Sveučilište u Zagrebu

Fakultet političkih znanosti

Preddiplomski studij politologije

Slavko - Antonio Boras

Armenski genocid i tursko poricanje

Seminarski podnesak za kolegij Međunarodni politički odnosi

Zagreb, 2018.
Armenski genocid najčešći je naziv za događanja koja su se odigrala u Osmanskom carstvu od
1915. do 1923. godine nad pripadnicima armenskog, ali i asirskog te grčkog naroda. Prema
Budimiru, to je prvi moderni genocid koji je kao takav izravno postavio okvire za sve buduće
genocide (2015). Usprkos tome što se ovaj sistematski planirani genocid nedvosmisleno
dogodio i već je dugo tema istraživanja brojnih povjesničara, Turska i dalje odbija priznati
njegovo postojanje, a zbog njene značajne uloge na svjetskoj političkoj sceni, samo rijetke
zemlje su ga službeno prepoznale. Uz nekoliko sporednih stranih izvora, za prvi dio ovog
podneska bazirat ću se na nedavno objavljeni članak Zdravka Budimira Genocid nad
Armencima: prvi moderni genocid iz kojeg ću izvući najbitnije autorove tvrdnje te kronološki
poredati događaje koji su značili katastrofu jednog naroda. U drugom dijelu ću pobliže pojasniti
turski stav tada i danas te ću kao direktnu posljedicu genocida prikazati političke odnose Ankare
i Erevana i njihove sasvim suprotne stavove o zajedničkoj povijesti.

Da bi shvatili povijesni i politički kontekst u kojem je nastao genocid, ušturo ću opisati događaje
koji su prethodili istome. Adrian Hastings istražujući povijest kršćanstva tvrdio je da su
Armenci jedan od najstarijih naroda u Europi te prvi koji su službeno prihvatili kršćanstvo
(2000). Još od zapadnoj civilizaciji poznatih vremena naseljavali su prostor istočnog dijela
Anatolije, a Armensko kraljevstvo se u svom vrhuncu protezalo od Kavkaza na sjeveru,
Kaspijskog jezera na istoku sve do Mediterana na jugu. Nakon burne povijesti prouzročene
konstantnim previranjem različitih carstava na tom području, 1548. padaju pod Osmansko
carstvo. „U Osmanskom Carstvu manjine su dugo uživale religijsku toleranciju i lokalnu
autonomiju u okviru miletskog sustava“ (Budimir, 2015: 23). Krajem devetnaestoga stoljeća
dolazi do krize sustava i buđenja nacionalne svijesti kod naroda Osmanskog carstva, pa tako i
kod Armenaca. Usporedno dolazi do sve veće netrpeljivosti između vjerski, kulturno i jezično
podjeljenih naroda što eskalira Hamidijskim masakrima između 1894. i 1896. Artur Bagdasarov
piše kako je u tom pokolju stradalo između 100 tisuća i 300 tisuća Armenaca, te da je sultan
Abdul Hamid II. tada dobio nadimak „krvavi sultan“ (2014).

1908. zbog nezadovoljstva i cjelokupne situacije u Carstvu dolazi do Mladoturske revolucije

kojom vojska svrgava sultana Abdula Hamida. Mladoturci su zagovarali modernizaciju carstva
i okretanje zapadnim vrijednostima što bi za Armence značilo svjetliju budućnost. No dogodilo
se upravo suprotno, „njihov ustanak instalirao je vlast trojice trijumvira, Ismaila Enver-paše,
Mehmeda Talat-paše i Ahmeda Džemal-paše, koji su napustili demokratske ideale i idealizam
te doveli zemlju do ustanaka, reinkarnacije osmanskih metoda, politički legitimiranog nasilja i
radikalizacije države“ (Budimir, 2015: 23). Mladoturci su nadahnuti idejom jedinstvenog
političkog turskog naroda na jedinstvenom teritoriju krenuli u završno istrebljenje. Već u
četvrtom mjesecu Prvog svjetskog rata, pod izlikom moguće armenske suradnje s protivničkim
ruskim snagama, Enver-paša izdaje naredbu o demobilizaciji Armenaca iz turske vojske, a već
24. travnja u Carigradu je uhićeno i pogubljeno približno 250 armenskih intelektualaca. Taj
događaj definiran je kao početak genocida i etničkog čišćenja cijelog armenskog naroda.

Procjene brojki kao i kod mnogih sličnih slučajeva variraju. Francuski povjesničar Abdolonyme
Ubicini je 1884. procijenio da je u Osmanskom carstvu tada živjelo 2.4 milijuna Armenaca, a
istu brojku iznio je Samuel Cox koji je od 1880. do 1886. radio kao američki veleposlanik u
Carigradu. Faiz El-Ghusein s druge strane nudi službenu brojku Osmanskog carstva od 1.9
milijuna. Po Budimiru broj pogubljenih i protjeranih žrtava u razdoblju od 1915. do 1916. se
kreće od 1.2 do 1.5 milijuna, a ako tome zbrojimo i žrtve Hamidijskih masakara, taj broj prelazi
dva milijuna (2015). Većina stanovništva nasilno je pogubljena dok je ostatak protjerivan prema
mezopotamijskoj pustinji u oskudici i gladi. U marševima smrti kakve smo doživjeli i nakon
drugog svjetskog rata, tisuće armenaca protjerivano je sve do točke u današnjoj Siriji zvanoj
Deir ez-Zor. Za Jay Winter, autoricu knjige America and the Armenian genocide of 1915, Deir
ez-Zor je bio koncentracijski logor kakve pamtimo iz Hitlerove Njemačke (2003). Turci su se
potrudili zatrti svaki trag armenske kulture pa su tako od preostalih crkvi izgradili džamije i
srušili nebrojene spomenike. Prema Bagdasarovu, ako znamo da je sravnjen veliki broj
armenskih naselja, crkava i samostana, onda se može reći da je pored genocida počinjen i
kulturocid nad duhovnom i kulturnom baštinom armenskog naroda (2014).

Ovakvo beskompromisno i brutalno istrebljenje cijelog naroda za mladoturke nije bilo nešto
što su nosili na savjesti. Dapače, ponosili su se time te su se čak i zapadnim silama hvalili kako
su učinili nešto pozitivno. Enver Paša, turski general i ministar rata govoreći o Armencima i
Libanoncima izjavio je da su prve uništili mačem, a da će druge izgladnjivanjem. „Genocid nad
Armencima bio je dugoročan uspjeh mladoturskog nauma, s obzirom na to da je nestanak
Armenaca iz Male Azije učinio ujedinjenje i centralizaciju Turske mogućom“, govori Budimir
te nastavlja: „vrhunac konstitutivne uloge genocida za stvaranje turske nacije bila je opća
amnestija 1923. godine, kada je kemalistička država definirala službenu tezu po kojoj se
odgovornost za sva djela pripisala Armencima, jer su ih navodno sami izazvali vlastitim
ponašanjem, nagnavši turski narod i vladu da pribjegnu mjerama pritiska i kažnjavanja“
(Budimir, 2015:25). Svoj rad zaključuje mišlju da je turska nacija uspostavljena na genocidu, a
njezin mit o naciji se održava na njegovu poricanju.
Današnja uloga Turske u međunarodnoj politici je u najmanju ruku problematična. Represivna
autoritativna politika neoosmanizma koju provodi turski predsjednik Recep Erdogan sve više i
više podsjeća na totalitarni režim. Neuspješni državni udar koji se dogodio 2016. poslužio mu
je kao opravdanje za uvođenje snažnih represija protiv protivnika režima, a jedna od
najaktualnijih grana na koju je udario bila je ona akademska. Turska polako ali sigurno u
Erdoganovim rukama tone u diktaturu, pa stoga nije teško za povjerovati da se turska
razmišljanja o armenskom genocidu nisu promijenila ni nakon stotinu godina. Nakon što je
ugušio pobunu, Erdogan je izjavio kako je njihov stav o armenijskom problemu bio jasan od
početka i kako nikada neće prihvatiti optužbe za genocid (2016). Iako su za mnoge povjesničare
postoje neoborive činjenice i dokazi da se radi o sustavnom, svjesnom i namjernom
istrebljivanju armenskog naroda, Turska strogo negira riječ genocid. Uz Azerbajdžan, koji
također ima ratnu povijest s Armenijom, Turska je jedina zemlja u svijetu koja negira genocid
nad Armencima, a mnoge velike sile počevši od SAD-a uporno izbjegavaju službeno se izjasniti
kako ne bi pokvarili odnose s Turskom. The Washington post navodi kako su Turci zadnjih
desetljeća potrošili milijune dolara u lobiranju protiv Armenskog genocida (2010).

Prema Konvenciji o spriječavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. godine, pojam

genocida označava ciljano djelomično ili potpuno uništavanje neku nacionalne, etničke, rasne
ili vjerske skupine. „Sam pojam se pripisuje poljskom pravniku Raphaelu Lemkinu koji je izraz
skovao spajajući grčku riječ genos, kao oznaku za rasu, narod ili pleme, s latinskim izrazom
cide (caedere, occidere) koji znači ubiti. Nastanak pojma i priznanje genocida kao kaznenog
djela velikim je dijelom bila neposredna reakcija na holokaust i nacističke zločine prema
Židovima“ (Munivrana Vajda: 2011, 1921). Lemkin je u jednom intervjuu za CBS izjavio da
je se zainteresirao za genocid zato što se dogodio toliko mnogo puta. „Dogodio se Armencima,
a poslje Armenaca, uslijedio je Hitler“ (1949). Ciljano znači s namjerom, a upravo na tome
Turska gradi svoj argument o poricanju Armenskog genocida tvrdeći da se nije dogodio s
namjerom tadašnjeg vrha, već kao produkt spleta okolnosti. Ne negiraju da je bilo žrtava,
doduše govore o mnogo manjim brojkama, ali strogo odbacuju misao da je riječ o genocidu. U
međuvremenu, Tursko-Armenski diplomatski odnosi ravni su nuli. Iako je Turska 1991. nakon
raspada SSSR-a priznala Armeniju kao neovisnu državu, diplomatski kontakt nikad se nije
formalno ostvario, a teško je očekivati da će se ostvariti.

Armenski genocid prvi je moderni primjer genocida koji možemo promatrati kroz okvirne
brojke i čije su posljedice jasno vidljive. Armenska populacija u Turskoj je u samo 150 godina
pala s približno 2.5 milijuna na 50 tisuća i to zbog jasne i beskompromisne sistematske turske
politike koja je za cilj imala potpuno istrebljenje i uništenje armenskog naroda. Armenci su s
stanovništvom izgubili i teritorij istočne male azije koji su naseljavali preko dvije tisuće godina.
Usprkos tome što je Armenski genocid općeprihvaćena povijesna činjenica, Turska nikad nije
odgovarala niti priznala postojanje zločina. Ovaj slučaj nam podosta govori dvostrukim
standardima u međunarodnom pravu koje očigledno nije snažnije od međudržavnih interesa i
lobija. Na međunarodnoj pozornici mali će uvijek biti mali, a veliki veliki.

Literatura:

Budimir, Zdravko (2015) Genocid nad Armencima: prvi moderni genocid. Političke analize
6(21): 22-26.

Munivrana Vajda, Maja (2011) Etničko čišćenje kao oblik genocida? Hrvatsko zakonodavstvo
i praksa u svjetlu međunarodnih izvora. Zbornik pravnog fakulteta u Zagrebu 61 (6): 1921-
1948.

Bagdasarov, Artur (2014) Armenski narod, Armenska Apostolska Crkva i doprinos armenskih
katolika hrvatskoj kulturi. Crkva u svijetu 49(4): 513-532.

Winter, Jay (2003) America and the Armenian Genocide of 1915. London

Hastings, Adrian (2000) A World History of Christianity. Wm. B. Eerdmans Publishing.

Erdogan izjave nakon državnog udara: http://www.dw.com/en/erdogan-turkey-will-never-

accept-genocide-charges/a-19307115

Washington post o lobiranju Turske protiv Armenskog genocida:

http://www.washingtonpost.com/wp-dyn/content/article/2010/03/03/AR2010030303786.html

PBS intervju s Raphaelom Lemkinom:

https://archive.nytimes.com/www.nytimes.com/learning/teachers/featured_articles/20060419
wednesday.html