Objasnite zašto je delegacija Narodnog vijeća SHS pristala na bezuvjetno ujedinjenje sa

Srbijom 1.12.1918.
Nakon raspada Austro-Ugarske, Hrvatska se našla u izrazito teškom stanju. Javila se ideja za
stvaranjem vlastite države, međutim vlada razdoblje anarhije, odnosno bezvlašća. Hrvatska
nema ničiju podršku i zaštitu, nema svoju vojsku ni mornaricu. Također, tada Italija počinje
ostvarivati ono što joj je obećano Londonskim ugovorom 1915. godine. Naime, Italija je da bi
se priključila ratnom taboru sila Antante tražila hrvatske otoke, Istru i unutarnju Dalmaciju.
Krajem rata, Italija je ta područja počela okupirati i Dalmacija i Istra dolaze u veliku opasnost
i traže ujedinjenje sa Srbijom milom ili silom, nadajući se kako će se na taj način zaštititi.
Također, područja Vojvodine i Krajine naseljena su pretežito srpskim stanovništvom koje je
zaokupila ideja sjedinjenja sa Srbijom. Budući da je Hrvatska uz generalno tešku situaciju bila
pritisnuta sa svih strana, delegacija Narodnog vijeća bila je prisiljena otići u Beograd i pristati
na bezuvjetno ujedinjenje sa Srbijom.

Objasnite hrvatsko-ugarsku nagodbu iz 1868.

Sklapanjem hrvatsko-ugarske nagodbe Hrvatskoj su priznati položaj političkog naroda,
teritorijalna cjelovitost, poseban grb i zastava. Hrvatska je morala slati svoje zastupnike u
zajednički Sabor koji je bio u Pešti. Bana je imenovao kralj na prijedlog ugarskog premijera i
on nije odgovarao Saboru. Zajednički poslovi Hrvata i Mađara bile su financije, trgovina,
promet i obrana, a Hrvatska je imala autonomiju u unutarnjim poslovima, pravosuđu,
bogoštovlju i nastavi. Nagodbom je Hrvatska ostvarila ono čemu su generacije prije težile, ali
se i dalje sve razvijalo na način na koji su Mađari htjeli. Najbolji primjer su željeznice koje su
se počele graditi, ali su i dalje sve išle preko Budimpešte. Najveći problem bile su financije jer
je gotovo sve išlo u ruke Mađara te je tako Hrvatskoj onemogućen samostalan gospodarski
razvoj. Također, Hrvatska je u nagodbeno doba ostala bez Rijeke koja je bila važan gospodarski
grad. Do promjene je došlo tek kada je Narodna stranka ostvarila većinu u Saboru. Tada dolazi
do revizije nagodbe i utvrđuje se da će Hrvatska dobivati 45% prihoda za svoje poslove te
dolazi do prvog blagog razvoja.

Objasnite političku taktiku Stjepana Radića 1920-ih

Stjepan Radić, čelnik Hrvatske seljačke stranke, bio je tip političara koji je na sve načine
pokušavao ostvariti svoje ciljeve, pritom se ne koristeći nasilnim metodama. Od 1919. godine
provodi politiku seljačkog neposluha vlasti, bojkotira rad narodne skuštine, teži federaciji te
odbija priznati monarhiju i Vidovdanski ustav iz 1921. godine. Razvija ideju o stvaranju
Neutralne seljačke republike, dakle zalaže se za to da se Hrvatska konstituira kao republika koja
bi tek nakon toga mogla stupati u državno-pravne veze s ostalim jugoslavenskim zemljama. U
skladu s time, stranka 1921. godine mijenja naziv u Hrvatsku republikansku seljačku stranku.
Nakon kasapljenja hrvatskog teritorija Rapallskim i Rimskim ugovorom, najavljuje rat
beogradskoj vladi. Radić svoje ciljeve pokušava ostvariti kroz međunarodnu suradnju i
internacionalizaciju hrvatskog pitanja. Kako bi to postigao, 1924. odlazi u Moskvu i svoju
stranku učlanjuje u Seljačku internacionalu. Nakon toga, kralj ga optužuje za suradnju s
komunistima i prema Zakonu o zaštiti države zabranjuje daljni rad stranke te zatvara sve
članove. Međutim, Radić ni tada ne odustaje. Kako bi izašao iz zatvora, pristaje priznati
monarhiju i Ustav te ulazi u Vladu zajedno s Radikalnom strankom i Nikolom Pašićem nadajući
se da će ostvariti većinsku oporbu i promijeniti situaciju u Jugoslaviji. Također, HRSS tada
postaje Hrvatska seljačka stranka. Međutim, Pašić je pokušavao dobiti HSS-ovce na svoju
stranu i potkupiti ih mjestima u Vladi, Radić je to odbijao i radio sve kako bi ostvario svoje
ciljeve. Budući da njihova suradnja ne uspjeva, vlada pada i Radić pristaje na suradnju sa
Svetozarom Pribičevićem. Pribičević je shvatio da je kralj sa svojom centralističkom politikom
počeo ugrožavati opstanak Jugoslavije i pristaje na federalni koncept. Tako je 1927. nastala
Seljačko-demokratska koalicija koja počinje provoditi politiku protiv beogradskog centralizma.
Budući da je politika SDK-a ugrožavala kraljeve autokratske tendencije, dolazi do atentata u
Narodnoj skupštini 1928. i Radić umire. Međutim, za vrijeme svoga života bio je vrlo uporan i
spreman na razne rizike i suradnje, a sve zbog jednog cilja – stvaranja autonomne Hrvatske.

Objasnite partizansku državnost Hrvatske

Vodeću ulogu u tvorbi partizanske države Hrvatske imala je Komunistička partija Hrvatske.
Ona je pozivala narod da se priključi u narodnooslobodilačku borbu, odnosno oružanu borbu
koju je pokrenula KPJ s ciljem oslobođenja od fašističke okupacije za vrijeme 2. svjetskog rata.
Kako bi pridobili što više ljudi u NOB, formirana je Jugoslavenska narodnooslobodilačka fronta
koja je bila organizacija kotara, sela, općina i okruga, a u njoj je bilo zastupljeno više stranaka
te se ne taj način kod naroda stvarao osjećaj zajedništva i jedinstva. NOB je predvodila
narodnooslobodilačka vojska. Operativno tijelo koje je rukovodilo oružanom borbom i
zapovijedalo postrojbama bio je Generalni štab Hrvatske, a na čelu je bio Ivan Gošnjak.
Osnovani su i organi narodne vlasti nazvani narodnooslobodilački odbori. KPH je isticala kako
nema povratka na staro, promovirala je federalizam, ravnopravnost naroda te njihovo bratstvo
i jedinstvo. Isticali su kako sve sto rade rade kako bi stvorili socijalističko društvo koje ništa
neće moći slomiti. S vremenom su fokus prebacili s borbenih jedinica na razvoj organa vlasti
te je tako 1942. godine osnovan AVNOJ kao predstavničko tijelo na području Jugoslavije. Po
uzoru na AVNOJ, 1943. osnovan je ZAVNOH koji je funkcionirao kao državni Sabor Hrvatske.
Na 2. zasjedanju ZAVNOH je donio odluku o pripojenju Istre, Dalmacije i otoka Matici
Hrvatskoj, odnosno novonastaloj socijalističkoj Jugoslaviji. Na 3. zasjedanju 1944. ZAVNOH
je prihvatio odluke s 2. zasjedanja AVNOJA. Postaje vrhovno predstavničko tijelo na području
Hrvatske i proglašava FDH unutar DFJ. Tada su postojale dvije države - FDH i NDH, međutim
padom Njemačke slomljena je i NDH. Takoder, KPH je svoju politiku provodila po uzoru na
boljševički režim.

Objasnite uzroke propasti hrvatskog proljeća

Od samih početaka glavni cilj proljećara bila je politika čistih računa. Naime, Hrvatska je tada
bila najrazvijenija u Jugoslaviji te je ostvarila najviše prihoda. Međutim, gotovi svi prihodi išli
su u glavnu blagajnu koja je bila u Beogradu te su proljećari smatrali da se Hrvatsku na taj način
iskorištava. Iz tog razloga, oni su zahtijevali da sve što Hrvatska zaradi ide direktno njoj.
Međutim, tim prihodima su se financirale sve nerazvijene zemlje koje su se oštro protivile tome
da Hrvatskoj idu svi prihodi koje ostvari jer bi takva politika za njih značila propast. Zbog toga
se počinju stvarati sve veće međunarodne netrepeljivosti, sukob Hrvata i Srba prelazi na sva
područja života, a i u samom vrhu SKH-a dolazi do raskola jer dio uz Bakarića želi da se
zaustave reforme, a dio uz Dabčević-Kučar i Tripala želi još veću demokratizaciju. Također,
Matica Hrvatska koja je bila glavno uporište hrvatskog proljeća počinje kršiti politiku režima i
osniva ogranke u BiH, Vojvodini i Crnoj Gori. Budući da je cijeli pokret dobio previše zamaha,
Tito se odlučuje da će ga ugušiti i smjenjuje reformsko rukovodstvo CK SKH.

Samoupravljanje, komunalni sustav i pokret nesvrstanih

Nakon zaoštravanja odnosa sa SSSR-om i prekida veza s istočnim zemljama, stanje u
Jugoslaviji je bilo izrazito loše. Vlast je zaključila da treba odustati od državnog upravljanja
privredom i javlja se ideja samoupravljanja. Samoupravljanje je sustav u socijalističkim
zemljama u kojemu poduzeća i radnici upravljaju tvornicama i njihovim poslovanjem. Počeli
su se osnivati radnički savjeti, a preko njih su radnici mogli samostalno donositi samoupravne
akte. Ipak, i dalje je većina toga bila u rukama Partije tako da je uvođenje takvog sustava bila
zapravo samo „fasada“ iza koje se i dalje sve dirigiralo iz partijskog vrha. Kako bi se situacija
poboljšala, uvedene su komune. Komune su zamišljene kao nove jedinice društveno-političkog
sustava koje su trebale biti temelj ideje samoupravljanja. Na taj način lokalni organi vlasti
ostvarili su veći utjecaj nad poduzećima u svojim krajevima, ostvarili su veći uvid u poslovanje
i kapital te su ga mogli bolje raspoređivati. Ipak, ni ta ideja nije ostvarila velike uspjehe budući
da su se komune razvijale nejednako; potpomagalo se boljim poduzećima dok su ona lošija
propadala. Također, nakon 2. svjetskog rata dolazi do Hladnog rata između SAD-a i SSSR-a i
podjele većine zemalja na Istočni i Zapadni blok kako bi osigurali sigurnu budućnost. Međutim,
opredjeljivanje za jedan od blokova značilo je pristanak na njihove odrednice prema kojima bi
se zemlje morale razvijati (dakle ograničenje suvereniteta) čemu se Jugoslavija protivila.
Jugoslavija se htjela razvijati samostalno i smatrala je da će neprodjeljivanjem za blokove imati
veće šanse za daljni razvoj. Tito je osuđivao podjele na blokove i zagovarao politiku
miroljubive koegzistencije, odnosno on se zalagao za to da svaka zemlja ima pravo razvijati se
prema vlastitom modelu, kao i za to da se sve nesuglasice među državama riješe mirnim putem.
Budući da se u afričkim i azijskim zemljama provodila dekolonizacija, Tito je u novim
državama vidio moguće partnere i saveznike te ih je krenuo pridobivati na svoju stranu. Tako
je nastao pokret nesvrstanih u koji se mogla priključiti svaka zemlja koja nije bila vezana uz
Istočni ili Zapadni blok. Jugoslavija je stvaranjem pokreta nesvrstanih nastojala ojačati svoj
položaj u odnosu na velike sile.

DOBA NACIJA (ne znam jel ovo točno, za to pitanje mi nije ništa rekao na uvidu)
Za vrijeme i nakon Francuske revolucije dolazi do borbe između radničke i buržoaske klase.
Radnička klasa izlazi na scenu i počinje buditi nacionalne osjećaje. Zalaže se vlastiti jezik,
kulturu i generalno veću autonomiju. Jačanje nacionalizma pojavljuje se i unutar Habsburške
monarhije i započinje doba nacija. Međutim, politika Habsburgovaca bila je takva da je na sve
načine htjela očuvati vlast dinastije i, kako bi spriječila daljnje širenje nacionalizma i podjelu
nacija, počinje provoditi antinacionalnu politiku. Habsburgovci su monarhiju doživljavali kao
zajednicu puka Volkstamm te su počeli propagirati nacionalni jezik i kulturu, a njemački su
promovirali kao jezik napretka. Počeli su provoditi germanizaciju, odnosno nametati njemački
jezik i kulturu nenjemačkim narodima. Međutim, iako je HM nastojala spriječiti nacionalno
buđenje, 1848. godine dolazi do kulminacije kada je gotova cijela Europa zahvaćena
revolucijama.

Krnjenje državnosti
Do krnjenja drzavnosti Trojedinice dolazi za vrijeme provodenja apsolutistickih reformi Marije
Terezije i Josipa II. Naime, Hrvatska je tada izgubila na svojoj drzavnosti jer je, zbog straha od
apsolutizma, pristala na to da Ugarsko namjesnicko vijece postane i njezina vlada, iako je vec
imala svoje kraljevsko vijece.
Atentat u skupštini 1928. godine
Nakon neuspjelih pokušaja stvaranja autonomne Hrvatske, Radić se okreće suradnji sa
Svetozarom Pribičevićem. Pribičević je na to pristao jer je shvatio da kraljeva centralistička
politika ugrožava opstanak Jugoslavije što je njemu vrlo bitno te tako nastaje Seljačko-
demokratska koalicija koja počinje voditi politiku protiv beogradskog centralizma. Međutim,
budući da je njihova politika počela ugrožavati kraljeve autokratske tendencije, radikal Puniša
Račić u skupštini kritizira SDK i zahtijeva da se Kraljevina Jugoslavija preimenuje u Veliku
Srbiju. Naravno, te zahtjeve Pribičević i Radić odbijaju i dolazi do sukoba prilikom kojeg Račić
vadi revolver i puca na njih. Radić je od posljedica atentata umro, a ogorčena SDK je ponovno
odbila priznati Ustav i monarhiju. Kralj je zbog novonastale krize zabranio sve političke stranke
i proglasio diktaturu.

Objasnite na koji su način komunisti legitimirali svoju borbu

Komunisti su svoju borbu propagirali kao narodno i socijalno oslobođenje. Isticali su kako
nema povratka na staro, zalagali su se za bratstvo i jedinstvo svih naroda, promovirali su
federalizam i ravnopravnost naroda. Sve svoje postupke opravdavali s time da se na taj način
stvara socijalističko društvo koje ništa neće moći slomiti. Hrvate su na svoju stranu dobivali
zalaganjem za federalizam, odnosno borbom protiv obnove Kraljevine Jugoslavije i četnika, a
Srbe kroz borbu protiv ustaša. Međutim, u stvarnosti se provodila potpuna suprotnost od onog
što su propagirali.

Opišite kako su povećana prava republikama 1967-1971.

Nakon smjene Aleksandra Rankovića, centralističke snage počinju sve više slabiti dok
reformisti sve više jačaju. U Hrvatskoj na čelo SKH dolaze Savka Dabčević Kučar, Miko
Tripalo i Vladimir Bakarić. Oni smatraju da je Hrvatska ekonomski iskorištava te traže reformu
ekonomske politike. Uz to, smatraju da je hrvatski nacionalni identitet potisnut te zahtijevaju
demokratizaciju i reformu političkog sustava. Uz Hrvatsku, do promjena dolazi i u Srbiji gdje
na čelo SKS-a dolaze Latinka Perović, Marko Nikezić i Koča Popović. Oni su zahtijevali
društvenu i ekonomsku modernizaciju Srbije, demokratizaciju društva i decentralizaciju. Iako
je SKJ tražio njihove smjene, Tito ih je podržavao smatrajući da oni propagiraju ono za što se
i on sam zalaže. Vrhunac reformi dogodio se 1971. kada su Ustavnim amandmanima republike
postale nosioci suvereniteta. Savezna vlada brinula se za vanjske poslove, financije, obranu,
vanjsku trgovinu i zajedničko tržište, a sve ostalo bilo je u rukama republika. Također,
amandmanima su pokrajinama zagarantirana jednaka prava kao republikama. Uz to, tada je
uvedeno i kolektivno predsjedništvo republike kako bi Tito osigurao da nakon njegove smrti
nitko neće imati tolike ovlasti kolike je imao on.

KRALJEVINA SHS KAO IMPERIJ

U Kraljevini SHS vladao je kralj koji je imao autokratsku vlast. On je bio prvi ustavni faktor,
potvrđivao je i proglašavao zakone, postavljao državne činovnike i bio je zapovjednik vojske.
Što se tiče ekonomije, ona je bila usko vezana uz dvor, tako da su vladali korupcija i nepotizam.
Guši se politički pluralizam, odnosno provodi se politika slabljenja i razbijanja političkih
stranaka. Ne postoji pretpolitički konsenzus te vlast vlada putem represivnog aparata. Kralj je
u svojim rukama imao zakonodavnu, sudbenu i upravnu vlast. Vladaju jedna državna stranka i
jedan vođa. On je jugounitarist koji sve čini kako bi ostvario osobnu korist i zadržao vlast.
Slovenija, BiH, Vojvodina i Hrvatska tretirane su kao kolonije, a ne ravnopravne države. Dakle,
dolazi do deficita demokracije i Srbi pokušavaju ostvariti dominaciju na svakom području te
govorimo o Kraljevini kao imperiju.

BACHOV APSOLUTIZAM
Nakon velikih revolucija u Europi, car Franjo Josip uveo je Oktroirani ustav 1849. Međutim,
za samo dvije godine on je bio ukinut i car je 1851. godine proglasio apsolutizam. Franjo Josip
postao je apsolutni monarh, a cijelo razdoblje obilježeno je djelovanjem ministra unutarnjih
poslova Alexandra Bacha koji je proveo niz reformi. Glavni razlog uvođenja apsolutizma bio
je ojačati položaj HM u odnosu na druge europske sile te poništiti sve povijesne raznolikosti
između naroda i država u sastavu. Za vrijeme Bachova apsolutizma provodila se velika
germanizacija, odnosno nametali su se njemački jezik i narodna obilježja nenjemačkim
narodima. Njemački jezik uveden je kao službeni u svim državnim uredima. U Hrvatskoj su
ukinuti Sabor i samouprava županija, a zabranjena je i uporaba hrvatske zastave. Činovnici su
smjeli biti samo oni koji su znali njemački i nisu se smjeli suprotstavljati vladajućoj politici.
Međutim, iako se provodila velika centralizacija, došlo je i do modernizacije država. Uvedena
je opća porezna jednakost i jednakost pred zakonom, a Hrvatska je po prvi put dobila i
jedinstveni kazneni kodeks. Javni i privatni život stekli su moderne osnove, gradovi su dobili
suvremene općinske urede, provodila se vjerska snošljivost; u Hrvatsku se doseljavaju Židovi.
Promiču se trgovina i industrija te su osnovane tri trgovačke komore (Zagreb, Rijeka, Osijek),
uveden je šumski zakon, opća vojna dužnost, gruntovnice... Međutim, najveće djelo
apsolutizma je rješavanje urbarskih odnosa, odnosno vlasničkih odnosa bivših kmetova i
vlastele. Seljaci su dobili privatno vlasništvo, a feudalci su prema Carskom patentu iz 1853.
kao naknadu za ukinute prihode dobili novčanu odštetu koja se isplaćivala iz zemaljskog
budžeta. Međutim, počeo se pružati sve veći otpor germanizaciji, Monarhija se našla u velikoj
gospodarsko-novčanoj krizi, a i austrijska vojska bila je poreža u bitci kod Solferina 1859.
godine te sve to dovodi do sloma apsolutizma koji je car objavio Listopadskom diplomom 1860.
godine.

VELIKOSRPSKE TEZE 1980-ih

Nakon Titove smrti 1980. godine, srpske unitarističko-centralističke snage vidjele su
mogućnost preuzimanja vlasti i ostvarenja svojih velikosrpskih tendecija. Srbi, koji su jedini
imali pokrajine u Jugoslaviji, ostali su najoštećeniji donošenjem Ustava 1974. godine budući
da su prema njemu pokrajinama zagarantirana jednaka prava kao republikama. Tada su počeli
nemiri na Kosovu koje je htjelo status republike, a budući da Srbima to nikako ne odgovara,
sve do 1987. trajali su albansko-srpski sukobi. U Srbiji se počeo stvarati nacionalni pokret, a
većina intelektualaca okupljala se u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti. Srbi su morali na
svoju stranu dobiti narod, tako da je SANU izdao Memorandum u kojem negiraju povezanost
s unitarističko-centralističkim strujama, a sebe prikazuju kao žrtve. Tvrde da su Srbi potlačeni
i zapostavljeni u Jugoslaviji, da se stvorila „antisrpska koalicija“ te da ostale republike vode
antisrpsku politiku. Također, svoju ekonomsku nerazvijenost pripisali su tome da Hrvatska i
Slovenija dominiraju Jugoslavijom i da one utječu na sve odluke vezane uz ekonomiju i
privredu. Tvrdili su da je srpski narod u ostalim republikama diskriminiran, posebice na
Kosovu, BiH i Hrvatskoj. Prikazujući sebe kao žrtvu nadali su se da će kod srpskog naroda
stvoriti svijest o potlačenosti i uključiti ih u nacionalni pokret, što im je i uspjelo. Zahtijevali su
centralizaciju Srbije te zaštitu Srba na Kosovu od strane SKS. Tada počinje jačati utjecaj
Slobodana Miloševića koji dolazi na vlast i velikosrpske težnje počinje ostvarivati nasilnim
metodama. Počinje provoditi dobro organizirane mitinge istine tj. događanja naroda na kojima
svrgava rukovodstvo na Kosovu i Vojovodini tzv. Jogurt revolucijom te ih zamijenjuje osobama
koje su njemu odane, kako bi mogao lakše provoditi svoju politiku. Srpska skupština donosi
amandmane ustava kojima se ukidaju SAP Kosovo i Vojvodina. Na taj način ostvario je svoju
prvu zamisao, stvaranje jedinstvene srpske države. Međutim, raspletom političke situacije nije
uspio realizirati svoj konačan cilj – stvaranje Velike Srbije.