je postao· u
Sovjetskom Savezu jedina službeno dopuštena lingvistika.
Ovaj prekid veza s ostalim lingvističkim teorijama u znatnoj
je mjeri zakočio rad sovjelskih znanstvenika. Poslije 1950,
kada je ličnom Staljinovom intervencijom marizam dezavu-
irao, sovjetska je lingvistika .s velikim poletom nastojala

85
nadoknaditi izgubljeno vrijeme: u nJezmu naglom i znat-
nim dijelom pragmatički orijentiranom uključivanju u struk-
turaliz.am mogu se tražiti neki razlozi zbog kojih sovjetski
istraživači, osim šaumjana, nisu toliko sudjelovali u konci-
piranju suvremene opće lingvističke teorije.
No strukturalizam - kao pogled na svijet prema koje-
mu je sva dinamika i kretanje samo površinska pojava, dok
ljudska spomaja teži k pronicanju stalnih i nepromjenljivih
struktura koje predstavljaju unaprijed i jednom zauvijek
zadanu bit svijeta - morao je prije ili kasnije izazvati mark-
sistički utemeljenu kritiku. Prve takve kritike nastale su
izvan područja lingvistike, među marksistički orijentiranim
filozofima i sociolozima - ovdje posebno mjesto zacijelo
pripada Francuzu Henrlju Lefebvreu, to više što se on u
svojim radovima nerijetka dotiče i jezičnog fenomena. Le-
febvre upozorava na to da je suprotnost između dijalektič­
kog materijalizma i strukturalizma u biti sutna opoziciji
koja je u antici vladala između Heraklitove filozofije i elea-
tizma: za Heraklita je svijet neprestano kretanje, dok ga
Zenon i njegova škola tumače kao stalnu nepokretnost. Isto
tako, u svojem najortodoksnijem obliku, na primjer kod
Michela Foucaulta, strukturalizam postulira postojanje si-
stema, statičkog i nepromjenljivog, koji je nezavisan i od
stvari što ih povezuje i od čovjekove misli i djelovanja: oni
su samo postupci djelomičnog i postepenog otkrivanja si-
~tema. :la Lefebvrea je strukturalizam zloupotreba nužne
redukcije kojom se u 'Svakoj znanstvenoj analizi odvajaju
bitni elementi od nebitnih, on je u osnovi negacija svakog
kretanja i u ovom je obliku nespojiv s Marxovom teorijom
jer dijalektičkom procesu nepre~tana kretanja nameće sta-
tičnost strukture i sistema. Lefebvre pri tome ne odbacuje
strukturalizam kao metodu naučnog istraživanja, nego samo
poistovećivanje stru.kturalističkog modela sa stvarnošću, nje-
govu pretenziju da tumači i protumači čovjekov svijet. Fran-
cuski sociolog smatra da strukture treba da se definiraju
kao presjeci neprestanih dijalektičkih procesa strukturira-
nja i destrukturiranja - time se zapravo dolazi do novog
pojma dinamičke strukture, koji bi lingvistici mogao izvan-
redno mnogo pomoći u prevladavanju i inkorporiranju struk-
tura.lističkog načina mišljenja.
Na filozofskom području stvaranju osnove za jedno ne-
strukturalističko i marksistički orijentirano poimanje jezič-
nog fenomena zacijelo pridonosi djelovanje poljskog filozofa
Adama Schatta. On u svojem, u velikoj mjeri nedogmatskom,
pristupu uočava činjenicu da se relacija između jezika i
stvarnosti ne može promatrati - kako se to obično čini -
jednosmjerno već u njihovu međusobnu prožimanju: jezik
jest aktivno djelovanje pojedinca a ne pasivni odraz stvar-
nosti, ali su istovremeno i sva.ki individuum i njegov jezik
uvjetovani historijskim i društvenim determinantama, a
pojedinac sadrfava u sebi i sveukupnost društvenih odnosa.
U samoj lingvistici otpori strukturalizmu javljaju se tek
u najrecentnijem razdoblju, dobrim dijelom kao reakcija na
teorije Chomskoga. Većina se tih otpora eksplicitno ili impli·
citno poziva na Marxova i Engelsova stajališta, smatrajući
da se ograničenja nametnuta strukturalizmom mogu prevla-
dati upravo dijalektičkim promatranjem jezičnog fenomena·
u njegovu društvenom i historijskom kontekstu.
Unutar ovih poststrukturalističkih kretanja osobito se
ističe grupa mlađih francuskih lingvista, izrasla s jedne stra-
ne na francuskoj tradiciji uočavanja odn!>sa između jezika
i društva i, posebno, na učenjima Jean.a Duboisa, a s druge
strane u izrazitom odbacivanju gledišta Chomskoga. Ovi
istraživači, a među njima su kao teoretičari vjerojatno naj-
značajniji Jean-Baptlate Marcellesl i Denls Slakta, u larište
ispitivanja stavljaju iskazivanje diskursa, dakle trenutak u
kojem govornik, prisvajaj~i dio jezičnog sistema, u govoru
uspostavlja vezu sa svijetom oko sebe. Budući da je iskazi-
vanje sjecište upotrebe jezičnog sistema i golemog broja
izvanjezičnih činjenica koje determiniraju samog govornika
(od njegove konkretne situacije do njegova stečena iskus-
tva i ideološke konstelacije), u ovakav lingvistički pristup
mora se unijeti čitav niz varijabli. One doista pridonose di-
namičkom promatranju jezičnog fenomena, ali su svojim
opsegom neprikladne za manstveno istraživanje, pa se ana-
liza iskazivanja nu!no usmjeruje preina specifičnoj vrsti
diskursa, poli~kom diskursu, u kojem se i govornikova
idejna pripadnost grupi i društveni i historijski kontekst
mogu relativno egzaktno definirati. Francuski lingvisti, pre-
ma tome, ispituju samo govor i objašnjavaju ga nelingvistlf..
kim - sociološkim, političkim ili povijesnim - činjeni.
cama, a kako je iskazivanje individualan čin, analiza je neop-
hodno Induktivna tako da su njezini različiti rezultati m~
đusobno nesumjerljivi, a u krajnjoj konsekvenciji s lingvi-
stičkpg 111 stajališta naj~ i trivijalni.

87
 I u Italiji se također javljaju lingvisti koji s eksplicitno
marksističkih pozicija pokušavaju pronaći putove skrivene
strukturalizmu. :Već je nešto ranije od drugih Tulio De
Mauro, izgrađujući semantičku teoriju strukturalističkom
metodologijom, naglasio potrebu da se jezik tumači s po-
moću čovjekove prakse i da se semantičke jedinice defini-
raju u droštvenom i historijskom kontekstu svoje upotrebe.
Daleko oštriju kritiku strukturalizma i unutar lingvistike i
izvan nje daje filozof •lijeve• orijentacije Ferrucclo Roul·
-Landl, koji čovjekow jezičnu djelatnost smatra jednim od
triju bitnih oblika proizvodnje s pomoću kojih čovjek ~
biološkog kontinuuma prelazi u vlastiti kontinuum. Zbog
toga Rossi-Landi vjeruje da se Marxove ekonomske katego-
rije, od kapitala do privatnog vlasništva i alijenacije, mogu
gotovo netransformirane prenijeti u lingvističku teoriju u
kojoj više-manje proizvoljno bira ekvivalente na određenin1
nzinama, tako da njegov pokušaj u stvarnoj lingvističkoj
analizi ostaje - čini mi se - neupotrebljiv. Sličan je pri-
stup, ali donekle umjereniji i s dubljim poznavanjem lingvi-
stičke materije, uočljiv u djelima drugog talijanskog filo-
zofa, Augmta Ponzlja, koji polazi od vrlo relevantne kritike
pozicija Chomskoga i strukturalizma uopće da bi napokon
dokazivao kako je jezik ne samo sredstvo interpersonalne
komunikacije već i simptom društvenog stanja - zbog toga
on, kao l Rossl-Landl, vjeruje da jedan od oblika revolucio-
narnog djelovanja mora biti i jezična revolucija.
Odbacivanje strukturalističkog pristupa javlja se i drug-
dje u Evropi; tako, na primjer, u Saveznoj Republici Nje-
ma&oj, grupe mlađih lingvista s različitih, ali uglavnom
bar deklarativno marksističkih pozicija, traže na koji bi
se način mogla jezična djelatnost -istraživati i kao društveni
fenomen a ne samo nezavisno od društva i od čovjeka.
Doprinos 'strukturalizma lingvistici doista je velik i, kao
što smo vidjeli, gotovo cijela suvremena terminologija i me-
todologija lingvističkog opisa potječe iz strukturalističkih
učenjL Otkrivanje jezičnog sustava i njegovo definiranje
kao mrd.e odnosa između jedinica pojedinih razina (dakle
kao stnlkture) omogućilo je lingvistima da uoče i opišu
zakonitosti koje dotadašnja znanost o jeziku nije mogla ot-
kriti. Ali istovremeno, strukturalistički orijentirana lingvi~
stika, upravo u težnji da egzaktno opiše jezični sistem, već
od de Saussurea nadalje smatrajući da svako unošenje no-

88
vog elementa u sustav poništava mogućnost njegove točne
deskripcije jer mu mijenja strukturu, morala je ograničiti
područja svojeg ispitivanja i isključiti iz njega sve ono što.
je prijetilo da mijenja sistem. Tako je najprije sinkronijska
lingvistika zadobila prednost nad dijakronijskom, jer se
pretpostavljalo da se jezična struktura može obuhvatiti samo
u trenutnom presjeku a ne u toku vremena: kasnije je t<>
mišljenje, osobito Martinetovom zaslugom, donekle promi-
jenjeno, jer su unutar jezičnog sustava otkrivene predvid-
ljive pravilnosti nekih izmjena, ali se one - u interpretaciji
ortodoksnog strukturalizma - mogu obuhvatiti drugim u
sebi nepromjenljivim strukturama. Zatim su se lingvisti
koncentrirali samo na izučavanje jezika kao apstraktnog
sistema znakova, tvrdeći da u njegovoj konkretizaci]i -
govoru - nema ničega što v~ ne i>ostoji u jeziku: na taj
su način namjerno zanemarili činjenicu da se u govoru mo-
raju pojaviti novi fenomeni kad god to zahtijevaju komuni-
kacijske potrebe. I napokon, manost o jeziku u struktura-
lističkom razdoblju bavi se mnogo više planom jezičnog
izraza nego planom sadržaja: ova relativna zapostavljenost
semantike uvjetovana je svakako i time što je plan sadr-
žaja u jeziku najuže povezan sa stalno promjenljivim ~an­
jezičnim univerzumom, pa je u njemu najteže uspostaviti
sistem, a uz to, jednom uspostavljen, takav sistem nikako
ne može imati odlike koje strukturalizam postulira. Drugim
riječima, strukturalistička se lingvistika najvećim dijelom
bavila samo sinkronijskim presjecima plana izraza jezičnog
sustava.
Poststrukturalističke reakcije na ovu ograničenost nisu.
uglavnom mogle da je nadoknade, jer su težile za tim da jed-
nosmjerno objasne utjecaje samo nekih izvanjezičnih poja-
va na jezik I govor: ali su izvanredno upozorile na to da
lingvistika, ako, poput strukturalističke, ne vodi računa o
čovjeku koji unutar društva, i njime determiniran, upotreb-
ljava jezik, mora biti sterilna i nedovoljno prisutna u kon·
kretnim problemima svojeg vremena.
Vjerujem zato da bi nova lingvistika, čiji se obrisi u
ovom trenutku tek naslućuju, morala uzimati u obzir više-
struku uraslost jezičnog fenomena u čovjekov univerzum i
u čovjekov društveni fivot. Interes takve lingvistike obu-
hvaaao bi nekoliko vrsta dijalektički zasnovanih odnosa u
koje jezik i govor i jezična djelatnost u cjelini ulaze. Nai-

89
me, jezična djelatnost kao jedan od oblika ljudske prakse
isprepletena je s ostalim formama te prakse: ona služi za
komuniciranje o njima i tako na njih utječe, ali je, dakako,
i sama pod njihovim utjecajem. Postoji, zatim, i izvanredno
zanimljiva relacija jezične djelatnosti, jezika i govora prema
izvanjezičnom univerzumu, relacija koja je takoC1er u biti
dvosmjerna i dijalektički zasnovana: ona se prvenstveno
ostvaruje na semantičkoj razini jezika, budući da se na plan
sadržaja preslikava neprestano promjenljiv univerzum, čije
se promjene moraju odraziti i u jeziku da bi se o njima
moglo komunicirati; pri tome ne treba zaboraviti da su one
djelomično izazvane i jezičnom djelatnošću. Da bi se obja-
snila ova nužna dinamika jezika, moraju se promatrati me-
đusobni odnosi jezika i govora, oni odnosi prožimanja, po-
ništavanja i potvrđivanja o kojima je bilo riječi u uvodu,
i koji te kasnije biti razrađeni. Ako i te relacije proučavamo
u njihovu stalnom djelovanju, dinamika postaje ugrađena u
jezik i govor i u sinkroniji, a prerastanjem određenog kvan-
titeta promjenA u nov kvalitet dobiva se nov dijakronijski
stupanj, tako da sinkronijsko i dijakronijsko istraživanje
postaju dva aspekta iste lingvističke analize. U ovom kon-
tekstu novo značenje ima i čovjeku koji upotrebljiva jezični
sistem inherentna kreadvnost, dakle sposobnost jezika i go-
vora da se prilagode stalnim promjenama u univerzumu·: ona
izrasta iz interferencija jezika i govora, jer je jedan od uz-
roka stalnog strukturiranja i destrukturiranja jezičnog si·
'Stema kroz filtar govora; na taj način strukture gube svoju
neprikosnovenost i stalnost i postaju doista dinamičke. Ovak-
va lingvistika ne bi, dakako, odbacila dostignuća struktura-
lizma, već bi ih, prefonm.ilirana, ugradila u svoje oblikova-
nje, a uključila bi i istraživanje plana sadržaja i odnos jezika
i govora µ domenu svojih interesa.. Uz to bi ona, upravo
zbog svojih dijalektičkih i materijalističkih pretpostavki,
bila svjesna vječne nesvršenosti i nesavršenosti komunika-
cije jezikom, što je, uostalom, glavni pokretač te komunika-
cije; samim tim bila bi svjesna i svoje vlastite nesvršenosti
i nesavršenosti.
U njezinu formiranju prirodni bi saveznik bile marksis·
tička filozofija i marksistička sociologija, u svojim antidog-
matskim oblicima, otvorene novim spoznajama i saznanjima.
Lingvistika - mislim - ne rješava svoje probleme ako se
proglasi marksističkom niti ako preuzme gotove modele iz
marksističke teorije, v~ se može približiti više nego do sada
njihovu rješavanju ako pokuša dijalektički zahvatiti jezik
i govor u njihovu totalitetu i dijelovima, kao produkte,
sredstva i oblike čovjekova historijski i društveno determi-
niranog djelovanja

91
 4. FONOLOGIJA

Na osnovi saussureovske dihotomije između jezika i go-

vora izrasta i razlikovanje između fonologije i fonetike: obje
se ove lingvističke discipline bave jedinicama najnižih razi-
na, manjima od jezičnog znaka, i to samo na planu izraza,
no dok fonologija proučava apstraktne jedinice s aspekta
jezika, fonetika analizira njihovu materijalizaciju s aspekta
govora. Pri današnjem stanju lingvistike ovo teoretsko razli-
kovanje vrlo je teško provesti jer se i fonološka ispitivanja
obično zasnivaju na nekim fizikalnim karakteristikama prou-
čavanih jedinica, a i fonetika· uvijek mora voditi računa o
funkciji svojih objekata u jezičnom sustavu. Zato je u
praksi granica između fonetike i · fonologije često sasvim
nejasna, a neki je istraživači ne primaju ni u teoriji, pa
dolazi do značajnih terminoloških razlika u pojedinim ško-
lama; sve ove razlike neće, dakako, uvijek moći biti spo-
menute.
U povijesti lingvistike fonetska su istraživanja prethodila
fonološkim. Fonetika je disciplina koja izučava fiziJµlne oso-
bine realizacije jezičnih jedinica manjih od znaka (a ponekad
i same znakove) u govoru, i to s njihova akustičkog, artiku-
lacijskog ili psihoakustičkog aspekta. Prema različitim kri-

92
terijima fonetika se mo7.e podijeliti na mnoge grane. Tako
se razlikuju deskriptivna ili sinkronijska fonetika (koja ana-
lizira trenutna stanja) i historijska ili evolutivna fonetika
(koja ispituje uzroke i načine mijenjanja fonetskih jedinica
u vremenu). Komparativna fonetika uspoređuje načine go·
vome realizacije u većem broju jezika, a kombinatorička fo-
netika utvrđuje pravila po kojima se glasovi, kao najmanje
fonetske jedinice, vladaju unutar većih jedinica. O tome
kako govornik producira jezične jedinice u govoru, podatke
nam daje artikulacijska ili fiziolo!ka fonetika, a slušaočeva
percepcija objekt je akustičke fonetike, kojoj u novije vrije·
me često poma7.e i psihoakustika. I napokon, teoretskim vi·
dom fonetskih istraživanja i uspostavljanjem općih zakonito-
sti bavi se teorijska fonetika, a raznolike primjene koordinira
primijenjena fonetika. Eksperimentalna fonetika, na temelju
rezultata svojih mnogobrojnih laboratorijskih pokusa daje
neophodne podatke svim drugim granama fonetike. Upravo
je razvoj eksperimentalne fonetike od polovice 19. stoljeća
nadalje (Hennann von Helmholtz i P.-J. Rousselot, a ka-
snije i Eduard Sievers, Henry Sweet, Paul Passy i Daniel
Jones, među ostalima) otkrićem da je čovjekova glasovna
produkcija fizikalno beskonačno raznolika umnogome prido-
nio napretku fonetike i fonologije.
Eksperimentalna se fonetika danas služi mnogim instm-
mentima i aparatima. Od metoda koje se upotrebljavaju u
ispitivanju artikulacijskih pokreta govornih organa pri pro-
dukciji pojedinih glasova najpoznatije su palatografija (na
umjetnom nepcu dobiva se otisak pi:;itiska jezika - palato-
gram), labiografija (kojom se bilježe pokreti usana), rentge-
nografija (snimanje položaja govornih organa ili njihova
micanja s pomoću rentgenskog filma),.. laringoskopija i stro-
boskopija (promatranje titranja glasnica). Akustička strana
govorne produkcije izučava se s pomoću kimografa (gdje se
iglom mehanički. bilježe valovite modulaeije izazvane zrač­
nom strujom i pokretima govornih organa), fonografa (pre-
teče gramofona), magnetofona, oscilografa (kojim se elek-
tričnim putem dobiva slika pokreta i strujanja), te spektro-
grafa (koji vrši analizu frekvencija i intenziteta kompleks-
nog zvuka i prikazuje je s pomoću dijagrama - spektrogra-
ma). U novije vrijeme postignuti su i veliki uspjesi u sinte-
tičkom, umjetnom stvaranju govora s pomoću aparata, što
mo7.e pomoći i fonologiji, jer otkriva artikulacijski i akus-
tički relevantna svojstva pbjedinih glasova.

93
 Jedan je od osnovnih objekata fonetike glas - artikuli-
rani zvuk u govoru koji je materijalna realizacija apstraktne
jezične jedinice, fonema, i koji prepoznajemo na osnovi
organizacije fonološkog sustava. Covjek glasove proizvodi s
pomoću govornih organa (čija je primama biološka funkcija
uvijek drugačija): dijafragme, pluća, grkljana, glasnica, usne
i nosne šupljine, jezika, nepca, zubi i usnica. Tradicionalna
se klasifikacija glasova provodi na osnovi mješovitih arti-
kulacijsko-akustičkih kriterija, ali ona je uglavnom potvr-
đena i strogom primjenom bilo jednog bilo drugog kriterija,
a najčeš~ služi i kao temelj uspostavljanju fonoloških sis-
tema. Prema tome da li pri njihovoj produkciji zračna struja
izlazi ili ulazi, svi se glasovi mogu podijeliti na ekspiratorne
(daleko najčešći) i inspiratorne (klikovi, karakteristični za
neke afričke jezike). Ekspiratorni su glasovi ili oralni (ako
:rračna struja izlazi samo kroz usnu šupljinu) ili nazalni
lako se spuštanjem mekog nepca otvara i nosna šupljina).
Opamito se razlikuju vokali ili samoglasnici (glas izgovoren
bez ikakve prepreke), sonanti (glas izgovoren s malom pre-
prekom ili suženjem u govornim organima) i konsonanti ili
suglasnici (kod kojih postoji jača prepreka zračnoj struji).
Vokali i sonanti ponekad se nazivaju zvonkim ili sonornim,
a konsonanti §uJtavim glasovima. Glasovi mogu biti i zv~ni
i bezvrdni (prema tome da li pri realizaciji glasnice titraju
ili ne titraju), no vokali su uvijek a sonanti većinom zvučni.
Ovisno o podignutosti jezika postoje visoki (i), srednji (a) i
niski {u) vokali, o položaju jezika prema nepcu prednji (i),
sredi§nji (a) i stratnji (o), o položaju usana labijalizirani
(o, u) i nelabijalizirani (i, e), o napetosti artikulacije otvoreni
(a) i zatvoreni (i, u), a o trajanju dugi i kratki vokali. Dva
vokala spojena u jednu artikulacijsku cjelinu u kojoj ostaju
dvije kvalitete sačinjavaju diftong (lat. au ili ae). Sonanti
obuhvaćaju poluvokale ili polukon~onante (na primjer, j),
nazale (n, m, nj) i likvide (l, lj, r). Prema mjestu artikula-
cije, odnosno mjestu na kojem je prepreka najizraženija,
sonanti i konsonanti dijele se na usnene ili labijale (bilabi-
jale p, b, m i labiodentale f, v), zubne ili dentale (t, d, n, z.
s), alveolare (l, r, §, i, c, č, 6, đ, dt), cerebrale ili kakuminale
(s jezikom pritisnutim o vrh tvrdog nepca - I i 4 u indij-
skim jezicima), tvrdonepčane ili palatale (j, lj, nj), mekane~
čane ili velare ili (pogrešno) guturale (k, g, h), uvulare (r),
te faringale i laringale (koji se javljaju u arapskom, na prim-
jer). Unutar samih konsonanata prema načinu artikulacije

94
postoje eksploz.ivi ili okludvi ili zatvorni suglasnici (kod
kojih u jednom trenutku artikulacije dolazi do potpunog
prekida zračne struje, a zatim do eksplozije - p, t, k, b, d,
g), frikativi ili spiranti ili tje~ni (bez takva prekida -
s, J, z, f, v, f) i afrikate ili sliveni suglasnici (koji su njihova
kombinacija - c, č, ~. df, đ). I sonanti i konsonanti mogu
biti labijali:.irani i palataliz,irani (ili umekšani - lj i nj), te
aspirirani (s bakom - kla, tla). Ovo, dakako, nisu sve moguć-­
nosti podjele glasova.
Glasove u govornom nizu proučava kombinatorička fone-
tika. Ona mora utvrditi najprije koji se glasovi artikulacij-
ski međusobno jedan za drugim u slijedu isključuju (i time
pruža materijal fonologiji, koja će konstatirati koje su sve
sintagmatske kombinacije unutar sistema, bilo iz artikula-
cijskih bilo Iz nekih drugih razloga, nemoguće). Zatim će
njezin objekt biti slog - prema nekim autorima najmanja
fonetska jedinica koja se izgovara jedinstvenom artikula-
cijom; no dok je za pojedine jezike prema kombinacijama
fonema moguće odrediti fonološke slogove, neki istraživači
postojanje fonetskog sloga dovode u sumnju, jer je teško
definirati granicu sloga: katkada se ona stavlja tamo gdje
završava implodja (sužavanje puta zračnoj struji kroz go-
vorne organe) i počinje eksplozija (njegovo otvaranje), pa bi
se slog mogao fonetski definirati kao maksimum sonomosti
i minimum napora između dva minimuma sonomosti i mak-
simuma napora pri artikulaciji. Svaki slog ima svog nosioca
- glas koji se izgovara s najvećim otvorom: to je najčešće
vokal ili diftong, a rjeđe sonant ili konsonant. Slogovi mogu
biti otvoreni ili zatvoreni (s obzirom na to da li završavaju
ili ne završavaju na vokal - pre-dah), dugi ili kratki (prema
dužini njihova nosioca) i naglaJeni ili nenaglaJeni (prema
tome da li na sebi nose naglasak ili ga ne nose).
I kombinatoričku i evolutivnu fonetiku 'zanimaju i razli-
čiti procesi mijenjanja kojima su podložni glasovi kad se
nađu u nekom fonetskom nizu. Jedan je od najraširenijih
takvih procesa asimilacija ili jednačenje - težnja za izjed-
načavanjem dvaju glasova u kontaktu ili u neposrednoj bli-
zini. Asimilacija je progresivna, ako prvi glas djeluje na
drugi (tal. mungere< lat. mulgere), regresivna, u obratnom
slučaju (vrapca < vrabca), ili recipročna, ako glasovi među­
sobno djeluju (tal. ratto < *rapto < *rap'do < lat. rapidum),·
potpuna, ako se oba glasa sasvim izjednače (lat. affero < ad-

9S
fero), ili djelomična (lat. actus < *agtus); po mjestu artikula-
cije ili po načinu artikulacije; kontaktna (ako se događa pri
dodiru dvaju glasova) ili distantna (dilatacija, na primjer
!at. homo < *hemo). Posebni su slučajevi asimilacije pa1ata-
lizacija (kad se suglasnik umekšava, palatalizira pred pred-
njim vokalima - vuče < *vuke) i harmonizacija (kojom
vokali u svim slogovima neke riječi moraju pripadati istoj
grupi, česta u ugrofinskim i nekim azijskim jezicima). Su-
protan je proces disimilacije ili razjednativanja, u kojem se
dva slična ili ista glasa u susjedstvu počinju više međusobno
razli.kovati. I ona može biti. kontaktna (lat. societas < *soci-
itas) ili distantna (diferencijacija, lat. meridies < *medidies).
Među ostalim mnogobrojnim procesima važniji su: metateza
(promjena mjesta glasova - f.lica < *lf.ica), epenteza (ume-
tanje glasa, etimološki neopravdanog, radi lakšeg izgovora
- skuplji < *skupji), proteza (stavljanje nekog glasa na
početak riječi - jarbol < !at. arbor), te liaplologija (izostav-
ljanje jednog od dva uzastopna ista sloga - tragikome-
dija < tragikokomedija).
Fonetika danas ima vrlo široku primjenu, na primjer
u ortoepiji (ispitivanju i učenju pravilnog standardnog izgo-
vora), u učenju stranih jezika, u rješavanju tehnoloških pro-
blema prenošenja ljudskog glasa na veće udaljenosti i, napo·
kon, u obučavanju ljudi s oštećenim sluhom da ovladaju
sposobnošću govora. U ovom posljednjem zadatku osobito
sudjeluje i akustička fonetika koja proučava i akustička
svojstva glasa, njegovu· frekvenciju (učestalost titraja kom-
pleksnog zvučnog vala u pojedinom glasu - o njoj ovisi
visina glasa; ljudsko uho čuje zvukove s frekvencijama od
16 Hz do 20000 Hz), intenzitet (upotrijebljenu zvučnu ener-
giju, mjeri se u decibelima) i boju ili timbar (ovisnu o ras-
poredu najznačajnijih frekvencijskih .formanata u spektru
pojedinog glasa).

Fonologija, koja se ponekad naziva i fonemika i funkcio-

nalna fonetika, istražuje funkciju glasova u jezičnom siste-
mu, pa stvara vlastite apstraktne jedinice - foneme - i
uspostavlja njihove sustave i proučava njihove kombinacije.
Fonologija se obično dijeli na sinkronijsku i dijakronijsku,
od kojih prva analizira fonološke sustave u trenutnQm vre-
menskom presjeku a druga u vremenskom toku njihova raz-

96
voja, dok opća fonologija utvrđuje fonološke zakonitosti
koje vrijede u svim jezicima i u svim vremenima.
Pošto je fonetika uočila da u konkretnim glasovnim
produkcijama postoji praktički beskonačna raznolikost, na
čijoj se osnovi nikako ne može izgrađivati komunikacijski
sistem - a bilo je jasno da niti govornik niti slušalac ne
uočavaju tu beskonačnost - , postalo je nužno definirati
na apstraktnoj razini jezičnog· sustava konačan broj jedini-
ca kojima se glasovi pridružuju. Te su jedinice foneml.
Postoje mnoge definicije fonema, a većina od njih polazi
od akustičkih ili artikulacijskih svojstava glasova, što nije
u skladu sa saussureovskim postulatom o apstraktnosti je-
zičnog sistema, a uz to, upravo zbog kontinuiranosti fizi-
kalne raznolikosti, ne pruža sigurne kriterije delimitacije
pojedinih fonema. U djelima većine strukturalističkih škola,
od praških fonologa i američkih distribµcionalista do glose-
matičara, iskristalizirala se mogućnost definiranja fonema
u odnosu prema njegovoj raspodjeli i jedinicama više razine
i u odnosu prema planu jezičnog sadržaja. Zbog toga se
može reći da je fonem najmanja linearna jedinica plana je-
zičnog izraza kojoj ništa ne odgovara na planu sadržaja, ali
čijom izmjenom dolazi do promjene sadržaja jezičnog znaka
- ova sposobnost fonema da utječe na plan sadržaja naziva
se njegovom dlstlnk.tivnom funkcijom. Do popisa fonema
nekog jezika dolazi se već opisanim metodama - ili meto-
dom minimalnih parova ili distribucionalističkom' metodom.
Jedan fonem ima besko~čno mnogo varijanata u svojoj
glasovnoj realizaciji (sve dok njihovo variranje ne utječe na
promjenu sadržaja), ali neke od tih varijanata - kombina-
toričke varijante - uvjetovane su kontekstom i međusobno
su u komplementarnoj distribuciji (na primjer, palatalizirano
k ispred e i i, a pred drugim vokalima nepalatalizirano): te
varijante na apstraktnom se nivou nazivaju alofonlma. U
nekim pozicijama dva inače različita fonema postaju samo
jedan (na primjer, ako se na kraju riječi izjednačuju zvučni
i bezvučni glasovi) - taj je proces, kojim se ograničava
raspodjela fonema, neutralizacija. Prema drugim definici-
jama, fonem je skup dlstlnktlvnlh obUJelja (ili u drugoj ter-
minologiji - merit.ama), a ona su, u ovoj optici, najmanje
nelinearne jedinice plana jezičnog izraza čije promjene
također izazivaju izmjene sadržaja znaka. Naime, dok se
fonemi nužno ostvaruju sukcesivno u vremenu ili u prostoru,

7 Pogled u linJVistiku 97
slijedeći jedan iza drugoga, distinktivna se obilježja reali-
ziraju unutar jednog fonema nelinearno, simultano, super-
ponirana jedno drugome. Do popisa distinktivnih obilježja
dolazi se stavljanjem pojedinih fonema u međusobne opozi-
cije i utvrđivanjem njihovih razlika i zajedničkih crta -
- ove zajedničke crte bit će distinktivna obilježja, a svaki
se fonem od drugoga mora razlikovati bar po jednom takvu
obilježju. Prema Jakobsonu, za opis fonema u svim fono-
loškim sustavima dovoljno je dvanaest pari distinktivnih
obilježja, koja su definirana uglavnom svojim akustičkim
karakteristikama, a one se mogu izraziti i artikulacijski. U
•kanonskom• obliku to su: 1. vokalnost/nevokalnost (a/p);
2. konsonantnost/nekonsonantnost (p/a); 3. kompaktnost/di-
fuznost (razlikovanje glasova kojima je mjesto artikulacije
u stražnjem dijelu usne šupljine i onih u prednjem - kip);
4. napetost/opuJtenost (ovisno o većem ili manjem utrošku
energije pri artikulaciji - p/b); S. zvučnost/bezvučnost (b/p);
6. nazalnostloralnost (mtb); 7. prekidnost/neprekidnQst (da li
postoji u nekom trenutku artikulacije potpuna pregrada ili
ne postoji - p/f); 8. stridentn(Jst/blagost (prema prisutnosti
većeg ili manjeg šuma u izgovoru - c/t); 9. glotalizira·
nost/neglotalitiranost (osivno o stisnutosti ili nestisnutosti
glasnica - postoji u kavkaskim jezicima); 10. niskalvisokc1
tonalnost (veća ili manja rezonancija u usnoj šupljini -
p/l); 11. labijaliziranost/nelabijaliziranost (prisutnost ili od-
sutnost zaobljavanja usana - njem. u/i),· 12. palatalizira-
nost/nepalataliziranost (ovisno o podizanju ili spuštanju je·
zika pri artikulaciji - ·rus. p'/p). Nije, dakako, za opis fo-
nema u svakom jeziku potrebno svih dvanaest pari - ona
distinktivna obilježja koja su neophodna zovu se pertinent-
na, a ostala redundantna. Pri tome treba naglasiti da bi za.
pravo distinktivna obilježja morala biti definirana nezavisno
od fizikalnih svojstava, no takav opis još ne postoji.
Na osnovi prisutnosti ili odsutnosti pojedini.J:i obilježja
fonemi međusobno ulaze u određene odnose; skup tih od-
nosa sa svim svojim jedinicama zove se fonoloild ili fonem-
sld sistem nekog jezika. Ako se takav sistem uspostavlja na
osnovi utvrđivanja same te prisutnosti za svaki pojedini
fonem (što se obično bilježi u posebnu tablicu sa + ili-),
tada je to binaristwki opis, kakav primjenjuju Jakobson i
njegovi sljedbenici. No, još uvijek se češće deskripcija fo-
nološkog sistema zasniva na tradicionalno definiranim arti-

91
kulacijskim svojstvima glasova, pa se u iste retke i stupce
stavljaju fonemi koji se realiziraju jednako bilo po mjestu
bilo po načinu artikulacije bilo po nekom drugom kriteriju.
Tako se za sonante i konsonante dobivaju tabelarni prikazi
u kojima svaki fonem zauzima svoje mjesto, a neka. mjesta
ostaju prazna - to su rupe u sistemu. Vokali se u svojim
međusobnim odnosima prikazuju u geometrijskim oblicima
- za većinu jezik.a to je vokalski trokut u kojem ·se na
jednoj osi bilježi otvorenost vokala, a na drugoj njihova vi-
sina. I ovdje je očito da lingvistika danas fonološke sisteme
formira gotovo redovito na osnovi materijalnih osobina gla-
sova, što je još jedan od razloga zbog kojih je granica između
fonologije i fonetike nedovoljno određena.
Fonologija se, kao i fonetika, bavi i kombinacijama fo-
nema u nizovima koji sačinjavaju plan izraza jedinica viših
razina: dok su opozicije u principu paradigmatski odnosi,
ove se sintagmatske relacije katkada zovu kontrastima. U
svakom fonološkom sistemu postoje vlastite zakonitosti o
takvim kombinacijama fonema, pa tako uz opća fonetska
ograničenja postoje i specifična fonološka ograničenja, koja
sužavaju broj mogućih skupina fonema u nekom jeziku. I
ovdje je prisutan martinetovski pojam ekonomije u jeziku
- uopće, postojanje fonološkog sustava jedan je od osnov-
nih temelja te ekonomije, jer se od ograničenog broja fo-
nema u svakom jeziku (fonološki sustavi se sastoje od 12
do 70 jedinica, a obično ih imaju oko 30) može stvoriti
praktički neograničen broj planova izraza jezičnog maka.
Dijakronijska fonologiJa proučava razvoj pojedinih fo-
nema i pojedinih fonoloških sistema u toku vremena. Upra-
vo u ovoj domeni strukturalistička je lingvistika prvi put
unijela svoju metodologiju u dijakroniju. Razlika između di-
jakronijskih promjena u fonetici i fonologiji je u tome što
su fonološke promjene nužno skokovite, jer se fonemi ne
mogu, zbog svoje distinktivne funkcije, poput glasova ne-
primjetno pretakati jedan u drugi. Fonologija, i sinkronij-
ska i dijakronijska, dakle, unosi diskontinuitet u kontinui-
tet, a u krajnjoj konsekvenciji, prema strukturalističkom
stajalištu, takav bi odnos morao vladati i između lingvistike
jezika i zamišljene lingvistike govora, čiji je fonetika jedini
predstavnik.

I fonologija i fonetika obrađuju još i neke karakteristike

jezika i govora čije djelovanje i opseg prelaze granice jednog

99
glasa ili fonema. To su suprasegmentatna· ili prozodljska
obUJeljL U svakom nizu fonema u jeziku ili glasova u go-
VOJU pojedini se slogovi na izvjestan način ističu - to isti-
canje slogova njihov je akcent ili naglasak, a njegova se uloga
mole promatrati unutar samog sloga, intrasilafJično, ili u
okviru jedinica viših razina, morfema, riječi i rečenica,
intersilabWtlo. Po svojem se karakteru akcenti obično dijele
na dinamitke ili ekspiratorne i muzikalne ili melodijske.
Dinamički se akcent postiže pojačanim intenzitetom pri
artikulaciji naglašenog sloga u odnosu prema nenaglašenima
(takav je, na primjer, u njemačkom i češkom), a muzikalni
akcent ili ton modulacijom glasa i promjenom visine (takav
je starogrčki, kineski i naš akcent - gdje postoji uzlazna
i silazna modulacija kombinirana s dužinom i kračinom,
dakle s kvantitetom sloga, o kojoj treba voditi računa i kod
jedne i kod druge vrste naglasaka). Unutar morfema ili
riječi naglasak može biti fiksiran ili stalan (ako je uvijek na
istom slogu u svim riječima, kao u francuskom ili češkom)
i promjenljiv ili slobodan (ako se nalazi na različitim slogo-
vima, kao kod nas). U nekim se jezicima u pojedinim rije-
ćiina razlikuje primarni ili glavni akcent od slabije istaknu-
tog sekundamog ili sporednog akcenta. U strukturi čitave
rečenice akcenti su dio njezine Intonacije, rečenične melo-
dije, u kojoj sudjeluju i ritam, tempo i intenzitet; ona je,
u principu, ili silazna ili uzlazna. Ponekad se pod akcentom
rečenice podrazumijeva njezina najnaglašenija riječ; tada
akcent može biti logički i emotivan ili afektivan. Akcent
i riječi i rečenica ima· važnu ulogu, osobito u upotrebi jezika
u knjif.evnosti, posebno u poeziji, pa kao dio poetike ili
teorije književnosti već odavno postoji metrika, disciplina
koja izučava naglasak i ritam i njihovu primjenu u poetskom
stvaranju. Sasvim je očito da u domeni suprasegmentalnih
obilježja fonologija dobrim dijelom zalazi u morfološku
i sintaktičku problematiku, pa se ponekad govori o zaseb-
noj fonologiji riječi i fonologiji rečenica.

U nekim podjelania lingvistike- javlja se i specijalna disci-

plina na granici iz:među fonologije i morfologije, disciplina
koja izučava foneme i fonološke promjene i zakonitosti u
funkciji obrazovanja morfema i riječi: to je morfofonologlja
ili morfonologljL Jedan ~ njenih zadataka bilo bi ispiti-
-YaDje fonolelki -različitih -oblika izraza ·jednog i istog oblika
morfema, ali time se tradicionalno ipak više bavi morfolo-

100
gija. No osim toga, morfofonologiji bi moglo pripadati i
istraživanje demarkativne funkcije fonema i prozodijskih
obilježja, kojom oni označavaju početak ili kraj nekog mor-
fema ili riječi. Osim pauze, dakle prekida ili stanke nakon
morfema ili riječi, koja, uostalom, ima ponekad i distink-
tivnu ulogu u fonologiji, delimitacija tih jedinica može biti
označena fonematski (pozitivno - ako se neki fonem ili
njegov alofon uvijek pojavljuju samo na jednoj granici;
i negativno - ako se tamo nikad ne pojavljuju) ili s po-
moću akcenta riječi (većinom u jezicima s fiksiranun akcen-
tom). Napokon, u susretu dvaju morfema ili dviju riječi
nerijetka na mjestu njihova kontakta dolazi do fonoloških
promjena - prema indijskom gramatičkom terminu ta se
pojava naziva sandhl, koji je ili unutra.fnji (na dodiru mor-
fema unutar riječi) ili vanjski (na granici riječi).

Da bi mogle pismeno prezentirati rezultate svojih izuča­

vanja, fonetika i fonologija upotrebljavaju specifična pisma
s mnogobrojnim i uobičajenim i neuobičajenim grafemskim
makovima kojima se prikazuju glasovi i fonemi, te poseb-
nim simbolima. za akcente, tonove i intonaciju. Fonetsku
transkripciju predložilo je Međunarodno fonetsko udruženje
(A. P. I.): ona se bilježi unutar uglatih zagrada - [a] - i
može biti uska, ukoliko teži za tim da prikaže što veći broj
glasovnih varijanata, ili .široka, ako se njome zapisuju samo
glasovi relevantni u komunikaciji. Zato je široka transkrip-
cija bliska fonološkoj transkripciji kojom se unutar kosih
zagrada - /a/ - bilježe isključivo fonemi koji pripadaju
nekom fonološkom sustavu.

101
 S. MORFOLOGIJA

Morfologija je ona lingvistička disciplina koja se bavi

najmanjim jezičnim znakovima, morfemima, i kompleksnim
jedinicama prve više razine, riječima. U načelu morfologija
proučava ove jedinice samo na planu njihova izraza, no
budući da je riječ o znakovima, ona se mora obazirati i na
njihov sadržaj. U .teoretski najčistijem obliku trebalo bi
pretpostaviti da je plan sadržaja već iscrpno opisan, i tada
bi morfološka analiza mogla obuhvatiti samo izraz morfema
i riječi. Objekti morfologije su apstraktne jedinice, dok nji-
hovu materijalnu stranu, ostvarivanja u govoru, i na ovom
i na višim nivoima istražuje fonetika. Da bi se, dakle, mogla
stvarno odrediti domena morfologije, moraju se definirati
morfem i riječ.

Morfem je najmanji jezični znak, dakle najmanja jedi·

nica u jezičnom sustavu koja ima i izraz i sadržaj, ili, u
de Saussureovoj terminologiji, opiačitelj i označeno. U Mar-
tinetovoj lingvistici morfem se zove monem, no izvan fran-
kofonog područja uobičajeniji je prvi termin. Izraz morfema
mora biti prikladan da se ostvari u nekoj materiji, i on se
sastoji od fonema kao jedinica niže razine; za izraz morfema

102
upotrebljava se i naziv morf: u najstrože koncipiranoj mor-
fologiji objekti njezina izučavanja bili bi samo morfovi. Poje-
dini morfemi mogu imati više morfova čijom promjenom
ne dolazi do izmjene na planu sadržaja. Ako su takvi mor-
fovi u komplementarnoj distribuciji, onakvoj kakva je defi-
nirana u fonologiji, oni se nazivaju alomorflma (npr. vuk/vuc-
lvuč-). Postoje u mnogim jezicima slučajevi u kojima se
morf nekog morfema ne sastoji ni od jednog fonema već je
izražen upravo njihovim nejavljanjem, dakle ima oblik
/0/, gdje znak 0 označuje odsutnost fonema. Takvi se slu-
čajevi mogu otkriti samo unutar morfološkog sistema, me-
đusobnom komparacijom morfema (tako u našem jeziku kod
nekih imenica muškog roda izraz je morfema za genitiv
-a, za dativ -u, a za nominativ -0: vuk, vuk-a, vuk-u). Sadr-
laj morfema je takav da se u nj mora moći presltkati neki
fenomen iz izvanjezičnog univerzuma, a u graničnom slučaju
- kao što ćemo vidjeti - i iz samog jezika. Između izraza
i sadržaja nekog morfema postoji određena veza - u de
Saussureovoj terminologiji to je vrijednČJst - koja se može
prikazati postupkom pridruživanja. O karakteru te veze i
o planu sadržaja morfema i ostalih jezičnih znakova viših
razina govori semantika.
I u teoriji, a još više u praksi, poseban problem pred-
stavlja analiza jedinica viših razina na morfeme i njihovo
delimitiranje. Prema teorijama američkih deskriptivista, de·
finiranje pojedinih morfema može se vršiti samo na osnovi
njihove distribucije. Na način analogan fonološkim izuča­
vanjima distribucije fonema, i u morfologiji se traže naj-
veće minimalne sekvencije fonema koje se u nekom korpu-
su ponavljaju, a zatim se određuju isključivo na osnovi svoje
raspodjele, dakle na osnovi sintagmatskih odnosa u koje
mogu ulaziti, bez ikakva obzira na plan sadržaja. Praktički je
nemoguće definirati i analizirati morfeme na taj način, jer
se čitav niz pojava, od alomorfije do· jednakosti morfova
različitih morfema, objašnjava samo ako se dovede u vezu
s planom sadržaja. Zbog toga danas svako morfološka istra-
živanje, pa i ono koje je u osnovi okrenuto tek prema ana-
lizi morfova. da bi uspostavilo popis bilo morfema bilo
morfova, uvijek mora biti povezana i sa semantičkom ana-
lizom. Usprkos tome, razlika između morfologije i seman-
tika (a to vrijedi i za odnos sintakse i semantike) može se
održati, jer je korisna za lingvistiku, pod uvjetom da se
rezultati ispitivanja jedne discipline unose u drugu kao

103
konstrukti koji se u njoj samoj ne moraju provjeravati. I
rezultati morfofonologije umnogome pridonose otkrivanju
granica između pojedinih morfova.
Morfologija se, dakako, ne zadovoljava samo time da
izradi popise morfema u pojedinim jezičnim sustavima nego
otkriva i njihove sintagmatske i paradigmatske odnose koji
sačinjavaju morfololld sistem nekog jezika. Relacije među
morfemima s jedne se strane otkrivaju unutar podjela mor-
fema, a s druge strane usko su povezane s razinom riječi,
i djelomično se opisuju upravo kao odnosi unutar riječi i
među riječima.

U svim se jezicima morfemi mogu podijeliti u dva velika

podskupa. Jedan je od tih podskupova sastavljen od neogra-
~ broja elemenata, i na plan sadržaja morfema koji
mu pripadaju preslikavaju se fenomeni iz izvanjezičnog uni-
verzwna (a njih i samih, dakako, ima beskonačno mnogo).
Morfemi u tom podskupu mogu se zvati leksički morfemi
ili, ponekad, leksemi. U drugi podskup, ograničena opsega,
s konačnim brojem elemenata u svakom jeziku, ulaze morfe-
mi na čiji se plan sadrf.aja preslikavaju i pojave iz samog
jezičnog sustava, koji označavaju neke odnose među morfe-
mima i makovima viših razina - to su gramatički morfenzi
ili, katkada, gramatemi. Kako je popis gramatema konačan,
a propisi o njihovim međusobnim kombinacijama i kombi·
nacijama s leksemima strogo su određeni, podskup grama-
tema ima karakteristike slične fonološkom sustavu. Stvar-
na granica između gram~tema i leksema može se povući tek
nakon egzaktne semantičke analize.
Druga mogućnost podjele morfema zasniva se na njiho-
voj funkciji i nekim njihovim inherentnim obilježjima. Tu
je podjelu uglavnom, govoreći dakako o monemima, uveo
Andrc! Martinet. On najprije uvodi pojam amalgama, dakle
onog, u prvom redu gramatičkog, morfema čiji jedan izraz
odgovara istovremeno dvama različitim sadržajima, ali se
u njemu samom ne može razdvojiti koji dio pripada kojem
sadržaju (na primjer, latinski nastavak -orum istovremeno
označuje i •genitiv• i •plural•). Drugu specifičnu vrstu pred·
stavljaju diskontinuirani morfemi, čiji se izrazi ne ostvaruju
u kontinuiranom nizu fonema (na primjer, u njemačkom ob-
liku sang, nasuprot singen, može se reći da je leksem s ••• ng,
•pjevati•, diskontinuiran jer je u nj umetnut gramatem -a.
čiji je sadržaj •prošlost•). Prema svojoj funkciji u ovoj se

104
teoriji morfemi (odnosno monemi) mogu podijeliti na tri
osnovne grupe. Autonomni morfemi su oni koji, prema Mar-
tinetovoj definiciji, u sebi uključuju i odnos prema nekom
elementu iskustva i odnos prema drugim elementima isku-
stva: u indoevropskim jezicima to su najčešće prilozi. Funk-
cionalni morfemi su oni koji označuju funkciju (u principu
sintaktičku) nekog drugog morfema: domena ovih morfema
uglavnom se podudara s domenom gramatema. I napokon,
zavisni morfemi su oni koji nemaju vlastite funkcije niti
označuju funkciju drugih morfema, već ovise o funkcional-
nim morfemima. Na osnovi ove raspodjele Martinet i njego-
vi sljedbenici ne samo da izgrađuju morfološki sustav pojedi-
nog jezika već je isto tako upotrebljavaju i u formuliranju
sintaktičkih pravila.

No tradicionalni objekt morfologije nije morfem niti

morf, nego riječ. U suvremenoj lingvistici postoje mnogo-
brojne definicije riječi, no nijedna od njih ne uspijeva je
odrediti tako da se ona u svakom slučaju podudara s onim
što govornici nekog jezika intuitivno smatraju riječju, a što
se u pismu osvješćuje s pomoću bjelina između kojih se
riječ upisuje. Tako je, paradoksalno, najoperativnije određe­
nje riječi ujedno i lingvistički najneegzaktnije: riječ je ono
što se piše između dvije ,bjeline u tekstu. Većina se suvre·
menih lingvističkih definicija riječi, premda se po svojem
obliku značajno razlikuju, svodi na bloomfieldovsko distri-
bucionalističko određenje prema kojemu je riječ minimalna
slobodna forma, dakle onaj najmanji oblik koji ima odre-
đeno značenje kad stoji sam za sebe. U nešto izmijenjenoj,
funkcionalističkoj optici moglo bi se reći da je riječ ona
kombinacija morfema (pa i ako se radi o jednom jedinom
morfemu) koja ·kao čvrsta cjelina sudjeluje u oblikovanju
jedinica viših razina, iako ni ova definic~ja ne zadovoljava
sve slučajeve. Premda bi za lingvistiku bilo zacijelo najjedno-
stavnije da ne definira uopće riječ, već da ostane na nivou
morfema, ona ipak mora voditi računa o ovoj realnosti pri-
sutnoj u svijesti govornika.
Budući da se riječ sastoji od morfema, i tradicionalna i
suvremena morfologija opisuju način na koje se morfemi
udružuju u riječ - objekt tog opisa obično se naziva tvorba
rljeft. Prema nekim stajalištima, sve se riječi tvore dvama
osnovnim postupcima - derivacijom i kompozicijom. Pri

105
derivaciji se leksemima pridodaju različiti gramatemi, i tako
se dobivaju nove riječi; dok se kompozicijom najprije slažu
dva ili više leksema, a zatim im se pridružuju gramatemi da
bi se stvorila nova riječ. Način tvorbe riječi ima veoma važnu
ulogu pri određivanju tipološke pripadnosti ~jedinog je-
7ika.
Morfemi koji ulaze u strukturu neke riječi dobivaju razli-
čite nazive prema funkciji što je vrše i prema položaju koji
u sintagmatskim ili paradigmatskim relacijama zauzimaju.
Temeljni leksički morfem, koji je nosilac osnovnog sadr-
žaja i na koji se pridodaju svi drugi morfemi u formiranju
riječi, zove. se korijen. Neophodno je razlikovati korijen u
njegovoj sinkronijskoj (morfološkoj) perspektivi od korijena
u dijakronijskom (etimološkom) smislu: naime, riječi koje
su u dijakronijskom pogledu međusobno povezane zajed-
ničkim korijenom mogu se u toku razvitka u tolikoj mjeri
promijeniti da je identičnost njihovih korijena u sinkroniji
neprepoznatljiva, pa se tada, dakako, govori o različitim
korijenima. Riječ se ponekad sastoji samo od korijena. Raz-
ličiti morfemi koji se pridodaju korijenu, bilo leksički bilo,
češće, gramatički, a koji u principu ne mogu biti samostalni
korijeni za tvorbu novih riječi, zovu se aftbl. Prema sv~
jem položaju afiksi su ili prefiksi (ako se nalaze ispred kori-
jena: od-vući) ili sufiksi (ako su smješteni iza korijena:
cvjet-ić) ili infiksi (ako se umeću unutar korijena i tako ga
pretvaraju u diskontinuirani korijen: lat. iu-n-go), a katkada
se spominju i konfiks.i (ako je korijen okružen diskontinui-
ranim morfemom sastavljenim od prefiksa i sufiksa: njem.
ge-lob-t) i transfiksi (kojima se korijen prekida na nekoliko
mjesta, kao u semitskim jezicima gdje su korijeni sastav-
ljeni samo od konsonanata: na primjer, u arapskom se kori-
jen k-t-b ltČitati• javlja s transfiksima u riječima k-a-t-a-b-a,
k-u-t-i-b-u, u-kt-u-b itd.). Ako neka · riječ može imati više
oblika povezanih u jednu paradigmu, njezin dio koji se, sa-
stavljen od korijena i afiksa (ako ih ima), u tim oblicima ne
mijenja naziva se osnova ili baza, a promjenljivi sufiksi u
tom su slučaju nastavci. Ovo je razlikovanje karakteristično
za indoevropske jezike. Ponekad se u promjenljivom dijelu
riječi nastavak stopio s krajnjim fonemom osnove, pa je
granicu između osnove i nastavka nemoguće povući - u
tom je slučaju bolje govoriti o završetku riječi. U nekim
terminologijama afiksi, osobito oni koji se dodaju samom

106
korijenu da bi modificirali njegovo temeljno značenje, dobi-
' aju ime - formanti. Postoje i neke druge promjene kori-
jena, koje se u krajnjoj konsekvenciji također mogu svesti
na afiksaciju, ali se - posebno u indoevropskoj lingvistici
- redovito obrađuju posebno. Jedna je od tih promjena
redupllkaclja ili udvajanje - ona se sastoji od afiksa koji
ponavlja dio morfa ili cijeli morf korijena (na primjer, bar-
·barin, Jat. mo-mordi itd.). Drugu, izvanredno bitnu promjenu
u indoevropskoj morfologiji, ali karakterističnu ne samo za
nju, predstavlja prijevoj, alternacija ili apofonlja: najčešće
se pod tim terminom podrazumijeva pravilna izmjena vokala
u nekom morfemu, no ponekad se govori i o prijevoju kon-
sonanata. Ovisno o morfološkoj strukturi rezultat prijevoja
je ili alomorf (kao u starogrčkom gdje su lem-, lo1Jt- i ).m-
oblici izraza jednog mortema) ili dva različita morfema (kao
u hrvatskom ili srpskom br-ati, ber-em, bir-am) ili diskonti-
nuirani morfem s infiksom (kao u njem. b-i-nd-en, b-a-nd).
Kod vokalskog prijevoja obično se razlikuju stupnjevi pri-
jevoja koji se definiraju prema kvantitetu i kvalitetu vokala
u njima (u indoevropeistici tako postoje kao stupnjevi du-
ljina, punina, redukcija i, napokon, praznina ili nulti stu-
panj, kad vokal sasvim izostane; u sanskrtskoj gramatici,
čiji se termini ponekad općenito upotrebljavaju, duljina se
naziva guna, a njezin još produžen oblik vrddhi). Prijevoj
nije identičan s prljeglasom ili metafonljom, "što je specifi·
čan oblik germanske vokalske harmonije (njem. Tag: tiiglich).
Kompozicijom se spajaju u jednu riječ dva leksema koja
inače mogu biti samostalni korijeni u tvorbi riječi: na taj se
način dobivaju slolenlce. Složenice se mogu podijeliti na
različite načine, bilo s obzirom na svoju genezu bilo s obzi-
rom na funkciju ili s obzirom na strukturu. U imenskim
složenicama često se još uvijek upotrebljava indijska gra-
matičarska podjela koja obuhvaća ove vrste složenica: tat-
purula ili determinativne (čiji je prvi dio atribut drugoga
- parobrod, mesožder), dvandva ili kopulativne (u kojima
oba dijela zadržavaju i koordiniraju svoja značenja - sta-
rodrevan, jugozapad), bahuvrfhi ili posesivne (njihova cje-
lina izražava neko svojstvo - gologlav, dugokos), karma-
dhiJ.raya ili apozicijske (gdje je jedan dio drugome apozicija
- baba-vrag) i avyayibhiJ.va ili priloJke (kojima se tvore
složeni prilozi - tetveronoJke, strmoglavce).

107
 U morfološkim opisima vrlo se često govori i o vrstama
riječi. U tradicionalnoj deskripciji pojedinim se vrstama rije-
či pridodaju najčešće logički ili semantički utemeljena ob-
jašnjenja, iako se one zapravo zasnivaju na sasvim morfo-
loškim i, eventualno, sintaktičkim kriterijima, tako da ovise
o sustavu pojedinog jezika i nemaju apsolutnu 'Vrijednost
za sve jezične sisteme. Ipak, prema morfološkim karakte-
ristikama, sve se riječi dijele na promjenljive i nepromjen-
ljive: promjenljive su one riječi u kojima se jedan ili više
gramatema mijenjaju, dok njihov leksem (ili leksemi) i u
izrazu i u sadržaju ostaje nepromijenjen (prema tome, alomor-
fi se ne uzimaju u obzir). Mijenjanje tih gramatema je fleksija
(koja je ili vanjska, ako su gramatemi sufiksi i prefiksi,
ili unutarnja, ako su oni infiksi), a shematski prikaz flek-
sije, budući da je riječ o paradigmatskim odnosima, ponekad
se zove paradigma. Nepromjenljive riječi ne mijenjaju svoj
izraz ili ga mijenjaju samo u obliku alomorfa. U indoev-
ropeističkoj tradiciji, koja se prenosi i na mnoge neindo-
evropske jezike, a potječe od antičkih gramatičara, ukupno
postoji devet vrsta riječi, kojima se često pridaju latinski
nazivi. Promjenljive su riječi hnentce (ili substantiva), prld·
jevl (adiectiva), zamjenice (pronomina), brojevi (numeri)
i glagoli (verba). Morfološki se ove vrste međusobno razli-
kuju po tome što leksemima pristupaju različiti podskupo-
vi gramatema, a sintaktički po svojoj funkciji u jedinicama
vi~ih razina. Budući da prve četiri grupe imaju veći broj
zajedničkih gramatema a mogu se i izmjenjivati u sintak-
tičkim nizovima, .one se sve skupa zovu Imena (ili nomina).
Fleksija imenA je deklinacija, a fleksija glagola konjugacija.
Podskupovi gramatema koji se javljaju u deklinaciji i konju-
gaciji sadrf.avaju u većim klasama neka obilježja što ih po-
vezuju - te su klase gramatičke kategorije. Nepromjenljive
su riječi prilozi (adverbia), iako neki imaju komparaciju,
prijedlozi (praepositiones), vemlci (coniimctiones) i uzvici
(interiectiones); one se međusobno diferenciraju u prvom
redu po svojoj sintaktičkoj funkciji.
Promjenljive riječi u indoevropskim i mnogim drugim
jezicima morfološki su, dakle, obilježene gramatemima koji
izražavaju neke gramatičke kategorije (dakako, ne sve kat&.
gorije u svim jezicima). I za imena i za glagole karakteri-
stična je kategorija broja (označava količinu, pa postoji
jednina ili singular, za količinu od jednoga, i mnotina ili

108
plural, za v~ količine; ponekad i dvojina ili dual, pa čak i
trijal i kvadrijal za količine od dva, tri i četiri). Samo u
imenima obično se javljaju kategorije roda (i to živ i neživ rod
ili muški, ženski i srednji rod,· gramatički je rod određen samo
morlološkim obilježjima, a prirodni je povezan s izvanjezič­
nim univerzumom) i padefa. (kojom se utvrđuju međusobne
sintaktičke ili semantičke relacije imena i relacije imena s
glagolima; osim nama bliskih padeža, kao što su nominativ,
genitiv, dativ, ak~ativ, vokativ, lokativ, ablativ i instn1-
mental, u neindoevropskim jezicima javlja se i čitav niz
drugih kao ilativ, abesiv, elativ, sublativ, delativ, faktitiv,
esiv, alativ, socijativ, aditiv itd.). Kategorija lica postoji kod
glagola i zamjenica (omačava relaciju govornika prema tim
vrstama riječi - prvo, drugo i treće lice, već prema tome da
li se odnosi na samog govornika, na njegova slušaoca ili na
nekog trećeg). Samo su kod glagola kategorije aspekta ili
vida (izražavaju trajanje radnje omačene glagolom - svrše-
nost, trajnost ili nesvršenost i gotovost), stanja ili lika (koja
definira ulogu vršioca glagolske radnje prema samoj radnji
- aktiv, pasiv, medij, povratnost), vremena (sadašnjost -
prezent, prošlost - preterit, imperfekt, perfekt, aorist, plus-
kvamperfekt i budućnost - futur) i načina (odražava odnos
radnje prema stvarnosti - indikativ, kondicional, imperativ,
optativ, konjunktiv, in;unktiv, prekativ itd.). Kako seman·
tička ispitivanja nisu ni u ovoj domeni još mnogo toga otkrila,
gramatičke se kategorije mnogo lakše prepoznaju u svakom
pojedinom jeziku po formalnim karakteristikama izraza
njihova gramatema nego po svojem - kao što se vidi -
često neodređenom sadržaju.
Imenice u rečenici mogu, između ostalog, obavljati sin-
taktičku funkciju subjekta i predikata bez vremenske di-
menzije, a prema nepreciznoj tradicionalnoj definiciji ozna-
čavaju predmete, bića, pojave i njihove klase. Dijele se
prema gramatičkim kategorijama (na primjer, na one za
živo i neživo) ili prema svojstvima sadržaja (na pri-
mjer, na opte i lične, na zbirne, ako u jednini označavaju
veće količine, na apstraktne i konkretne, prema tome kakvi
su fenomeni na njih preslikani). Pridjevi se sintaktički pri-
družuju imenicama, a tradicionalno označavaju njihova
svojstva. Prema vrsti omaćena svojstva razlikuju se, na
primjer, kvalitativni, gradivni i prisvojni pridjevi. Ako se
svojstvo, obično kvalitativno, može graduirati, pridjevi ima-

109
ju tri stupnja - početni, pozitiv, viši koji služi za uspo-
redbu s prvim, komparativ, i najviši, superlativ: to je
komparacija pridjeva. Zamjenice u sintaktičkom pogledu
mogu zamijeniti druga imena na njihovim mjestima i funk-
cijama, a prema tome što zamjenjuju u sintaktičkoj struk-
turi, one su ili imeničke ili pridjevske. Obično se razlikuju
i lične, prisvojne, pokazne, odnosne, upitne, neodređene
zamjenice itd. Brojevi se osim semantički, po tome što izra·
žavaju određene izbrojive količine, teško mogu razdvojiti od
pridjeva, imenica ili priloga. Ako izražavaju samu količinu.
zovu se glavni brojevi, a ako im je na sadržaj preslikano
mjesto u nekom nizu, onda su to redni brojevi. Katkad
postoje i prilolni i dijetni brojevi. Za glagol se kaže da
on izriče radnju, proces, stanje ili zbivanje u vremenskoj
dimenziji, a u sintaktičkoj je funkciji predikata. Podjela
glagola se zasniva ili na svojstvima gramatičkih kategorija
(svršeni i nesvršeni, aktivni i pasivni itd.) ili na semantič­
kim svojstvima leksema (glagoli kretanja, osjećanja, govo-
renja) ili na sintaktičkim obilježjima (prelazni, ako imaju
objekt, i neprelazni, ako ga nemaju) ili po njihovoj tvorbi
(denominativni - od imenica, deverbativni - od glagola
itd.). Prilozi sintaktički i semantički pobliže determiniraju
glagole; i oni, poput pridjeva, imaju komparaciju, a po
semantičkim karakteristikama dijele se, na primjer, na pri-
loge vremena, mjesta, načina itd. Prijedlozi sintaktički defi-
niraju položaj imena (uglavnom imenica) prema drugim di-
jelovima rečenice. V~cl povezuju međusobno riječi, nji-
hove skupove i čitave rečenice, pa se razlikuju koordina-
tivni i subordinativni veznici, prema karakteru i hijerarhiji
tih veza. Uzvici su sintaktički nevezani za ostale dijelov~
rečenice, a služe za izražavanje subjektivnog stava govor-
nika; postoje pravi uz.vici (ako se upotrebljavaju samo u
toj funkciji) i nepravi uzvici (ako je primama funkcija tog
morfema drugačija). Ponekad se ovim vrstama riječi pri-
dodaje i Ban ili partikula, čestica sa sintaktičkom funkci-
jom koja se stavlja uz ime. Navedene gramatičke kategorije
i vrste riječi ni u kojem slučaju nisu karakteristične za sve
jezike: u mnogima od njih ili granice među njima nisu na
taj način povučene ili se pojavljuju neke druge vrste.

I morfologiji i semantici umnogome pomaže lekllkologlja:

ona se, i s morfološkog i sa semantičkog stajališta, bavi prou-

110
ćavanjem rjetnika (dakle, skupova riječi) pojedinih jezika
i otkriva u njima opće zakonitosti koje vrijede za sve jezike.
Njoj se u tome pridružuju i neke specijalne lingvističke
discipline, u prvom redu onomastika (izučava sisteme vla-
stitih imena), koja se ponekad dijeli na antroponimiju (istra-
živanje vlastitih imena ljudi), etnonimiju (nauku o fmenima
naroda i stanovnika, o ettzicima) i toponimiju (znanost o
imenima mjesta; unutar nje se mogu razlikovati oronimija
- o imenima gori, hidronimija - o imenima vodi, i druge
discipline).

111
 6. SINTAKSA

Sintaksa je onaj dio lingvistike koji proučava jezičnl!

jedinice više od razine riječi - skupove riječi ili sintagme,
rečenice i diskurs - i to uglavnom na planu jezičnog izraza,
ali, kao i u morfologiji, njezini su objekti jezični znakovi
(i to kompleksni), pa sintaktičko istraživanje nerijetka zadire
i u domenu plana jezičnog sadržaja. Prema razini objekata
svoje analize, sintaksa bi se mogla podijeliti na sintagma-
tiku, sintaksu rečenice i sintaksu diskursa, ali se sam termin
tradicionalno često identificira ili s prve dvije discipline u
ovoj podjeli ili čak samo s drugom od njih, to više što je
teorija sintakse diskursa zapravo tek u zametku.
Budući da se bavi kompleksnim jezičnim znakovima, sin-
taksa je nužno usko povezana s drugim lingvističkim disci-
plinama. Osim semantike, koja joj pruža, bar teoretski, ana·
lizu plana sadržaja njezinih jedinica, sa sintaksom interfe-
riraju i fonologija (osobito u onom dijelu koji izučava pro-
zodijska obilježja) i fonetika (koja i ovdje interpretira mate-
rijalnu konkretizaciju jedinica u govoru) i morfologija (gdje
je čitavo učenje o riječima i njihovim vrstama temeljeno
gotovo isključivo na sintaktičkim definicijama), a u onim
razdobljima i školama koje su smatrale da je osnovna funk-

112
cija kompleksnog jezičnog znaka formuliranje čovjekovl?
misli prirodan suradnik sintakse bila je logika. Prema tome,
i područje sintakse, ma koliko se u teoriji dalo jasno izdvo-
jiti i delimitirati, u praksi uvijek ostaje isprepleteno s osta-
lim lingvističkim, pa i nelingvističkim domenama.

Sintagmatlka istražuje sintagme, pa je očito da njezina

potpuna definicija ovisi o definiciji sintagme. Sintagma je
skup riječi izdvojen po određenim kriterijima, ali lingvisti
nisu nipošto jedinstveni u tome koji se kriteriji odabiru za
definiranje sintagmi, a poseban problem predstavlja i to što
se ni sama riječ, kao što smo vidjeli, ne može točno delimi-
tirati. Prema jednom, fonetska-fonološkom određenju, sin-
tagma je intonacijsko-ritmička cjelina, odijeljena jasnijim
pauzama; prema drugom, isto tako neegzaktnom, semantič­
kom kriteriju, ona je skup riječi međusobno uže povezana
značenja; sintaktički gledano, sintagma može biti skup rije-
či čiji izrazi u gramatemima uvjetuju jedan drugi; prema
nekima, pod sintagmom se podrazumijeva samo skup od
dvije riječi od kojih jedna, bilo sintaktički bilo semantički,
determinira drugu; u funkcionalističkoj perspektivi, ona je
izvjestan dio koji se izdvaja na nekoj razini analizom reče­
nice; i napokon, u mnogim definicijama pojedini se od ovih
kriterija među sobom kombiniraju. Kako pojam riječi ne
pruža dovoljno čvrst oslonac da bi se odredila sintagma,
možda je najbolje doista poći od rečenice, kao jedinice više
razine: tada je sintagma sasvim formalno definirana kao
produkt analize rečenice na· prvoj razini višoj od riječi, tako
da se može sastojati i od više riječi i, u graničnim slučaje­
vima, od jedne riječi (kao što u riječi može biti jedan
morfem, u morfemu jedan fonem itd.). Sintagme se ponekad
dijele na unutra!nje (unutar jedne · riječi, dakle zapravo,
riječi složene od više morfema) i vanjske (sintagme od dvije
ili više riječi). Relevantnija je podjela na nezavisne ili koor-
dinativne sintagme (čiji su članovi međusobno semantički
ili sintaktički ravnopravni) i zavisne ili subordinativne sin-
tagme (u kojima jedna od riječi semantički ili sintaktički
determinira ostale članove sintagme; za neke istraživače to
su jedine prave sintagme). Ako se promatra funkcija sin-
tagmi u rečenici, razlikuju se subjektne, predikatne i objekt·
ne, a eventualno i atributne i adverbijalne sintagme, a njihove
karakteristike ovise o analizi rečenice, pa se iz nje mogu i
definirati.

8 Poeled u linsvlstiku 113

 Objekt slntabe l'Kenlca su rečenice, koje ona proučava
s najrazličitijih aspekata, bilo da se zanima za njihow
tvorbu, njihovu podjelu po vrstama prema različitim kri·
terijima, bilo za njihovu strukturu i dijelove od kojih se
rečenica sastoji do razine sintagme. Rečenica se, poput sin-
tagme, mole definirati na mno$e načine, od kojih nijedan
ne zadovoljava u potpwiosti potrebe suvremene lingvistike.
Najtradicionalnija školska definicija kaže da je rečenica
misao izrečena riječima, iako je očito da između misli i reče­
nice nikako ne mora postojati jednoznačan odnos, jer misao
(ako se ona sama uopće može definirati) katkada prelazi
granice jedne rečenice, katkada jedna rečenica izražava više
misli i, napokon, veoma često rečenicama uopće ne izričemo
misli. Zbog toga se u drugim teorijama rečenice ponovo
određuju na osnovi svojih ili fonetsko-fonoloških svojstava
(kao cjelina ostvarena između dvije potpwie pauze) ili sin-
taktičkih karakteristika (kao gramatički cjelovita struktura)
ili komunikacijskih odlika (kao dovršeno saopćenje) ili svoj-
stva distribucije (maksimalan oblik koji nije dio veće kon-
strukcije). Ima više stotina .različitih definicija rečenice,
koje je ovdje, dakako, nemoguće sve navesti; u nekim odre-
đenjima umjesto termina rečenica ili kao oznaka za neki
specifični podskup rečenica pojavljuju se i pojmovi i1.reka,
isfcaz- frOVL ćini se, ipak, da je momentano najupotrebljivija
ova definicija: rečenica je onaj dio diskursa koji sam može
biti diskurs ali tako da i preostali dio bude diskurs - i
ovdje se, dakle, određenje poziva na jedinicu više razine
(o kojoj će malo kasnije biti riječi).
U tradicionalnoj sintaksi, prilagođenoj struktwi indo·
evropskih jezika, rečenice se mogu razvrstati u mnogobrojne
podgrupe. Jednom od osnovnih ·dihotomija one se dijele na
;ednostaVM ili proste (one koje imaju u sebi samo jedan
predikatski skup, te su ili neproJirerre, ako uz predikat stoji
još jedino subjekt, ili proJirene, ako se javljaju i drugi dije-
lovi) i slofau (koje sadriavaju više predikatskih skupova).
Složene su rečenice ili nezavisno slol.ene (kad se u jednu
rečenicu spajaju dvije ili više sintaktički nezavisnih reče­
nica s pomoću veznika; s obzirom na vrstu koordinacije i
sadržaj veznika te se rečenice obično dijele na sastavne,
suprotne, rastavne, zakljutne i izuzetne) ili zavisno slol.ene
(ukoliko jedna ili više zavisnih retenica sintaktički i seman-
tički ovise o glavnoj rečenici). Zavisne rečenice određuju

114
se prema svojoj sintaktičkoj funkciji (subjektne, objektne,
predikatne ili adverbijalne), te prema svojem sadržaju (vre-
menske, namjerne, načinske, izrilne, uzročne, posljedične,
pogodbene, dopusne, odnosne, upitne itd., od kojih svaka
počinje ili specifičnim veznicima ili zamjenicama ili prilo-
zima). U zavisno složenim rečenicama, ona od njih koja se
nalazi na prvom mjestu obično se zove protaz.a, dok je
druga apodoz.a, a ukoliko je jedna između dva diskontinui-
rana dijela druge, to je uklopljena rečenica. Po sintaktička­
-semantičkom kriteriju, kojemu se najčešće pridružuje i raz..
li.kovanje intonacije na fonološkoj razini, rečenice mogu biti
izjavne, upitne, zapovjedne i uzvične, a ako je u njima nega-
cija, one su niječne ili negativne, za razliku od rečenica bez
negacije, koje su potvrdne ili afirmativne. Katkada se više-
struko složena rečenica naziva (osobito u retorici i stilistici)
i period.
Tradicionalna sintaksa opisuje i dijelove od kojih je
rečenica sastavljena: tu se, prema njoj, razlikuju glavni i
sporedni dijelovi. Glavni su diJelovl subjekt (obično ne odvi·
še egzaktno definiran kao vršilac radnje izražene predika·
tom; možda bi bilo bolje reći da je to riječ ili skupina riječi
- subjektna sintagma - koja je sintaktički neovisna o dru·
gim dijelovima, a semantički iskazuje dodatnu informaciju
o predikatu - zato on može biti gramatički, ako je na odre-
đen, za svaki jezik u principu poseban način sintaktički
koordiniran s predikatom, ili logički, ako je ta koordinacija
prvenstveno semantička) .i predikat (tradicionalno - dio
rečenice kojim se izražava radnja ili stanje subjekta; inače,
također i sintaktički i informacijski nezavisan dio kojim se·
iskazuje s pomoću kategorija vremena, načina, lica i broja
osnovna informacija - on može biti glagolski, kad je u nje-
mu samp glagolski oblik, i imenski, ako Je u njemu ime po-
vezana pomoćnim glagolom, tj. sponom ili kapulom ili nje-
zinim ekvivalentom). Sporedni su dijelovi rečenice objekt
(sintaktički dodatak predikatu, koji semantički dopunjuje in-
formaciju izrečenu glagolom), apozlclja i atribut (imena koja
dopunjuju subjekt ili objekt), te adverblJalne ili prlloike
omake (koje su dodaci, obično, predikatu, iskazujući okol-
nosti događanja onoga što se njime izriče). Premda je očito
da je ove dijelove teško, u okviru tradicionalne gramatike,
točno odredit.:, i da se oni zasnivaju djelomično i na lingvi-
stičkoj intuiciji govornika, oni su dugo "'.remena bili usko

115
povezani i s logičkom analizom sudova, a ujedno su poslužili
i za determiniranje morfoloških vrsta riječi. Sintaksu uz to
zanima i red riječi u rečenici (logotaksiia), intonacija reče­
nica, kongruencija (pravila o morfološkom slaganju sintak-
tički povezanih riječi), te rekci;a (pravila o morfološkom
odnosu glagola i imena koja su im objekti).
U težnji da se egzaktnijim pristupom prevladaju nedore-
čenosti tradicionalne sintakse, u okviru američkog deskrip-
tivizma izrasla je metoda neposrednih sastavnica. Neposred·
ne ustavnk:e su oni dijelovi rečenice ili jedinica nižih razina
koji su sintaktički međusobno povezani u neke cjeline. Na
svakoj razini, od rečenice do riječi, određuju se najveće
cjeline od kojih se ta razina sastoji, i tek kad je takva ana·
liza gotova, te se cjeline opet dijele na svoje neposredile sa-
stavnice; raščlanjivanje se nastavlja u načelu sve dok se ne
dođe do razine morfema. U skladu s teoretskim postavkama
deskriptivizma, neposredne se sastavnice moraju izdvajati
samo na planu izraza, na osnovi svoje distribucije i ispitu·
jući mogućn~sti međusobne supstitucije pojedinih dijelova,
no gotovo se redovito u praksi, makar nesvjesno, uzima u
obzir i plan jezičnog sadržaja. Rezultati dobiveni ovom me-
todom uglavnom su sumjerljivi s rezultatima tradicionalne
gramatike (naime, i tako se, na primjer, složena rečenica
analizira najprije na svoje rečenične konstituente, a zatim
svaki od njih na subjektnu i predikatnu skupinu itd.) i
mogu se prikladno grafički prikazati, ali ne opisuju dobro
neke odnose koji .su već bili odavno uočeni (na primjer,
između potvrdne i niječne rečenice, između aktiva i pasiva
·itd.), a teško pristupaju i diskontinuiranim neposrednim
sastavnicama. Osim toga, svjesno zanemarujući sadržaj, me-
toda neposrednih sastavnica ostaje nemoćna pred gotovo
svim sintaktičkim pojavama koje su imalo semantički uvje-
tovane.
Nesumnjivo najznačajniji korak prema točnijem defini-
ranju sintaktičkih jedinica i odnosa učinio je u suvremenoj
lingvistici Noam Chomsky sa svojom transfonnacljskom ge-
neratlvnom gramatikom. Njezino je cjelokupno ustrojstvo
u grubim crtama već opisano, no potrebno je naglasiti neke
elemente bitne za sintaktički opis, to više što je za Chom-
skog sintaksa ne samo centralni dio gramatike nego i most
između fonologije i semantike u kojem je sadržana i tradi-
cionalna morfologija. Transformacijska generativna grama-

116
 tika u svojoj proizvodnji rečenica polazi od sasvim apstrakt-
nog rečeničnog entiteta koji se na toj.inicijalnoj razini uopće
ne definira, već postaje kasnije određen odnosima koji vla-
daju između njegovih dijelova. Zanimljivo je da su i jedi-
nice slijedećih nivoa, dobivene derivacijama, zapravo tako-
đer sasvim apstraktni objekti, detenninirani svojim proiz-
vodnim porijeklom i jedinicama iste razine koje su zajedno
s njima proizvedene. Na taj način, dokle se god govori o
subjektnoj i predikatnoj sintagmi, o imenu, glagolu ili ob-
jektu, na primjer, oni - sasvim u skladu sa strukturalistič­
kim stajalištem - nisu određeni nikakvim vlastitim svoj-
stvima nego isključivo svojim relacijama. No u trenutku kad
se pojedinim apstraktnim jedinicama počinju dodavati lek-
sičke jedinice iz rječnika, tada sintaktički odnosi postaju
definirani i izvjesnim morfološkim svojstvima, jer se na
određenim mjestima mogu uvrštavati leksičke jedinice samo
s određenim morfološkim svojstvima, koja moraju biti sadr-
žana u rječniku i u obliku pravila pridružena leksičkim jedi-
nicama. Tako ni generativna gramatika~ kao ni tradicionalna,
kao ni metoda neposrednih sastavnica, ne rješava u potpu-
nosti problem relacija između sintakse i morfologije, u pr·
vom redu odnos između vrsta riječi i njihove sintaktičke
funkcije: paradoks je, naime, u tome što se za morfološki
opis djelomično mora pretpostaviti da je sintaktička funk-
cija riječi već određena, a ona se može odrediti na osnovi
pomavanja sintaktičkih funkcija. Ipak, generativni postupak
u kojem se sve do leksičkih jedinica operira apstraktnim i
samo sintaktički definiranim objektima zacijelo omogućava
od svih deskripcija najveću nezavisnost sintakse. U prvom
· dijelu postupka, u kojem se s pomoću derivacija dobivaju
dubinske strukture, opisani su odnosi među osnovnim dije-
lovima rečenice (subjekt, predikat, objekt i, eventualno, ad-
verbijalne omake) te struktura jednostavne rečenice, dok
drugi dio postupka, kad se transformacijama kreće od du-
binskih k površinskim strukturama, uvodi ostale pojmove
tradicionalne gramatike - red riječi, atribut, apoziciju, pn>-
širene i složene rečenice. Svakako je najveća prednost trans-
formacijske generativne gramatike pred drugim sintaktič­
kim opisima u tome što ona osigurava najveću sum.jerljivost
dobivenih :rezultata na pojedinim razinama opisa, i to ne
samo u domeni jednog jezika nego i u usporedbi više njih;
uz to, ona s lakoćom prevladava navedene slabosti distribu-
cionalističke metode, a gotovo matematička egzaktnost pri-

117
stupa omogućuje joj da točno opiše razlike u strukturama
nekih sintaktičkih fenomena kojih je tradicionalna sintaksa
bila samo intuitivno svjesna.
Zanimljiv pokušaj da se postigne efikasan i općenito
primjenljiv, a teoretski strogo utemeljen sintaktički opis
predstavlja funkcionalna sintaksa, koju je zamislio Andrć,
Martinet i koja danas, osobito u Francuskoj, ima priličan
broj pristalica. Istralujući funkciju pojedinih monema i
sintagmi - kao skupova monema - u rečenici, Martinet
razlikuje autonomM (čija funkcija nije određena položajem
u rečenici), funlccionalM (o kojima ovisi neka druga sin-
tagma, najčešte prijedlozi i veznici), zavisne (koje ovise o
funkcionalnim) te predilcativne ili Mzavisne sintagme (čije
uklanjanje uništava samu rečenicu; najčešće predikat sa
subjektom ili bez njega - to je jezgra predikativne sintag-
me). Sve što se dodaje toj jezgri u sintaktičkom smislu pred-
stavlja ekspanziju ili širenje, i na taj se način, različitim
oblicima ekspanzije, dobivaju proširene i složene rečenice:
koorđinaci/a je ekspanzija u kojoj dodana jedinica ima istu
funkciju kao i ona kojoj se dodaje, a u subordinaciji to nije
slučaj.
U Francuskoj je već i ranije postojala zamisao univer-
zalne sintakse, po svojim karakteristikama bliske transfor-
macijskom opisu i ilustrirane mnogim grafičkim prikazima:
to je sintaksa Luciena Tesni~rea koju je sam autor (a i nje-
govi sljedbenici) primijenio samo na francuski jezik.

Otkad je Hanis uveo pojam diskursa kao jezične jedinice

najviše razine u kojoj postoje bilo kakvi odnosi međusobne
zavisnosti, moplte je zamisliti .i sintaksu diskursa, koja će
izučavati sintaktičke odnose u diskursu iznad rečenične gra-
nice. I ovdje se, dakako, najprije javlja problem delimitacije
diskursa, jer u njegovu definiciju rusu uključeni kriteriji
po kojima bi se moglo odrediti koje zavisnosti smatramo
relevantnima: najvjerojatnije je da jedini donekle siguran
kriterij mof.e pružiti jedinstvenost komunikacijskog akta,
dakle jednog vremenski ili prostorno određenog procesa
prenošenja ili međusobne izmjene informacija. Sintaksa dis-
kursa, koja je praktički tek u nastajanju, otkrivala bi one
sintaktičke uvjetovanosti koje prelaze preko granice jedne
rečenice: dakle one izbore na planu jezičnog izraza unutar
rečenice koji su uzrokovani nekim izborima u prethodnim

118
ili slijedećim rečenicama: to je često red riječi, kongruen-
cija, upotreba zamjenica, elipsa (izostavljanje nekog od glav-
nih dijelova rečenice, obično predikata) itd.

Nerijetko se sintaksi odmah pridružuje i stlllatlka, kao

disciplina koja ispituje, u najširem smislu, kako govornici
pojedinog jezika odabiru i upotrebljavaju u govoru jezične
jedinice: veza između sintakse i stilistike, premda ni u ko-
jem slučaju nije organski uvjetovana, ponekad se naglašava
upravo zbog toga što se stilistički postupci često odražavaju
na sintaktičkom području. Suvremena stilistika ima svoje
prethodnike u antičkoj i srednjovjekovnoj retorici (teoriji
vještine dobrog govorenja, u skladu sa svrhom) i poetici
(teoriji, između ostalog, i o upotrebi jezika u umjetničkim
djelima), a djelomično i u metrlcl (disciplina koja izučava
sastav stihova). Već su antički teoretičari, od sofista, Pla-
tona, Aristotela, do Cicerona, Horacija, Ovidija, Kvintilijana
i helenističkih znanstvenik.a utvrdili ne samo pravila dobre
kompozicije pojedinih književnih djela već i čitav niz po-
stupaka kojima se postiže, odstupanjima od uobičajene upo-
trebe, veća izražajnost u govoru (govorenom i pisanom) -
to su figure. Tradicija nam je ostavila mnogobrojne podjele
figura, od kojih je jedna od uobičajenijih ona prema kojoj
se razlikuju figure dikcije (zadiru u fonološku i fonetsku
razinu - već opisane metateza, proteza itd., te asonanca i
aliteracija, ponavljanje istih ili sličnih vokala odnosno konso-
nanata), figure konstrukcija (promjene na sintaktičkom
nivou: elipsa, silepsa .....:. pri kojoj se ne poštuju pravila kon·
gruencije, enalaga - u kojoj, u najširem smislu, neki sin-
taktički ili morfološki oblik stoji umjesto pravilnog, nor-
miranog oblika, hipalaga - stavljanje u sintaktičku vezu
semantički nepovezanih riječi, anakolut - prijelaz iz jedne
sintaktičke konstrukcije u drugu u istoj rečenici itd.),
figure riječi ili tropi (promjene na planu sadržaja, seman-
tički pomaci: od mnogobrojnih najpoznatije su metafora -
koja se danas najčeš~ definira kao skraćena poredba, meto-
nimija - u kojoj jedna riječ zamjenjuje drugu zbog nek-:
bliskosti na planu sadržaja, sinegdoha - uzimanje dijela
neke pojave kao oznake za ci~elu tu pojavu itd.), figure misli
(u kojima se, zapravo, na planu sadržaja odražava izmijenjen
odnos.govornika prema izvanjezičnom univerzumu: alegorija
- metafora koja ~ .proteže kroz čitav diskurs i u kojoj se,
često, apstraktni pojmovi prikazuju s pomoću konkretnih,

119
antiteta - suprotstavljanje dvaju kontrasmm pojmova,
ironija - izražavanje neke pojave riječima koji su osnovi
suprotnog značenja, litota izricanje zanijekanom suprotnošću
itd.). Retorika se bavila i problemima upotrebe različitil1
stilova (postupaka i načina odabiranja i upotrebe jezičnih
jedinica u govoru), pa se, između ostalog, prema odabranom
leksiku i sintaktičkim konstrukcijama, prilagođenima sadr-
!aju, govorilo o niskom, srednjem i uzviJenom stilu.
Danas se stil s jedne strane može definirati određenim
tipskim komunikacijskim situacijama, pa se razlikuju, na
primjer, administrativni, akademski, arhaični, poetski, znan·
stveni, publici.stllki, neutralni stil. No od 18. stoljeća prou-
čavanje stilova izašlo je iz okvira tradicionalne retorike i
poetike, jer je otkrilo da se u govoru svakog pojedinca osim
općih pravila mogu uočavati i njegove individualne karakte-
ristike upotrebe jezičnog sistema. Na tom temelju počinje
izrastati nova disciplina - stilistika.
U suvremenom trenutka razlikuju se, iako granice među
njima nisu jasno povučene, lingvistička i književno-teoretska
stilistika. Dok prva od njih u načelu proučava svaku upo-
trebu jezika sa stilističkog stajališta i istražuje opće zako-
nitosti takvih upotreba, te se djelomično nadovezuje nn
retoriku, književno-teoretska stilistika usmjerena je u prvom
redu prema literarnim tekstovima, i tražeći pravila izbora
i upotrebe jezika u njima, ona ujedno otkriva individualne
karakteristike pojedinih autora, te uspoređujući ih među·
sobno i s općom stilskom matricom razdoblja, može imo-
siti i vrijednosne i kritičke sudove, kakve lingvistička stili-
stika obično ne obuhvaća. Također se razlikuju deskriptivna
i geMtska stilistika: u deskriptivnoj se stilistici opisuje
funkcioniranje jezičnih jedinica u govoru unutar jednog
uglavnom sinkronijski zahvaćenog sustava, pa će ona anali·
zirati ekspresivnu vrijednost (onu koja nesvjesno izražava
sociološke, psihološke i fiziološke determinante govornika)
i impresivnu vrijednost (onu koja namjerno izaziva odre-
đen estetski, didaktički ili neki drugi utisak) upotrijeblje-
nih jedinica - ova je stilistika najvećim dijelom lingvistička;
genetska stilistika, nasuprot tome, pokušava otkriti uzroke
izbora i načina upotrebe određenih jezičnih jedinica, i to
bilo u njihovu društveno-historijskom bilo u njihovu indi-
vidualnom ili, na primjer, civilizacijskom kontekstu: ona je
bliska teoriji književnosti i književnoj kritici.

120
 Danas je stilistika uopće, u svim svojim domenama, u
velikoj mjeri strukturalistički orijentirana (u lingvistici joj
korijeni sežu do de Saussurea i ženevske škole, a u teoriji
književnosti do ruskog formalizma) i izgrađuje raznoliku
novu terminologiju. Od tih pojmova možda je najopćenitije
prihvaćen, iako ne uvijek identična definiran, stllem: osnov-
na stilistička jedinica koja obuhvaća svaki pojedinačni izraz
koji iz stilističkih razloga odstupa od uobičajenih jezičnih
normi. Budu~i da stilističko izučavanje umnogome ovisi o
razvitku semantike, njegovu novom uzmahu zacijelo će pri-
donijeti razrada lingvističke semantike, koja tek predstoji.

121
 7. SEMANTIKA

Prema najoptenitijem određenju, semantika je ona lin-

gvistička disciplina koja izučava plan jezičnog sadržaja na
svim njegovim razinama, od morfema, preko riječi i sintag-
me, do rečenice i diskursa. lako takva diferencijacija prak-
tički još ne postoji, mogla bi se razlikovati semantika riječi
od semantike sinta~i i semantike rečenice. Naziv seman-
tika za manost o jezičnim značenjima potječe iz jednog djela
francuskog lingvista Micbela Br~ iz 1883, a ponekad se u
istom smislu upotrebljava i termin semasiologija ili, još
rjeđe, onomasiologija. U principu se i semantika dijeli, poput
ostalih lingvističkih disciplina, na sinkronijsku i dijakronij-
sku, već prema tome da li proučava stanja u nekom sustavu
ili razvoj jedinica u vremenu. Dijakronijskoj semantici bliska
je etimologija, istraživanje porijekla pojedinih riječi i nji-
hova izvornog sadriaja, te anali1.a razvitka tog sadržaja. Se-
mantici pomažu, dakako, i otkrića leksikologije.

Premda je semantika u svom suvremenom obliku rela-

tivno mlac!a lingvistička disciplina i premda je d•nas još
uvijek zacijelo najnerazvijenija od svih osnovnih nauka unu-
tar manosti o jeziku, u okviru etimoloških, leksikografskih

122
i, osobito, filozofskih i logičkih razmatranja već su odavno
utvrđene neke semantičke pojave i zakonitosti. Interes za
plan jezičnog sadržaja u antici javlja se s prvim grčkim
filozofima, a do posebnog izražaja dolazi u vrijeme sofista i
Platona, te Aristotela. Smatrajući uglavnom jezik oruđem
ljudskog uma i izrazom čovjekovih misli, Aristotel - a
s njim i čitav srednji vijek, s odjecima sve do današnjeg
vremena - jezičnu analizu na planu sadržaja identificira
s logičkom analizom valjanosti i istinitosti sudova. Nije
stoga čudo što je stoljećima centralno i semantičko i uopće
lingvističko pitanje bio odnos između riječi i njome ozna-
čena izvanjezičnog fenomena: oko toga se vodio sukob
između nominalista, koji su smatrali da je ta relacija u
saussureovskom smislu arbitrarna i konvencionalna, i reali-
sta, koji su vjerovali u iskonski motiviranu i nearbitramu
vezu između riječi i stvari.
U svakom slučaju, već je i ova •tradicionalna semantika•
uočila i definirala čitav niz semantički relevantnih jezičnih
činjenica koje su i danas ugrađene gotovo u svako prouča­
vanje jezičnog sadržaja. Tako je pojava slnonlmlje opisana
kao koegzistencija u jednom jezičnom sustavu dviju ili više
riječi (ili, kasnije, dvaju ili više morfema) s istim ili pri-
blifno istim sadrlajem. a različitim izrazom (npr. vatra, pla-
men, oganj); pitanje da li bilo u kojem slučaju postoje pot·
puni sinonimi još uvijek je u lingvistici aktualno. Nasuprot
tome, pri bnmontmtjl riječi (ili morfemi) istog izraza imaju
različit sadrfaj (npr. kosa •vlasi• i •poljoprivredno oruđec);
etimološka ispitivanja često dokazuju zajedničko porijeklo
jedinica koje se u nekom sustavu osjećaju kao homonimi.
Ako govornici još imaju p0jam o takvu zajedničkom pori-
jeklu, obično se govori o pollsemljl, dakle o mogućnosti jed-
ne riječ:l da zadobije različite sadržaje (npr. korijen kao
•korijen biljke- i •korijen riječic). N"apokon, antonlmljom
su obuhvate.ne riječi (i morfemi) čiji su sadržaji komplemen-
tarno suprotni (npr. visok i nizak,· topao i hladan).

Pojava strukturalizma u lingvistici svakako je dala nov

poticaj razvitku semantike, to više što je de Saussureova
podjela maka na označitelj i označeno, kasnije kod Hjelm-
sleva i drugdje preformulirana u razlikovanje izraza i sadr-
iaja, točno locirala semantiku na plan jezičnog sadriaja. No
već se ovdje u pristupu javljaju terminološke teškoće u

123
dete{Dliniranju sadržaja, značenja i smisla jezičnog znaka:
ova se tri pojma često upotrebljavaju ili kao sinonimi ili sa
vrlo nejasnim razgraničenjima. Ipak, moglo bi se reći - iako
to nipošto nije opamito prihvaćeno - da je sadriaj znaka
onaj njegov dio na koji se preslikava neka pojava iz izvan-
jezičnog univerzuma; značenje znaka je njegov odnos pre-
ma fenomenima iz izvanjezičnog univerzuma, dok je smisao
ostvarivanja tog odnosa u konkretnoj komunikacijskoj situa-
ciji. Prema tome, svaki znak mora imati sadržaj kao nezaobi-
lazan konstitutivni dio, a značenje, eventualno, i smisao,
svakako, u određenim situacijama mogu izostati. Isto takva
terminološka nesigurnost postoji i kod naziva za osnovne
semantičke jedinice: za jedinicu koja obuhvaća plan sadr-
žaja morfema, i kojoj na planu izraza odgovara morf, para-
lelno se upotrebljavaju termini aemantem, sem i semem, ali
posljednja dva izraza mogu označavati i konstitutivne dije-
love plana morfemskog sadržaja kojima više ništa ne odgo-
vara na planu izraza i koji su analogni fonemima. Kombi-
nacije semantema, dakle jedinica kojima na planu izraza
odgovara riječ, sintagma, . pa i rečenica, ponekad se zovu
leksije.
U težnji da se objasni za lingvistiku zacijelo bitna ali jo~
uvijek prilično nejasna relacija između sadržaja znaka i iz.
vanjezičnog fenomena koji je tim znakom označen, obično
se razlikuju predmet, pojam i riječ, u jednom opisu, ili
predmet, sadržaj i izraz, u drugim deskripcijama: njihovi
se odnosi prikazuju. često s pomoću semantičkog trokuta
(koji su uveli Ogden i Richards, a preuzeo ga je S. Ullmann),
na čijim se vrhovima nalaze ova tri termina, a stranica koja
povezuje predmet i riječ ili predmet i izraz označena je
iscrtkano da bi se naglasila arbitrarnost te relacije. Na izvje-
stan su način s tim u vezi i pojmovi denotacije (ekstem.ivno
ili eksplicitno tnalenje riječi, onaj sadržaj koji općenito prih-
vaćaju svi govornici nekog jezika) i konotacije (intem.ivno
ili implicitno t.nalenje, koje riječ zadobiva u određenoj si-
tuaciji za pojedinog govornika).
Pri konstruiranju modela semantičkog sistema, za lingvi-
stiku uopće, a posebno za strukturalistički orijentirane prav-
ce, postaje zanimljivo pitanje kako se definiraju sadržaji
pojedinih jedinica da bi se mogle utvrditi njihove sličnosti
i razlike i na osnovi toga oblikovati sistem. Jedna od teo-
rija, takozvana situaciona analit.a, pretpostavlja da jezične

124
jedinice imaju svoj sadržaj samo u konkretnoj izvanjezičnoj
situaciji u kojoj se u komunikacijskom procesu upotreblja-
vaju. Dovedena do krajnjih konsekvencija, ova teorija, bliska
behaviorističkim stavovima, negira mogućnost semantičkog
izučavanja u jeziku i veže ga samo uz govor, a pri tome
zahtijeva potpun i iscrpan opis svih situacija u kojima se
neki jezični mak može upotrijebiti: time, zapravo, a priori
odbacuje svaku mogućnost egzaktnog lingvističkog istraži-
vanja. Druga teorija, kontekstualna analiza, tvrdi da poje-
dine minimalne semantičke jedinice na nivou znaka, seman-
temi, svoj pravi sadržaj pronalaze tek unutar šireg lingvistič­
kog konteksta, sintagmi, rečenica ili diskursa. Ponovo se s
jedne strane pojavljuje pitanje mogućnosti iscrpnog točnog
nabrajanja svih lingvističkih konteksta nekog semantema, a
s druge je strane teško objasniti kako se od pojedinih •praz-
nih• semantema dobiva njihova •punac kombinacija.
Zbog toga se danas najčešće govori o trećoj vrsti pri-
stupa, komponencijalnoj analizi, čiji korijeni i opet sežu u
antičku filozofiju i logiku. Prema njoj - a ona se analogno
martinetovskoj terminologiji može zvati i trećom artikula-
cijom - u svakom se semantemu otkrivaju u ograničenu
broju njegovi konstitutivni elementi koji nemaju ekvivalenta
na planu izraza ali njihova izmjena utječe na promjenu tog
plana, kao što se svaki morf analizira na foneme s jedna-
kom takvom karakteristikom. Ovi konstitutivni elementi
(npr. »kravac „ »govedoc + •žensko•, •kobila• = •konj•
+ •ženskoc itd.) zovu se ponekad semi, ili bolje, u glosema-
tičarskoj terminologiji, ·figure sadriajL Obično se pretpo-
stavlja da je broj figura sadržaja u svakom jeziku, poput
broja fonema. ograničen i relativno malen, i da se njihovim
kombinacijama dobiva praktički -neograničen broj seman-
tema: ova pretpostavka, koja bi inače stvorila solidnu osno-
vu za uspostavljanje semantičkog sustava, nije ničim doka-
zana - naprotiv, svaki praktični pokušaj ukazuje na to da
se figure sadržaja mogu, za razliku od fonema, u proizvolj-
nim količinama unositi u opis.
Usprkos tome njihovo uočavanje omogućilo je da se
uvede za semantičku deskripciju izvanredno koristan pojam
semantlčkog polja (javlja se najprije u djelima J. Triera i
G. Matorća): naime, svi semantemi koji imaju neke zajed-
ničke figure sadržaja mogu se svrstati u jednu cjelinu,
unutar koje se zatim promatraju njihovi međusobni odnosi.

125
Ovakvi opisi semantičkih podsistema pojedinih jezika poka-
zali su se osobito efikasnima u onim domenama koje su i u
izvanjezičnom univerzumu jasno ograničene, kao što je to, na
primjer, područje boja, domatih !ivotinja, pokućstva, odjeće
itd. Kombinirajući teoriju semantičkih polja, komponenci-
jalnu analizu i dostignuća tradicionalne logike· i semantike,
dolazi se do egzaktnijeg definiranja još nekih bitnih i uglav-
nom već odavno poznatih pojmova (njihovu je određenju
mnogo pridonio 1. Lyons). Tako je biponlmlja zapravo lo-
gički odnos inkluzije, pri čemu su hiponimi svi oni seman-
temi koji su koordinirano unutar semantičkog polja pod-
ređeni nekom drugom semantemu, a on je. njihov hiperonim
(npr. •ljubav• i •mrinja• su dva hiponima hiperonima
-osjećaje). Oni biponimi koji se međusobno isključuju, ako
se odnose na jedan fenomen, za Lyonsa su inkompatibilni ·
(npr. »CrVenoc i •zelenoc). Unutar antonimije, koja u pra-
vom smislu riječi postoji prema Lyonsu samo tamo gdje je
moguća međusobna komparacija (•visok• i •nizak•, •debeoc
i •mršav•), razlikuje se i komplementarnost (pri kojoj se
međusobno inkompatibilni hiponimi u potpunosti nadopu-
njuju unutar svojeg hiperonima - npr. •muško• i •Žensko•)
i reciprocitet (u kojem dva suprotna hiponima semantički
ovise jedan o drugome - npr. •kupovati• i •prodavati•).
Neka specifična rješenja u domeni semantike izrasla su
nakon pojave transformacijske generativne gramatike. Chom-
skoga, iako se sam Chomsky - kao što smo vidjeli - tek
u kasnijim fazama .razrade svoje teorije zainteresirao za
probleme jezičnog sadrlaja, i to u prilično ograničenu op-
segu. Kako se u osnovi ove teorije nalazi pretpostavka o uro-
đenosti jezične sposobnosti govornika i o uskoj vezi izme-
đu jezika i mišljenja, semantika je ovdje uvijek obojena
logičarskom i logističkom optikom do te mjere da se, u
većini formulacija, sve rečenice čiji sadržaj nije u skladu
s postulatima logike odbacuju kao semantički devijantne i ne-
jezične. Logičke zakonitosti zacijelo mogu biti jedan od
elemenata oko kojih se formira semantika, ali ako se ona
zasniva samo na njima, to znatno i nerealno ograničava
područje analize, iz kojeg su tako isključene sve kompleksne
i svakodnevne alogične i protulogične semantičke pojave,
a na njima se, uostalom, i zasniva velik dio međuljudske ko-
munikacije, da o poetskoj ili ludičkoj, na primjer, funkciji
jezika i ne govorimo.

126
 Dobar primjer dokraja formaliziranog i izrazito logi-
stički usmjerenog semantičkog ispitivanja pod utjecajem
transformacijske gramatike predstavlja kalkulus predikata
(čiji je najpoznatiji zagovornik M. Bierwisch), •posuđen«
direktno iz logike i neznatno prilagođen lingvističkoj seman-
tici. Naime, tu se u propo1.iciji (sadrl.a]u neke rečeniee) raz-
likuju predikati i argumenti; predikati odgovaraju otprilike
glagolima u rečenici i uspostavljaju vezu između varijabil-
nih argumenata, i to tako da nekim svojim karakteristikama
(odabranim po ne sasvim jasnim kriterijima) otvaraju mje-
sta za određene kategorije argumenata (tako će predikat
•jesti• otvoriti s jedne strane mjesto za živog vršioca rad-
nje, a s druge strane za hranu kao objekt te radnje). Ona
uvrštavanja argumenata koja se ne pokoravaju zakonima
kalkulusa jednostavno se odbacuju kao nejezična.
Teorija samog Chomskog, onoliko koliko zadire u seman-
tiku, najvećim se dijelom zasniva na ponešto prilagođenoj
komponencijalnoj analizi, i toj je svojoj interpretativnoj
semantici Chomsky tek u trećoj fazi rada pridodao neke
nove elemente. Budući da je zapazio da se semantička inter-
pretacija ne može temeljiti samo na sintaktički jednostav-
noj dubinskoj strukturi, kako je do tada smatrao, nego da
ona ovisi i o površinskoj strukturi pa i o fonološkoj sastav-
nici, američki je lingvist uveo pojmove fokusa i pretpostav-
ke. Fokus ili f.arilte odgovara donekle tradicionalnoj emfazi:
to je, dakle, onaj dio rečenice koji je semantički naglašen:
pretpostavka, presupoz.icij4 ili implikacija je semantički kon-
tekst na osnovi kojeg se određuje fokus (tako je za rečenicu
lvan ide u kino. jedna od mogućih pretpostavki Kamo ide
lvan?, i ona stavlja u kino u fokus). U drugačijoj terminolo-
giji ovi pojmovi mogu odgovarati temi i remi, dakle •psiho-
loškom• subjektu i predikatu, ili onome o čemu govori in-
formacija i onome što u rečenici doista ·nosi novu informa-
ciju: to bi bio fokus. Definicije svih ovih termina u velikoj
su mjeri nedovoljno određene.
Generativna semantika, za razliku od interpretativne, iako
je i sama proizašla iz transformacijske generativne grama-
tike, smatra da se sintaktička dubinska struktura mora
zamijeniti semantičkom sastavnicom koja će proizvoditi sve
moguće semantičke strukture. No u samoj analizi plana je-
zičnog sadržaja i u uspostavljanju semantičkog sustava gene-
rativna semantika nije otišla mnogo dalje od komponenci-

127
jalne analize, s onim transpozicijama koje je već uveo Chom·
sky.

Ova traženja u suvremenoj lingvistici donekle su potisnula

u drugi plan neke od tradicionalnih semantičkih tema: one
su ipak, iako ponekad na marginama, još uvijek zanimljive
i lingvistima i drugim znanstvenicima, logičarima, etnole>
zima, pedagozima ... To je, na primjer, problem onomato-
peja (riječ čiji izraz oponaša neke prirodne zvukove -
mijau, kukuriku, cvrkut), kod kojih je pitanje u kolikoj je
mjeri veza između izraza i sadržaja arbitrarna: treba; ipak.
naglasiti da se izraz onomatopeja uvijek prilagođuje fonološ·
kom sustavu jezika kojem pripada. Semantiku mogu zani-
mati i tabui (riječi čija je upotreba u određenim situacijama
zabranjena zbog nekih socioloških ili civilizacijskih razloga,
redovito povezanih s njihovim sadržajem: npr. psovke ili
imena bofanstava) i njihovo izbjegavanje s pomoću eufe-
mizama (riječi i izrazi koji na drugi, ublaženi način izriču
neku tabu-riječ ili neki drugi, u izvjesnom društvenom kon-
tekstu, neupotrebljiv izraz: npr. zahvaliti se nekome umjesto
otpustiti nekoga). Danas se lingvistika uopće, pa i seman-
tika posebno, sve više opet bave problematikom idioma
(konstrukcija specifičnih za svaki jezik, u kojima najčešće
čitava sintagma semantički odgovara jednoj riječi: vući za
nos = •poigravati sec) i fraza ili frazeologema (u kojima,
također u svakom jeziku posebno, dolazi do različitih seman-
tičkih pomaka od uobičajenog sadržaja semantema, a takve
konstrukcije sačinjavaju često upotrebljavane cjeline: uda-
rati glavom o zid): ova su pitanja osobito interesantna za
teoriju prevođenja i za učenje stranih jezika.

Suvremena je semantika daleko manje od drugih deskrip-

tivnih lingvističkih disciplina uspjela delimitirati svoje jedi-
nice, odrediti njihove međusobne odnose i uspostaviti zako-
nitosti njihova kombiniranja; drugim riječima, ona nije
izgradila sistem niti utvrdila njegovu strukturu na planu
jezičnog sadržaja. Upravo ovdje su se do sada najjasnije iska·
zala ograničenja koja je lingvistički strukturalizam sam
sebi nametnuo: u težnji da egzaktno i statički opiše sve
dijelove jezičnog sistema, on je nužno u svojim osnovnim
pravcima namjerno zaobilazio semantiku, budući da uska
povezanost jezičnog sadržaja s izvanjezičnim univerzumom,
u neprestanim promjenama, onemogućava njegovu statičku

128
deskripciju. Pokušaji koji su težili za tim da istražuju plan
sadriaja samo unutar jezičnih zadanosti, kao i oni koji su
željeli uvesti statički odnos između jezičnih znakova i izvan-
jezičnog univerzuma, ostali su redovito u granicama banal-
nih i već tradicionalno definiranih tvrdnji, a da pri tome. nisu
uspjeli izgraditi ni osnove cjelovitog semantičkog sustava.
Sasvim su rijetke teorije koje stavljaju jezični sadrlaj u
dinamičku relaciju s izvanjezičnim univenumom i njegovim
društvenim i historijskim determinantama (nacrt osnove
jedne takve teorije dao je talijanski lingvist T. De Mauro).
Ali ove se ~ti možda mogu bar donekle prevladati
ako se pođe od pretpostavke da je jezična djelatnost jedan
od oblika čovjekove prakse i da je ona, sa svojim aspektima
- jezikom i govorom -, u neprestanoj dijalektičkoj in-
terakciji s ostalim oblicima prakse i sa samim izvanjezičnim
univerzumom. Dijalektika ovih odnosa nužno se upravo na
semantičkom području mora najjasnije iskazivati. Za se-
mantiku koja bi proizlazila iz ovakva stajališta postoje još
neke premise: s jedne se strane mora pretpostaviti da je plan
jezičnog izraza već iscrpno opisan, kao što se, uostalom,
pri istraživanju izraza znakova praktički gotovo uvijek im-
plicitno pretpostavlja iscrpna deskripcija sadržaja, iako
ona uopće ne postoji. Određivanjem morfova i morfema
može se formalno definirati i osnovna jedinica semantičke
analize, aemantem, kao ona jedinica plana sadržaja koja je
pridružena morfu na planu izraza i zajedno s njim sačinjava
cjelinu morfema. Sam je semantem u nekom odnosu s iz-
vanjezičnim univerzumom, i taj odnos, koji možemo naz-
vati značenje semantema, opisuje se, bez pretenzija da se
time i dotakne njegov gnoseološki ili ontološki karakter,
kao preslikavanje. Očito je, dakle, da je potrebno na neki
način definirati značenje kako bismo mogli na osnovi toga
semanteme postaviti u međusobne odnose i formirati njihov
sustav. Covjekova praksa, uvijek i društveno i historijski
definirana, dijeli univerzum, ako ga shvatimo kao beskona-
čan skup fenomena, na različite podskupove: na taj način
ona prilagođuje univerzum čovjekovim sposobnostima i mi-
jenja ga, ali se i sama u susretu s njim neprestano mijenja.
Tako čovjek i jezičnom djelatnošću dijeli univerzum na
podskupove, no oni su, budući da se jezikom komunicira i
o svim drugim oblicima djelovanja, definirani istovremeno
i totalitetom ljudskih p~sa:. ti se podskupovi, u stalnim

9 Pot1led u lingvistiku 129

mijenama, upravo preslikavaju u semanteme, i odnos s nji-
ma njihovo je značenje. Kriterij preslikavanja je, dakle,
cjelokupna ljudska praksa, no lingvist u njoj razlikuje
jezičnu djelatnost i njezine specifične zakonitosti od izvan·
jezične prakse: naime, i ·različiti jezici različito artikuliraju
i oblikuju svijet oko nas u komunikacijskoj pi-aksi, ali su
i oni sami produkt različitih formi izvanjezične prakse koja
je određena različitim društvenim i historijskim činjenica­
ma. Ako postoje svim jezicima zajedničke semantičke či­
njenice, one su prouzrokovane općenitošću nekih oblika
društvene prakse, materijalnom jedinstvenošću univerzuma
i nekim konstantama čovjekova biološkog, društvenog i hi-
storijskog razvitka.
Sami izdvojeni i preslikani podskupovi iz univerzuma
sastoje se od teoretski beskonačno mnogo elemenata koji,
na taj način, također determiniraju značenje. No osim sa-
mih preslikanih izvanjezičnih elemenata ti podskupovi mo-
gu sadržavati i skup uvjeta koje, prema kriteriju prakse,
mora neki element ispunjavati da bi bio uključen baš u
taj podskup: taj skup uvjeta možemo nazvati pojam, koji
je isto tako konstitutivni dio značenja. Očito je da je, kao
što je to semantika već i do sada utvrdila, nemoguće iscrpno
opisati značenje nekog semantema, a •dubina• opisa seže
onoliko koliko je to istraživaču potrebno u određenoj analizi.
Budući da se i elementi univerzuma i uvjeti uključeni u
pojam mogu preslikati u više različitih semantema, ovako
se mogu objasniti i mnogi tradicionalni pojmovi. Tako će,
na primjer, semantemi gramatema među preslikanim ele-
mentima sadržavati bar jedan element preuzet iz samog
jezika, a kod leksema to ograničenje neće postojaii; sino-
nimi će. biti oni semantemi koji će do određene dubine
opisa imati jednako značenje (i pojam i elemente podsku-
pova univerzuma), a svi semantemi koji posjeduju bar je-
dan zajednički element ili uvjet uključen u pojam sačinja­
vat će semantičko polje. što se tiče kombinacije semante-
ma na razinama višim od razine minimalnog znaka, čini se
da se u osnovi mogućnosti komunikacije nalazi potpuna
sloboda svih kombinacija, no frekvencija nekih komunici-
ranih pojava u izvanjezičnom univerzumu i na tome izrasla
implicitna jezična norma najčešće tu slobodu ograničavaju:
ipak, ona mora postojati da bi se jezikom mogle izraziti
neistine, nelogičnosti, alogičnosti, iracionalnosti.

130
 Ovako zamišljena semantika morala bi uključivati i is-
traživanja relacija između jezika i govora na planu sadr-
!aja. Naime, u govoru se vrlo rijetko komunicira čita\'
preslikan podskup, dakle čitavo značenje semantema - ono
je obično ograničeno konkretnim potrebama komynikacij-
ske prakse. Ovakva sužavanja opsega značenja, konkretl·
zaclje, ako se u određenom obliku često ponavljaju u go-
voru, mogu postati dio jezičnog sustava. Uspješnost procesa
kon.kretizacije u komunikacijskoj praksi daje smisao jedi-
nicama na planu jezičnog sadržaja. Dakako, u interakciji
jezika i govora, na osnovi frekvencija u upotrebi, stvara se
implicitna norma koja djeluje i na semantičkoj razini.
Sve su ovo samo shematski nabrojene neke od moguć­
nosti i pretpostavki na kojima bi se mogla temeljiti jedna
buduća dijalektički i materijalistički zasnovana semantička
teorija, koja bi - vjerujem - bolje od dosadašnjih teorija
pristupila razrješavanju semantičkih aporija; a to su i bitne
aporije cjelokupne suvremene lingvistike, aporije koje or-
todoksni strukturalizam uopće ne pokušava prevladati.

l31
 8. JEZICNA RAZNOLIKOST

Kad se razmatra Jezična raznolikost, uobičajena je i pri-

rodna pretpostavka da u skupu svih jezičnih sustava koje
je čovječanstvo upotrebljavalo ili ih još upotrebljava (pa
i onih što te ih upotrebljavati) postoje između njegovih
elemenata neke razlike i kriteriji s pomoću kojih se te
razlike utvrđuju, tako da se sam taj skup dij~li na izvjesne
podskupove: opseg i obilježja tih podskupova trebalo bi
da ovise o primijenjenim čvrstim kriterijima.
Ma kako se to činilo paradoksalnim, takvi kriteriji u
suvremenoj lingvistici ne postoje, a one koji su prije egzi-
stirali upravo je strukturalističlca orijentacija u znanosti
o jeziku bila prisiljena odbaciti. Naime, stavljajući jezik
u larište analize kao jedini stvarni objekt vlastita istraži-
vanja, strukturalistička lingvistika nije mogla priznati ni-
jedan izvanjezični kriterij za mjerilo identičnosti ili raz-
lika pojedinih jezičnih organizacija. I doista, nije joj bilo
- teško dokazati da svaka razdioba na geografskim, politi-
čkim., sociološkim, psihološkim, kulturološkim, civilizacij-
skim ili nekim drugim nelingvističkim osnovama nužno
ima značajne nedostatke i da ne vodi računa o najevident-
niji.m lingvistički utvrđenim činjenicama, jer se protezanja

132
jezičnih sustava u vremenu i u prostoru nikada ili gotovo
nikada ne podudaraju s izvanlingvističkim prijelomnim de-
terminantama, iako su svakako pod njihovim utjecajem.
Budući da su strukturalisti definirali jezik kao sistem
znakova bitno određen međusobnim relacijama tih znakova,
iz same je ove definicije proizašla nemogućnost utvrđivanja
dvaju identičnih sustava. Mreža odnosa među znakovima,
struktura sistema, nužno se mijenja u cijelosti unošenjem
bilo kojeg novog maka u sistem, a kako se sistemi poje-
dinih govornika redovito razlikuju bar po jednom znaku
(u najmanju ruku na leksičkoj, sintaktičkoj i semantičkoj
razini), nemoguće je uspostaviti relaciju identiteta između
bilo koja dva individualna jezična sustava. Staviše, i sistem
jednog pojedinca mijenja se, prema situaciji, komunikacij-
skim potrebama i pod utjecajem najrazličitijih izvanjezičnih
odrednica, neprestano i u vremenu i u prostoru, tako da -
strogo teoretski uzevši - lingvistika danas operira s beskonač·
no mnogo, na ovom nivou međusobno nesumjerljivih, eleme·
nata u skupu jezične raznolikosti. Zbog toga su pojedini
istraživači pokušali oživiti drevan kriterij mogućnosti me-
đusobne komunikacije kao ograničenje te raznolikosti, no
pokazalo se da je i on, unutar strukturalističkih pretpo-
stavki, samo djelomično upotrebljiv / i da se rezultati nje-
gove primjene ni u kojem slučaju ne podudaraju s intui-
tivnim i tradicionalno prihvaćenim razgraničenjima: izme-
đu dvaju dijalekata čiji se govornici smatraju pripadnici-
ma iste jezične zajednice ne mora postojati međusobno
razumijevanje, a mogući· su i obratni slučajevi. Jedino
stvarno ograničenje što ga je lingvistika danas u stanju uni-
jeti u jezičnu raznolikost uočavanje je jezične srodnosti
(o kojoj se govori u slijedećem poglavlju), no i ovdje kri-
teriji zavise od samog istraživača i potreba njegove analize,
a rezultati opet ne odgovaraju intuitivnim saznanjima go-
vornika. Na taj se način suvremena lingvistika nalazi u
neobičnu položaju: ona je sa nekoliko različitih aspekata
i na prilično efikasan način definirala jezik uo~e unutar
jezične djelatnosti i u odnosu prema govoru, no ne može
egzaktno odrediti dokle sežu granice pojedinog jezika, kao
što su hrvatskosrpski, francuski ili engleski, niti kakva je
njegova unutrašnja artikulacija na manje cjeline.
Usprkos tome, u čovjekovoj komunikacijskoj praksi, a
često i u ostalim oblicima djelovanja, duboko je prisutna

133
svijest ne samo o jezičnoj raznolikosti nego još. mnogo više
o jezičnoj sličnosti i identičnosti, i lingvistika, kad bi i
htjela, realno ne može zaobići ova saznanja, pa makar i
bila svjesna činjenice da su ona uglavnom (ali ne i uvijek)
rezultat izvanlingvističkih iskustava. Prema tome vodeći ra-
čuna o realitetima čovjekove prakse, lingvistika se ipak
bavi i jezičnom raznolikošću i ograničenjima u njoj, a pri
tome je ponekad vode premise vlastitih analiza, a možda još
češće ili intuitivna poimanja ili dostignuća drugih znanosti:
kao što ćemo vidjeti, uostalom, unošenje ograničenja u raz-
nolikost gotovo uvijek zahtijeva interdisciplinaran pristup.
lako raznolikost jezika u vremenu postavlja u principu
lingvista pred iste probleme kao i prostorna jezična razno-
likost, ona se ipak obično posebno razmatra, to više što
se i metodologija njezina opisa donekle razlikuje od me-
toda koje se primjenjuju u sinkronijskom i akronijskom
promatranju. U istraživanju jezične raznolikosti i njezinih
ograničenja bez unošenja vremenske dimenzije (iako je ona
zapravo uvijek prisutna jer omogućuje ispitivanje uzroka
same ramolitosti) mogu se u najširim crtama razlikovati
dvije vrste ramolikosti. Horizontalna ramollko1t obuhvaća
diferencijaciju jezičnih sistema u prostoru i obično ih izu-
čava u njihovoj povezanosti s geografskim, etnografskim
i političkim činjenicama. Njoj je svakako blisko i istraži-
vanje jezika u kontaktu, a, na izvjestan način, i proble-
matika prevođenja. Pod vertlkalnom ramollkoial ili strati-
filuzcijom podrazumijeva se diferenciranje jezičnih sistema
na istom pochučju između različitih grupa govornika: tu
su vjerojatno najznačajnije sociološke determinante. Kao i
većina drugih podjela unutar lingvistike, i ova je samo uv-
jetna, jer se horizontalni i Vertikalni stratumi, zajedno sa
svojim odrednicama, neprestano isprepleću, i njihovo stvar-
no stanje svojom kompleksnošću uvijek nadrasta i naj-
kompliciraniji lingvistički model.

I u horizontalnoj i u vertikalnoj raznolikosti najmanju

jedinicu kojom se praktično operira predstavlja ldlolekt,
jezični sustav pojedinog govornika. Prema nekim definici-
jama ovaj termin obuhvaća samo one dijelove individual-
nog sustava koji se razlikuju od drugih takvih sistema,
dakle samo jezične osobitosti određenog govornika. Neki
istra!ivači, opet, smatraju da izučavanje idiolekta nema

134
nikakva smisla, jer je jezik društvenog karaktera, pa prema
tome mora obuhvaćati grupu govornika: ovo je utoliko ne-
točno što je svaki pojedinac nužno determinirao ·svojim
društvom i što se individualno uvijek isprepleće s društve-
nim i unutar individuuma. Ti istraživači kao osnovnu je>
dinicu u skupu jezične raznolikosti obično uzimaju'. lokalni
ili mjesni jezični sistem. U uobičajenoj terminologiji to se
redovito zove lokalni ili mjesni govor, no termin nije dobar
jer može dovesti do zabune i miješanja s dihotomijom iz.
među jezika i govora, a svaki od ovih sustava ima, dakako,
i svoje ostvarenje u govoru. Francuski lingvisti tu pojavu
katkada nazivaju patois, i ovaj je termin prodro i druga-
mo. Lokalni jezični sistem obuhvaća sistem zajednički g<>-
vornicima na nekom geografski, a nerijetko i sociološki,
ograničenom i relativno malenom prostoru, a taj se sistem
razlikuje od standardnog jezika većih geografsko-političkih
cjelina i najčešće nema svog pisanog oblika. U načelu se
lingvistički inventar lokalnog jezičnog sistema može iscrpno
opisati na većini razina, od fonološke do sintaktičke pa čak
donekle i leksičke, a njegovi govornici gotovo uvijek po-
znaju i •nadlokalni• sistem koji im omogućuje komunika-
ciju izvan granica njihove uske domene. Među lokalnim
sistemima mogli bi se razlikovati gradski i seoski, no gradski
lokalni sustavi danas su uglavnom vertikalno a ne horizon-
talno stratificirani. Neke terminologije, posebno one engle-
ske, govore o lokalnim sustavima, ponekad s izvjesnim ni-
jansama u značenju, kao o vernalcularima, no kako svi na-
vedeni izrazi mogu imati- i pejorativne konotacije, u lingvi-
stičkoj se literaturi nalazi i naziv varijetei. Ova terminolo-
ška mnogostrukost odaje, uostalom, i određenu nesigur-
nost u određivanju opsega lokalnqg jezičnog sistema.
Zbog toga se nerijetko kao egzaktnije formulirana os-
novica javlja dijalekt, iako i u njegovoj definiciji postoje
neke nejasn~. Naime, dijalekt ili narječje definira se u
nekim teorijama u odnosu prema hijerarhijski višem ali
vrlo teško odredivom sistemu, jeziku, kao njegov podSistem
- s izrazitim fonološkim, morfološkim, sintaktičkim i se>
mantičkim odstupanjima - koji se proteže na određenom
prostoru. Ova odstupanja, kao i karakteristike dijalekata
uopće, određuju se unutar svakog jezika posebno i na osnovi
specifičnih kriterija (tako je jedno od bitnih obilježja dijale-
katske podjele našeg jezika oblik upitne zamjenice). Prema
drugim teorijama dijalekt se može definirati kao skup

135
 međusobno povezanih (i, obično, komunikacijski komuta-
bilnih) lokalnih jezičnih sistema koji se, opet po nekim, za
svaki pojedini slučaj različitim, obilježjima, diferencira od
ostalih takvih skupova. Lingvistički inventar dijalekata
mnogo je teže iscrpno opisati, ako ne i nemoguće, a nerije-
tko se susreću dijalekti koji imaju i pisanu 'formu govora.
Status dijalekta ili jezik.a nekog jezičnog sistema u velikoj
mjeri ovisi o povijesnim razlozima, kao i o političkim i
sociološkim determinantama. Grana lingvistike koja prou-
čava i međusobno uspoređuje dijalekte zove se dijalekto-
loglja.
Ponekad se o grupi srodnih dijalekata govori kao o
dijasistemu, no ovdje je još teže razlikovati taj pojam od
hijerarhijski najvišeg jezičnog sistema, samog jezika.
Slične, ako ne i vete poteškOCe javljaju se pri pokušaju
da se unutar lingvistike točno definira jedinica vjerojatno
najosnovnije razine u skupu jezične raznolikosti - jezik,
i to, dakako, u smislu pojedinačnog jezičnog sustava. Jezik
se donekle može odrediti u odnosu prema jezičnim siste-
mima u horizontalnoj hijerarhiji nižeg ranga kao skup svih
takvih sistema čiji govornici osjećaju zajedničku pripad-
nost jednom komunikacijskom sredstvu, no očigledno je
da su takvi kriteriji iZva.nlingvistički i da se teško egzaktno
utvrđuju. Različiti lingvistički pokušaji da se identitet je-
zika definira na osnovi identičnosti pojedinih jezičnih ra-
zina, na primjer fonološke ili morfološke, uglavnom nisu
uspjeli, tako da se za sada i u lingvistici pojedinačni jezik
mora prihvatiti kao fenomen izrastao u svijesti njegovih
govornika iz spleta i jezičnih i izvanjezičnih determinanti:
i sociološki i povijesni i poijtičko-lingvistički zahvati, poput
standardizacije, umnogome utječu na formiranje takve svi-
. jesti. Iz toga proizlaze za lingvistiku važne posljedice: naj-
prije, popisi jezika svijeta ili pojedinih područja (od kojih
je jedan iznijet i u ovoj knjizi) temelje se jednim dijelom
na nelingvističkim činjenicama; zatim, svi jezični sustavi,
od idiolekta preko dijalekta do jezika ukazuju se pred oči­
ma lingvista, u ovoj perspektivi, kao jednakovrijedni objekti
njegova izučavanja, a razlike među njima, posebno one iz.
među dijalekta i jezik.a, uvjetovane su faktorima koji mogu
izmicati njegovoj analizi, to više što su u praksi prijelazi
u prostoru između jednog dijalekta u drugi, a nerijetko i
između dvaju jezika, kontinuirani. Lingvist ipak može uo-

136
čavati i komunikacijske opsege i dosege odre-
uspoređivati
đenih jezičnih sustava u praksi, a isto tako i utjecaje verti-
kalne stratifikacije na horizontalnu ramolikost: naime, u-
pravo za praktičku definiciju jezika i dijalekta ona može
biti presudna.
Da bi se izbjegla terminološka zbrka, ponekad· se svaka
jedinica u skupu horizontalne (a katkada i vertikalne) je-
zične raznolikosti naziva Idiom; to je, dakle, zajednički ·ter-
min za svaki pojedini idiolekt, lokalni jezični sustav, dija-
lekt i jezik.
Uspostavljanju nekih unutarjezičnih kriterija za unoše-
nje ograničenja u prostornu jezičnu raznolikost značajan
doprinos daje, od početka ovog stoljeta, l.lngvl.stlčka geo-
grafija ili, kako se ponekad zove, geografska l.lngvl.stlka, a
u najnovije doba i geolingvistilca. Sve ove discipline imaju
zapravo isti objekt - izučavanje prostornog protezanja
pojedinih idioma i njihova međusobnog razgraničavanja.
U toku svog razvoja, otkako je 1900. Jules Gillieron u Fran-
cuskoj zasno\•ao lingvističku geografiju, ova je znanost iz-
vanredno razvila svoje metode. Naime, geolingvistička se
analiza (kao i dijalektološka, koja se može smatrati jednom
njezinom podvrstom) mora uglavnom temeljiti na direkt-
nom ispitivanju na terenu, putem ankete. Anketni listić
sad.riava morfeme, bilo leksičke bilo gramatičke, i ispitivač
zapisuje nekim dogovorenim fonetskim ili ·fonološkim pi-
smom oblike izraza tih morfema kako ih izgovaraju govor-
nici na određenom području. Dakako, objekt ispitivanja u
anketnom listiću mogu u načelu biti i jezične jedinice dru-
gih razina, fonološke ili sintaktičke, a - teoretski - i
semantičke. Rasprostiranje neke jezične jedinice bilježi se
u specijalne karte, a skup karata za izvjesno područje, u
kojem su prikazana protezanja u prostoru različitih jedi-
nica na jednoj ili više razina, zove· se lingvistwki atlas.
Atlas što ga je Gillieron 1912. objavio za Francusku pred-
stavlja prototip takva djela. Pri izradi atlasa osobita se
poteškOC. javlja kod odabiranja naselja i govornika u re-
prezentativnom uzorku koji se ispituje.
Linija naliqvističkoj karti koja označava granicu izme-
đu područja rasprostiranja dviju jezičnih jedinica različi­
tih oblika ali ekvivalentne upotrebe zove se lzogloaa. Ovis-
no o razini· kojoj ta jedinica pripada, među izoglosama se
ponekad razlikuju iz.ofone (ako je riječ o fonemima), ito-

137
morfe (kod morfema) i izosintagme (u domeni sintakse).
Ako se pravac više izoglosa podudara, tada se govori o
svetnjevima iz.oglasa: upravo sve!njevi izoglosa trebalo bi
da budu lingvistički egzaktnija određenja granica među
pojedinim idiomima unutar skupa prostorne jezične razno-
likosti. U principu broj izoglosa sadrian u ntkom svežnju
izoglosa proporcionalan je hijerarhijskoj važnosti granice
idioma; tako bi granica između pojedinih jezika morala
imati više izoglosa od one između dijalekata, a ova opet
više od granice među lokalnim jezičnim sustavima. No
iako je umnogome pridonijela preciznijem razgraničenju
idioma, geografska je lingvistika istovremeno dokazala da
te granice gotovo nikada nisu oštre, već da se sastoje od
kontinuiranog niza prijelaznih oblika: naime, vrlo je rije-
dak slučaj da postoji stvaran svežanj izoglosa koje sve
prolaze istim pravcem - obično se u svakom takvu svež-
nju javlja veća ili manja disperzija i isprepletanje s dru-
gim sve!njevima. Ova diferencijacija dijalekata i jezičnih
sistema, izazvana i geografskim i društveno-historijskim i
sociološkim faktorima, u velikoj je mjeri izmijenila stavove
o jednoznačnom i strogo delimitiranom rasprostiranju je-
zika kakve je imala lingvistika prošlih stoljeća, a osobito
mladogramatičarska. Usprkos svemu tome, lingvistička geo-
grafija teli za tim da što je moguće preciznije odredi gra-
nice između pojedinih idioma, a posebno granice između
jezika ili jez.ične granice. Njih je daleko lakše definirati
tamo gdje se sus~u dva međusobno nesrodna ili vrlo razli-
čita jezika nego ondje gdje su jezici srodni i slični, a pri-
jelaz među njima kontinuiran. Jezična se granica obično po-
dudara s nekom geografskom, političkom ili povijesnom
granicom. Ako je izvjestan jezik sa svih strana okružen jed-
nim jedinim jasno razgraničenim i različitim jezikom (kao
što je to najčešće, na primjer, slučaj s koherentnim jezičnim
područjima nacionalnih manjina 'linutar neke države), tada
se govori o jezičnom otoku. Ponekad se smatra da svi go.
vornici koji upotrebljavaju jedan jezični sistem i posjeduju
svijest o tom zajedništw, ma koliko se njihovi idiolekti,
lokalni jezični sustavi i dijalekti međusobno razlikovali, sa-
činjavaju jednu jez,ičnu zajednicu, ali taj termin može imati
i druga značenja i obilježavati svaku skupinu jezika grupi·
ranu po nekom kriteriju.
Kad je riječ o jezičnoj zajednici, shvaćenoj u prvom na-
vedenom smislu, treba zacijelo spomenuti i odnos između

138
jezika i nacije, koji je bio jedno od centralnih pitanja u
ovom pravcu orijentirane lingvistike 19. stoljeća. Naime,
neko se vrijeme, osobito u doba romantizma i izrazitog bu-
đenja nacionalnih osjećaja, vjerovalo da se gotovo bez izu-
zetka moraju podudarati jezične zajednice s pojedinim naci-
jama; na polju politike obično se to povezivalo sa Zahtje-
vima da svaka nacija ima i svoju vlastitu državu. No situa-
cija u kojoj se na području jedne države nalazi jedna
nacija koja jedina govori nekim jezikom sasvim je izuzetna·,
a lingvistička je geografija u velikoj mjeri pridonijela i tome
da se razbije romantičarska zabluda o nužnosti podudara-
nja jezične zajednice i nacije. Staviše, ovakvo podudaranje
gotovo nikada nije potpuno. a vcuma su česti slučajevi u
kojima jedan jezik upotrebljavaju dvije ili više nacija . lna
primjer, hrvatskosrpski u SFRJ ili engleski u Velikoj Brita-
niji i Sjedinjenim Američkim Državama) ili pripadnici jedne
nacije govore različitim jezicima (na primjer u švicarskoj).
Ne treba, ipak, zanemariti ulogu jezika u formiranju nacije
niti ulogu nacije u osvještavanju zajedničke pripadnosti
nekom jezičnom sistemu: u razdobljima buđenja i jačanja
nacionalne svijesti insistiranje na integritetu jezične zajed·
nice moglo je biti veoma pozitivan faktor, no takvo staja-
lište nikako ne smije biti polazište suvremene lingvistik~
pri promatranju jezične raznolikosti u prostoru. Ono će u
njoj biti na neki način prisutno, jer se odnos jezika i nacije,
projicirao kroz prizmu politike, sociologije i povijesti, uvi-
jek odraf.ava u izvjesriim oblicima vertikalne stratifikacije,
kao što je to, na primjer, standardizacija, a oni su, opet,
utjecali i na formiranje horizontalnih stratuma: sve su ovo
različiti dijalektički zasnovani odnosi i procesi, čijem kom-
pleksnijem sagledavanju lingvistika ·tek pristupa.
Više različitih jezika na nekom širem geografskom pod-
ručju sačinjava - u izvjesnim terminologijama - jezilni
savez ili ligu posebno ako ti jezici, premda mogu biti me-
đusobno nesrodni, pokazuju neke zajedničke karakteristike;
ali i ovaj termin ima i drugačija tumačenja i označava kat-
kada pojave slične jezičnim porodicama i skupinama.
Geografska je lingvistika unijela novine i u dijakronijska
istraživanja, jer je utvrdila da se promjene u sistemu jav-
ljaju najprije na određenom užem području da bi se kasnije
protegnule i na širi prostor: dolazi, dakle, u vremenu do
širenja izoglosa i njihovih svežnjeva. Područje u kojem je

139
promjena v~ nastupila za tu je promjenu njezina centralna
zona, a okolina u kojoj ~ tek nastupiti njezina je periferna
zona. Ovo je stajalište u osnovi blisko Schmidtovoj teoriji
valova.
Dakako, jezici u skupu prostome raznolik.osti nisu, kao
što smo vidjeli, čvrsto delimitirane i.!"-utarkične cjeline: oni
se neprestano međusobno susreću, bilo da su u neposrednu
dodiru tako da veće grupe njihovih govornika stalno stanuju
na susjednim prostorima, bilo tako da pojedini govornici,
mijenjajući mjesto, dolaze u nove jezične sredine. U prvom
slučaju najčešće se govori o Jezicima u kontaktu. Pri izuča­
vanju jezika u kontaktu može se dodir dvaju ili više jezič­
nih sustava promatrati iz pozicije govornikl jednog jezika
i njihova odnosa i odnosa njihova jezika prema drugom
jeziku: sAm jezični sistem koji je za nekog govornika prvo
naučeno i najčešte osnovno sredstvo komunikacije zove se
materinji jetik.
U tradicionalnom lingvističkom promatranju dodira dvaju
jezika upotrebljava se termin supstrat da bi se označio jezik
koji se na određenom području govorio, ali ga je istisnuo
drugi jezični sistem, u kojem su ostali tragovi prethodnog
sustava (tako je ilirski jezik bar indirektan supstrat slaven·
skim jezicima u našim krajevima). Ovaj se novi jezik pone-
kad zove supentrat (no superstrat mole biti i kulturno ili
politički nadmocniji jezik koji se u nekoj regiji govori,
odrugud nametnut, paralelno s komunikacijski manje rele·
vantnim autohtonim. jezikom). I supstrat i superstrat za.
pravo su ipak zanimljiViji za dijakronijska istraživanja, a za
sinkronijsko promatranje jezika u kontaktu svakako je naj-
značajnija pojava acbtrata - susjednog jezika koji utječe
na sustav s kojim je u neposrednom dodiru (na primjer,
slovenski i talijanski u Slovenskom Primorju ili hrvatsko-
srpski i talijanski u Istri jedan s\1 drugome adstrati). Da-
kako, svaki je za dijakronijsku lingvistiku relevantan super-
strat ili supstrat u određenoj epohi nužno bio adstrat. Danas,
u uvjetima proširene i izvanredno isprepletene komunikacije
na vrlo prostranim područjima, izučavanje jezika u kon-
taktu ne može se više ograničiti samo na ispitivanje susjed·
nih idioma, v~ mora obuhvatiti i druge dodire osim geograf-
skih. To posebno vrijedi kad se analiziraju utjecaji jezika
v~ ~ivilizaci.ja na one kojima se sporazumijeva u slabije
razvtJenun sredmama.

140
 Međusobni utjecaji jezika u kontaktu mogu se uočavati
na svim razinama lingvističkog istraživanja, od fonološke
i morfološke do sintaktičke, leksičke i semantičke. Ti utje-
caji gotovo redovito idu od jezika razvijenije kulture prema
jeziku čiji govornici imaju manje razvijenu civilizaciju, ali
na nekim nivoima, na primjer fonološkom, i u nekim ogra-
ničenim i specijaliziranim domenama pravac utjecaja može
biti i suprotan: gotovo se uvijek, u krajnjoj konsekvenciji,
uočavaju interferencije, iako je djelovanje .jedne od strana
ponekad doista minimalno. Jezične jedinice preuzete iz jed-
nog sistema u drugi zovu se posuđenlce ili tuđice. Fonolo.fk~
posuđenice nikad nisu uklopljene u nov sistem i predstav-
ljaju upotrebu fonema iz nekog drugog jezika (npr. u /u/ buf-
f et). MorfoloJke su posu4enice relativno rijetke, a najčešće
su leksitke - svaka riječ preuzeta iz tuđeg jezika u osnovi
je takva posuđenica, ali dok neke govornici ·tako i shvaćaju
(npr. interview ili computer), druge se sasvim inkorporiraju
u nov sistem (npr. bar), pa mu se čak i fonetski prilagođuju
rpuJka od njem. Buchse): to osobito vrijedi za golem broj
internacionalnih riječi grčkog ili latinskog porijekla (npr.
gramatika. fotografija, akti, dokumenti itd.). Jedan je dio
leksičkih posuđenica neophodan u komunikacijskoj praksi
i nužno postaje integralan dio rječnika jezika u koji je uni-
jet. Ima, dakako, i sintaktičkih posuđenica, gdje se vjerno
prenosi sintaktička struktura jednog sistema u drugi (npr.
čekati na nekoga prema njem. auf jemanden warten). Ova
vrsta posuđenica zapravo pripada kalkovlma, potpunoj
transpoziciji svih elemenata plana sadržaja iz jednog jezika
u drugi uz traženje ekvivalenata i na planu izraza (takve su,
na primjer, i riječi neboder prema engl. skyscarper, preko
njem. familijarnog i već arhaičnog Himmelskrau.er, i obla·
koder prema njem. Wolkenkrau.er, polu.svijet prema franc.
demi-monde i mnoge druge riječi i sintagme).
Do specifičnog slučaja kontakta jezika dolazi onda kad se
dva ili više jezičnih sustava dodiruju unutar jednog govor-
nika ili jedne grupe govornika; drugim riječima, onda kad
govornik ili grupa umiju upotrebljavati više jezičnih siste-
ma: to je vllejeztčnost, nasuprot JednoJezlčnosti, kada govor-
nici poznaju samo jedan jezik. Za izučavanje višejezičnosti
i fenomena veumih uz nju najprikladnija je dvojezičnost,
dakle istovremeno vladanje dvama sistemima, jer ukoliko
se ona opiJe, može se zacijelo pristupiti i kompliciranijim

141
odnosima. Suvremene teorije razlikuju dvije vrste dvoje-
zičnosti - bilingvizam i diglosiju, dok su se u ranijim istra·
živanjima ti termini smatrali kao sinonimi. lako postoje
veoma raznolike interpretacije ovih termina, za veći dio
današnjih lingvista (osobito sociolingvista) b~gvlzam (ili,
ako se radi o većem broju jezika - plurilingvitam) je situa-
cija u kojoj govornik ili grupa govornika upotrebljava naiz-
mjenično i bez ikakve razlike s obzirom na komunikacijski
kontekst dva ili više sustava. Ponekad se govori o ranom
bilingvizmu (ako su oba jezika usvojena prije četvrte godine
života) i o kasnom bilingvizmu (ako se jedan od jezika jav-
lja tek nakon četvrte godine, na primjer naučen u školi);
bilingvizam može biti i simetričan (ako su oba jezika govor-
niku jednako poznata) ili asimetričan (ako je jedan od njih
slabije poznat; u tom slučaju, prema stupnju poznavanja
tog sustava, razlikuju se pasivni .bilingvizam, kad govornik
taj jezik razumije, ali ga ne upotrebljava aktivno, nerecep-
tivni bilingvitam, kada ga govori, ali veoma slabo razumije,
pismeni bilingvivim, uz razumijevanje pisanog teksta ali bez
mogućnosti oralne upotrebe, i tehnički bilingvii.am, kad je
poznavanje drugog sistema ograničeno na dio potreban za
neku određenu struku). Sa stajališta sociolingvistike osobito
je zanimljivo diferenciranje između socijalnog ili dru!tve-
nog bilingvizma, koji obuhvaća cijelu neku društvenu gru-
pu na određenom prostoru, i individualnog bilingvitma -
pojedinačne i izolirane pojave bilingvizma. Nasuprot biling-
vizmu, ali vjerojatno kao njegov poseban slučaj, dlgloslja je,
u ovoj perspektivi, situacija u kojoj govornik ili grupa govor-
nika upotrebljava dva jezična sustava naizmjence, ali u
funkciji izvjesnog komunikacijskog, sociološki determinira-
nog konteksta (takav je bio slučaj s hrvatsko-latinskom diglo-
sijom do 1848, kad su određene društvene situacije zahtije-
vale upotrebu latinskog jezika). Ako je riječ o više jezičnih
sistema, može se govoriti o poliglosiji (no nju ne smijemo
miješati s poliglotijom, koja je zapravo sinonim općenitog
i nadređenog pojma višejezičnosti).
Poznavanje dvaju ili više jezičnih sustava gotovo redovito
dovodi do lnterferendje Jezika, dakle do međusobnog utje-
caja jednog sustava na drugi. Teoretski promatrana, takva
se interferencija sistema može ostvarivati na tri načina: bilo
kao supstitucija, potpuno zamjenjivanje jednog sistema ili
nekog njegova dijela drugim, bilo kao komutacija, naizmje-

142
nična upotreba obaju sistema, ili kao amalgam, kad se dva
jezika spoje u jedan novi sustav. Ovakve se realizacije,
gotovo uvijek u uzajamnom djelovanju, analiziraju na svim
jezičnim nivoima, fonološkom i fonetskom, morfološkom,
sintaktičkom i semantičkom (posuđenice i kalkovi također
su posljedica interferencije jezika), a sve su one u svakom
slučaju i objekti psiholingvistike. No jezici u kontaktu i
interferencija jezika vrlo su kompleksni fenomeni, jer su,
dakako, povezani s dodirima, susretima i isprepletanjima
kultura i civilizacija i dobrim dijelom osiguravaju komuni-
kaciju među njima, tako da njihove međusobne relacije
nisu samo lingvistički uvjetovane nego, još u mnogo većoj
mjeri, i izvanlingvistički. Upravo zbog svega toga kontakti
jezika predstavljaju jedno od najinteresantnijih i najper-
spektivnijih područja sociolingvističkih istraživanja.

S horizontalnom raznolikošću jezika i s višejezičnosti u

uskoj je vezi i prevođenje - pretvaranje jezičnih jedinica
jednog sustava u jedinice drugog sustava, ali tako da se sa-
čuva najveća moguća identičnost na planu njihovih sadr-
žaja. Potreba za prevođenjem uvjetovana je postojanjem
jezične raznolikosti, a njegova mogućnost sadržana je upra-
vo u tome što ima višejezičnih govornika koji su kadri da
traže međusobne ekvivalente jezičnih jedinica dvaju siste-
ma. No problemi prevođenja ne obuhvaćaju samo teškoće
pri pronalaženju takvih ekvivalentnih jedinica (za koje će
i idealistički orijentirane lingvističke škole i ortodoksni
strukturalizam tvrditi da u principu ne mogu postojati, jer
se jezični sistemi uvijek između sebe bitno razlikuju) nego
i teškoće pri uspoređivanju dviju kultura u kojima se komu-
nicira različitim jezicima (i za koje će zastupnici teze da
jezik određuje spoznaju svijeta vjerovati da su inkomensu-
rabilne). Usprkos tome što se u osnovi većine lingvističkih
teorija nalazi bar implicitno nevjerovanje u mogućnost pre-
vođenja, ipak svakodnevna praksa, zasnovana na sve snažni-
jim potrebama povezanog i integriranog čovječanstva, potvr-
đuje komunikacijsku neophodnost i ostvarljivost prevođe­
nja, čije najšire teoretsko opravdanje treba najvjerojatnije
tražiti u tome što su i globalni izvanjezični univerzum i
mnogi oblici društvene prakse u krajnjoj konsekvenciji za-
jednički svim ljudima.
Danas se obično razlikuje ljudsko prevođenje (čiji se is-
ključivo oralni oblik naziva interpretacija) od strojnog ili

143
automatskog prevođenja. I u jednom i u drugom obliku
prevođenja, bar u riačelu, postoji nekoliko osnovnih postu-
paka, ali treba napomenuti da su se svi oni razvili u golemoj
tradiciji ljudskog prevođenja i da se nekim njihovim slo-
ženijim oblicima strojno prevođenje još nije uspjelo ni
približiti.
I posuđenice i kalkovi mogu se zapravo smatrati izvje-
snim elementarnim. oblicima prevođenja, no o njima je već
bilo govora. Prel'Ođenje »ad litteram• je proširen oblik kalka.
pri kojem se riječ po riječ, ili moriem po morfem, prenose
iz jednog jezika u drugi, tako da se pronalaze najbliži sadr-
žajni ekvivalenti i izrazi koji im odgovaraju. Na taj način,
na kojem se zasniva velik broj strojnih prijevoda, često se
gube semantička obilježja koja proizlaze iz šireg lingvistič­
kog konteksta (npr. ako se engl. What's the big idea? pre-
vede doslovno Sto je velika ideja? umjesto Sto ti pada na
pamet?). U nedoslovnom prevođenju prevodilac pokušava
pronaći upravo sadržajne ekvivalente dvaju sustava, a pri
tome mole bitno odstupiti od izomorinosti planova izraza,
pa se prema stupnju tog odstupanja, u nekim teorijama,
navode različiti postupci: transpozicija (zamjena dijela dis-
kursa jednog sistema sadržajno bliskim ali po izrazu druga-
čijim dijelom diskursa u drugom sistemu - franc. il ne fait
que rire - uvijek se smije), modulacija (promjena •lingvi-
stičkogc stajališta u jeziku na koji se prevodi - engl.
forget it - ne misli na to), ekvivalencija (potpuno mijenja-
nje izraza kompleksnog znaka, sintagme, u skladu s normom
uobičajenom u jeziku na koji se prevodi - engl. open to
the public - slobodan ulaz), te adaptacija (usklađivanje;
djelomično, i plana sadržaja s kulturom i iskustvom govor-
nika jezika na koji se prevodi -. npr. za sintagmu 1.idanje
Skadra neophodno je pri prijevodu na drugi jezik pronaći
sintagmu s ekvivalentnim civilizacijskim konotacijama;
adaptacija je čest postupak u prevođenju poezije).
Strojno prevođenje, koje se obavlja posebnim strojevima,
danas još uvijek u razvoju i u periodu ispitivanja u mnogim
zemljama svijeta, ima i specifična obilježja. Tu se razlikuje
ulazni jezik, s kojega se prevodi, od izla1.nog je1.ika, na koji
se prevodi, a sam stroj izvršava analizu ulaznog jezika, bilo
riječ po riječ bilo moriem po moriem ili; u kompleksnijim
automatima, na sintaktičkoj razini, i za jedinicu dobivenu
analizom trati ekvivalent u izlaznom jeziku. Najveći se pro-

144
blemi pri tome javljaju na semantičkom nivou, od sasvim
lingvističkih pojava poput polisemije, sinonimije i homoni-
mije do međusobnih relacija između jezika i izvanjezičnog
univerzuma, i te probleme još uvijek mnogo uspješnije rje-
šava ljudski prevodilac, tako da se strojno prevođenje prak-
tički uglavnom uspješno primjenjuje u prijevodima termino-
loški stabilnije stručne literature, no i tu je na kraju . naj-
češ~ potrebna intervencija ljudskog redaktora. Ali dakako,
danas se još ne može sasvim točno predvidjeti granica do
koje će se automatsko prevođenje proširiti.
Vertikalna atratlflkaclja jezika, dakle raznolikost jezičnih
sustava u istom vremenu i na istom području, duboko je
povezana s horizontalnom raznolikošću, i ponekad je gotovo
nemoguće odrediti pripada li neki stratum horizontalnoj ili
vertikalnoj podjeli. No dok se horizontalnom raznolikošću
uglavnom ipak bavi lingvistička geografija, dotle se za skup
vertikalno raznolikih jezičnih sistema prvenstveno interesira
sociolingvistika. I u ovom je skupu raznolikost praktički
beskonačna, a lingvistika u nj unosi ograničenja, i to naj-
če~ na osnovi socioloških kriterija. Naime, gotovo svaka
društvena grupa, od najmanjih do najvećih, ima izvjesne
lingvističke karakteristike i u jeziku i u govoru po kojima
se odvaja od drugih grupa i koje služe za međusobnu identi-
fikaciju njezinih pripadnika. Pri definiranju jedinica u skupu
vertikalne ramolikosti jezika jedan je od osnovnih problema
određivanje relevantnih kriterija za odabiranje društvenih
grupa unutar kojih i između kojih će se promatrati razlike
među jezičnim sistemima: u principu te bi kriterije socio-
lingvistici trebalo da pruži sociologija, no čini se da ona da-
nas još nije u potpunosti spremna ~ to, tako da gotovo
svaki istraživač uvodi svoje vlastite postavke u analizu. Ipak,
u grubim crtama mogu se razlikovati kri~eriji mikrosocio-
lingvistike, koja izučava jezične sisteme na razini pojedinca,
porodice i manjih društvenih grupa, i makrosociolingvistike,
čija ispitivanja obuhvaćaju sisteme velikih društvenih grupa,
klasa i čitavih društava - ova je podjela donekle paralelna
s podjelom sociologije na mikrosociologiju i makrosociolo-
giju. Zbog svega toga istraživanja vertikalne stratifikacije u
pravom smislu te riječi, istraživanja koja bi išla od idio-
lekta do jezičnih sistema čitavih društava, zapravo su tek u
zametku, to više što ih je strukturalizam, nezainteresiran u

1O Pogled u linristiku 145

izvanjezične, sociološke determinante jezičnih sistema, do-
sljedno zaobilazio.
Usprkos tome, budući da su vertikalni stratumi jezika
realnost i prisutna i lako uočljiva u svakom društvu, i tra-
dicionalna i strukturalistička lingvistika, čak i ako nisu pola-
zile sa sociolingvističkih stajališta, morale su opisati i defi-
nirati mnoge od tih stratuma, a sociolingvistika ih polako
inkorporira, ponekad mijenjajući njihova određenja, u vla-
stita istraživanja. Svi bi se ovi različiti vertikalni stratumi
mogli zajedničkim imenom nazvati socijalni dijalekti, socio-
dijalekti ili soclolekd. Sociolekti u tradicionalnoj lingvi·
stičkoj optici nisu vezani toliko za sociološki relevantne gni-
pe koliko za društvene situacije u kojima se upotrebljavaju
i za funkcije što ih u njima imaju. Tako se često svako-
dnevni ili razgovorni jezik i govor, koji ljudi upotrebljavaju
u •normalnim«, neobilježenim komunikacijskim procesima,
razlikuje od kultiviranog jezika i govora, koji se najčešće
vrlo neprecizno definira kao jezik obrazovanih govornika,
blizak ili identičan sa standardnim jezikom; međutim, kul-
tiviranim se jezikom obično služimo u komunikacijskim situ-
acijama •višegc sociološkog statusa. Jedna je od podvrsta
takva jezika i pisani jezik, kod kojeg bi možda, jer je rije~
o promjeni komunikacijskog kanala, bilo bolje govoriti o
pisanom govoru: pisana upotreba jezičnog sistema redovito
ima specifičnosti u odnosu prema govorenoj upotrebi i,
budući da se njome ovladava najčešće u školi, također je
bliža standardnom nego svakodnevnom jeziku.
Osobite komunikacijske situacije, posebno ako se često
i dugotrajno ponavljaju i ako se odvijaju između govornika
čiji se osnovni jezični sustavi međusobno u većoj mjeri raz-
likuju, dovode do stvaranja pom~nih jezika. Pomoćni jezici
redovito izrastaju iz ekonomskih potreba, na primjer uvje-
tovani trgovačkom komunikacijom, pa u osnovi pripadaju
posredničkim kontaktnim jezicima.
Postoje različiti tipovi pomoćnih jezika; imena su dobili
prema svojem karakterističnom predstavniku. Najjednosta\'·
niji od njih su sabiri, jezici čija je upotreba u komunika-
cijskim procesima ograničena na sasvim specifične situacije.
S lingvističkog stajališta oni imaju vrlo limitiran opći rječ­
nik, obično gotovo invarijantnu morfologiju s malim brojem
oblika i relativno jednostavnu sintaksu. Sabiri, uz to, ni-
kada nisu materinji jezici nijednoj grupi govornika koja ih

146
upotrebljava. Svoj naziv duguju kasnijem imenu drevnog
i danas upravo nestalog pomoćnog jezika mediteranskih
luka koji se nekad zvao lingua franca - proširenjem se po-
nekad svi sabiri, pa i svi pomoćni jezici uo~e. nazivaju tim
terminom. Od sabira su nešto kompleksniji pldllnl (nazvani
po kontaktnom jeziku dalekoistočnih luka - pidgin-engushul
koji su, premda također nisu nikada materinji jezici nili
jedino sredstvo komunikacije, manje specijalizirani u svojoj
upotrebi, a - prema nekim teorijama - dio njihovih ling·
vističkih osobina rezultat je težnje za imitacijom nekog u
tom prostoru prisutnog socijalno uglednijeg jezika. I na-
pokon, ako pidžin postane u određenoj društvenoj grupa·
ciji jedini jezični sustav, dakle materinji jezik, on se naziva
kreolskim jezikom: karakterističan je primjer francuskog
kreolskog - jezika v~ine stanovnika Haitija. Sociolingvi·
stički je zanimljiva činjenica da nijedan od kreolskih jezika
još uvijek nije postao ni u jednoj državi službenim jezikom.
Dok je definicija kreolskih jezika uglavnom prihvaćena (pa
se razlikuju francuski, portugalski i engleski kreolski jezici,
prema sistemu koji je u kontaktu s drugim sistemima mi-
jenjan), dotle neki smatraju da su sabiri pomoćni jezici izra-
sli na romanskoj a pidžini na engleskoj osnovi. Prema izvje-
snim autorima, zajedno s kontaktnim jezicima moraju se
promatrati i međunarodni umjetni jezici, no oni zacijelo
predstavljaju sasvim drugačiji sociolingvistički fenomen.
Ukoliko se umjesto miješanog jezika kao pomoćni jezik
(koji, dakako, kasnije može prerasti u jedino sredstvo ko-
munikacije) proširi na nekom većem području jedan jezični
sustav, ile mijenjajući bitno svoje lingvističke karakteristike,
u tom ga slučaju možemo zvati kolne, prema njegovu helen-
skom uzoru: tako je latinski bio koine Rimskog Carstva, a
engleski je, na primjer, koine velikog dijela suvremenog svi-
jeta. Termin koine ponekad označava i svaki zajednički
(osobito općenacionalni) jezik izrastao na bazi nekoliko dija-
lekata, i tada se u svom značenju približava standardnom
jeziku ili bar njegovim temeljima.
I unutar društva koje u cjelini upotrebljava jedan jezični
sistem različiti oblici društvenih i ekonomskih determinanti
uvjetuju pojavu osobitih, za druge sudionike društva bar
djelomično nerazumljivih •podsistema• - oni se obično na-
zivaju specijalnim Jezicima. Premda su uzroci njihova jav-
ljanja doista raznoliki, vjerojatno se mogu 'podijeliti u tri

147
osnovne grupe: specijalni jezici nastali zbog potrebe da se
komunicira specifičan podskup izvanjezičnog univerzuma
koji je kao objekt saobraćanja zanimljiv samo za određenu
skupinu govornika, ili su izrasli iz želje i namjere da ostali
govornici ne razumiju o čemu se komunicira, ili ~u. napokon,
rezultat težnje neke društvene grupe da se i jezičnim ozna-
kama unutar sebe identificira, a od drugih grupa razlikuje.
Premda i na ovom području postoji velika terminološka
neusklađenost i isprepletenost, specijalni jezici prve vrste
mogli bi se zvati !argonima (na primjer tehnički, lingvistički,
sportski fargon), oni druge vrste tajnim jezicima Gezik kri·
minalaca, prostitucije) a treće argotlma (na primjer, student-
ski, učenički, umjetnički, porodični argot). Specijalni se je-
zici od it0bičnogc jezika najviše razlikuju na leksičkoj i se-
mantičkoj razini, manje na sintaktičkoj i morfološkoj, a naj·
manje na fonološkoj razini. Njihova je semantika i leksika
jedan od bitnih izvora obnavljanja i mijenjanja jezičnog
sustava, u koji neke jedinice iz specijalnih jezika najčešće
ulaze isprva s izvjesnom stilističkom obojenošću da bi ka-
snije bile u nj sasvim inkorporirane.
Svaki jezični sustav i.ma u sebi implicitnu normu, dakl'.!
skup govornici.ma inherentnih pravila o upotrebi tog sustava
i o njegovim sintagmatskim i paradigmatskim odnosima, jer
se na toj normi uopće i zasniva mogućnost komuniciranja,
koje je neostvarljivo ukoliko i govornik i slušalac ne raspo-
lažu bar djelomično identičnim sistemom i pravilima nje-
gove upotrebe: norma zacijelo implicitno izrasta iz komuni-
kacijske prakse, i ona je zbog toga dinamička i stalno pro-
mjenljiva veličina povezana s dijalektičkom napetošću iz-
među jezika i govora, o kojoj će još biti riječi. Pod određe­
nim društveno-ekonomskim i političkim uvjetima, nerijetko
povezano s javljanjem svijesti o nacionalnom identitetu, u
trenutku kad implicitna norma na 'širem području, najčešće
drfavnom teritoriju, više ne može zadovoljavati komunika-
cijske potrebe, na osnovi te implicitne norme stvara se
eksplicitna norma - to je jezični standard ili standardni
Jezik, a proces njegova stvaranja naziva se standardizacijom.
Standardni se jezik formira izričitim dogovorom, a njegova
se forma kodificira u gramatikama, rječnicima i pravopi-
sima, te on najčešće postaje jezik državne uprave, škol-
stva, sredstava masovnih komunikacija i većeg dijela litera-
ture. On izrasta obično na osnovi nekog idioma koji se već

148
upotrebljava na tom području, i to onog koji ima izvjestan
socijalni ili politički ili kakav drugi prestiž, ali se uvijek od
njega razlikuje, već zato što je u osnovi statičan. Dakako,
standardni jezici mogu nastati i na druge načine, na pri-
mjer kao miješani sistemi više postojećih sustava. U sva-
kom slučaju, jednom uveden standardni jezik i sam· postaje
sociolekt, koji veoma često zauzima najviše mjesto u hije-
rarhiji sociolekata.
Uz termin standardni jezik, koji je novija lingvistička
tvorevina, javlja se čitav niz sinonima i polusinonima. Naj-
češće se u tom smislu govori o knJllevnom ili literarnom
jeziku, no naziv nije sasvim prikladan jer se standardni jezik
ne može u potpunosti poistovetiti s jezikom književnosti, to
više što za jezične sisteme koji su se upotrebljavali ili se
upotrebljavaju u literaturi nije neophodno da uvijek postoji
eksplicitna norma. Ako je standardni jezik ujedno i jezik
državne uprave, katkada se on naziva službenim jezikom:
treba ipak naglasiti da ne mora svaki standardiiirani jezični
sistem biti i službeni jezik neke države ili njezina dijela,
iako je to doista čest slučaj. Nacionalni jezik je jezični su-
stav koji u međusobnoj komunikaciji služi govornicima -
pripadnicima jedne nacije; ali iako je on nerijetko također
standardiziran, nikako se ne može identificirati sa standard-
nim jezikom, jer ova dva idioma katkada čak pripadaju raz.
ličitim jezičnim temeljima; uz to, granice nacije, države i
standardizacije samo se izuzetno jednojednomačno poduda-
raju.
Ukoliko neki književni' ili standardni jezik postane sred-
stvo armvanja kulture i civilizacije većeg broja nacija, ~
obzira na to da li je to ujedno ~ njihov standardni jezik ili
nije, takav se jezični sistem ponekad zove jez.ik kulture.
Standardni jezici koji su međunarodno priznato sredstvo
komunikacije između govornika različitih jezika u njihovim
službenim, a daµas sve više i neslužbenim kontaktima nazi.
vaju se svjetskim jezicima. Tako su u Evropi u starom i
srednjem vijeku svjetski jezici bili grčki i latinski, a danas
se smatraju engleski, raski, francuski, španjolski, arapski i
kineski svjetskim jezicima. širenje nekog svjetskog jezika
uvjetovano je i kulturnom i ekonomskom nadmoći države ili
nacije koja tim jezikom govori, tako da je ono uvijek odraz
politički i sociološki relevantnih determinanti, i nerijetka je
povezana s izvjesnim oblicima •lingvističkog imperijalizma•:

149
jedan od motiva stvaranja međunarodnih umjetnih jezika,
poput esperanta, upravo je borba protiv te vrste imperija-
lizma.
Procesi standardizacije uopće vrlo su zanimljivi za socio-
lingvistička ispitivanja i sa sociološkog i s lingvističkog sta-
jališta. Naime, ne samo da je standardni jezik jedan od bit-
nih socijalnih dijalekata već je i njegovo nastajanje i izbor
implicitne norme (ili implicitnih normi) za njegovu osnovu
uvijek i politički čin. To je sasvim jasno onda kad je stan-
darclni jezik nekog područja jezično potpuno različit od or-
gansldh, autohtonih idioma i nametnut; no i tamo gdje to
nije slučaj, izbor i formiranje standarda gotovo je redovito
makar indirektno a često i direktno u rukama društvene
grupe na vlasti. Prema tome, iako je standardizacija teoret-
ski u funkciji poboljšanja komunikacije, ona može, ako je
- namjerno ili nenamjerno - krivo usmjerena, i značajno
pogoršati kQlllu.nikaciju. Osim toga, eksplicitna i zapravo sta·
tična norma standarda, stvorena da bi osigwrala komunika-
ciju i u vremenu i u prostoru, potencijalna je opasnost za
komunikacijske procese, ako u tu normu nije ugrađena i
moauaost njezi.na mijenjanja, jer je svaki okamenjeni sis-
tem nepogodan za komuniciranje promjenljiva čovjekova
univerzuma.
I napokon, izbor jedne osnove za standardni jezik redo-
vito, dakako, implicira i odbacivanje drugih virtualnih osno-
va standarda ili njihovih dijelova i jedinica: i pri ovakvu
odbacivanju prisutni su vrlo često izvanlingvistički, osobito
politički faktori pored lingvističkih. Zbog toga procesi stan-
dardizacije ne obuhvaćaju samo kodificiranje pravopisne i
gramatičke norme nego i formuliranje niza pravila o tome
što ne ulazi u standardni jezik: Ta •negativna« pravila oso-
bito ID.Dogo govore o morfološkoj i leksičkoj razini jezičnih
sistema, i svaki standardni jezik, u· većoj ili manjoj mjeri,
više ili manje pod utjecajem lingvistički relevantnih argu-
menata, proskribira određene kategorije oblika i riječi. Tako
su najčešte na udaru barbarizmi (riječi loše tvorene, u duhu
nekog drugog jezika: upitni, u značenju •dvojbene, prema
njem. fraglich; mo(ebitni), različiti oblici tuđica, provinci-
jalit.mi ili dijalektalizmi (jedinice karakteristične samo za
neki lokalni jezični sistem: bedast, meneka, njojzi, polak
itd.), arhai.tmi (7.8Starjeli oblici, izašli iz upotrebe: dočim,
haran), neologizmi (novostvorene riječi, bilo u skladu s pra-

150
vilima tvorbe nekog sistema - drvored, zrakoplov, bilo
protiv tih pravila - glasovir, kolodvor). Pretjerana borba pro-
tiv ovakvih pojava, od kojih mnoge objektivno mogu pobolj-
šati komunikaciju, zove se purizam, iako ovaj izraz ne mora
uvijek imati pejorativno značenje. U opredjeljenju pri stva-
ranju standarda, na primjer protiv tuđiea i neologizaina, a
za arhaizme ili obratno, mogu se često očitovati i njegove
političke uvjetovanosti. Budući da je teško, ako ne i nemo-
guće, u govoru (osobito živoj riječi) održavati sva statička
pravila standardnog jezika, tako da •pravih• govornika stan-
darda praktički i nema, redovito se razvija i govoreni sup-
standardni jezik koji teži za sličnošću sa standardom ali nije
s njim identičan.
Cesto se događa da se domena standardnog jezika ne
podudara s područjem države ili nacije ili jedne jezične
osnove. Tako je moguće da jedna nacija ima jedan standard-
ni jezik ali govori dvama jezicima (npr. u Francuskoj - fran-
cuski standard i francuski i provansalski) ili da dvije nacije
imaju jedan standardni jezik na osnovi zajedničkog idioma
(takav je slučaj s hrvatskosI"Pskim ili s engleskim u Britaniji
i SAD). U ovom posljednjem slučaju često se razvijaju
varijante, dva ili više oblika jednog te istog standardnog
jezika koji se, kao standardi, upotrebljavaju u dvije ili više
uacija pa zbog te raznolikosti upotrebe zadobivaju neke spe-
cifičnosti. Ukoliko se varijante (ili bilo koji drugi idiomi)
tokom vremena međusobno približuju i postaju sve slič­
niji, govori se o konvergenciji, a ako se udaljuju, tada je to
divergencija. Ponekad je vrlo teško odrediti granicu između
varijante i standardnog jezi.ka, ali suvremena teorija stan-
dardizacije postavlja za to sve čvršće kriterije.
Uz opće probleme odnosa jezičnih i društvenih fenomena,
sociolingvistika se, zajedno s primijenjenom lingvistikom,
bavi i mnogim praktičnim zadacima kojf su u uskoj vezi
s procesima standardizacije. Naime, ove dvije discipline, u
suradnji s drugim lingvističkim granama, proučavaju, na
primjer, ortografske i ortoepske norme ugrađene u pojedine
standardne jezike i na osnovi takve analize pokušavaju izgra-
diti najprikladnije pravopise, pravila upotrebe jezičnog siste-
ma u govorenoj, živoj riječi i njihovu teoriju. Ova su istra-
živanja posebno zanimljiva za one zemlje u razvoju koje,
nedavno oslobođene kolonijalnog tutorstva, žele stvoriti vla-
stiti standard, često na osnovi lingvistički vrlo različitih

151
autohtonih idioma, i tako odbaciti bivši nametnuti standard.
Pri izboru valjane osnovice za nov standardni jezik treba
s jedne strane voditi računa o komunikacijskim· potrebama
društva za koje se on stvara, a s druge strane svakako i o
lingvističkim komponentama koje će omogućiti da se on
eksplicitno normira ta.ko da bude polivalentno upotreblJiv,
dakle komunikacijski funkcionalan u svakoj situaciji.
U slučajevima kad se formira nov standardni jezik, o~
bito u zemljama u razvoju u kojima je ponekad i veći dio
stanovništva nepismen, paralelno s njim javlja se i problem
opismenjivanja ili alfabetiT.acije: ona ne obuhvaća samo go-
lem posao oko organizacije obrazovanja djece i odraslih
nego, prije toga, i stvaranje pisma za određen jezik, ako ono
još ne postoji (samo se ovaj dio procesa, u užem smislu te
riječi, ponekad zove alfabetizacijom). Kod toga se mora
najprije iscrpno opisati .fonološki sistem odabranog standar-
da i zatim, najčešće, prilagoditi neko postojeće pismo (uglav-
nom latinica) tom sistemu. I ovdje se mora misliti na čitav
niz socioloških činilaca: na primjer, ako nov standard zamje-
njuje standardni jezik s izrazito kompliciranim, etimološ-
kim pravopisom, prejednostavan, sasvim fonološki pravopis
katkada neće biti sociološki prihvatljiv.
Jedno od područja u okviru standardizacije tek je nedavno
ušlo u fokus interesa sociolingvistike i primijenjene lingvi-
stike: to je je1.ično planiranje; ono obuhvaća i stvaranje
sistema pisama i revidiranje standarda, ali i svjesne inter-
vencije i pred.viđanja takvih intervencija u samom standardu,
njegovim dijelovima i· njegovoj upotrebi. Jezično planiranje
dio je jezične politike nekog društva i osobito se "uspješno
može primjenjivati u intencionalnom stvaranju terminologije
i leksike za pojedina stručna po_dručja.
I napokon, u sklop ovih problema zacijelo pripada i uče­
nje jezika, bilo materinjeg, najčešće.u njegovu standardizi-
ranom obliku u školama, bilo nekog drugog, stranog jezika.
Premda je tradicija učenja jezika izvanredno stara, ipak se
stvarna znanstvena metodologija počela razvijati tek nedav-
no, pod utjecajem nagle ekspanzije općelingvističkih teorija,
ta.ko da je gotovo svaka od značajnijih lingvističkih škola
ovog stoljeća makar indirektno stvorila i jednu metodu uče­
nja jezika, posebno stranog. Takva je situacija dovela do br-
zog smjenjivanja metoda, od kojih je svaka obično stavljala
akcent samo na jedan aspekt jezičnog fenomena (ili na jezik

152
ili na govor, ili na sintagmatske ili na paradigmatske odnose,
ili na lingvistički ili na izvanlingvistički kontekst itd.), a da·
nas, čini se, nastupa vrijeme traženja ravnoteže u njihovim
međusobnim odnosima. Veliku ulogu u tom traženju od.igrat
će svakako i psiholingvistika.

Jedan je od najtežih problema suvremene lingvistike -

kao što sam pokušao pokazati - određivanje jedinica u
skupu jezične raznolikosti, bez obzira na to da li je riječ o
horizontalnoj ili vertikalnoj dimenziji tog skupa. Ova slabost
današnjih lingvističkih teorija uočljiva je i na vrlo bliskom
području objašnjavanja geneze jezične raznollkoad: ove dvije
domene, određivanje jedinica i tumačenje nastanka jezične
raznolikosti, međusobno· su očito usko povezane - rješenja
u jednoj od njih zacijelo bi unaprijedila i istraživanje u dru-
goj. Razmatranje geneze jezične raznolikosti svakako otvara
i putove pristupa problematici geneze jezične djelatnosti
uopće, ali ove dvije domene lingvističkih razmišljanja ne
smiju se poistoveavati; na ovom mjestu zanimljivo je, da-
kako, samo to na koji se način može, u optici suvremene ling-
vistike, promatrati nastanak raznolikosti, to više što je struk-
turalizam, čini se, u svom ortodoksnom obliku pred tim
problemom u velikoj mjeri nemoćan.
Naime, vjerujem da se put k rješenju tog pitanja može
naslutiti u analizi odnosa itmeđu jedka i govora. Ako jezik
shvatimo kao apstraktan sistem znalcova, kao organizaciju
konkretnog i materija!iziranog govora, onda, u strukturalis-
tičkoj perspektivi - kao što smo vidjeli --. da bi komunika-
cija bila moguaa, treba pretpostaviti da je jezik svih govor·
nika koji međusobno komuniciraju istovetan. Iz ovakva na-
čina gledanja ni u kojem se slučaju ne može deducirati je-
zična raznolikost, jer nema nikakvih razloga da se jezik
mijenja (ili bi se bar za sve govornike morao mijenjati s
jednakim pomacima), osobito ako, poput većine struktura-
listički orijentiranih lingvista, smatramo da u govoru nema
ničeg za lingvistiku i komunikaciju relevantnog što već nije
sadržano u samom jezičnom sistemu.
Uviđajući apsurdnost ovakvih pretpostavki, jedan je dio
suvremenih lingvista prihvatio tezu prema kojoj svaki govor
ima svoju vlastitu jezičnu organizaciju, koja se mijenja u
vremenu i u prostoru i kojoj niti jedan govornik sam ne
osigurava koherentnost: naprotiv, on je sposoban da u sva-

153
 kom trenutku bira između više jezičnih sustava kojima ras-
polaže. Tako je, uglavnom prešutno, stavljena u pitanje mo-
gućnost interpersonalne komunikacije, ali je skup jezične
raznolikosti postao sastavljen od beskonačno mnogo jedi-
nica. No time još uvijek nije objašnjena njegova geneza, i to
u prvom redu zato što se govor i jezik ne promatraju u nji-
hovoj dijalektičkoj interakciji.
Naime, u ovakvoj optici jezik i govor ostaju dvije među­
sobno odvojene i nesumjerljive kategorije koje se bitno
razlikuju po svojem ontološkom statusu, a najdalji prodor u
njihovo determiniranje je onaj koji pokušava jezik smjestiti
na društvenu a govor na individualnu razinu, koji, dakle,
smatra da je sistem osposobljen za društveno relevantnu ko-
munikaciju jezik, a da je govor ono što je u organizaciji
individualno i društveno nerelevantno. Ovdje je, dakako, ri-
ječ samo o terminološkoj promjeni, koja se uz to zasniva na
teoretski problematično fundiranom lučenju individualnog
od društvenog. Međutim, u svakom individualnom komuni-
kacijskom aktu nužno je sadržan i globalan društveni plan,
i obrnuto: upravo je govor uvijek i društveni čin, a jezik se
može, u psihologiji na primjer, ukazivati kao individualan
fenomen (na ovaj •saussureovski paradokse upozorava da-
nas američka strakturalistička sociolingvistika).
No ako napustimo strogo racionalistički strukturalistički
način gledanja i ako prihvatimo da su strukture - pod utje-
cajem prvenstveno čovjekovih potreba - promjenljive veli-
. čine u neprestanim procesima strukturiranja i destrukturi-
ranja, tada moramo prihvatiti da se njihovim opisom ne
iscrpljuje i opis promatranog objekta, već da on nadrasta
svoje strakture te da obuhvaća u sebi, osim strukturiranih,
i nestrukturirane elemente, pa i elemente koji se upravo
strukturiraju ili destrukturiraju· i koji svi međusobno ulaze
u čitav niz dijalektičkih odnosa. U tom slučaju jezikom mo-
žemo nazvati· upravo onaj strukturfrani dio jezične djelat-
nosti, a ostali dio pripada isključivo govoru - ovim razliko-
vanje između jezika i govora postaje smislena. Naime, sada
je moguće uvesti različite sociološke nivoe, od nivoa poje-
dinca do nivoa globalnog društva, i na svakom od njih defi-
nirati što u komunikaciji pripada jeziku a što govoru, s
time da mjerilo strukturiranosti na svakom pojedinom
nivou pruža upotrebljivost jedinica i znakova u sabbraćanju
članova te društvene grupe. Dakako, na taj način granice

154
između jezika i govora neprestano variraju, i ono što je na
jednoj sociološkoj razini duboko uraslo u jezični sistem i
sasvim strukturirano, na drugoj razini može biti tek u pro-
cesu strukturiranja ili već u procesu destrukturiranja: zna-
kovi, uobičajeni u međusobnoj komunikaciji neke manje
grupe, porodice na primjer, koji su dijelovi njezina jezika,
na višim su nivoima samo elementi govora, jer još ni$u
općenito prihvateni u jezičnom saobraćanju (a možda nikad
lO neće ni biti).
Prema tome, nastanak jezične ramolikosti mogao bi se
objasniti upravo odnosom između jezika i govora, stalnim
pomicanjem njihove međusobne granice i nedovršenom i
dinamičkom strukturiranošću jezičnog sistema. Baš ta činje­
nica, da nijedan govor nije dokraja strukturiran jezikom,
ne samo da izrasta iz stalnih promjena u univerzumu koji
se komunicira s pomoću jezične djelatnosti nego i omogu-
ćuje ostvarivanje komunikacijske funkcije jezika i istinske
čovjekove jezične kreativnosti, jer u svakom komunika·
cijskom procesu otvara govornicima prostore unutar kojih
se oni mogu iskazivati na nov način i saopćavati vlastite
nove spomaje o svijetu oko sebe. Neprestano mijenjanje
jezičnih struktura u funkciji čovjekovih komunikacijskih (i
izvankomunikacijskih) potreba iskazivanja i različitost poje-
dinih konkretnih granica između jezika i govora uvjetuju
pojavu jezične raznolikosti.
Dakako, i ovaj način gledanja zapravo priznaje beskonač­
nu raznolikost u skupu jezika i ne omogućuje na prvi pogled
unošenje u nj lingvistički ·relevantnih ograničenja. Staviše,
-00 prihvaća i teoretsku nemogućnost da se popišu svi ele-
menti takva skupa, jer se na svakoj razini od idiolekta do
jezičnog sistema globalnih društava može razlikovati i jezik
od govora, i jer postulira stalnu promjenljivost ovih feno-
mena unutar jezične djelatnosti. No kako- polazi od pretpo-
stavke da je jezična djelatnost u oba svoja aspekta društvena
pojava, i kako ne smatra da je statičnost struktura pred-
uvjet nego zapreka komunikaciji, ovo stajalište s jedne
strane ne niječe mogućnost međusobne komunikacije govor-
nika s djelomično različitim sust11vima, a s druge strane, ono
.dopušta istrafivaču da odabere kriterije po kojima će uno-
.siti ograničenja u skup jezične raznolikosti. Ti kriteriji doista
mogu biti različiti: od kriterija istovetnosti struktura, koji
uvodi najveću moguću raznolikost, preko komunikacijskih

155
kriterija sposobnosti međusobnog saobraćanja ili nekog ge·
netskog ili tipološkog kriterija, do socioloških i sociolingvi-
stičkih mjerila, kao što su ovladavanje društvenih grupacija
različitih razina sistemom ili stupanj i način njegove stan-
dardizacije.
Bez obzira na to koji je od ovih ili nekih drugih kriterija
(na primjer, političkih i geopolitičkih) lingvist izabrao, bitno
je da, unoseći ograničenja u skup jezične ramolikosti, kon-
sekventno primjenjuje upravo to mjerilo, a ne da ih, kao što
to dosadašnja lingvistika često svjesno ili nesvjesno čini,
međusobno bez razlikovanja miješa.

156
 9. JEZICNA SRODNOST

Svaki se skup teoretski, ma od koliko se elemenata sa-

stojao, može podijeliti na podskupove: kriteriji za definiranje
podskupova i ovdje su u načelu u vlasti samog istraživača,
no on će, dakako, najčešće polaziti od nekih objektivnih
svojstava elemenata tog skupa, svojstava po kojima se oni
svrstavaju u manje međusobno povezane grupe. Na ovom se
principu zasniva svaka klasifikacija, pa i ldasHlkaclja jezika,
dakle razvrstavanje skupa jezika u podskupove, koji i sami
mogu biti dalje podijeljeni u vlastite podskupove. U nekim
tipovima klasifikacije jezika (a tipovi - kao što ćemo vi-
djeti - ovise o klasifikacijskim kriterijima) svaki jezik pri-
pada samo jednom podskupu, i u tom slučaju podskupovi
nemaju zajedničkih elemenata, pa su takve klasifikacije
strogo hijerarhijske; nasuprot tome, u drugim pristupima
pojedini su jezici elementi dvaju ili 'više podskupova - te
bi se klasifikacije mogle nazvati koordiniranima.
Svaka je klasifikacija jezika, dakako, ponovo unošenje
ograničenja u skup jezične raznolikosti, no potrebno je na-
glasiti da klasifikacije kakve se javljaju u suvremenoj ling-
vistici uglavnom polaze od pretpostavke da je razriješen
problem horizontalne i vertikalne raznolikosti i da operiraju

157
pojedinim jezicima kao definiranim jezičnim sistemima naj-
višeg i horizontalnog i vertikalnog nivoa i zadanim jedini-
cama svojeg istraživanja. Drugim riječima, klasifikacije
obično ne obuhvaćaju ni dijalekte ni lokalne jezične sustave,
a još manje idiolekte, i, gdje je god to moguće, uzimaju
standardni ili njemu sociološki ekvivalentan idiom kao ob-
jekt razvrstavanja u podskupove. Premda ova pretpostavka
nije uvijek teoretski opravdana, ona zacijelo u praktičkoj
primjenljivosti pronalaZi svoje opravdanje.
Prema terminologiji koja kod nas postoji, ograničenje raz-
nolikosti jezika uvedeno klasifikacijom nazvat ćemo srodnost
jezika, tako da su međusobno srodni oni jezici koji po
izvjesnom kriteriju pripadaju istom podskupu unutar skupa
raznolikosti. U klasifikacijama jezika danas se obično pri-
mjenjuju tri kriterija, pa postoje tri različite vrste jezične
srodnosti. Srodnost jezika koja proistječe iz međusobnih
dodira govornika različitih jezika i preuzimanja jezičnih
jedinica iz jednog sistema u drugi, najčešće uvjetovanog
geografskim kontigvitetom, naziva se kontaktna srodnost.
Ako jezični sustavi imaju zajedničkih crta u svojim struk-
turama, a obično se pri tome misli na sličnost ulaženja
morfoloških jedinica u sintagmatske odnose, govori se o
tipološko; srodnosti. I napokon, genetska srodnost je ono
ograničenje raznolikosti jezika pri kojem se kao kriterij
uvodi zajedničko porijeklo određenih jezičnih sistema, za-
pravo mogućnost ~a se dokaže kako su oni u nekom prijaš-
njem periodu predstavljali zajednički i jedinstven sustav.
Pojedini jezici mogu na više načina biti međusobno srodni,
pa i na sva tri načina, ali i ne moraju biti srodni uopće.
Granice između ovih vrsta srodnosti ponekad je vrlo teško
determinirati, to više što i genetska i kontaktna srodnost
mogu biti uzrokom tipološke srodnosti. U svojoj osnovi samo
je genetska srodnost u pravom smislu te riječi srodnost,
i ona je prva bila objekt lingvističkih istraživanja, tako da
se još i danas komparativna lingvistika često poistovećuje
s ispitivanjem genetske srodnosti, iako bi ona morala obu-
hvaćati, u širem području, analizu svih triju srodnosti. I
navođenje jezika svijeta zasniva se, gdje je god to moguće,
na uspostavljanju genetskih veza, a tek tamo gdje ih lingvi-
stika još ne može utvrditi uvodi se i geografski, kontaktni
kriterij.

158
 O kontaktnoj srodnosti, koja, dakle, nastaje iz interferen·
cija različitih jezičnih sistema u međusobnom dodiru govor-
nika, bilo je već riječi o odjeljcima o bilingvizmu, diglosiji
i jezicima u kontaktu. Ova se srodnost može promatrati na
dva načina: ili samo kao posljedica međusobnih utjecaja
dvaju ili više jezika koji duže vrijeme koegzistiraju uz 'zajed-
ničke granice na istom širem prostoru - ako se u takvim
jezicima jave slične karakteristike strukture, tada se može
govoriti o jezičnom savezu ili ligi (na primjer, o zajednici
balkanskih jezika, u koju ulaze makedonski, bugarski, grčki,
albanski, rumunjski i neki hrvatskosrpski dijalekti, i koja
pokazuje veće bliskosti u strukturi nego što bi se to očeki­
valo prema dalekoj genetskoj srodnosti tih jezika); ili se kon·
taktna srodnost ukazuje kao posljedica interferencije bilo
kako udaljenih jezika čiji su govornici bilo na koji način
došli u dodir - takav je slučaj s engleskim leksičkim i sin-
taktičkim posuđenicama u našem jeziku. lako se u principu
pod kontaktnom srodnošću podrazumijeva ovakvo šire poi-
manje kontakta, u praksi se analiza ipak često svodi na geo-
grafski uže i čvršće delimitirane prostore. Naime, osobito
u suvremenom svijetu sa sve jačom civilizacijskom pa i
komunikacijskom integracijom, gotovo je nemoguće pronaći
dva jezika koja na neki način, makar i jednom leksičkom
posuđenicom, nisu kontaktno srodni, u najširem smislu te
riječi. U tom se slučaju, dakako gubi kriterij kontaktne
srodnosti, i ona prestaje biti ograničenje u skupu jezične
raznolikosti, ukoliko utvrdimo da su svi jezici tako među­
sobno srodni. Zbog toga suvremena lingvistika, u nemoguć­
nosti da odredi kvantitativne granice, prema broju posuđenih
jedinica ili količini istovetnih struktura, ponekad pribje-
gava ovakvim sužavanjima pojma kontaktne srodnosti.

Već je odavno uočeno da su pojedini jezici po svojim

morfološkim (pa i fonološkim i sintaktičkim) karakteristi-
kama međusobno sličniji od drugih, tako da je ispitivanje
tipološke srodnosti jedna od drevnih grana znanosti o jeziku.
Riječ je zapravo o uspoređivanju dvaju ili više jezika i o
utvrđivanju stupnja podudaranja popisa njihovih jedinica i,
osobito, propisa o slaganju tih jedinica: što su ta poduda-
ranja veća, to su izučavani jezici tipološki srodniji. Ove se
analire mogu, u načelu, izvoditi bilo na kojoj razini, ali
kako se najčešće vrše na morfološkom nivou, ova se srodnost
naziva i morfolofka klasifikacija ili, ponekad, tipoloJka kla-

159
sifikacija jezika, i kad se danas u lingvistici govori o klasifi-
kaciji jezika, bez pobliže oznake, misli se prvenstveno na
njihovu tipološku srodnost.
Tradicionalna tipoloika klasifikacija ispituje prije svega
odnos između leksičkih i gramatičkih morfema i načine na
koje oni zajedno sačinjavaju sintagme, i to joj služi kao
osnovni kriterij razvrstavanja jezika (s time da su položaj i
strukturiranost gramatičkih morfema bitniji od osobina lek-
sema). Ovakva klasifikacija jezika potječe iz njemačke pred-
mladogramatičarske lingvistike ranog 19. stoljeća, i u osnovi
su je stvorila braća Friedrich i August Wilhelin von Schlc-
gel; oni su razlikovali flektivne, aglutinativne i amorfne je-
zike. Ovu je podjelu usavršio Wilhelm von Humboldt do-
dajući joj još jedan tip, inkorporativne jezike, tako da se
danas u njoj, sa ponešto promijenjenom terminologijom, di-
ferenciraju četiri osnovna tipa jezika.
lzolatlvnl ili amorfni ili korijenski jezici su oni u kojima
su sve riječi nepromjenljive i ne mogu se analizirati na mor·
feme; dakle riječ se uvijek podudara s morfemom i svaka
je za sebe svoj vlastiti korijen. Odnosi između riječi u reče­
nici izražavaju se, dakako, samo njihovim međusobnim polo-
žajem i relacijama između nezavisnih gramatema i leksema.
Obično se kao primjeri ovakva tipa jezika navode klasični
kineski i vijetnamski.
U aglutinatlvnlm ili ·afiksativnim jezicima leksički i gra-
matički morlemi zajedno sačinjavaju jednu riječ, ali unutar
nje ostaju jasno odijeljeni, a gramatemi, koji se dodaju
leksemu u obliku prefiksa, sufiksa ili, rjeđe, infiksa, u prin-
cipu imaju pridružen samo jedan gramatički sadržaj. Jed-
nom leksičkom korijenu može pristupiti veći broj grama-
tema, a u nekim je jezicima njihov međusobni položaj ire-
levantan za sadržaj riječi. Klasični su primjer za ovaj tip
turski, mađarski i bantu jezici.
Flektlvnl jezici su oni u kojima se, kao i kod aglutinativ-
nih, gramatički morfemi pridodaju leksičkom, ali se često
unutar riječi više ne mogu od njega jasno razdvojiti, a uz to
se izrazu pojedinog gramatema obično pridružuje više gra-
matičkih sadržaja. I ovdje gramatemi imaju formu bilo pre-
fiksa bilo sufiksa ili infiksa, a diferenciranje aglutinativnih

160
i flektivnih jezika ne mole se uvijek jasno izvršiti. Primjeri
flektivnih jezika bili bi indoevropski jezici.
PollslntettW ili inkorporativni ili aglomeracijski jet.id
ne razlikuju jasno riječ od rečenice: naime, ovdje veći broj
leksičkih morfema zajedno s pripojenim gramatemima koji
iskazuju odnose među leksemi.ma sačinjava sintaktič~u slo-
!enicu kojoj se pridružuje kompleksan sadržaj, tako da se
ovakve cjeline u druge tipove jezika moraju prevoditi čita­
vim rečenicama. Takvi su, na primjer, sjevernoamerički in-
dijanski jezici, poput esk.imskog ili irokeškog.
Ovoj se podjeli obično pridodaje i potpodjela na anali-
tičke i sintetičke jezike. AnalldW jezici su oni u kojima se
odnosi među riječima u rečenici izražavaju zasebnim · gra-
matičkim morfemi.ma, kao što su različite čestice i prijedlozi,
dok bi se kod llntedčk:lh jezika te relacije iskazivale s po-
moru gramatičkih morfema koji su ujedinjeni u jednu riječ
zajedno sa svojim leksemom. Očito je da bi, strogo uzevši,
samo izolativni jezici bili analitički a svi ostali sintetički,
no analitički su procesi prisutni i u drugim tipovima, tako
da pojedini lingvisti razlikuju aglutinativne sintetičke (tur-
ski i bantu) od aglutinativnih analitičkih jezika (tibetski), te
flektivne sintetičke (latinski, slavenski) od flektivnih anali-
tičkih jet.ilca (engleski, francuski). U ovoj podjeli polisinte-
tički se jezici mogu promatrati kao najrazvijeniji tip unutar
sintetičke grupe.
Slabost cjelokupne ove tradicionalne klasifikacije jezika
prema njihovoj tipološkoj srodnosti zacijelo je u tome što
praktički ne postoji jezik koji bi pripadao samo jednom od
navedenih tipova, nego se gotovo u svakom pojedinom jezi~
nom sustavu pojavljuju elementi svih četiriju tipova, a po-
nekad su njihovi omjeri takvi da je nemoguće odrediti koji
od njih prevladava.. Zbog toga su nakon teorija bra~e Schle-
gel i von Humboldta nastali mnogi pokušaji drugačijih kla-
sifikacija. Neki su od njih težili za tim da pronađu pobolj-
šanja unutar granica zacrtanih tradicionalnom tipologijom,
.dok su drugi istraživači krenuli od potpuno novih pretpo-
stavki.
Ipak, tradicionalnu morfološku klasifikaciju ne treba,
usprkos njezinim slabostima, u potpunosti odbaciti, jer ona
govori o nekim realnim razlikama između jezičnih sustava
na morfološkoj i sintaktičkoj razini. Umjesto da se tipovi

11 Pogled u liqvistitu 161

morfoloških struktura uzimaju kao apsolutni kriteriji pod-
jele, bolje je - kao što to suvremena teorija u okvirima
tradicionalnih stajališta i čini - promatrati i u skupu svih
jezika i unutar jednog jezičnog sistema sve procese morfo-
loško-sintaktičkog strukturiranja i tek nakon toga pdređivati
njihove odnose i, eventualno, hijerarhiju.
Tako suvremeni češki lingvist Vladimir Skalička govori o
pet tipova takvih procesa, koji se izmiješani javljaju u raz-
ličitim jezičnim sistemima, te nije neophodno da određeni
jezik bude jednoznačno obilježen samo jednim od .njih. To
su: vanjska fleksija (čovjek-a, čovjek-u, Jat. homin-is, ho-
min-i); unutrašnja fleksija ili introfleksija (lat. v~nit, venit,
engl. man, men, njem. trinken, trank, getrunken, dakle prije-
voj u indoevropskim jezicima); aglutinacija (lat. or-a-tor,
cant-a-tor; kov-ač, nos-ač, pjev-ač, tur. ev-im »moja kuća•
ev-ler-im »moje kućec, ev-im-den »moje kuće«, ev-ler-im-den
»mojih kućac); polisinteza (lat. anim-adverto »Opažam• -
doslovno »duh okrećem prema nečemu«, hs. noso-rog, indon.
mata-hari »swicec - doslovno »Oko-dane}; izoliranje (franc.
d mon p~re, engl. to my father, hs. od tada). Ovi se tipovi
mogu svesti zapravo na tri osnovna tipa: na fleksiju (koja
obuhvaća unutrašnju i vanjsku fleksiju), na aglutinaciju,
budući da je polisinteza, u ovoj optici, samo njezin specifi-
čan slučaj, i na izoliranje. U svojem dijakronijskom razvoju
jezici, dakako, prolaze kroz faze u kojima može prevladavati
jedan tip procesa, no usprkos nekadašnjim tvrdnjama da
taj razvoj ide od sinteze k analizi, ili od polisintetičkog sta-
dija k izolativnom, suvremena lingvistika ne može potvrditi
obaveznost takva procesa razvitka.
Znameniti američki lingvist Edward Sapir pokušao je
stvoriti tipološku klasifikaciju jezika koja bi se zasnivala
na mnogo širim i preciznije definirani~ kriterijima nego ona
tradicionalna; tu je tipologiju kasnije ponešto nadopunio
Greenberg. lako su se javile i druge klasifikacije i premda
ni analiza američkog lingvista ne odražava u potpunosti svu
kompleksnost jezičnih sistema, ipak je - čini se - Sapirova
tipologija jezika danas najrazrađeniji i najupotrebljiviji po-
kušaj klasificiranja jezika prema njihovim wiutrašnjim ka-
rakteristikama.
U svojoj analizi Sapir polazi od vlastite tipologije načina
na koji se određeni izvanjezični sadriaji formuliraju u sva-
kom p<>jedinom jeziku. Tako on razlikuje bazične ili konkret-

162
ne koncepte (iskazane korijenima ili nezaVISnun riječima:
na priinjer, čovjek, ili rad u imenici rad i glagolu rad-iti),
derivacijske koncepte (iskazane najčešte afiksima, kao -ač u
ples-ač, pjev-aE), konkretne koncepte odnosiJ. (također u for-
mi afiksa, poput preverba pre- u pre-vući, pre-dati), te čiste
koncepte odnosiJ. (u obliku afiksa ali i posebnih riječi, na
primjer prijedlozi od, pred). Jezici u kojima ne postoje kon-
kretni koncepti odnosa za Sapira su jezici s čistim sintak-
tičkim relacijama, a oni mogu biti ili jednostavni, ako se
služe samo prvom i četvrtom vrstom koncepata, ili komplek-
sni, ako se u njima javlja i druga vrsta, dakle derivacijski
koncepti. Jezici s konkretnim konceptima odnosa za Sapira
su jezici sa složenim sintaktičkim relacijama, koji se također
prema odsutnosti ili prisutnosti derivacijskih koncepata di-
jele na jednostavne i kompleksne. Svaki se od ova četiri tipa
može podijeliti na aglutinativan, fudjski (tj. s vanjskom
fleksijom) i simbolizacijski. (tj. s unutrašnjom fleksijom)
podtip, a među jednostavnim jezicima s čistim sintaktičkim
odnosima postoji i izolativna podvrsta. I napokon, i prema
Sapiru, s obzirom na stupanj kompleksnosti riječi, jezici su
ili analitički, ili sintetički, ili polisintetički, uglavnom u tra-
dicionalnom smislu tih termina.
Na ovaj se način dobiva složena i precizna mreža kriterija
za određivanje mjesta jezika u klasifikacijskoj shemi. Ta se
mreža, dakako, prema potrebama može još i u detaljima
razraditi, ali već je i ovako u njoj otvoreno daleko više mjo-
sta nego bilo u kojoj tra4icionalnoj tipologiji. Tako ~ pre-
ma Sapiru među jednostavnim jezicima s čistim sintaktič­
kim relacijama biti kineski i ewe, kao izolativni i analitički,
a tibetski kao aglutinativan i analitički, među kompleksnim
jezicima s čistim sintaktičkim relacijama turski (aglutinati-
van i sintetički), šiluk (simbolizacijski i analitički), kampu-
ćijski (fuzijsko-izolativan i analitički}; među jednostavnim
jezicima sa složenim sintaktičkim relacijama bantu (aglutina-
tivan i sintetički), francuski (fuzijski i analitički); među
kompleksnim jezicima sa složenim sintaktičkim relacijama
latinski, grčki i hrvatskosrpski (fuzijski i sintetički}, aglon-
kinski (fuzijs.ki i polisintetički}, engleski (fuzijski i analitički},
arapski i hebrejski (simbolizacijsko-fuzijski i sintetički} itd.
Nedostatak ove klasifikaCije svakako je njezina kompli-
ciranost i time izazvane tešk~ pri svakom konkretnom
pokušaju određivanja tipa nekog jezika, čije je osobine oči-

16~
gledno potrebno izučiti u pojedinostima. Osim toga, i sam
je Sapir bio svjestan toga da ni ovako razrađena shema kla-
sifikacije nije dovoljna da bi se njome obuhvatili svi mogući
jezici u njihovoj raznolikosti; no to zacijelo nije ...,.... kako
kaže Sapir - razlog da se od takvih pokušaja odustane.
Zapravo, svi se konkretni i pojedinačni jezici, u svakom
vremenu i u svakom prostoru, ako ispitujemo njihove tipo-
loške karakteristike, javljaju kao mljelanl jezici, dakle kao
sistemi u koji.ma se susretu svi tipovi morfološka-sintaktič­
kih procesa, ili bar većina njih, no obično jedan prevladava,
i upravo ta kvalitativna i kvantitativna prevlast omogućuje
uopće da se razmatra tipološka srodnost kao ograničenje u
sLupu raznolikosti jezika. Ovakva je situacija prirodna po..
sljedica geneze tipološke srodnosti. Naime, kad bi ona bila
rezultat samo jednog procesa, moglo bi se očekivati da će
pojedini jezici u vlastitoj dijakroniji, bar u nekim •neprij~
laznimc nwlobljima pripadati samo jednom tipu. No tipo-
lošku srodnost jezika podjednako uvjetuju i genetske i kon-
taktne veze, a morfološke su karakteristike - kao i cjelo-
kupan jezični sistem - uzrokovane i čitavim nizom izvan-
jezičnih, zasad slabo istraženih pojava. Budući da su jezici
tipološki srodni . ili zato što im je porijeklo zajedničko ili
zato što su bili u dugotrajnijem kontaktu (ili ni iz jednog
od ovih razloga - bar koliko o tome danas mamo-, već
zato što su se, poput kineskog jezika i ewe, našli na istom
mjestu u klasifikacijskom modelu) jedan je od dodatnih za-
dataka lingvista koji se -bavi tipologijom da otkrije uzroke
takve srodnosti: taj je zadatak utoliko teli što je genetsku
i kontaktnu srodnost kao izvore tipoloških srodnosti često
nemoguće međusobno razlikovati ~o nemamo dovoljno sa-
svim izvanlingvističkih, političkih, socioloških, povijesnih ili
geografskih podataka.
ćinjenica da su svi jezici u svojoj osnovi miješani navodi
nas na još jedan zaključak: kao i kod kontaktne srodnosti,
i tipološka bi klasifikacija, kad bi se njezini kriteriji pri-
mijenili dokraja striktno, prestala biti ograničenje u skupu
jezične raznolikosti. U svakom jeziku, naime, postoje, čini
se, neki elementi koji su mu zajednički sa svim drugim jezi-
cima, i ta, makar minimalna, identičnost sistema mogla bi
nas dovesti do toga da sve jezike svrstamo u istu tipološku
kategoriju.

164
 Traženje ovih elemenata zajedničkih sistemima svih jer
zika, jezlmlh unlverzallja, također je jedna od dfevnih d<>
mena lingvističkih istraživanja, domena koja je, neko vrijer
me (s pojavom ranog struk.turalizma) zanemarena, u istraži-
vanjima Chomskog ponovo došla u žarište interesa lingvista.
U te bi se univen.alije moglo ubrojiti, na primjer, to što u
svim jezicima na fonološkoj razini postoje vokali (obično
najmanje tri) i konsonanti, što svagdje postoje slogovi sa
struk.turom konsonant-vokal, što na morfološkom nivou svi
jezici imaju kategoriju broja i lica, što se na sintaktičkoj ra-
zini uvijek može uvesti UDUtar rečenice neka distinkcija iz.
među subjekta i predikata, što na planu saddaja svagdje ~
stoje metaforički pomaci itd. Uzroci se ovoj pojavi mogu
tražiti na različitim stranama: u zajedničkom porijeklu svih
jezika (zbog nedostatka dokaza ovaj se argument danas
obično ne navodi), u istovetnosti logičkih struktura (kao u
teorijama Port-Royala), u urođenosti čovjekove sposobnosti
da se sluti jezikom (kao kod Chomskog) i u mnogim drugim
momentima, no vjerujem da postojanje jezičnih univen.alija
treba u prvom redu objašnjavati s jedtle strane time što su
svi jezici svijeta aspekti specifičnog obli.ka jedinstvene ljud-
ske prakse - jezične djelatnosti, a s druge strane i time što
se svim jezicima komunicira u bar fizikalno istom univenu-
mu, a svi se oni ostvaruju u govoru s pomoću istih odnosno
analognih čovjekovih biološki i društven<>historijski determi-
niranih sposobnosti.

Dok se tipološka srodnost definira po tome koliko se

zajednički ili podudarni elementi organizacije jezičnih sistO:
ma pojavljuju u jednom sinkronijskom presjeku, i dok se
kontaktna srodnost određuje prema dodiru govornika dvaju
ili više jezika u nekom sinkronijski ili dijakronijski sagleda-
nom periodu, za genetsku srodnost postoji čvrst kriterij
zajedničkog postanka, tako da su genetski srodni oni jezici
za koje se može dokazati da su u nekom prethodnom periOdu
predstavljali jedan jezični sistem. Na taj je način genetska
srodnost jedino ograničenje ove vrste u skupu ramolikosti
jezika koje se, pri suvremenom stanju u lingvistici, može
egzaktno odrediti i za koje su mjerila, bar teoretski, objek-
tivizirana tako da ne ovise o subjektivnom osjećaju istra-
živača. Ipak, ne treba zaboraviti ni to da bi se za jezike koji
se momentano čine genetski nesrodnima možda jednom m<>

165
glo dokazati da imaju zajedničko porijeklo. No čak i kad bi
se pokazalo da su svi jezici svijeta proistekli iz jedinstvenog
izvora, genetska bi srodnost, zbog karakteristika svoga struk-
turiranja u hijerarhijski sistem podskupova, ostala ograni-
čenje jezične raznolikosti.
Genetska srodnost, dakako, ne isključuje druge vrste
srodnosti, ali ih - u jednom sinkronijskom presjeku -
nužno i ne implicira, tako da su moguće sve kombinacije
odnosa po srodnosti među jezicima (pri tome treba voditi
računa o tome da određivanje tih kombinacija ovisi i o na-
šem momentanom znanju o genetskim vezama i o uvedenim
kriterijima za kontaktnu i tipološku srodnost). Može se, na
primjer, ređ da su hrvatskosrpski i slovenski srodni i genet-
ski i tipološki i kontaktno, hrvatskosrpski i sanskrt - genet-
ski i tipološki, hrvatskosrpski i francuski - genetski i kon-
taktno, starogrčki i novopenijski - samo genetski, hrvat-
skosrpski i arapski - tipološki i kontaktno, kineski i ewe
- sam.o tipološki, hrvatskosrpski i turski - samo kontakt-
no, a· da hrvatskosrpski i eskimski nisu ni na koji način
srodni. Prema tome, tipološka srodnost izazvana zajednič­
kim porijeklom mole se s vremenom izgubiti, a genetski ste-
čene tipološke karakteristike mijenjaju se i pod utjecajem
vlastitih zakonitosti jezičnog razvoja i pod utjecajem razli-
čitih kontaktnih srodnosti.

Kako se genetska srodnost definira prema zajedničkom

porijeklu, ona je između vrsta jezičnih srodnosti najbliža
uobičajenoj 'upotrebi tog termina u čovjekovu društvenom
životu, a i u biologiji. Zbog toga su u tradicionalnu termino-
logiju vezanu uz genetsku srodnost unijeti iz ovih sfera
mnogi pojmovi, a metaforičnos_t njihove upotrebe dugo se
vremena nije ni opažala. Tako se za sve jezike zajedničkog
porijekla kaže da pripadaju jednoj Jezičnoj porodici ili
jezičnoj familiji. Porodica jezika zapravo je hijerarhijski
uređen skup jezika unutar kojeg se odnosi među elementima
mogu predočiti genealo§kim stablom - shematskim prika-
zom u kojem se iz jednog elementa izvode drugi samo jedno-
mačno, a ti izvedeni elementi mogu opet biti izvorište drugih
jednoznačnih izvođenja. Drugim riječima, do svakog se sje-
cišta na stablu (wora) dolazi samo j~dnim jedinim putem
(granama), a procesi izvođenja su, dakako, dijakronijski i
ireverzibilni. Jezik iz kojeg potječu izvedeni jezici naziva se
Jezik-predak ili jez.ik-majka, dok su jezici iz njega nastali

166
jezlcl-potomcl ili jezici-kćerke. Ponekad se jezik-predak zov.:
i prajezlk, no danas je obično to ime rezervirano samo za
prvi, najčešće nepotvrđeni nego samo rekonstruirani, jezik-
-predak čitave porodice ili nekog njezina samostalnog dijela.
Naime, osobito razgranate porodice mogu se u izvjesnim
čvorovima, od kojih izvedeni jezici imaju veći broj zajed-
ničkih karakteristika, dijeliti na potporodice, ove opet na
grane, a grane katkada imaju svoje skupine ili grupe. U
drugoj terminologiji pojam skupine ili je ekvivalentan poro-
dici ili se njime označava onaj skup jezika u klasifikaciji
jezika svijeta za koji se ne može dokazati postojanje genetske
srodnosti, nego su u nj svrstani jezici vezani kontaktnom
ili tipološkom srodnošću (na primjer, jezici Australije i
Oceanije). Inače, u genetskom svrstavanju hrvatskosrpsk.1
jezik, na primjer, pripadao bi indoevropskoj porodici, even-
tualno satem-potporodici, slavensko-baltičkoj grani, slaven-
skoj skupini i južnoslavenskoj podskupini. Prema praslaven-
skom, koji mu je jezik-predak, odnosio bi se kao jezik-poto-
mak, a prajezik mu je, uz praslavenski, na višoj razini i
praindoevropski. Na taj način, Schleicherova •teorija stabla•
može izvrsno poslužiti za prikazivanje genetske srodnosti,
a Schmidtova •teorija valova• prikladnija je za prezentira-
nje kontaktnih i tipoloških interferencija.
Ispitivanje genetske srodnosti i rekonstruiranje pretpo-
stavljenih jezika-predaka koji nisu u pisanim dokumentima
potvrđeni (potvrđenost je razmjerno rijedak slučaj, kao, na
primjer, u relaciji latinskog s romanskim jezicima) zahti·
jeva sasvim specifičnu metooologiju: ona se razvila tokom
stoljeća u okviru komparativne lingvistike, i o njoj će biti
govora u slijed~m poglavlju.
Genetska je srodnost očigledno usko povezana s razvo-
jem jezika u vremenu, i ona zapravo po svojem porijeklu
predstavlja dijakronijski lingvistički fenomen, iako se ne-
sumnjivo može promatrati i u sinkroniji, kao odnos poje-
dinih jezika i kao ograničenje njihove raznolikosti. No
vremenska je dimenzija nužna u razmatranju geneze ove
vrste srodnosti, jer se samo s pomoću nje može protumačiti
činjenica da se neki jezik promijenio u tolikoj mjeri da je
postao jedan ili više drugih jezika (to, dakako, ne znači da
je vrijeme kao takvo uzrok toj pojavi - ona se samo u nje-
mu odvija). Ni prostorna se komponenta ne smije zanemariti,
jer se ·grananje jezika-pretka u više jezika-potomaka nužno

167
događa u prostoru koji iz lingvistički jedinstvenog (makar
teoretski) postaje lingvistički nejedinstven (zanimljivo je da
prostor sa svojim geografskim i političkim karakteristikama
gotovo redovito jedan od uzroka ovakve diferencijacije).
No vremenski je tok odvijanja promjena unutar jedne
porodice ponekad vrlo teško povezati s kronološkim vre·
m.enom (vremenom u uobičajenom smislu te riječi), jer za
rekonstruirana jezična razdoblja ne postoje historijski do-
kumenti s pomoću kojih bi se odredila apsolutna - a kat-
kada i relativna - kronologija mijena jezičnih sistema. U
ovoj domeni, dakle, izučavanje genetske srodnosti postaje
neka vrsta lingvističke arheologije ili geologije. Inspiriran
upravo ovakvom usporedbom i znamenitom metodom C14
za-izučavanje starosti predmeta koje je nemoguće drugačije
datirati, američki je lingvist Morris Swadesh polovinom 20.
stoljeća pokušao imaći ekvivalent te metode u lingvistici.
Ovo izračunavanje vremenskog razmaka između jezika-pret·
ka i jezika-potomka ili izračunavanje vremena u kojem su
se dva jezika-potomka razgranali od istog pretka ·poznato
je pod imenom glotokronologljL
Glotokronološka metoda sastoji se, u osnovi, od toga da
se izračunava postotak zadržanih podudarnosti (i fonoloških
i, u principu, semantičkih) u ograničenom broju najosnovni-
jih riječi. Sto je postotak takvih podudarnosti veći, to je
vremenski razmak između uspoređenih idioma manji, od-
nosno to su se kasnije oni izdvojili od zajedničkog pretka.
Tako će, prema Swadeshovim proračunima, nakon 1000 go-
dina jezici imati 7'20/, zajedničkog rječnika, nakon 2000 -
SJ;e/1, nakon 3000 - 37•/o, a nakon 9000 godina leksik će im
se podudarati samo u 2•/,. U primjeni glotokronologije po-
javljuju se znatne poteškoće. ·Prva je od njih sastavljanje
ograničene liste bazičnih riječi (prema Swadeshu 215, 200
ili 100 riječi) za koje se može pretpostaviti ne samo da se
javljaju u svim jezicima svijeta nego i da su najmanje pod-
ložne drugim, •negenetskimc vrstama promjena, na primjer
kontaktnom utjecaju ili ovisnosti o socijalnoj i prirodnoj
okolini. Takav je glagol biti, brojevi J, 2 i 3; ali je zacijelo
gotovo nemoguće uspostaviti takw listu s univerzalnom
vrijednošću. Zatim, javljaju se poteškoće i pri traženju
ekvivalenata, jer se semantičke i fonološke podudarnosti
često više ne ostvaruju u istim morfemima: neki od njih
ostaju fonološki ekvivalenti ali su promijenili sadriaj, a

168
prvobitnom sadržaju pridružen je neki novi morf. Dakako,
u ovakvim se slučajevima glotokronologija mora pozivati na
otkrita komparativne historijske lingvistike, koja se i sama
nerijetko nalazi u nedoumicama. I napokon, dobivene postot-
ke treba uvijek uzimati s rezervom, to više što se rezultati
različitih autora obično značajno međusobno razlikuju.
Zbog svega toga jedan dio lingvista odlučno odbacuje glo-
tokronološku metodu, ali drugi opet smatraju da bi ona
mogla, uz određena poboljšanja, dati i prilično egzak~e
rezultate, a da već i ovako pruža relativno točne, iako
široke, vremenske okvire unutar kojih se smješta neka jezič­
na pojava vezana uz genetsku srodnost.

Prema tome, genetski uspostavljeni odnosi između starijih

i mlađih stanja jezika ili između starijih i mlađih jezičnih
sistema ne mogu se uvijek kronološki egzaktno pridru!iti
nekom astronomskom vremenu, nego često takva određenja
ostaju tek pretpostavke s velikom mogućnošću pogreške.
No za lingvistiku, ako jezik ne promatra u okviru čovjekova
društvenog života i njegove povijesne determiniranosti nego
se zanima samo za unutrašnje jezične procese i promjene
izolirane od svog izvanjezičnog konteksta (a suvremena struk-
turalistička lingvistika najčešće upravo tako i izučava jezik),
nije u tolikoj mjeri ni interesantno astronomsko vrijeme.
Naime - kao što to naglašava naš lingvist Radoslav Katičić
- uopće je vrlo teško pridruživati jezik i njegova stanja
astronomskom vremenu, jer je očigledno da nije svaki pro-
tok takva vrel?ena bitan r za jezične promjene: štaviše, go-
vornici nekog jezika uglavnom uopće ne primjećuju odvija-
nje jezičnih promjena u onom odjeljku astronomskog vre-
mena u kojem oni sami live. Zbog .toga Katičić smatra da
je potrebno uvesti i pojam jezičnog vremena, kao vremen-
skog toka u kojem se događaju i u kojem su mjerljive pro-
mjene u jezičnom sistemu. Mjera takva jezičnog vremena
neće, dakako, biti nijedna jedinica astronomskog vremena
(sat, mjesec, godina itd.), nego upravo promjene jezičnog
sustava, i to u prvom redu one na fonološkoj razini (proma-
trane na način koji su u lingvistiku uveli mladogramatičari),
jer jedino za neke od njih suvremena manost o jeziku može
utvrditi da su bitno ireverzibilne. U svakom vremenskom
toku u osnovi leti neobrativost, nemogućnost vraćanja una-
trag, pa tako mora biti i u vremenu jezika Budući da postoje

169
izvjesne fonološke promjene u kojima se iz jednog stanja
može jednojednoznačno predskazati drugo stanje, ali ne i
obratno, takve su promjene ireverzibilne, i one mogll. poslu-
žiti kao mjera jezičnog vremena; pri tome je predskazivo
stanje mlađe. Na taj se način utvrđuje i odnos između
jezika-pretka i jezika-potomka: samo onaj jezik iz kojeg se
predviđaju sve promjene u drugom sistemu u pravom je
smislu te riječi jezik-predak; ali to već donekle pripada kom-
parativna-historijskoj metodologiji, pa će o tome više riječi
biti kasnije.
Za razliku od sinkronije, za koju se - sa strukturalistič­
kih stajališta - teoretski moglo postulirati da je statična,
dijakronija se oduvijek, kao što to upravo genetske poveza-
nosti i pojam jezičnog vremena dokazuju, morala smatrati
dinamičnom kategorijom, i zato je djelomično izmicala ling-
vističkom strukturalizmu, pa je u njemu ostala u izvjesnom
smislu i zanemarena. Naime, kako je već rečeno, dijakronija
se ne može promatrati kao sukcesija statičkih sinkronij-
skih stanja, nego kao stalan proces mijenjanja jezičnog sis-
tema.
Dakako, dijakronijska se dinamika jezičnih sistema može
analizirati na svim razinama, od fonološke do semantičke,
i na svakoj od njih utvrđuju se specifične zakonitosti nji-
hova dijakronijskog razvoja. U istraživanju tih zakonitosti,
pa i u traženju njihova uzroka i geneze, oslobodivši se razli-
čitih predmladogramatičarskih i mladogramatičarsk.ih pre-
duvjerenja i proglasivši.ih neznanstvenima, strukturalistička
se lingvistika - onoliko koliko se time uopće bavila, oso-
bito u Martinetovu učenju - okrenula samom sistemu i po-
kušala je u njemu otkrivene razloge istaknuti kao jedine
relevantne za lingvistiku. Najviše "je uspjeha pri tome imala
u zatvorenom dijelu jezičnog sustava, na fonološkom nivou,
nešto manje na morfološkoj i sintaktičkoj razini, a na planu
sadriaja, u domeni semantike (ukoliko se za nju i interesi-
rala) rezultati su bili najslabiji. Objašnjenje promjena ovako
orijentirana lingvistika pronalazi najprije u asimetričnosti­
ma sistema (njegovim •rupama•) i težnji da se zbog ekono-
mije te asimetričnosti popune. Dakako, stvarno uočavanje
asimetričnosti moguće je samo u zatvorenim i konačnim
dijelovima sistema, u kojima se uspostavlja potpun popis
jedinica. Na. drugim razinama, na izvjestan način izlazeći iz
okvira samog sustava, promjene se tumače s pomoću druga-

170
čije pnuuJenjenog principa ekonomije: tu se uzrok nesta-
janja jedinica traži u njihovoj maloj komunikacijskoj upo-
trebljivosti.
Oba se ova uzroka nipošto ne smiju zanemariti, no oni
nam ipak ne dopuštaju da teoretski objasnimo prijelaze iz
jednog statičnog sinkronijskog stanja jezičnog sustava u
drugi, jer, strukturalistički shvaćen, jezik ne dopušta ni-
kakve promjene. Zbog toga se pri proučavanju dinamike
jezičnih sistema u dijakroniji moraju istovremeno ispitivati
i uzroci promjena i njihovi mehanizmi.
Jedan dio uzroka promjena zacijelo se nalazi ugrađen u
sam sustav i može se unutar njega objasniti. Ali drugi je dio
uzroka, ne manje relevantan za lingvistiku kad je koncipi-
rana kao doista humanistička nauka, izvan sistema: to su
sve promjene u izvanjezičnom univerzumu koje iziskuju izmje-
ne u čovjekovim komunikacijskim potrebama. Napokon, ako
jezik shvatimo kao aspekt ljudske jezične prakse, on se
nužno u susretu s objektima svoga djelovanja mijenja. Ova
promjenljivost jezika preduvjet je svake komunikacije, jer
bi svaka konačnost i dovršenost sistema znakova uništila
mogućnost komuniciranja beskonačno raznolikog i dinamič­
kog univerzuma.
U jeziku i u govoru zato su nužno prisutni mehanizmi s
pomoću kojih se ostvaruju ove promjene, i one se, vjeru-
jem, ponovo mogu sagledati samo u relaciji ovih dvaju aspe-
kata jezične djelatnosti. Neprestano javljanje novih jedinica
u govoru, jedinica koje još nisu postale dio jezičnog sistema,
. stvara onaj izvor iz kojega će neke jedinice, osobito priklad-
ne u komunikacijskim procesima, prelaziti u sam sistem.
Jezik se tako, dokle god postoji i njegov govor, stalno i konti-
nuirano mijenja, istovremeno se odupirući tim promjenama
i tražeći u njima sposobnost da bude sredstvo komunikacije
u pravom smislu te riječi. Jedan je od uzroka promjena zaci-
jelo i čovjekova nesposobnost da se neprekidno ponaša po
istom obrascu i da bez greške ostvaruje jezični sistem u
govoru - ove mijene većinom nisu u funkciji poboljšanja
komunikacije. U oba je slučaja, dakako, - kao što sam
na više mjesta pokušao pokazati - i sinkronijski presjek
dinamička veličina, a sinkronija i dijakronija postaju dva
aspekta istog procesa.

171
 Ako jezik i govor imaju i zasebne karakteristike, tada se
može izučavati, uz vrijeme jezika i vrijeme govora: u normal-
nim situacijama vrijeme je govora ispred vremena jezika, jer
se promjene u njemu prije javljaju, no u izvjesnim društ·
venim i političkim stanjima, u govoru se može pojaviti ten·
dencija povratka prema prošlosti jezika; budua da se to
kosi s nužnom irevenibilnošću, čim nestane izrazitog društ·
venog pritiska, evolucija govora ponovo u vremenu pretječe
evoluciju jezika.

172
 10. KOMPARATIVNA METODA

Kompuatlvna llngvbtlka bavi se ispitivanjem ogranič&­

nja koja postoje u skupu raznolikosti jezika na osnovi bilo
kojeg od tri kriterija - ili genetske srodnosti ili tipološke
srodnosti ili kontaktne srodnosti. Ona, d"kako, može i kom-
binirati ova tri kriterija, i u praksi se najčešće genetska ili
kontaktna srodnost promatJ-aju zajedno s tipološkom klasifi-
kacijom, i uočava se u koJoj su mjeri na nju utjecale ove
dvije vrste srodnosti. Prema tome, u načelu bi komparativ-
na lingvistika morala imati podjednako razvijene principe
i metode za izučavanje svake od ovih srodnosti, jer je nje-
zin cilj, u krajnjoj konsekvenciji, mogućnost uspoređivanja
i utvrđivanja identičnosti, sličnosti i razlika između bilo
koja dva (ili više) jezika i određivanje karaktera tih pojava,
odnosno tra!enje u kojoj su od srodnosti one utemeljene i
kako se realiziraju. Moglo bi. se zapravo reći da komparativ-
na lingvistika, uspoređujući jezike, uvijek pokušava otkriti
njihove tipološke istovetnosti i sličnosti, u širem smislu tog
pojma, ali ne samo na monološkoj i sintaktičkoj nego i na
fonološkoj, leksičkoj i semantičkoj razini, a zatim teži za
definiranjem. - ako je to ikako moguće - njihova porijekla
bilo u genetskoj bilo u kontaktnoj srodnosti.

173
 No usprkos takvim teoretskim polazištima, još i danas
u lingvistici, kad se govori o komparativnoj metodi i njezi-
nim priJlcipima, gotovo se redovito misli samo na načine
ispitivanja genetske srodnosti. Uzroci tog tradicionalnog
identificiranja komparativne lingvistike i istraživanja genet-
skih veza među jezicima nalaze se svakako u povijesti znano-
sti o jeziku: naime, prve naučne usporedbe jezika stvorene
su upravo u domeni izučavanja genetske srodnosti, u 19.
stoljeću, i zapravo je indoevropeistika ili indoevropska pored-
bena lingvistika, dakle komparacija jezika unutar indoevrop-
ske jezične porodice i utvrđivanje njihove genetske poveza-
nosti, bila kolijevkom komparativne metodologije.
Budući da je genetska srodnost usko povezana s dijakro-
nijskim razvojem jezičnih sistema, u trenutku kad su lingvi-
sti postali sasvim svjesni te činjenice, dakle zapravo s po-
javom mladogramatičara, počela se oblikovati specifična
komparativna-historijska metoda. Ona je karakteristična
samo za istraživanje genetske srodnosti i ne upotrebljava se,
bar ne u svojoj •Čistoj« formi, u kontaktnim i tipološkim
uspoređivanjima. Naime, cilj je komparativna-historijske
metode ne samo utvrđivanje genetske srodnosti (koja se
može ali više i ne mora, nakon izvjesna vremena, odražavati
i u tipološkoj srodnosti) nego i definiranje starijih stanja
jezika i, ako je to ikako moguće, određivanje i, eventualno,
rekonstruiranje onog zajedničkog idioma iz kojeg su se
proučavani jezici razvili.
Zbog toga se u primjeni komparativna-historijske metode
uspoređuju fonološki i morfološki sustavi, te njihove seman-
tičke podudarnosti u jezicima za koje se pretpostavlja da
su genetski srodni, definiraju se zakonitosti koje proizlaze
iz takvih usporedbi, pokušavaju se jezični sistemi, pošto su
utvrđeni odnosi unutar jezičnog vremena a uz pomoć različi­
tih izvanjezičnih podataka, smjestiti u kronološko vrijeme i
njegove relacije i, napokon, stvara se rekonstrukcija prvobit-
nih oblika, ali bez pretenzija da ona odražava bilo kakve real-
ne karakteristike jezika-pretka. ispitivanih jezika-potomaka.
Budući da se strukturalizam uopće malo bavio dija-
kronijskim istraživanjima, a posebno onim genetskima, kom-
parativno-historijska se metoda nije mnogo mijenjala od vre-
mena svojeg nastanka i potpunijeg definiranja, dakle od dru-
ge polovice 19. i početka 20. stoljeća: tek u najnovije vri-
jeme unose se u nju neke izmjene. Na taj način, u nekim svo-

174
jim postavkama, ona prilično odudara od drugih lingvistič­
kih disciplina, a kako se, uz te suvremene modifikacije, još
uvijek uvelike upotrebljava, svakako zaslužuje da se o nje-
zinim principima i načinima primjene posebno govori.

U tradicionalnoj komparativna-historijskoj lingvistici sma-

tra se da se njezina istraživanja moraju zasnivati na tri
osnovna principa, koja je u ovakvu obliku uglavnom formu-
lirao Antoine Meillet.
Prvi je princip komparativna-historijske metode poznat
pod imenom princip jez.itnog kontinuiteta, prema kojem je-
zici evoluiraju bez naglih i revolucionarnih promjena. To
načelo omogutuje da se svako utvrđeno stanje jezičnog siste-
ma smatra jednostavnom modifikacijom nekog prethodnog
stanja. Ovo načelo proizlazi iz komunikacijske funkcije jezi-
ka i njegove te!nje za stabilnoštu u vremenu, jer bi nagle
značajne promjene sistema poništile, u trenutku svog nasta-
janja, mogućnost komunikacije jezikom.
Drugi je princip arbitrarnosti ;etičnog znaka, koji je izre-
kao de Saussure i prema kojemu veza između izraza i sadr-
žaja unutar jednoga znaka nije ničim u prirodi tog znaka
ili u prirodi preslikanog izvanjezičnog univerzuma motivi-
rana. Ovaj je princip dvostruko značajan za komparativna-
-historijsku lingvistiku. Naime, s jedne strane, da jezični
znak nije na ovaj način arbitraran, u dijakroniji se jezici
ne bi mogli različito razvijati (ako bi se uopće i mogli razvi
jiti), pa prema tome ne bi ni postojala raznolikost jezika,
koja je nužan preduvjet za svaki komparativni pristup: near-
bitrarni, uvjetovani znakovi morali bi u svim jezicima biti
isti, a tada bi to, dakako, bio samo jedan jezik. S druge
strane, ako su makovi arbitrarni, prirodna je pretpostavka
da će oni u svim jezicima biti uvijek međusobno različiti, i
svaka sličnost ili identičnost među njima zapravo je malo
vjerojatna i neočekivana, te nas.mora navesti na pomisao da
je nečim prouzrokovana: prema tome, takva sličnost znak.ova
različitih jezika (s time, dakako, da unutar metode treba
točno definirati što se smatra relevantnom sličnošću) može
biti indikacija za njihovu genetsku srodnost.
Treći je princip pravilnosti fonetskih promjena što su ga
definirali mladogramatičari: ako se u nekom jezičnom sis-
temu pod određenim uvjetima (a pri tom se misli na fono-
lošku okolinu) i u određeno vrijeme promijeni jedan fo-

175
nem, ~vi će se takvi fonemi tog sistema u isto vrijeme i u
istim uvjetima promijeniti na isti način. Ako, na primjer,
latinska konsonantska skupina -ct- daje -tt· u talijanskoj ri-
ječi otto < octo, to se moralo dogoditi i u svim drugim tak-
vim riječima - notte < nocte, latte < lacte, fatto < faeto
itd.
Pravilnost ovih promjena i podudarnosti koje kao njihov
rezultat nastaju obično se zove fonetski zakon (iako bi, vje-
rojatno, bilo bolje nazvati je fonološkim znakom); ona u
načelu, prema teoriji, ne podnosi izuzetaka. Fonetski zako-
ni, proizašli iz dijakronijske fonologije, sačilijavaju osnow
komparativna-historijske metode, jer omogućuju upravo
utvrđivanje podudarnosti između različitih jezičnih sistema,
ako se mole dokazati da su različite fonološke pojave para-
lelni razvici nekog zajedničkog prethodnog stanja. Pa čak i
onda kad nam je, kao što je to vrlo često slučaj, taj zajed-
nički prethodni idiom nepomat i nepotvrđen, velik broj para-
lelnih fonoloških podudarnosti u različitim jezičnim siste-
mima svjedoči najvjerojatnije u njihovoj genetskoj srod·
nosti. Tako podudaranje između engl. house, mouse, aut,
nizoz. huis, muis, uit, njem. Haus, Maus, aus, šved. hus, mus,
ut zacijelo nije slučajno, iako ne poznajemo direktno zajed-
nički germanski sistem iz kojeg je ono proizašlo. Fonetski
zakoni i njima izazvane promjene uz to su najbolja mjera
za protok jezičnog vremena kojom lingvistika danas raspo-
la!e.
Tvrdnja da su fonetski zakoni, u vremenskom razdoblju
u kojem su na snazi, bez ikakvih izuzetaka izazvala je mno-
ge diskusije. Naime, lako je dokazati da postoje takvi izu-
zeci, no mnogo je teže, u svakom pojedinom slučaju, pronaći
njihove uzroke: oni se u principu mogu podijeliti na unu-
trašnje, jezičnom sistemu inherentne,. i vanjske uzroke.
Već su mladogramatičari, koji su promovirali fonetske
zakone i njihovu bezizuzetnost, uveli u svoja istraživanja os-
novni unutrašnji uzrok javljanja izuze~a - to je analogija.
Analogija je uspostavljanje sličnosti među različitim jezič­
nim oblicima i uklapanje oblika, koji razvojem jezika i dje-
lovanjem fonetskih zakona narušavaju čvrstoću paradigmat-
skih odnosa, ponovo u strukturu tog sustava. Analogija dje-
luje u prvom redu na morfološkoj razini ali se ostvaruje,
dakako, i kao fonološko uspostavljanje sličnosti. Tako bi,
na primjer, u našem jeziku iza palatalnih glasova prema

176
fonetskim zakonima morfem za dativ singulara u ženskom
rodu pridjeva morao glasiti -ej, no analogijom prema obli-
cima lijepoj, hrabroj, onoj (bez palatala) u sistemu postoji
samo tuđoj, vrutoj, valoj. Osim ove vrste analogije, koja se
ponekad zove materijalna analogija, pod formalnom ili stva-
ralatkom analogijom podrazumijeva se fenomen stvaranja
novih oblika na osnovi postojećih: na primjer, ~o prema
riječima noga i nogomet od riječi glava stvorimo glavomet.
Analoškim tvorbama, osobito onima iz prve vrste, iako gra·
nica među vrstama analogije nije odviše čvrsta, mogu se
doista objasniti mnogi izuzeci od djelovanja fonetskih zako-
na, i zbog toga je neophodno u komparativna-historijskim
izučavanjima voditi računa o toj pojavi. S druge strane,
treba se čuvati toga da se svako odstupanje od fonetskih
zakona tumači analogijom, posebno ako se ona ne može
nikako dokazati - ovakvu je twnačeqju lingvistika ponekad
sklona, a osobito ona lingvistika koja ne želi promatrati
ništa izvan samog jezičnog sustava.
Od vanjskih uzroka koji ograničavaju bezizuzetnost fonet-
skih zakona zacijelo su najmačajniji i najočitiji vrijeme i
prostor. Već su mladogramatičari bili sasvim svjesni toga
da fonetski zakoni djeluju samo u determiniranom vremen-
skom periodu, a lingvistička je geografija dokazala da su
ti zakoni i prostorno vrlo oštro ograničeni. No osim ovih
uzroka treba promatrati i utjecaj supstrata, adstrata, kon-
taktne srodnosti i unošenje posuđenica iz jednog jezika u
drugi, jer sve to isto tako može dovesti do neprimjenjivanja
fonetskog zakona. Uz to na promjene i na fonološkoj i na
morfološkoj razini zacijelo utječe i čitav niz vrlo slabo
istraženih uzroka, koji bi se u širem smislu mogli nazvati
društveno-historijskima, i o kojima ~e jednom kvalificirano
progovoriti dijakronijska sociolingvistika.
Usprkos tome, dakle, što su fonetski ~koni samo ogra-
ničeno bez izuzetka i što se pri njihovu formuliranju tek
djelomično vodi računa o komunikacijskoj funkciji i o
društvenoj i povijesnoj determiniranosti jezičnih sistema i
njihove upotrebe, ipak bi bez njihova poznavanja. - kao što
ćemo vidjeti - i bez uočavanja fonoloških podudarnosti koje
oni prouzrokuju svako uspoređivanje jezika koje istražuje
genetska srodnost bilo nemoguće.
No kad se govori o fonološkoj podudarnosti, budući da se
ona očigledno ostvaruje na planu jezičnog izraza, uvijek se

12 Pasled u linsvistiku 177

podrazumijeva i neka paralelna semantička podudarnost na
planu sadržaja. Drugim riječima, da bi se mogla usporediti
dva oblika, bilo iz različitih razdoblja jednog jezika bilo iz
dvaju ili više jezika, nije dovolj~o, za utvrđivanje fonetskih
1.akona i pravaca njihova djelovanja, da se oni fonološki
podudaraju nego i da imaju isti ili bar sličan sadržaj. Ali
jedinice na planu jezičnog sadržaja mnogo su promjenljivije
od jedinici na planu izraza, a o procesima i mehanizmima
njihova mijenjanja mnogo manje mamo, tako da je seman-
tička podudarnost daleko· slabije definirana od fonološke,
i nerijetka se događa da se uspoređuju dvije riječi ili dva
morfema čiju semantičku povezanost dokazuje samo to što
su oni fonološki podudarni: ovaj circulus vitiosus može po-
nekad značajno ograničiti domete komparativna-historijske
metode.

Kako suvremena semantika još gotovo uopće nije Izgra-

đivala dijakronijsku dimenziju, utvrđivanjem semantičkih
veza između različitih morfema u vremenu i u prostoru bavi
se jedna tradicionalna disciplina - etimologija. Ona izučava
razvoj pojedinih riječi, uspoređuje starija i mlađa stanja te
srodne riječi iz drugih jezika, i pokušava rekonstruirati nji-
hovu povijest i njihovo najstarije stanje, osobito na planu
jezičnog sadržaja. Otkriveno ili rekonstruirana najstarije
stanje, dakle prvobitno u odnosu prema nekom kasnijem
razvoju, sa svojim •pravim• sadržajem obično se zove
etimon..
Etimološka su ispitivanja bila poznata još u antičkoj Grč­
koj i tamo su bila usko povezana s filozofijom, jer su bila
usmjerena prema traženju •zbiljskog• sadržaja riječi, stvar-
nog i prvobitnog odnosa između jezičnog znaka i fenomena
koji on označuje: tim su se proučavanjima bavili dakako oni
filozofi koji nisu vjerovali u arbitrarnost jezičnog maka. I
danas se mogu diferencirati različiti oblici etimoloških ana-
liza. Iedno je etimologija u utem smislu, koja uspostavlja
porijeklo oblika unutar jednog jezika i utvrđuje zakonitosti
njihova ,.azvoja; drugo je povijesna etimologija, koja izučava
povijesnu zbilju s pomoću jezičnih činjenica; treće je kom-
parativno-historijska etimologija, koja se bavi utvrđivanjem
genetskih veza među jezicima i traženjem njihova zajednič­
kog porijekla u pojedinim oblicima. No ove su tri vrste eti-
mologije tako usko međusobno isprepletene da ih većina ling-

178
vista više i ne razlikuje, to više što su metode koje se u
njima upotrebljavaju za sye tri vrste iste.
Etimološke analize, dakle, također počivaju na fonološkim
podudarnostima, ali obuhvaaju i mnogo šire područje. One
bi, naime, morale - ako je to ikako moguće - ottpti i da-
taciju pojedinog oblika u apsolutnoj kronologiji, načine i
smjerove njegova semantičkog pomicanja, uzroke takvih
pomaka (tražeći ih u komunikacijskim potrebama, u stilis-
tici, u nekim izvanjezičnim fenomenima), mjesto oblika u
paradigmatskim i sintagmatskim odnosima u sistemu i, even-
tualno, rekonstruiran praoblik. U funkciji komparativno-
·historijske metode etimološka istraživanja pokušavaju uspo-
staviti semantičke podudarnosti ondje gdje postoje očite
fonološke podudarnosti, a izvan te funkcije etimologijom se
traži porijeklo oblika, opravdano i dokazivo i na planu iz-
raza i na planu sadržaja: u ovom bi se smislu moglo govoriti
o dvije različite etimologije.
Prva će od njih, ona komparativna-historijska, otkrivati da
je sanskr. panthllh •prolaze, grč. n611To' •morec, lat. pons
•moste i hs. put, među kojima postoji fonološka podudar-
nost, i semantički poveza.no zajedničkim etimonom •mjesto
za prolaženjec, koji je još sasvim očit u sanskrtu: za Grke
kao pomorski narod more je bilo put ili prolaz par excel-
:ence, a u latinskom je sadržaj sužcn na jednu vrstu prolaza.
Druga će etimologija istraživati, na primjer, etimon ruskoga
verbljud •devac, nastalog disimilacijom od starijeg oblika
velbliud i još starijeg velol9d„, i povezat će to s gotskim
ulbandus »devac, koje potječe iz latinskog elephantus •slon•.
proizašlog iz grčkog iUcpa,, a ta je riječ u vezi s arapskim
al efas, tako da je rusko verbljud etimološki srodno, na prim-
jer, s francuskim ~lephantl
Tumačenje porijekla riječi ne zani~, dakako, samo ling-
viste, već svaki govornik u svojem vlastitom jeziku ponekad
pokušava otkriti etimon pojedine jezične jedinice kojom se
služi. Jedan dio takvih •laičkih• tumačenja zasniva se na
pogrešnim pretpostavkama o porijeklu riječi ali usprkos
tome dobiva svoje mjesto u semantičkom sustavu, a katkada
lak i utječe na promjene na planu izraza (i također ograni-
čuva bezizuzetnost fonetskih zakona). Ovakva lažna tumače­
nja nazivaju se pu&om etimologijom ili P'lretimologijom.
Tako se, na primjer, naša riječ moralno može interpretirati
kao •ono što se mora•, a lojalno kao •debelo, ono što je puno

179
loja•, dok poliklinika krivim povezivanjem postaje polukli-
nika itd. Treba ipak naglasiti da s jedne strane granica iz-
među znanstvene i pučke etimologije ne mora uvijek biti
odviše čvrsta, jer se nerijetka događa da se i lingvističke eti-
mologije s vremenom otkriju kao sasvim pogrešne; a s druge
strane da pučka etimologija, jednom inkorporinlna u jezični
sistem, funkcionira u njemu, bez obzira na to što je pogreš-
na, u potpunosti kao prava.

Komparadwno-bbtortjska metoda, dakle, zasniva se na

otkrivanju fonoloških, fonetskim zakonima uvjetovanih ~
dudarnosti koje imaju i izvjesnu semantičku podudarnost.
Da bi se neka pojava smatrala doista fonolofkom podudar-
nofću, ona se mora u svim promatranim i kompariranim
oblicima nalaziti na određenom mjestu u nizu fonema koji
sačinjavaju morf; tom morfu mora biti pridružen približno
sličan sadržaj, ili bar takav sadržaj da se etimološkim istra-
živanjima mole dokazati da se radi o semantičkoj podudar-
nosti; i napokon, sama fonološka podudarnost mora biti
rekurentna, što znači da se uočen odnos fonema mora po-
navljati u većem broju morfova pod istim uvjetima.
Ali i kad su ispunjeni ovi uvjeti prema kojima se neka
pojava mole smatrati fonološkom podudamošću, još uvijek
se u primjeni komparativno-historijske metode u otkrivanju
genetske srodnosti među jezicima javljaju mnogobrojne teš-
koće. Naime, postoji čitavo mnoštvo ograničenja koja limiti-
raju mogućnosti primjene ove metode i koja svode istraži-
vanje fonoloških podudarnosti na sasvim određene dijelove
jezičnih sistema.
Najprije se, dakako, odbacuju one podudarnosti na planu
izraza kod kojih se ne može dokazati da postoji bilo kakva
povezanost na planu jezičnog sadržaja. Tako se, na primjer,
usprkos potpunom slaganju nizova fonema ne uspoređuju
Jat. sto •stojim• i hs. sto •100• jer se njima pridruženi sadr-
.taji ne mogu dovesti ni u kakvu vezu. Do ovakvih za istra-
živanje nerelevantnih podudarnosti nužno dolazi i u odno-
sima između sasvim nesrodnih jezika, jer je broj fonema u
svakom jezičnom sistemu ograničen i relativno malen, a ni
ukupan inventar fonema iz kojih se grade svi fonološki su-
stavi nije neograničen. Osim toga, neki se fonemi (kao vokali
ili bezvučni okluzivi) javljaju u svim ili gotovo u svim jezi-
cima, a i moguće kombinacije fonema često se ponavljaju

180
u različitim sustavima, tako da se prema računu vjerojatno-
sti moraju pojaviti u različitim i međusobno nepovezanim je-
zicima identični fonemski nizovi. Ovdje se, prema tome,
vidi koliko je važno da fonološku prati i semantička podudar-
nost. .
Na sličan se način kao dokaz genetske srodnosti ne uzi-
maju u obzir sve one podudarnosti koje pripadaju jezičnim
univerzalijama. Kako i genetska srodnost, kao i druge forme
srodnosti, predstavlja unošenje ograničenja u jezičnu razno.
likost, jasno je da se to ograničenje ne može zasnivati na
onome što je zajedničko svim jezicima. Zbog toga se ne mofe
smatrati relevantnom fonološkom podudarnošću, na priJ:D.
jer, činjenica da se u kompariranim jezicima nalaze slogovi
čija je struktura konsonant-vokal (CV) budući da je takva
slogovna struktura karakteristična za sve iU za gotovo sve
jezike svijeta.
No dok ovakva ograničenja u praktičnom radu vrlo rijetko
stvaraju veće probleme u primjeni komparativna-historijske
metode i iznalaženju fonoloških podudarnosti, mnogo je tele
razlučiti podudarnosti izazvane genetskom srodnošću od
onih koje su uvjetovane bilo kojim oblikom kontaktne srod-
nosti, a inače zadovoljavaju sve druge uvjete. Tako, na prim-
jer, grčkom fonemu ph odgovara hrvatskosrpski fonem b,
i to je potvrđeno u čitavu nizu sasvim sigurnih primjera
(gr. tpl:(!<IJ •nosim•: hs. berem, gr. "E'I"'' •oblake: hs. nebo
itd.), i ovu je fonološku podudarnost poredbena indoevro-
peistika uzela kao mjeru i dokaz genetske srodnosti između
grčkog i našeg jezika. Ali istovremeno postoji i drugi niz
fonoloških podudarnosti u kojima se javlja relacija gr. ph:
hs. f, gdje su također ispunjeni svi uvjeti i gdje je s~­
tička podudarnost još očitija (npr.. gr. <p&AoAoyia : hs. filo-
logija, gr. cp&loaoqiia : hs. filoi,ofija itd.), a ipak se samo
prva podudarnost smatra rezultatom fonetskih zakona. Od-
mah treba reći da kvantitativni odnosi i količina rekurent-
nosti ne mogu biti presudan faktor: čak bi se vjerojatno
moglo dokazati da je odnos ph:f danas rekurentniji od odnosa
ph:b. Drugi se niz fonoloških podudarnosti objašnjava kon-
taktnom srodnoštu, dakle kasnijim posuđivanjem i preuzi-
manjem oyih riječi iz općeg evropskog civilizacijskog rj~
Dika u naš jezik, pa zbog toga ove podudarnosti nisu rele-
vantne za genetsku srodnost jezika.
Da bi se obranila od unošenja posuđenica i slučajnosti
u svoja razmatranja, komparativna-historijska metoda po.

181
stavlja i dodatne zahtjeve za utvrđivanje fonoloških podu-
darnosti. Tako je, u principu, najbolje komparirati najsta-
rija potvrđena stanja nekih oblika; zatim, manja je vjero-
jatnost da u dužim formama podudarnost bude slučajna
(ali to ne isključuje posuđenice); potrebno je ispitati inte-
griranost pojedinog oblika u jezični sustav, i što je ona veća,
to je manja mogućnost da se radi o jedinici preuzetoj kon-
taktom iz nekog drugog jezika; bolje je komparirati morfe-
me koji pripadaju optem leksiku nego nekom specifičnom
podnlčju čovjekove djelatnosti, jer su unutar općeg leksika
posuđivanja mnogo rjeđa; podudarnosti u gramatičkim mor-
femima jači su dokaz za genetsku srodnost od slaganja u
leksemima, jer se gramatemska struktura teže mijenja pod
utjecajem drugog sustava, itd. Ipak, ni ovi dodatni zahtjevi
ne isključuju sasvim greške u ispitivanju genetske srodnosti.
Ni izvanjezični podaci (od historijskih i političkih do geograf-
skih) zajedno s datacijom određenih promjena ne mogu uvi-
jek poslutiti kao siguran kriterij relevantnosti fonoloških
podudarnosti za genetsku povezanost među jezicima.
Suvremena je lingvistika umnogome prihvatila tradicional-
ne metode komparativno-historijskog istraživanja, ali ih je
pokušala egzaktnije definirati i odbaciti neka od preduvje·
l"Cllja koja su ograničavala primjenu te metode.
Tako je potrebno, kako kaže Katičić, najprije razlikovati
unutraJnje mijenjanje jezi.ka, dakle spontano zamjenjivanje
jednog jezika drugim koji se prije nije upotrebljavao nigdje
izvan zajednii.::e i područja zamijenjenog jezičnog sistema, od
vanjskog mijenjanja jezika, kada na mjesto jednog jezika
dolazi jezik s drugog područja ili iz druge zajednice. Genet·
ske veze nastaju samo između jezika koji su se izmijenili
unutrašnjom promjenom. Unutrašnje promjene opisuju se
s pomoću fonetskih zakona (i analognih pravila na morfo-
loškoj i sintaktičkoj razini), no one se ne smiju shvatiti kao
predviđanja pravaca procesa, nego kao objašnjenja, unutar
lingvističkog modela, stanja i objekata koje izučavamo. Zbog
toga se može pretpostaviti da su ti zakoni bezizuzetni sve
dotle dok ih nešto ne ograničava u njihovu djelovanju: ana-
logija i dijalekatsko ili jezično posuđivanje upravo su takva
ograničenja koja izvanredno otežavaju komparativno-histo-
rijski pristup.
Fonetske je zakone u suvremenoj lingvistici, prema Kati-
čiću, najlakše prikazati kibemetski zasnovanim opisom, s

182
pomoću operatora i transformacija, jer se na taj način naj-
jasnijeuočava njihov karakter: ta pravila moraju davati
jednoznačan rezultat, dakle mlađe stanje jezika mora na
njihovoj osnovi biti u potpunosti predvidivo iz starijeg, te
su zato ti zakoni ireverzibilni, neobrativi - starije se stanje
ne može u potpunosti sagledati na osnovi mlađega. No sami
su zakoni svojstvo modela i nisu neposredno dostupni pro-
matraju: lingvist se zapravo bavi njihovim rezultatima -
fonološkim podudarnostima. Za razliku od tradicionalne lin-
gvistike, danas se ne smatra da su fonološke podudarnosti
neposredno dane realnosti, već su i one rezultati ispitivanja
i istraživačeva domišljanja i izbora, na osnovi rekurentnosti
njihova pojavljivanja i nužne semantičke podudarnosti. Fo-
nološke se podudaplosti, dakle, ostvaruju unutar morfološ-
kih podudarnosti, budući da se uvijek mora uzimati u obzir
i saddaj. Pojedine fonološke podudarnosti među jezičnim
sustavima mogu se redovito objasniti na više načina, razli-
čito definiranim fonetskim zakonima koji svi u mode.lu
mogu biti podjednako efikasni kao objašnjenja, no samo
jedan od njih stvarna je historijska interpretacija promjena:
prema tome, fonetski zakon nije nužno identičan s historij-
skom interpretacijom.
Ako su fonološke podudarnosti između dva jezika takva
karaktera da se jedan od njih može jednoznačno, u onom
dijelu gdje su fonetski zakoni bez ogramčenja, predvidjeti
iz drugoga, tada se radi o starijem i mlađem stanju jednog
jezika; naprotiv, ako fonološke podudarnosti postoje ali bez
ovakve jednoznačne determiniranosti, riječ je o dva mlađa
stanja nekog starijeg jezika.
Dakako, i u svojem suvremenom obliku teorija kompara-
tivna-historijske lingvistike kudik&mo je kompliciranija i
suočava se sa mnogo više teškoća nego što je to ovdje izni.
jeto, ali to već pripada specijalnijim radovima.

Razlike između tradicionalnih i suvremenijih pogleda na

komparativna-historijsku metodu osobito postaju 9Čite u
domeni rekomtrukclJe. Naime, u najvećem broju slučajeva
utvrđene fonološke podudarnosti takve su prirode da svje-
doče o mlađim stanjima nekog starijeg jezika koji sam nije
potvrđen. U takvim situacijama lingvisti na osnovi pomatih
podataka pokušavaju stvoriti rekonstrukcijom jedinice i ob-
like nepomata jezika. Prema konvenciji rekonstruirane se

183
jedinice i oblici označavaju zvjezdicom (*) koja se stavlja
ispred njih.
U mladogramatičarskoj tradiciji postojalo je uvjerenje
da tako rekonstruiran prajezik predstavlja lingvističku real-
nost koja se od drugih jezika razlikuje samo svojom nepo-
tvrđenoštu. Ovo je uvjerenje išlo toliko daleko da su poje-
dini lingvisti sastavljali· čitave tekstove od rekonstruiranih
oblika i atribuirali ih, na primjer, indoevropskom prajeziku.
Nasuprot tome, danas su istraživači svjesni da fonetski
zakoni ne moraju odražavati stvarne historijske promjene
te da pripadaju samo lingvističkom modelu: u tom slučaju
i rekonstrukcija postaje tek model koji u sažetom obliku
prikazuje otkrivene odnose podudarnosti među jezičnim su-
stavima. V~ se od de Saussurea nadalje zna (iako ne uvijek
s jednakom sviješću o tom znanju) da je rekonstruirani
oblik nač#n biljef.enja relacija a ne utvrđena realnost koja je
bilo kada i bilo gdje postojala kao dio nekog jezičnog siste-
ma i njegove upotrebe u govoru.
Tako,na ,
primjer, ako se na osnovi grč. „~„o~ sanskr.
jantU l lat. genus •rod•· rekonstruira praindoevropski oblik
*genos, ta je forma tek neke vrsti algebarske formule u ko-
joj su saddane tri komparirane riječi s njihovim izrazom u
fonemskom nizu i njihovim sadriajem. Na isti način, na
fonološkoj razini, u indoevropeistici upotrebljavan znak *bit
označava da se tamo gdje se, na primjer, u grčkom javlja
fonem ph, u sanskrtu nalazi bh, u latinskom f, u slavenskim
i baltičkim jezicima ·b itd.
Dakako, pri stvaranju rekonstrukcije teži se za tim da ona
odražava u najvećoj mogućoj mjeri, na osnovi iskustava sa-
kupljenih u dijakronijskoj i komparativnoj lingvistici, virtu-
alno stanje nepotvrđenog jezika i da rekonstruirani oblici
budu u svom izrazu i u svom sadržaju što vjerojatniji, no
to je zapravo više zbog toga da bi se takve •formule• lakše
očitavale: da su pisane u nekom sasvim apstraktnom obliku,
s pomoću cifara na primjer, njihovo bi pamćenje zacijelo
bilo mnogo teže.
TeškOCe koje nastaju u stvaranju rekonstrukcija proizlaze
iz v~ navedenih problema formuliranja fonetskih zakona i
otkrivanja fonoloških podudarnosti. Ove su teškoće osobito
očigledne onda kad imamo. potvrđen jezik-predak i njegove
jezikt>potomke, kao što je to slučaj kod latinskog i roman-

184
sk.ih jezika, pa tu situaciju možemo usporediti s onom u
kojoj jezika-pretka ne bi bilo. Da ne postoje latinski teksto-
vi, na osnovi romanskih jezika nikako ne bismo mogli re-
konstruirati latinsku deklinaciju a ni veći dio glagolskih
oblika! Treba vjerovati da su i druge rekonstrukcije bar u
tolikoj mjeri - ako ne i više - ograničene.
Ipak, rekonstrukcija, shvaćena i kao samo skraćeno zapi-
san zajednički nazivnik potvrđenih stanja, može pružiti zna.
čajna, makar aproksimativna, svjedočanstva o strukturi je-
zika-pretka na svakoj od jezičnih razina, a ponekad, kombi-
nirana s dostignućima drugih znanosti, otkriva i neke izvan.
lingvističke činjenice. Tako je određivanje zajedničkog
leksika indoevropskih jezika, uz otkrića arheologije i etno-
logije, umnogome pomoglo definiranju izvjesnih civilizacij-
skih karakteristika naroda koji su tim jezicima govorili.
Budući da se u stvaranju rekonstrukcija istraživanje k.rete
od mlađih jezičnih stanja k· starijima, tu se može govoriti
o retrospektivnoj lingvistici, za razliku od prospektivne ling-
vistike koja istražuje dijakroniju jezika u njezinu pi-avom,
poznatom toku - od starijih stanja prema mlađima.

Rekonstnlkcije su danas ograničene uglavnom najdalje

do prajezika koji je jezik-predak jedne jezične porodice, pa
se govori o indoevropskom, semitsko-hamitskom ili bantu
prajeziku. S vremena na vrijeme javljaju se, ipak, pokušaji
da se rekonstrukcijama prodre dalje u prošlost, te da se
kompariranjem više prajezika otkrije ne postoji li i među
njima neka genetska veza. Ova su razmatranja nerijetk.o
povezana s teorijama o porijeklu i o postanku Jezika.
Premda su lingvisti uglavnom svjesni toga da se na stup-
nju današnjih znanja ne mogu kvalificirana baviti pitanjima
porijekla jezika, ipak se sporadično pojavljuju teorije koje
žele razriješiti taj problem. One najčešee imaju oblik teorije
o monogened jedlcti, dakle o njihovu zajedničkom porijeklu.
Njezinu poznatu formulaciju, danas u potpunosti odbačenu,
dao je N. J. Marr u svojoj jafetitskoj teoriji, prema kojoj
bi se svi jezici razvili iz četiriju osnovnih korijena - sal,
ber, jon i roJ. U suvremenoj se lingvistici, sa mnogo znao.
stvenijim pristupom, javlja monogenetička nostratičlca teo-
rija, no njezini su rezultati još uvijek odviše oskudni, i pita-
nje je ne zasnivaju li se djelomično samo na jezičnim Uni-
verzalijama, tako da se ne mogu u potpunosti prihvatiti.

185
 Teorije o poatanku jezika ili glotogoniji nastajale su naj-
većim dijelom izvan lingvistike i nisu imale pretenzija da
objašnjavaju moguće lingvističke posljedice svojih tvrdnji.
Te su teorije uglavnom vrlo jednostrane i vezuju nastanak
jezične djelatnosti u ljudskom društvu samo uz neke nje-
gove pojedinačne aspekte, ne pokušavajući otkriti kom-
pleksnost tog fenomena.
Tako teorija uzvika ili puh-puh teorija smatra da se
jezik razvio iz spontanog krika laganom evolucijom pokreta
mišića i pretvaranjem krika u artikulirane glasove. Teorija
opondanja ili bau-vau teorija tumači postanak jezika kao
imitaciju zvukova u prirodi, posebno životinjskih krikova.
Dok bi se ove dvije teorije mogle nazvati biologističkima,
druge su teze više antropološki usmjerene. Prema nativi-
stitkoj ili ding-dong teoriji jezik je nastao kao odgovor na
zvukove u prirodi, pri čemu bi čovjek povezivao impresivnu
vrijednost tih zvukova sa sadržajem. Radna ili jo-he-ho teo-
rija tvrdi da je jezik proizašao iz zvukovnih produkcija koje
su spontano nastajale od pokreta mišića pri radu. Psiho-
loškom bi se mogla smatrati Wundtova teorija evolucije,
prema kojoj je jezik skup proizvoljnih izražajnih kretnji,
nastalih evolucijom prethodne faze instinktivnih kretnji,
a same su kretnje svjesno psihofizička očitavanje života i
najprije izraf.avaju samo osjećaje a zatim i predodžbe. Neg-
dje na granici između antropologije i filozofije nalazi se
Boklenova mitoloJka teorija: ljudi su se najprije sporazumi-
jevali krikovima i gestama, a zatim se iz kulta Mjeseca, opo-
našanjem Mjesečevih faza s pomoću oblika usana i obraća­
njem Mjesecu tako artikuliranim glasovima, polako razvio
jezik!
Sasvim je očigledno da sve ove teorije više pokušavaju
objasniti nastanak govora nego jezika kao sistema znakova i
da se uopće ne obaziru na jezičnu. djelatnost kao oblik čo­
vjekove društveno i historijski 'detenninirane prakse. Uosta-
lom, i pitanje o prvenstvu jezika ili govora u filogenetskom
čovjekovu razvoju jedno je od onih pitanja kojima se istra-
živači na marginama lingvistike također rado bave, iako je
ono, čini se, veoma slično glasovitom problemu kokoši i
jajeta.
To je pitanje, zapravo, i pogrešno postavljeno: naime, je-
zik i gov9r međusobno se uvjetuju unutar jezične djelatno-
sti i sačinjavaju cjelinu u kojoj se jedan njezin dio ne može

186
definirati bez drugoga - govor nije govor bez jezika, niti
je jezik jezik bez govora. Prema tome, nikakvo glasanje prije
pojave komunikacije na osnovi sistema ne zaslužuje naziv
govora, jer nije dio čovjekove jezične djelatnosti, njegove
prakse (to ne isključuje mogućnost da se sposobnost čovje­
kova glasanja razvila u skladu s nekom biologističkom, an-
tropološkom ili kakvom drugom teorijom - o tome lingvi-
stika i tako ne može suditi). ·
Isto je tako, mislim, pogrešno formulirao problem stadija
čovjekova razvitka u kojemu se javlja jezična djelatnost.
Ako čovjeka između ostalog definiramo kao društveno biće
koje svoju društvenost i povijesnost, dakle i sama sebe, iz-
građuje vlastitim djelovanjem, praksom, i ako prihvatimo da
je i za društvenost i za svijest o povijesnom događanju i za
mogućnost svjesnog praktičnog djelovanja neophodna ko-
munikacija, a jezik je očigledno osnovno čovjekovo sr~d­
stvo komunikacije i još uvijek jedino stvarno sredstvo po-
godno za prenošenje iskustava i spoznaja i za specifično dje-
lovanje u univerzumu, tada moramo prihvatiti da se jezična
djelatnost i čovjek javljaju istovremeno: ona je jedan od
bitnih i primarnih oblika njegove prakse. O trenutku i meha-
nizmima prelaska iz prethodnog stadija u stadij obilježen
društvenom i historijskom praksom, dakle o postanku čo­
vjeka danas još uvijek malo znamo; no odgovori na ta pita-
nja moraju se tražiti dobrim dijelom izvan lingvistike.

187
 11. SEMIOLOGIJA

Budući da se jezik može definirati kao sistem znakova,

ovo njegovo "određenje pomaže nam da i lingvistiku smjesti-
mo unutar zamišljene hijerarhije znanosti. Dakako, i hije-
rarhiju znanosti treba zamisliti samo kao epistemološki mo-
del trenutnog stanja odnosa među naukama, a položaj neke
discipline u njemu. ne ograničava ni u kojem slučaju mo-
gućnosti interdisciplinarne suradnje. ·
U skladu s definicijom jezika lingvistika potpada pod
aemiologlju ili semiotiku, opću znanost o svim sistemima
znakova koji se pojavljuj1,1 u povjekovu društvenom životu.
Premda je interes čovjekov za znakove nastao zacijelo
veoma rano, u nekom svom obliku svakako sa samom poja-
vom čovjeka kao svjesnog i djelatnog bića, ipak se nauka o
makovima rodila relativno kasno, u svojim koncepcijskim
temeljima krajem prošlog i početko~ ovog stoljećl, a u svo-
jim razrađenijim oblicima tek sredinom 20. stoljeća.
Naime, još je 1867. američki filozof pragmatičarske ori-
jentacije Cbarles S8Ddera Pelrce stvorio naziv semiotika za
opću teoriju o znakovima, koja bi svojim filozofskim usmje-
renjem trebalo da postane na neki način organon svih osta-

188
lih znanosti, budući da se čovjekov život uopće neprestano
manifestira u znakovima.
Nešto kasnije, bez eksplicitnih filozofskih pretenzija, stva-
rajući lingvistički strukturalizam i uočavajući da se i drugi
sistemi znakova ponašaju slično jeziku te da i u njima treba
promatrati odnose među elementima i njihovu struktUru,
Ferdhumd de Saussure u svojem Kursu opće lingvistike
zamislio je da bi se takvim istraživanjima bavila nova disci-
plina - semiologija. Od tog trenutka paralelno opstoje dva
termina - semiologija (uglavnom na frankofonom području)
i semiotika (koja iz anglofone domene prodire danas sve
više u opću upotrebu).
Peirceove ideje svoju najegzaktniju formulaciju, s dodat-
kom behaviorizma (i uz najznačajnije odjeke i u Evropi) do-
življavaju tridesetih godina ovog stoljeća u djelu Charlesa
Morrlsa, koji je, između ostalog, izvršio podjelu semiotike na
semioloJku semantiku, koja proučava odnos između znaka
i onoga što je njime označeno, semiološku sintaksu, koja se
bavi odnosima među znakovima unutar sistema, i semiološ-
ku pragmatiku, koja izučava relacije između znakova i čovje­
ka koji ih upotrebljava.
De Saussureova semiologija nije imala pravih nasljednika
među mačajnim postsaussureovskim lingvistima strukturali-
stičke orijentacije. Jedino je Louls Hjelmslev pokušao doka-
zati kako između jezika i drugih semioloških sustava postoji
izomorfk.am, dakle podudaranje u bitnim dijelovima, pa bi
stoga strogo definiran jezični opis bio primjenljiv i na de-
skripciju bilo kojeg drugog sustava znakova.
Zbiljsku razradu de Saussureove postavke dobivaju u ra-
dovima belgijskog istraživača :S.rlca Buyssensa, koji sredi-
nom stoljeća udara temelje evropskoj koncepciji semiologije
i koji, prema de Saussureovoj uputi, stavlja ovu znanost u
šire sociološke i psihološke okvire. Ovu liniju, uz vlastite
doprinose slijede i drugi - Plerre Gulraud i Georges Mounln,
a nesumnjivo najveće zasluge za suvremeno oblikovanje teo-
rije o sistemima makova koji se upotrebljavaju u komuni-
kacijskim procesima ima Argentinac Luls Prleto, čija su sta-
jališta i terminologija danas na ovom području najrašire-
niji.
I predstavnici jednog drugog pravca, koji ne ograničava
pojam maka samo na komunikacijske procese, već ga shvaća
u mnogo širem smislu, kao svaki fenomen koji nešto za

189
čovjeka označava, smatraju se nasljednicima de Saussurea.
Najpoznatiji su, vjerojatno, među njima Rolanđ Barthes,
Jurlj Lotman i Julia Krlsteva.
Naime, osnovni problem pri definiranju semiologije i
njezina područja upravo je u tome kako se odi-eđuje znak.
Prema intuitivnom poimanju, znak je, u najširem smislu
te riječi, svaka pojava koja za čovjeka omačava neku drugu
pojavu: čovjek, dakle, interpretira znak, on •iza« njega
očitava neki drugi izvanznakovni fenomen. Ovako prelimi-
narno određen mak obuhvaća izvanredno mnogo različitih
pojava, i u principu svaki pojedini dio univerzuma, pa i či­
tav univerzum, na taj način mogu postati znakom, jer čo­
vjek uvijek može u njima očitavati i druge fenomene i nala-
ziti im tumačenja koja ne obuhvaćaju samo njihovu pojav-
nost. I doista, u jednoj širokoj, barthesovskoj interpretaciji,
semiologija se bavi svim takvim znakovima. No u drugim
terminologijama pojam znaka može zadobiti potpwio razli-
čita značenja, pa može, između ostalog, biti ograničen samo
na one fenomene koji za čovjeka nešto označavaju a upotreb-
ljavaju se u međusobnoj komunikaciji. Prietova će semiolo-
gija u načelu izučavati samo ovakve znakove. Ove nas termi-
nološke neujednačenosti i nepreciznosti prisiljavaju na dodat-
na objašnjenja i na pokušaj stvaranja bar donekle upotreb-
ljivije terminologije.

Zbog toga ćemo smatrati da je svaka pojava koja za čo­

vjek.a supstituira neku drugu pojavu, koja, dakle, označuje
neki fenomen koji nije ona sama - oznaka. Odnos između
oznake i izvanznakovnog fenomena može se zvati preslika-
vanje, ne ulazeći ovdje u ontološku ili gnoseološku suštinu
tog procesa. Svaka se oznaka· mora sastojati od dva dijela
- označitelja i označenog; označltelJ je onaj dio omake koji
je pogodan da se ostvari u nekoj ·materiji i tako bude do-
stupan čovjekovoj percepciji, a označeno je onaj dio oznake
na koji se preslikava neki fenomen iz univerzuma. Među
označenima i označiteljima postoji relacija pridndivanja,
kao vrijednost, specifična za svaku oznaku. I oznaka i nje-
zini dijelovi apstraktni su fenomeni koji se u nekoj mate-
riji, u toku upotrebe sistema, ostvaruju.
Kriteriji za podjelu oznaka mogu biti različiti. No ako
prihvatimo da je za jedan dio oznaka karakteristično to da
su stvorene prvenstveno s komunikacijskom intencijom,

190
dok kod drugih takva intencija ne postoji, komunikacijska
nam. namjena može poslužiti kao prvi kriterij takve podjele.
Neke su oznake, zatim, produkt čovjekova djelovanja, izra-
sle iz njegove prakse, dok druge nastaju u univerzumu bez
njegova sudjelovanja, i čovjek ih samo, u skladu sa svojim
iskustvom, interpretira - to bi mogao biti drugi· kriterij
m podjelu oznaka. I napokon, sama interpretacija može biti
nečim u odnosu između oznake i označenog fenomena za
čovjeka motivirana, ili je nemotivirana, arbitrarna u saus-
sureovskom smislu te riječi. Na taj se način dobiva i treći
kriterij u klasifikaciji oznaka.
One oznake koje nisu čovjekov produkt (i u kojima, pre-
ma tome, ne može biti komunikacijske namjene, jer ako ko-
munikaciju shvatimo kao oblik ljudske društvene i historij-
ske prakse, ona je nužno čovjekovo djelovanje a njezini su
proizvodi čovjekovi proizvodi), već nastaju nezavisno od čo­
vjeka i samo podliježu njegovu tumačenju, mogu se zvati
Indikatorima. Oni indikatori u kojima je interpretacija mo-
tivirana zovu se, u skladu s prihvaćenom terminologijom,
simptomi (tako je povišena tjelesna temperatura simptom
bolesti, a dim je simptom vatre). Indikatori s nemotivira-
nom interpretacijom mogli bi se zvati znamenjima (na prim-
jer, astrološko tumačenje položaja zvijezda ili hiromantijsko
čitanje iz dlana pripada znamenjima).
Veoma velik broj oznaka jest čovjekov proizvod ali ne s
primamom komunikacijskom namjenom, već su one stvo-
rene u toku neke prakse bez primame komunikacijske na-
mjene, premda se sekundarno mogu upotrijebiti i u komu-
nikaciji. (Pojam komunikacije ovdje je, dakako, uzet u us-
kom smislu, a za sva ona tako brojna neintencionalna preno-
šenja obavijesti izvan ovog ograničenog područja komunika-
cije termin, na žalost, ne postoji.) Neke od tih oznaka u
svojoj osnovi imaju •omačivačkuc funkciju, dok druge po-
staju oznakama tek kroz naknadnu interpretaciju. Ove vrlo
raznorodne oznake, kojima može pripasti bilo koji fenomen
iz univerzuma interpretirao kao oznaka, i koje u tom tuma-
čenju mogu biti motivirane ili nemotivirane, nazivam - u
nedostatku boljeg termina - manifestacijama. Sasvim je
očito da je dalja razrada klasifikacije manifestacija jedan od
prvih zadataka specifične, ovim problemima posvećene
semiološke discipline. Na primjer, različiti oblici umjetnosti,
moda, društvene pojave interpretirane kao oznake društve-
nih stanja, itd. u prvom su redu manifestacije.

191
 I napokon, oznake koje je čovjek namjenski proizveo u
komunikacijske svrhe zovu se, donekle u skladu s upotreb-
ljavanom terminologijom, semovl. Oni se dijele na semove
s motiviranom interpretacijom ili simbole (na primjer, me-
teorološki simboli ili simboli-upute na aerodromu) i na ma-
kove, kod kojih je interpretacija arbitrarna (na· primjer, u
prirodnim jezicima). Ova shematska klasifikacija ima i tu
prednost da se za jezik, unutar semioloških ispitivanja, i
dalje može govoriti da je on semiološki sistem znakova.
Dakako, i semovi mogu osim komunikacijske imati i druge
funkcije. Uopće, mjesto pojedinih ozna~a i njihovih siste-
ma u podjeli oznaka ovisi i o stajalištu interpretatora prema
njima. Tako se, na primjer, jezične oznake u svojoj komuni-
kacijskoj funkciji mogu - kao što to lingvistika danas naj·
češće čini - svrstati među znakove, ali ako ih promatramo
kao konstitutivne elemente umjetničkog djela, interpretirat
ćemo ih, na određenoj razini, kao manifestacije, a ako ih
analiziramo kao oznake nekog psihičkog ili fizičkog stanja
govornika, one mogu biti i simptomi. Ova je potencijalna po-
livalentnost jednog dijela oznaka bitna za semiološka istra-
živanja.
Ipak, klasifikacija oznaka omogućuje da se izvrši i podje-
la semiologije: semovi, i simboli i znakovi, bit će objekt
semiologije komunikacije (u Prietovu i Mouninovu smisl\1),
znamenja i manifestacije predmet su semiologije znafenja
(u Barthesovu smislu), a simptomima· se bave posebne,
uglavnom prirodne manosti. Semiologija komunikacije i
semiologija značenja mogle bi se ujediniti u opru semlolo-
glju, a zakonitosti vezane uz sve tipove oznaka izučavala bi
jedna univerzalna semiologija za koju bi, u duhu Peirceovih
intencija, prikladan naziv bio seinlotlka.
Budući da je područje semiologije komunikacije najbo-
lje omeđeno samom komunikacijom; i budući da je upravo
unutar njega lingvistika najsnažnije razradila svoj instru-
mentarij i metodologiju, ono je kudikamo najrazvijenije
(iako je i samo još u burnom razvitku) i može •posuditi«
neke od svojih modela drugim semiologijama. No takvo pre-
nošenje modela nikako ne smije biti mehaničko, nego uvi-
jek uz prilagođavanje specifičnostima drugih sistema zna-
kova, jer se čak i unutar domene semiologije komunikacije
pokazalo neprikladnim i pogrešnim nekritičko primjenjiva-
nje lingvističkih modela na ostale komunikacijske sustave.

192
 U semiologiji komunikacije, na razini pojedinih semova,
dakle prije nego što se promatra njihovo slaganje u sustave,
čini se da je veoma bitno analizirati odnos pridruživanja
između označitelja i označenog, ili - da zadržimo upravo
kod semova uobičajene nazive - između izraza sema i sadr-
f.aja sema. Naime, anaHza tih relacija pruža nam mogućnost
ne samo da klasificiramo same semove nego da na osnovi
toga uvedemo i bitne razlike između pojedinih semioloških
sustava.
Sva.ki sem, i na planu izraza i na planu sadržaja, koji se
međusobno pridružuju, ima određen opseg. U apstraktnom
semiološkom sustavu pojedini izraz i pojedini sadržaj nužno
se u potpunosti jedan drugome pridružuju: takvo pridru-
živanje možemo nazvati totalnim pridruf.ivanjem. U upotrebi
veli.kog broja sistema semova dopušteno je samo totalno pri-
druživanje. Ali moguće je isto tako zamisliti da se cijelom
izrazu pridružuje samo dio sadržaja, da je dijelu izraza
pridružen čitav opseg sadržaja ili, napokon, da je dijelu iz-
raza pridruf.en dio sadržaja - sve su to parcijalna pridru-
f.ivanja. I ovakve pojave susreću se u upotrebi sistema, ali
njihov najveći dio posljedica je nekih oštećenja u komuni-
kacijskom procesu i nepotpunih prenošenja znakova. Po-
stoje, ipak, neki sustavi, poput prirodnih jezi.ka, u kojima je
normalno da se čitavu izrazu pridružuje u upotrebi u komu-
nikaciji samo dio opsega sadržaja. Na primjer, opseg sema
tena na planu sadržaja virtualno obuhvata sve žene, no u
realnoj komunikaciji taj se opseg često suzuje, u skladu s
već navedenim procesinla konkretizacije u jeziku, sve do
jedne i određene žene. Prema tome, mogućnost parcijalnih
pridruživanja obilježava samo neke semiološke sisteme. Teo-
retski zamisliva vakantna pridrutJ,vanja, kod kojih su ili
plan izraza ili plan saddaja ili oba plana prazni skupovi, ~
ba smatrati samo neuspjelim realizacijama, jer je nepostoja-
nje bilo kojeg od planova u kontradikciji sa samom definici-
jom oznaka.
Svi izrazi semova u nekom sustavu sačinjavaju polje iiro-
za tog sustava, a svi sadržaji polje saddaja ili noelWko po-
lje. Unutar jedne vrste sistema semova jednom se izrazu
može pridruživati jedan i uvijek samo jedan i isti saddaj
- to je jednojednoz~ pridruživanje (na primjer, zele-
nom se svjetlu na semaforu uvijek pridružuje isti saddaj
•idic); kod jednovilevrabiog i vi.Jejednoinačnog pridru-

13 Pogled u lingvistiku 193

tivanja jednom elementu s jednog plana pridružuje se više
elemenata s drugog plana: tako je O u skupu štampanih
slova i znak za nulu i znak za glas o (jednovišeznačnost), a
•množenjec se može označiti s pomoću x ili . (višejednoznač­
nost). I napokon, u nekim sistemima - među njima su i
prirodni jezici - postoji i viševišeznačno pridrutivanje, gdje
se veći broj različitih izraza isprepleteno pridružuje s ve-
ćim brojem sadržaja iz noetičkog polja tog sistema. Tako se
ponekad u našem jeziku, na primjer, izrazi čovjek i mwka-
rac mogu nesmetane zamjenjivati u oba svoja osnovna sadr-
žaja.

Analiza odnosa između izraza i sadržaja sema odvodi nas

zapravo već duboko na područje sistema semova (pa i ozna-
ka uopte), dakle u domenu s'!mioloških sustava. Semlološkl
slatem, kakvim se bavi semiologija komunikacije, sređen je
skup semova, dakle takav skup u kojem vladaju određeni
odnosi među njegovim jedinicama. Ovi se odnosi u osnovi
kod svih semioloških sistema mogu opisati na temelju saus-
sureovskog razgraničenja između sintagmatskih odnosa, me-
đu jedinicama u nekoj postavi, i paradigmatskih odnosa,
među jedinicom koja stoji u toj postavi i onih jedinica koje
bi na njezinu mjestu mogle stajati. Sistem, koji je apstrakt·
tan, treba, dakako, razlikovati od konkretne i materijalne
upotrebe semlololkog slatema na isti način na koji se u ling-
vistici razlikuje jezik od govora.
Klasifikacija semiolonih sustava unutar semiologije ko-
munikacije može se teoretski izvršiti prema doista mnogo-
brojnim kriterijima, i ona u nekom razrađenijem obliku za.
pravo još ne postoji. Osim različitih •vanjskih« kriterija koji
bi se mogli uvesti na osnovi odnosa sistema prema univer-
zumu ili na osnovi materijalnih svojstava upotrebe, jedna bi
vrsta klasifikacije zacijelo morala voditi računa o karakteru
i relacijama preslikavanja, a i o odnosima semova unutar
sistema (tako bi se sustavi podijelili na one u kojima postoje
samo paradigmatski odnosi, i čije su sve postave jednomje-
sne, i na one u kojima su prisutne i sintagmatske relacije,
a ovdje bi svakako došlo i do daljih diferencijacija). No s
lingvističkog stajališta najzanimljivije su one klasifikacije
koje vode računa o pridruživanju, o međusobnim odnosima
semova unutar sistema i o relaciji između samog sustava i
njegove upotrebe, jer upravo ovakve klasifikacije omogućuju

194
da se prirodni jezici smjeste u cjelinu čovjekovih semiološ-
kih sustava u komunikacijskim procesima.
Naime, odonda otkako se pojavila semiologija, i lingvistima
i semiolozima bilo je jasno da jezik zauzima posebno mje-
sto među sistemima semova, jer je on i najraširenije i osnov-
no sredstvo komunikacije u ljudskom društvu i najbolje je
prilagođen mnogobrojnim situacijama i promjenama koje
nastaju u univerzumu a o kojima je nužno komunicirati. Da-
kako. ta je prilagođenost općenita, i u pojedinim slučaje
v1ma i u određenim čovjekovim djelatnostima pogodnije ji!
komunicirati nekim drugim sredstvom - to je, uostalom,
i razlog nastajanja ostalih komunikacijskih sistema. Istra-
žujući u čemu je specifičnost jezika, i semiolozi i lingvisti
otkrili su čitav niz karakteristika za koje se činilo da su
upravo one differentia specifica kojom se jezik izdvaja iz
ostalih sistema, no najčešće se pokazalo da se uvijek prona-
lazi bar još jedan sustav koji ima isto takvo svojstvo.
Tako se u jeziku javlja viševišemačno pridruživanje, ina-
če rijetko u semiološkim sistemima, jer se u njima pojave
analogne sinonimiji i homonimiji uopće najčešće izbjega-
vaju; no takvo je pridruživanje svojstveno i nekim matema-
tičkim simbolima, gdje se javlja, iako ne u mnogim slučaje­
vima. i mogućnost parcijalnog pridruživanja, za koje se
također smatralo da je karakteristično samo za jezik, i da
se on jedini u upotrebi prilagođava promjenama u izvanzna-
kovnom univerzumu. Na sličan se način vjerovalo da je jezik
jedini sustav semova koji ima prvu i drugu artikulaciju i
artikulaciju (treću) na figure sadriaja. No ako promotrimo
kako se analizom dolazi do jedinica druge i treće artikula-
cije, vidjet ~o da one mogu obilježavati i druge sustave.
Figure izraza i figure sadrf.aja, dakle najmanje jedinice
na jednom od planova sema kojima na. drugom planu više
ništa ne odgovara, i koje, prema tome, same nisu semovi,
javljaju se u svim onim sustavima u kojima bilo izrazi bilo
sadržaji semova nisu sasvim odvojeni elementi nego se dje-
lomično podudaraju, jer među njima postoji logički odnos
inkluzije ili intersekcije: u svakom takvu slučaju može se
uvijek razlikovati podudarni dio ili izraza ili sadržaja od
nepodudarnog dijela, i tako se dobivaju figure izraza ili figure
sadržaja. Na ovom se principu,· uostalom, i zasniva distri-
bucionalistička metoda u lingvističkoj fonološkoj analizi.
Figure izraza i druga artikulacija svakako postoje kod tele-

195
fonskih brojeva ili kod registarskih brojeva automobila,
na primjer; a o figurama sadržaja i u samom jeziku tako
malo znamo da one nisu očigledno dobra osnova za uspore-
đivanje jezika s drugim semiološkim sustavima.
ćini se da bitnu distinkciju između jezika i ostalih siste-
ma makova koje čovjek upotrebljava u komuhikacijskim
procesima možemo utvrditi tek ako promotrimo odnos sis-
tema i njegove upotrebe. U svakom semiološkom sustavu, pa
i u jeziku, nužno postoji norma na kojoj se zasniva uopće
mogućnost komunikacije jer ona osigurava identičnost se-
mova kod govornika i kod slušaoca. Ta je norma u jeziku
- kao što smo vidjeli - implicitna, dakle izrasla iz same
jezične djelatnosti i unutar nje bez izričitog dogovora sudio-
nika komunikacijske prakse. Zbog toga ju je moguće u toku
komunikacijskog procesa, u govoru, kršiti u težnji za po-
boljšanjem komunikacije izvanjezičnog promjenljivog uni-
verzuma (ali i zato što čovjek nije sposoban da je uvijek
uspostavi i poštuje). Nasuprot tome, u drugim je sistemima
semova norma eksplicitna, što znači da su sve mogućnosti
upotrebe vet sadržane u samom sustavu, a svako kršenje
norme mora biti i poništavanje komunikacije; sama se nor-
ma mijenja izričitim dogovorom sudionika, kao što je i
nastala. Na taj je način jezik dinamitki sistem s inherent-
nom kreativnošću, a ostali su sustavi nedinamitki i nek.rea-
tivni jer u njima nema stalne dijalektičke napetosti među­
sobnog potvrđivanja i poništavanja između sistema i upo-
trebe, napetosti kakva mora postojati između jezika i go-
vora. U skladu s nekim tenninologijama dinamički se sis-
temi mogu zvati prirodnim jedclma a nedinamički - kodo-
vima. Oni kodovi koji poput prirodnih jezika imaju dvo-
struku artikulaciju, u kojima .se razlikuju nivoi paralelni
fonološkom, morfološkom, sintaktičkom i semantičkom ni-
vou u jeziku, i koji imaju razrađenu strukturu sintagmat-
skih i paradigmatskih odnosa, bili bi umjetni Jedcl, danas
sve važniji u teoriji informacija, dokumentalistici, bibliote-
karstvu itd.
Ove su distinkcije važne i kad se promatraju odnosi među
semiolo.fkim sustavima. Naime, danas se velik dio procesa
prem•knvljavanja ili transkodiranja, dakle pretvaranja se-
mova jednog sistema u semove drugog sistema, vrši upravo
između prirodnih jezika i kodova, odnosno umjetnih jezika,
i treba biti svjestan toga da se zbog dinamičkog karaktera

196
prirodnih jezika uvijek jedan dio informacija u takvu pre-
znakovljavanju gubi: bitan je zadatak - ne toliko lingvista
i semiologa nego mnogo više i stručnjaka za određena pod-
ručja i informatičara - da se s jedne strane odrede naj-
relevantnije informacije u takvim procesima, a s druge
strane da odaberu kod koji će biti najprikladniji "za preno-
šenje tih informacija.

No jezik i govor i jezična djelatnost uopće nisu samo

objekti semiologije komunikacije nego i semiologije zna-
čenja, jer jezik nije samo sredstvo interpersonalne komuni-
kacije već mofe imati - kao što smo vidjeli - i mnoge
druge funkcije u čovjekovu društvenu životu. Za semiolo-
giju značenja danas zacijelo je najzanimljivija uloga jezika u
umjetnosti.
Za razliku od semiologije komunikacije, koja je bar do-
nekle uspjela egzaktno definirati svoje područje i svoje
osnovne pojmove, semiologija značenja susreće se još uvi-
jek sa gotovo nepremostivim teškOO&ma pri svakom pokušaju
unificiranja i kodificiranja vlastitih pretpostavki. Naime,
domena znamenja i, posebno, manifestacija vrlo je hetero-
gena, i zakonitosti što ih pojedini istraživači otkrivaju obič­
no su primjenljive samo na određenim užim područjima.
Zatim, oznake u semiologiji značenja redovito su mnogo
kompleksnije i tele se mogu definirati i analizirati na
diskontinuirane jedinice, to više što se one vrlo često u
svojoj upotrebi ostvaruju u različitim a paralelnim mat&
rijalizacijama (na primjer, u filmu ili u kazalištu) a svoje
mačenje zadobivaju u cjelini a ne kao suma pojedinih ma-
terijalizacija. Zbog toga semiolozi na ovom području naj-
češće ne polue od plana izraza · (poput semiologa komuni-
kacije), već najprije pokušavaju omeđiti jedinice na planu
saddaja (a saddaj, dakako, kao što je već drugdje rečeno,
nije identičan sa značenjem), da bi im zatim pridrutili
izraz. Uz to, semiološki sistemi koje proučava ova semiolo-
gija nerijetko obuhvaćaju samo dio struktura u upotrebi, ·a
drugi dio, u stalnim procesima strukturiranja i destruktu-
riranja, jedinstven je i neponovljiv u svakom konkretnom
ostvarenju. I napokon, neke manifestacije očito pripadaju
teško odred.ivom, dobrim dijelom iracionalnom i znanosti
uglavnom nedostupnom području wftjetnosti: to je prag
za koji ne vjerujem da bi ga semiologija značenja mogla
prijeći.

197
 Sa svim se ovim problemima suočava i ispitivanje jezika
u okviru semiologije značenja. To se ispitivanje danas naj-
češće ograničava na ulogu jezika u knjlievnostl kao onom
sistemu manifestacija u kojem je jezik najočitije i najne-
ophodnije prisutan, koji se, dakle, zasniva na čovjekovoj
jezičnoj djelatnosti i koji je zapravo uvijek jedan od oblika
govora. Već su i tradicionalna i suvremena lingvistika, u
retorici i stilistici a i u drugim lingvističkim disciplinama,
otkrile i opisale mnoge specifičnosti upotrebe jezika u
književnosti, ali danas je, čini se, u žarištu interesa jedno
pitanje koje nadilazi granice lingvistike i zadire velikim
dijelom u domenu teorije književnosti, a na nj najvjero-
jatnije semiologija značenja mora odgovoriti da bi mogla
dalje efikasno djelovati. To je pitanje po čemu se razlikuje
jezik u književnosti od jezika izvan nje: odgovor na to pi-
tanje omogućio bi da se razluči komunikacijski od značenj­
skog pristupa jezičnoj djelatnosti. Preformulirano iz per-
spektive teorije književnosti, ono glasi: da li se po nekoj
karakteristici jezika može prepoznati umjetničko od ne-
umjetničkog djela?
Postoje mnogobrojni pokušaji, i u teoriji književnosti i
u lingvistici i u semiologiji značenja, da se na to pitanje
dA pozitivan i - ako je ikako moguće - jednoznačan od-
govor. U tradicionalnoj znanosti o jeziku, od antičke reto-
rike sve do mnogih suvremenih stilistika, vjerovalo se da se
jezik književnosti razlikuje od »običnog« jezika po stilu
kojim je obilježen„ po specifičnim »ukrasima«, figurama
ili tropima koji se u njemu nalaze. Lako je dokazati da
se i u upotrebi jezika bez ikakve umjetničke vrijednosti
mogu pojaviti brojni •ukrasi«: samo pridodavanje figura
»Običnom• jeziku ne čini od· njega književnost (iako neri-
jetka može stvoriti njezin privid).
U jednoj suvremenijoj interpretaciji ovakva stajališta,
nastaloj pod utjecajem teorije informacije, jezik književ·
nosti prepoznaje se po većoj i posebnoj količini stilističke
obavijesti: jedan od nosilaca te teorije američki je znan-
stvenik Michael-Michel Riffaterre. Prema njemu se nepred-
skazivom ili manje predskazivom upotrebom jezičnih jedi-
nica u konkretnom govoru stvaraju stilemi, stilska odstu-
panja od uobičajenih normi, i oni su, upravo zato što su
manje vjerojatni, nosioci veće količine obavijesti nego što
je to potrebno za samu komunikaciju. Ovaj višak ili doda-

198
tak obavijesti specifičan je, prema toj teoriji, za jezik u
književnosti. Iako ovo stajalište, unošenjem mogućnosti iz.·
računavanja količine odstupanja od uobičajenog, zacijelo
pridonosi razradi suvremene stilistike, ono nikako - kao
ni tradicionalna stilistika - ne objašnja~a posebnost umjet-
~~~· .
Na sličan su način slabo primjenljive one teorije koje
smatraju da se književno djelo, kao osobit oblik diskursa,
odlikuje zatvorenošću i završenošću svoje strukture: takva
zatvorenost može karakterizirati bilo koji diskurs uopće.
Jedno je od prilično raširenih mišljenja da se jezik knji-
ževnosti razlikuje od jezika neknjiževnosti po tome što se
on ne odnosi na konkretni izvanjezični univerzum već je
na nj preslikan univerzum koji je umjetnik sam stvorio.
U proširenijoj interpretaciji, kakva je, na primjer, Katiči­
ćeva, taj •fiktivnic univerzum sam je na specifičan način
strukturiran, a stilemi pomažu čitaocu da spozna tu struk·
turu. Ovakvo je gledanje osobito blisko lingvistima, koji u
tome vide mogućnost razgraničenja komunikacijske funk-
cije jezika (gdje se preslikava zbiljski svjjet na plan jezib
nog sadržaja) od njegove poetske funkcije (u kojoj se pre-
slikava novokonstruirani svijet, a on nosi umjetničku oba-
vijest samo u totalitetu svoje strukturiranosti). Osim toga,
ono u principu omogućava da se svaki tekst, bez obzira na
to kakav bio po svojim formalnim karakteristikama, pro-
matra bilo kao književan bilo kao neknjiževan, već prema
tome da li očitavamo njegovu novokonstruiranu i fiktivnu
strukturu (koja će, dakako, u mnogim slučajevima biti
jedva prisutna ili nikakva, pa su to slabi književni tekstovi)
ili uočavamo njegovu •komunikacijskuc strukturu (pa tako
i u književnom tekstu možemo, ~ilološkom analizom na
primjer, tražiti neumjetničke i neknjiževne obavijesti).
Teškoća je u primjeni teorije o odsutnosti konkretnog refe-
renta u tome što se i u svakodnevnom· životu izvanjezični
univerzum sastoji od međusobno isprepletenih •fiktivnihc
i •zbiljskih• struktura, tako da smještanje umjetnosti is-
ključivo u svijet fikcije - čak i kad bi bilo točno - nikako
ne bi bilo i njezino jednoznačno određenje.
U najnovije vrijeme, u okviru francuskih strujanja u
semiologiji značenja, pokušava se formulirati jedna mnogo
sveobuhvatnija teorija, čiji su glavni zastupnici, ponekad
sa značajnim međusobnim razlikama, Roland Barthes, Jac-
ques Denida i, osobito, Julia Kristeva.

199
 Ova teorija, koja svakako ima i filozofskih pretenzija i
implikacija, s lingvističke se strane vjerojatno zasniva, osim
na kritičkoj analizi de Saussureovih stajališta, na Hjelm-
slevovu pojmu konotacijskog je'l.ika, kojemu je plan izraza
neki drugi jezik (sa svojim izrazom i sa svoj~ sadržajem),
i mi zapravo očitavamo u konotacijskom jeziku neka, na
prvi pogled u običnoj komunikaciji skrivena, značenja tog
drugog jezika. Osnovni je pojam ove teorije tekst, ali ne
kao jezikom organizirana supstancija, kao što je to uobi-
čajeno u lingvistici, nego zapravo kao izvjestan način funk-
cioniranja jezika. Temeljna je karakteristika takva teksta,
prema Kristevoj, njegova produktivnost (koja bi se donekle
mogla usporediti s ovdje upotrebljavanim pojmom kreativ-
nosti, iako se u nekim elementima od nje razlikuje): naime,
ona otkriva razlike između jezika u njegovoj komunikacij-
skoj funkciji, koju neposredno, na površini očitavamo, i
dubinskih značenja sadržanih u tekstu, koja izrastaju iz
čitava niza dinamičkih odnosa, od individualno-psiholoških
do socijalnih, iz kojih takav tekst u svojoj društvenoj i hi·
storijskoj uvjetovanosti nastaje. Na lingvističkoj razini pro-
duktivnost se najčešće manifestira kao razaranje norme i
kao razdvajanje jezika komunikacije od jezika značenja.
Sama je teorija teksta u svojim pojedinostima odviše kom-
plicirana da bismo je ovdje iznosili, to više što ona momen-
tano, u obliku u kojem je formulirana, ne može značajno
pridonijeti razrješavanju lingvističkih problema, ali svaka-
ko - zajedno s cjelokupnom semiologijom značenja -
stavlja naglasak na činjenicu kojom se lingvistika sve do
najnovijeg. poststrukturalističkog razdoblja nije uo~ ba-
vila: naime, jezik je i u svojoj komunikacijskoj i u neko-
munikacijsk:im funkcijama uvijek manifestacija iz koje se
mogu, između ostalog, očitavati i društvena stanja; šta-
više, jezična je djelatnost nužno · društvena djelatn9st, te
stoga kritika društva mora obuhvaćati i kritiku njegova
jezika, kao što to smatraju i francuski semiolozi, a revolu-
cionarno se djelovanje mora manifestirati i u domeni je-
zika.
U svakom slučaju, ni teorija teksta i produktivnosti ne
omogućuje da se razluči književno djelo od neknjiževnoga
na osnovi nekih njegovih jezičnih karakteristika, jer je pro-
duktivnost, u ovom smislu, očigledno svojstvo svake jezične
djelatnosti, kao što je i kreativnost virtualno uvijek pri-

200
sutna u odnosu jezika i govora, jer proizlazi iz same prirode
čovjekove jezične prakse.
Prema tome, čini se da je jedini mogući zaključak, bar
unutar lingvističkih i semioloških istraživanja, da se jezik
književnosti ni po kojoj svojoj lingvistički releva.ntnoj ka-
rakteristici ne razlikuje od jezika neknjiževnosti. Napokon,
to proizlazi iz one definicije koja određuje književnost kao
ukupnost tekstova koji se prihvaćaju kao literarni u odie-
đenom sinkronijskom sociokulturalnom kontekstu. Drugim
riječima, pripadnost nekog teksta književnom stvaranju i
umjetnosti mole u dijakroniji varirati, i teoretski je doista
moguće bilo koje djelo promatrati i kao književno i kao
neknjiževno ostvarenje, a kriteriji za određivanje njegovih
vrijednosti formiraju se u konkretnoj društveno i historij-
ski determiniranoj situaciji.
To ni u kojem slučaju ne znači da se lingvistika i semio-
logija komunikacije, s jedne strane, i semiologija mačenja,
s druge strane, ne mogu i ne moraju baviti i jezi.kom u
književnosti. Lingvistika, naime, može otkrivati jezična sred-
stva koja se upotrebljavaju u književnosti, tumačiti mehaniz-
me njihova nastajanja i objašnjavati njihovo mjesto u pro-
cesima u govoru. Staviše, ovakva analiza samo donosi go-
lemu korist lingvističkoj teoriji, jer su upravo u domeni
književnosti napetosti između jezika i govora najveće, i krea-
tivnost se ovdje najviše primjenjuje u svom osnovnom obli-
ku, u težnji za poboljšanjem komunikacije. Semiologija ko-
munikacije i u književnosti, kao i u drugim područjima,
analizira onaj aspekt umjetničkog djela koji se ostvaruje na
razini komunikacije i koji je često neophodan da bi uopće
došlo do akceptiranja njegove umjetničke vrijednosti.
Semiologija značenja, napokon, istražuje druge aspekte,
i u književnom djelu zacijelo u prvom redu pokušava kroz
jezik očitati strukturu izvanjezičnog ilniverzuma presli.kanu
na plan njegova sadržaja i sva ona, u principu beskonačno
raznolika i dijalektički isprepletena, značenja koja ono nosi:
njezin je zadatak zacijelo najteži.
Premda svako od ovih istraživanja otkriva značajne činje­
nice, i premda je, na primjer, moguće opisati jezična sred-
stva književnosti neke epohe ili vrste, načine njezina komu-
niciranja s tadašnjim i suvremenim čitaocem, modalitete
konstruiranja i sai:nog teksta kao diskursa i izvanjezičnog
univerzum.a kao umjetničke konstrukcije, pa čak, djelomično,

201
i odnos tog univerzuma prema ostalim dijelovima čovjekova
univerzuma, života i djelovanja, ipak se ne treba zavara\'ati
da je time otkriveno i ono što to djelo čini umjetničkim: sve
što je dostupno znanstvenoj analizi, ponovljive je, a umjet·
nost to očito nije. O njezinu iracionalnom bitnom konstitu·
tivnom elementu možemo imati saznanja ali ne· i naučne
spoznaje.

Jezik je, dakle, promatran sa semiološkog stajališta, jed-

nako zanimljiv objekt i za semiologiju komunikacije i za
semiologiju značenja, no u semiologiji komunikacije on sva-
kako zauzima posebno mjesto kao najrazvijeniji i najopćeni­
tiji od svih komunikacijskih sistema, dok je u izučavanju
.značenja tek jedan od ravnopravnih objekata analize.
Lingvistika je razvila svoje metode mnogo prije ijedne od
i.emiologija i izvršila je nesumnjivo značajan utjecaj na nji-
huvo rađanje, i nerijetka su i jedna i druga semiologija te-
žile za tim da od lingvista preuzmu što veći broj postupaka
opisivanja. To se nije pokazalo odviše efikasnim ni u semio-
logiji komunikacije, jer svaki sustav ima svoje specifičnosti,
a njihov zajednički nazivnik nikako nije identičan Jeziku;
još bi manje to vrijedilo u semiologiji značenja. Zato je
neophodno da obje semiologije, pa i opća semiologija, raz-
viju svoj autonomni instrwnentarij i metodologiju, a takav
će razvoj zacijelo samo pomoći i daljem razvitku lingvistike,
to više što bi, osobito unutar semiologije značenja, jezik kao
objekt manstvene analize trebalo da bude vraćen u svoj
društveni kontekst iz koga ga je strukturalizam izdvojio.

202
 12. FORMALIZACIJE U LINGVISTICI

Formallzaclja je proces koji obilježava svaki znanstveni

pristup. Nakon primarnog skupljanja i promatranja činje·
nica i objekata ispitivanja istraživač mora stvoriti neku in-
tuitivnu hipotetičku teoriju da bi mogao otkrivene pojave
opisati i klasificirati. Formalizacija je pretvaranje intuitivne
teorije u formalan sistem pravila i postupaka koji se može
uvijek na isti način ponoviti i provjeriti na svakom novom
objektu istraživanja. Formalni sistem u načelu mora sadr·
žavati popis znakova koji se u njemu upotrebljavaju, skup
pravila formacije, skup aksioma i skup deduktivnih ili trans-
formacijskih pravila. Između intuitivno postavljene teorije
i formalnog sistema postoji neprestano provjeravanje i rein-
terpretiranje, jer je samo intuitivna teorija direktno pove-
zana s predmetom izučavanja. Prema tome, formalni sistem
jednom stvoren nije nepromjenljiv: njegova se adekvatnost
mora stalno iskušavati, no on je neophodan da bi se u njemu
mogle provjeriti i usporediti različite teorije o istom objektu.
Lingvistika se, kao i sve druge nauke, oduvijek služi for-
malizacijama, i postoje neke karakteristične lingvističke for-
malizacije koje su ponekad duboko utjecale i na stvaranje
formalnih sistema u drugim domenama. Svaka gramatika,

203
pa i ona najtradicionalnija, predstavlja zapravo oblik lingvi-
stičke formalizacije.
U stvaranju formalizacije u lingvistici javlja se i jedna
poteškoća koja uglavnom ne karakterizira formalne sustave
u drugim manostima. Naime, pravila i aksiomi formalnih
sustava izriču se veoma često na nekom prirodnom jeziku,
i u drugim je naukama obično dovoljno da taj jezik bude
čvrsto i jednoznačna terminološki određen. Budući da je
u lingvističkim teorijama i fonnalizacijama prirodni jezik i
objekt istraživanja i sredstvo opisa, nerijetko se događa
da između ovih dvaju funkcija dolazi do mačajnih interfe-
rencija i da se među njima gubi granica, što dakako utječe
na primjenljivost i prikladnost opisa. Zbog toga se uvodi
razlikovanje jezika od metajezlka, odnosno jezika kojim se
opisuje neki drugi jezik. No lingvistički je metajezik također
samo djelomično eksplicitno normiran jezik, kao što je to
slučaj s jezicima formalnih sustava drugih nauka; kad bi
bilo drugačije, tada bi metajezik lingvistike istovremeno bio
i metajezik (ili »metametajezikc) drugih formaliziranih je-
zika, pa bi lingvistika nesumnjivo imala epistemološki povla-
šten status među znanostima i mogla bi im svima služiti kao
razjašnjenje, što očito nije slučaj.
Kako se granica između jezika kao objekta lingvističkog
opisa i metajezika, izraslog iz prirodnog jezika, uvijek teško
povlači, pa takav metajezik gotovo redovito ostavlja •trag•
na predmetu deskripcije, lingvistika je u ovom stoljeću po-
čela tražiti modalitete formalizacije izvan svog vlastitog pod-
ručja, u ostalim znanostima. Tome je svakako pridonj.jela i
opća težnja nauke 20. stoljeća za stvaranjem strogih formal-
nih sistema, a i ..:..... u lingvist_ici posebno - nastanak i jača­
nje strukturalizma u čije je teoretske temelje ugrađena po-
treba za potpuno definiranim oeisima, jer drugačije nije
moguće prikazati strukture. Tako danas u suvremenoj lingvi·
stici praktički ne postoji nijedna škola ili učenje koji se
bar na neki način nisu poslužili izvjesnim oblikom formali-
zacije preuzete izvan same lingvistike. O jednom dijelu tak-
vih formalizacija već je bilo govora u prethodnim poglavlji-
ma (kod Chomskog, Jakobsona ili u generativnoj semantici,
na primjer), ali ako bismo htjeli općenito identificirati izvore
iz kojih potječu izvan lingvistike takve formalizacije, mogli
bismo se u analizi vjerojatno ograničiti na matematiku, logi-
ku i teoriju informacija; treba svakako naglasiti da su utje-

204
caji ovih manosti često zajednički i međusobno isprepleteni,
tako da je ponekad teško razlučiti odakle je direktno neka
formalizacija došla u lingvistiku.

Prisutnost matematičkih metoda u lingvistici IlflZiva se

obično, prilično neprecizno, matemadčka lingvistika: nije
riječ, naime, o nekoj specijalnoj vrsti lingvistike, već o pri-
mjeni različitih matematičkih postupaka, koji se mogu javiti
u svakoj od lingvističkih disciplina. Osim toga, matematička
lingvistika obuhvaća dva bitno različita tipa postupaka -
jedni su karakteristični za kvantitativnu matematiku, dakle
onu koja operira izbrojivim jedinicama, a drugi za nekvan-
titativnu matematiku, u kojoj za jedinice nije bitno svojstvo
izbrojivosti.
Matematwka lingvistika kvantitativnog tipa obično se
identificira s llngvisdčkom statistikom, dakle s utvrđivanjem
kvantitativnih odnosa među jezičnim jedinicama s pomoću
statističkih metoda; lingvistička je statistika jedna od prvih
izvanlingvističkih formalizacija u znanosti o jeziku. Važno je
napomenuti da se pri statističkim obradama kvantitativni
odnosi javljaju samo u upotrebi jezika, u govoru, i da je
samo u ostvarenim jezičnim postavama moguće vršiti razli-
čita brojanja, dok u samom apstraktnom jezičnom sustavu
nema takvih relacija. Dakako, veličine koje se u govoru
mogu kvantificirati u međusobnoj interakciji jezika i govora
utječu i na oblikovanje sustava.
Najčešći pojmovi kojima operira lingvistička statistika
preuzeti su iz opće statistike; to su, na primjer, frekvencija
- broj pojavljivanja nekog svojstva kod članova zadanog
skupa, modus ili normalna vrijednost - član zadanog skupa
čija je frekvencija najveća, srednja vrijednost ili medijan
- aritmetička sredina brojeva u nizu, od koje se izračunava
devijacija ili odstupanje pojedinog konkretnog broja, distri-
bucija ili raspodjela pojedinih frekvencija, te rang odnosno
položaj pojedinog člana skupa s obzirom na njegovu frek-
venciju u odnosu na druge članove tog skupa. Većina ovih
veličina izračunava se s pomoću matematičkih formula.
U primjeni statistike u lingvistici pojavljuju se različiti
problemi; od njih je, čini se, najveći precizno delimitiranje
jedinica koje ~ se brojati. Već se na fonološkoj razini do-
gađa da su rezultati statističkih izračunavanja bitno različiti
ako polaze od različitih opisa fonoloških sistema (na primjer,

205
pitanje je da li će se naše r brojati kao jedan fonem ili
kao dva fonema). Još je mnogo teže izdvojiti jedinice na
morfološkoj i sintaktičkoj razini zbog homonimije i polise·
mije, na planu sadržaja, te zbog pojave alomorfije na planu
izraza (da li će se oblici biti, sam, je itd. ubrojiti u jednu
jedinicu ili u više njih?). Ovi problemi još više dolaze do
izražaja danas kad se dobar dio prethodnih statističkih bro-
janja može vršiti automatski, pa je potrebno te poteškoće
riješiti ili prilikom programiranja ili dodatnom ručnom obra-
dom - odabire se, dakako, onaj način koji je u specifičnom
slučaju ekonomičniji.
Usprkos svemu tome lingvistička je statistika formulirala
veći broj zakona, od kojih su najpoznatiji Zlpfovl zakoni,
nazvani tako prema tvorcu ove metode u lingvistici - Geor-
geu Kingsleyju Zipfu.
Prema vjerojatno najpoznatijem od tih zakona odnos iz.
među ranga (gdje je najfrekventnija riječ prva po rangu)
i frekvencije riječi obrnuto je proporcionalan na taj način
da je njihov produkt otprilike konstantan: r. f = C. Drugim
riječima, ako se prva riječ po rangu pojavljuje sto puta u
nekom tekstu, stota će se javljati jedanput, a pedeseta, na
primjer, dvaput itd. Isto je tako aproksimativno konstantan,
prema drugom Zipfovu zakonu, produkt kvadrata frekven-
cije nekih riječi i broja riječi s tom frekvencijom: f1 . n = C.
Ako, na primjer, u nekom tekstu 5 riječi ima frekvenciju 3,
\'jerojatno je da će s frekvencijom 4 biti 3 riječi. Ova dva
zakona ovise jedan o drugome. Zipf je dokazivao da postoji
obrnut, ali ne i nužno proporcionalan odnos između dužine
neke riječi i njezine frekvencije, te da duže riječi visoke
frekvencije tencHraju k skraćivanju (na primjer, automobil
i kinematograf se skraćuju u auto i kino). Sličnu je zakoni-
tost pokušao otkriti i kod fonema, tvrdeći da oni fonemi koji
su najkompleksniji i najteži u ostvarenju prelaze u jedno-
stavnije ako im učestalost u govoru raste, pa bi to mogao
biti jedan od uzroka glasovnih promjena.
Zanimljiv je također zaključak lingvističke statistike pre-
ma kojem prvih 15 riječi po rangu u nekom jeziku pred-
stavlja otprilike 25•/o svakog ostvarenog teksta tog jezika,
prvih 100 riječi pokriva 60t/o, prvih 1000 - 85•/o, prvih 4000
- 97 ~•/,, a sve ostale samo 2,5•/e.
Na planu jezičnog sadržaja formuliran je zakon koji tvrdi
da je broj izraza s izvjesnim brojem pridruženih sadržaja

206
obrnuto proporcionalan kvadratu tih sadržaja, a njihov je
produkt konstanta - n . s2 = C.
Na osnovi frekvencija, čini se, može se utvrditi da su
u upotrebi najčešće one riječi koje su najkraće, najstarije.
morfološki najjednostavnije i koje imaju najviše r~ličitih
sadržaja.
Premda nisu svi Zipfovi zakoni (osobito oni semantički) s
podjednakom sigurnošću potvrđeni i prihvaćeni, ipak je lin-
gvistička statistika umnogome pridonijela egzaktnosti poje-
dinih istraživanja. Tako je utvrđivanje najfrekventnijih rije-
či omogućilo stvaranje bazičnih rječnika, u kojima su za
svaki jezik sakupljene upravo takve najčešće riječi, i koji se
mogu primjenjivati u učenju jezika, pri automatskom prevo-
đenju itd. Osim toga, i stilistička su izučavanja donekle olak-
šana, jer se na osnovi frekvencija određenih jedinica u tek-
stovima autora zaključuje i kakve su karakteristike njihova
stila: za to se izrađuju i konkordancije, popisi riječi upo-
trebljenih u nekom djelu, zajedno s okolinom u kojoj se te
riječi javljaju. Uz to su rezultati lingvističke statistike, po-
'iebno oni koji se odnose na fonološku i grafemsku razinu,
značajno unaprijedili kriptografiju (nauku o šifriranju i de-
šifriranju tajnih pisama) i stenografiju (način pisanja krati-
cama kojim se brzo bilježi usmeni govor) i slične discipline.
Napokon, i sama je glotokronologija (o kojoj se govori na
drugom mjestu) proizašla zapravo iz lingvističke statistike.
U današnjoj je znanosti o jeziku još mnogo češće primje-
njivana i popularnija matematička lingvistika nekvantitativ-
nog tipa, a taj naziv označava izvanredno raširenu primjenu
različitih algebarskih i nealgebarskih nekvantitativnih postu-
paka u lingvistici.
lako se već i prije pojave strukturalizma naslućivala mo-
gućnost upotrebe teorije skupova u lingvistici, struktura-
listička shvaćanje prema kojem je jezik skup elemenata u
relevantnim odnosima bilo je osobito pogodno za njezinu pri-
mjenu. Naime, teorija skupova danas je jedan od centralnih
dijelova matematike koji se bavi skupovima, aksiomatski od-
ređenim kao sjedinjenje različitih objekata, elemenata skupa,
u jednu cjelinu, a upravo to aksiomatsko određenje i opera-
cije koje se sa skupovima vrše izvanredno odgovaraju inten-
cijama suvremene lingvistike, u kojoj se jezik sam definira
kao skup, pojedini njegovi dijelovi kao podskupovi a jedinice

207
u njima kao elementi skupa ili podskupova. Takvo stajalište
omogućuje da se u lingvistici primjenjuje i algebra skupova,
dakle opisivanje odnosa među skupovi.ma, i da se iz nje
preuzmu osnovni pojmovi, kao unija (ili zbrajanje, udruži-
vanje elemenata dvaju ili više skupova), raz.lika (ili oduzi-
manje, određivanje elemenata koji pripadaju samo jednom
ali ne i drugom skupu), presjek (ili množenje, određivanje
elemenata zajedničkih dvama skupovima) itd. Ovi se odnosi
grafički prikazuju s pomoću Vennovih dijagrama, a imaju
ekvivalente u Booleovoj algebri, algebarskoj strukturi sa
dYije binarne i jednom unamom operacijom, što teoriju
skupova povezuje s modemom logikom i logistikom i teori-
jom informacije upravo na onom mjestu gdje i one najviše
utječu na lingvistiku. Prikazivanje jezičnih elemenata i nji-
hovih relacija s pomoću teorije skupova danas je u tolikoj
mjeri uobičajeno da praktički pripada osnovnom lingvistič­
kom obrazovanju.
Nekvantitativna matematika dala je lingvistici i algorit-
me. Algoritam je u osnovi skup simbola i općenitih pravila
za sustavno rješavanje konkretnih zadataka iz određene .kla-
se matematičkih problema. U novije vrijeme algoritmom se
smatra takav postupak koji se vrši na temelju konačnog
broja unaprijed determiniranih pravila, pa se može obav-
ljati mehanički, bez sudjelovanja inteligencije ili inicijative
u toku samog procesa. Na taj se načni algoritam može
usporediti s programom za strojeve iz teorije informacije i
postaje izvanredno bitan element svake lingvističke fonnali-
zacije koja teži za tim da bude primjenljiva u automatskoj
obradi jezičnih podataka.
No primjena algoritama u lingvistici ima, dakako, i teo-
retsku vrijednost, jer su oni strukturalizmu pomogli da
dovede svoje formalizacije do kraja i da postigne, u okviru
svojih ograničenja, najveću egzaktnpst opisa: upravo su algo-
ritmi postali za velik dio suvremenih lingvističkih učenja
traženi metajezik, i u njima se ostvario ideal formalizacije
kakav u znanosti o jeziku postoji već od de Saussureova vre-
mena, a osobito je istaknut u Hjelmslevovu i Bloomfiel-
dovu djelu.
Algoritamski su postupci doveli do relativno recentne
pojave formalnih gramatika u lingvistici: one na neki način
obilježavaju drugu polovicu 20. stoljeća u .znanosti o jezik.u.
Formalna gramatika je skup u obliku algoritama izraženih

208
pravila za opis nekog jezika, i u principu bi morala biti
takva da doista omogućuje automatsku deskripciju nekog
teksta, no do danas praktički takve formalne gramatike
jedva da postoje u svom najelementamijem obliku.
Prema pretpostavkama Chomskoga, svaka formalna grama-
tika ima dvije vrste rječnika: zavrJni rječnik, koji sadržava,
na primjer, skup svih leksičkih jedinica nekog jezika ili skup
svih fonema, dakle skup svih jezičnih jedinica na o~eđenom ·
nivou, i to nivou za jedan stupanj nižem od onoga koji se
formalnom gramatikom opisuje, jer će u procesu elementi
završnog rječnika biti povezani u nizove i tvorit će jedinice
više razine; i pomoćni rječnik simbola iz metajezika koji slu-
že za klasifikaciju i deskripciju elemenata završnog rječ­
nika. Formalnoj gramatici nužno još pripada i skup pravila
preispisivanja, prema kojima se sekvencije simbola sukce-
sivno transformiraju dok ne dođu do konačnih postava opisi-
vanog jezika. Iz pomoćnog se rječnika izdvaja početni sim-
bol, aksiom gramatike, na koji se primjenjuje prvo pravilo
prepisivanja. Ako završni rječnik označimo sa VT, pomoćni
sa v ..... skup pravila sa R, a aksiom sa P, neophodnu struk·
turu formalne gramatike G možemo prikazati kao
G = (VT, V.v R, P).
U lingvističkoj se teoriji razlikuje nekoliko vrsta formal-
nih gramatika. Najjednostavniji tip takvih gramatika pred-
stavlja Kleeneova gramatika ili gramatika s konačnim brojem
stanja (finite state grammar; naš je termin prilično nepre-
cizan prijevod engleskog naziva, jer ne postoje gramatike
s beskonačnim brojem stanja). Ona sadržava konačan broj
rekurzivnih pravila tipa x-+x Y, Y-+y, gdje su X i Y elemen-
ti pomoćnog rječnika a x i y pripadaju završnom rječniku.
Na taj se način može dobiti beskonačan niz jedinica, gdje
se svaka nova izvodi iz one koja joj neposredno prethodi. Ova
gramatika opisuje, na primjer, rečenice u kojima doista
postoji takav tip zavisnosti (On je rekao da ona ima sve Jto
treba . .. ili Petar voli Mariju koja voli Ivana koji voli • . .),
ali je nemoćna pred svim onim sintagmatskim zavisnostima
koje se ne ostvaruju jedna za drugom (na primjer, umetnute
rečenice).

Za opis ovakvih sintagmatskih odnosa prikladnija je gra·

matlka nezavlma od konteksta (context free grammar, CF-
·grammar). Njezina pravila imaju oblik x-+cp, gdje je x jedan

14 Poeled u linristiku 209

jedini simbol iz pomoćnog rječnika, a q> je niz jedinica bilo
iz pomoćnog bilo iz završnog rječnika, dok se pravilo pri-
mjenjuje bez obzira na kontekst (okolinu) u kojem se x
nalazi. Budući da su i ovdje pravila rekurzivna, ona dopuš-
taju da se opišu i uklopljene rečenice. Tako će se, na pri-
mjer, lvan koji voli Anu tita. opisati s pomoću niza pravila:
P-+NS VS, NS-+N Rel, N-+lvan, Rel-+Z VS, Z-+koji,
VS-+V N, V-+voli, N-+Anu, VS-+V, V-+Čita,
pri čemu je P aksiom, NS nominalna sintagma, VS verbalna
sintagma, N imenica, Rel odnosna rečenica, Z zamjenica, a
V glagol. Ova se pravila mogu prikazati i s pomoću stabla,
a osobita je prednost gramatika nezavisnih od konteksta u
tome što one pružaju formalizaciju deskriptivističkoj meto-
di neposrednih sastavnica kakva se javlja kod Bloomfielda
i Harrisa. No ovakve formalne gramatike ne mogu opisati,
između ostalog, slučajeve u kojima dolazi do sintaktičkog
isprepletanja i ovisnosti o kontekstu, kao što je slučaj, na
primjer, u rečenicama tipa Marko i Todor putuju u Zagreb,
jedan vlakom, a drugi autobusom, gdje jedan ovisi o Marko
a drugi o Todor.
Ovakvu opisu prilagođene su gramatike zavisne od kon-
teksta (context sensitive grammar, CS-grammar), čija su
pravila tipa aX.b-+aq>b: X je element pomoćnog rječnika,
q> je niz elemenata iz VA ili VT, a a i b simboliziraju kontekst
u kojem se X nalazi, tako da se X transformira u q> jedino
u okolini a-b. No i ove formalne gramatike, iako su naj-
moćnije, zadržavaju se jedino na deskripciji sintagmatskih
odnosa, a ne vode računa o paradigmatskim relacijama u
jezičnom sistemu. Tako se njima ne može, na primjer, opi-
sati odnos između afirmativnih, negativnih i upitnih rečenica
(Marko putuje u Zagreb. Marko ne putuje u Zagreb. Da li
Marko putuje u Zagreb?).
Da bi zadovoljio potrebe i takva opisa, Chomsky uvodi
kao najviši stupanj formalne gramatike transformacijsku gra·
matiku, o čijim je karakteristikama već bilo govora na dru-
gom mjestu. I transformacije se, dakako, mogu definirati
matematičkim terminima i prikazati s pomoću algoritama.
Među ovim vrstama formalnih gramatika postoji odre-
đena hijerarhija, i to na taj način da su gramatike s konač­
nim brojem stanja sadriane u gramatikama nezavisnim od
konteksta, da su i jedne i druge podskup gramatika zavisnih
od konteksta, a sve ih obuhvaćaju transformacijske grama-

210
tike. Zbog toga se doista može reći da su, u ovoj perspektivi,
transformacijske gramatike najupotrebljivije, te da radovi
Chomskoga i - osobito - šaumjana predstavljaju vrhunac
ovog tipa lingvističke formalizacije.
Formalne gramatike ipak nikako ne mogu opisati dina-
miku jezičnog sistema i njemu inherentnu zbiljsku kreativ-
nost i kompleksnost odnosa između jezika i govora, tako da
to ograničava i mogućnosti njihove primjene. One su mo-
mentano iz shvatljivih razloga (a vjerujem da će tako i osta-
ti) više teoretski modeli jednog aspekta jezičnog sistema
nego potencijali za praktično rješavanje problema s kojima
se čovjek, upotrebljavajući jezik, doista susreće.

I u primjeni teorije skupova u lingvistici i u stvaranju

formalnih gramatika u velikoj je mjeri sudjelovala i logika,
i to na dva načina: indirektno, utoliko ukoliko se logika uop-
će nalazi u temeljima nekvantitativne matematike, pa i tra-
dicionalne gramatike, i direktno, tamo gdje su neki mate-
matički postupci bili već primijenjeni u logici i mogli su se
izravno prenijeti u lingvistiku. Zbog toga je danas moguće
gotovo svaku lingvističku formalizaciju proizašlu iz nekvan-
titativne matematike prevesti u logičke termine. Ovaj je
postupak naročito koristan za ispitivanje logičke valjanosti
formaliziranih lingvističkih modela, i za to se uvelike i pri·
mjenjuje.
No uloga logike u llngvladcl već je odavno posebno na-
glašena u analizi plana jezičnog sadržaja, a u novije se vri-
jeme nastoji s pomoću logičkih formalizacija u semantici
otkriti njezine pravilnosti i zakone. U poglavlju ·O semantici
već su spomenuti neki vidovi O\'.akva povezivanja logike i
lingvistike - na primjer, Bierwischov kalkulus predikata.
Ali tradicionalno uporište logike u lµtgvistici nalazi se u
činjenici da se logički odnosi među iskazima, u različitim
tipovima silogizama, realiziraju - čini se - na nivou sadr-
žaja tih iskaza, bez obzira na zbiljske odnose u preslikanom
univerzumu (tako iskaz Neki ljudi su krokodili. implicira
iskaz Neki krokodili su ljudi. nezavisno od istinitosti ili neisti-
nitosti takvih tvrdnji): zbog toga se može pomisliti da su
logički odnosi zapravo svojstva samog jezika. Među lingvi-
stima jedan je od mačajnijih zastupnika takve teorije Ye-
hoshua Bar-Hillel. Ipak, već malo pomnija analiza pokazuje
da se golem broj jezičnih rečenica rie ponaša poput logičkih

211
iskaza, te da je potrebno pribjegavati redukcijama - svo-
đenjima takvih rečenica na njihove semantičke ekvivalente
koji se pokoravaju logičkim zakonima. Ovakva je analin
s pomoću redukcije do sada bila plodonosnija unutar same
logike nego u lingvistici, to više što su u jeziku uvijek mogu-
će i takve rečenice i postave koje su sasvim alogične i nedo-
stupne logičkoj analizi.
Jednoj semantici koja će biti razrađenija nego što je to
današnja logičke fonnalizacije zacijelo će moti do izvjesne
mjere pomoći, osobito budu li bez pretenzija da opišu cjelo-
kupan plan jezičnog sadržaja. Ne treba ipak pri tome zabo-
raviti da rješavanje logičkog statusa jezika ili lingvističkog
statusa logike uvijek istovremeno znači duboko zadiranje
u bitne filozofske probleme.

Najnoviji izvor za formalizacije u lingvistici svakako je

teorija lnfonnadje, koja govori o sistemima i načinima sa-
kupljanja, čuvanja, prenošenja, transformiranja i distribui-
ranja informacija. Sama je teorija informacija izrasla unu-
tar kibernetike, znanosti koja se bavi općim zakonitostima
upravljanja sistemima s povratnim spregama. Budući da
mogućnost upravljanja takvim sustavima uglavnom počiva
na obavijestima kojima o njima raspolažemo, teorija infor-
macije relativno se brzo razvila u centralni dio kibemetike
Osnovni je objekt teorije informacije lnfonnaclja ili oba·
vijest, koja se unutar ove teorije obično definira kao neoče­
kivana, improbabilna, statistički rjeđa organizacija materije
koju prepomajemo na osnovi nekog prethodnog dogovora o
oblicima organizacije, koda. Sasvim je očito da ova defini-
cija obavijesti izražava tehničko gledište, koje ne vodi ra-
čuna o sadržaju nego samo o izrazu oznaka kojima se infor-
macija prenosi. Zbog toga se takva definicija razlikuje od
našeg intuitivnog poimanja informacije i - što je ovdje još
važnije - od lingvističk9g stajališta, koje uvijek mora uzi-
mati u obzir i plan sadržaja. Zato je, mislim, neopravdano
smatrati lingvistiku dijelom teorije informacije, ali nije čudo
što su lingvisti-strukturalisti, orijentirani uglavnom prema
planu izraza, rado prihvatili podvrgnutost lingvistike obavi-
jesnoj teoriji.
Uostalom, između teorije informacije i lingvistike doista
moraju postojati mnoge sličnosti, jer je jezik osnovno sred-
stvo međuljudskog prenošenja informacija.

212
 Paralelnost ovih dviju nauka postaje očita ako se pojmovi
iz lanca komunikacijskog procesa, dakle opisa toka infor-
macije u komunikaciji, usporede s ·lingvističkim terminima.
U njegovu standardnom obliku lanac komunikacijskog pn>-
cesa opisali su tvorci teorije informacije Claude Shannon i
Warren Weaver. i on se, u nešto pojednostavljenoj formi sa-
stoji od ovih dijelova: komunikacijski proces počinje od.
po~iljaoca, koji je nekom materijom sposobnom da bude or-
ganizirana tako da se njome može prenijeti informacija,
kanalom, povezan s primaocem, završnom točkom komuni-
kacijskog procesa. Pošiljalac i primalac mogu, dakako, za-
mijeniti svoje uloge. Da bi oni mogli međusobno saobraćati,
moraju imati zajedničku apstraktnu organizaciju oznaka, nji-
hov sustav - u teoriji informacija to je k6d. U konkretnom
komunikacijskom procesu kanal redovito nije organiziran
cijelim kodom niti se njegovom cjelokupnošću prenosi oba-
vijest, već se iz tog skupa izdvaja jedan njegov isto tako
apstraktan podskup - poruka ili vijest.
Očigledno je da pošiljalac i primalac iz teorije informa-
cija odgovaraju lingvističkim terminima ·govornik i slušalac,
a da je poruka identična s postavom. Neki su lingvisti, poput
Jakobsona i Martineta na primjer, skloni tome da poistove-
ćuju poruku s govorom, ali kako je poruka apstraktan pod-
skup izdvojen iz koda, a govor je konkretna materijalizacija
jezičnog sistema, ovom lingvističkom pojmu mnogo bolje od-
govara informatički termin kanal. Gotovo je općenito u
strukturalističkoj lingvistici prihvaćeno izjednačavanje jezi-
ka s kodom, ali među njima - kao što je već rečeno -
postoji bitna razlika: jezik posjeduje implicitnu normu pa je
zato dinamičan i kreativan, dok eksplicitna norma informa-
tičkog koda uvjetuje njegov nedinainički karakter.
Za lingvistiku je vrlo koristan i pojaip buke u kanalu -
to su smetnje različitog porijekla koje u kanalu ometaju da
se poruka prenese od pošiljaoca k primaocu. U većini semio-
loških sistema postoji za savladavanje buke u kanalu ugra-
đena redundancija ili talihost, sama po sebi neinformativna
mogućnost da se na osnovi nekih jedinica u poruci predvide
druge. U prirodnim jezicima redundancija na planu izraza iz-
nosi, bar na fonološkoj razini, čak oko 5501,. Entropija je veli-
čina suprotna i komplementarna redundanciji, jer ona izra-
žava stupanj neizvjesnosti pojavljivanja neke jedinice u po-
ruci: entropija je nužna za· prenošenje informacija, jer kad

213
bi kOd bio sasvim redundantan, on ne bi bio kadar da pre-
nese nikakvu obavijest; u jezicima je, dakle, veličina entro-
pije 45•/1 • Poznavanje redundancije i entropije pojedinih je-
zika osobito je važno u svim slučajevima komunikacije pod
uvjetima povećane buke u kanalu ili pri nekom nužnom
reduciranju i skraćivanju jezičnih jedinica ili, napokon, u
svim slučajevima preznakovljavanja u kojima se mogu i mo-
raju zanemariti nerelevantne, redundantne jedinice.
Budući da je informacija statistički rjeđa organizacija
materije (prema jednoj od mogućih definicija), ona se može
promatrati i mjeriti samo u ostvarenim postavama na osno-
vi frekvencija jedinica određenih kodova u tim postavama.
Izvor ili pošiljalac koji generira postave s različitim statis-
tičkim vjerojatnostima jedinica u njima naziva se stohastič­
ki proces. Već je mnogo prije od informatičara, 1913, izuča·
\•ajući na Puškinovu Evgeniju Onjeginu nizove ruskih slo-
va i vjerojatnost njihova pojavljivanja u tim nizovima, ruski
znanstvenik A. A. Markov otkrio sličnu pojavu u jeziku,
tako da se lingvistički ekvivalent stohastičkom procesu zove
Markovljev proces.
Količina informacije koju nosi u sebi neki element koda
logaritamski je obrnuto proporcionalna vjerojatnosti pojave
tog elementa u postavi. Pri izračunavanju količine obavije-
sti uzima se, iz praktičkih razloga, logaritam od baze 2, tako
da formula glasi H = - Iog. p, gdje je H količina informa-
cije, p vjerojatnost pojavljivanja, a logaritam je negativan
jer je vjerojatnost uvijek manja od 1, pa se na taj način do-
biva pozitivan ukupni rezultat. Ova je jednostavna formula
primjenljiva samo onda kad su svi elementi na svakom mje-
stu u postavi podjednako :vjerojatni; inače se upotrebljava
daleko kompliciranija formula. Kad postoje dvije podjed-
nako vjerojatne jedinice na jednom mjestu u postavi, koli-
čina je informacije 1 (naime, H ·= - logi l = log. 2 .... 1), i ta
je veličina uzeta kao jedinična mjera za količinu informacije
- ona se zove bit (skraćeno od engleskog binary digit). Dru-
gim riječima, količina informacije ovisi o broju mogućih
dvojčanih izbora jedinica na jednom mjestu u postavi, a
broj bita jednak je log. od tog broja izbora.
Vidljivo je, dakle, da se izračunavanje količine informa-
cija vrši u teoriji obavijesti na binarnom načelu dvojčanih
izbora. Ovaj je informatički binarizam najvjerojatnije uglav-
nom uvjetovan time što se najjednostavniji princip rada au-

214
tomata, sve prisutnijih u informatičkim obradama podataka,
zasniva na postojanju samo dvije različite jedinice (označene .
obično sa + ili - ili sa l i 0), kojima u tehnološkom procesu
odgovara prisustvo ili potpuna odsutnost pokretačke energi-
je. Vidjeli smo već da je. upravo binaristička formalizacija
imala od svih informatičkih fonnalizacija najveći Uspjeh u
lingvistici - nju je Roman Jakobson, tražeći ovdje i neke
filozofske implikacije, uzeo kao osnovu i za svoju vrlo pro-
pulzivnu i uspješnu teoriju distinktivnih obilježja, a poku-
šao ju je primijeniti i na drugim lingvističkim područjima.
Ali i opet se pokazalo da se jezik samo u svojim najzatvore-
nijim strukturama, na fonološkom nivou, na primjer, done-
kle ponaša poput informatičkog koda, dok je drugdje njego-
va kompleksnost daleko veća.
"
Teorija informacije usko je, dakako, povezana i s mate-
matikom, a u domeni izračunavanja količine obavijesti oso-
bito joj mnogo pomaže specifična grana matematike - ra-
čun vjerojatnosti, s pomoću kojeg se. izračunava vjerojat·
nost događanja neke pojave. Na taj način račun vjerojat-
nosti preko teorije informacija sve više prodire i u lingvi-
stiku. Osnovni je pojam te discipline sama vjerojatnost ne-
kog događaja, koja se izračunava iz odnosa broja povoljnih
slučajeva (zapravo broja slučajeva u kojima je taj događaj
doista nastupio) i broja mogućih slučajeva (broja slučajeva
u kojima se uopće mogao zbiti događaj u promatranom ni-
zu). Formula je v = _E_
m., gdje je v vjerojatnost, p povoljni
slučajevi, a m mogući slučajevi. Račun vjerojatnosti poma-
že nam da predvidimo pojavljivanje neke jezične jedinice u
postavi, što predstavlja zapravo je~ od postupaka lingvi-
stičke statistike.
U informatičkoj obradi i u oblikova,nju teorije informa-
cije sudjeluju od posebnih matematičkih disciplina još i
kombinatorika. grana matematike koja određuje kako se od
nekog niza elemenata tvore kompleksije, uređeni i neuređeni
skupovi, te podskupovi sastavljeni od tih elemenata (permu-
tacije, kompleksije koje sadržavaju sve elemente niza a ra-
zlikuju se međusobno samo po njihovu poretku; kombina-
cije, neuređeni podskupovi od jednog, dva, tri ili više ele-
menata iz niza; varijacije, uređeni podskupovi ili kombina-
cije sa svim permutacijama), i aleatorika, koja se bavi ulo-
gom slučajnosti u formiranju takvih nizova i skupova. Kom-

215
binatorika je već duboko prisutna u lingvistici i preko teorije
skupova, a aleatorika ulazi u nju u posljednje vrijeme po-
sredstvom teorije informacije. Možda' će upravo neki aleato-
rički postupci omogućiti da se formaliziraju izvjesni odnosi
između jezika i govora koji su do sada u fonnalizacijama
bili neuhvatljivi. ·
Povezivanje teorije informacije s lingvistikom i unošenje
informatičkih formalizacija u modele jezika pokazalo se na
nekim područjima vrlo efikasnim: na svim onim razinama
i u onim dijelovima sistema gdje je jezik sličan informatič­
kom kodu, teorija obavijesti ·doista je pridonijela egzaktni-
jem formuliranju lingvističkih postavki i omogućila je nji-
hovu primjenu u različitim vidovima informatičkih postu-
paka, pa i automatske obrade jezičnih podataka. No jedan
- i to, "čini mi se, bitniji - dio jezične djelatnosti i ovim
je formalizacijama morao ostati neobuhvaćen, jer mu dina-
mički karakter nije dopustio da bude prikazan takvom vrs-
tom modela. Ipak, zacijelo još nisu iskorištene sve moguć­
nosti primjene teorije informacije u lingvistici: na primjer,
saznanje o postojanju redundantnih elemenata za sada je
veoma malo prisutno u oblikovanju jezičnih postava u raz-
ličitim oblicima društvenog komuniciranja.

Formalizacije su zacijelo neophodne lingvističkoj teoriji

ako ona želi biti egzaktna znanost s provjerljivim i ponovlji·
vim rezultatima. Ali treba biti svjestan toga da su takve for-
mallzacije samo dijelovi lingvističkog modela a ne i svoj-
stva jezične djelatnosti. Osim toga, sve fonnalizacije preuzete
u razdoblju strukturalističke orijentacije lingvistike polazile
su od pretpostavke o statičnosti jezika i o potpunoj nadređe­
nosti jezika govoru, tako da nisu nikako prikladne da pri-
kažu dinamičke i dijalektičke odnose između jezika i govora
unutar jezične djelatnosti. To je posebno očigledno u činje­
nici da nijedna od tih fonnalizacija, ma kako bila eventualno
uspješna na planu izraza, nije mogla opisati gotovo ništa od
fenomena na planu sadržaja.
Zbog toga treba očekivati da će lingvistika izgraditi i vla-
stite formalizacije, prikladnije za takve zadatke, ali je sa-
svim sigurno da će jedan dio jezične djelatnosti uvijek iz.
micati svakoj formalizaciji, to više što je, u krajnjoj kon-
sekvenciji, svaka formalizacija izvedena iz jezične djelatnosti.

216
 13. KOMUNIKACIJA I DRUSTVO

Covjekova je jezična djelatnost jedan od oblika njegove

društveno i historijski determinirane komunikacijske prak·
se, osobitog ljudskog djelovanja u vlastitom univerzumu, dje-
lovanja kojim se prenose s pomoću različitih sistema zna-
kova informacije i spoznaje o drugim oblicima prakse,
njihovim procesima, objektima, rezultatima i odnosima. Ko-
munikacijska se praksa može skraćeno zvati i komunikaci-
jom, ako ne želimo taj pojam sačuvati za pojedinačni kon-
kretni proces prenošenja obavijesti od pošiljaoca k pri-
maocu, za što se ponekad upotrebljava pojam komunikacij-
ski akt ili komunikacijski proces.
U svakom slučaju, iz definicije svjesne i stvaralačke ko-
munikacije kao prakse nužno proizlazi njezin društveni
karakter, i on se može očitavati na različitim nivoima: zapra-
vo, ma s kojeg aspekta promatrali komunikaciju, ako se ne
zatvorimo u neke sasvim specijalističke okvire, neizbjefivo
se susrećemo s njezinim društvenim karakterom. Ak~, na
primjer, pokušamo otkriti genezu komunikacijske prakse,
onda - isto kao i kod jezične djelatnosti - moramo potra-
žiti njezine izvore upravo u onom trenutku kad je čovjek iz
biološkog kontinuuma prešao u historijsko i društveno tra-

217
janje, dakle kad je doista postao čovjek, jer bitno određen
kao društveno biće nije mogao opstojati bez komunikacijskih
veza kojima se, između ostalog, konstituira društvo.
Uopće, svako šire teoretsko razmatranje komunikacije
ujedno je i ispitivanje društvenih uvjetovanosti i socijalnog
konteksta u kojemu se ta komunikacija odvija. Upravo u
tome i jest jedna od osnovnih slabosti suvremene lingvistike,
koja više-manje uporno - u svojoj ortodoksnoj strukturali-
stičkoj orijentaciji - odbija da promatra jezik u njegovu
društvenom kontekstu, kao doista društvenu činjenicu. Nai-
me, čak i u onim teorijama gdje je, kao kod de Saussurea,
u temeljnim pretpostavkama ugrađena društvenost jezika,
ona se u daljoj razradi najčešće svodi na nekoliko općenitih
tvrdnji i na to da se tako shvaćen jezik suprotstavlja govoru
kao individualnom fenomenu, što je očigledno nedijalektičko
poimanje odnosa pojedinca i društva.
Osim toga, praktični aspekti i komunikacijske prakse u
cjelini i jezične djelatnosti posebno neprestano se ukazuju
kao imanentni dijelovi čovjekova društvenog života, i stalna
interferencija između jezika i govora u konkretnim komuni-
kacijskim procesima prerasta okvire jedne usko koncipirane
lingvistike, jer se u jezičnoj djelatnosti, upravo zato što se
njome prenose obavijesti o svim oblicima čovjekove prakse,
odražavaju sve kompleksne relacije čovjekove egzistencije u
univerzumu; i više od toga: jezična djelatnost ne samo da
se pod utjecajem tih relacija mijenja nego i sama, kao prak-
sa, sudjeluje u njihovu mijenjanju. što više raste, u mo-
demom svijetu, vidljiva uloga komunikacije i komunikacij-
skih sredstava, to je snažnije komunikacijska praksa (i je-
zična djelatnost) prisutna u mijenjanju našeg svijeta, i to je
potrebnije teoretski sagledavati tu njezinu funkciju, jer su
praktički problemi sve veći. U domeni nauke o jeziku suvre-
mena sociolingvistika i neka paststrukturalistička strujanja
teže za tim da prevladaju tradicionalne granice, ali njihovi
pokušaji - ma koliko se ponekad činilo da su teoretski
ispravno fundirani - na žalost još gotovo uopće ne daju
praktički primjenljive rezultate. A budući da problematika
jezične djelatnosti i komunikacije uopće, u svijetu sa sve
čvršće isprepletenim komunikacijskim i informacijskim ve-
zama, postaje jedno od bitnih pitanja čovjekova života, čini
se da će uskoro nužno nastupiti razdoblje kada će lingvi-
stika morati s najvećom strogošću redefinirati svoje osnovne

218
pretpostavke da bi počela stvarati takvu teoriju koja će u
punoj mjeri zasluživati to ime, koja će dakle i sama biti
praksa.

Prema tome, jedna od bitnih pretpostavki takva poimanja

jezične djelatnosti, pa i cjelokupne komunikacijske prakse
(a njome će se možda baviti semiologija), svakako je realno
uočavanje mnogostruke društvene uraslosti tog oblika čovje­
kova djelovanja. Pri tome će se - kako se već nazire u naj-
recentnijim lingvističkim i komunikacijskim istraživanjima
- nesumnjivo morati sagledati i analizirati, između ostalog,
i klasni karakter komunikacijske prakse, neizbježno vezan
uz njezino društveno obilježje.
Na području opće teorije komunikacija taj je klasni ka-
rakter relativno lako uočljiv· čim se počne proučavati odnos
primaoca i pošiljaoca u društvenom kontekstu izvan nji-
hove uske komunikacijske uloge, ili čim se ispituje tko doista
vlada kanalima (pa i kodovima) i na koje sve načine može
s pomotu te vlasti utjecati na formuliranje poruka i na pona-
šanje svojih primalaca. Kod istraživanja sredstava masovnih
komunikacija, koja, da bi uopće mogla komunikacijski funk-
cionirati, moraju imati značajnu ekonomsku podlogu, kat-
kada je dovoljno otkriti u čijim su ona rukama, kao kod
svakog sredstva za proizvodnju, da bi se očitao njihov klasni
karakter: ovdje se izučavanje, i dalje izvanredno komplek-
sno, zbog toga nerijetko može ograničiti na opise manipuli-
ranja s pomoću tih sredstava.
U komunikaciji jezikom na prvi se pogled čini da je si-
tuacija nešto drugačija, čak i onda kad promatramo kako se
jezik ostvaruje u kanalima sredstava masovnih komunikacija,
jer poznavanje nekog jezičnog sistema i sposobnost govora
postoji kod svakog normalnog ljudskog pojedinca, pa izgleda
nelogičnim govoriti ovdje eventualno o privatnom ili držav-
nom vlasništvu ili o klasnom pritisku s pomoću tog sredstva
komunikacije.
I doista, jezik kao apstraktan sistem znakova, baš zato
što je općeljudsko obilježje, ne može direktno biti u nečijem
vlasništvu pa niti u vlasništvu društvene grupacije ili klase
na vlasti, kao što to mogu biti neki drugi semiološki sustavi,
osobito informatički kodovi, koji čak mogu biti svojina odre-
đene kompanije. Drugim riječima, jezik sam po sebi nije i
ne može biti, na primjer, u kontekstu društava s robnom

219
proizvodnjom, roba na tržištu. No ako su kanali materijalni
i konkretni, oni - kao što se to događa kod sredstava ma-
sovnih komunikacija - mogu biti nečije vlasništvo, i jezik
ostvaren u tim kanalima svakako je oblikovan u skladu s tež-
njama njihovih vlasnika. Staviše, on, potpomognut ekonom-
skom i političkom moći vlasnika, često se, tako oblikovan,
pretvara u izvjesnim, društveno i te kako relevantnim situa-
cijama, u jedini mogući način komuniciranja. Prema tome,
govor se, ako ga identificiramo ovdje s kanalom, u određe­
nim ostvarenjima ponaša kao privatno ili društveno vlasniš-
tvo i svojim društvenim autoritetom utječe na formiranje
govori (a time, dakako, i jeziki) i u onim slučajevima u ko-
jima inače nad kanalom nema nikakva vlasništva; sposobnost
ovladavanja takvim govorom i jezikom postaje, unutar siste-
ma robno-novčane privrede, roba na tdištu, a u svim klasnim
društvima oblik i jedan od izvora društvene i, direktno,
političke moći. Ako možemo na taj, veoma shematski zacrtan
način naznačiti klasni karakter govora, vidljivo je da se
istovetan karakter može pripisati i jezičnoj djelatnosti u cje·
lini, i jeziku samom koji je u stalnoj dijalektičkoj vezi s
govorom.
Najočitiji primjeri takva karaktera jezične djelatnosti,
danas već pomalo prisutni i u lingvističkim istraživanjima
a mnogo ranije u sociološkim ispitivanjima, mogu se otkriti
na osjetljivom i zacijelo još uvijek sasvim nedovoljno izuče·
nom području odnosa između jezika i politike. Ne ulazeći
ovdje u različite moguće definicije politike, dokle god ona
postoji kao izdvojena sfera čovjekove djelatnosti, dokl.:
god, dakle, politička snaga ne bude organski dio cjelokupne
društvene snage, dotle je ona nužno klasno obilježena, i to
je vidljivo u svakom njezinu slisretu s jezikom.
Tako je, na primjer, proces standardizacije jezika, dakle
izbor i stvaranje eksplicitne norme," uvijek i politički čin s
izrazito političkim uzrocima i posljedicama, i redovito je
u rukama vladajuće klase. Naime, ne samo da se standardni
jezik vrlo često stvara na osnovi nekog idioma koji je bli-
zak idiomu vladajuće klase, nego on, čak i onda kad to nije
slučaj, postaje prvenstveno jezikom te klase, budući da ona
najlakše njime ovladava jer upravlja i sredstvima kojima se
to posti!e - od škola do medija masovnih komunikacija:
tako standardni jezik može direktno zadobiti i svoju tržišnu
vrijednost, što se s jezikom općenito, kao što smo vidjeli, ne

220
događa. Kako u ovakvu iznošenju samo izdvojenih teza nije
moguće ni približno sagledati sve političke, historijske i eko-
nomske implikacije standardizacije, upozorio bih tek na je·
dan, u dosadašnjoj lingvistici slabo uočen paradoks: stan-
dardni jezik, u osnovi stvoren radi poboljšanja komunika-
cije u vremenu i u prostoru, pretvara se u jedan od· oblika
jezične alijenacije jer djelomično izmiče iz vlasti govorni.ka
koji tim jezi.kom govore. Jedan je od uzroka takve situacije
i µ činjenici što je stvaranje· standarda vrlo rijetko izraz
spontane težnje za zajedništvom svih ili bar većine govornika
nekog jezi.ka, a mnogo je češće nametnuta nekim političkim
ili ekonomskim razlozima, kao što je formiranje države ili
zajedničkog tržišta. Isti se postupak u osnovi ponavlja danas
s nametanjem jezi.ka pojedinih moćnih ekonomija ili kultura
za svjetske jezike.
No još mnogo suptilnije i, u principu, mnogo opasnije
manifestacije klasnog karaktera jezične djelatnosti koje iz.
rastaju iz susreta jezika i politike mogu se opisati s pomoću
procesa mlstlAkaclje u jeziku. Pod mistifikacijom u jeziku
podrazumijevam postupke kojima pojedini govornici ili gru-
pe govornika namjerno uvode izvjesne semantičke pomake,
iskrivljavanja na planu sadržaja, u težnji da ometu komuni-
kaciju s drugim govornicima ili grupama govornika istog
jezika; to je, dakle, pojava suprotna kreativnosti, ali s njom
može biti u uskoj vezi. Naime, mistifikacija je karakteristična
za jezične sustave na svim vertikalnim razinama od idiolekta
do jezika čitavih društava; i ako je ovako definiramo, ona
je svako namjerno mijenjanje na planu sadržaja, bez obzira
na to koji su bili sekundarni povodi za to. Tako se u •misti-
ficirane• jezike mogu ubrojiti i familijarni jezici i žargoni
i tajni jezici i argoti, a čim neka semantička promjena, u
njima uvedena da bi se društvena grupa koja je upotreb-
ljava u komunikaciji razlikovala od drugih, prijeđe granice
tog zatvorenog sistema i uđe u opći jezični sustav te tu služi
za poboljšanje komunikacije, njezina upotreba može postati
kreativna.
Ali na razini većih društvenih grupa, na primjer klasa,
mistifikacija se pretvara u opasno sredstvo manipulacije.
Naime, govornici, pripadnici određene grupe, ne mije-
njajući izraz, mijenjaju plan sadržaja, ali tih su promjena
svjesni samo oni, dok njihovi slušaoci i sugovornici iz drugih

221
grupa smatraju da jezične jedinice i dalje imaju dotad
uobičajeni sadržaj i postupaju u skladu s tako shvaćenim
porukama, ne opažajući da su te jedinice postale •prazne• i
da, na primjer, pojedine akcione parole više ne obavezuju
ni na kakvo djelovanje. Klasične primjere jezičnih mistifika·
cija te vrste pružaju ·nam sva totalitarna društva i njihova
upotreba nekih ključnih političkih riječi kao što su •demo-
kracija•, •slobodac, •narode. Lako je shvatljivo da je misti-
fikacija jedan od uobičajenih oblika klasnog pritiska.
Proces •vraćanja• stvarnog sadržaja riječima, upozorava-
nja na to gdje su i kako su izvršeni pojedini semantički
pomaci, mogli bismo nazvati demistifikacijom u je1.iku; i
kao što je mistifikacija sredstvo klasnog priti'ska, tako i de-
mistifikacija mora biti ugrađena u klasnu revolucionarnu
borbu. No i jedna i druga pojava, dakako, daleko nadilaze
granice lingvistike: demistifikacija nije samo pronalaženje
nekih fiktivnih •pravihc sadržaja s pomoću filološke analize,
nego je - u optici u kojoj je jezična djelatnost čovjekova
praksa - zbiljsko djelovanje u svijetu koji nas okružuje,
iznalaženje realnih veza između riječi i djela. Zato klasični
primjer demistificiranja može biti Marxovo očitavanje se-
mantičkih pomaka u domeni ekonomske teorije i filozofije,
koje je ujedno bilo i zahtjev za praktičnim djelovanjem i
provođenje takva djelovanja.
Sve pojave koje su proizvodi ovakva odnosa između jezika
i politike, a i mnoge druge, ovdje nespomenute, prisutne su,
dakako, i u našen:i društvu, ponekad u vrlo specifičnim i po-
malo zamagljenim oblicima, upravo u onoj mjeri u kojoj u
njemu još postoji klasno raslojavanje i u kojoj je omogu-
ćeno da pojedine društvene grupe u njemu steknu moć nad
drugim grupama ili, u pojedinim segmentima, nad cjelokup-
nim društvom. Zbog toga bi, kao i drugdje, takav tip lingvi-
~tičkih analiza zacijelo mogao dati značajne podatke o društ-
venim stanjima i njihovim promjenama.

Kod nas se, međutim, javlja i jedan specifičan fenomen,

koji nas prisiljava da osobito pažljivo izgrađujemo opću
teoriju komunikacije i manost o jeziku i koji će, vjerujem,
morati ove nauke orijentirati u sasvim novom pravcu: to
je potreba za samoupravnom komunikacijom. Naime, u
društvu koje se zasniva na samoupravnim principima i koje
pretendira na to da svaki njegov sudionik s podjednakom

222
mpći praktički djeluje u njegovu oblikovanju, koje, prema
tome, teži za tim da dokine izdvojenost politike u zasebno
područje i integrira je u totalitet društvenog života, u takvu
je društvu neophodno ostvarivanje ravnopravne, punopravne
i nemistificirane komunikacije, jer je ona jedan od predu-
vjeta ravnopravnosti sudionika društva. Zbog toga ispitivanje
društvenih tokova informacija - a, dakako, riječ je još
uvijek najčešće o informacijama koje se prenose jezičnom
djelatnošću - dolazi polako u žarište interesa; ne treba se
pri tome zavaravati: lingvistika i teorija komunikacije mogu
samo pripomoći rješavanju takvih problema, ali ih nipošto
ne mogu u potpunosti riješiti.
U razmatranju takve vrste saobraćanja možda bi bilo ko-
risno razlikovati samu komunikaciju kao prenošenje obavi-
jesti od razumijevanja. Jedan je od preduvjeta komunikacije
i mogućnosti prenošenja obavijesti, kao što smo vidjeli, po-
stojanje sistema znakova zajedničkog govorniku i slušaocu.
Cinjenica da je sistem znakova, osobito ako se govori o je-
ziku, zajednički govorniku i slušaocu posljedica je čitava niza
društvenih i historijskih uvjeta, i ona je doista dovoljna da
- ako su druge okolnosti, kao što je prohodnost kanala, na
primjer, ispunjene - sudionici komunikacijskog procesa me-
đusobno saobraćaju i da prenose jedan drugome informa-
cije, u skladu s teorijom informacija. No nerijetko se događa
da je komunikacija uspostavljena a da usprkos tome među
go,·ornikom i slušaocem nema razumijevanja: ono je stu-
panj više od puke komunikacije. Naime, za jezičnu komuni-
kaciju dovoljno je poznavanje plana sadržaja (i plana izraza>
jezičnog sistema, dok je za razumijevanje potrebno i zajed-
ničko proživljeno iskustvo o univerzumu koji se komunicira,
i tu se prenose obavijesti u potpunosti nemjerljive u okviru
teorije informacija.
Prava samoupravna komunikacija morala bi, da bi doista
bila uspješna, prerasti jednom u samoupravno razumijeva-
nje, a za nj očito nije dovoljna samo relativna identičnost
jezične djelatnosti nego i istovetnost svih onih oblika prak-
se o kojima se u samoupravnom društvu komunicira, a to
znači stvarno zajedništvo interesa. To je ponovo izvan ling-
vističkih dometa.

Ipak, čini se da na tradicijama znanosti o jeziku, apsorbi-

rajući u sebe sva pozitivna dostignuća strukturalistički ori-

223
jentirane lingvistike, u najnovije vrijeme na različitim stra-
nama svijeta izrasta jedna nova lingvistika kojoj je temeljna
pretpostavka uraslost jezične djelatnosti i njezinih aspekata,
jezika i govora, u društvo i u praktički, društveno i histo-
rijski determiniran, čovjekov život. Ta se lingvistika, čak
i onda kad nema takvih namjera, na raznolik~ načine uklju-
čuje u kritičke analize društva i društvenih odnosa i osvjet-
ljava jezične fenomene sa sasvim novih i dosad neuočenih
pozicija.
U našim okvirima trebalo bi da ona pridonese konstituira-
nju revolucionarne teorije društva i da stvori teoretske i,
koliko je to moguće, praktičke preduvjete ia jezičnu dezali-
jenaciju.

224
 BIBLIOGRAFIJA

Sve su bibliografske jedinice navedene najprije abecednim

redom, a zatim su, s p<>moću brojeva koji su im pric:lruleni,
raspoređene po pojedinim poglavljima.

I. O. S. Ahmanova, Slovar' lingvisti.če.skih terminov, Sovetskaja

enciklopedija, Moskva 1966.
2. E. Arcaini, L' educai.iorue linguistica come strumento e come
fine, Feltrinelli, Milano 1978.
3. E. Arcaini, Principi di linguistica a.pplica.ta., li Mulino, Bo-
logna 1967.
4. R. Barthes, Knjitevnost, mitologija, semiologija, Nolit, Beo-
grad 1971.
S. V. Belevitch, Langage tU.s machine.s .et langa.ge humain,
Office de publiclt6, Bruxelles 1956.
6. I!. Benveniste, Probl~me.s de linguistique gaura.le, Galli-
manl, Paris 1966.
6a. B. Bemstein [Bernstajn], Jetik i dndtvene klase, BIGZ,
Beograd 1979. C- Cla.ss, Code.s and Control, vol. I, Routledge
and Kegan Paul, London 1974]
7. G. Bemito, La. sema.ntU:a., Zanichelli, Bologna s. a.
8. L. Bloomfield, Language, Holt, Rinehart and Winston, New
York 1933.
9. D. Brozović, Standardni jei,ik, Matica hrvatska, Zagreb 1970.
10. R. Bugarski, Jetik i lingvistika., Nolit, Beograd 1972.

15 Poaled u linpistitu 225

11. R. Bugarski, Ling11istika o čoveku, BIGZ, Beograd 1975.
12. L-J. Calvet, Pour et contre Saussure, Payot, Paris 1975.
13. Y. R. Chao, Language and Symbolic Systems, Cambridge
University Press, Cambridge 1968.
14. P. Chauchald, Le langage et la pensee, P. U. F., Paris 1956.
15. N. Chomsky, Aspects of the Theory of Syntax, ·M. I. T. Press,
Cambridge 1965.
16. N. Chomsky, Cartesian Linguistics, Harper and Row, New
York 1966.
17. N. Chomsky [Comski], Gramatika i um, Nolit, Beograd 1972.
18. N. Chomsky, Language and Mind, Harcourt, Brace and
World, New York 1968.
19. N. Cbomsky, Reflections on Language, Pantheon Books,
New York 1975.
20. N. Chomsky, Studies on Semantics in Generative Grammar,
Mouton, The Hague - Paris 1972.
li." N. Chomsky, Syntactic Structures, Mouton, The Hague 1957.
22. M. Coyaud, Linguistique et documentation, Larousse, Paris
1972.
23. D. Delas-J. Filliolet, Linguistique et poetique, l..a.rousse, Paris
1973.
24. P. Dragojlović, Informatika, školska knjiga, Zagreb 1977.
25. DrWtvenost komunikacije, Prilozi Zavoda za kulturu Hrvat-
ske 2, Zagreb 1978.
26. O. Ducrot-Tz. Todorov, Dictionnaire eneyclopedique des
sciences du langage, Seuil, Paris 1972.
27. 1. A. Fishman, Sociologija jezika, Svjetlost, Sarajevo 1978.
[ = Sociology of Language, Newbury House, Rowley 1970]
28. P. Garde, L' accent, P. U. F., Paris 1968.
29. 1. Gelb, A Study of Writing, The University of Chicago Press,
Cbicago - London 1972.
30. A. V. Gladkij-1. A. Mel'čuk, Elementy matematil:eskoj ling11i-
stiki, Nauka, Moskva 1969.
31. H. A. Gleason, An Introđuction to Descriptive Linguistics,
Holt, Rinehart and Winston, New York 1961•. [1955']
32. M. Grammont, Traite de phonetique, Delagrave, Paris 19688 •
[19331)
33. A. Graur-L. Wald, Scurtil istorie a lingvisticii, Editura stiin-
µficl, Bucurefti 1965. ·
34. A. J. Greimas, Semantique structurale, Larousse, Paris 1966.
35. P. Guiraud, L'etymologie, P. U. F., Paris 1964.
36. P. Guiraud, La semantique, P. U. F., Paris 1965.
37. P. Guiraud, Semiologija, BIGZ, Beograd 1975. [- La semio-
logie, P. U. F., Paris 1971]
38. P. Guiraud, Stilistika, Veselio Masleša, Sarajevo 1964. [= ·La
stylistique, P. U. F., Paris 1961]

226
39. G. Gumtch, Sociologija I i II, Naprijed, Zagreb 1966.
(=TraiU de sociologie, P. U. F., Paris 19631)
40. M. Halle, The Sound Pattern of Russian, Mouton, The Hague
1959.
41. M. A. K. Halliday, Language as Social Semiotics, Edward
Amold, London 1978.
42. Z. S. Harris, Methods in Structural Linguistics, The Univer·
sity of Chicago Press, Chicago 1951.
43. G. Helbig, Geschichte der neueren Sprachwissenschaf t, Ro-
wohlt, Reinbek bei Hamburg 1974.
44. Ch. Higounet, L' kriture, P. U. F., Paris 1955.
45. L. Hjelmslev, Essais linguistiques, Les gditions dc Minuit,
Paris 1971.
46. L. Hjclmslev, Le langage, Les gditions dc Minuit, Paris
1966. [ ~ Sproget, Berlingske Forlag, K0benhavn 1963]
47. L. Hjclmslcv, Prol6gom~nes a une theorie du langage, Les
:editions dc Minuit, Paris 1968. [- Omkring sprogteoriens
grundlaeggelse, Akademisk Forlag, K0benhavn 1943]
48. C. F. Hockett, A Course in Modern Linguistics, Macmillan,
New York 1958. ·
49. M. Ivić, Pravci u lingvistici, Driavna založba Slovenije,
Ljubljana 1978•. (1961']
SO. R. Jakobson, Essais de linguistique generale, Les gditions
de Minuit, Paris 1963 (I), 1973 (II).
51. R. Jakobson, Lingvistika i poetika, Nolit, Beograd 1966.
52. R. Katič:ić, A Contribution to the General Theory of Com-
parative Linguistics, Mouton, The Hague - Paris 1970.
53. R. Katičić, Jezikoslovni ogledi, školska knjiga, Zagreb 1971.
54. R. Katičić, Osnovni pojmovi suvremene lingvističke teOrije,
Sveučilište u Zagrebu, Zagreb 1967.
55. J. J. Katz-F. Postal, An Integrated Theory of Linguistic De-
scriptions, M. I. T. Press, Cambridgc 1964.
56. A. Kondratov, Kniga o bukve, Sovetskaja Rossija, Moskva
1975.
57. B. I. Kosovskij, ObJčee jazykoznanie, Vyšejšaja škola, Minsk
1968.
58. J. Kristeva, E'lfLElWT&K~ Recherches pour une semanalyse,
Seuil, Paris 1969.
59. R. Lafont, Le travail et la langue, Flammarion, Paris 1978.
60. Le langage, Encyclopedie de la Pteiade, Gallimard, Paris
1968.
61. H. Lefebvre, Le langage et la societe, Gallimard, Paris 1966.
62. H. Lefebvre, La vie quotidienne dans le monde moderne,
Gallimard, Paris 1968.
63. H. Lefebvre, S onu stranu strukturalizma, Komunist, Beo-
grad 1973. [ = Au de-ltl du structuralisme, Anthropos, Paris
1971]

227
64. A. A. Leont'ev, Psiholingvistika, Nauka, Leningrad 1967.
65. G. C. Lepschy, La linguistica strutturale, Einaudi, Torino
1966. .
66. M. Leroy, Les grands courants de la linguistique moderne,
L' Universit6 de Bruxelles, Brmelles 19711• [1963')
67. La linguistique, guide alphabetique csous· la direction
d' An~ Martinet), Denoa, Paris 1969.
68. J. Lyons, lntroduction to Theoretical Linguistics, Cambridge
University Press, London - New York 1968.
69. J. Lyons [Lajons], Lingvist~lca revolucija Noama Comskog,
~· Beograd 1974. [ == Chomsky, Fontana/Collins, London

70. B. Malm~, Les nouvelles tendance.s de la linguistique,

P. U. P., Pans 1966. [ „ Nya viigar inom sprakforskningen,
Svenska BokfčSrlaget, Stockholm 1962)
71. B. Malmberg, La phonitique, P. U. F., Paris 1954.
72. J.-B. Marcellesi-B. Gardin, lntroduction a la sociolinguis-
tique, Larousse, Paris 1974.
73. A. .Martinet, Economie de.s changements phonetique.s, Pran-
cke, Berne 1955.
74. A. Martinet, Slements de linguistique gtnirale, Armand
Colin, Paris 1967.
75. A. Martinet [Martine), Jel.ik i funkcija, Zavod za izdavanje
udžbenika, Sarajevo 1973. [- A Functional View of Lan-
guage, Clarendon, Oxford 1962)
76. A. Martinet, La linguistique synchronique, P. U. F., Paris
1965.
77. J. Martinet, Clefs pour la stmiologie, Segbers, Paris 1973.
78. K. Marx-F. Engels, Rani radovi, Naprijed, Zagreb 1967•.
79. K. Marx-F. Engels-V. I. Lenjin, O jedku, Kultura, Beograd
1970.
80. T. De Mauro, lntroduz.ione alla semantica, Laterza, Bari
1965.
81. T. De Mauro, Senso e significato, Adriatica, Bari 1971.
12. A. Meillet, Linguistique hisJorique et linguistique ftntrale,
KJincksieck, Paris 19511 (I), 1952' (II), [1921 1 ( ), 1938'
(II)]
83. A. Meillet, La mtthode comparative en linguistique histe>
rique, Cham.pion, Paris 1925.
M. A. Meillet [Meje], Uvod u uporedno proubwanje indoevro~
skih jeV.lca, Naučna knjiga, Beograd 1965. [- lntroduction
a l' etude comparative de.s langues indo-europtennes, Paris
1903]
~. M. Minović, Uvod u nauku o jeV.ku, Svjetlost, Sarajevo
1978•.
86. R. Moreau, lntroduction a Za thtorie des langages, Hachette,
Paris 1975.

228
 87. Ch. Morris [Moris], Osnove teorije o znacima, BIGZ, Beo-
grad 1975. [= Foundations of the Theory of Signs, The
University of Chicago Press, Cbicago 1938]
88. G. Mounin, Clefs pour la linguistique, Seghers, Paris 1968.
89. G. Mounin, Clefs pour la simantique, Seghers, Paris 1972.
90. G. Mounin, Dictionnaire de la linguistique, P. U. F., Paris
1974.
91. G. Mounin, Ferdinand de Saussure, Seghers, Paris 1968.
92. G. Mounin, Histoire de la linguistique des origines au XX•
sikle, P. U. F., Paris 1970.
93. G. Mounin, lntroduction /J. la simiologie, Les 2ditions de
Minuit, Paris 1970.
94. G. Mounin, La linguistique du xx• siule, P. u. F., Paris
1972.
95. G. Mounin, Lu probl~mes thwriques de la traduction, Gal-
limard, Paris 1963.
96. Ch. Muller, lnitiation cl la statistique linguistique, Larousse,
Paris 1968.
97. !. Muljalđć, O~ fonologija i fonologija talijanskog jezika,
školska knjiga. Zagreb 1970.
98. New Horizons in Linguistics (edited by J. Lyons), Penguin
Books, Harmondsworih 1970.
99. F. R. Palmer, Semantics, Cambridge University Press, Cam-
bridge 1976.
100. J. Perrot, La linguistique, P. U. F., Paris 1953.
101. J .•M. Peterfalvi, lntroduction d la psycholinguistique, P. U.
F., Paris 1970.
102. A. Ponzio, Jedbra proizvodnja i druitvena ideologija, Ak.ol-
ska knjiga, ~ 1978. [- Produzione linguistica e ideo-
logia sociale, De Donato, Bari 1973]
103. S. Potter1 Language _in the Modem World, Penguin Books,
Hannonasworth 1968.1 [19601]
104. B. Pottier, Comprendre la linguistique,· Marabout, Verviers
1975.
105. L Prieto, Studes de linguistique et de sbniologie gb&Aralu,
Droz, Gem:ve 1975.
106. L Prieto, Messages et signaw:, P. U. F., Paris 1966.
106a. M. R.adcmmovi~. Sociolingvistika, BIGZ, Beograd 1979.
107. A. A. Reformatskij, Vvedenie v jazykovedenie, Prosveščeuie,
Moskva 1967•. [194'71]
108. F. Rossi-Landi, Semiotica e ideologia, Bompiani, Milana 1972.
109. E. Sapir, Language, Harcourt, Brace and World, New York.
1921.

229
110. F. de Saussure [Sosir], Opfta lingvistika, Nolit, Beograd
1969. [ = Cours de linguistique generale, Payot, Paris -
Lausanne 1916]
111. S. Savić, Razvojna psiholingvistika, Institut za lingvistiku,
Novi Sad 1976.
112. A. Schaff, /fzyk a poznanie, Panstwowe naukowe, Warszawa
1964.
113. M. Scbubiger, EinfUhrung in die Phonetik, Walter de Gruy·
ter and Co, Berlin 1970.
114. R. Simeon, Enciklopedijski rjdnik lingvističkih naziva I i
li, Matica hrvatska, Zagreb 1969.
115. Sprache, eine EinfUhrung in die modeme Linguistik, 1 und
2, Fischer, Frankfurt a/M 1973.
116. S. K. šaumjan, Struktumaja lingvistika, Nauka, Moskva
1965.
117; D. škiljan, Dinamika jezičnih struktura, Studentski centar,
Zagreb 1976.
118. D. škiljan, Govor realnosti i realnost jezika, školska knjiga,
Zagreb 1978.
119. D. škiljan. Osnove semiologije komunikacije, Sveučilište u
Zagrebu, Zagreb 1979.
120. R. Titone, Primijenjena psiholingvistika, školska knjiga,
Zagreb 1977. [... Psicolinguistica applicata]
121. N. S. Troubetzkoy, Principes de phonologie, Klincksieck,
Paris, 1949. [- Grundi.Uge der Phonologie, TCLP 7, Praha
1939)
122. S. Ullmann, Prkia de semantique franfaise, Francke, Berne
1952.
123. J. Vendry~. Le langage, La Renaissance du livre, Paris
1923.
124. L S. Vygotskij [Vygotsky], Thought and Language, M. I. T.
Press, Cam.bridge 1962. [ = lzbrannye psihologičeskie issle-
dovanija, Moskva 1956] ·
125. H. F. Wendt, Sprachen, Fischer, Frankfurt a/M 1961.
126. B. L. Whori, Language, Thought and Reality, Wiley, New
York 1956.
127. D. Wunderlich, Grundlagen der Linguistik, Rowohlt, Reinbek
bei Hamburg 1974.
128. V. A. Zvegincev, Teoretičeskaja i prikladnaja lingvistika,
Prosveščenie, Moskva 1968.

230
 O) Uteratura uz sva W uz veBnu poglavlja
1, 26, 60, 67, 68, 88, 90, 98, 1()0, 104, 107, 114, llS.
1) Uz 1. poglavlje
39, S4, ll7.
2) Uz 2. poglavlje
- jezici svijeta: 8, 13, 31, 46, 12S.
- pisma svijeta: 29, 44, 56.
3) Uz 3. p_oglavlJe
- .JPće povijesti lingvistike: 43, 4CJ, 66, 70, 117.
- predsuussureovski.. i nestrukturalistička lingvistika: 33,
85, 92.
- strukturalistička lingvistika općenito: 6S, 94.
- de Saussure: 12, 91, 110.
- francuska sociolo!ka .fkola: 6, 82, 83, 123.
- sociolingvistika: 6a, 27, 41, 72, 106a.
- pratani: 50, Sl, 121.
- Martinet: 73, 74, 7S, 76.
- glosematika: 4S, 46, 47.
- američka lingvistika: 8, 10, 11, 42, 48, 109, 126.
- generativna gramatika: lS, 16, 17, 18, 19, 20, 21, 40, SS,
69, 116.
- psiholingvistika: 14, 64, 101, 111, 120, 124.
- marksizam i poststrukturalizam: 61, 62, 63, 78, 79, 102,
108, 112, 117, 118.
4) Uz 4. poglavlje
28, 32, Sl, S7, 71, 97, 113, 121.
5) Uz 5. poglavlje
8, 31, S7, 74.
6) Uz 6. poglavlje
8, lS, 23, 31, 38, S3, S4, S7, 74.
7) U 7. poglavlje
7, 34, 36, 80, 81, 89, 9S, 99, 117, 122, 128.
8) Uz 8. poglavlje
2, 3, 9, 13, 27, 31, 103, 118.
9) Uz 9. poglavlje
10, 50, Sl. 52, S3, 103, 109.
10) Uz 10. poglavlje
8, 3S, 52, S3, s-2. 83, 84, 92, 103, 110.
li) Uz 11. poglavlje
4, 37, 47, S3, S8, 77, 87, 93, IOS, 106, 110, 119.
12) Uz 12. poglavlje
5, 22, 24, 30, 49, Sl, 6S, 86, 96, 119, 127, 128.
13) Uz U. poglavlje
25, .S9, 118.

231
INDEKS IMENA, LINGVISTICKIH ŠKOLA, PRAVACA
I RAZOOBUA

Brojevi stranica na kojima su pojedini znanstvenici ili uče­

nja stavljeni u povijesni kontekst štampani su polumasno.

Bartoli, M. 52
Beaufront, L. de 44
Aelfric 50 behavioristička lingvistika
afektivna lingvistika 61 76-71
Ahmanova, O. S. 12 Belić, A. 52
Aleksandar Makedonski 45 Benveniste, :e.. 63
američka lingvistika 74--82 Bernstein, B. 64
aplikativno-generativna ling- Bertoni, G. 52
vistika 82--83 Bierwisch, M. 82, 127, 211
Apolonije Diskol 50 biologi7.am 51
Apresjan, Ju. D. 12 Bloomfield, L. 76-77, 78 208,
arapski gramatičari 50 210
arealna lingvistika 52 Boas, F. 74
Amauld, A. SO Boklen, E. 186
Aristarh 49 Bonfante, G. 52
Aristotel 49, 119, 123
Boole, G. 208
Bopp. F. 51
B BreaJ, M. 122
Br0ndal, V. 72
Bali~-, Ch. 55, 61-62 Brugmann, K. 52
Bar-Hillel, Y. 211 Biihler, K. 11-14
Barthes, R. 190, 192, 199 Buyssens, :e.. 119

233
 c G
Cenn Faeland 50 Gaj, Lj. 28
Chomsky, N. 71-81, 82, 8.1, generativna semantika 81
84, 87, 88, 116, 126, 127, 128, Gillieron, J. 137
165, 204, 209, 210, 211 glosematika 72-74
Ciceron 119 grčki gramatičan 49
Cohen, M. 63 Greenberg, J. H. 162
Courtenay, J. B. de 55, 65 Grimm, J. 51
Croce, B. 52 Guberina, P. 62
Cunius, G. 51 Guiraud, P. 189

D H

Dante 50 Halle, M. 80
Darwin, Ch. 51, 84 Halliday, M. A. K. 64
Delbriick, B. 52 Harris, Z. S. 77-78, 118, 2l0
De Mauro, T. 88, 129 harvardska škola 66
Derrida, J. 199 Helmholtz, H. von 93
HerakJit 86
Descartes, R. 50, 81 Hesihije 50
deskriptivizam 77 Hjelmslev, L. 72-74, 76, 123,
Die:i, F. 51 . 189, 200, 208
Dionizije Tračanin 50 Hockett, Ch. F. 77
distribucionalizam 77 Homer 49
Dobrovsky, J. 51 Horacije 119
Donat 50 humanizam i renesansa 50
Dubois, J. 65, 87 Humboldt, W. von 51, 52, 83, •
Durkheim, ~- 56, 64 160, 161
Hymes, D. 65
E
I
Engels, F. 85, 87
etnografska lingvistika 75 indijski gramatičari 49
etnolingvistika 75 interpretativna semantika 80
Isidor iz Seville 50
lvšić, S. 52
F
Filip Makedonski 29 1
Fillmore, Ch. 82 Jakobson, R. 65, 66-68, 69, 71,
Firth, J. R. 75
F'll"iiUbadi 50 74, 78, 83, 98, 204, 213, 215
Fishman, J. 64 jelska škola 76-77
fonološka škola 65 Jespersen, o. 44, n
Foucault, M. 86 Jones, D. 93
Jones, W. 51
francuska sociološka škola
62-63
Frei, H. 61-62 K
Freud, S. 84
funkcionalna lingvistika Karadžić, V. 28
69-71 Karcevski, S. 65

234
Katićić. R. 70, 169, 182, 199 NJ
Katz, J. 80
kazanjska škola ~.5.5 njemačke idealističke škole
Kleene, M. 209 .52
Konstantin 26, 46,
kontekstualna lingvistika 7.5
kopenhaška škola 72-74 o
Kristeva, J. 190, 199, 200
Kruszewski, M. .55, 65 Ogden, C. K. 124
Kvintilijan .50, 119 Os~ood. Ch. 83
Ovidije 119

L p
Labov, W. 6.5
Lafargue, P. 63
Lakoff, G. 81
Lancelot, C. SO
Lefebvre, H. 86
Lenneberg, E. 83
Lenjin, V. I. 85
Leontjev, A. A. 83
Leskien, A. .52
Lotman, Ju. 190
Lyons, J. 126
M Praški lingvistički krug 65-69
Malinovski, B. 7.5
Marcellesi, J.-B. 87
marizam 85--86
Markov, A. A. 214
marksizam i lingvistika
84-18
Marr, N. J. 85--86, 185
Martinet, A. 69-71, 89, 102,
104, 105, 118, 170, 213
Marx, K. 85, 86, 87, 88, 222
Mathesius, V. 6.5
Matore, G. 125
Meillet, A. 62--63, 175
Meljćuk, I. A. 82
Melodije 26, 46
Miklošič, F. .51
. mladogramatićari .52
Morris, Ch. 189
Mounin, G. 189, 192
N Sapir-Whorfova hipoteza 7.5
neolingvisti .51
Panini 49
Passy, P. 93
Pataiijali 49
Paul, H . .52
Peirce, Ch. S. 188-189, 192
Piaget, J. 84
Pike, K. L. 78
Platon 49, 119, 123
Ponzio, A. 88
Postal, P. 80
poststrukturalistićka kreta-
nja 87--88
Prieto, L. 189, 192
Priscijan Gramatik .50
psiholingvistika 83--84
psihologizam .51
Puškin, A. S. 214
R
Ramovš, F. .52
Rask, R . .51, 72
Remije Palemon .50
Richards, I. A. 124
Riffaterrc, M. -M. 198
rimski gramatičari .50
Ross, J. 81
Rossi-Landi, F. 88
Roussdot, P. -J. 93
s
Sapir, E. 74--76, 162, 163, 164
Saussure, F. de .55-a, 61, 62,
63, 65, 66, 67, 69, 71, 72, 73,

235
 88, 102, 103, 121, 123, 175, Trier, J. 125
184, 189, 190, 200, 208, 218 Trubeckoj, N. S. 65--66, 67,
Schaff, A. 86-87 69, 71
Schlegel. A. W. von 160, 161
Schle~l, F. von 160, 161
Schle1cher, A. .51, 167 u
Schleyer, J. M. 44 Uldall, H. J. 74
Schmidt, J . .51, 140, 167 Ullmann, S. 124
Sebeok, Th. 83
Sechehaye, A. ss. 61
Shannon. C. 213 V
Sibawaihi .50
Sievers, E. 93 Varon .50
Skalička, V. 162 Vendcyes, J. 63
Sltinner, B. F. 83 Venn, J. 208
Skok, P. .52 Vinogradov, V. V. 65
Slakta, D. 87 Vossler, K. 52
sociolingvistika 64----'.5 Vygotski, L. S. 84
sociologija jezika 64
srednji vijek 50
Staljin, J. V. 8S
w
Steinthal, H . .51 Wahl, E. de 44
strukturalistička lingvistika Weaver, W. 213
54-83 Weisgerber, L. .52
Sturluson, S. .50 Whitney, W. D. 74
Swadesh, M. 168 Whorf, B. L. 7.5
Sweet, H. 93 Wulfila 46
Wundt, W. 186

s z
šaumjan, S. K. 82-13, 86, 211 Zamenhof, L. L. 44
Zaratuštra 21
T Zenon 59, 86
Zipf, G. K. 206, 207
tagmemika 78
teorija dubinskih padeža 82.
Tesmere, L 118
transformacijska generativna ženevska škola 61-Q
gramatika 78-11 . žirmunski, V. M. 65

236
 INDEKS POJMOVA I TEMA

A akademski stil 120

akcent 100
abeceda 47 akcent rečenice 100
abesiv 109 aksiom (u formalnoj grama·
ablativ 109 tici) 209
adaptacija 144 aktiv 109
adiectivum 108 aktualizacija 61
aditiv 109 akustička fonetika 93
administrativan stil 120 akustička slika 57
adstrat 140 akuzativ 109
adverbijalna omaka 115 alativ 109
adverbijalna rečenica 115 aleatorika 215
adverbiJalna sintagma 113 alegorija 119
adverbiwn 108 alfabet 46, 47
afaziia 67 alfabetizacija 152
afektivan akcent rečenice 100 algebra skupova 208
afiks 106 al~oritam 208
afiksativan jezik 160 aliteracija 119
afirmativna rečenica 115 alofon 97
afrikata 95 alomorf 103
aglomeracijski jezik 161 alternacija 107
aglutinacija 162 alveolar 94
aglutinativan jezik 160, 163 amalgam (u morfologiji) 104
aglutinativan analitički jezik amalgam (pri interferenciji)
161 143
aglutinativan sintetički jezik amorfan jezik 160
161 anakolut 119

237
analitički jezik 161, 163 bilabijal 94
analogija 176 bilingvizam 142
antiteza 120 binaristički opis 98
antonimija 123, 126 binarizarn 67, 214
antroponimija 111 binarna opozicija 67
aorist 109 binary digit 214
aplikacija 82 bit 214
apodoza 115 blagost 98
apofonija 107 boja (glasa) 96
apozicija 115 Booleova algebra 208
apozicijska složenica 107 broj (gramatička kategorija)
apstraktna imenica 109 108
arapske brojke 48 broj (vrsta riječi) 108, 110
arbitrarnost (znaka) 58 buka u kanalu 213
arealna lingvistika 17 bustrofedon 47
argot 148
argument 127
arhaičan stil 120 c
arhaizam 1SO
artikulacija (prema Hjelm- centralna zona 140
slevu) 73 cerebral 94
artikulacija (prema Martine- CF-grammar 209
tu) 69 competence 80
artikulacijska fonetika 93 coni1mctio 108
asimetričan bilingvizam 142
context free ~rammar 209
asimilacija 95 context sensillve grammar 210
asimilacija po mjestu aniku· CS-grammar 210
lacije 96
asimilacija po načinu artiku-
lacije 96
c
asocijativni odnosi 59 čist koncept odnosa 163
asonanca 119 član 110
aspekt 109 čvor 166
aspiriran glas 95
atribut 115
atributna sintagma 113 D
automatsko prevođenje 144 dativ 109
autonoman morfem 105 deep structure 79 ·
autonomna sintagma 71, 118 deklinacija 108
avyayibhiiva 107
azbuka 47 delativ 109
demarkativna funkcija 101.
demistifikacija u jeziku 222
B denotacija 124
dental 94
bahuvrihi 107 derivacija (prema Chom-
barbarizam 150 skom) 79
bau-vau teorija 186 derivacija (u tvorbi riječi)
baza (prema Chomskom) 79 106
baza (ri"eči) 106 derivacijski koncept 163
bazični ~oncept 162 derivacijsko stablo 79
bazični rječnik 207 deskriptivna fonetika 93
bezvučan glas 94 deskriptivna lingvistika 17
bezvučnost 98 deskriptivna stilistika 120

238
determinacija 73
detenninativna složenica 107
devijacija 205
diferencijacija 96
diftong 94
difuznost 98
diglosija 142
digram 47
dijakritički znak 48
dijakronijska fonologija 96
dijakronijska lingvistika 17,
58
dijakronijska semantika 122
dijalekt 135
dijalektalizam 150
dijalektologija 136
dijasistem 136
dijelni broj 110
dilatacija 96
dinamički akcent 100
dinamički sistem 196
dinamika jezika 90, 170
ding-dong teorija 186
disimilacija 96
diskontinuiran morfem 104
diskurs 15, 78, 118
distantna asimilacija 96
distantna disimilacija 96
distinktivna funkcija 13, 68,
97
distinktivne obilježje 14, 67,
97
distribucija (u lingvistici) 77
distribucija (u statistici) 205
divergencija 151
djelomična asimilacija 96
dopusna rečenica 115
druga artikulacija 69
drugo lice 109
društveni bilingvizam 142
dual 109
dubinska struktura 79
dubinski padež 82
dug slog 95
dug vokal 94
duljina 107
dvandva 107
dvojezičnost 141
dvojina 109
dvostruka artikulacija 69
E
ekonomija 70
ekspanzija 118
eksperimentalna fonetika 93
ekspiratoran akcent 100
ekspiratoran glas 94 .
eksplicitna norma 196
eksplicitno značenje 124
eksplozija 95
eksploziv 95
ekspresivna vrijednost 120
ekstenzivne značenje 124
ekvivalencija 144
ekvivalentan grafem 47
clativ 109
element skupa 207
elipsa 119
emfaza 127
emotivan akcent rečenice 100
emotivna funkcija 68
enalaga 119
entropija 213
cpenteza 96
esiv 109
etimologija 16, 122, 178
etimologija u užem smislu 178
etimološki pravopis 48
etimon 178
etnik 111
etnonimija 111
eufemizam 128
evolutivna fonetika 93
F
faktitiv 109
faringal 94
fatička funkcija 68
fenotipski jezik 82
figura 119
figura dikcije 119
figura izraza 73, 195
figura konstrukcije 119
figura misli 119
figura riječi 119
figura sadržaja 73, 125, 195
fiksirao akcent 100
filologija 18
filozofiJa jezika 18
filozofska gramatika 50
finite state grammar 209
fiziološka fonetika 93
239
 fleksija 108
flektivan jezik 160
flektivan analitički jezik 161
flektivan sintetički jezik 161
fokus 127
fonem 13, 66, 61, 15, 97
fonematski pravopis 48
fonemika 96
fonemski sistem 14, 98
fonetika 14, 66, 92
fonetizacija 44
fonetska mterpretacija 79
fonetska transkripcija 101
fonetski pravopis 48
fonetski zakon 176
fonograf 93
fonofogija 13, 66, 96
fonologi~a rečenice 100
fonologi1a riječi 100
fonološka podudarnost 180
fonološka posuđenica 141
fonološka sastavnica 79
fonološka transkripcija 101
fonološki sistem 14, 98
fonološki zakon 176
fomia izraza 73
formalan sistem 203
fonnalizacija 203
formalna analogija 177
formalna definicija 73
formalna gramatika 208
- forman t I07
forma sadržaja 73
fraza (u semantici) 128
fraza (u sintaksi) 114
frazeologem 128
frekvencija (glasa) 96
frekvencija (u statistici) 205
frikativ 95
funkcija (prema Hjelmslevu)
73
funkcije jezika 68
funkcionalan morfem 105
funkcionalna fonetika 96
funkcionalna sintagma 118
funkcionalna sintaksa 71, 118
funlttiv 73
futur 109
fuzijski jezik 163
G H
genealoško stablo 166
generativna semantika 127
240
genetska srodnost 158, 165
genetska stilistika 120
geneza jezične raznolikosti
153
genitiv 109
genotipski jezik 82
geografska lingvistika 17, 137
geolingvistika 137
glagol 108, 110
glagolski predikat 115
giaS 14, 94
glavna rečenica 114
glavni akcent 100
glavni broj 110
glavni dijelovi rečenice 115
glotaliziranost 98
glotogonija 186
glotokrooologija 168
gotovost 109
govor 12, S6
govornik S6
govorni organi 94
gradivni pridjev 109
gradski lokalni sistem 135
grafem 47
grafemika 47
gramatem 15, 70, 104
gramatička kategorija 108
gramatički monem 70
gramatički morfem 104
gramatički rod 109
gramatički subjekt 115
gramatika SO
gramatika nezavisna od kon-
teksta 209
gramatika s konačnim bro-
jem stanja 209
gramatika zavisna od kon-
teksta 210
grana (jezične porodice) 167
· grana (na geoealoškom stab-
lu) 166
granica sloga 95
gravirano pismo 48
grozd semantičkih polja 16
grupa 167
guna 107
gutural 94
haplologija 96
harmonizacija 96
hidronimija 111 interdependencija 73
hijerarhijska klasifikacija 157 interferencija jezika 142
hi palaga 119 interiectio 108
hiperonim 126 interpretacija 143
hiponim 126 interpretativna semantika 127
hiponimija 126 interpunkcija 48
histori~ska fonetika 93 intersilabična uloga naglaska
histori1ska lingvistika 17 100 .
homonimija 123 intonacija 100
horizontalna raznolikost (je- intrasilabična uloga naglaska
zika) 134 100
introfleksija 16Z
invari~anta 73
I invariJantan fonem 66
ironija 120
idealni govornik ili slušalac iskaz 114
80 iskazivanje 87
ideografsko-slogovno pismo izjavna rečenica 115
45 izlazni jezik 144
ideogram 44 izofona 137
idiolekt 134 izoglosa 137
idiom (u jezičnoj raznoliko- izolativan jezik 160, 163
sti) 137 izoliranje 162
idiom (u semantici) 128 izomorfa 137
ilativ 109 izomorfizam 189
imanentna lingvistika 17, 72 izosintagma 138
ime 108 izraz modema 102
imenica 108, 109 izraz sema 193
imenička zamjenica 110 izražavanje 83
imenski predikat 115 izreka 114
immediate constituens 77 izrična rečenica 115
imperativ 109 izuzetna rečenica 114
imperfekt 109
implicitna norma 196
implicitno značenje 124 J
implikacija 127
implozija 95 iafetitska teorija 185
impresivna vrijednost 120 1ednačenje 95
indikativ 109 ·jednina 108
indikator 191 jednojednoznačno pridndiva·
individualni bilin · 142 nje 193
indoevropeistika 174
indoevropska poredbena ling·
jedn6jezičnost 141
jednostavan grafem 47
vistika 174 1ednostavna rečenica 114
infiks 106 1ednovišeznačno pridruži-
informacija 212 vanje 193
inherentno obilježje 69 jez~ 118
injunktiv 109 jezici u kontaktu 140
inkompatibilan hiJ;lOnim 126 jezična djelatnost 11, 55
inkorporativan jezik 161 lezična familija 166
inspiratoran glas 94 lezična granica 1'38
instrumental 109 lezična liga 139, 159
lezična porodica 20,
166.
intenzitet (glasa) 96
intenzivno mačenje 124 Jezična praksa 11

16 Pogled u 1.inJvistiku 241

Jezična raznolikost 132 kombinatorička varijanta 66,
Jezična shema 73 97
lezična skupina 20, 167 kombinatorika 215
lezična zajednica 138 kompaktnost 98
Jezične univerzalije 165 komparacija 110
Jezični otok 138 komparativ 110
Jezični savez 139, 159 komparativna fonetika 93
jezični standard 17 komparativna lingvistika 17,
jezični uzus 73 173
·ezični znak 57 komparativna metoda 50
/ezi.čno planiranl·e 152 kom para tivno-historijska eti·
jezično vrijeme 69 mologija 178
jezik (kao pojedinačni idiom) komparativno-historijska me-
136 toda 174, 180
jezik (uopće) 12, 56, 73 kompleksija 215
~ezik-kći 167 komplementarna distribucija
lezik kulture 149 66
Jezik-majka 166 komplementarnost 126
jezik-potomak 167 komponencijalna analiza 125
jezik-predak 166 kompozicija 106
jezik sa složenim sinLaklič· komunikacija 217
kim relacijama 163 komunikacijska praksa 217
jezik s čistim sintaktičkim komunikacijski akt 118, 217
relacijama 163 komunikacijski proces 217
jezik u književnosti 198 komunikativna kompetencija
jo-he-ho teorija 186 65
komutacija 142
konativna funkcija 68
K kondicional 109
konfiks 106
kakwninal 94 kOn$1UC11Cija 116
kalk 141, 144 kon1ugacija 108
kalkulus predikata 127 kon1unktiv 109
kanal 213 konkordancija 1JJ7
kapitala 48 konkretan koncept 162
kamuu:fhdraya 107 konkretan koncept odnosa
kasan bilingvizam .142 163
kategorijalno pravilo 79 konkretizacija 131
kibernetika 19, 212 konkretna imenica 109
kimograf 93 konotacija 124
klasifikaci~a jezika 157
konotacijski jezik 1JJO
klasifikaciJa semioloških sus- konsonant 94
tava 194 konsonantnost 98
Kleeneova gramatika 209 konstantan funktiv 73
klik 94 konstelacija 73
kn"iževni jezik 149 kontaktna asimilacija 96
mj~teoretska stilistika kontaktna disimilacija 96
kontaktna srodnost 158, 159
kod 196, 213 kontekstualna analiza 125
lcoine 147 kontrast 99
količina informacije 214 kontrastivna lingvistika 17
kombinacija 215 konvencionalnost (znaka) 58
kombinatorička fonetika 93 konvergencija 151

242
koordinacija 118
koordinativan veznik 110
koordinativna sintaP.ta 113
koordinirana klasifikacija
157
kopula 115
kopulativna slofenica 107
korelacija 73
korijen 106
korijenski jezik 160
korpus 77
kratak slog 95
kratak vokal 94
kreativnost (jezika) 12, 90
kreativnost (prema Chom-
skom) 79
kreolski jezik 147
kriptografija 2(11
kriterij kooCCJ?ata 75
kultiviran jezik i govor 146
kurziv 48
kvadrijal 109
kvalitativan pridjev 109
kvantitativna lingvistika 17
linearnost (znaka) 58
lingua franca 147
lingvistička geografija 137
lingvistička semantika lS
lingvistička statistika 20S
lingvistička stilistika 120
lingvistički atlas 137 ·
lingvistika 11
lingvistika $ovora S6'
lingvistika Jezika 56
literarni jezik 149
litota 120
logički akcent rečenice 1()()
logički subjekt 1lS
logika u lingvistici 211
logotaksija 116
lokalni 'ovor 13S
lokalni Jezični sistem 13S
lokativ 109
u
ljudsko prevođenje 143

L M
labi~al 94 m~etofon 93
labiJal~ost 98 m&JUSkula 48
labiJaliziran sonant konso- makrosociolingvistika l4S
nant 9S manifestacija 191
labijaliziran vokal 94 Markovljev proces 214
labiodental 94 matematička lingvistika 17,
labiografija 93 20S .
lanac komunikacijskog pro- matematička lingvistika
cesa 213 kvantitativn<>jJ til?a 20S
langage SS matematička hngY'lStika ne-
langue 56 kvantitativnog tiP.a 2(11
laringal 94 materijalna aruilogija 177
laringoskopija 93 materinji jezik 140
leksem lS, 70, 104 m~ 109
leksička posuđenica 141 medijan 20S
leksički morfem 104 mekonepčan glas 94
leksija 124 melodijski akcent 100
leksikoarafija 16 merizam 97
leksikofogija 16, 110 metafonija 107
leksikon (prema Chomskom) metafora 119
79 meta~ezička funkcija 68
lice 109 meta1ezik 19, 204
lična imenica 109 metateza 96, 119
lična zamjenica 110 metoda minimalnih parova
lik 109 66
likvida 94 metonimija 119

243
metrika UJO, 119
mi· ešan ·ezik 164
~olingvistika 145
minuskula 48
rnistifikacija u jeziku 221
mitološka teori1a 186
mlesni ~or 135
mJesni Jezični sistem 135
množina 108
modulacija 144
modus 205
moguć slučaj 215
monem 70, 102
monogeneza jezika 85
monovalentan grafem 47
morf 14, 70, 103
morfem 14, 70, 102
morfem (prema Martinetu) 70
morfematsld pravopis 48
morfo(fo)nologija 14, 100
morfologija 14, 102
morfološka klasifikacija 159
morfološka :t>05uđenica 141
morfološki sistem 104
muški rod 109
muzikalan akcent 100
N
nacionalni jezik 149
118'7:in 109
načinska rečenica 115
naglasak 100 · objektna rečenica 115
nagl•šen s1oK 95
namjerna re'&mica 115
napetost 98
narječje 135
nastavak 106
nativistička teorija 186
nazal 94
nazalan glas 94
nazalnost 98
nedinamički sistem 196
negativna rečenica 115
neKlotaliziranost 98
neionsonantnost 98
nelabi"aliziranost 98
nelabi~
nena
vokal 94.
n slog 95
neoclređena zamjenica 110
neologizam 150
nepalataliziranost 98
244
neposredna sastavnica 77,
116
neprav uzvik 110
neprekidnost 98
nepromjenljiva riječ 108
neproširena rečenica 114
nereceptivan b1lingvizam 142
nesvršenost 109
neutralan stil 120
neutralizacija 97
nevokalnost 98
nezavisna sintagma 113, 118
nezavisno složena rečenica 114
neživ rod 109
niječna rečenica 115
niska tonalnost 98
nizak stil 120
nizak vokal 94
noetičko polje 193
nomen 108
nominativ 109
norma 148, 196
normalna vrijednost 205
normativna lingvistika 17
nosilac sloga 95
nostratička teorija 185
nulti stupanj 107
numerus 108
o
obavijest 212
objekt 115
objektna sintagma 113
obraćenje 84
odnosi među semiološkim su·
stavima 196
odnos ~ezika i govora 153
odnos ~ezika i mišllenl·a 53
· Odnos ~ezika i nacije 39
odnos 1ezika i politike 220
odnos jezika i stvarnosti 53
odnosna rečenica 115
odnosna zamjenica 110
odstupanje 205
ograničen kod 64
okluziv 95
onomasiologija 122
onomastika 111
onomatopeja 128
opća fonologija 97
opća imenica 109
opća lingvistika 16, 51 pisan ~ovor 146
opća semiol~ja 192 pisan Jezik 146
opismenjivanje 152 pismeni bilingvizam 142
opisna lmgvistika 17 pismenost 48
opozicija (kao paradigmatski pismo 44
odnos) 99 plan izraza 13
opozicija (prema Trubeckom) plan sadržaja 13
66 plural 109
optativ 128 plurilingvizam 142
opuštenost 98 pluskvamperfekt 109
oralan glas 94 podjela oznaka 190
oralnost 98 podjela semiologije 192
oronimija 111 poetika 119
ortoepija 96 poetska funkcija 68
ortografija 48 poetska upotreba jezika 67
oscilograf 93 poetski stil 120 .
osnova 106 po~F (prema de Saussureu)
otvoren slog 95
otvoren vokal 94 pojam (u semantici) 130
ovjerena rečenica 79 pogodbena rečenica 115
označeno (u lingvistici) 57 pokazna zamjenica 110
označeno (u semiolo~ji) 190 poliglosija 142
označitel~ (u lingvisuc1) 57 poliglotija 142
označitelJ (u semiologijil 190 polisemija 123
oznaka 190 polisintetički jezik 161, 163
polisinteza 162
p. politički diskurs 87
polivalentan grafem 47
padež 109 polukonsonant 94
palatal 94 poluvokal 94
palatalizacija 96 polje izraza 193
palataliziran glas 95 pomoćni jezik 146
palatal.iziranost 98 pomoćni rječnik 209
palatografija 93 poredbena lingvistika 17
paradigma 108 porijeklo jezika 185
paradigmatski odnosi 59, 194 porodica 166
parci!alno pridruživanje 193 poruka 59, 213
paretimologija 179 - posesivna složenica 107
parole 56 posljedična rečenica 115
partikula 110 postanak jezika 185, 186
pasiv 109 postava 59 ·
pasivan bilingvizam 142 posuđenica 141, 144
patois 135 pošiljalac 213
pauza 101 potporodica 167
perlekt 109 potpuna asimilacija 95
perfomumce 80 potvrdna rečenica 115
periferna zona 140 potvrđena rečenica 79
pericxl 115 povijesna etimologija 178
permutacija 215 povoljan slučaj 215
pertinentno distinktivno obi· povratnost 109
ljefje 98 površinska struktura 79
pidžin 147 pozitiv 110
piktogram 44 poznavanje jezika 80

245
praepositio 108
prajezik 167
pravilo preispisivanja 209
pravi uzvik 110
pravopis 48
praznina 107
predikat (kao dio rečenice)
115
predikat (prema Bierwischu)
127
predikativna sintagma 118
predikatna rečenica 115
predikatna sintagma 113
prednji vokal 94
prefiiks 106
prekativ 109
prekidnost 98
presjek (skupova) 208
preslikavanje 190
presupozicija 127
preterit 109
pretpostavka 127
prevođenje 143
prevođenje •ad litteram• 144
prezent 109
preznakovljavanje 196
pridjev 108, 109
pridjevska zamjenica 110
pridruživanje 190
pri~ed.log 108, 110
pri~eglas 107
pritea~~j 107
pri ·vaoje 83
prilog 108, 110
priloška oznaka 115
priloška složenica 107
priložni bro · 110
primalac 211
primaran akcent 100
primitentena fonetika 93
primi~en~ena lingvistika 17
primiJCDJena psiholingvistika
84
P1!,~ifa arbitrarnosti jezičnog
175
princip empirizma 73
principi komparativn<>hist<>
rijske metode 175
princip jezičnog kontinuiteta
175
princip pravilnosti fonetskih
promjena 175
prirodan rod I 09
246
prirodni jezik 196
prisvojan prid~ev 109
prisvojna zamjenica 110
proces 73
produktivnost 200
program 208
progresivna ašimilacija 95
promjenljiv akcent 100
promjenljiva riječ 108
pronomen 108
propozicija 127
prospektivna lingvistika 185
prosta rečenica 114 ·
proširena rečenica 114
protaza 115
proteza 96, 119
provincijalizam ISO
prozodijsko distinktivno obi·
lježje 69, 100
prva artikulacija 69
prvo lice 109
osihoakustika 93
psiholingvistika• 18
publicistički stil 120
pučka etimologija 179
puh-puh teorija 186
punina 107
puno pisanje 45
purizam 151
R
račun vjeroJatnosti 215
radna teorija 186
rang 205
rani bilingvizam 142
rastavna rečenica 114
raz~ovomi jezik i govor 146
razJednačivanje 96
razlika (skupova) 208
razlikovna funkcija 13
·razrađen kod 64
razred 73
razumijevanje 223
realna defirucija 73
reciprocitet 126
recipročna asimilacija 95
rečenica 15, 114
redni broj 110
redoslijed znakova (u pismu)
47
red riječi u rečenici 116
redukcija (kao stupanj pri·
jevoja) 107
redukcija (u logici) 212
redundancija 213
redundantna distinktivno obi-
1" ežje 98
re~uplikacija 107
referencijalna funkcija 68
regresivna asimilacija 95
rekcija 116
rekonstrukcija 183
relacija 73
rema 127
rentgenografija 93
retorika SO, 119
retrospektivna lingvistika 185
riječ 14, 71, 105
rimske brojke 48
rječnik (prema Chomskom)
79
rječnik (u leksikografiji) 111
rod 109
rukopisno pismo 48
rupa u sistemu 71, 99
s sinkronijska lingvistika 17, 58
sabir 146
sadržaj 124
sadrža~ morfema 103
sadrža~ sema 193
sadria~a!:i1l:antema 15
samog · 94
samoupravna komunikacija
222
sandhi 101
Sapirova tipologija jezika· 162
sastavna rečenica 114
sastavnice (gramatičkog us-
trojstva) 1IJ
scriptio plena 45
segment 73
sekundaran akcent 100
sem (kao figura sadržaja) 125
sem (kao semantem) 124
sem (u semiologiji) 192
semantem 15, 124, 129
semantička interpretacija 79
semantička sastavnica 79
semantički trokut 124
semantičko polje 16, 125
semantika 15, 122
semantika rečenice 122
semantika rlieči 122
semantika sfnt~gmi 122
semasiologija 122
semem 124
semiologija 19, 188
semiologija komunikacije 192
semiologija mačenja 192
semiološka pragmatika 189
semiološka semantika 189 ·
semiološka sintaksa 189
semiološki sistem 194
semiotička struktura 73
semiotika 188, 192
seoski lokalni sistem 135
signifiant 57
signifii 57
silazna intonacija 100
silepsa 119
simbol 192
simbolizacijski jezik 163
simetričan bilingvizam 142
simptom 191
sinegdoha 119
singular 108
sinkronijska fonetika 93
sinkronijska fonologija 96
sinkronijska semantika 122
sinonimija 123
sintagma 15, 71, 113
sintagmatika 15, 113
sintagmatski odnosi 59, 194
sintaksa 15, 112
sintaksa diskursa 15, 78, 118
sintaksa rečenice 15, 114
sintaktička posuđenica 141
sintaktička sastavnica 79
sintetički jezik 161, 163
sistem (uopće) 12, 54
sistem (prema Hjelmslevu) 73
situaciona analiza 124
skup 207
skupina 167
slikano pismo 48
sliven konsonant 95
slobodan akcent 100
slog 95
slogovno pismo 45
slovo 47
složena rečenica 114
složen grafem 47
~loženica 107
slušalac 56
služben jezik 149
smisao 124
socijalan bilingvizam 142
247
socijalan dijalekt 146
socijalna posuđenica 63
socijativ 109
sociodi"alekt 146
~ociolekt 146
sociolingvistika 18
sociologija jezika 18
sonant 94
sonoran glas 94
specijalan jezik 147
spektrograf 93
spirant 95
spona 115
sporedan akcent 100
sporedni dijelovi rečenice 115
središnji vokal 94
srednja vrijednost 205
srednji rod 109
srednji stil 120
srednji vokal 94
srodnost jezika 158
stadijalnost jezičnog• razvit-
ka 85
stalan akcent 100
standard 148
standardizacija 148
standardni jezik 17, 148
stanje 109
stenografija 207
stil 120
stilem 121, 198
i.tilistika 16, 62, 119
stohastički proces 214
stratifikacija 134
stražnji vokal 94
stridentnost 98
stroboskopija 93
strojno prevođenje 143, 144
struktura 12, 54
strukturalizam 54
stupnjevi prijevoja 107
stvaralačka analogija 177
subjekt 115
sub~ektna rečenica 115
sub1ektna sintagma 113
sublativ 109
subordinacija 118
subordinativan veznik 110
subordinativna sintagma 113
substantivum 108
sufiks 106
suglasnik 94
superlativ 110
248
superstrat 140
supkategorijalno pravilo 79
suprasegmentalan element 68
~uprascgmentalno distinktiv·
no obilježje 69, 100
suprotna rečenica 114
supstandardan jezik 151
supstitucija 142
supstrat 140
surface structure 79
sustav 12
svakodnevni jezik i govor 146
svežanj izoglosa 138
svjetski jezik 149
svršenost 109
širenje 118
široka fonetska transkripcija
101
šuštav glas 94
T
tabu 128
tagmcm 78
taJni jezik 148
tatpuruia 107
tehnički bil" · 142
tekst (prem~levu) 73
tekst (u teoriji književnosti)
200
tema 127
teorija evolucije 186
teorija informacije 19, 212
teorija o monogenezi jezika
185
teorija o odsutnosti konkret·
nog referenta 199
·teorija oponašanja 186
teorija skUJ?<>Va 207
teorija uzvika 186
teorija valova 51
teori~ska fonetika 93
teori1ska lingvistika 16
tetragram 47
timbar 96
tipografsko pismo 48
tipološka klasifikaciia 75, 159
tipološka srodnost 158, 159
tjesnačan glas 95
ton 100
toponimija 111 V
totalno pridruživanje 193
tradicionalna tipološka klasi- vakantno pridruživanje 193
fikacija 160 valeur 57
trajnost 109 vanjska fleksija 108, 162
transcendentalna lingvistika van!ska lingvistika 17.
17, 72 vanJska sintagma 113
transfiks 106 vanjski sandhi 101
transformacija 78, 79 vanjsko mijenjanje jezika 182
transformacijska generativn.i \'anjabilan funktiv 73
gramatika 116 varijacija 215
transformacijska gramatika varijanta (prema Hjelmslevu)
210 73
transkodiranje 196 varijanta (u fonologiji) 66, 97
transpozicija 144 varijanta (u standardizaciji).
treća artikulacija 70, 125 151
treće lice 109 varijetet 135
tri~ram 47 velar 94
triJal 109 Vennovi dijagrami 208
trop 119 verbum 108
tuđica 141, 150 vemakular 135
tvorba riječi 105 vertikalna raznolikost (jezi·
tvrdonepćan glas 94 U) 134
vertikalna stratifikacija 145
veznik 108, 110
u vid 109
vijest 213
učenje jezika 152 visina (glasa) 96
udvajanje 107 visoka tonalnost 98
uklopljena rečenica 115 visok vokal 94
ulazni jezik 144 višeiednoznačno pridruživanje
umjetan jezik 196 19°3
unija (skupova) 208 višejezičnost 141
unutarnja fleksija 108, 162 viševišeznačno pridruživanje
unutrašnja lingvistika 17 194
unutrašnJa sintagma 113 vjerojatnost 215
unutrašnJe mijenjanje jezika vokal 94
182 vokalnost 98
unutrašnji sandhi 101 vokalski trokut 99
upitna rečenica 115 "'okativ 109
upitna zamjenica 110 vrddlti 101
upotreba jezika 80 vremenska rečenica 115
upotreba semiološkog siste- vrijednost (u lingvistici) 57,
ma 194 103
uska fonetska transkripcija vrijednost (u semiologiji) 190
101 vrijeme 109
usnen glas 94 vrijeme govora 172
uvular 94 vrste riječi 108
uzlazna intonacija 100
uzorak 75
uzročna rečenica 115 z
uzvična rečenica 115
uzvik 108, 110 zaključna rečenica 114
uzvišen stil 120 zalihost 213

249
zamjenica 108, 110 znak (u· semiologiji) 192
zapovjedna rečenica 115 znakovi za brojeve 48
zatvoran konsonant 95 mamenje 191
zatvoren slog 95 znanstven stil 120
zatvoren vokal 94 zubni glas 94
zavisan morfem 105 zvonak glas 94
zavisna rečenica 114 zvučan glas 94
zavisna sintagma 113, 118 zvučnost 98
zavisno složena rečenica 114
završetak (riječi) 106
završni rječnik 209
zbirna imenica 109
Zipfovi zakoni 206 žargon 148
značenje 124, 129 žarište 127
mak (općenito) 13 ženski rod 109
mak (prema Hjelmslevu) 73 živ rod 109
 INDEKS JEZIKA I PISAMA

Nazivi pisama odštampani su kuriivom.

A araukanski 43
aranta 40
abhaski 33 arapski 31
adigejski 33 arapsko 46
afarski 31 aravak 43
afganistanski 22 areare 39
afrikaans 26 arkadijsko-ciparski 22
anglonkinsko-vakaški jezici 42 armenski 28
ainu 36 armensko 46
ajmara 43 arumunjski 24
ajsorski 31 asamski 21
akadski 30 asirsko-babilonski 30
albanski 28 ašanti 40
aleutski 42
altajski 34 athapaski jezici 42
altaJski jezici 36 atički 22
američki indijanski jezici 42 australski jezici 40
amharski 31 austrazijski jezici 39
anarnski 38 austronezijski jezici 40
anglosaski 25 avarski 33
arabica 47 avestički 21
aramejski 31 azerbajdžanski 34
aramejsko 45 azijski jezici izvan porodica 36

251
 B čerkeski 33
češki 27
bahasa indonesia 39 činuk 42
bali"ski 39 čipeva 42
baltički jezici 26 čol 42
balte>-slavenski jezici 28 čontal 42
bantu jezici 41 čukotski 36
bari 41 čuvaški 34
baskijski 32
baškirski 35
batački 39
beach-la-mar 43
bedža 31 ćirilica 46
beludžski 22
bemba 41
bengalski 21 D
bengalsko 47
berberski jezici 32 dajački 39
biharski 21 dalmatski 24
bikolski 39 danski 25
bizantski grčki 22 dardski jezici 21
bjeloruski 27 darginski 33
bodo 38 demotski 31
bokmll 25 demotsko 45
bosansko-hercegovačka vari- devarui~ari 47
janta 28 dhimouki 22
bosansko-hercegovački knj i- dinka 41
ževne>-jezični izraz 28 dogon 40
brahui 37 dolomitski 24
bretonski 25 donjolužički 27
britski jezici 25 dorski 22
bugarski 28 dravidski jezici 37
bugarski (stari) 34
bunda 41
bwjatsld 35 E
burmanski 38
burmansko 47 egipatski 31
burski 26 egipatski hijeroglifi 45
burušask.i 37 ekavski 28
bušmanski 41 enecki 34
engleski 25
c eolski 22
l!Sk.imski 42
cakonski 22 eskimsko-aleutski jezici 42
chwang 38 esperanto 44
ciganski 21 estonski 33
creek 42 etiopski jezici 31
crnogorska varijanta 28 etrurski 29
euskara 32
e euskaro-kavkaski jezici 33
evenijski 36
čadsk.i jezici 41 evenkijski 36
čakavski n evroazijski jezici 36
čečenski 33 ewe 41
čeremisk.i 33

252
 F hatski 29
hausa 41
faereerski 25 havajski 39
faliskički 23 hebrejski 30
fenički 30 hebre1sko kvadratno 45
fenička 45 hebrejsko-španjolski 23
fidžijski 39 helenski 22 ·
finski 33 hetitiski 29
finski jezici 33 hetitsko klinasto 45
flamanski 26 hijeratsko 45
francuski 24 himalajski jezici 38
francuski kreolski 43 hindski 21
frigijski 29 hindustanski 21
frizijski 25 hiragana 46
fulbe 40 ho 39
furlanski 24 hoka-sijuski jezici 42
holandski 26
hotentotski 42
G hotentotsko-bušmanski jezici
41
gadaba 39 hrvatski književni 28
gaelski jezici 24 hrvatskosrpski 27
gagauski 35 huastečld 42
galicijski 23 hunanski 38
galla 31
galski 24
galski jezici 24 I
ganda 41
ge'ez 31 ibo 41
ge'ez 45 ido 44
gegijski 28 ijekavski 28
germanski jezici 25 ikavski 28
giljački 36 ilirski 29
glagoljica 46 iloški 39
goldski 36 indijski jezici 21
gondski 37 indoevropski jezici 21
gornjolužički 27 indoiranski jezici 21
gotski 26 indonezijski 39
gotsko 46 indonezijski jezici 39
grčki 22
inguški 33
~rčki alfabet 46
grižunski 24 interlingua 44
gruzijski 33 iranski jezici 21
gru:.ijsko 46 irokeski 42
guahibo 43 irski 24
gudžaratski 21 islandski 25
gurage 31 istočnogermanski jezici 26
istočnosemitski jezici 30
istočnoslavenski jezici 27
H istočnoturkijski jezici 34
istriotski 24
halha-mongolski 35 istroromanski 24
hamitski jezici 32 istrorumunjski 24
hantijski 34 ital<>-keltski jezici 25

253
italski jezici 23 katharevusa 22
ivrit 31 kavkaski jezici 32
kawi 39
J kazahski 34
kečua 43
jagnobski 22 kekči 43
Jakutski 34 keltski jezici 24
jao 38 kentum-jezici 30
japanski 36 khasi 38
japansko 46 khmerski 38
javanski 39 khmersko 47
jekavski 28 khoi 41
tezici Australije. i Oceanije 39 khoisanski jezici 41
Jezici Crne Afrike 40 kiče 43
jezici Jugoistočne Azije 39 kimrički 25
jidiš 26 kineski 37
j<>nski 22 kinesko 45
1onsko-atički 22 kinesko-tibetski jezici 37
1oruba 41 kirgiski 34
'urački 34 klinasto 45
Južnoamerički indijanski je- kobou 40
koine 22
l zici 43
južnoa.rapski 31 komski 33
iužnokavkaski jezici 33 kongo 41
južnoslavenski jezici 27 kontaktni jezici 43
koptski 31
koptsko 46
K korejski 36
korjački 36
kabardinski 33 komvalski 25
kabilski 32 kreolski 43
kači.n 38 kretska pisma 45
kafir 41 krimski gotski 26
kahčikel 43 krimsko-tatarski 34
kajkavski 27 ksibaro 43
kalmički 35 kubai 40
kamba 41 kučanski 29
kamčadalski 36 kumički 35
kampućijski 38 kurdski 22
kanaanski 30 kušitski jezici 31
kanara 37 kwo-yu 37
kanara 47
kantonski 37
kanuri 41 L
karačajevski 35 ladinsk.i 24
karakalpački 35 lahndski 21
karelijski 33 lakski 33
karijski 29 lamutski 36
kastilJanski 23 landsm~ 25
kašrmrski 21 laoski 38
.kašupski 27 laosko 47
katakana 46 laponski 33
katalonski 24 laponski jezici 33
kate 40 latinica 46

254
latinski 23 mesapski 29
latinsko-faliskički jezici 23 miao 38
latvijski 26 mia<>-jao jezici 38
lazijski 33 mikoru 40
leceburški 25 mikronezijski jezici 39
lepča 38 min 38
letonski 26 mingrelski 33
l . ki 33 mistečki 43
1=32 moabitski 30
lidijski 29 moldavski 24
ligurski 29 mon 38
likijski 29 mongolski jezici 35
linear A 45 mon-khmerski jezici 38
linear B 45 mordvinski 33
lingua franca 43 mosi 40
litavski 26 munda jezici 38
lolo 38 mundarsk.i 38
lolo-bodo-naga-kačin jezici 38 muskogenski 42
lomongo 41
tuba 41
luvi"ski 29 N
luži~osrpski 27
na-dene jezici 42
naga 38
M nahuatl 42
nama 41
madurski 39 nanajski 36
mađarski 34 naurski 40
maja 42 navajo 42
maja-soke jezici 42 nenecki 34
makasarski 39 nepalski 21
makedonski 28 nganasanski 34
makedonski (stari) 29 ngola 41
malcuva 41 nguni jezici 41
malajalamski 37 nikobarski 38
malajalamsko 47 niskonjemački 26
malajski 39 nizozemski 26
malaJsko-polinezijski jezici 39 nogajski 35
malP;Ški 39 nordijski jezici 25
malinke 40 norveški 25
maloruski 27 nostra.tički 32
malteški 31 novial 44
mam 43 novoegi..P.atski 31
mandingo 40 novo~ki 22
mandžurski 36 nubiJski 41
mandžurski jezici 36 nuerski 41
mansijski 34 nynorsk 25
manski 25
maorski 39
marathski 21 NJ
marathsko 47
marijski 33 njandža 41
masai 41 n.jasa 41
melanezijski jezici 39 njemački 25

255
 o R
obla glagoljica 46 radžasthanski 21
o~amsko 47 rarotonga 39
OJratski 35 retoromanski 24
okcidental 44 rifski 32
okcitanski 24 riksmAJ. 25
ok.inavslci 36 romanski jezici 23
ODO 40 romski 21
oraonski 37 ruanda 41
orijski 21 rumančki 24
osetski 22 rumunjski 24
oskičlti 23 rundi 41
oskičko-umbrijski jezici 23 runsko 47
ostjački 34 rusinski 27
otomanški jezici 43 ruski 27
otomi 43

p
s
sabir 43
palajski 29 samoanski 39
paleoazijski jezici 36 samojedski jezici 34
paleosib1rski jezici 36 san 41
pali 21 sanskrt 21
pamirski jezici 22 santali 38
pandžapski 21 sardski 24
papiamento 43 satem-jezici 30
papuanski jezici 40 secvana 41
partski 22 sefardski 23
pehlevi 22 seldžučki 35
pehlevi 45 selkupski 35
pelazgičk.i 29 semanški 38
penutijski jezici 42 semitska slogovna pisma 45
pennski 33 semitski jezici 30
perzijski 22 semitsko-hamitski jezici 30
pidgin-english 43 senufu 41
pokonči 43 sijuski 42
polapski 27 sindhski 21
polinezijski jezici 39 sindhsko 47
polllobla glagoljica 46 singaleski 21
poljski 27 sitigalesko 47
pongve 41 sirijski 31
popoloka 43 sjevernoamerički indijanski
portugalski 23 jezici 42
posrednički jezici 43 sjevemoarapski 31
praindoevropski 30 s~evernogermanski jezici 25
prakrti 21 s~evernokavkaski jezici 33
praslavenski 26 s1evernomandarinski 37
protointlijski 45 skitski 22
provansalski 24 slavenoserbski 27
punski 30 slavenski jezici 26
puštu 22 slovački 27
putong-hwa 37 slovenački 28

256
· slovenski 28 tamilski 37
sogdijski 22 tamilska 47
somalski 31 tatarski 34
songoi 40 · tauna 39
soninke 40 tavgijski 34
sonsoral 40 teluški 37
sora 39 teluJko 47
sorapski 27 tibetski 38
sotho 41 tibetsko-bunnanski jezici 3S
srednjoamerički indijanski je- tigre 31
zici 42 tigrinja 31
srpski književni 28 timočko-prizrenski 27
srpskohrvatski 27 tirolski 24
staroegipatski 31 tobi 40
starogrčki 22 t1Jda 37
starofiebrejski 30 toharski 29
starolcanaanski 30 loharski A 29
staromakedonski 29 toharsk.i B 29
staronordiJski 25 tonga 39
staroperziJski 21 torlački 27
staropruski 26 l·JSkijski 28
staroslavenski 26 totonački 42
sudansko-gvinejski jezici 40 trački 29
sumerski 30 tul\rclki 32
sundski 39 tuba 41
svahili 41 iukana-pano 43
svazi 41 lulu 37
tung 38
tunguski 36
9 tunguski jezici 35
tun'11sko-mandžurski jezici 35
šanski 38 tup1-guarani 43
šilh 32 turfanski 29
šiluk 41 turkijski jezici 34
škotski 24 turkmenski 34
šleh 32 turski 35
šoko 43 tursko-tatarski jezici 34
španjolski 23 tuvinski 34
štokavski 27
švedski 25
u
T udmurtski 33
ugarski jezici 34
tabasaranski 33 ugaritski 31
tadžički 22 uglata glagoljica 46
tagaloški 39 ugrofinski jezici 33
tahitski 39 ujgurski 36
tai 38 ukrajinski 27
tajski 38 ultihi 40
tajski jezici 38 umbrijski 23
tajsko 47 umjetni međunarodni jezici
takelma 42 44
talijanski 24 uralo-altajski jezici 36
17 Poaled u llnsvl1dlr.u
257
uralski jezici 33 votjački 33
urdsld 21 vulgarni latinski 23
uto-aztečki jezici 42
uzbečld 36
w
V wu 37

valdžbiri 40 X
vedsld 21
velški 25 xhosa 41
veljotski 24
vendski 27
venellSki 29
z
vepsijski 33 zancle 41
viJetnamski 38 zapadnogermanski jezici 25
visa'sld 39 zapadnosemitski jezici 30
visoCjemački 25 zapadnoslavenski jezici 27
voaulski 34 zapadnoturkijski Jezici 34
fapUk 44 zatopečki 43
!~Jof 40 zulu 41

258
 ANALITICKI SADR2AJ

1. UVOD 11

Polazne definicije (li): Lingvistika (11) - Jezična djelatnost

(11) - Jezik i govor (12) - Znak (13); IJngvlstlčke dlsclpllne
(13): Fonologija (13) - Morfologija (14) - Sintaksa (15) -
Semantika (15) - Ostale discipline (16); Podjela lingvistike
(16): Srodne :manostl (18).

2. JEZICI I PISMA SVIJETA 20

Uvod (20); Jezl&ae porodice I skupine {21): Indoevropski je-
zici (21) - Semitsk~hamitski jezici (30) - Baskijski jezik
(32) - .Kavkaski jezici (32) - Ugrofinski jezici (33) - Tur·
kijski jezici (34) - Mongolski jezici (35) - Twigusk~man­
džurski jezici (35) - Azijski jezici izvan porodice (36) - Pa-
leosibi.rski jezici (36) - Dravidski jezici (37) - Burušaski
jezik (37) - Kinesk~tibetski jezici (37) - Mon-khmerski j~
zici (38) - Jezici munda (38) - Jezici Australije i Oceanije
(39) - Jezici Cme Afrike (40) - Američki indijanski jezici
(42) - Posrednički jezici (43); Pisma (44): Definicija (44)
- Piktogrami i ideogrami (44) - Ideografsk~slogovna pi-

259
sma (4S) - Slogovna pisma (4S) - Alfabeti (46) - Grafe-
rnika (47) - Pismenost (48).
3. SUVREMENA LINGVISTICKA TEORIJA I NJEZINI
POJMOVI 49
Predsaussureovska l nestrukturallstlčka lingvistika (49): Sta-
ri i srednji vijek (49) - Novi vijek i mladogramatičari (SO)
...... Suvremene idealističke škole (S2) - Jezik, mišljenje i
stvarnost (S2); De Saussureov strukturalizam (54): Uvod (S4)
- De Saussureovo djelo (SS) - De Saussureova šutnja (60);
- 2enevska lkola (61); Francuska soclološka škola (62):
Meillet i komparativna lingvistika (62) - Socijalna lingvi·
stika (63); Soclollngvlstlka (64); PraJkl lingvistički krug (65):
Predstavnici (6S) - Trubeckoj (6S) - Jakobson (66) - Su·
prasegmentalna obilježja (68); Martlnet (69): Artikulacijt
(69) - Ekonomija (70) - Dijakronijska fonologija (70) -
Sintaksa (71); Glosematlka (72): Uvod (72) - Hjelmslev (72);
Američka llngvlstlka (74): Uvod (74) - Sapir i etnolingvi-
stika (74) - Bloomfield i behavioristička lingvistika (76)
- Deskriptivizam i distribucionalizam (77) - Bloomfieldovi
sljedbenici (77); Generatlvna gramatika (78): Chomsky (78)
- Generativna semantika (81) - Recentni razvoj teorije u
Evropi (82); PslhDUngvlstlka (83); Marksizam I poststruktu-
rallzam (84): Klasici marksizma (84) - Marizam (8S)
Poststrukturalizam (86) - Kritika strukturalizma (88).
4. FONOLOGIJA 92
Uvod (92); Fonetika (92): Podjela fonetike (92) - Glasovi (94)
- Kombinacije glaso\'a (9S) - Primijenjena fonetika (96);
Fonologija (96): Podjela fonologije (96) - Fonemi i distink·
tivna obilježja (97) - Fonološki sustavi (98); Suprasegmen·
talna obUjefja (99); Morfofonologlja (100); Fonetski I fono-
loški zapis (101).

S. MORFOLOGIJA 102
Uvod (102); Morfeml (102): Definicije (102) - Vrste morfema
(104); Riječ (105): Definicije (lOS) - Tvorba riječi (10S) -
Vrste riječi (108); Leksikologija I onomastika (110).

6. SINTAKSA 112
Definicija I podjela sintakse (ll2); Slntagmat lka (113); Sin·
taksa rečenice (114): Rečenica (114) - Trad1.:ionalan opi!>

260
(114) - Metoda neposrednih sastavnica (116) - Transforma·
cijski generativni opis (11'6) - Funkciona.lna sintaksa (118);
Sintaksa diskursa (118); Stlllstlka I retorika (119).

7. SEMANTIKA 122
Uvod (122); Tradicionalna semantika (122); Strukturalistička
semantika (123): Osnovni pojmovi (123) - Situaciona i kon-
tekstualna analiza (124) - Komponencijalna analiza (125)
- Interpretativna i generativna semantika fl26); Ostali se-
mantički problemi (128); Razvojni pravci semantike (128):
Jezik i univerzum (128) - Semantička analiza (129).

8. JEZICNA RAZNOLIKOST
Uvod (132): Problem ramolikosti (132) - Vrste raznolikosti
{134); Horizontalna ramollkost (134): Vrste idioma (134) -
Lingvistička geografija (137); Jezici u kontaktu (140): Osnov-
ni pojmovi (140) - Posuđenice (141) - Višejezičnost (141);
Prevođenje (143): Ljudsko prevođenje (143) - Strojno pre-
vođenje (144); Vertikalna raznolikost (145): Uvod (145) -
- Sociolekti (146) - Pomoćni jezici (146) - Specijalni jezici
(147) - Normiranje i standardizacija (148) - Primijenjena
sociolingvistika (151); Geneza jezične ramollkostl (153): Uvod
(153) - Odnos jezika i govora (153).

9. JEZICNA SRODNOST 157

Klasifikacija jezika (157): Uvod (157) - Vrste srodnosti
158); Kontaktna srodnost (159); Tlpoloika srodnost (159):
Uvod (159) - Tradicionalna klasifikacija (160) - Skaličkina
klasifikacija (161) - Sapirova klasifikacija (162) - Miješani
jezici (164) - Jezične univerzalije (164); Genetska srodnost
(165): Uvod (165) - Osnovni pojmovi (16.6) - Principi istra·
živanja (167) - Glotokronologija (168); Jezično vrijeme (169):
Pojam (169) - Dinamika u dijakroniji (170).

10. KOMPARATIVNA METODA 173

Uvod (173): Komparativna lingvistika (173) - Komparativna·
-historijska metoda (174); Principi (175): Tri osnovna prin-
cipa (175) - Fonetski zakoni (176) - Izuzeci (176) - Fono-
loška i semantička podudarnost (177); Etimologija (178):
Definicija i načela (178) """"'.' Pučka etimologija (179); Metode

261
CllO): Osnove metode (180) - Ograničenje u primjeni (180)
- Suvremena metodologija (182); Rekomtrukdja (183): Obi·
lježja rekonstrukcije (183) - Problemi rekonstrukcije (184);
Porijeklo I postanak Jezika (185): Tradicionalne teorije (185)
- Mogućnosti interpretacije (186).

11. SEMIOLOGIJA 188

Uvod (188): Definicija (188) - Razvoj semiologije (188) -
Domena semiologije (190); Oznake (190): Definicija (190) -
Podjela omaka (190) - Podjela semiologije (192); Izraz I
sadrfaj semova (193); Semlololld sustavi (194): Definicija
(194) - Klasifikacija (194) - Jezik i drugi semiološki sustavi
(195) - Odnosi među sustavima (196); Semlologlja mačenja
(197): Problemi pri konstituiranju (197) - Jezik u književ-
nosti (198); Ungvlstlka I semlologlja (202).

12. FORMALIZACIJE U LINGVISTICI 203

Uvod (203): Definicija (203) - Lingvističke formalizacije i
metajezik (203) - Izvori fonnalizacija u lingvistici (204);
Matematika I llngvlstlka (205): Lingvistička statistika (205)
- Matematička lingvistika nekvantitativnog tipa (207) -
Formalne gramatike (208); Logi.ka I Ungvlstlka (211); Teorija
Informacija I llngvlstlka (212): Osnovni pojmovi (212) - Bi-
narizam (214) - Matematički postupci (215) Primjene
(216); Mjesto formallzaclja u Ungvlatlcl (216).

13. KOMUNIKACIJA I DRUSTVO 217

Drultvenl karakter komunikacije (217): Komunikacijska
praksa (217) - Praktični aspekti (218); Klasni karakter
komunikacije (219): Opće pretpostavke (219) - Klasni karak·
ter jezične djelatnosti (219) - Jezik i politika (220) - Misti·
fikacija u jeziku (221); Samoupravna komunikacija (222):
Pretpostavka samoupravljanja (222) - Komunikacija i razu.
mijevanje (223) - Nova lingvistika (223).

262
 SADR.tAJ

Uputa čitaocima . . s
I. Uvod . . . • • . • . 11
2. Jezici i pisma svijeta • 20
3. Suvremena lingvistička teorija i njezini pojmovi 49
4. Fonologija . . . . . . . . . . . . 92
S. Morfologija 102
6. Sinttksa 112
1. SemaDtika 122
8~ Jezična raznolikost 132
9. Jezična srodnost . 157
10. Komparativna metod8 173
11.
12,
Semiologija .....
Formalizacije u lingvistici
.· 188
203
13. Komunikacija i dništvo . 217
Bibliografija . . . . . . . 225
Indeks imena, lingvističkih škola, pravaca i razdoblja 233
Indeks pojmova i tema 237
Indeks jezika i pisama 251
Analitički sadrfaj 259
 Izdavačka radna orpnizacija
SKOLSKA KNJIGA
Masarylwva 28

Korektor
IVANKA PALESCAK-RADESIC

Tiskanje dovršeno u svibnju 1985.