Živorad Mihajlović Slavinski

ASPEKTIKA
Gnoza Četvrte Dimenzije
 2
UVOD

Sistem izložen u ovoj knjizi, Aspektika, predstavlja nov i značajan stvaralački proboj u oblasti
Spiritualne tehnologije. On se razvio iz moje prakse sa sistemima koje sam prethodno sintetizirao ili stvorio:
Intenzivom Gnoze, Ekskaliburom-1 i Ekskaliburom-2, Zlatnom Meditacijom i Kreatonom; na osnovu
proučavanja brojnih sistema Neurolingvističkog Programiranja, Nezavisne Sajentologije i iz moje suradnje i
razmjene iskustava sa mnogim individualnim kreativnim istraživačima široko razgrananog područja
Perenijalne Filozofije. Dok sam kroz brojne eksperimente stvarao i provjeravao Aspektni Proces, kao i
procese koji su mu prethodili, imao sam neporecivo osjećanje da sam u dosluhu sa brojnim anonimnim
tragačima, samotnjacima, na različitim točkama ove planete ili kozmosa, tako da i njima mnogo dugujem.
Za razliku od većine sistema djelovanja na ljudsku svijest, Aspektni Proces ne predstavlja kompliciran
pristup obremenjen suhoparnom i teško razumljivom tehnologijom, već je to sistem prožet sa jedne strane
bezvremenim Gnosticizmom, a sa druge sveprisutnom ljudskom težnjom da složeno i daleko učini
jednostavnim i bliskim.
Aspektika, kao i svi djelotvorni gnostički sistemi, savršeniji u odnosu na prethodne, predstavlja sintezu
na višem nivou. U njoj Praktičar može da uoči šest elemenata.

1. Rad sa Aspektima ličnosti

Operacionalnu osnovu ovog sistema čini rad sa Aspektima ličnosti u ciljnoj strukturi i općenje sa njima
kao sa komponentama našeg Bića koje su obdarene manjom ili većom sviješću o sopstvenim ciljevima,
odnosima sa drugim Aspektima i cjelinom Bića.

2. Pozitivno usmjerenje i vrijednost takozvanih nepoželjnih Aspekata

Slijedeći element nove sinteze je sagledavanje naših nedostataka, neželjenih stanja i poremećaja ne
kao neprijatelja koje treba staviti pod kontrolu, pobijediti ili zauvijek ukloniti iz života, već kao privrženih
saveznika koji nam nose na poklon dragocjene darove - ključeve slobode i Spiritualnog razvoja. U učenjima
prethodnih perioda neposredno je isticano ili prešutno podrazumijevano da su nedostaci ličnosti i karaktera,
bolesti, poremećaji i nepoželjna stanja od kojih patimo naši neprijatelji. Neprestana borba sa njima ili točnije
rečeno sa samim sobom, smatrana je za vječiti usud Ljudskog Bića. U orijentalnim učenjima to su zli duhovi,
u kršćanskim demoni ili djelo Satane, u psihoanalizom inspiriranim školama kompleksi; srednjovjekovna
magija i magija novoga vremena gledaju na njih kao na zle Inteligencije, a humanistička psihologija kao na
slabosti koje treba prevazići. Kod svih je zajedničko da u našim nepoželjnim Aspektima vide u manjem ili
većem stupnju neprijatelje ili bar buntovnike u našem subjektivnom svijetu. Aspektika pomjera granice
dosadašnjih saznanja i ruši ustaljene zaključke mnogih prethodnih generacija. Sticanjem novih iskustava na
osnovu novorazvijene metodologije, po prvi put ćete vidjeti u njima najbolje prijatelje, bezmalo anđele, koji ne
samo da vam žele dobro, već vam žele najbolje. Oni vas uporno i neumorno gone ka najvišem i
najdragocenijem što Ljudsko Biće može da doživi, alkemijskoj integraciji Bića, Praznini, Spiritualnoj suštini
života, Bogu ili Istini, Jednom ili Apsolutu, nazovite to kako hoćete.

3. Ciljna struktura

Poznavanje zakonitosti ciljne strukture, detaljno izloženo u "Kreatonu", doprinijelo je nastanku

Aspektike. Za razumijevanje i primjenu Aspektnog Procesa neophodno je držati na umu slijedeća svojstva
ciljne strukture. Ona ima dva bitna elementa: trenutno stanje osobe i cilj kome teži. Dok cilj ne postigne
osoba osjeća tenziju. Kada cilj ostvari, ciljna struktura se raspada, tenzija nestaje i javlja se kratkotrajno
osjećanje olakšanja i satisfakcije, a potom osjećanje ispraznosti i besciljnosti. Zdrava osoba potom postavlja
nov cilj, javlja se nova tenzija itd. Najvažnije od svega je saznanje da ostvarenje cilja dovodi do
raspadanja i nestanka ciljne strukture!

4. Kretanje po lancu sve viših ciljeva

U Lančanoj Tehnici, koja je osnova Aspektnog Procesa, mi se krećemo po Lancu sve viših ciljeva do
Najvišeg Cilja (Megistostelosa). Kada sagledamo i potpuno iskusimo prvi, neposredan cilj Aspekta sa kojim
radimo, postajemo sposobni da vidimo slijedeći, viši cilj. Kada njega u potpunosti osjetimo i tako iscrpimo
njegov kapacitet, u stanju smo da sagledamo slijedeći, viši cilj i tako sve do Najvišeg Cilja, koji je jedan i
uvijek isti za sva Bića i sva ispoljenja u ovom univerzumu. To kretanje po lancu sve viših ciljeva omogućava
nam da ih sagledamo u slijedu, sve do Najvišeg Cilja. Ono nalikuje na kretanje čovjeka do krajnje granice
njegovog horizonta. Sa svog trenutnog stajališta čovjekovo vidno polje ograničeno je linijom horizonta. To su
krajnje točke koje on, sa svog stajališta, može da vidi. Ako čovjek iscrpe taj prostor omeđen horizontom tako
što dođe do krajnje točke koju je vidio, on postaje sposoban da sa novog stajališta vidi mnogo dalje. Odatle
vidi novu najdalju točku. Kada dođe do nje, otvara mu se nov prostor i tako još dalje i dalje, sve do točke sa
koje se sve vidi.
 3
Posmatrajući svijet sa te točke, čovjeku postaje jasno da su prethodni ciljevi na Lancu, koje je
doživljavao kao krajnje, doživljavao tako zbog ograničenja svoje percepcije.

5. Dinamička Praznina kao operacionalni činilac Aspektnog Procesa

Ovo nas dovodi do slijedeće komponente Aspektike. U većini sistema orijentalne i Perenijalne filozofije
govori se o Praznini ili Velikom Neispoljenom kao o praizvoru čitavog ispoljenog univerzuma. Ali su ta
ulaganja uvijek i isključivo teorijska. Korištenje Dinamičke Praznine kao operacionalnog činioca prvi put je
ostvareno u Aspektici. Možete naći pisane izvore sa raspravama i spekulacijama o Praznini, ali ćete tek u
Aspektici naučiti kako da je koristite u procesu.

6. Ostvarenje cijeva u svijesti

U svojim prethodnim sistemima istakao sam jednu od osnovnih aksioma Perenijalne filozofije: Biće
može da ima iskustva u fizičko-socijalnoj realnosti i u svojoj svijesti. Posljednja komponenta Aspektike svodi
se na mogućnost proživljavanja iskustava u svijesti. U Aspektnom Procesu čovjek, kao psihonaut, prolazi
kroz niz ciljeva ostvarenih u svojoj svijesti i na taj način omogućava ubrzanu evoluciju Aspekta sa kojim radi.
Ako bi Praktičar, koji teoretski zna da je Praznina Najviši Cilj do kojeg može da dosegne, pokušao da
odmah u svijesti ostvari taj Najviši Cilj, on bi doista poricao postojanje nižeg cilja pred kojim se u tom
trenutku nalazi i ostao bi vezan za to što je potisnuo, jer potiskivanje dovodi do vezivanja pažnje za to što
smo potisnuli i do njegovog istrajavanja. Na taj način nužno bi doživio neuspjeh. Tome nasuprot, Praktičar
mora da se što potpunije emocionalno unese u ostvarenje ciljeva na lancu i da ih na taj način ubrzano
proživi. Tek kada jedan cilj tako “ostvari” u svojoj svijesti, on može da ga napusti i pređe na slijedeći. Tako se
kreće po Ciljnom Lancu sve do Najvećeg i Konačnog Cilja, Dinamičke Praznine i tada se cijeli lanac
raspada, a sa njim nestaje i polazno nepoželjno stanje. Točnije rečeno, to nepoželjno stanje ili Aspekt
doživljava svoju integraciju sa Prazninom kao suštinom Bića.
Već poslije prve primjene ovog sistema, svaki Praktičar će se uvjeriti da Aspektika predstavlja
stvaralački iskorak u osvajanju novih prostora velikog igrališta na kome se odigrava vječita igra ljudskog
postojanja i da, kao svaki živ Gnostički sistem vrijedan spomena, omogućava Biću neprekidno
samoprevazilaženje. Njeni elementi nisu novi i korišteni su, sa izuzetkom Dinamičke Praznine, u mnogim
tehnikama, metodološkim postupcima i sistemima. Naravno, načini koji su u njima korišteni umnogome se
razlikuje od onoga što ćete naučiti u Aspektici, jer spajanje komponenata u novu sintezu dovodi do
mijenjanja samih komponenata.
Spomenuo sam da općenje sa Dijelovima ili Aspektima ličnosti srećemo u mnogim sistemima: u
tisućama godina starim šamanističkim postupcima kao što je “Povratak Duše”, u egzorcizmu, orijentalnoj i
zapadnoj magiji, a u novije vrijeme u brojnim tehnikama Geštalt sistema, Transakcionoj Analizi i Šapirovoj
Ego Terapiji, potom u šestostepenom preramljivanju koji su razvili Ričard Bender i Džon Grajnder i naročito u
Psihosintezi Roberta Asađolija. Kretanje uz lanac sa dejstvujućim stanjima razvio je i prvi primijenio Robert
Dilts u postupku “Hijerarhija Kriterija”. Isto tako postupak “Usaglašavanja logičkih nivoa” vodi Klijenta ka
Spiritualnim stanjima i potom ta stanja prizemljuje na aktivnije nivoe egzistencije. Po načinu djelovanja
preteče Aspektnog Procesa su i postupci “Usuglašenog Ja” i “Suštinske Transformacije” sestara Andreas, a
također “Lično Uređivanje”, koje su razvili Grajnder i DeLozie. To je metodi koji koriste “optimizirana stanja”
veće neurološke i psihološke integracije, da bi preko njih bila ostvarena transformacija problemskih ili nepo-
željnih stanja. Vrijedni podaci mogu se naći kod istraživača i pisca A.H. Almasa, koji na Ljudsko Biće gleda
kao na dijamant sa bezbroj pljosni koje istu svjetlost prelamaju i reflektiraju na različite načine. Najzad,
Praktičari Kreatona imali su prilike da rade sa Aspektima svoje ličnosti u tehnikama Kreatona “Malom Ja” i
“Velikom Ja”.
Premda sam kao tvorac svog sistema vjerojatno subjektivan, moje je uvjerenje da je Aspektika, u
ovom trenutku, sveobuhvatnija i neusporedivo efikasnija od svojih prethodnika i suvremenika. Uzrok tome su
novi proboji koje su iznjedrili dugotrajan rad i iscrpno eksperimentiranje sa Kreatonom, posebno sa ciljnim
strukturama i poznavanje strukturalnih i metafizičkih zakona koji vladaju procesima ljudske svijesti. Jedno
treba da bude odmah jasno svakom Praktičaru: Aspektika nije stvorena kao još jedan sistem za uklanjanje
nepoželjnih stanja. Ona je prevashodno sistem Spiritualnog razvoja i integracije Bića, a uklanjanje
nepoželjnih stanja, premda se Aspektikom može postići brže i efikasnije nego u drugim metodama,
predstavlja samo korisnu, ali uzgrednu mogućnost.
Osnov Aspektike je znanje da je Megistostelos ili Najviši Cilj u ovom univerzumu Iskonska Praznina
koja je istovremeno kozmička maternica svih ispoljenja, i njeno korištenje u procesima. O njoj se govori u
mnogim orijentalnim filozofskim sistemima kao o Svepostojanju; to je Ain drevne Kabale, Veliko Neispoljeno
u hermetizmu, Sunjata u Zenu, Tao u Taoizmu itd Upravo je nepoznavanje te mistične činjenice navelo
stvaraoce prethodnih sistema na plićake podbačajnih ciljeva.
Primjera radi, Psihosinteza, izuzetno vrijedan sistem Roberta Asađolija, zastala je, nažalost, na
drugom cilju Ciljnog Lanca, pri čemu praktičari tog sistema nisu ni imali svijest da takav lanac postoji. Kod
Klijenta, čiji je prvi cilj na Ciljnom Lancu moć, Praktičari Psihosinteze traže viši cilj i najčešće otkrivaju da je to
ljubav. Tada, umjesto da nastave po Ciljnom Lancu do Apsolutne Praznine ili Neispoljenog, oni se upuštaju u
beskrajne analize sa Klijentom o tome kada je želio ljubav pa je nije dobio, tko ga je odbacio, kada i gdje se
 4
to odigralo i tome slično. Psihosinteza je do tog nivoa došla prije 30 godina i na njemu je ostala do danas.
Neki nezavisni istraživači naslutili su operacionalnu vrijednost Praznine ili Ništavila, ali su vjerojatno
zbog nepoznavanja ciljnih struktura, ostali u plićaku, umjesto da se otisnu na beskrajnu pučinu Praznine, do
koje vodi Ciljni Lanac. Primjera radi, Rodžer Blater u andergraund časopisu “Creepcomm” broj 35 od 26.
juna 1995. piše:
“Kada čovjek otkrije da on jeste onakav kakav je oduvijek bio, Ono što nikada ne umire, Ono što je
nešto drugo a ne ono što opažamo, Ono što je izvor svih stvari, Ništavilo koje nije drugo već živo
stvaralaštvo, tada može...da izmijeni svoj život i da ima onakav život kakav želi.”
Kao postupak uklanjanja nepoželjnih stanja navodi slijedeći:
“Kod navika koje su snažno opterećene energijom, kao što su kronični bolovi. prepoznajte... da je to
samo energetska kreacija i zatim u imaginaciji raspršite tu energiju u okolnu atmosferu. Ponovite to nekoliko
puta...
“Zatim zamislite Ništavilo i sa njim prekrijte nepoželjno stanje ili kreaciju. Naporom volje zamislite da je
ona ništa. Nepoželjno stanje će izblijediti ili oslabiti bar za jedan trenutak. Nastavite da zamišljate da je ono
ništa sve dok ne osjetite olakšanje.”
Naravno, čitalac koji posjeduje znanje izloženo u mojim prethodnim sistemima lako će vidjeti da se
nepoželjna stanja na ovaj način mogu kratkotrajno oslabiti, skrajnuti i potisnuti, ali se ne mogu ukloniti, jer
Praktičar u ovom postupku vrši Poricanje Postojećeg, a poricanje dovodi do istrajavanja stanja koje se
poriče. Najdalje su dospjeli Robert Dilt, Džon Grajndler, Delozije i sestre Andreas. Različitim procesima oni
su dosegli do graničnih stanja: Bića, Unutrašnjeg Mira, Ljubavi, Sve-je-kako-treba-da-bude (“OKness”) i
Jednosti, Zastali su pred samim konačnim rješenjem, na pragu Praznine, koja se nalazi iza tih Spiritualnih
stanja i iza svega ispoljenog, koja je, kao što sam rekao, Veliko Neispoljeno. Trebalo je napraviti taj
odlučujući metodološki proboj sa dalekosežnim posljedicama, koji je dugo vremena lebdio u zraku. U
Aspektici neke davno uočene istine dobile su nov i dragocjen kvalitet - operacionalnu primjenjivost! Moj
sistem predstavlja metodološko ovaploćenje tog proboja i ja sam sretan što sam ga učinio. Tako je nastala
Aspektika, sistem Spiritualne i psihološke integracije koji, u ovom trenutku, nema premca na našoj planeti.
Aspektika nam omogućava do sada nedoživljen uzlet optimizma: izgleda nevjerojatno, ali je
neporecivo, jer je zasnovano na neposrednom iskustvu, da naše najgore mane i najveći nedostaci žele isto
što i naše dobre osobine i vrline - povratak u Iskon ili naš prapočetni Spiritualni zavičaj, koji je istovremeno i
naš najviši Cilj. Aspekti to čine uporno i neumorno, nekada dramatično i bolno. Kada svi, apsolutno svi
Aspekti ostvare svoj Konačni Cilj, spoj sa Prazninom ili našom najdubljom suštinom, Biće će postati potpuno
integrirana cjelina. Jednost ili Sve Jednost i Spiritualni razvoj na tom nivou biće završen.
Kroz Aspektni Proces svaki Praktičar biti će svjedok čudesnog alkemijskog preobražaja ličnosti. Naši
nedostaci, slabosti i nepoželjna stanja doživljavaju metamorfozu i nestaju u Praznini kao u zasluženoj zlatnoj
mirovini, pošto su, na našu sreću, obavili svoju plemenitu i doskora neshvaćenu misiju.

CILJNA STRUKTURA LANČANA TEHNIKA

Od pamtivijeka ljudi pokušavaju da uklone svoje nedostatke, razviju sposobnosti i ubrzaju svoj
Spiritualni razvoj. U Novo Doba stvoreni su mnogobrojni terapeutski, psihološki i Gnostički metodi koji teže
takvim ciljevima, a svakodnevno nastaju i usavršavaju se nov. Neki naglašavaju voljni napor u savlađivanju
slabosti, drugi pokušavaju da prevladaju negativne sadržaje pozitivnim, ili se naglasak stavlja na
razumijevanje problema. Predstavnici treće grupe ovih metoda tvrde da potpuno razumijevanje problema
dovodi do njihovog iščezavanja. Ipak, često je problem intelektualno obrađen i u potpunosti shvaćen, ali
žilavo istrajava ili se, poslije kratkotrajnog povlačenja, ponovo javlja. Neki psihološki sistemi i NLP
pokušavaju da emocionalni naboj koji postoji u nekoj oblasti preobraze tako da za Klijenta “radi” na
cjelishodniji način. Takvi pokušaji svode se na preusmjeravanje energije koncentrirane u problemu, tako da
služi Klijentu umjesto da djeluje protiv njega.
Pojednostavljeno rečeno, svi ti metodi prilaze rješavanju problema spolja i teže da se probiju do
njegove suštinske srži i da nju na jedan ili drugi način nadvladaju. Pri tome je većina tih metodoloških
postupaka opterećena ograničavajućim vjerovanjima njihovih tvoraca ili usavršivača o tome što čini suštinu
problema i stoga svoje sisteme zasnivaju na pretpostavkama da će, na primjer, glavne nevolje nestati kada
se osvijeste nesvjesne seksualne težnje Klijenta ili kada se on u potpunosti suoči sa svojom porođajnom
traumom ili kad shvati svoju težnju sa afirmacijom i moći itd.
Kod Aspektnog Procesa, odnosno Lančane Tehnike koju u njemu primjenjujemo, polazi se od
nepoželjnog stanja, slabosti ili nedostatka koji je u nama, koji tretiramo kao jedan svoj Aspekt i slijedi se
njegovo ciljno usmjerenje, od jednog cilja do drugog, od drugog do trećeg i tako po Ciljnom Lancu sve više u
sebe do konačnog, najvišeg cilja, iza kojeg nema ničeg - a to je Ništavilo ili Apsolutna Praznina, koja je
kozmička maternica čitavog ispoljenog univerzuma i svih njegovih vidljivih i nevidljivih manifestacija.
U Aspektnom Procesu ne pokušavamo da shvatimo problem, niti da ga prevladamo, već da procesom
svjesnog uživljavanja u situacije ostvarenih ciljeva na Ciljnom Lancu dovedemo Aspekt do Konačnog Cilja,
kada Aspekt biva integriran u Prazninu kao suštinu Bića, a čitav Ciljni Lanac raspada i nestaje. Konačni Cilj
je uvijek Spiritualne prirode, Iskonsko Stanje Praznine. Ciljni Lanac koji njemu vodi podsjeća na drevni
simbol zmije koja guta sopstveni rep, jer smo u ispoljeni univerzum došli iz Praznine i u nju se konačno
 5
vraćamo. Ona je alfa i omega naše egzistencije. Na kraju Ciljnog Lanca mi stupamo u Iskonsko Stanje
Praznine koje je suština svih suština, koje je praizvor svega postojećeg i uvir svih ispoljenja.
Da bismo valjano razumjeli što se zbiva u Aspektnom Procesu, treba da se podsjetimo bitnih
svojstava Ciklusa ostvarenja i ciljne strukture, koje sam detaljno izložio u svojoj prethodnoj knjizi “Kreaton:
Majstor igre stvaranja”. Potpuna asimilacija podataka o ciljnoj strukturi i Ciklusu ostvarenja Biti-Činiti-Imati
je potrebna da bismo razumjeli zašto je Lančana Tehnika efikasna.
Ljudska egzistencija na ovom svijetu izražava se kao niz igara. U svakoj igri, kao i u svakom
stvaralačkom procesu, čovjek prolazi kroz Ciklus Ostvarenja koji ima tri elementa ili faze: Biti (identitet), Činiti
(aktivnost) i Imati (ostvarenje). Da bi napravio cipelu, on prvo mora biti u identitetu obućara, pa praviti cipelu,
da bi je konačno imao kao konačni produkt. Obično je druga faza - činjenje - najduža. Faza posjedovanja ili
ostvarenja najkraće traje, praćenja je kratkotrajnim olakšanjem i osjećanjem ispunjenja, a potom slijedi
praznina u svijesti i upitanost - što dalje? Što sada da činim?
Najvažnije je shvatiti da se cijela ciljna struktura raspada kada se cilj ostvari! Ovo sam istakao
više puta, jer je izuzetno važno. Ostvarenjem cilja igra je završena, struktura se raspada i poslije
emocionalnog olakšanja javlja se reakcija koja je posljedica praznine u kojoj se čovjek našao. Ukoliko se radi
o zdravoj individui, ona će poslije nekog vremena početi slijedeću igru, uspostaviti novu ciljnu strukturu i težiti
ostvarenju novog cilja.
Takva zbivanja u kontekstu ovog izlaganja imaju značajne posljedice. Sve ljudske težnje, svi napori,
sva htijenja, bilo da izgledaju pozitivna ili ne, usmjerena su ka tom konačnom i Najvišem Cilju, premda do
njega najčešće ne dosežu direktno, već preko posrednih ciljeva. Ti posredni ciljevi čine lanac sve viših
ciljeva koji vode Najvišem, Spiritualnom Cilju. Kada kažem “sve ljudske težnje”, upravo to i mislim. Najvišem
Cilju teže i svi naši nedostaci, mane, nepoželjna stanja, negativne emocije svi bez ijednog izuzetka. A kada
ih dovedemo do tog najvišeg cilja, koji je po svojoj suštini Praznina ili Ništavilo, oni se integriraju u cjelinu
Bića i nestaju, jer se čitava struktura raspada kada je cilj ostvaren!
Sasvim je logično da će zaustavljanje Aspektnog Procesa na nekom od hijerarhijski nižih ciljeva
dovesti do djelomične integracije Aspekta, djelomičnog raspadanja ciljne strukture i djelomičnog
nestanka tenzije koja u takvoj strukturi postoji.
SAMO DOSEZANJE NAJVIŠEG CILJA DOVODI DO POTPUNOG RASPADANJA CILJNE
STRUKTURE, POTPUNOG NESTANKA STRUKTURALNE TENZIJE I POTPUNE INTEGRACIJE ASPEKTA
U SINTEZU VIŠEG NIVOA.
Davno je to bilo naslućivano i odavno je to nagovještavano. Ali se smatralo da je neophodno veoma
dugo vrijeme, koje se mjerilo godinama napornog rada, da bismo svoje nedostatke i nepoželjna stanja doveli
do Najvišeg Cilja i tako ih transformirali i integrirali. Zahvaljujući Lančanoj Tehnici i Aspektnom Procesiranju,
sada je transformaciju pojedinačnog nedostatka ili nepoželjnog stanja moguće postići za nekoliko minuta,
ponekad nešto duže.

DINAMIZMI I HIJERARHIJA CILJEVA

Sve naše težnje, nedostaci, mane i vrline, kao i neutralna stanja, teže nekim ciljevima. Obično je
uočljiv samo prvi, neposredni cilj, premda ne kod svih ljudi, jer neke osobe vode naizgled besciljan život i
potpuno su nesvjesni ciljeva koji njihova trenutna stanja imaju.
Za razumijevanje Lančane Tehnike važno je znanje o hijerarhiji ciljeva. Postoji osam dinamizama
preživljavanja, koji imaju svoje najviše ciljeve (vidi “Kreaton: Majstor igre stvaranja”). Oni istovremeno
predstavljaju igrališta na kojima se odigravaju igre tih dinamizama. Osmi i najviši dinamizam je Spiritualni, a
to je težnja da se postoji kroz Boga, Apsolut ili Beskonačnost i njemu su svi ostali dinamizmi podređeni.
Također su mu podređeni svi ciljevi nižih dinamizama koje Ljudsko Biće može da ima u ovom univerzumu.
Ljudsko Biće može da ima naizgled mnoštvo ciljeva, ali su svi oni podređeni Najvišem Cilju i u krajnjoj analizi
vode njegovom ostvarenju - spajanju sa Istinom, Prazninom ili Svepostojanjem. Možemo to predstaviti sa
mnoštvom potočića i potoka, rječica i rijeka koje se sve negdje ulijevaju i mjesta na kojima se ulijevaju
smatrati za njihove ciljeve. Ali se konačno svi ti potočići i potoci, rječice i rijeke ulijevaju u ocean, koji je njihov
Megistostelos, Najviši i Konačni Cilj.
Iza prvog neposrednog cilja postoji viši cilj, iza njega još viši itd. Na taj način postoji hijerarhija ciljeva
koje čovjek nije svjestan. Oni su povezani u lance ciljeva, koje možemo otkriti idući od nižih ka višim
ciljevima u hijerarhiji. Kako se penjemo po vertikalnoj hijerarhiji ciljeva, oni postaju sve apstraktniji i njihov
broj se smanjuje, sve dok ne dospijemo do najvišeg Najvišeg Cilja, Apsoluta, ili kako smo ga u okvirima ovog
sistema nazvali, Dinamičke Praznine. Ona je zajednički cilj svih Aspekata, svih Ciljnih Lanaca i svih
hijerarhijski nižih ciljeva.
Čovjek mora da u velikoj mjeri iscrpiti niže dinamizme, odnosno da odigra igre na tim nivoima i ostvari
njihove ciljeve, prije nego što može da pređe na više dinamizme i njihove ciljeve. Ako je uspješan na prvom
dinamizmu (a to znači, ako je naučio životne lekcije koje se stiču u toj oblasti), on može prijeći na drugi.
Ukoliko ne slijedi ljestvicu sve širih sfera uzročnosti i odgovornosti, čovjek će imati mnogo više teškoća nego
što je nužno i vjerojatno će pretrpjeti neuspjeh. Na primjer, ako teži samo mističnim stanjima svijesti,
zanemarujući sve ostalo, on će skoro sigurno imati kaos na nižim dinamizmima (nerazumijevanje sa
porodicom i okolinom, prebacivanja, razočaranja i sukobe), koji će u njemu izazivati nedoumice i stalnu
 6
upitanost: “Što ne valja u meni, kada hoću Istinu i samo Istinu, a stalno mi se događaju ovakve stvari?”
Ozbiljni neuspjesi na dinamizmima dovode do obrnute kompenzacije. Neuspjeh na prvom dinamizmu
dovodi do ekstremnog usmjeravanja pažnje na osmi. Individualni životi religioznih fanatika su izuzetno
siromašni, bezmalo prazni. Oni ga, u stvari, i nemaju.
Neuspjeh na drugom dinamizmu dovodi do usmjeravanja pažnje isključivo na sedmi. Porodični život i
seksualni odnosi kod mistika i umjetnika su najvećma kaotični, ili ih nema.
Neuspjeh na trećem dinamizmu dovodi do pretjerane pažnje na šesti, a to je fizički univerzum. To je
lako uočiti. Nesposobnost neke osobe da uspostavi odnose humanosti i ljubavi u grupama kojima pripada
dovodi do opsesije materijalnim dobrima, vremenom, energijom i sličnim stvarima koje predstavljaju
komponente materijalnog univerzuma.
Neuspjeh na četvrtom dinamizmu (čovječanstvo, čitav ljudski rod) dovodi do posvećivanja pretjerane
pažnje petom dinamizmu. Uočljivo je da ljudi koji pretjerano vole svoje kućne ljubimce i sve njima podređuju,
imaju loše mišljenje o ljudima i uglavnom ih mrze.
Uobičajeno sticanje iskustava u životu je ekstenzivno i sastoji se iz dugotrajnog proživljavanje
iskustava u fizičkom i socijalnom svijetu. Tome nasuprot, čovjek koji je krenuo Spiritualnom Stazom ušao je u
najvišu ciljnu strukturu i teži Najvišem Cilju i to čini ubrzano, po skraćenom postupku, pa se njegova evolucija
vremenski sažima. Ona se odvija kroz procese koji se u velikoj mjeri odigravaju u svijesti: ulaženjem u
iskustva, identifikacijom sa njima i ostvarenjem njihovih ciljeva, ili, pak, dupliranjem odluka i njihovim
diskreiranjem. Na primjer, u Metodu -1 Ekskalibura čovjek može za dvadesetak minuta da uživljavanjem u
osjećanje straha iscrpi sav njegov kapacitet i diskreira strah koji je godinama trajao i koji bi možda istrajao
sve do kraja njegovog života.
U kretanju ka ciljevima sve viših dinamizama dolazi do ekspanzije Ja. Početak tog procesa jeste
Gnoza “Tko sam ja” i u tom trenutku čovjek ima utisak da je sve riješeno, da su svi ciljevi ostvareni. Oni i jesu
u velikoj mjeri na prvom dinamizmu, dinamizmu Ja-preživljavanja. Ali se ubrzo na Spiritualnom vidokrugu
pojavljuju viši i dalji ciljevi koji uključuju Druga Ljudska Bića, prvo članove porodice ili osobe za koje je
emotivno vezan, pa potom sve šire grupe i on u sve većoj mjeri nalazi sebe u njima. Ti viši i dalji ciljevi nisu
ostvarivi sa Ja-pa Ja stajališta.
Međutim, i Ja-pa Ja stajalište je mnogo šire nego što je čovjek prvobitno vjerovao, jer je mnoge
Dijelove svoga ja davno potisnuo i naizgled zaboravio. Oni se sve vrijeme javljaju, uporno ga podsjećajući na
sebe na različite, često neprijatne načine: nervozom, depresijom, osjećanjem bezvrijednosti i razdraženosti,
ljutnjom na sebe i druge, oboljenjima itd. Sva ta ispoljenja nisu ništa drugo do uporni zahtjevi naših potisnutih
Dijelova ili Aspekata da se spoje sa Istinom ili Prazninom kao Najvišim Ciljem.

SA ONE STRANE DUGE: DINAMIGKA PRAZNINA

Duboko Prosvjetljenje dovodi do uvida da je osnova svih ispoljenja i njihov napiši cilj Praznina iz koje
se sve stvari neprekidno uzdižu i u koju se beskonačno vraćaju. Ona je alfa i omega, početak i kraj, kolijevka
i grob svega što je postojalo, što postoji i što će ikada postojati. Ona je i najviša Istina o našem Biću, Srž
naše srži. U različitim mističnim, Spiritualnim i filozofskim sistemima za Prazninu se koriste različiti termini, ali
se stavovi prema Praznini poklapaju u visokom stupnju.
I hinduizmu to je Brama.
U Taoizmu Praznina je Tao.
U Budizmu i njegovim izdancima Zenu i Čanu koristi se izraz Sunjata.
Klasična Kabala koristi termin Ain (Ništa ili Ništavilo).
Suvremeni hermetisti govore o Praznini kao o Velikom Neispoljenom.
Ron Habard je u Sajentologiju uveo termin Statik.
Neki okultisti i mistici izjednačavaju Prazninu sa Bogom.
Ja ću u okviru Aspektike većinom koristiti izraz Praznina, ili još uže Dinamička Praznina, a alternativno
ću upotrebljavati neki od gore navedenih termina.
U vezi sa isticanjem istovjetnosti Praznine i Boga zanimljiva je kabalistička numerička analiza koju
navodi Alister Kroli u svom dnevniku: ”...I hebrejskom AL i LA su kabalistički identični kroz njihovu brojčanu
vrijednost 31. AL znači Bog, a LA znači “ne”. Bog je Ne ili Ništa. Ono nije poricanje Božjeg postojanja; to
jednostavno znači da On nije ništa što ljudski duh može da shvati.”
U klasičnom Budizmu, Zenu i Čanu Praznina se, kao što sam rekao, naziva Sunjatom ili Šunjatom i
suština Prosvetljenja je dostizanje stanja svijesti u kome se ona sagledava u svemu. Ona je živa, lišena
mase, položaja u prostoru, oslobođena je individualnosti i ličnosti. Ona je matrica svih ispoljenja. U odnosu
na Sunjatu razlikuju se dva nivoa prosvetljenja. Stanje svijesti u kome se svijet Praznine još uvijek sagledava
kao različit od ispoljenog svijeta, svijeta formi i kreacija, naziva se u Zenu “slabim Kenšo stanjem”. Viši nivo
Prosvjetljenja je postignut kada se oni dožive nedjeljivo, kao jedno, bez razlike. Praznina je pozitivna i živa,
kao ocean koji je izvor i osnova svih kratkovječnih valova koji se iz njega uzdižu i od kojih je nedjeljiv, iako
svaki val ima svoju individualnu i kratkotrajnu egzistenciju.
Praktičari na nižem nivou Prosvetljenja doživljavaju odvojeno svet ispoljenja i Prazninu. Taj dualitet je
iluzoran i tek sa dubljim nivoima Direktnog Iskustva Istine on nestaje i Jedno se sagledava u svemu. Filip
Kaplo dočarava Jednost Praznine i ispoljenog svijeta ovakvim poređenjem.
 7
Pretpostavimo da ste zanatlija koji pravi stvari od srebra i da želite da napravite malu figuru Bude.
Kada rastopite srebro i ono pređe u tečno stanje, istopljeno srebro ima praktično beskonačne mogućnosti da
se aktualizira u bilo koji objekt - to je Praznina, bezobličnost. Kada vi sipate istopljen metal u kalup i on
očvrsne - to je ispoljeni svijet, svijet formi. Pretpostavimo da niste zadovoljni oblikom koji vaša figura Bude
ima i da od istog srebra želite da napravite nešto drugo. Vi ćete da istopite figuru i srebro će se vratiti u
bezobličnost ili Prazninu. Po svojoj suštini ova Praznina se ne razlikuje od forme.
O suštinskim svojstvima Praznine kao osnove ispoljenog svijeta moderni kabalisti imaju bezmalo
identično mišljenje. Garet Najt, pišući o Praznini ili Neispoljenom kaže:
“Prije prvog ispoljenja postoji Neispoljeno, koje kroz zgušnjavanje Velova Negativne Egzistencije
konačno luči prvu ispoljenu točku, Keter, prvo ispoljenje manifestnog univerzuma.”
“Neispoljeno je to što jeste, prije nego što je bilo što postojalo i kome će se sve što postoji vratiti. Ono
je Alfa i Omega, Početak i Kraj. Ono nije stvar koja se može objasniti, jer je izvan domašaja racionalnog
duha. To je pojam koji prkosi razumu, zato što je iznad razuma”.
“Ono je također klica kozmičkog jajeta iz koje se javlja sve što je stvoreno. Ono je stanje u kome su
suprotnosti izmirene. Ono je savršen početak, zato što se polariteti još nisu razdvojili i savršen završetak,
zato što su se polariteti ponovo spojili u cjelinu. Ono je istovremeno prvobitna klica i konačna sinteza svega
stvorenog.”
Premda se Praznina ne može vjerno opisati, već samo iskusiti, Diona Fočun pokušava da je opiše
ovim riječima:
“Neispoljeno je čista egzistencija. Mi ne možemo za njega reći da Nije. Premda je Neispoljeno, ono
Jeste. Ono je izvor iz kojeg sve potiče. ONO je jedina “Realnost”. ONO je jedina suština. ONO je jedino
stabilno: sve ostalo je pojava i nastajanje. O Neispoljenom možemo jedino reći “ONO JESTE”. Ono je glagol
“biti” vraćen na samog sebe (“Postoji postojanje!”). ONO je stanje čistog ”Bića”, bez svojstava i bez prošlosti.
Sve što možemo reći o TOME je da to nije ništa što mi znamo, jer da bismo bilo što saznali to mora biti
ispoljeno, a ako je ispoljeno, ono nije Neispoljeno. Neispoljeno je Velika Negacija; u isto vrijeme ONO je
beskonačni potencijal koji se nije dogodio. Najbolje se može predstaviti slikom međuzvijezdanog prostora”
A da bi Praktičarima dočarala proces u kome se iz Velikog Neispoljenog (Ain) javlja prvo ispoljenje
(Keter), ona u svojoj knjizi “Mistična Kabala” savjetuje ovakav opit:
“Ako je čovjek imao prilike da posmatra kako se rastvor, zagrijan do točke zasićenja, hladi i kristalizira,
vidio je veoma koristan simbol Ketera. Ispunite sud sa ključalom vodom i rastvorite u njemu onoliko šećera
koliko može da se rastvori i kada rastvor počne da se hladi, posmatrajte kako se pojavljuju kristali šećera.
Kada to doista učinite, a ne samo da čitate o tome, moći ćete potom da razmišljate o Prvom Ispoljenju koje
stupa u egzistenciju iz Primordijalnog Neispoljenog. Tečnost je providna i bezoblična, ali se promjena
dešava unutar nje, a kristali, čvrsti, vidljivi i sasvim određenog oblika, počinju da se pojavljuju. Na isti način
možemo da razmišljamo o promjenama u Beskonačnoj Svjetlosti Ništava i kristalizaciji Ketera iz nje.”
Iz ovakvog i sličnih stavova proishodi da Praznina nije prazna u apsolutnom smislu, ona je kao i sve
riječi ljudskog jezika relacioni pojam, jer kad god upotrijebimo izraz Praznina postavlja se pitanje “praznina
od čega?” Po riječima Hui Nenga, Šestog Patrijarha, “Kada govorim o Praznini, nemojte pogrešno shvatiti da
ja govorim o ništavnosti... Bezgranična praznina univerzuma sadrži u sebi bezbroj različitih formi, kao što su
sunce, mjesec i zvijezde, kao i riječi... nebeski i pakleni svjetovi, oceani i planine... Praznina sadrži sve to, a
sve to sadrži i praznina našeg Bića.”
Praznina je dinamička osnova svega postojećeg. Svi fenomeni su u suštini prazni ili lišeni supstance u
tom smislu što su oni samo prolazna ispoljenja u toku beskonačnih preobražaja. Premda je Praznina bez
oblika, ona daje oblik svemu. Spoznati ovu ne-stvarnost ispoljenog svijeta Direktnim Iskustvom znači u biti
nestanak dvojstva, odjeljenosti i opozicije.
Dinamička Praznina nagovještava nesuštastvenu prirodu svijeta ispoljenih fenomena, kao i
međuodnosa svih bića i stvari. Stoga Anagarika Govinda predlaže izraz “providnost” ili “transparentnost”, jer
taj termin izbjegava klopke čiste negacije, koje nam nameću izrazi “ništavilo” ili “ništa”. Tibetanska joga
poredi Prazninu najčešće sa prostorom, jer on sadrži u sebi sve stvari i pojave, a istovremeno je sadržan u
svakoj od njih.
Budući da se Praznina ne može opisati i definirati, već samo neposredno iskusiti, u ezoteričnim
sistemima pribjegava se korištenju simbola da bi se posredno izrazilo neizrecivo. Jedan od ključnih simbola
Zapadne hermetičke tradicije Sveti Gral je sasvim nedvosmisleno simbol Praznine. O njemu se govori kao o
kapiji raja ili točki kontakta sa natprirodnim i Spiritualnim svjetovima, koja omogućava neposredno shvaćanje
Božanskog. Gral kao prazna sveta posuda je univerzalni simbol moći i izvor čuda. Takve posude, kao simbol
ženskog principa kozmosa, srećemo u vedskoj, egipatskoj i keltskoj mitologiji. U mnogim misterijskim
tradicijama Gral je pehar inspiracije, ponovnog rođenja i regeneracije. Savršena paralela Gralu u alkemijskoj
tradiciji je Kamen Mudrosti ili Eliksir, čija realizacija predstavlja spajanje sa Bogom.
Kao da je anticipirao upotrebnu vrijednost Grala, Karl Gustav Jung je pisao da je Sveti Gral živ simbol
prisutan u naše vrijeme. Traganje za Gralom je traganje za Istinom i Jastvom. U kontekstu Aspektike
značajan je Jungov sud da traženje Grala predstavlja metaforu putovanja čiji je cilj obnavljanje opustjele
zemlje, odnosno ponovno uspostavljanje cjelosnosti Bića.
Zadržati ćemo se nakratko na Dinamičkoj Praznini kao konačnom cilju svih naših htijenja i ispoljenja,
bez pretenzija na filozofske spekulacije, a iskušenja za takav pristup su velika. Mene je interesirala suštinska
posljedica svjesnog stupanja u to stanje putem identifikacije, koje u okviru mog sistema nema ni dubinu, ni
 8
posljedice koje to iskustvo ima u Zenu, Čanu ili klasičnom Budizmu, gdje neki mislioci razlikuje sedamnaest
ili osamnaest vrsta Sunjate (počev od “Prazne Praznine samog sebe” do “Velike Praznine” i “Apsolutne
Praznine).
Praznina kojoj težimo kao konačnom cilju nema negativno značenje, već je ona oslobođenost od
smetnji i ograničenja, stanje spontane prijemčivosti u kome se otvaramo na najdublju realnost. Praznina kao
Megistostelos, Najviši Cilj na svakom Ciljnom Lancu, nije izraz nihilističke filozofije, ona je ispražnjenost od
pojmovnog mišljenja i suprostavljenih, uzajamno isključivih polariteta i istovremeno prihvaćanje više i
nesamerljive realnosti koju je nemoguće definirati, već je moguće potpuno iskusiti samo u stanju Gnoze.
Za Prazninu u tom smislu neki Praktičari koriste izraz “Praznina obilja”, jer je ona Sve-sadržajna i Sve-
rodna Praznina. U metafizičkom smislu to je praosnova svega postojećeg, začetna maternica svakog
ispoljenja. Stoga je možda najbliža Istini slijedeća definicija Dinamičke Praznine, koje sam se držao tokom
rada u Aspektnim procesima: Dinamička Praznina je bespojmovnost i obestvarenost, istovremeno
početak i kraj svega postojećeg. Ako želimo iskusiti Prazninu, umjesto da je doživljavamo kao relacioni
pojam, moramo da Lančanom Tehnikom prođemo kroz proces stvaranja, rastvaranja i nove sinteze. Svjesno
stvarajući i rastvarajući ciljna iskustva na Lancu, kretanjem u oba smjera, postati ćemo svjesni da su sva
iskustva u svojoj biti Praznina. Vršeći jednostavne procese za procesom, Aspekt po Aspekt, konačno ćemo
apsorbirati sve u suštinu svoga Bića, koja jeste Praznina.
Riječ “materija” potiče od latinske riječi “mater”, majka. Svet materijalni, Ispoljeni, označava majku, a
Neispoljeno je otac. Za neprosvijetljenu osobu to dvojstvo nameće tiraniju podijeljenosti. Kada se, tokom
procesa, sa Prazninom koju smo prethodno dostigli spustimo niz Ciljni Lanac i ona prožme Ispoljeni svijet,
kažemo da dolazi do Mističnog vjenčanja Oca i Majke i tiranija dualiteta je okončana za jedan kratak period.
U njemu nema opsjednutosli ispoljenjima materijalnog svijeta, niti, sa druge strane, opsesivnih pokušaja da
se kao Spiritualno Biće iskobeljamo iz njega, jer u njemu sviće spoznaja Jednog i nedjeljivog.
Zašto to stanje sa kojim operiramo u Aspektnom Procesu nazivamo Dinamičkom Prazninom? Zato što
se mi poistovjećujemo sa njom i potom je koristimo za kretanje po Ciljnom Lancu. Postoji prividna
kontradikcija u našem pristupu, jer je Dinamička Praznina po svojoj prirodi Statik, Brama ili Sveprisutna
osnova svega što postoji u ispoljenom univerzumu i naša sopstvena najdublja suština. Kako je onda
možemo koristiti?
Neki misle da to nije moguće. Jedan poznati hermetista, u pismu koje mi je uputio, iznosi da je
nemoguće koristiti Prazninu, jer ona je najdublja suština našeg bića, u njoj ne postoji dvojnost - onaj koji bi
koristio i ono što bi se koristilo, jer su i jedno i drugo Praznina: “Na tvoje pitanje je teško odgovoriti, zato što
čovjek ne može da ”upotrebi” Prazninu; čovjek JESTE PRAZNINA. Ako tretiraš Prazninu kao nešto što
možeš da iskoristiš, tada stvaraš od nje objekt, a ona to nikada ne može biti. Ona jeste “JA”, jedan jedini
mogući Subjekt, čista svijest. Ta svijest nije nikakva stvar i nemoguće je načiniti objekt od nje, čak i u obliku
Praznine...”
U apsolutnom smislu to je točno. Međutim, da postoji mogućnost da se Dinamička Praznina iskoristi
kao ključni element procesa integracije otcjepljenih Aspekata u cjelinu Bića pokazuje praksa Aspektnog
Procesa. Kada, idući po Ciljnom Lancu, neki svoj Aspekt dovedemo do Praznine kao njegovog konačnog
cilja, Ciljni Lanac se raspada, a Aspekt se reintegira u Prazninu od koje je nekada bio otcjepljen.
Identificirajući se sa Prazninom, čovjek postaje svjestan sopstvene suštine od koje je nekada davno bio
odsebljen. U kratkom periodu identifikacije sa Prazninom on kao da biva ozračen tom sviješću o njoj kao
svojoj suštinskoj prirodi i to ozračenje istrajava još neko vrijeme. Kada se tako ozračen prostrelno vraća niz
Ciljni Lanac (on sve vrijeme putuje po svojoj svijesti), on postaje svjestan na potpuniji način raspadanja
posrednih ciljeva ili njihove promjene i nastanka više sinteze.
Postavlja se pitanje, da li je stupanje u stanje Praznine po svojoj prirodi Gnoza ili Direktno Iskustvo
Istine? Ili je to dramatičan fenomen, Vrhunsko Iskustvo Abrahama Maslova ili nešto treće. Ovo je pogotovu
značajno za ljude koji su učestvovali na različitim Intenzivima Gnoze, jer su tu čuli, a često i doživjeli, da se
komunikacijom prazni svijest od duhovnih masa, odnosno sadržaja i da u jednom trenutku ulaze u stanje
prazne svijesti. Istovremeno su bili upućivani od Majstora da stanje prazne svijesti nije Gnoza, već da je to
stanje samo najpovoljnije za doživljaj Gnoze.
Kod manje iskusnih Praktičara stanje Praznine ostvareno Aspektnim Procesom je katkad istovjetno sa
Direktnim Iskustvom Istine postignutim meditacijom ili na Intenzivima Gnoze. Nekada ono ima svojstvo
Vrhunskog Iskustva o kome govori Mastov. Najčešće je ono proces mirne integracije odcijepljenog Aspekta
Bića, odnosno razrješenje njegove ciljne strukture koja se raspada ostvarenjem cilja. Kod ljudi koji su u
stabilnom stanju svijesti, Meuni, stupanje u Prazninu dovodi do dalje ekspanzije svijesti. Oni ne mogu imati
klasično Iskustvo Gnoze koje su ranije imali na Intenzivima, jer oni JESU stalno u takvom iskustvu. Ovo
pitanje sam podrobno obradio u poglavlju “Iskustvo Gnoze i Aspektika”.
Na makro planu, gledajući čitavu historiju Atmana, ostvarenje Najvišeg Cilja jeste završetak njegove
evolucije i napuštanje ovog ispoljenog univerzuma. Na mikro planu, svaki naš Aspekt ima svoju Spiritualnu
evoluciju i on vječito teži njenom najvišem cilju, a to je spajanje sa Prazninom mikrokozmosa ili Ljudskog
Bića. Kabalista Viljem Grej kao da je znao za neki vid takvog ispunjenja, jer je u knjizi “Ljestve svjetlosti”
napisao: “Razumijevanje samo djelića istinitog značenja Ništavila (Aina) znači stupanje u novu egzistenciju”.
I dalje:
“Kada bi Ja moglo da postane Ne ja, ono bi bilo SVE. Kada se Ja i Ne ja spoje, mi smo istinski
ispunjeni. Materijalistički usmjeren čovjek provodi svoj život grabeći gomile materije kao što dijete grabi
 9
pijesak ili blato, misleći da je važniji i veći zbog takvih privremenih sticanja. Prosvijetljeno Biće sagledava
najveću važnost u sticanju NIŠTAVILA u istinskom smislu i posvećuje svoj čitav život tom najvećem
zadatku.”
“Sve dok ne naučimo da cijenimo istinsku vrijednost Ništavila i ne otkrijemo kako da živimo kroz njega,
nećemo načiniti odlučujući napredak na Stazi. Ovo je ustvari glavna razlika između istočnjačkog i
zapadnjačkog pogleda na svijet. Istočnjački sistemi su shvatili značaj pojma Ništavila, a zapadnjački su
zamutili njegovo značenje tako da mu je nemoguće prići, niti ga shvatiti. Kabala njemu daje vrhunsko mjesto
nad svim ispoljenjima života, a dalja istraživanja ostavlja pojedinim Posvećenicima. Svatko mora otkriti Ništa
na svoj sopstveni način”.
Moj način je, u ovom trenutku, kroz Aspektni Proces, ali mnoge priče i slične metafore u mističnoj
tradiciji Istoka govore o pojedincima koji su znali upotrebnu vrijednost Praznine.
Jedna stara priča govori o kraljevstvu koje je patilo od mnoštva nesreća, tako da su ljudi vjerovali da
ga ništa ne može spasti osim najveće žrtve koju, u glavnom hramu kraljevstva, treba prinijeti Bogu. Imućni
ljudi donosili su zlato, prinošene su životinjske, pa čak i ljudske žrtve, ali sve je to bilo uzalud. Konačno je
stari slijepi prosjak dopuzao do ulaza u hram i podižući svoje ruke sa praznim šakama sastavljenim u kupu,
počeo da moli: “O, Svemoćni, ja mogu da ti ponudim samo ništa. Uzmi ništa, jer to je sve što ja imam!” Ova
molitva je uslišana i nesreće su prestale. Smisao ove priče je u najvećoj vrijednosti Praznine.
Druga priča teče ovako. Jednom je neki lopov ukrao dragi kamen iz ikone u svetilištu. Svećenici,
čuvari hrama, bili su veoma nesretni, ali im njihov Poglavar reče: “Budalasti lopov uzeo je samo ono što će
svuda izazivati samo nevolje i zločine zbog ljudske ludosti. On nije uzeo naše najveće blago, jer tko može
ukrasti potpunu Prazninu? Vi ste veći lopovi od njega koji je ukrao samo kamen, jer vi bezrazložno
odbacujete naše najveće i neprocjenjivo blago!”
Prilazeći Praznini sa drugog stajališta, možemo reći da je njena vrijednost u tome što je ona psihičko
težište ili precizna Nulta-točka između polariteta. Ona je apsolutno mirovanje usred kretanja. Ona je suština
Boga i Ljudskog Bića. Pokušavajući da je opišemo, mi se samo igramo riječima. Tko je ikada uspio da
riječima opiše miris ruže ili zvuk trube? Kao što piše u svetom kineskom tekstu: “Tao se ne može riječima
opisati. Ako ga opišemo, onda to nije Tao”. Riječi imaju vrijednosti utoliko što mogu da ohrabre pojedinca da
sam potraži takva iskustva, a ako se to postigne, izvjesno čudo se zaista događa.
Viljem Grej kaže dalje o Praznini: “Trend u našoj civilizaciji nas nagoni da tretiramo Ništa na pogrešan
način i stoga treba da izmijenimo svoj stav prema njemu. Mi zanemarujemo Ništa na našu najveću štetu, jer
je ono Univerzalni element, najviša Misao i jedinstveni izvor sve energije. Kada jednom dostignemo dovoljno
visok Spiritualni status da smo u stanju da usmjeravamo energiju iz Praznine, mi postajemo “nalik na
Bogove”. Kada u svemu vidimo Ništa, sve nam postaje moguće.”
Može se reći: čovjek ne može biti svjestan ničega, već samo nečega. Stoga moramo postati Nitko,
svjesni preko Ništa i kroz Ništa. To je kao svjetlost bez čula vida. Svi Spiritualni sistemi tragaju za metodama
dosezanja Praznine. Od jednostavnih metoda pražnjenja svijesti do najrazrađenijih rituala čišćenja
psihološkog prostora, sve škole Perenijalne Filozofije teže Praznini, bez obzira koje ime koristili za to Najviše
Stanje.
L.K. Beket u svom ogledu “Razmatranja o Praznini i suvremenoj fizici” piše: “Svi najveći mistici iz
prošlosti, koji su dospijevali do nivoa na kome su postajali svjesni da je “Bog” (Šiva ili Alah) jedna ljudska
zamisao zasnovana na ideji neke vrste Nadbića, stvorenog prema čovječjem liku, spoznavali su u trenucima
najdubljih uvida da iza svake pojave postoji stanje koje se ne može razumjeti drugačije nego kao “Ništa” ili
“Praznina”.
U “Kata Upanišadi”, jednom od najstarijih tekstova ljudskog roda, piše:
“Sa one strane čula postoje predmeti; sa one strane predmeta postoji duh; sa one strane duha um; sa
one strane uma Veliki Atman; sa one strane Velikog Atmana Nepojavno; sa one strane Nepojavnog Puruša.
Sa one strane Puruše ne postoji ništa, to je kraj, Krajnji Cilj.”
Lao Ce u “Tao Te Džingu” piše: “Sve pod kapom nebeskom nastaje iz onoga što jeste. Ono što jeste
nastaje iz onoga što nije.”
U Taoizmu, Praznina je Tao, živi sud iz koga u svakom trenu sve što postoji izlazi i u koji se vraća.
Govoreći o Praznini u tom, taoističkom, smislu, Lilijan Silbern piše: “Ona nije prazna, a opet u njoj nema
ničeg u tom smislu što u svoju istinsku nerazlučenost neumorno usisava razlike i osobenosti. Zadovoljstva i
boli u njoj se gube kao lake snježne pahuljice koje lepršaju nad morem i tope se u njemu, ne ostavljajući
nikakvog traga.”
Praznina, Nula, Statik, jeste jedino istinito, vječito postojanje. Sve ostalo je samo ravnotežne prividne
vrijednosti u jednadžbi koja se konačno svodi na nulu. Ova misao je tuđa, nekada zastrašujuća za
zapadnjački um. Međutim, nema ničeg što bi trebalo da nas plaši u Praznini. Ona nije tama, nesvjesna,
zaboravljena i mrtva. Ona jeste totalna svijest. Ona je Ja, ona je Ti, ona je Mi, ona je Sve što postoji. U njoj
je sve moguće. Ona je izvor beskonačnih mogućnosti ispoljenja. Iz nje potiče i naše pojedinstvo ili individua i
sva njena iskustva. Kada se u nju vraćamo ne dolazi do gubitka individualnosti, premda Ja nestaje, jer
Praznina je totalna individualnost. I totalno sve ostalo.

INVESTIRANJE PAŽNJE I NJENO OSLOBAĐANJE

 10
Psihička energija se sastoji od jedinica pažnje. Spiritualni poslenici nove generacije ih različito
nazivaju, ali se do sada nije ustalio jedan termin. Neki Nezavisni Sajentolozi nazivaju ih “Teta česticama” ili
“Teta kvantima”. Sva je prilika da im najviše odgovara naziv psihotroni.
Psihotroni ili jedinice pažnje su veoma sićušne čestice duhovne mase ili psihoenergije. Njihovo
postojanje može se demonstrirati Elektrometrom koji služi za oditiranje. Ako zatražimo od Subjekta da
usmjeri pažnju na neki objekt ili čak na dio praznog prostora, na Elektrometru će se pokazati reakcija. Na koji
god objekt da osoba usmjeri pažnju, ona ga energizira energetskim tokom koji se sastoji od psihotrona.
Pažnja, gledano energetski, nije ništa drugo do taj tok čestica pažnje ili psihotrona.
Atman ili Istinsko Biće u stanju je registrirati svoje nekada investirane čestice gdje god da se nalaze,
bez obzira na prostor i vrijeme. Budući da on nema položaj u prostoru, već samo zauzima različite točke
gledišta i tako ostavlja utisak da se kreće. Svaki psihotron, bez obzira na svoju sićušnost, sadrži otiske
Atmanovih odluka i emocija koje su te odluke pokrenule u vrijeme kadar je stvoren, odnosno usmjeren ka
određenom cilju. U svojoj evoluciji Atman će se prije ili poslije usmjeriti na njega i diskreirati ga. U toku
procesiranja Atman registrira koncentrate svojih psihotrona u iskustvima koja su se dogodila prije mnogo
milijuna godina i u galaksijama udaljenim milijunima svjetlosnih godina od Zemlje. Tako se naslućuju i
otkrivaju tanane veze Bića sa mnogolikim svjetovima, čudna snoviđenja i zagonetne iskre koje
nagovještavaju kontakte sa nekom Višom Sviješću, prepletanje živog i neživog, prošlog sa sadašnjim i
budućim. Na taj način Atman diskreira svoja iskustva u kojima je djelomično zarobljen, a to su nepoželjni
stavovi, osjećanja, tjelesne senzacije ili bol. Kada se u procesima koristi E-metar, on reagira kao Gajgerov
brojač na radioaktivno zračenje: pokazuje gdje će Klijent da se usmjeri da bi pronašao koncentrate svojih
čestica pažnje, konfrontira se sa njima i neprijatno iskustvo iščezava u Praznini. Tako on postepeno rastvara
i zbacuje svoje nabojno breme, postaje sve više prazan od nanosa i ljuštura, sve više ono što jeste, čista
svijest bez granica, svojstava i sadržaja.
Svakodnevni život je, energetski gledano, neprestano usmjeravanje i investiranje pažnje u različite
dijelove subjektivnog univerzuma: u materijalne objekte, druge osobe, sopstvene planove, sukobe, osjećanja
ljubavi, kritike itd. Sve te psihičke investicije, koje sačinjavaju koncentrate psihotrona, služe kao međaši koji
uobličavaju subjektivni univerzum individue i omogućavaju joj da se u njemu orijentira. Ron Habard ih je
nazivao sidrištima (“anchor points”), a taj termin su od njega preuzeli praktičari NLP-a. Kao što sidra daju
stabilnost ukotvljenom brodu, tako i psihološka sidrišta daju osobi stabilnost u njenom svijetu. Upravo zato
insistiram da Praktičari Ekskalibura-1 i Ekskalibura-2 održavaju sklad između kreiranja i diskreiranja
iskustava i stanja, jer nesrazmjerno veće diskreiranje dovodi do nestajanja orijentacionih točaka i uslijed toga
do otežane orijentacije u vremenu i prostoru, što se ispoljava u vidu rasijanosti, zaboravljanja činjenica,
brkanja naših namjera sa onim što smo zaista uradili i slično. Isti problem imaju svi ostali sistemi koji
omogućavaju relativno brzu diskreaciju.
Svoja psihološka sidrišta ljudi prihvaćaju zdravo za gotovo, ne razmišljajući mnogo o njima. To su
nečiji posao, njegovi roditelji, ljubavni ili bračni partner, djeca, kuća, prijatelji, nacionalnost, hrana, muzika i
knjige koje voli, znanje da je zemlja okrugla, da je zimi hladno a ljeti toplo, da ćemo se opeći ako stavimo
ruku u vatru i slično. Da su to zaista sidrišta pokazuje njihov iznenadni gubitak - raspad bračne zajednice ili
gubitak bliskog srodnika dovodi do urušavanja subjektivnog univerzuma i tada je potreban napor da bi se on
održao.
Čovječja pažnja, odnosno njegova psihička energija, blokirana je protiv njegove volje u nezavršenim
aktivnostima, prekinutim ili nedovršenim komunikacijama, traumama, pitanjima na koja nije dobio odgovor i
mnogobrojnim potisnutim sadržajima. U svakoj od tih situacija osoba je uspostavila ciljnu strukturu koju
uvijek prati strukturalna tenzija. Budući da do cilja nije došla, ciljna struktura se održava i uz nju tenzija koja
je prati. U njoj je nužno blokirana izvjesna količina psihičke energije. Zbog toga je u Spiritualnom razvoju
neophodno što prije odrobiti pažnju odnosno završiti igre koje smo nekada započeli i ostavili nedovršenim.
Postoje specifične tehnike kojima se to postiže, kao što je Formula rasterećenja pažnje u Kreatonu, ali
većina aktivnosti u Gnostičkom procesiranju čine to posredno. Aspektni Proces je jedan od tih posrednih
načina.

PRIPREMA ZA LANČANU TEHNIKU

Praksa je pokazala da neke osobe bez ikakvih teškoća mogu raditi sa svojim Aspektima. Takve sebe
doživljavaju kao skup osobina, Dijelova ili Aspekata i općenje sa njima doživljavaju kao nov, ali logičan
proces.
Postoje, međutim, osobe koje imaju početnih teškoća u takvom pristupu svojoj ličnosti. To su većinom
intelektualno nastrojene osobe koje se u takvom stavu, bar na početku, osjećaju sputano, nelogično i nemaju
osjećaj realnosti. Da bi se te smetnje uklonile koristimo nekoliko vježbi. One daju realnost općenju sa
Aspektima ličnosti kod osoba koje bi u tome mogle ili imaju problema, a ljudima koje takve teškoće nemaju,
vježbe ne mogu naškoditi. Te vježbe zahtijevaju veoma malo vremena, jednostavne su i lake za rad
U osnovi uvodnih vježbanja su sposobnosti uživljavanja u polarna osjećanja i sposobnost
naizmjeničnog identificiranja i raspoistovjećenja, tako da će osobe koje su prošle Ekskalibur i Kreaton
vjerojatno imati osjećanje već viđenog.
 11
Prva vježba
Zamislite da ste veliki i zreo suncokret. Osjetite kako vam zraci sunca padaju na glavu i tijelo, tako da
osjećate njihovu toplotu. Vlada suša i zemljište iz kojeg rastete je suho, ispucalo, bez vode. Identificirajte se
sa suncokretom, osjetite kako se on osjeća. Osjećate jaku žeđ. Tada čujete korake. To vam prilazi jedna
osoba. Svejedno je dali je znate ili ne. Ona nosi veliki sud pun svježe, hladne vode. Počinje da sipa tu vodu
vaš korijen. Vi osjećate veliku prijatnost i osvježenje kada ta hladna voda krene da vam se penje uz tijelo i
cijelo ga prožima prijatnom svježinom. Osjetite zahvalnost prema toj osobi i uputite joj bezglasnu poruku:
“Hvala ti za vodu!”

Druga vježba

Opustite se koliko najbolje možete. Neka taj proces traje 10-30 sekundi. Tada počnite šetati po svom
tijelu koncentriranom pažnjom, počinjući od tjemena glave, naniže sve do stopala. Kako se krećete tijelom,
zastanite na mjestima gdje vam bilo što privuče pažnju: bol, svrab, napetost, mreškanje u tkivu, treperenje,
bilo što. Kada na takvo mjesto naiđete, prvo ga dobro osjetite, a potom stupite u komunikaciju sa njim. Pitajte
ga, kao da je posebno biće, što se sa njim događa? Radite to nonšalantno, bez ikakvog naprezanja i bez
pridavanja velikog značaja odgovoru. Prihvatite prvi odgovor koji dobijete u bilo kojoj formi da dođe: kao
misao, telepatska poruka, glas koji dolazi od Dijela kome se obraćate, opće osjećanje ili intuitivan utisak.
Čim ste ga dobili, ma koliko slabašan ili neodređen bio, recite tom svom Dijelu ili Aspektu “Hvala”, a potom
nastavite sa daljim pretraživanjem. Ako od nekog Dijela ne dobijete odgovor za desetak sekundi, primite to
kao da ne želi da vam ga da i to potvrdite: “Dobro, ne želiš mi odgovoriti. To je u redu, idem dalje” i nastavite
šetati tijelom do slijedećeg Dijela u kome nešto osjećate. Ukoliko se Dio tijela osjeća sasvim dobro, pitajte ga
o razlozima za dobro osjećanje i zahvalite mu se na odgovoru. Kada okončate proces sa stopalima, ova
vježba je završena.

Treća vježba

1. Zatvorite oči i opustite se koliko najbolje možete. Stvorite osjećanje da tonete u dubinu sebe, kao da
se unutar sebe spuštate. U tom spuštanju dođite pred tamna drvena vrata sa svjetlom metalnom bravom.
Vizualizirajte vrata što življe možete. Obratite pažnju na materijal od kojeg su napravljena, na boju i izgled
vrata. Zamislite da svi Aspekti vaše ličnosti žive u sobi iza tih vrata, od najznačajnijih do sićušnih.
2. Otvorite vrata i pustite da pred vas izađe nekoliko glavnih Aspekata, za koje ste svjesni da u vama
postoje. Samo ih neutralno posmatrajte tridesetak sekundi kao objektivan posmatrač.
3. Usredsredite pažnju na Aspekt koji vam je u toj skupini najinteresantniji ili najvažniji. Obratite mu se,
pitajte ga što on želi i zašto? Zahvalite mu se na odgovoru.
4. Sada promijenite točku gledišta, identificirajte sa tim Aspektom, osjetite u potpunosti kako se on
osjeća i što želi. Zapitajte se (sada ste vi taj Aspekt): “Što ja želim i zašto?”
5. Vratite se u prvu iskustvenu poziciju, sada ste opet stari Ja. Pogledajte za trenutak sa pažnjom taj
Aspekt i zapitajte se: “Kakav bih život imao, ako bih ja bio sve vrijeme taj moj Aspekt? Da li bi me zadovoljio
taj njegov cilj?”
6. Obratite se Aspektu riječima: “Ja ću ti pomoći da ostvariš svoj cilj!” Obratite pažnju kako on
doživljava tu vašu izjavu. Osjetite u sebi spremnost da mu pomognete i pomislite, sa zadovoljstvom, da on
sasvim sigurno ne sluti da je njegov pravi, najviši i konačni cilj vrijedniji nego što on misli.
Ukoliko je Klijent bez teškoća prošao kroz ove vježbe i u stanju je da opći sa svojim Aspektima bez
problema, možete preskočiti slijedeću vježbu, ali ako je on intelektualno nastrojena ili rigidna osoba, dobro je
da i nju savlada. Ta vježba će mu pomoći da prevaziđe svoju početnu nesposobnost da na Aspekte svoje
ličnosti gleda kao na bića sa posebnom sviješću i ciljevima.

Četvrta vježba

1. Nacrtajte na listu papira oveći krug, a u njegovom centru drugi, sasvim mali, oko 1 centimetar u
prečniku. Izdijelite veliki krug tako da liči na veliki kolač sa komadima spremnim za posluženje. Kružić u
centru predstavlja vas kao neutralnog posmatrača, a komadi kolača sfere u kojima borave vaši pojedini
Aspekti. Razmišljajte neko vrijeme o svojim glavnim Aspektima, onima koji vam najčešće padaju u oči i
privlače vašu pažnju, ili vam najviše smetaju.
2. Zatvorite oči i usmjerite pažnju na jedan svoj Aspekt. Stvorite svojom maštom vizualnu predstavu
tog Aspekta koja treba da izražava suštinu i svojstva tog Aspekta. Vizualna predstava Aspekta može imati
oblik odraslog ljudskog bića, djeteta ili neke životinje; to može biti geometrijsko tijelo, oblak ili bilo što drugo.
Ukoliko se slika spontano javi, prihvatite je i nemojte je mijenjati. Gledajte je neko vrijeme (20-30 sekundi, ili
ako želite duže), pa je nacrtajte u jedan segment kruga. Crtež treba biti jednostavan, “dječji”, i da otprilike
prenese ono što se javilo u vašoj svijesti. Učinite to i sa svim ostalim segmentima, jedan za drugim. Ne treba
da ih bude više od 6-8, a slijedećom prilikom možete staviti druge Aspekte na krug. Jedan segment ostavite
prazan, tako da simbolički predstavlja mogućnost javljanja drugih Aspekata u polju svijesti. Kružić u središtu
velikog kruga uvijek ostavite praznim, jer on predstavlja vaše Biće, kao neutralnog posmatrača zbivanja u
polju svijesti.
 12
3. Ako niste u stanju stvoriti sliku koja predstavlja neki Aspekt, znajte da niste obavezni da takvu sliku
imate. Ukoliko vam se umjesto vizualne predstave javi osjećanje, jednostavno nekom bojom (upotrijebite
flomastere ili drvene bojice) obojite neodređenu mrlju u segmentu. Ona će predstavljati to osjećanje.
4. Sada zamislite da se nalazite u malom centralnom kružiću kao posmatrač, a da se Aspekti obraćaju
jedni drugima, razgovaraju itd. Vi samo slušajte i posmatrajte njihove odnose. Koji su od njih u konfliktu, a
koji su bliski? Da li neki od Aspekata dominira ili se trudi da zauzme središnji položaj u vašoj svijesti? Da li se
neki povlači pred drugima? Možda prepoznajete neke modele ponašanja u svom svakidašnjem životu?
5. Identificirajte se sa jednim Aspektom, osjetite kako se on osjeća i što on doista hoće. Iz te točke
gledište pogledajte neki od ostalih Aspekata i sebe kao cjelinu u središtu svijesti. Zatim se vratite u središte
kruga, zauzimajući opet stajalište neutralnog posmatrača. Ponovite proces identifikacije sa drugim Aspektom
i, ako to želite, sa svim ostalim Aspektima koji se nalaze u krugu.
Cilj ovih vježbanja je da vas (ukoliko radite sami) ili vašeg Klijenta (ako ga vi vodite) pripremi za
općenje sa Aspektima bez uplitanja kritičke svijesti, razmišljanja da li je to moguće i slično.
Intelektaalno nastrojenim osobama često dolazi misao da je to prazna igrarija. Međutim, slike,
osjećanja i tjelesne senzacije su jezik Nesvjesnog. Ne samo dječje igre, već i igre odraslih prihvaćene su kao
efikasan način postupanja sa veoma realnim problemima. Koristeći slike, osjećanja, tjelesne senzacije i
intuiciju mi uspostavljamo dvosmjernu komunikaciju sa našim Nesvjesnim i omogućavamo primjenu
Aspektnog Procesa, što daje neslućene rezultate kako za usklađenje ličnosti, tako i za ubrzanje Spiritualne
evolucije.

Peta vježba

Ljudi obično nemaju teškoća da stvore u svojom mašti željenu situaciju. Međutim, da bi predupretio i
takvu teškoću, Voditelj treba da Klijenta provede kroz nekoliko vježbi koje liče na vježbu stvaranja
polaritetnih realnosti iz uvodnog dijela Ekskalibura. Klijent treba da se naizmjenično uživljava u situacije koje
stvara u svojoj mašti. Pri tome ga vodite iz jedne situacije u njoj suprotnu, od prve do posljednje.
“Stvori u svojoj mašti situaciju...”
- da se dobro osjećaš.
- da se loše osjećaš.
- da je tebi sve jasno.
- da si zbunjen.
- da si sretan.
- da si nesretan.
- da si potpuno miran.
- da si uznemiren.
Obično je 4-5 alternativnih realnosti dovoljno.
Pošto ste prošli kroz ove vježbe, a to ne traje dugo, spremni ste za primjenu Lančane Tehnike u radu
sa svojim Aspektima, ili za takav rad sa svojim Partnerom.

ASPEKTNI PROCES I LANČANA TEHNIKA

Potrebno je da na početku definiramo termine.

Aspektni Proces je širi pojam od Lančane Tehnike. U Aspektni Proces spadaju uvodne vježbe, sama
Lančana Tehnika, povratno kretanje niz Ciljni Lanac sa sviješću o Dinamičkoj Praznini kao suštinskom
svojstvu našeg Bića, primjena na mnogobrojne oblasti itd.
Lančana Tehnika čini srž Aspektnog Procesa. Ona je tehnički postupak kretanja po Ciljnom Lancu od
ponašanja ili ispoljenja nekog Aspekta koje hoćemo transformirati, odnosno integrirati u cjelinu svog Bića, do
konačnog Spiritualnog Cilja, Dinamičke Praznine. Kada dođemo do konačnog cilja čitav Lanac Ciljeva i
polazno ispoljenje nestaju, jer bivaju integrirane u Prazninu kao suštinu Bića.
Polazna osnova Aspektnog procesa jeste razumijevanje da su Aspekti naše ličnosti sa kojima radimo
nesvjesne tvorevine. Mi smo često u stanju da svoje probleme jasno opišemo i mnogo toga o njima kažemo,
ali oni i posle takvog opisa i razumijevanja istrajavaju. Mnoge naše odluke, koje smo donijeli kao svjesna i
razumna Bića, nerijetko su kratkog daha. Razlog je u tome što je svjesna instanca naše ličnosti po svojoj
snazi inferiorna u odnosu na nesvjesne Aspekte, čije se djelovanje ispoljava automatski, sa dubljeg i jačeg
nivoa. Mi o njima malo znamo, izuzev što vidimo njihovo djelovanje u obliku nepoželjnih ispoljenja.
Prva faza Aspektnog Procesa sastoji se u uspostavljanju kontakta i komunikacije sa našim Aspektima.
Zato radimo pripremne vježbe da se naviknemo na takav pristup. Zatim prelazimo na rad sa određenim
Aspektom koji pokreće neki oblik ponašanja ili neko ispoljenje. Nema objektivnog dokaza da u nama postoje
jasno odijeljeni dijelovi ili Aspekti koji se ispoljavaju kroz mnogobrojne oblike ponašanja, ali se pokazalo
korisnim da tako priđemo čitavom procesu. Kada imamo pomiješana ili suprotstavljena osjećanja o nekoj
stvari, to znači da jedan naš Aspekt želi jednu stvar ili ponašanje, a drugi dio naše ličnosti hoće nešto drugo.
Na primjer, jedan Aspekt roditelja osjeća želju da sa razumijevanjem prihvati nestašluke svoga djeteta, a
drugi Aspekt ima jaku potrebu da vikne na dijete ili da ga kazni. Ma koliko čudno izgledalo, oba ta Aspekta,
na kraju svih krajeva, žele isto: iskustvo Praznine koje roditelja čini cjelovitijom osobom.
 13
U radu sa jednim od mojih Klijenata primijenio sam Aspektni i Proces na ovakav Aspekt njegovog
ponašanja, koji je on nazvao “netolerancija na djecu”. Premda ih je jako volio, često je bio netolerantan i
ispoljavao agresiju u odnosu na neka njihova ponašanja, poslije čega bi osjećao grižu savjesti što nije otac
kakav je mislio da treba bit. Proces je ovako tekao:
Prvi cilj tog njegovog Aspekta, koji je otkrio na Ciljnom Lancu, bio je: “Da mi djeca postanu valjani
ljudi”. Slijedeći cilj bio je “Da budem smiren”, zatim “Oslobođenje od nevolja”, pa “Da mi sve bude jasno”,
potom “Prosvjetljenje” i pretposljednji cilj, prije Iskonskog Stanja Praznine, bio je “Da budem Jedno sa
Bogom”. Iza njega nije bilo ničega, odnosno bio je konačni cilj - Praznina ili Ništavilo. U toj točki Aspektnog
Procesa Klijent je otkrio što je Aspekt sa kojim je radio zaista želio više od svega ostalog: iskustvo Praznine
kao najviše suštine svoga Bića, spoj sa njom, gubljenje u njoj. Taj Spiritualni cilj naizgled nema nikakve veze
sa nepoželjnim stanjem od kojeg je Klijent krenuo - netolerancije na djecu - ali je on uporno istrajavao upravo
zbog toga što se na kraju Ciljnog Lanca nalazio tako uzvišen cilj, vječni Spiritualni Ocean. Kada je, u drugom
djelu Aspektnog procesa, sa osjećanjem Dinamičke Praznine u sebi krenuo suprotnim smjerom, niz Ciljni
Lanac, od Iskustva Praznine do nedostatka od kojeg je pošao, svi prethodni ciljevi u Lancu su se ili raspadali
ili usuglašavali sa Dinamičkom Prazninom, a netolerancija prema djeci se raspršila kao nestvarna magla.
Nije mogao da vjeruje da je ikada imao to osjećanje.
Premda nisam mogao da nađem nijedan izvor koji bi ukazivao na operacionalno korištenje Dinamičke
Praznine onako kako ga ja koristim u Aspektici, u literaturi postoje mnogi rasuti podaci koji daju teoretske
nagovještaje o djelovanju Praznine na strukturu ličnosti i integraciju Bića. Lilijan Silbem u svom ogledu
“Praznina, Ništavilo, Bezdan” piše o Praznini koja se doživljava u Budizmu poslije mnogo godina naporne
prakse:
“Čim se isprazne kaverne mišljenja i zamišljanja, ukazuje se božanska suština;... i suviše tanano da bi
se razabralo, stvara utisak čudne praznine; zatim, prepoznato, postaje punina; odveć silno izaziva opijenost,
ushićenje, opčinjenost. Ali, jedno za drugim, sva stanja koja su najprije bljesnula puninom, nadmašena,
ukazuju se kao Praznina.”
“...Upravo ta praznina ne samo da omogućava prosvjetljenje i otvara put ka punini, nego igra i ulogu u
radikalnom i progresivnom preobražaju čitave ličnosti. Tu, i jedino tu, sve se rastače, sve se mijenja, tu se
nove klice primaju, rastu i cvjetaju. Praznina i suptilnost se istovremeno produbljuju.”
“Mišljenje je zahvaćeno već od početka: gube se predrasude, zablude, ograničenja; razuđena,
jedinstvena vizija čovjeka i vaseljene izbija na površinu, jasno se ukazuje, ukidajući tjeskobu i zbrku. Kasnije
i samo to saznanje, svakako intuitivno, ali još dvojno polarizirano, izbrisati će se, kad na njega dođe red,
pred čistim otkrovenjem Sopstva, koje ispunjava duh više nego ijedno drugo saznanje.”
“Na planu srca, osjećajnost i intuicija bivaju istančanije, osjećanja se smiruju; žestoka strast, ljubomora
prema voljenom biću i potreba za posjedovanjem se stišavaju i ustupaju mjesto zreloj ljubavi u kojoj ostaje
izvjesna vezanost.”
Iskustvo sa Lančanom Tehnikom pokazuje da se ciljna struktura Aspekta raspada kada ga privedemo
Praznini, a da se završno čišćenje i osvješćivanje tog procesa događa kada se vraćamo niz Ciljni Lanac. Taj
proces pokazuje da uranjanje u Prazninu, koje nalikuje smrti, oslobađa vezanosti za Ja i za stvari, a te veze
padaju same od sebe. U prostrelnom kretanju niz Ciljni Lanac dolazi do razlaganja i iščeznuća inferiornih
ciljeva i istovremeno do usaglašavanja etički i Spiritualno viših ciljeva sa Najvišim. Budući da Dinamička
Praznina sve izjednačava, ona neprestano satire i upija u sebe sve što nije esencijalno; ukida dualitet Ja i
Ne-ja i otvara pristup bezmjernosti i slobodi.
Lijepa metafora Lančane Tehnike, odnosno kretanja po lancu sve viših ciljeva do konačnog cilja, jeste
priča iz drevne joga tradicije o bjegstvu u slobodu nevino optuženog čovjeka. Jedan od indijskih maharadža
imao je poštenog ministra koji ga je godinama vjerno služio. Ali su ga jednog dana njegovi neprijatelji
oklevetali kod maharadže i ovaj ga je osudio na laganu smrt. Naredio je da ga stave na vrh visoke kule, na
kojoj nije bilo stepenica, bez hrane i vode, tako da je morao da umre. Na svoju sreću, on je imao vjernu
suprugu. Ona po noći dođe ispod kule i upita ga kako može da mu pomogne. On zatraži od nje da slijedeće
noći donese malo meda, jednog jelenka, tanak svileni konac, jak laneni konac, jak konop i debelo uže.
Premda je takav zahtjev začudio, vjerna supruga je uradila kako joj je naloženo. Ministar je tada uputi da
veže jedan kraj svilenog konca za bubu, da joj namaže rogove medom i da je stavi na zid kule uspravno, sa
glavom okrenutom naviše. Žena je učinila kako joj je rečeno i jelenak je, idući za mirisom meda sa svojih
rogova, krenuo na dug put uz kulu. Konačno je došao do vrha, gdje ga je ministar uhvatio i tako se dočepao
svilenog konca. On tada viknu svojoj supruzi da za njegov drugi kraj veže debeo laneni konac i kada je na
vrh kule izvukao kraj lanenog konca, istu stvar je ponovio sa tankim konopom i, konačno, sa debelim
užetom. Tada se spustio niz uže sa kule i tako se dočepao slobode.
Praktičaru Aspektike, a to je takva osoba koja ovaj sistem redovno upražnjava, mnoge ovakve i slične
alegorije, legende i bajke će postati jasne. Točnije rečeno. Praktičar će u njima otkriti dublje slojeve značenja
i spoznaje. Takve pokretačke metafore sadrže mnoštvo naznaka i natuknica da su mudri ljudi u davnoj
prošlosti znali za Ciljni Lanac. To su bajke u kojima junak, da bi osvojio princezu ili kraljevsku krunu, ubija
zmaja. Iz njega izlazi lav; kada ubije lava iz njega se pojavljuje vuk, iz njega lisica i konačno ptica (koja je
simbol nebeskih visina) i kada se nje dočepa sloboda je njegova.
Ovakva pokretačka metafore utkana je i u roman “Alkemičar” Paula Koelja, koji je posljednjih godina
postao svjetski bestseler, Učitelj alkemije dovodi svog Učenika, u situaciju da mora naučiti da se za 3 dana
pretvori u vjetar, jer mu od toga zavisi život. On prvo moli vjetar da mu dozvoli da se pretvori u njega, ali ga
 14
vjetar upućuje na pustinju. On nagovara pustinju da mu pomogne i ona mu daje svoj pijesak da bi vjetar po
njemu mogao puhati. Pijesak ga dalje upućuje na sunce, čijim posredstvom dolazi do Najvišeg, a to je u
romanu Ruka Koja Je Sve Napisala. Na kraju, piše u “Alkemičaru”, Učenik je zaronio u Dušu Svijeta i vidio
da je Duša Svijeta dio Božje Duše, a da je Božja Duša njegova sopstvena Duša. I da je zbog toga mogao
činiti čuda.
Uvidi Praktičara neće ostati ograničeni na Lančanu Tehniku. Nekima će postati jasno da je odnos
ispoljenog univerzuma i Velikog Neispoljenog davno naznačen u Hermesovom zakonu na Smaragdnoj Ploči:
“Kako je gore, tako je dolje; a kako je dolje, tako je gore, radi čuda ostvarenja Jedinstvene Stvari”.
Aspektni Proces je također skoro savršen vid alkemijske operacije Velikog Djela. Kada se dostigne
Praznina (Statik, Tao, Sveizvor...), ona, kao Kamen Mudrosti, alkemijski preobražava sve elemente
ispoljenog svijeta koje nalazimo na Ciljnom Lancu, tako da sagledavamo da je sve što postoji vid
ispoljavanja Praznine, a nepoželjno stanje iščezava i u svijesti sviće spoznaja da postoji samo Sve Jedno.
U Lančanoj Tehnici držimo na umu da ne mažemo da dosegnemo viši nivo dok ne prevaziđemo niži, a
to činimo tako što iscrpljujemo sav njegov kapacitet putem emocionalnog uživljavanja. Lančana tehnika nam
omogućava da iz jednog doživljenog i time nadmašenog stanja lako i brzo pređemo u drugo, još neistraženo
i nedoživljeno. Polazimo od neželjenog stanja ili nedostatka kojeg hoćemo da se oslobodimo i tražimo
njegov prvi cilj. Kada ga otkrijemo i u svijesti doživimo kao ostvaren, on nam omogućava da sagledamo
slijedeći cilj i tako od jednog do drugog cilja u lancu dolazimo do oslobođenja od ropstva bilo kojem
nedostatku ili slabosti. Ova tehnika može da izgleda brutalno uprošćena, ali je u praksi iznenađujuće
efikasna.
U tekstu vam je dat detaljan opis Lančane Tehnike korak po korak, uz pretpostavku da radite sa
Kijentom koga vodite kao Praktičar.
Prije toga potrebno je da “otvorite proces”. Samo otvaranje nije sastavni deo Lančane Tehnike, ali joj
povećava efikasnost, jer otvara Klijenta i uklanja otpore na promjenu koji potiču od njegovog Ega.

Otvaranje Klijenta za Lančanu Tehniku

Na ideju “otvaranja” Aspektnog Procesa usmjerila me je sopstvena dugotrajna nesposobnost da radim

Lančanu Tehniku. Stvorio sam proces i postepeno ga usavršavao na članovima svoje porodice kao
Klijentima, ali sam bio neuspješan kada bih ga primijenio na sebe, odnosno kada sam pokušavao solo
procesiranje. To je dosta čest fenomen. Srećemo ga, na primjer, kod psihoiscjeljitelja koji mogu pomoći
stotinama ljudi, ali sebe ne mogu izliječiti. Potom sam primijetio da se Aspektni Proces odigrava mnogo
uspješnije ako emocionalno podstaknem Klijente da uspiju u procesu, a također da otvorene osobe postižu
uspjeh bez teškoća. Uvjeriti ćete se kroz praksu da ćete pozitivne ishode postići daleko lakše ako je Klijent
emocionalno otvoren.
Ta priča sa otvaranjem Klijenta ponavlja se u svim procesima u kojima se cilja na poboljšanje
psihičkog stanja i Spiritualni razvoj osoba sa kojima radite, od Intenziva Gnoze, u kome sam to prvi put
izričito naglasio, preko Ekskalibura i Kreatona do Aspektike. Otvaranje Klijenata, odnosno uspostavljanje
snažnog emocionalnog transfera (kako se, počevši od Frojda, to stanje naziva u psihoterapiji) predstavlja
moćnu polugu za postizanje maksimalnog efekta i Praktičar koji to zapostavi nepotrebno smanjuje svoj
uspjeh. Što su Klijenti manje iskusni, to je otvaranje važnije. Kod iskusnih Klijenata ono nije neophodno,
upravo zato što se oni po volji emocionalno otvaraju i otvoreni ulaze u proces. Tu također leži objašnjenje
zašto je solo procesiranje manje efikasno od rada sa partnerom ili Voditeljem, jer je teško samog sebe
emocionalno otvoriti.
Najbolji način da se zatvorenost, ukočenost i strah od promjena kod Klijenata prevaziđu, a oni
emocionalno otvore, jeste pozvati ljude da žrtvuju svoje inferiorne komponente i budu cjelovitiji, potpuniji i
bolji; da budu Spiritualnije i bolje integrirane osobe, jer će tada u većoj mjeri željeti da čine dobro drugima i
biti će u većoj mjeri sposobni da ga čine, budući da su, kroz Iskonsko Stanje, preobrazili inferiorne tendencije
u Spiritualne.

LANČANA TEHNIKA KORAK PO KORAK

1. Odredite Aspekt sa kojim ćete da radite: ispoljenje koje Klijent želi izmijeniti, nepoželjno ponašanje,
nedostatak, manu, slabost, tjelesni poremećaj itd. Na primjer, netolerancija na djecu, ljutnja na neku osobu,
ljubomora prema partneru, strah od ispita, strepnja, visok krvni pritisak, nesanica, depresija, prejedanje,
agresivno ponašanje, napadi bijesa, napetost u prisustvu autoriteta, trema kada treba da se govori pred
grupom itd.
2. Recite Klijentu da u komunikaciji sa Aspektom poruke Aspekta mogu doći u obliku ljudskog glasa,
misli, tjelesnih senzacija, osjećanja ili intuitivno, jer to je govor kojim se Aspekti služe.
Također mu recite da klimne glavom ili kaže “da” kada je uradio ono što tražite od njega.
3. Na početku neka vam Klijent, sa punim uživljavanjem, saopći negativnu alfu (alfa je individualna
istina). Na primjer: “Ja sam napet u kontaktu sa nepoznatim ljudima!”
3. Potom neka zatvori oči i opusti se.
4. Pitajte ga: “U kojim situacijama se to ispoljenje javlja? Sjeti se KARAKTERISTIČNIH situacija
 15
u kojima dolazi do tog ispoljenja”.
Neka vam u nekoliko riječi opiše takve situacije.
5. Slijedi vaš zahtjev: “Sada nađi jedan KONKRETAN događaj kada je došlo do tog ispoljenja.
UKLJUČI se u taj događaj u mislima: Vidi svojim očima ono što si tada vidio, čuj što si tada čuo i
osjeti što si tada osjećao. Istovremeno, počni da primjećuješ kako se ispoljava taj tvoj Aspekt”.
6. Zatim recite Klijentu: “Lociraj gdje taj tvoj Aspekt “živi”. Ako je u tijelu, u kojem djelu tijela ga
najjače osjećaš? Ako živi izvan tijela, gdje se nalazi?”
7. Slijedi komanda Klijentu: “Odredi karakteristike tog Aspekta: Koje je veličine? Kako izgleda?
Kakve je boje? Koje je težine? Koliko je star?”
(Ako Klijent kaže da se to ne vidi, recite mu: “Ti mu daj te karakteristike! Kada bi Aspekt imao
veličinu, koliko bi bio velik?... Kada bi imao izgled, kako bi izgledao?... Kada bi imao boju, kakve bi
boje bio?... Kada bi imao težinu, koliko bi bio težak?... Kada bi mogao da mu odrediš starost, koliko
bi bio star?”).
8. Recite Klijentu da se zahvali Aspektu zato što se javlja i neka ga pozove da se ispolji što jače i
potpunije. Neka mu se obrati u mislima: “Znam da mi želiš dobro. Hvala ti. Ispolji se slobodno, što jače i
potpunije, tako da možemo komunicirati. “
9. Slijedi instrukcija: “Sada pitaj taj svoj Aspekt: “Što ti želiš za mene sa tim ispoljenjem (ili
ponašanjem)?” Koji cilj hoćeš postići?”A odmah potom recite Klijentu:
“Obrati pažnju na sve što se javlja kao odgovor: slike, glas, osjećanja ili tjelesne senzacije”.
Ako Klijent brzo progovori, vrlo dobro. Ukoliko prođe 10-15 sekundi u šutnji, recite mu: “Odgovor
može da dođe trenutno, a nekada je Aspektu potrebno vrijeme da nađe svoj CILJ. Daj mu vremena
ako mu treba, jer je to za taj Aspekt novo iskustvo:”
Ako Klijent i dalje šuti, recite mu: “Možeš ponoviti pitanje svom Aspektu: “Što ti želiš za mene sa tim
ispoljenjem? Koji CILJ hoćeš postići?”(Naglasite riječ “CILJ”.
10. Zapišite odgovor koji Aspekt daje. To je Prvi Cilj na Ciljnom Lancu. Prihvatite i negativan cilj koji
Klijent navede, na primjer, želju za smrću, mržnju, agresiju, želju da se sveti, da kažnjava druge ili sebe itd.
Obično već slijedeći cilj na Ciljnom Lancu biva pozitivan, logičan, etički ili Spiritualno usmjeren.
11. Neka se Klijent zahvali svom Aspektu na odgovoru koji mu je dao. Navedite Klijenta na to riječima:
“Kaži “Hvala ti, svom Aspektu na odgovoru koji ti je dao.”
12. Slijedi nova instrukcija Klijentu: “Stvori u svojoj svijesti situaciju u kojoj je taj cilj ostvaren,
stvori iskustvo ostvarenog cilja. Osjeti to u potpunosti. Uđi u to iskustvo zajedno sa svojim
Aspektom i osjeti ga u potpunosti. Proširi se do krajnjih granica tog osjećanja!” Kada Klijent klimne
glavom ili kaže “Da”, recite mu: “Budi sve vrijeme u stanju tog ostvarenog cilja i iz njega se obrati tom
svom Aspektu i pitaj ga:
“Kada imaš taj cilj ostvaren u potpunosti, tako kako ti želiš, koji cilj hoćeš ostvariti za mene
koji je još važniji i VIŠI.?”
Čekajte odgovor i zapišite ga. To je drugi cilj na Ciljnom Lancu. Neka se opet Klijent zahvali svom
Aspektu na odgovoru.
13. Ponavljajte to pitanje i proces koji ga prati na isti način sve dok Klijent ne dođe do posljednjeg cilja
na Ciljnom Lancu, koji predstavlja PRAG Iskonskog Stanja Praznine. To je, po svojoj prirodi, Spiritualno
stanje. Klijenti ta stanja iskazuju različitim riječima. Najčešće kao “Mir”, “Potpuni Mir”, “Pomirenost sa
čitavim svijetom”, “Istina”, “Istinsko Biće”, “Istinsko Ja”, “Ja Jesam”, “Bog”, “Božja Milost”, “Sve-je-
kako-treba-biti”, “Jedno”, “Jednost”, “Jedno sa čitavim svijetom”, “Svepostojanje”, “Ljubav”...
Ponekad će navesti stanje koje lični na okultni fenomen, ali ima u sebi neopisivu Spiritualnu suštinu:
“Svjetlost”, “Zlatna Svjetlost”, “Toplota koja se iz mene beskonačno širi”, “Metalna kugla u stomaku
koja beskonačno zrači”, “Bezgranična razlivenost i slične”.
14. Premda kažem “posljednji cilj na Ciljnom Lancu”, to je ustvari pretposljednji cilj. Da je Klijent
došao do pretposljednjeg cilja, odnosno Spiritualnog stanja, znati ćete po tome što on nedvosmisleno
saopćava da iza tog cilja nema ničega. On u tom trenutku vjeruje da je to posljednji cilj.
Na vaše pitanje, “Kada imaš taj cilj ostvaren u potpunosti, tako kako ti želiš, koji cilj hoćeš ostvariti za
mene koji je još važniji i VIŠI?”, Klijent će vam odgovoriti: “Nema više ničeg”, “Ništa”, “Ne postoji ništa
značajnije”, ili neku varijantu tog odgovora. Ako duže vrijeme oklijeva sa odgovorom, sa izrazom nedoumice
ili čuđenja na licu, pomozite mu sa pitanjem: “Da li postoji još nešto više ili nema ničega?”
Tada će odmah odgovoriti: “Nema ničega” ili nešto slično.
15. Trebate navesti Klijenta da riječima definira Prazninu na čijem se pragu nalazi, koja izmiče opisu i
definicijama, jer je natpojmovna i neizreciva. Zato ga pitate: “Kako bi ti nazvao to ništa? Samo kao
“Ništa” ili “Praznina”... “Ništavilo”... “Vakuum...ili “Muk”, “Tišina”...?
Prihvatite bilo koji odgovor koji ukazuje da to jeste Najviši Cilj.
A potom mu recite: “Sada uđi u tu Prazninu (Ništa, Ništavilo...) i osjeti je u potpunosti! Identificiraj se
sa njom, budi ona! Neka ti ona prožme čitavo Biće do najsitnijih atoma! Reci mi, ili klimni glavom, kada si to
učinio.”
Dajte vremena Klijentu da se identificira. da osjeti i proživi Iskonsko Stanje Praznine (od dvadesetak
sekundi do minut ili dva).
Ako Klijent oklijeva da uđe u Prazninu, ili kaže da ne zna kako da to učini, dajte mu podršku sa
nekoliko jednostavnih riječi, na primjer: “Jednostavno uđi u to” ili “Zakorači u mašti u tu prazninu”,
 16
“Uklizaj u nju”, “Zaroni u nju”, “Prepusti se i nestani u njoj” itd.
16. Kada Klijent kaže ili naznači da je to učinio i pošto je proveo neko vrijeme u toj identifikaciji, kažite
mu slijedeće:
“Da vidimo kako će tvoja svijest o Praznini (Ništa...i dr.), koja je suština tvog Bića, utjecati na
prethodne ciljeve na Lancu. Kako tvoja svijest o Praznini (o Ništavilu, Ništa i dr.) utiče na.. (prethodni
cilj na Ciljnom Lancu) i kako ga mijenja?”
Ponavljajte to pitanje spuštajući se niz Ciljni Lanac i kod svakog Cilja napravite pauzu da bi Klijent
mogao da integrira iskustvo.
On će većinom reći da Praznina pojačava stanje koje je bilo na Lancu kao pozitivan ili etički prihvatljiv
cilj ili da je to isto, a ako je cilj bio negativan reći će da mu se taj cilj sada čini suvišan, glup ili besmislen ili da
ga više nema, da ne postoji, da nestaje i slično.
17. Kada, idući niz Lanac, Klijent dođe do Aspekta ili nepoželjnog ponašanja od kojeg ste pošli u
procesu, treba da vidite kako će Praznina utjecati na njega i izmijeniti ga.
Pitate Klijenta: “Kako svijest o Praznini, kao suštini tvog Bića, utiče i mijenja tvoj Aspekt od
kojeg smo pošli, to jest... (navedite polazno ograničenje ili nedostatak?”)
Ako je Lančana Tehnika urađena kako treba, to ograničenje će se raspasti ili već u tom trenutku neće
postojati. Klijent će reći da je nestalo, da ga nikada nije ni bilo, ili, što je veoma često, da mu ono sada
izgleda glupo, besmisleno ili prazno.
18. Ako Klijent osjeća polazno neželjeno stanje makar u tragovima, znači da integracija nije potpuna.
Zato kažite Klijentu: “Pusti da ti Praznina (...upotrijebite njegov izraz) prožme čitavo tijelo! Od glave do
pete, svaku ćeliju tvog tijela. Neka nekoliko puta ide gore dolje kroz tebe, tako da te čitavog ispere i
preplavi.”
19. Slijedi konačna provjera. Tražite da vam Klijent da istu negativnu Alfu koju vam je dao na početku
(u ovom primjeru to je bila alfa: “Ja sam napet u kontaktu sa nepoznatim ljudima.” Klijent neće biti u
stanju to učiniti! Ili će moći to izgovoriti, ali sasvim bez emocionalnog pokrića i to će biti jasno i vama i njemu.
20. Sljedeći korak je izuzetno važan. To je provjera da li ima opozicionog Aspekta. Naglašavam je
zbog toga što Praktičari imaju tendenciju da je zaborave kada se nepoželjni Aspekt integrira. Recite Klijentu
da se usmjeri unutar sebe i postavi pitanje: “Da li bilo koji moj Aspekt osjeća otpor ili se protivi da ovaj
prethodni Aspekt, koji stvara (navedite nepoželjno ispoljenje), doživi integraciju sa cjelinom moga
Bića?”
Ako se ispolji neki takav Aspekt, sa njim se počinje novi proces Lančanom Tehnikom. Iznova se
Klijentu postavljaju pitanja gdje ga najjače osjeća, odnosno gdje “živi”, određuju se njegove konkretne
karakteristike i pita se koji cilj Aspekt hoće da postigne sa takvim ispoljenjem?

NAPOMENE, ZAPAŽANJA I SAVETI ZA PRAKTIČAN RA D

1. Svaki Aspekt treba da uzmete u rad potpuno čist i jasno definiran, očišćen od nanosa, primjesa i
ljuštura. Kada ga definirate, možete mu pridati ljudske osobine, tj. zamisliti ga kao Umanjeno Ja sa
određenom karakteristikom. Na primjer, ako je Aspekt ljubomora koja “živi” u pleksusu, možete zamisliti sebe
onako kako se doživljavate kada ste ljubomorni, a to znači umanjenu verziju ljubomornog Ja u pleksusu.
2. Kako Klijent stiče iskustvo u radu sa Lančanom Tehnikom, mnoga uputstva otpadaju, jer ih je
naučio i automatski ih primjenjuje ili može ih preskočiti, a da proces od toga ne trpi.
3. Pojava koju sam nazvao Ukrštenim Lancima se događa kada Proces stane, jer Klijent ne može
vidjeti koji je cilj Aspekta, ili osjeća barijeru pred sobom, nevidljivi zid, nemoć, osjeća se da nije u stanju da
radi dalje i tome slično. Kada se to desi, to ispoljenje (tj. osjećanje nemoći, nemogućnost da se radi proces i
dr.) uzima se kao Aspekt od kojeg se počinje novi proces. Taj Aspekt se po Lancu sve viših ciljeva
dovede do Praznine, potom vratimo Klijenta niz Ciljni Lanac do početnog ispoljenja i kada ono nestane,
nastavljamo da radimo prvi Lanac Ciljeva od mjesta gdje smo stali, jer sad možemo da radimo. Veoma često
kada se raspadne drugi Ciljni Lanac istovremeno sa njim raspada se i prvi.
4. U početnom stadiju, ukoliko proces ne teče glatko, to je siguran znak da postoji neki Aspekt koji je u
konfliktu sa prvim Aspektom ili se opire svakoj promjeni i sabotira je, ili postoje misli i osjećanja koje
sprečavaju laku primjenu Lančane Tehnike, na primjer: “Neću uspjeti”, “Ovo nije za mene”, “Zašto mi Aspekt
ne kaže jasno što hoće?”, “Ja sve ovo izmišljam, nema tu realnosti” i tome slično. Tada se Lančana Tehnika
primjenjuje na konfliktni Aspekt ili na te ometajuće misli i osjećanja koje uzimamo kao Aspekte i kada se oni
integriraju proces dalje teče glatko. Takve Aspekte treba bezmalo uvijek na početku uraditi intelektualno
nastrojene osobe, jer im glavne smetnje u radu potiču od njih.
5. Tokom rada sa Lančanom Tehnikom, obratite pažnju na to da imate naizmjenično približavanje
Aspektu i udaljavanje od njega. Kada sa njim komunicirate, postavljate mu pitanja i zahvaljujete mu se, vi ste
donekle distancirani od njega. Kada u svijesti stvorite situaciju ostvarenog cilja i u tu situaciju ulazite, vi ga u
nju uvodite sa sobom, kao da ste u tijesnom dodiru sa njim. Držite na umu da on jeste djelomično isto što i
vi, jer je dio vas, u nekim situacijama dominantan dio, a u nekim potisnut.
6. Kada god imamo malo složeniji ili trajniji Aspekt trebamo procesirati polaritete. To znači da u
odnosu na Aspekt sa kojim smo radili nađemo suprotan ili polarni Aspekt i da i njega dovedemo do Najvišeg
Cilja. Na primjer, ako procesiramo “loše odnose sa roditeljima”, treba odmah potom uraditi proces na “ljubav
 17
prema roditeljima”. Ukoliko radimo Aspekt “netrpeljivost prema nekom susjedu”, trebamo naći polaritetni
Aspekt, na primjer “ljubav prema ljudima” i da i njega procesiramo.
Često se polaritetni Aspekt javlja na završetku primjene Lančane Tehnike, kada vršimo provjeru, kao
opozicioni Aspekt u odnosu na prvi Aspekt: “Da li bilo koji moj Aspekt osjeća otpor ili se protivi da ovaj
prethodni Aspekt koji stvara (... nepoželjno ponašanje) doživi integraciju sa cjelinom Bića?”
8. Ciljevi na Ciljnom Lancu su, po svom sadržaju, situacije ili stanja kojima teži neki Aspekt.
Promjenljivost tih situacija i stanja utoliko je veća ukoliko smo bliže početku Lanca. Početna stanja svijesti i
emocionalna stanja, koje tretiramo kao Aspekte sa kojima započinjemo Lančanu Tehniku, jesu primarna
stanja i ona su u najvećem stupnju podložna promjenama. Tokom dana ona se neprestano mijenjaju. Ne
ostajete zauvijek ljutiti, smireni, tužni, veseli, uplašeni, već se ta stanja nastaju, nestaju i preobražavaju se
jedno u drugo. Kako se, tokom Aspektnog Procesa, vertikalno uspinjemo uz Ciljni Lanac, stanja koja ti ciljevi
teže da ostvare sve više se oslobađaju okova vremena, u sve veće stupnju postaju bezvremena. Spiritualna
stanja, koja odgovaraju višim ciljevima na Lancu, egzistiraju nepromijenjena, a više od svih Praznina,
najsuštastvenija srž vaše suštine. Ona je u apsolutnom mirovanju, potpuno oslobođena vremena, prostora,
materije, energije i bilo kakvih svojstava i određenja, iako sva ona nastaju iz nje.
9. Kada je Klijent u izuzetno lošem stanju, depresivan, očajan i istovremeno u jakoj konfuziji, uzeti
ćemo to njegovo stanje kao Aspekt sa kojim ćemo raditi. U takvoj situaciji on često kaže da ne dobiva
odgovor ili da ne vidi što Aspekt hoće. Ako se to dogodi, možemo izuzetno da zatražimo da postavi pitanje
Aspektu: “Da li je tvoj cilj moja smrt?” (To je jedini izuzetak, jer u normalnom postupku mi Klijentu ništa ne
sugeriramo, mi tražimo da Klijentu njegov Aspekt saopći koji cilj ima). U takvim teškim situacijama, kada
problemi prevazilaze nosivost jedne osobe, često Aspekt ima baš taj cilj, smrt kao smirenje i nestanak svih
problema. Ukoliko je odgovor potvrdan, Procesor ne treba pokazati iznenađenje, već prihvaća smrt kao prvi
neposredni cilj na Lancu i tehniku dalje radi uobičajenim postupkom. Pozove Klijenta da zajedno sa
Aspektom uđe u situaciju ostvarenog cilja i tada postavlja Aspektu slijedeće pitanje: “Kada imaš taj cilj - moju
smrt- ostvaren u potpunosti, tako kako ti želiš, koji cilj hoćeš postići za mene koji je još važniji i viši?”
Ponekad Aspekt navodi kao svoj cilj smrt Klijenta iako situacija ne izgleda bezizgledna. I tada
prihvaćate smrt kao bilo koji drugi cilj i normalno radite Proces.
10. Istaknuo sam da se na Ciljnim Lancima prije Najvišeg Cilja ili Praznine javlja nekoliko Spiritualnih
ciljeva kao što su “Ja”. “Ja jesam”, “Jednost”, “Spoj sa Svepostojanjem”, “Bog”, “ Jednost sa svim što postoji”
i slični. Nekada, a to se događa vrlo rijetko, umjesto Spiritualnog cilja Klijent saopći naizgled banalan ili
prozaičan cilj. Jedna Klijentkinja je navela kao Spiritualni cilj, iza kojeg je postojalo samo Ništavilo, “da čini
dobro svojoj kćeri”. Na ponovljeno pitanje Aspektu, koji je još viši značajniji i viši cilj, uporno je odgovarala
“Nema ništa više, samo Ništavilo”. Objašnjenje postojanja ovakvog izuzetno rijetkog cilja je bilo u tome što je
ta osoba u svoju kćerku gledala kao u Boga, tako je tretirala i u odnosu na nju se tako ponašala čitavog
života.
Drugi Klijent je najveći dio svog života živio u obilju. Simbol tog dobrog života bila mu je elegantna i
skupa odjeća. Kada je naišla ekonomska kriza, on je o prošlom vremenu mislio kao o izgubljenom raju.
Voditelj je bio iznenađen ciljevima na Ciljnom Lancu koji su ovako izgledali: Osjećanje nesreće - Učiniti nešto
za sebe - Sreća - Novac - Lijepa odjeća. Iza lijepe odjeće nije bilo ničega, samo Praznina!
Ali to su izuzeci, znam samo za ta dva. U svim ostalim slučajevima prije Praznine je nedvosmisleno
doživljavano Spiritualno stanje.
Pokazatelj da ste došli do posljednjeg cilja na Ciljnom Lancu prije Praznine uvijek je izjava
Klijenta da nema ničeg više, da je to kraj i slično.
11. Aspektni Proces najčešće trajno uklanja aspekt sa kojim radimo. Međutim, nekada je Aspekt
veoma složen i višeslojan. Kada uklonimo jedan sloj Aspekta, poslije nekog vremena javljaju se njegovi novi
slojevi koji su bili dublje potisnuti i na kojima su bili veći naboji. Kada u terapeutskim situacijama kažemo da
duh ne trpi prazninu, tj. vakuum, na to ukazujemo kao na činjenicu koja ima neprijatne posljedice, jer
praznina ima tendenciju da usisa nov problem na istom mjestu ili da obnovi stari. Ni u situaciji integriranja
jednog sloja Aspekta, aksioma da duh ne trpi prazninu pokazuje se kao veoma dobra. Jer ta praznina, koja
je nastala kada smo integrirali određeni Aspekt u cjelinu Bića, sada kao vakuum usisava u sebe dublje,
neosvješćene slojeve iskustava ili druge sa njima povezane Aspekte koji su bili jače potisnuti i oni se javljaju
restimulirani u polju svijesti, tako da je moguće na njih usmjeriti pažnju. Njihovo djelovanje je znatno slabije,
to su sve finije vibracije, ali se ipak rad sa njima mora nastaviti.
Druga mogućnost za istrajavanje Aspekta jeste da ga nismo zahvatili sa svih točaka gledišta iz kojih je
stvoren. Da bismo to postigli, koristimo holistički pristup u kome su obuhvaćene sva relevantna stajališta. O
tome vidi detaljno u slijedećem poglavlju, “Holističko Procesiranje”.
12. U Aspektnom Procesiranju nestaju konflikti, trajne energetske mase (TEM), nerazumijevanja,
problemi, rascjepi ličnosti, barijere i slična nepoželjna stanja i ispoljenja koja su posljedica otcjepljenosti
jednog Dijela od cjeline Bića. Ne nestaju vaši kvaliteti, sposobnosti i točke gledišta koje ste stvorili, jer
između njih i cjeline nema rascjepa, oni su integrirani u cjelinu Bića i liče na različite pljosni istog dijamanta.
13. Završni fenomen je integracija Aspekta koji je stvarao nepoželjno ispoljenje u cjelinu Bića.
Ona je obično veoma suptilna, meka, kao dašak povjetarca. Vi jednostavno primijetite da u vama više nema
prethodne polarizacija na Ja i vaš Aspekt i na neki način osjetite se smirenim u vezi sa tim. Najčešće nema
dubokih uvida, niti jačih izliva energije, iako su ponekad mogući. To je blag i lak doživljaj. Često osoba isprva
ne osjeća neku značajnu razliku, ali je stvar sređena i ostaje trajno integrirana kroz ostatak njenog života.
 18
Nastale promjene i razlike u ponašanju lakše uočavaju osobe iz okoline Klijenta nego on sam.
Rascjep između cjeline Bića i Aspekta jednostavno nestaje kada se Aspekt integrira u cjelinu Bića, kao da
rascjepa nikada nije ni bilo. Ako upotrijebim još jedno poređenje, proces nalikuje na tiho ulijevanje rijeke u
more - to nije bučni vodopad, niti snažni gejzir, to je jednostavno spajanje i nestajanje manjeg u većem. Na
izvjestan način u svijesti osobe dolazi do mijenjanja doživljaja realnosti, tako da u njoj ostaje samo nejasno i
daleko sjećanje da je problem ikada postojao. Neposredno poslije integracije, ili poslije kratko vremena, njoj
se čini da je ona problem bila izmislila ili ne može se sjetiti na čemu je u procesu radila.
15. U prvim iskustvima sa Aspektnim Procesom Klijent će doživjeti Prazninu kao praznu i odijeljenu od
ispoljenog svijeta. Drugim riječima, postojati će očita razlika između Ispoljenog i Neispoljenog, između
manifestnog svijeta i Praznine. Kako bude sticao sve više iskustva i integracija njegovog Bića bude sve
potpunija, postepeno će doći do njihovog pretapanja i osoba će neprimjetno ulaziti u stanje Satorija. Kada
kasnije, na poodmaklom stadiju integracije, Klijent dosegne ciljeve kao što su “Bog”, “ Ja”, “Istinsko Ja”, “Ja
jesam,” i slična Spiritualna Stanja i mi zatražimo da iz njih uđe u Prazninu, on će odgovoriti da to već jeste
Praznina ili da je to isto. Klijent će često, poslije više iskustava, reći kao sasvim jasan cilj: “Hoću Prazninu”,
“Hoću to Jedno koje je Sve” ili nešto slično.
Kada Lančanom Tehnikom dostignemo Prazninu i njome ozračeni prostrelno se spuštamo nazad niz
Ciljni Lanac, mi uvodimo Veliko Neispoljeno u stvorene forme Ispoljenog svijeta i prožimamo ih Prazninom.
Na taj način, kada se sa sviješću o Praznini kao suštini svoga Bića spuštamo niz Ciljni Lanac, mi postižemo
da Praznina briše granice između nevidljivog i vidljivog svijeta, između Neispoljenog i Ispoljenog, između
beskonačnog i konačnog.
Krajnji cilj, ne jednodnevnog Seminara Aspektike, već praktičnog rada sa Aspektnim Procesom, jeste
Satori nasuprot “slabog Kenšo stanja”. Kada nema više razlike između Ispoljenog i Neispoljenog, kada se
oni spoje i pretope u Jedno, tada je došlo do mističnog vjenčanja Brame i Atmana, Statika i Dinamika,
Ovostranog i Onostranog. Na tom nivou Meuna stanje biva prevaziđeno, individua postaje svjesna otvaranja
novih prostora i stiče Gnozu četvrte dimenzije. Pripaja se jedan potpuno novi svijet, odnosno beskrajno veća
“polovina” ili dio, Veliko Neispoljeno, Statik.
Na višem nivou integracije Bića, u Satoriju, nikakva granica više ne postoji, jer je Sve jedno.

HOLISTIČKO PROCESIRANJE

Kao uvod u ovo kratko poglavlje može dobro vam poslužiti materijal izložen u “Kreatonu” na stranama
188 i 189 o primjeni Prvog Metoda za uklanjanje trajnih problema. Tu sam holistički postupak nazvao
vrteškom. Takav metodološki pristup doista podsjeća na vrtešku ili ringišpil, jer se jednom problemu prilazi sa
više različitih stajališta sa kojih je stvoren ili podržavan. Praksa u posljednjih godinu-dvije dana pokazala je
da holistički pristup treba primijeniti u većini terapeutskih i Spiritualnih postupaka da bi ostvareni efekti bili
trajni. Zato treba da ga primijenite i u Aspektici.. Da bismo integrirali neki Aspekt, nekada nije dovoljno da ga
Klijent procesira samo iz svoje pozicije, već treba da ga radi iz metapozicija, a to znači iz točaka gledišta svih
Bića koje učestvuju u stvaranju ili aktiviranju tog Aspekta. Individua stvara druge točke gledišta i zauzima ih
kroz identifikaciju da bi iz njih imala neko iskustvo. Ona nije vezana samo za točku gledišta koja se nalazi u
njenom fizičkom tijelu, već stiče iskustvo i sa drugih točaka, tako da se prostire dalje i šire nego što je
vjerovala.
Ovo posebno važi za osobe koje su prošle Intenzive Gnoze, Ekskalibur-1, Ekskalibur-2, Zlatnu
Meditaciju i Kreaton. Takve osobe doživjele su ekspanziju svijesti, premda je često nisu svjesne, tako da su
iznenađene kada nalaze sebe u drugim Bićima, bilo da su to ljudi, životinje ili dijelovi prirode. Stoga, da bi
sebe potpuno obuhvatio, Praktičar mora zahvatiti i sve druge točke gledišta koje učestvuju u nastanku i
ispoljavanju nekog iskustva. Te točke gledišta ispoljavaju se u njemu kao Aspekti, Ako se ograniči samo na
sebe u najužem smislu, odnosno na stajalište iz svog fizičkog tijela, on će zahvatiti samo mali dio sebe i
njegove šanse da integrira Aspekt biti će umanjene.
Naravno, ako tokom Aspektnog Procesa dođe do potpune integracije na prvoj iskustvenoj poziciji, što
se najčešće događa, proces ne mora dalje da se radi. Ali kako Praktičar integrira sve više svojih nekada
otcjepljenih Aspekata, on kao Biće biva u sve većoj mjeri integriran. Ovo dovodi do ekspanzije njegove
svijesti, tako da postaje nužno da se zahvate i druga stajališta. Kada god do integracije ne dođe na prvoj
iskustvenoj poziciji, radi se holističko procesiranje (postupak vrteške ili ringišpila), a to znači da se
zahvaćaju sve točke gledišta koje utiču na Aspekt. Tada postižete najbolje moguće rezultate i niste
prinuđeni da ponovo radite Proces sa istim Aspektom.
Uzmimo primjer da ste udarili nekog. Vi ste u toj igri nasilnik koji je nanio bol i poniženje drugoj osobi.
Poslije tog događaja u vama istrajava osjećanje stida, kajanja ili možda bijesa i zaostale agresivnosti. Bilo
koje osjećanje da istrajava u vama, tretirate ga kao Aspekt i radite sa njim Aspektni Proces. Ukoliko dođe do
potpune integracije i nema opozicionog Aspekta Proces je završen. Ukoliko postoji opozicioni Aspekt, ili više
njih, trebate i njih integrirati. Ali ako poslije takvog rada ostaju neki tragovi Aspekta (još ga osjećate u maloj
mjeri), trebate raditi Aspektni Proces holistički, a to znači i sa drugih točaka gledišta. U konkretnom slučaju vi
ćete se identificirati sa udarenom osobom i raditi ćete Proces sa Aspektom koji se kod nje javlja u toj situaciji.
Ako su u tom primjeru uloge obrnute, tako da ste vi žrtva, treba naravno da radite Aspektni Proces sa
osjećanjem žrtve do potpune integracije. Ukoliko nije došlo do potpune integracije, treba da ga radite sa
 19
točke gledišta nasilnika i da integrirate osjećanje koje on ima. Ukoliko je treća osoba kao posmatrač
prisustvovala tom događaju, treba raditi Proces sa njene točke gledišta ukoliko do integracije nije došlo sa
prethodna dva stajališta, što je malo vjerojatno, ali može se dogoditi.
Čak kada je do integracije došlo prilikom Aspektnog Procesa na prvoj točki gledišta, vi možete raditi
Proces i sa drugih točaka, premda neće biti naboja. On će trajati kratko, već poslije nekoliko sekundi vidjeti
ćete da su druge točke gledišta prazne. Ali ako nisu, samo holističkim pristupom možete steći potpuno
razumijevanje onoga što se tada dogodilo!
Jedino na taj način spoznati ćete da ste u tom događaju vi bili jedno sa svim točkama gledišta!
Neprijatna iskustva, traume, nelagodnost koja se javlja prilikom razmišljanja o nekoj osobi ili događaju,
nepoželjna stanja koja se ponavljaju i tome slično jesu iskustva iz kojih životne lekcije nisu potpuno naučene.
Stoga se iskustva i životi iz kojih se iskustva stiču nužno ponavljaju sve dok znanje iz njih nije u potpunosti
iscrpljeno.
U doživljaju sukoba sa nekim svojim dotadašnjim prijateljem, koji vas je uvrijedio, da biste iskusili taj
doživljaj u potpunosti i iscrpjeli njegov kapacitet, dobro je da zahvatite obje točke gledišta. A ako Aspekt nije
sasvim integriran sa prve iskustvene pozicije, onda je to nužno. Jer vi ste u tom doživljaju i uvrijeđena osoba
i osoba koja je nanijela uvredu. To je neophodno, zato što ste vi stvorili taj događaj i kao uvrijeđeni i kao
osoba koja vrijeđa. Ako vi, tokom Procesa, u trenutku restimulacije iskustva nanošenja uvrede, odbijete biti
onaj koji uvredu nanosi, vi nećete biti u stanju da to iskustvo integrirate u potpunosti. Vi ste to iskustvo stvorili
kao uvrijeđeni i kao onaj koji vrijeđa, pa ga sa oba stajališta integrirajte.
Kada vi stvorite neko iskustvo (da se podsjetimo! Sva svoja iskustva ste vi sami stvorili, ili ste
učestvovali u njihovom kreiranju ili ste dozvolili drugima da vam ga stvore!) i odbijete da ga iskusite u
potpunosti, u vašoj svijesti nastaje jedna zatamnjena zona. Niz takvih neosvijetljenih zona čini karmu.
Kako budete stjecali iskustva u radu sa Aspektnim Procesom i integracija vašeg Bića bude sve
potpunija, postajati ćete u većem stupnju svjesni i drugih točaka gledišta koje prethodno niste bili u stanju
zahvatiti. Riskirajući da vam dosadim, poslužiti ću se još jednim primjerom. Na ulici je na vas naletio auto.
Izgubili ste svijest i bili povrijeđeni, ali ste preživjeli. Raditi ćete integraciju tog iskustva sa različitih točaka
gledišta:.
Sa svog stajališta ili prve iskustvene pozicije, jer ste osjetili bol od udarca i izgubili svijest. Došlo je do
pomračenja i vrijeme je stalo. Kao Aspekt ćete uzeti ono što u vezi sa tim događajem osjećate (strah, bol
itd.). Sada treba da se integrira i drugi Aspekt, točka gledišta vozača automobila koji vas je udario. Zatim, tu
je možda bila osoba-posmatrač ili svjedok koji je to užasnuto gledalo. I sa njegove točke gledišta treba da se
ostvari integracija.. Ali tada mogu da se jave nove točke gledišta i kako vaša integracija napreduje one će
se neumitno javiti: Atman ili Biće koje kao neutralni posmatrač gleda sve to iz visine, ili sa strane. Iskustvo
sa te točke ni najmanje ne invalidira prethodno iskustvo pomračenja svijesti koje doživljavate iz točke
gledišta tijela. Oba su se dogodila istovremeno. Zatim može da se javi viša točka gledišta, točka gledišta
grupne svijesti koja to doživljava radi sticanja iskustva za čitavo čovječanstvo. Potom može da se javi
stajalište, koje uistinu i nije točka gledišta, već je to Apsolutna Cjelina. a to je Sve Što Postoji koje smo
nazvali Prazninom u nedostatku boljeg izraza. To iskustvo može da se doživi i sa točke gledišta Praznine
koja je beskonačna i sveprisutna, a to znači da sadrži sve točke gledišta i sva iskustva koja su se ikada
desila i koja će se ikada desiti.
Međutim, da se u početnim fazama primjene Aspektike ne biste rasplinuli, zapamtite da je Proces
završen kada je integracija ostvarena. Kako integracija bude napredovala, nove točke gledišta će se same
javljati i morati ćete i njih zahvatiti.
U ovakvom holističkom pristupu iskustvu i njegovom proživljavanju na ovaj način leže istinski
uvidi, viša svijest i istinska životna mudrost, jer neće više biti potrebno da se takvo iskustvo
ponavlja!

MOGUĆE GREŠKE U PRIMJENI ASPEKTNOG PROCESA

1. Tokom primjene Lančane Tehnike Praktičar treba da obrati pažnju da izbjegne slijedeću grešku: U
situaciju ostvarenog cilja, koju stvara u svojoj svijesti, on mora da uđe zajedno sa Aspektom. Ako
uđe smo on; kao cjelina, a zaboravi Aspekt, doći će samo do djelomične integracije Aspekta, a ne potpune i
poslije nekog vremena Aspekt će se ponovo javiti.
2. Veoma česta je greška da Klijent ne iscrpi u potpunosti kapacitet jednog cilja. On to čini
stvarajući u svijesti situaciju ostvarenog cilja i potpunim uživljavanjem u njega. Ako se Klijent ne uživi
potpuno u to osjećanje, on neće iscrpiti sav kapacitet tog stanja (ili okolnosti) i ono će se vući za njim uz
Ciljni Lanac. Posljedica takve greške biti će da će se Ciljni Lanac samo djelomično raspasti, doći će do
djelomičnog nestanka tenzije i djelomičnog nestajanja nepoželjnog, polaznog Aspekta.
3. Spomenuo sam da Praktičar može, kada kroz primjenu potpuno ovlada Lančanom Tehnikom, da
donekle izmijeni riječi koje koristi i da neke dijelove Tehnike zanemari. Ali je velika greška, koja utiče na
rezultate Aspektnog Procesa, ako ispusti bitne elemente Lančane Tehnike. Jedna od mogućnosti da napravi
tu grešku jeste da previdi da Aspekt ne ostvaruje ciljeve za sebe, nezavisno od cjeline Bića. Naprotiv, Aspekt
služi cjelini i ostvaruje svoje ciljeve za Klijenta, odnosno Praktičara (ako ovaj radi solo-proces). Zato se u
verbalizaciji Lančane Tehnike to uvijek naglašava: “Kada si taj cilj ostvario u potpunosti, kako ti hoćeš, koji
 20
cilj hoćeš ostvariti ZA MENE, koji je još vredniji i viši?”
Navesti ću primjer iz svoje prakse sa kojim sam se susreo na početku primjene Aspektike. Dajući
komandu Klijentu, propustio sam da navedem njen bitni dio. “Za mene”. Klijent mi je naveo kao četvrti cilj koji
je Aspekt imao na Ciljnom Lancu: “On hoće da postane Ja, da se izjednači sa mnom.” Kada je u svijesti
stvorio situaciju ostvarenog cilja, na Klijentovo slijedeće pitanje “...koji cilj ti hoćeš da ostvariš koji je još
vrijedniji i viši?”, Aspekt odgovara: “Neću ništa više. Sada sam ja ti.”
Bio sam prinuđen prekinuti proces i početi rad sa Aspektom od početka, naglašavajući dio komande
“za mene”. Poslije toga integracija je ostvarena brzo i lako.
Druga mogućnost da se napravi velika greška nepreciznom formulacijom komande nastaje ako se u
komandi dovoljno ne naglasi viši cilj. Riječ “viši” mora doći na kraj komande i mora da bude najjače
naglašena: “Kada si taj cilj ostvario u potpunosti, kako ti hoćeš, koji cilj ti hoćeš da ostvariš za mene koji je
još vrijedniji i VIŠI?
Čak i mala promjena, kada izmijenimo mjesta riječima “vrijedniji” i “viši”, pa riječ “vrijedniji” dođe na
kraj komande, može da značajno utiče na rezultat procesa. Zato izbjegnite grešku “...koji cilj ti hoćeš ostvariti
za mene koji je još viši i vrijedniji?”, već koristite jedino ispravnu komandu “...koji cilj ti hoćeš ostvariti za
mene koji je još vrijedniji i viši?”
Ako proučite strukturu Lančane Tehnike u Aspektici, uvjeriti ćete se da u njoj koristimo vertikalni
proces otkrivanja ciljeva, umjesto linearnog i horizontalnog procesa koji srećemo kod većine drugih sistema.
Mnogi istraživači su rano postali svjesni vrijednosti cilja za mobilizaciju energije individue. Još u američkim
priručnicima za postizanje životnog uspjeha sa početku ovog stoljeća insistira se na otkriću pravog cilja. Ali
se to čini “horizontalno”, tako da taj način daje predvidljivo ograničene rezultate. Jedan pisac takvih
priručnika opisuje kako je uspješno otkrio pravi cilj svog Klijenta. Na pitanje koji cilj ima, Klijent (koji živi u
Njujorku) odgovara da hoće da se preseli u Kaliforniju. “Zašto u Kaliforniju?” “Da bih dobio bolje plaćen
posao, tamo su ljudi bolje plaćeni.” “Zašto hoćeš bolje plaćen posao?” “Da bih mogao da obezbjedim ljepši
život svojoj porodici”. “Zašto hoćeš ljepši život za svoju porodicu?” “Zato što to hoću, nema drugog razloga”.
“Znači tvoj pravi cilj je ljepši život za tvoju porodicu?” “Da, naravno!”
Do takvog cilja Klijent je došao jer mu je Procesor postavljao pitanja koja su ga usmjeravala da traži
ciljeve na horizontalan način.
Da je Procesor primijenio Aspektiku, odnosno da je koristio vertikalan način za otkriće sve viših
ciljeva, on bi htio-ne htio morao da dođe do Najvišeg Cilja vrlo brzo, poslije nekoliko sve viših ciljeva na
Ciljnom Lancu.
Mnogi istraživači Spiritualne tehnologije bili su zavedeni besplodnošću horizontalnog procesa traganja
za ciljevima, pa su odustali od svakog istraživanja u toj oblasti. Takav pogrešan stav usvojio je i Fleming
Fanč, jedan od najplodnijih istraživača Spiritualne metodologije. Govoreći o uklanjanju polariteta on piše: “Mi
ne treba da pitamo koji cilj neki naš Dio ima, niti što je njegov osnovni cilj, jer to bi nas uvelo u beskrajnu
seriju pitanja i odgovora”. Malo iskustva sa Aspektnim Procesom pokazuje da upravo usredsređenost na niz
sve viših ciljeva na Ciljnom Lancu vodi do njihovog otkrića za kratko vrijeme i sprečava javljanje niza pitanja i
odgovora kome se ne vidi kraj:
Vertikalna usmjerenost ima izuzetan potencijal za dalji razvoj. Tako je moguće primijeniti ga na neku
vrstu skraćene tehnike Intenziva Gnoze, čiji je cilj, naravno, Gnostičko Iskustvo. U tom postupku, koji sam
poslije dugih istraživanja nedavno razvio, krećemo se ka hijerarhijski sve višim idejama i objektima
Prosvetljenja. O tome vidite detaljnije u poglavlju “Iskustvo Gnoze i Aspektika”.

ENTROPIJA I SINTROPIJA

Za razliku od mističnog doživljaja svijeta, koji u svemu postojećem sagledava Jedno, nauka teži da
otkrije sve elementarnije dijelove cjeline, da bi na taj način riješila zagonetku života. U takvoj fragmentaciji
nauka nalazi polarne suprotnosti u većim cjelinama. Tokom vremena nauka je polarnost sagledala kao
sveprisutnu pojavu i napori mnogih naučnika usmjereni su na to da otkriju fundamentalni polaritet u
univerzumu. Takav polaritet sagledao je Sigmund Frojd u Ljudskom Biću u obliku dva suprotstavljena
nagona: erosa ili nagona za životom i tanatosa ili nagona smrti. Neko vrijeme potom neki naučnici počeli su
da govore o polaritetu entropija sintropija kao fundamentalnom činiocu univerzuma.
ENTROPIJA je tendencija organiziranih oblika, organizama i organizacija da se postepeno
dezintegriraju na sve niže nivoe strukture i funkcioniranja. Entropija nas navodi da gledamo na svijet u
cijelosti kao na organizam koji se postepeno troši i raspada. Ta tendencija je dominantna kod takozvane
nežive materije i posmatranje entropskih fenomena je najlakše na njoj izvesti. Na primjer, mašina se
postepeno kvari i konačno raspada, energija nekog sistema biva iscrpljena itd. U srednjoškolskoj fizici kao
jednostavan primjer entropije navodi se slijedeći opit. Ako je staklena posuda podijeljena pregradom na dva
dijela, pa je u jednom djelu vakuum, a u drugom djelu neki gas, imamo princip najveće sređenosti. Ukoliko
se pregrada ukloni, uspostavljen red se kvari, jer će doći do miješanja vakuuma i gasa tj. do opadanja
sređenosti na niži nivo.
Nešto kasnije naučnici su našli mnoštvo dokaza za postojanje suprotnog principa: SINTROPIJE, a to
je težnja oblika, organizama i organizacija da dostignu sve više nivoe strukture, reda i funkcioniranja.
Kao što entropija dominira kod nežive materije, princip sintropije je dominantan i lako uočljiv kod živih
 21
organizama. Kako se ide uz evolucionu ljestvicu, sintropija se u sve većem stupnju ispoljava kod razvijenijih
vrsta živih bića, kod kojih je svijest u većem stupnju razvijena, kulminirajući, bar na ovoj planeti, u čovjeku.
Albert Sent-Djerdji, jedan od rijetkih naučnika koji je dva puta dobio Nobelovu nagradu, sintropiju definira kao
sveprisutnu “urođenu težnju žive materije da samu sebe usavrši”, ukazujući na mogućnost da se takav
sintropijski princip može uočiti i na subatomskom nivou materije. Sintropija je tijesno povezana sa procesom
sinteze i u osnovi je psihološke i Spiritualne težnje ka sintezi, razvoju, cjelini i samoprevazilaženju. Sent-
Djerdjijeva koncepcija ima stoga dalekosežne posljedice ne samo za fiziku i biologiju, već znatno veće za
humanističku i traspersonalnu psihologiju i Neognostičke sisteme razvoja.
Pokušavajući otkriti tajnu života naučnici idu u pogrešnom smjeru, kaže Sent-Djerdji. Oni se rukovode
idejom da se bilo koji nivo organizacije materije može najbolje razumjeti ako ga rastavimo na sastavne
dijelove i proučimo njegove komponente, a to znači ako izučavamo slijedeći niži nivo. To ih nagoni da
zaranjaju u sve niže i niže nivoe u nadi da će konačno otkrili tajnu života. Rješenje leži u suprotnom smjeru,
a na takav zaključak naučnike danas navodi otkriće da većinu bioloških reakcija čine lančane reakcije. Ovo
naglašavam, jer je metodološki pristup u Aspektici zasnovan na principu sintropije, odnosno sastoji se iz
kretanja po lancu sve viših ciljeva.
Premda sintropija tek u posljednje vrijeme privlači pažnju širih naučnih krugova i još je daleko od
potpunog prihvaćanja, neki izuzetni mislioci svoju sliku čovjeka i svijeta zasnivaju upravo na tom principu.
Tako Bakminster Fuler kaže: “Historija čovjeka ukazuje, kako se čini, na njegovo progresivno svjesno učešće
u donedavno spontanoj evoluciji.”
Činjenica da je sintropiju daleko teže uočiti i posmatrati nego entropiju predstavlja smetnju njenom
širem prihvaćanja kao vladajućeg principa u prirodi. Oštroumno objašnjenje te teškoće dao je talijanski
matematičar Luidji Fanatapije. Ljudska svijest, kaže on, nalazi se na vrhu hijerarhijske ljestvice životnih formi
u prirodi i intimno je povezana sa sintropskom stranom polariteta entropija-sintropija. Zato je svijest normalno
orijentirana i privučena prema svojoj polarnoj suprotnosti, entropiji, i sposobna je entropske fenomene
posmatrati sa najobjektivnijeg stajališta, sa lakoćom i preciznošću. Teže uočavanje sintropije dovelo je do
toga da je princip kretanja lancem sve viših ciljeva tek posljednjih godina počeo da se nazire u svijesti
avangardnih istraživača ljudske psihe.
Međutim, ta pojava je samo novo otkriće davno uočenih i primjenjivanih znanja. Još prije oko dva
milenija Patandžali je sistematizirao Radža-jogu, koja se naziva i Astanga-jogom, što znači joga ljestvica. Taj
sistem joge sastoji iz osam stupnja, sve veće složenosti i sve veće apstraktnosti i sintropske organizacije.
Prvo se pod kontrolu stavljaju moralni nedostaci ličnosti, zatim tijelo, ostvaruje se kontrola prane preko
disanja, a potom misli, dok se ne postigne oslobođenje. Drugim riječima, u jednom drevnom sistemu kao što
je Radža-joga moguće je uočiti vertikalno i sintropsko kretanje lancem sve viših i apstraktnijih ciljeva.

DVA SMJERA KRETANJA: “ŠTO” I “ZAŠTO”

U historiji Spiritualnih i terapeutskih sistema moguće je, u procesima koji se koriste, uočiti dva smjera
kretanja ka ostvarenju Spiritualnih, odnosno terapeutskih ciljeva. Ako kretanje Bića iz Apsolutnog Jedinstva u
ispoljeni univerzum i nazad iz ispoljenog univerzuma u Veliko Neispoljeno prikažemo kružnom linijom, kao
brojčanik sata, a trenutni položaj Bića bilo gdje na toj kružnoj liniji, onda se jedna vrsta procesiranja svodi na
kretanje unazad, ka sve ranijim uzrocima poremećaja, a to znači ka Izvoru postojanja, odnosno Iskonskoj
Praznini. Takvi su procesi psihoanalize i mnogih psihodinamičkih škola, regresivna terapija, preporađanje,
procesi zasnovani na dijanetici i mnogi drugi. Ovim smjerom još nijedan terapeutski niti Spiritualni sistem nije
operativno dosegao do Praznine, premda su neki mislioci iznosili takve tvrdnje. Jedan od njih bio je Džim
Talmidž (umro 1994. godine), tvorac sistema Primordiologije, ili, kako je on definirao, nauke a prvim
uzrocima. Tek kada otkrijemo i dupliramo najranije uzroke, govorio je on, moći ćemo ukloniti kasnije
nepoželjne posljedice. Ovakav stav je logičan, iako nije originalan, jer ga je davno iznio Habard. Najraniji
uzroci su, po Talmidžu, odluke sa kojima je Biće prvi puta stupilo u univerzum materije, energije, vremena i
prostora i započelo igre sticanja iskustava. Na osnovu njegovih materijala i korespondencije koju sam vodio
sa njim, Talmidž me nije uvjerio da je Primordiologijom moguće dosegnuti do prvih uzroka.
U kretanju ka sve ranijim uzrocima postojećih stanja nužno je raskopavati i rastvarati sve dublje
slojeve u deponijima nesvjesnih iskustava. Takav smjer možemo nazvati entropskim.
Drugi smjer je kretanje naprijed, ka sve višim nivoima, višim idejama i ciljevima u hijerarhiji ideja i
ciljeva, sve do najvišeg Spiritualnog nivoa, odnosno cilja, Dinamičke Praznine, koja je izvan i iznad ovog
univerzuma materije, energije, prostora i vremena. Tako usmjereni sistemi su malobrojni. Možemo ih nazvati
sintropskim.
Naizgled postoji i treća grupa sistema usmjerenih na OVDJE i SADA, među kojima je najpoznatiji
Geštalt. Ali oni ustvari samo naglašavaju sadašnji trenutak u kome procesiraju prošle događaje. Svako
procesiranje može se vršiti samo sada, jedino što Geštalt to posebno naglašava. Galeb Džonatan Livingston
u istoimenom romanu kaže: “Savladamo li prostor, ostaje nam samo OVDJE. Savladamo li vrijeme, ostaje
nam samo SADA.” Geštalt ustvari koristi obratan pristup: sasređujući se na OVDE i SADA pokušava staviti
pod kontrolu prostor i vrijeme.
Moguće je uočiti da se u osnovi dva glavna smjera kretanja nalaze pitanja “Zašto” (kauzalni smjer,
smjer kretanja unazad ka najranijim uzrocima) i “Što” (teleološki smjer, smjer kretanja unaprijed ka konačnim
 22
ciljevima). Entropski ili kauzalni stav Zašto podrazumijeva da postoje prošli uzroci za čovjekovu sadašnju
situaciju, poremećaj, oboljenje ili nepoželjno stanje. Što, sa druge strane, nagovještava budući ishod ili cilj
koji sadašnja čovjekova aktivnost stvara. Stoga je kretanje unaprijed ka sve višim ciljevima, superiornije od
kretanja unazad, ka sve dubljim razlozima. Ukoliko ste primorani da se ponašate na određen način uslijed
prošlih razloga, vi ste u položaju posljedice. Smjer unaprijed proishodi iz uzročne točke gledišta - vi činite
nešto da biste ostvarili neki cilj, da biste prouzrokovali neku posljedicu, vi ste uzrok.
Čovječji pokušaji da riješi svoje duševne probleme bivaju ili neuspješni ili daju samo kratkotrajne
rezultate dokgod se drži kauzalnog pristupa i traga za objašnjenjima svog stanja. On je tada u oscilatornoj
strukturi (vidi “Kreaton: Majstor igre stvaranja”) u kojoj je nemoguće postići trajno rješenje. Ono je moguće
kada se problem ili nepoželjno stanje prevaziđe, a to se postiže osvješćivanjem ciljne strukture - Što je cilj
tog stanja? Otkrivanjem cilja izlazi se i prevazilazi struktura problema i postavlja se struktura razrješenja.
Posmatranje svakodnevnog života većine ljudi uvjerava nas da su oni uglavnom usmjereni na
besplodno razmišljanje o razlozima svojih stanja. Ako osjeća strah, čovjek se pita otkud to osjećanje u njemu
i kako je do njega došlo? Rijetki su ljudi koji postavljaju pitanje: što je cilj tog njihovog straha? Većina ne zna
ni prvi cilj nepoželjnog stanja u kome se nalaze ili, kako bismo preciznije rekli, ne znaju cilj, svog Aspekta koji
stvara to nepoželjno stanje. Iz tog razloga većina ciljeva koji se nalaze na Ciljnom Lancu su meta-ciljevi,
ciljevi koji su prikriveni iza linije psihološkog i vidnog horizonta. Klijent ih je većinom nesvjestan. Ali, premda
su nesvjesni, ti ciljevi djeluju na njega. Razumljivo je da će negativni ciljevi na Ciljnom Lancu na prikriven, ali
moćan način, djelovati onesposobljavajuće i saboterski na Klijenta, dok će ga pozitivni, viši ciljevi, motivirati u
velikoj mjeri.
U tradicionalnim Spiritualnim učenjima istican je značaj osvješćivanja Najvišeg Cilja, što se drugim
riječima naziva svjesno kretanje Stazom. Vremenska razdoblja kojima su ta zbivanja mjerena bila su veoma
duga, protezala su se na desetine godine ili više života. Međutim, u posljednjih nekoliko godina postalo je
moguće operacionalizirati kretanje unaprijed, u obliku primjenjivih procesa. Prvi put to imamo, teorijski
potpuno obrazloženo i operacionalno do kraja izvedeno, u Aspektici. A povratno prostrelno kretanje niz
ciljeve na Ciljnom Lancu, sa sviješću o Praznini kao suštini Bića, dovodi do nestanka i integracije nižih ciljeva
i istovremeno do usaglašavanja viših ciljeva sa Najvišim ili do prepoznavanja njihove suštinske istovjetnosti.
Na taj način se otvaraju nove dimenzije slobode Bića i ukazuju putevi koji vode u njih.

ASPEKTI I NJIHOVA INTEGRAGIJA

Rad sa Aspektima i njihovo poznavanje ukazuje da ih ima različitih, od snažnih, složenih, postojanih i
lako uočljivih, do sićušnih, kratkovječnih i teško primjetnih. Neki su tako trajni i snažni da predstavljaju naše
“podličnosti”, koje postojano traže mogućnost ispoljenja. Neki su duboko potisnuti, i stoga nesvjesni, ali su u
stanju stvoriti jake i neprijatne konflikte. Aspekte možemo uvjetno podijeliti na nekoliko vrsta, pri čemu nam
kao kriterij podjele služi nivo njihove složenosti.
Podličnosti su psihološke formacije visokog nivoa organizacije, odmah ispod cjelovite ličnosti kao
takve. One su stvorene od većeg broja elemenata, među kojima su najbrojnije crte ličnosti, pa potom navike i
kompleksi.
Crte ličnosti su jedan nivo ispod podličnosti u organizacionoj hijerarhiji psihe. To su, na primjer,
agresivnost, strepnja, stidljivost, skromnost, osjećanje odgovornosti, ekstrovertnost, introvertnost i slične.
Na istom nivou organizacije kao crte ličnosti jesu navike (koje su ustaljeni modeli ponašanja) i
kompleksi.
Crte ličnosti, navike i kompleksi, premda nekada izgledaju kao nezavisne komponente ličnosti,
uglavnom su grupirani u različite podličnosti.
Ispod njih u hijerarhiji postoji veliki broj sićušnih psiholoških elemenata kao što su pojedinačna
iskustva, osjećanja, misli (naročito opsesivne) itd.
Na taj način posmatrana ljudska ličnost nalikuje na stablo drveta, podličnosti na najveće korijenje,
kompleksi, crte i navike su veći korijeni koji nastaju spajanjem sićušnog korijenja, odnosno pojedinačnih
iskustava i osjećanja.
Identiteti su na neki način šetajući ili pokretni Aspekti, koji čine srž kako većih, tako i malih elemenata
ličnosti. Oni podsjećaju na uloge koje igramo na pozornici života. Kao što se sjećamo iz Ekskalibura, identitet
je način na koji osoba postoji u određenom trenutku da bi ostvarila neki cilj. On je točka gledišta plus cilj koji
ona hoće ostvariti. Identitet je aktiviran kada osoba igra neku ulogu. Kada tu ulogu napusti, ona je u nekoj
drugoj ulozi, odnosno u drugom identitetu. Osoba je bez identiteta samo u kratkotrajnim trenucima, kada
preskače iz jednog identiteta u drugi i kada postoji kao čisto Biće. Podličnosti, kompleksi, crte ličnosti i
navike su prisutne bilo da su aktivirane ili ne. Ti elementi ličnosti su postojaniji od identiteta. Izuzetak su
identiteti u koje je osoba zakovana, na primjer kod duševnog bolesnika koji je sve vrijeme u identitetu
Napoleona ili Krista. Čovjek obično ulazi u jedan identitet u jednom trenutku, ali su podličnosti i ostali
elementi tu sve vrijeme. Neki od njih su veoma aktivni van pozornice svijesti, ostaju neizraženi i nikad ne
aktiviraju identitet.
Da bismo mogli da primijenimo Aspektni proces, mi naglašavamo i izdvajamo pojedinačne Aspekte sa
kojima radimo. Potrebno je da ih jasno identificiramo i da ih sebi opišemo, prikažemo i osjetimo na
najkonkretniji način, da se na njih ne bi nalijepili drugi slični elementi i tako zamaglili i otežali proces. Na taj
 23
način oni postaju realniji i lakše je raditi sa njima. Stoga ne uzimamo strah uopće, već se strah od novih
situacija ili strah koji se javlja u prisustvu nepoznatih osoba, ili još konkretnije strah koji se javlja pred šefom
na poslu, strah od oca itd. Treba da utvrdimo MESTO gdje ga Klijent osjeća u najvećem stupnju, odnosno
gdje Aspekt živi, a također njegova svojstva: OBLIK, VELIČINU, TEŽINU, BOJU, TEMPERATURU i
STAROST. Ukoliko nam sam Aspekt ne nameće takve podatke, mi mu te osobine naporom mašte
pridajemo. Na taj način Aspekt postaje čist, oslobođen drugih nanosa, primjesa i sadržaja koji bi zamutili
sliku i otežali integraciju.
Rad sa Aspektima ne podstiče cijepanje ličnosti, premda tako može izgledati u prvom trenutku, već
naprotiv, dovodi do njene psihološke i Spiritualne integracije, Raznolikost je prirodna tendencija u
univerzumu, primjetna u prvoj fazi evolucije svega postojećeg. Proces počinje izdvajanjem iz Jedinstva i
tokom njega nastaje beskonačno veliki broj oblika i ispoljenja. Međutim, znanje zasnovano na iskustvu da svi
Aspekti u najdaljoj perspektivi imaju zajednički Najviši Cilj dovodi do toga da na postojanje različitih Aspekata
ličnosti možemo gledati kao na rezultat suprotne tendencije u čovječjoj psihi i prirodi: da se formira cjelina od
različitih psiholoških elemenata. Javljanje u psihi Aspekata predstavlja izraz težnje za grupiranjem na sve
višim nivoima organizacije, ka konačnoj integraciji u kojoj će doći do pretapanja ličnosti sa Istinitim Bićem.
Aspekti su često toliko brojni, različiti i proturječni da zadugo nisu u stanju da se grupišu u bilo koju
koherentnu strukturu. Ali sintropska tendencija postepeno dobiva prevagu unutar psihe i oni se grupiraju u
veći broj različitih struktura, koje predstavljaju prijelaznu mijenu prema organizaciji cjelovite ličnosti kao
spoljašnjeg izraza jedinstvenog Istinitog Bića.
Ova tendencija prema sintezi na višim organizacionim nivoima već postoji u prirodi i u osnovi je
procesa evolucije, kao što je ukazao već citirani Sent-Djerdji. Stoga naš rad tokom Aspektnog Procesa ne
povećava fragmentaciju ličnosti, već nasuprot tome, vodi prvo do prihvaćanja postojeće situacije i potom do
naše svjesne suradnje sa sintropskom tendencijom Spiritualne evolucije prema većoj harmoniji i integraciji.
Aspektnim Procesom mi se uključujemo u evoluciju i ubrzavamo je tako što joj dajemo svoj svjesni doprinos.
Činjenica da je konačna težnja svakog Aspekta ostvarenje Najvišeg Cilja nameće jednostavan
zaključak da, gledano sa najvišeg stajališta, nema loših Aspekata ličnosti. Postoje samo Aspekti koji mogu
izgledati nepoželjni dok im ne damo priliku da otkriju svoje najviše težnje. Kada se neki Aspekt razvije i prvi
se put pokuša ispoljiti, on teži to učiniti na sasvim direktan način. Ali najčešće, zbog konfliktnih težnji drugih
Aspekata, uslijed barijera pred kojima se osoba nalazi ili zbog prošlih trauma koje je doživjela, Aspekt biva
spriječen da izrazi svoju težnju prirodno i neposredno. Od tada nadalje on pokušava to učiniti posredno i
zaobilazno.
Srž svakog Aspekta je njegova osnovna težnja prema Iskonskoj Praznini. On liči na zrak svjetlosti koji
pokušava da zrači ka svom krajnjem odredištu. Ako je prostor do cilja čist, svjetlost zrači u svom izvornom,
neizmijenjenom obliku. Ali ako naiđe na barijeru ili suprostavljenu energetsku struju, on se prelama,
raspršuje i uzima oblik koji se bitno razlikuje od izvora iz koga je krenuo. Drugim riječima, ukoliko Aspekti
budu spriječeni da izraze svoje tendencije direktno, oni ih izražavaju na preobražen, izvitoperen i rigidan
način. Oni to čine uporno, sa vječitom ustrajnošću. Izraz “vječit” koristim u doslovnom smislu, jer Aspekti ne
mogu tokom vremena nestati sami od sebe. Oni mogu biti potisnuti, ali da bi nestali oni moraju da ostvare
svoj cilj ili da budu diskreirani. Barijere na koje nailaze mogu samo da ih zaustave i izobliče na duže ili kraće
vrijeme, ali ne konačno i popuno. Svaka od mnogih smetnji na koje nailaze doprinosi njihovom zamućenju.
Upravo ta zamućenja i iskrivljavanja mi doživljavamo kao ono što je loše kod Aspekata. Ali ako ih stavimo
pod lupu Lančane Tehnike, biti će nam objelodanjena, bez ikakvog izuzetka, njihova najviša Spiritualna
aspiracija.
Bilo da su složeni ili jednostavni, pozitivni ili negativni, osnovna karakteristika Aspekata je težnja ka
cilju. Posljedica ostvarenja Najvišeg Cilja svih pojedinačnih Aspekata jeste, ponoviti ću, integrirana ličnost,
koja predstavlja spoljašnji instrument izražavanja Jastva. Integriranje sve većeg broja Aspekata kroz praksu
Aspektnog Procesa uzrokuje porast naše slobode u izboru načina ponašanja. Na prethodnom stadiju, dok
takvu mogućnost slobode izbora nismo imali, mi smo bili pod kontrolom bilo kojeg Aspekta ličnosti sa kojim
smo se u tom trenutku identificirali. Na taj način sloboda izbora bila nam je ograničena. Ali kako se proces
integracije razvija, sve više nam postaju dostupni Aspekti ličnosti koji su za ispoljenje Bića najadekvatniji u
određenim situacijama. Mi stičemo najveću moguću slobodu izbora, jer bilo što od onoga što je u nama
može se aktivirati i ispoljiti.
Lančanu Tehniku počinjemo prihvaćajući svaki Aspekt, ma koji bio njegov prvi neposredni cilj i
omogućavamo mu da ga ostvari na planu svijesti, odnosno stvarajući u mašti i osjećanjima situaciju kojoj on
teži. Kako se približavamo Najvišem Cilju, posredni ciljevi koji njemu vode bivaju etički sve prihvatljiviji,
logički sve apstraktniji, a u Spiritualnom smislu sve viši. Bez obzira koliko ružnih nanosa prekriva Aspekt ili
koliko u etičkom smislu prvi cilj na Ciljnom Lancu izgleda neprihvatljiv, njegova osnovna motivacija je
uzvišena, jer takav je njegov Konačni Cilj. Samo kada procjenjujemo njegov prvi, neposredni cilj, možemo se
prevariti i doživjeti Aspekt kao necjelishodan, nepoželjan ili štetan. Stoga je granica koja dijeli ubrzani
Spiritualni razvoj i stagnaciju upravo spremnost da prihvatimo u svijesti neposredne ciljeve naših Aspekata,
bez obzira kako izgledaju. Jer u praktičnom radu suočavamo se sa operacionalnom zakonitošću: kada
Aspekt prihvatimo, sa ciljem kome teži, on se kreće linijom najmanjeg otpora, Ciljnim Lancem, ka Iskonskoj
Praznini. Ako ga potisnemo, on kao dijete čije normalne potrebe nisu zadovoljene, postaje zao i počinje
stvarati probleme. Ne postigavši ništa na neposredan, zdrav i cjelishodan način, on želi sve na način koji je
nezreo, štetan i izvitoperen.
 24
Ako smo neki Aspekt potisnuli kada nam je bilo 5 godina, on je ostao na tom nivou, jer je psihološki i
Spiritualno bio izgladnjivan, nikada prihvaćen i podržan. Kada mu prihvaćanjem dozvolimo ubrzan pristup
zrelijim nivoima ponašanja, koji karakteriziraju više točke gledišta, odnosno više ciljeve, on će ispoljiti
pozitivne težnje i ponašati će se upravo kako bismo mi to željeli. Tokom primjene Lančane Tehnike
neprestance ćemo sagledavati taj isti model ponašanja Aspekata. Kada god prihvatimo Aspekt koji izgleda
negativan ili po nas štetan, utvrditi ćemo da su njegovi ciljevi korisni, pozitivni i uzvišeni. Oni prosto čine
najbolje što im je u datom trenutku moguće unutar ograničenja koja smo im tokom života postavili. To zaista
podsjeća na Sokratovu izreku da nitko neće odabrati da čini zlo ukoliko može birati između zla i dobra.

Konflikt Aspekata

Kada govorimo o potiskivanju nekog Aspekta, moguće je steći utisak da mu se mi kao cjelina
protustavljamo i potiskujemo ga. To se ponekad događa, međutim češći je slučaj da potiskivanje vrši neki
drugi naš Aspekt sa kojim se u tom trenutku identificiramo, a koji je sa njim u konfliktu. Kako nastaje konflikt
Aspekata? U izvjesnoj fazi svog razvoja individua se snažno identificira sa jednim Aspektom i čvrsto vjeruje
da ona jeste taj Aspekt, na primjer da je dobro dijete koje sluša roditelje. Najveći dio psihičke energije u tom
periodu usredsređen je u taj Aspekt i kroz njega protiče. Drugi Aspekti se razvijaju lagano, u sjenci,
neprepoznati ili neprihvaćeni (primjera radi, Aspekt koji hoće da se suprotstavi roditeljima) i najčešće su
gurnuti u nesvjesno. Neko vrijeme individua je pošteđena konflikata, ima jasno određene neposredne ciljeve
i u stanju je da ih ostvari. Spolja gledana, to je dobro prilagođeno i relativno sretno dijete. Ali su ciljevi tog
djeteta ograničeni samo na neposredne ciljeve koje ima Aspekt sa kojim se ono identificira i stoga je dijete
sposobno da izrazi samo mali dio kvaliteta koji u njemu postoje, a to su ona svojstva koje taj dominantni
Aspekt doživljava kao svoje. Ostali će biti potisnuti.
Oni mogu biti potisnuti, ali ne mogu biti eliminirani. Po metafizičkom zakonu Poricanja Postojećeg,
poricanje ne dovodi do nestanka, već naprotiv, do istrajavanja. Kao što kaže naša narodna poslovica,
pritisnuto jače sve više odskače. Tražeći da ostvari svoje ciljeve i budući spriječen od tada dominantnog
Aspekta, potisnuti Aspekt će sasvim logično postati njegova opozicija. Kako vrijeme prolazi, ovaj Aspekt će,
tražeći da se ispolji, “sve više odskakati”. I tako nastaje konfliktna situacija, najčešće na nesvjesnom nivou.
Sve dok je dominantni Aspekt jači od potisnutog, on će uspijevati da ga drži podalje od svijesti. Potisnuti
Aspekt će uslijed toga potražiti indirektne načine da se izrazi. U neuobičajenim okolnostima, kao što su
stresne situacije, potisnuti Aspekt će iznenada izbiti na površinu i izazvati pomak u identifikaciji individue. Na
primjer, ona će se identificirati sa bijesom koji osjeća prema roditeljima. Kada stresna situacija prođe, osoba
će to tumačiti kao izbijanje nepoželjnog, njoj stranog ponašanja (“Ne znam što mi je bilo, kao da to nisam bio
ja”). Ali kako do tada potisnuti Aspekt dobiva snagu, ispoljavajući se kroz fantazije, snove i sanjarenja, on će
početi utjecati na donošenje odluka osobe i ona će početi da brine. To je znak da je unutrašnji konflikt
između dva Aspekta ličnosti dospio u polje svijesti. Jedna od posljedica takvog konflikta, veoma čestog kod
ljudi našeg vremena, jeste da osoba nikada nije u potpunosti prisutna u onome što radi, jer je podijeljena,
nekada toliko da je moguće nazvati je pocijepanom.
Upravo Lančana Tehnika na najbrži i najbolji mogući način razrješava takve i slične konflikte u ličnosti.
Kada otkrijemo da je osnovna težnja oba Aspekta istovjetna, sagledati ćemo da je konflikt postojao jedino
oko puta kojim je istovjetni cilj trebalo da se ostvari.
Mnogi ljudi ne prihvaćaju različite Aspekte svoje ličnosti, tretirajući ih kao nešto tuđe, neprijatno i
neprijateljsko. Kada ispolje agresiju prema poznaniku, pa je potom savladaju, ljudi kažu: “Bio sam bijesan na
njega, ali sam se poslije smirio. Kao da sam tada bio drugi čovjek.” Bliže je istini reći da je on ispoljio dva
svoja Aspekta u različitim trenucima. Aspekt koji je kasnije ispoljio nije isti Aspekt sa kojim se okolina suočila
pola sata prije toga. Razlog je u tome što čovjek u mnogobrojnim životnim situacijama manifestira svoje
različite Aspekte. Težeći svom konačnom cilju, Aspekti se kao polusvjesne ili nesvjesne formacije ispoljavaju
kroz mnoštvo posrednih ciljeva.
Kao što je do sada znatan broj ljudi otkrio, prihvaćanje naših različitih Aspekata i njihovo
operacionalno usmjerenje Lančanom Tehnikom ka Konačnom Cilju dovodi do otkrića njihove istinske,
savezničke prirode i predstavlja izuzetno efikasan način ucjelovljenja Bića.
Budući da je individua preko Kolektivnog Nesvjesnog povezana sa ostalim pripadnicima ljudskog roda
i još šire, sa čitavim ispoljenim svijetom, privodeći komponente svoje ličnosti Iskonskom Sveizvoru, ona utiče
na čitav ljudski rod, dajući svoj doprinos njegovoj evoluciji. O tome filozof Kajzerlink nedvosmisleno govori:
“Svaka fundamentalna tendencija ličnosti je doista nezavisan entitet, a njihove kombinacije i transmutacije
stvaraju... unutrašnju faunu, životinjsko carstvo koje se po bogatstvu može usporediti sa onim koje postoji u
spoljašnjem svijetu. Zaista se može reći da se u svakome od nas mogu naći, razvijeni i aktivni u različitom
stupnjevima, svi instinkti, sve strasti, sve mane i sve vrline, sve tendencije i aspiracije, sve sposobnosti i
darovi čitavog čovječanstva.” Istu misao je sa još manje riječi izrazio Mišel Montenj: “Svaki čovjek nosi u sebi
cjelokupnost ljudskog postojanja”.
Aspektna raznolikost može da promakne laicima, premda ih u energetski nabijenim situacijama i oni
uočavaju, ali je, pored filozofa, privlačila pažnju i velikih i pisaca, tako da je umjetnički obrađena: Šest
Ličnosti kod Luiđi Pirandela, Stepski Vuk i njegovo magično kazalište. Dr Džekil i Gospodin Hajd u djelu
Roberta Luisa Stivensona, da nabrojim samo neke. Čak i Sveti Augustin, opisujući svoju unutrašnju borbu,
otkriva u sebi dva dominantna Aspekta: ”Životinjskog čovjeka” i “Spiritualnog čovjeka”.
 25
Razumijevanje ovakvih zbivanja u psihoemocionalnim iskustvima je polako sazrijevalo, kako u
dinamičkoj psihologiji, tako i u alternativnim Neognostičkim učenjima. Sajentologija nezaobilaznog Rona
Habarda uči da su sva naša nepoželjna ponašanja nekada bila cjelishodna, ali su kasnijim razvojem
prevaziđena i pretvorila se u nedostatke i opterećenja. Ona su ranije rješavala neke probleme, da bi se, kada
su prevaziđena, sama pretvorila u probleme na višem nivou. Na primjer, plakanje bebe koja je gladna, kojoj
je hladno ili leži u vlažnim pelenama je na njenom nivou sasvim svrsishodna reakcija na takve situacije. Ali
ako to Biće kasnije, na uzrastu od 30 godina, pokušava probleme rješavati plakanjem, takvo ponašanje se
kvalificira kao duševni poremećaj ili bar kao emocionalna nezrelost.
Od Habarda su tu ideju preuzeli avangardni sistemi humanističke i alternativne psihologije. Tako je
jedna od osnovnih hipoteza Neuro Lingvističkog Programiranja da “svako ponašanje ima pozitivnu intenciju”.
Ono je u danim okolnostima najbolje što Ljudsko Biće može učiniti. Ali nevolje počinju kada se okolnosti
izmjene. Tada se takva ponašanja pretvaraju u konfliktna i samosabotirajuća. Međutim, ako ih, kroz lanac
sve viših ciljeva, privedemo Najvišem mogućem Cilju, iza kojeg nema ničeg drugog, ona će se integrirati,
odnosno doći će do stapanja sa cjelinom Bića.
Nastanku Lančane Tehnike doprinijelo je zapažanje da je jednostavnije i efikasnije raditi ne sa
cjelinom Ljudskog Bića, već sa njegovim Dijelovima ili Aspektima. Sebe najčešće doživljavamo na taj način,
na što nam svakodnevni govor neposredno ukazuje. “Nešto u meni nije mi dalo mira”. kažu ljudi. Ili “Ta želja
me je savladala.” “Što je to u Ljudskom Biću, što ga goni prema piću?”, glasi naslov poznate komedije.
Narkoman zna da svojim poremećajem srlja u nesreću, ali se pravda da je “to” jače od njega. Znači postoji
jedan Aspekt koji hoće uzimati drogu i drugi ili više njih koji se tome opiru. Kada on kaže. “Želja za drogom je
jača od mene”, on ukazuje na jedan Aspekt svog Bića koji je za njega nerazumljiv i nesvjestan. Dobra vijest
je u tome što čovjek može, kada odbaci krutu i štetnu racionalnost, da opći sa svojim Aspektima namjerno i
cjelishodno, u što se brzo uvjerava Praktičar našeg sistema.

POLARITETI

U ljudskoj misli davno je prisutno učenje o polaritetima. Svijest o tome da živimo u dvopolnom
univerzumu srećemo kod Pitagore, u iranskom Gnosticizmu u učenju o borbi svjetlosti i tame, a možda je
dostigla svoj filozofski vrhunac u Taoizmu. Danas je širom svijeta popularan simbol Janga i Jina, koji
predstavlja taoističke polaritete aktivno-pasivno ili muško-žensko i mnogi mislioci ga uzimaju kao simbol
kozmičkih polariteta.
Mistične škole i religije uče da postoji samo Jedno i da je mnogolikost ispoljenja u svijetu prividna. Ali
u svakodnevnoj realnosti, gdje god čovjek pogleda, nužno uočava da je cjelina razdvojena na dijelove. Svaki
od tih dijelova je sa izvjesne točke gledišta cjelina, koja dalje može da se dijeli na svoje sastavne dijelove.
U Aspektici Dijelove svega postojećeg tretiramo kao da imaju izvjesnu svijest. To je hologramski odraz
cjeline čiji su oni Aspekti. Svaki Dio ima u sebi potencijal da se vrati u cjelinu i težnju da to učini u
određenom trenutku, kao što je težio u nekom trenutku da se odjeli od cjeline. Put tog Dijela nazad vodi kroz
reintegraciju u cjelinu.
Osnovnu podjelu ovog univerzuma čine JESTE i NIJE ili podjela na Ja i Ne Ja. Vi prihvaćate jedan dio
kao Ja, a to nužno podrazumijeva da sve ostalo, bilo u vama, bilo izvan vas, sačinjava ne Ja. Muškarac se
identificira sa svojom muškom stranom i istovremeno potiskuje svoju pasivnu ili žensku komponentu. Kod
jakih ličnosti slabosti su duboko potisnute, ali postoje. Upravo postojanje polariteta čini osnovu za životne
igre.
Najjednostavniji metod Spiritualnog razvoja sastoji se, sudeći na osnovu sadašnjeg znanja koje nam
je omogućila Aspektika, u tome da se omogući Aspektima koje doživljavamo kao odvojene i strane da se
ponovo integriraju u Ja. Istini za volju i većina drugih sistema procesiranja čini to isto, samo im je potrebno
više vremena: pomažu Biću da povrati odvojene dijelove Sebe, izgubljene sposobnosti i zaboravljena
iskustva, da bi moglo da u većoj mjeri bude ono što zaista jeste.
U nekim procesima čovjek sebe može tretirati kao Dio, što u apsolutnom smislu nije istina, ali je u tim
procesima korisno. No, mnogo je djelotvornije ako na sebe gleda kao na cjelinu u potrazi za svojim
otcjepljenim Aspektima.
Kao što je odavno uočeno i što sam više puta naglašavao u svojim tekstovima, riječ “religija” potiče od
“re-ligere” ili “re-ligare”, što znači ponovo spojiti. Stoga možemo reći da Praktičar Aspektike, kao i sličnih
sistema sa istim ciljem, jeste istinski religiozan čovjek, koji upražnjava religiju u pravom smislu riječi.
U većini Neognostičkih procesa Dijelove na koje se usmjeravamo možemo podijeliti u dvije glavne
grupe:
1. Prvu čine naši željeni Aspekti, odnosno svojstva, sposobnosti i vrline koje smo nekada imali, pa
smo ih kroz neko iskustvo neprijatno ili traumatsko iskustvo izgubili.
2. U drugu spadaju neželjeni Aspekti koji su u nama, kojih bismo htjeli da se oslobodimo, odnosno da
ih reintegriramo.
Na prvu grupu primjenjujemo (naravno, pored ostalih) Proces poznat kao Povratak Duše, a na drugu
Aspektni Proces.
Razumijevanje različitih načina na koji cjeline i dijelovi mogu postojati i da se mijenjaju daje polaznu
osnovu za razumijevanje tehnologije procesiranja.
 26
Postojanje i djelanje u ovom svetu može da se prikaže kao igranje igara različite složenosti. Da bismo
imali igru mi moramo imati polaritete. Bez njih igre nema! Polariteti se stvaraju polarizacijom ili dijeljenjem
nečeg što je cijelo. Igra traje sve dok polariteti postoje. Igra počinje polarizacijom, a završava se
integracijom. Kada se jedna igra završi, druga mora da započne, inače će osoba zapasti u stanje apatije i
besmisla.
Razdvojenim polaritetima možemo dati različite nazive: dobro-zlo, aktivno-pasivno, lijepo-ružno itd., ali
naši sudovi zavise u potpunosti od točke gledišta i ako bismo vršili procjenu sa potpuno neutralnog stajališta,
ne bismo bili u stanju da dajemo vrijednosne sudove, nijedan od polariteta ne bi nam izgledao vrijedniji od
drugog. Upravo to se događa kada, idući uz Ciljni Lanac, stupimo u Dinamičku Prazninu i potom ozračeni
njom, kao suštinskim svojstvom svoga Bića, počnemo da se spuštamo nazad od jednog do drugog cilja: oni
se ili usuglašavaju sa Prazninom ili se rastaču i gube u njoj ili izgledaju besmisleni.
Igru možete okončati samo kada rastvorite i integrirate suprotnosti, odnosno polaritete. Nijedan
polaritet nikada ne može imati potpunu i konačnu pobjedu. Ma koliko bila duga serija pobjeda jedne strane,
druga strana neće nestati iz egzistencije. To je nemoguće, jer jedan polaritet stvara drugi samim svojim
razvojem. Jedan test inteligencije može da nam baci malo više svjetla na suštinu polariteta. To je ozbiljan
test, nije šala, i ima sasvim određeno rješenje, premda je ono u priličnoj mjeri zasićeno faktorom znanja. Evo
kako glasi.
“Lovac je krenuo iz svog logora i išao ravno na jug točno 3 kilometra. Skrenuo je pod pravim uglom i
išao na istok točno 3 kilometra. Tu je ubio medvjeda. Budući da nije mogao sam da ga nosi, vratio se, pod
pravim uglom, točno 3 kilometra na sjever do svog logora, da bi pozvao svoje drugove da mu pomognu.
Postavlja se pitanje: Koje boje je medvjed?”
Ako vas zanima, možete probati riješiti ovaj test. Međutim, bez obzira da li ga riješili ili ne, on nam
mnogo govori o polaritetima.
Rješenje testa je ovo: Medvjed je bijele boje!
Bijeli medvjedi žive samo na sjevernoj hemisferi, na južnoj ih nema. Lovac i njegovi drugovi imali su
logor točno na sjevernom polu. Jedina točka na zemljinoj kugli, sa koje je moguće ići 3 kilometra na jug, pa
pod pravim uglom 3 kilometra na istok i nazad pod pravim uglom 3 kilometra na sjever, jeste sjeverni pol. Na
svakoj drugoj točki to bi bilo nemoguće.
Sjever kao strana svijeta je relacioni pojam. On ne može da postoji bez juga. Ako uzmemo sjever kao
polaritet koji želimo da razvijemo da bismo uklonili drugi polaritet iz egzistencije, moramo da se krećemo sve
dalje na sjever. Kada, krećući se sve dalje na sjever, stignemo do najsjevernije točke na kugli zemaljskoj, a
to je sam sjeverni pol, tada, kuda god da krenemo-idemo na jug! Bilo u kome pravcu da nastavimo kretanje,
ono se neizbježno pretvara u kretanje na jug!
O nužnom međuodnosu polariteta govore i mnoge izreke. Najmračnije je prije svitanja! Kada je tama
tokom noći došla do svog vrhunca, javlja se svjetlost, označavajući da počinje dan.
Kada hoćemo da uđemo najdublje u šumu, možemo to samo do njene sredine. Ako nastavimo još
dalje, mi počinjemo izlaziti iz nje.
Stvarajući nešto poželjno i pozitivno, Ljudsko Biće istovremeno stvara nešto negativno. To se događa
na nesvjesnom nivou i za individuu ostaje neprimjećeno.
O tome govore mnogi znalci. Ne možemo imati i slijediti Mesiju Svjetlosti, a da se odmah u našoj
svijesti ne javi misao o Antikristu ili Velikom Majstoru Tame. Postoje Anđeli i postoje demoni.
Suvremeni Neognosti izražavaju to posebnom terminologijom: Kada stvori bilo koju intenciju, Biće
istovremeno stvara suprotnu ili kontraintenciju.
Šon Morton, suvremeni prorok i ufolog piše:
“Uz svaku intenciju koju stvaramo u našim životima mi stvaramo i kontraintenciju, koja mora biti
savladana. Što je veće dobro koje želimo ostvariti, to je veće zlo koje moramo savladati da bismo ostvarili
svoj cilj. Sve je u ravnoteži. Pozitivno stvara negativno, Jang stvara Jin, bijelo stvara crno.”
O polaritetima govori i Ralf Valdo Emerson, poznati filozof iz prošlog stoljeća, nazivajući polaritetna
ispoljenja Zakonom kompenzacije. A Njegoš je taj zakon ljudskog Bića izrazio pjesničkim riječima:

Čašu meda još nitko ne popi,

Što, je čašom žuči ne zagrči.
Čaša meda ište čašu žući,
Smiješane najlakše se piju.

Igra polariteta je najočiglednija upravo u vječitoj borbi dobra i zla. “Dobro” nikada ne može da u
potpunosti iskorijeni “zlo”, niti je moguć suprotan ishod. Pretjerano dobro prelazi u slabost, a ona je zlo. O
tome govori izreka: “Predobar nedobar!” Nemoguće je postojanje samo dobra, kao što pokazuje poznat
primjer iz Zena o aplauzu jednom rukom. Jedan polaritet ima smisla samo uz prisustvo drugog. Jedina
mogućnost okončanja igre polariteta dobro-zlo jeste neutralizacija ili mirenje jednog sa drugim, a to u praksi
znači da zlo treba da postane u većoj mjeri dobro, a dobro da postane u većoj mjeri zlo. Tada nijedno ne
postoji više kao takvo, a Ljudsko Biće je naučilo jednu novu lekciju.
Iz postojanja polariteta proishodi aksioma, koju treba držati na umu u primjeni Aspektike: Ako se Biće
usredsredi samo na jedan način postojanja, jedan polaritet egzistencije, ono automatski stvara
suprotan način postojanja, suprotan polaritet. Ukoliko Biće ne preuzme odgovornost za obje strane koje
 27
je stvorilo, ono će izazvati nepoželjno stanje igre, koja je započela čim je došlo do stvaranja polariteta.
Rješenje ovakvog problema je u tome da se obuhvate obje strane i da se one integriraju u cjelinu Bića. Zato
u većini slučajeva kada primijenimo Aspektni Proces na jedan svoj Aspekt, odmah tražimo njemu suprotan
Aspekt da bismo i njega integrirali, premda on u tom trenutku ne mora da bude restimuliran i aktivan.
To je pristup u kome postoje dva protustavljena Aspekta i Biće kao Praznina koje predstavlja
ravnotežnu točku u odnosu na oba ta Aspekta. Drugi pristup je ovaj. Ako Klijent ima neko nepoželjno
ponašanje ili stanje, odnosno nepoželjan Aspekt, to znači da postoji Dio njega koji se tako ispoljava, koji to
čini, i Dio njega koji to ne čini. Neželjeni Aspekt istrajava zato što nije bio izmiren i neutraliziran sa suprotnim
Aspektom.
U trenutku kada Klijent primijeti da ima nepoželjno ponašanje, on je već u izvjesnoj mjeri izvršio
razdvajanje. Dio njega koji smatra to ponašanje kao nepoželjno nije isti Dio koji to ponašanje ispoljava.
Mnogi psihoterapeutski sistemi koji pokušavaju da riješe ljudske probleme trpe neuspjehe upravo
zbog nepoznavanja odnosa polariteta. A suvremeni sistemi koji posjeduju to znanje ulažu najveće napore da
suprotnu intenciju, koja automatski biva stvorena, eliminiraju i tako okončaju neku nepoželjnu igra.
Kako da postupite, u primjeni Aspektike, budući da imate znanje o postojanju i odnosu polariteta?
Kada imate jednostavan problem, na primjer, kada se iznervirate jer ste izgubili neku stvar do koje
vam je stalo, integrirajte taj Aspekt ljutnje ne tražeći njen polaritet.
Ali kod svake trajnije nepoželjne tendencije ili ponašanja koje vam stvara problem treba da nađete
suprotni polaritet i da i njega integrirate, premda može da vam se učini da je to nepotrebno. Ukoliko se vi
jako nervirate kada god nešto izgubite i to stanje vam truje život dugo vremena, onda treba da uradite
Aspektni Proces i sa odgovarajućim polaritetom. To, u vašem slučaju može da bude radovanje kada nešto
nađete ili kada nešto dobijete; to može da bude i osjećanje filozofskog mira koji ste osjetili u nekim
situacijama kada ste nešto izgubili itd. Polaritete jedino vi određujete na osnovu svog iskustva, premda
postoje neki opće prihvaćeni.
Ako sada pomislite, “Zašto bih ja uklanjao osjećanje filozofskog mira, koje sam osjetio dva-tri puta u
životu kada sam nešto izgubio? Ja hoću razviti takvo osjećanje”, znajte da ga vi integracijom putem
Aspektnog Procesa nećete izgubiti. Vi ćete ga integrirati, a to znači da ćete biti u stanju da taj oblik
ponašanja ispoljite po volji. Integracija polariteta vam daje slobodu izbora: vi možete da budete iznervirani,
ako to hoćete! Vi također možete da budete smireni, ako to hoćete. Vi jednostavno imate slobodu izbora,
slobodu ZA neko ponašanje i slobodu da budete BEZ takvog ponašanja. Slobodu u Aspektici definiramo
kao sposobnost da se po volji zauzimaju točke gledišta i da se iz njih imaju iskustva.
Obratite pažnju na slijedeće. Vaš problem, iznerviranost kada nešto vrijedno izgubite, potiče, stvoren
je i stalno se iznova stvara iz suprotnog polariteta: zato što se radujete kada nešto nađete ili dobijete!
Kada biste bili sasvim ravnodušni kada nešto dobijete ili nađete, vi biste bili i sasvim ravnodušni kada
nešto izgubite!
Problem čovjeka koji se nelagodno osjeća u društvu nepoznatih osoba postoji zato što je
nekada pretrpio poniženje u takvom odnosu, ali prvenstveno zato što on želi odnose i kontakt sa
drugim ljudima! Da taj čovjek ne osjeća težnju za kontaktom sa drugim Ljudskim Bićima, ne bi se osjećao
nelagodno, već bi mu bilo svejedno. Kada uradi oba polariteta - nelagodnost u društvu nepoznatih ljudi i
težnju da bude sa njima (ili težnju da bude voljen od drugih ili težnju da bude prihvaćen od ljudi i dr.), on će
moći birati kako će se osjećati u društvu nepoznatih ljudi. Prije toga on je morao da se osjeća nelagodno!
Veoma čest nepoželjni Aspekt je strah od autoriteta. On je svakako izazvan neprijatnim iskustvima
koje je osoba imala sa autoritetima, počevši od roditelja, pa nadalje, ali on ne bi istrajavao kada ta osoba ne
bi željela da bude prihvaćena od autoriteta kao ravnopravna, simpatična ili voljena.
Neki Aspekti su složeniji od drugih. Aspekt “Biti bijesan” može da ima više identiteta u svojoj osnovi:
“ostavljenog ljubavnika”, “otpuštenog službenika”, “gubitnika na kartama”, “osobu koju supruga prekida dok
govori” i sličnih. Za taj Aspekt mogu da se zakače lanci sličnih događaja u kojima je osoba doživjela ljutnju. U
Aspektici nas ne interesira struktura Aspekta ljutnje. Mi uzimamo jedan njegov vid, nekoliko općih situacija u
kojima se javio taj Aspekt i jednu konkretnu u kojoj je došlo do njegovog ispoljenja, pa ga Aspektnim
Procesom dovodimo do Najvišeg Cilja. Ako postoji njemu suprotan Aspekt, koji se protivi njegovom
dosezanju Najvišeg Cilja, Aspektni Proces primjenjujemo i na njega. Kada se kasnije opet javi ljutnja, radimo
sa novim Aspektom koji se tako izražava itd.
Razlog zbog kojeg pripisujemo ljutnju Aspektu, a ne osobi, jeste u tome što na taj način uspostavljamo
diferencijaciju i omogućavamo rad sa Aspektnim Procesom.
Ako ne bismo naglasili da se to Aspekt izražava ljutnjom, Klijent bi mogao da insistira na svom pravu
da bude ljut, jer je bio provociran, da tvrdi da on i jeste ljut, jer ga bračni drug uvijek iznova nervira, a ne da
se u njemu javlja ljutnja kao Aspekt itd. Posljedica takvog stava bila bi nemogućnost da se Aspekt integrira.
Jedan moj Klijent mi je, poslije uspješnog izvedenog Aspektnog Procesa, rekao: “Ovo je sada u redu, ali
imam kritičke misli o tome što će se desiti poslije nekog vremena”. Na moje ukazivanje da se to javlja
opozicioni Aspekt, kritičnost, koji će skoro sigurno potkopati uspjeh urađenog procesa, tako da je neophodno
uraditi Aspektni Proces i sa njim, odgovorio mi je: “Kritičnost nije moj Aspekt. Ja sam kao osoba kritičan.”
Bilo je jasno da se on identificirao sa tim Aspektom i da nije mogao da radi Aspektni Proces, jer se on radi na
odijeljene Aspekte.
Filozofska osnova Aspektnog Procesa je u činjenici da se nešto što je bilo cjelina razdvojilo u dva
Dijela ili Aspekta koji predstavljaju suprotstavljene polaritete. Taj rascjep stvara stanje igre između polariteta.
 28
Cilj Aspektnog Procesa je da reintegrira ta dva Dijela u cjelinu. Nijedan od ta dva Aspekta nije cijeli, niti
savršen, iako, tokom procesa, kao jedan od polariteta možemo da tretiramo cjelinu Bića. Klijent najčešće
doživljava da je jedan Aspekt u potpunosti nepoželjan i želi da ga se oslobodi, odnosno da ga reintegrira u
cjelinu, osjećajući da je ta cjelina njegovo istinsko Jastvo. Upravo je odijeljenost jedan od razloga zašto on
ima problem sa tim Aspektom. Problem će istrajavati sve dok ga ne reintegrira tamo odakle se nekada
izdvojio, a to je cjelina Bića.
Obratite pažnju na to da proces reintegracije Aspekta započinje sa prvim ciljem na Ciljnom Lancu i da
je reintegracija sve potpunija kako se krećemo uz Lanac sve viših ciljeva. Kada je prvi cilj osviješten, dolazi
do djelomične reintegracije i smanjivanja tenzije, pa ako bismo tu prekinuti proces, Klijent bi se neko vrijeme
osjećao kao da je problem riješen i tenzija bi djelomično splasnula. Ali bi se problem iznova javio u drugoj
formi, a sa njim i tenzija, premda bi bila nešto slabija od prvobitne, jer Najviši Cilj nije ostvaren i reintegracija
nije potpuna. Uskoro počinje nova igra uspostavljena između trenutnog stanja u kome se čovjek nalazi i cilja
koji se pred njim ukazuje i kojeg do tada nije bio svjestan.
Kada teoriju igre prihvatimo kao osnovu našeg rada, uočavamo da su polariteti bitni elementi u
nastanku igre i u isto vrijeme glavni mehanizam stvaranja poremećaja i nepoželjnih stanja sa jedne strane i
poželjnih igara sa druge.
Postoje četiri glavna načina kako nastaju polariteti i sa njima igra.
U prvom, osoba razdvaja svoj identitet i intenciju od nekog poželjnog cilja. Ona se s vremena na
vrijeme osjeća ucjelovljenom i potpunom. Iz te cjelovitosti osoba u jednom trenutku izdvaja neko stanje,
kvalitetu, objekt ili okolnost koje želi stvoriti, staviti pod kontrolu ili imati. To je jedan pol. Drugi pol čini Ja koje
želi taj ishod ili to stanje, Ja koje se jedno vrijeme osjećalo cjelovitim, ali se više tako ne osjeća. Interakcija
koja se uspostavlja između ta dva pola stvara tenziju i formira igru.
U drugom slučaju polariteti nastaju kada je osoba kao cjelina izložena negativnom spoljašnjem
djelovanju koje stvara kod nje neprijatno iskustvo. Ona se opire tom iskustvu tako što istura jedan svoj Dio ili
Aspekt kao energetsku branu koja drži distancu prema tom iskustvu! Otpor se sastoji iz napora da porekne
postojanje iskustva koje osoba nije voljna da doživi. Napor i energija ulažu se u održanje distance između
sebe i nepoželjnog iskustva. Međutim, otpor vezuje pažnju, a to znači energiju individue, i tako održava u
postojanju Aspekt na koji je otpor usmjeren.
U prvom slučaju cilj Bića je da IMA nešto. U drugom slučaju cilj Bića je da NEMA nešto, točnije rečeno
da spriječi doživljaj nekog iskustva.
Treći način na koji dolazi do polarizacije Aspekata jeste postojanje prevaziđenih oblika ponašanja. Na
određenom nivou razvoja jedan oblik ponašanja je bio primjeren, ali na višem stupnju razvoja više nije. Tada
postoji nepoželjan Aspekt, koji se ispoljava kao problem. Na primjer, u ranim fazama razvoja zavisnost
djeteta od roditelja je logična i primjerena, jer mu omogućava zaštitu, sigurnost i razvoj. Ali ako je odrastao
čovjek zavisan od svojih roditelja, to jeste problem i zavisnost jeste Aspekt na koji treba primijeniti Aspektiku.
Četvrti način na koji dolazi do polarizacije i nastanka Aspekata jeste opiranje unutrašnjim iskustvima
kada čovjek ne saopćava vjerno ono što je u njemu, već nešto drugo. Na primjer, čovjeka vrijeđa nečiji stav
prema njemu i umjesto da to iskomunicira, on saopćava nešto drugo - da je ta osoba u pravu, da je razume
ili, pak šuti, odnosno prekida komunikaciju. I u ovom slučaju osoba podiže energetsku branu između sebe i
svog iskustva, samo sada ta brana sprečava komunikacija prema spoljašnjem svijetu.
Ako u formuli stvaranja Biti-Činiti-Imati razdvojimo “Biti” od “Imati”, tada stvaramo “Činiti” kao fazu kroz
koju moramo proći da bismo dosegli “Imati”. Ukoliko su barijere koje odvajaju Biće od cilja približno jednake
slobodi izbora koje Biće ima, tako da omogućavaju da se kroz ulaganje napora ostvari cilj, igra teče
optimalno. Nevolje počinju u dva slučaja. Kada osoba počinje igru u kojoj je cilj ili suviše lako ostvariti, pa
postaje ravnodušna i apatična ili ako je cilj nemoguće ostvariti i tada postaje osujećena i nezadovoljna.
U drugom slučaju čovjek počinje nove igre, a da prethodne nije dovršio, a to znači da nije postigao
njihove ciljeve ili, pak, nije svojevoljno od njih odustao.
Podatke o poželjnom i nepoželjnom stanju igre ponavljam zato što izlaganje materijala Aspektike
može da zavede na pogrešan zaključak da su Aspekti našeg Bića nešto loše u apsolutnom smislu. Oni to
nisu. U životu koji vodimo integracija Aspekata se smjenjuje sa njihovom polarizacijom. Da li ćemo se odlučiti
za integraciju ili polarizaciju zavisi od situacije u kojoj se nalazimo i kakvu igru želimo. Na primjer, kada god
hoćemo ostvariti neki poželjan cilj, mi uspostavljamo polarizaciju između tog cilja i svog trenutnog stanja. U
periodima i situacijama kada u našem životu ima premalo aktivnosti, vlada apatija i besmisao jer nema
ciljeva kojima bi težili, nama je potrebno više polarizacije, da bismo stvorili potrebnu tenziju za aktivnost i
tako izašli iz apatije. To se na najbolji način postiže kada postavimo veće i značajnije ciljeve ili kada se
usmjerimo na ciljeve koji su u ostvarivi u daljoj budućnosti.
Sa druge strane, ako imamo nepoželjnu vrstu energije, tj. emocionalni naboj u nekoj oblasti, koji
izaziva negativne emocije i nepoželjna stanja, ako se osjećamo podijeljeni i necjeloviti, treba da se
oslobodimo polariteta i izvršimo integraciju. Važno je zapamtiti, to ponovo ističem, da se ne možemo
osloboditi polariteta odbacivanjem, potiskivanjem, gušenjem, pobjedom, kontrolom nepoželjnog Aspekta, već
samo njegovom integracijom u cjelinu Bića, tako da među njima više ne postoji razlika u potencijalu i u vezi
sa njom tenzija.
 29
ENERGETSKI FENOMENI ASPEKTNOG PROCESA

Rad sa Lančanom Tehnikom otkriva nam energetske pojave koje su i ranije bile uočene kod
psiholoških i Spiritualnih procesa, ali su ovdje naglašene zbog toga što se najveći dio vremena radi sa
polaritetima. Pri tome jedan Aspekt ličnosti predstavlja jedan polaritet, a drugi Aspekt drugi, suprotni, ili ulogu
drugog pola ima preostala cjelina ličnosti koja se za neko vrijeme sa njim identificira. Na ovome mjestu
izložiti ću izvjesne iskustvene činjenice koje djeluju kao aksiome, odnosno očigledne istine.
Svaka polarizacija jedne stvari, pojave ili Bića na suprotstavljene polaritete stvara u njima
potencijalnu energiju koja teži da se izjednači. Ako dođe do približavanja polova jednog drugom, ta
potencijalna energija prelazi u kinetičku. Kada se polariteti spoje i na taj način neutraliziraju, dolazi do nove
ravnoteže, a kinetička energija se oslobađa u vidu toplotne ili emocionalne energije ili, pak, kao tendencija ka
aktivnosti i može se upotrijebiti za obavljanje korisnih psihičkih funkcija.
Kada se dva ili više elemenata uzajamno približe, energija se oslobađa. U kontekstu Lančane Tehnike
značajno je uočiti slijedeće: kako se proces približavanja nastavlja i elementi u sistemu prilaze jedni drugima,
oslobađajući pri tome sve veću količinu energije, oni se ne raspoređuju slučajno i kaotično, već sintropično,
stvarajući nove sinteze, u kojima je moguće primijetiti potpuniju harmoniju, bolje funkcioniranje i veću ljepotu.
Taj proces je očigledan u društvenim grupama. Kada nekoliko pojedinaca formira skladnu grupu,
približavajući se u psihološkom smislu jedni drugima, oslobađa se velika energija koja može da se
preusmjeri u korisne ciljeve.
Aspekt ima svoj prvi cilj, koji u tom trenutku izgleda jedini i konačni. Kada se taj cilj realizira, ostvarena
je sinteza, blokirana energija se oslobađa i cjelina Bića funkcionira na višem i skladnijem nivou. Iza prvog
postoji drugi cilj, ali dok prvi cilj ne realiziramo u svijesti nismo u stanju da vidimo slijedeći prikriveni cilj, jer se
prvi cilj ispriječio između nas kao neprozirna barijera. Kada u potpunosti uđemo u iskustvo ostvarenog prvog
cilja (premda se realizacija postiže samo u svijesti) i dođemo do njegove krajnje granice, tek tada, a ne prije
tog trenutka, postaje moguće sagledati slijedeći, viši cilj. Ulazeći u potpunosti u iskustvo prvog cilja, mi ga
iscrpljujemo, kao da smo pokrili čitavu površinu njegovog polja i tako stigli do krajnje točke njegovog
vidokruga, sa koje možemo da jasno vidimo slijedeći cilj. Kada se on ostvari, oslobađa se vezana energija i
dolazi do nove, više sinteze, do višeg usklađenja elemenata ili Aspekata Bića i ekspanzije njegove svijesti u
do tada nesvjesne oblasti. Ono kao cjelina bolje funkcionira, razvija se i pomjera se na viši nivo. Sada je u
stanju da sagleda slijedeći cilj i da se na njega usmjeri, i tako... sve do konačnog cilja, koji je Praznina. Tada
se konačno čitava ciljna struktura raspada, sva se energija oslobađa, do tada polarizirani Aspekt konačno
biva integriran u cjelini Bića i ono počinje funkcionirati na evolutivno višem, skladnijem i efikasnijem nivou.
Međutim, saznanje da je, u konačnoj viziji, svaki naš Aspekt, od masivnih struktura kao što su
podličnosti, do sićušnih težnji i trenutnih impulsa, usmjeren na Najviši Cilj, ne znači da čovjek može da ga
neposredno dosegne, pri čemu bi preskočio posredne ciljeve koji do njega vode. To je nemoguće, kao što
čovjek koji teorijski zna da iza linije horizonta postoje još neviđene teritorije, ne može da takvim znanjem
sagleda te daleke prostore, već treba da uloži mnogo napora ako hoće da ih vidi. Da bi dosegao do Najvišeg
Cilja Klijent mora proći Ciljni Lanac i iscrpiti iskustvo svakog cilja na njemu, premda on to čini ubrzano, putem
svjesnog uživljavanja u iskustva ostvarenih ciljeva. Uslijed toga, iako je tehnički postupak izuzetno
jednostavan, moramo da ga se precizno i dosljedno pridržavamo, inače ćemo umjesto Najvišeg Cilja i
integracije Aspekta od koga smo pošli doživjeti razočaranje.
Za nas je značajno da nova psihička i Spiritualna sinteza u Biću ne samo da ne zahtijeva energiju -
izuzev na početku da bi se proces pokrenuo - već oslobađa energiju koja je do tada bila vezana u nižim
organizacionim oblicima i stavlja je Biću na raspolaganje, a psihološka struktura Bića dobiva u skladu i
efikasnijem rasporedu komponenata. Kratko rečeno, kroz integraciju nekada odvojenih Aspekata u Biću
dolazi do nove sinteze na višem nivou. Energija koja se oslobađa u kretanju ka višoj psihološkoj i Spiritualnoj
sintezi osjeća se odmah i sasvim nedvosmisleno kao emocionalni uzlet, ushićenje, stanje sreće, ponekad
kao “vrhunsko iskustvo” ili kao težnja da se djela, a često kao kreativni impuls. Kada god takva energija
postane dostupna, a naročito ako se to dogodi iznenada ili je oslobođena u velikim količinama, ona se može
namjerno kanalizirati i iskoristiti za nastavljanja procesa Spiritualne sinteze i njeno ubrzanje. Ako se to ne
učini, ona biva raspršena, pri čemu je potencijalna mogućnost psihološkog proboja beskorisno protraćena ili
može postati činilac koji ometa druge vidove unutrašnje sinteze u psihološkom polju.
Polariteti stvaraju energiju, odnosno energetski tok.
Za Lančanu Tehniku to je značajno, jer iz te aksiome slijedi praktičan savjet. U prethodnom poglavlju
to sam spomenuo, ali sada to naglašavam: Ako hoćete stvoriti energiju, odnosno pokrenuti energetski tok,
trebate izvršiti polarizaciju! Drugi izraz za energetsko stanje između dva pola je tenzija, najčešće uočljiva
između željenog cilja i trenutnog stanja (vidi “Kreaton”).
Sa druge strane, (ovaj podatak ponavljam zbog pravilnog razumijevanja), ako imate nepoželjnu
energiju, odnosno emocionalni naboj, da biste je eliminirali morate ukloniti polarnost, na primjer između
jednog svog Aspekta koji hoće nešto i nekog drugog koji teži drugom cilju, ili između nekog Aspekta i cjeline
svog Bića. Očito je da upravo to činimo u Lančanoj Tehnici.
Metafizički zakon Poricanja Postojećeg ukazuje da se ne možemo osloboditi nepoželjnog polariteta
(na primjer, između sebe i nekog svog neprijatnog stanja) tako što ćemo odbaciti jedan od polova, već to
postižemo njihovom integracijom u cjelinu, tako da među njima više ne postoji razlika u potencijalu.
 30
Za razumijevanje energetskih zbivanja psiholoških i Spiritualnih procesa značajno pomaže znanje o
prirodi igara, strukturama i ciljevima, zato je dobro da proučite materijale objavljene u “Kreatonu”.
Čim čovjek počne jednu igru, kada god postavi sebi neki cilj, on uspostavlja strukturu polariteta,
odnosno dijeli se na dvoje, između kojih vlada tenzija:

TRENUTNO
STANJE TENZIJA CILJ
BIĆA

Između trenutnog stanja i cilja postoji strukturalna tenzija dokgod se cilj ne ostvari.
Kada se cilj ostvari, ciljna struktura se raspada, polaritet nestaje, a sa njom i strukturalna tenzija.
Nastaje stanje ravnoteže, izjednačenje potencijala između dva pola, u stvari oni nestaju, jer kada je cilj
ostvaren izjednačeni su trenutno stanje i cilj, razlike nema, nema energetskog toka i nema tenzije.
Kreacija ili ispoljenje se događa kada se jedna stvar, ideja ili Biće podijeli u dvoje, u dvije stvari, ideje
ili ispoljenja koje djeluju i reagiraju jedna na drugu.
Ta ista kreacija se okončava kada to dvoje bude integrirano, a to znači sjedinjeno ili apsorbirano u
jedno. To zbivanje nazivamo diskreacijom ili rastvaranjem. Sjetite se diskreiranja jednostavnih osjećanja u
Ekskaliburu. Da bismo diskreirali strah, mi ulazimo u to osjećanje i identificiramo se sa njim, to jest,
postajemo jedno sa njim.
Da bismo spustili bilo koju stvar ili ideju sa više ravni na nižu, treba da je raščlanimo na polarne
činioce koji su u ravnoteži u njoj - treba da zamislimo suprotne ekstreme u njenom ispoljenju i da ih
predstavimo odvojeno, držeći istovremeno u svijesti njihovo fundamentalno jedinstvo kada su u ravnoteži.
Primjer je analiza vode na vodik i kisik.
Da biste uzdigli bilo koju stvar ili ideju sa niže ravni na višu, zamislite njenu suprotnost i izmirite taj par
suprotnosti u svojoj svijesti. Dvije ideje ili energije moraju se spojiti i stabilizirati dovoljno dugo u tom obliku
da bi odgovarale ideji ili energiji više ravni, koja će privući tu energiju i povući je gore.
Diskreacija se događa u kretanju sa nižeg plana egzistencije na viši. Tome nasuprot, kreaciju imamo
u spuštanju na niži plan sa višeg.
Iz toga proishodi praktičan zaključak: Sve što doživljavamo stvoreno je na višem nivou nego što je
nivo na kome ga doživljavamo.
Spoj ili sinteza dvije suprotstavljene ideje ili entiteta porađa nešto novo, treću ideju ili entitet, koji je na
višem nivou egzistencije nego obje prethodne. Kada se spoje vodik i kisik daju novu sintezu - vodu.
Bilo koje dvije stvari ili ideje koje su prethodno podijeljene radi stvaranja djelovati će i reagirati će
jedna na drugu. Isprva će njihovi magnetizmi biti suprotne polarnosti, tako da će potom one željeti da ponovo
postanu jedno. U aktu spajanja one prenose magnetizam i energiju. Kada je njihova energija prenijeta i
magnetski polaritet se izjednači, one će odbijati jedna drugu, težeći da se udalje i ponovo stvore svoju
odvojenu individualnost. I tako dalje. Ta neprekinuta serija igara čini život.
U ovakvom odnosu, energiju će emitirati ona strana koja je više ima, a strana sa manjom energijom će
je primati. Taj energetski naboj nije statičan niti fiksiran, već zavisi od energetskog napona ili vitalnosti ideje
ili stvari. Ono što je važno jeste da energetski tok ide naprijed-nazad kao naizmjenična struja, nikada
jednosmjerno.
Aksiome stvaranja i rastvaranja i cikličnih promjena važe za sve aspekte egzistencije. Nepoznavanje
tih aksioma i naša težnja da sve ostane isto u situaciji izmijenjenih okolnosti dovodi do stagnacije u mišljenju,
štetno je za naše odnose i usporava našu evoluciju.
U procesima diskreiranja mora se držati na umu da priroda i ljudski duh ne podnose vakuum. Oboje
imaju težnju da ga popune i ona istrajava dokgod se to ne postigne. Stoga u procesima diskreiranja
nepoželjnih stanja na mjestu diskreirane strukture uvijek stvaramo novu, poželjnu (vidi “Ekskalibur”). U
Aspektnom Procesu najčešće nismo prinuđeni da to činimo i to je njegova velika prednost. Zašto? Objasniti
ću sasvim kratko, jer je čitaocima koji su prošli moj jednodnevni Kurs Aspektike to jasno. Kao osnov za
objašnjenje poslužiti će nam opet Ciklus Ostvarenja Biti-Činiti-Imati, koji određuje ponašanje svakog
pojedinačnog Aspekta, isto kao i cjelovitog Bića. Aspekt je nastao u jednom trenutku odjeljivanjem od cjeline.
On, kao i sve što postoji u ovom univerzumu, ima svoj Najviši Cilj, Prazninu. Drugim riječima, on teži da se
vrati u cjelinu iz koje je potekao, iz koje se izdvojio. Njegova evolucija odvija se unutar faze Činiti. Da bi
dospio do svog konačnog i Najvišeg Cilja, Praznine, Aspekt treba proći kroz niz posrednih ciljeva na Ciljnom
Lancu. Ako ga mi diskreiramo prije konačnog cilja, rezultat je isti kao da smo u rijeci prije njenog uviranja
stvorili prazan prostor. U tom praznom prostoru će se napraviti energetski vir i on će uvući duhovne mase u
sebe da bi ispunio prazninu. One će stvoriti novu tvorevinu, koja će najčešće biti slična prethodnoj. Da bismo
to spriječili, mi na mjestu diskreirane tvorevine (obično problema ili nepoželjnog stanja) stvaramo novu,
poželjnu ili “pozitivnu” tvorevinu. Iz tog razloga sam insistirao da u primjeni Ekskalibura Praktičar kreira svoju
novu realnost otprilike u istoj mjeri u kojoj je diskreirao elemente stare.
Kod Aspektnog Procesa to je nepotrebno, jer je Aspekt, penjući se Lančanom Tehnikom, od jednog do
drugog cilja, završio svoju normalnu evoluciju tako što se konačno spojio sa Najvišim Ciljem. Nigdje na
njegovom putu uz Ciljni Lanac nije ostavljena praznina koja bi kao energetski vrtlog usisala duhovne mase i
tako uzrokovala nastanak neke nove tvorevine koja bi mogla biti nepoželjna.
Također je značajno ono što se događa prilikom povratka niz Ciljni Lanac, kada Praktičar, ozračen
 31
Prazninom i svjestan nje kao svoje suštinske prirode, prolazi povratno kroz ciljeve na Lancu, svi “negativni” i
inferiorni ciljevi raspadaju se i nestaju ili izgledaju besmisleni i nestvarni, kao da ih nikada nije ni bilo. A
“pozitivni” i Spiritualno viši ciljevi, koji odražavaju sintezu višeg nivoa, veći sklad, red i ljepotu bivaju doživljeni
potpuno usklađeno sa Najvišim Ciljem ili suštinski istovjetni sa njim. Praznina ih pojačava ili ih Praktičar
doživljava kao jedno sa Njom. Na taj način vraćanjem niz Ciljni Lanac munjevito se vrši indirektno i
automatsko kreiranje - u subjektivnom univerzumu Praktičara stvaraju se nove sinteze kao psihološka
sidrišta veće snage i harmonije i višeg nivoa Spiritualnosti.
Premda mi operiramo sa mnoštvom Aspekata, njihovo postojanje je iluzorno. Postoji samo Jedno kao
realnost. Sve ostalo je iluzija i zato je sve što postoji samo vid ispoljenja Jednog. Podjela nečega u dva
suprotna polariteta je iluzija koju čovjek prevazilazi u iskustvu Gnoze, a to je spoj sa Istinom, Prazninom,
Taom... Sredstva ili načini kojima se to postiže namjerno i svjesno jesu različiti sistemi koji omogućavaju
doživljaj Gnoze. U svakodnevnom životu to sredstvo je ljubav, jer ona ukida iluzorne granice i podjele.

SOLO PROCESIRANJE

Kod većine Gnostičkih sistema postavlja se pitanje da li je njegove procese moguće raditi
individualno? Želja da se to čini je razumljiva i odraz je potrebe svjesnog Bića da bude nezavisno od okoline.
Kod nekih sistema razvoja to nije moguće i takva nemogućnost predstavlja jedan od njihovih nedostatka.
Značajna vrijednost Aspektike je u tome što je moguće i poželjno raditi solo procesiranje.
Individualno ili solo procesiranje je aktivnost kojom Praktičar u sebi spaja uloge Voditelja Procesa i
Klijenta.
Time se ne negira rad sa partnerom ili Procesorom (Voditeljem). Na protiv, rad u dijadi je vrijedniji i
efikasniji. Mi živimo u dvopolnom univerzumu i kada se dvije svijesti ujedine u naporu osvješćivanja
nesvjesnih Aspekata i njihovih ciljeva, proces brže i efikasnije teče nego ako to čini pojedinac. To je slučaj
kod svih sistema procesiranja. Također, istrenirani Voditelj može, neutralno posmatrajući Klijenta, jer nije
sam zaronjen u duboke slojeve duhovnih masa, lakše sagledati probleme koji se javljaju i zaobići podvodno
stijenje na koje se može naletjeti tokom procesa Nekada solo Praktičar ima tendenciju da odustane tokom
procesa i tada je uloga Voditelja neprocjenjiva. Također, rad u dijadi često daje udvostručen efekt, jer kada
se Aspekt integrira kod Klijenta, ista stvar se događa i kod Voditelja, ukoliko taj njegov Aspekt nije prethodno
bio integriran. Ali je solo procesiranje moguće i vrijedno, a također ima neke prednosti.
Da bi se prakticirao solo proces, moraju se zadovoljiti jednostavni uvjeti. Praktičar treba prethodno
proći Jednodnevni Tečaj Aspektike pod vodstvom validiranog Majstora Aspektike, jer se na Tečaju vrši
obuka za solo proces, ili da ima iza sebe najmanje 10-15 Aspektnih Procesa urađenih sa obučenim
Procesorom ili vrlo iskusnim partnerom. On također mora savladati Aspektni Proces sa tehničke strane u
tolikoj mjeri da je u stanju da ga radi automatski. On se ne smije prisjećati što treba učiniti u nekom trenutku,
kojim riječima se obraća Aspektu i nikako ne smije pobrkati redoslijed aktivnosti, niti da neku od njih ispusti.
Čak i ako napravi neku od takvih grešaka, on može postići izvjestan uspjeh, ali će on biti manji od
optimalnog.
Solo Aspektno procesiranje, kao što sam spomenuo, ima svoje prednosti. Praktičar ne mora plaćati
honorar za rad Voditelja, može da radi kada i gdje mu najviše odgovara i može da se upusti u sopstvena
kreativna istraživanja novih mogućnosti Aspektike, jer je njen potencijal za dalji razvoj veoma veliki.
Aspektni Proces nije opasan, bilo da se radi solo, bilo u dijadi. Ako može uopće da se govori o
opasnosti, ona se sastoji u tome da se on, kao i mnogi metodi meditacije, može izmetnuti u povlačenje od
svijeta. Dobro je da se Praktičar, usporedo sa radom na integraciji Aspekata, upusti u trenje sa problemima
svakodnevnog života. Tek tada će moći da uoči pravu vrijednost ovog sistema.
Praktičar će pametno uraditi ako da sebi dovoljno vremena da se izvrši varenje i asimilacija novih
iskustava. Najefikasnije je ako radi redovno, jednom dnevno ili jednom u nekoliko dana. Ambiciozni početnici
ponekad pretjeruju, pa obave desetak Aspektnih Procesa jedan za drugim. Posljedica takvog pretjerivanja
može da bude javljanje blagog osjećanje nerealnosti i “lebdenja”. To osjećanje ćete lako ukloniti ako 5-10
minuta radite kreativne procese. Oni se sastoje u tome da u svojim mislima nešto stvarate: zamišljate, sa
uživljavanjem, da zidate kuću, obavljate neki posao, bilo što što bi u realnom životu predstavljalo stvaralački
akt.
U tehničkom smislu solo proces se radi na isti način kao sa Voditeljem, jedino što sam Praktičar
obavlja oba posla. Osnovna stvar je da uspostavite što potpuniju i jednostavniju komunikaciju sa Aspektom.
Ako u tome imate teškoća na početku, treba da sami ponovo uradite osnovne vježbe komunikacije sa
Aspektima. Zatim, bez kritičkog procjenjivanja prihvatite PRVI ODGOVOR koji vam dođe od Aspekta ili za
koji vam se čini da je došao od njega. U takvom postupku ne možete da napravi značajniju grešku. Budući
da sve što postoji vodi Najvišem Cilju, ako skrenete u izvjesnoj mjeri sa Ciljnog Lanca koji direktno vodi do
Konačnog Cilja, vaša greška izazvati će malo obilaženje i vrlo brzo ćete mu se vratiti. Jer i greške koje
napravimo i pogrešni ciljevi teže da se spoje sa Najvišim.
Za svaki odgovor koji dobijete od Aspekta treba da se zahvalite Aspektu, da ga zapišete, a zatim
ulazite sa njim u situaciju ostvarenog cilja (ostvarenog u svijesti i osjećanjima). Tada se trudite da ostvaren
cilj osjetite što potpunije, da iscrpite njegov kapacitet do krajnjih granica. Potom se, osjećajući se sve vrijeme
u situaciji ostvarenog cilja, obraćate Aspektu i pitate ga za slijedeći cilj. I tako dalje do Najvišeg Cilja. Zatim
 32
se, sa stanjem Praznine kao suštinskom karakteristikom svoga Bića, vraćate niz Ciljni Lanac kroz ciljeve na
njemu sve do Aspekta od koga ste pošli.
Pazite da na kraju Procesa uvijek provjerite da li postoji opozicioni Aspekt (ili Aspekti) koji se
suprotstavlja tome da prethodni Aspekt dođe do svog Najvišeg Cilja i integrira se u cjelinu Bića. Da bi
integracija bila potpuna i da se nepoželjno stanje ne bi povratilo, dužni ste uraditi Aspektni Proces sa svakim
opozicionim Aspektom.
Također, ukoliko je Aspekt jači ili se ispoljava duže vrijeme, potražite njegovu polarnu suprotnost i sa
njom uradite Proces.
Trebate voditi kratke bilješke o urađenim Procesima. U njih unesite datum, Aspekt sa kojim ste radili,
da li je bilo opozicionog Aspekta i svoju procjenu uspješnosti Procesa.

LANČANA TEHNIKA I HIJERARHIJA IDEJA

Kretanja procesa mišljenja možemo arbitrarno razgraničiti na horizontalno i vertikalno kretanje. U

kontekstu Aspektike horizontalno nas ne interesira. Ljudi na taj način misle čitavog života i malo što vrijedno
postižu. U Aspektici imamo vertikalno usmjerenje misaonih procesa koji se kreću kroz veliki raspon nivoa od
specifičnih do apstraktnih ideja. Svaka ideja, osim što ima različit sadržaj, razlikuje se od drugih po svojoj
specifičnosti (konkretnosti) ili apstraktnosti (općenitosti). Nazvati ćemo kretanje od specifičnog ka
apstraktnom “apstrakcijom”, a kretanje od apstraktnog ka specifičnom ili konkretnom “konkretizacijom”.
Nas ovdje interesira hijerarhija ideja kao osnova Lančane Tehnike.
Ako izdvojite bilo koju ideju u univerzumu, u odnosu na nju možete naći drugu ideju, ili konkretniju ili
apstraktniju. Izuzetak je ideja Apsoluta ili Praznine kao ekstrem na apstraktnoj strani. Kada, tokom
Aspektnog Procesa dođete do nje, vi nedvosmisleno uviđate i saopćavate da nema ničeg višeg. Ako
pođemo od ideje televizora i hoćemo da postanemo specifičniji, tj. da vršimo konkretizaciju televizora,
moramo da govorimo o vrstama ili kategorijama televizora ih o njegovim dijelovima, koji svi spadaju pod
općiju ideju televizora. U tom procesu možemo da mislimo ili govorimo o Tošibi, Sanjo, Filipsu, Telefunkenu i
sličnim markama televizora itd, odnosno o bilo kojoj vrsti ili kategoriji televizora. Ako hoćemo da nastavimo
sa procesom konkretizacije na jednom tipu televizora, na primjer na televizoru Sanjo, misliti ćemo o crno-
bijelim Sanjo televizorima i kolor Sanjo televizorima. Ukoliko nastavimo sa procesom konkretizacije na kolor
Sanjo televizoru, misliti ćemo o portabl televizoru, kućnom i restorantskom itd. Obratite pažnju da u kretanju
naniže svaki nivo postaje sve specifičniji, sve konkretniji, a da je broj jedinica ili primjeraka u svakoj kategoriji
sve manji. Ima manje Sanjo televizora nego televizora uopće, manji je broj Sanjo portabl televizora nego svih
Sanjo tipova itd.
Možemo vršiti proces konkretizacije na drugi način, tako što ćemo govoriti o sve manjim dijelovima
jedne cjeline. Ako se vratimo na ideju televizora i izvršimo ovakvu konkretizaciju, sada ćemo da mislimo o
ekranu, programatoru, tranzistorima, kutiji... Dalje, vršeći konkretizaciju na programatoru, doći ćemo do
dugmadi programatora, električnih veza, prekidača, osigurača itd. Dalje, postoje dijelovi osigurača koji su
manji od osigurača kao cjeline itd. Na taj način, u konkretizaciji mi mislimo o manjim dijelovima većih
dijelova.
Da sada pogledamo proces uopćavanja na televizorima, u kome ćemo se kretati ka sve općijim ili
apstraktnijim idejama. Da bismo otkrili ideju koja je apstraktnija ili općija od ideje televizora, trebamo postaviti
sebi pitanje: “Kojem cilju služi televizor?” Ili “Što mu je cilj?” Naravno, on je sredstvo za širenje informacija,
odnosno cilj mu je informiranje. Znači dolazimo do ideje informiranja. Sa li primjećujete da je ideja
informiranja šira i obuhvatnija od ideje televizora? U nju spadaju i informiranje preko radija, novina, knjiga,
usmene informacije itd. Ideju televizora možete staviti u ideju informiranja, jer je ideja televizora uža od ideje
informiranja.
Da nastavimo sa uopćavanjem. “Što je cilj informiranja?” Znanje” I dalje, da biste mogli stjecati znanje
mora postojati svijet - materijalni, socijalni i duhovni - o kome stječete znanje, jer je znanje sticanje
informacija o svijetu. Svijet je apstraktnija ideja od znanja, jer o nekim dijelovima svijeta možete u ovom
trenutku dobiti znanje, a o nekima ne. Dalje, postoje Bića koja žele znanje i koja ga ne žele ili su neutralna u
tom pogledu. Daljim uopćavanjem doći ćemo do ideje postojanja. To je još apstraktniji pojam od pojma
svijeta, ili viša ideja, jer možda postoji i “onaj” svijet. Postojanje sadrži u sebi prostor, materiju, energiju i
vrijeme, sve svjetove koji su ikada postojali i koji će postojati i kada ovaj isčezne.
Možemo se upitati zašto uopće razmišljamo o hijerarhiji ideja?
Zato što mi najveći dio vremena provodimo komunicirajući, bilo sa drugim ljudima, bilo sa svojim
Aspektima, a jedan od problema koji se javljaju u komunikaciji je taj što ljudi često u svojoj komunikaciji
propuste da konkretno definiraju određeni Aspekt i da izvrše proces uopćavanja. Može se javiti pitanje, “A
kakva je korist od uopćavanja?” U procesu komuniciranja i u procesu procjenjivanja važnosti informacije
veoma vrijedna je procedura provjeravanja više ili apstraktnije ideje. Tome nam služi pitanje “U kome cilju?”
ili “Što je cilj toga?”
U svakoj organizaciji koja valjano i djelotvorno funkcionira cilj manje strukture jeste da služi veću
strukturu. Svrha bilo kojeg dijela je da služi cjelini, bilo da se radi o fizičkoj strukturi, socijalnoj grupi ili psihi
individue. Slično tome, svrha bilo koje klase, kategorije ili dijela organizacije ili organizma jeste da služi
klasu, kategoriju ili dio organizacije ili organizma koji je neposredno iznad njega. Na primjer, svrha kotača je
 33
da služe automobilu. Oni mu služe tako što mu omogućavaju da se kreće sa mjesta na mjesto. Svrha volana
je da omogući automobilu da mijenja pravac u kretanju itd. Svrha nekog tjelesnog organa je da služi tijelu,
svrha pojedinih crta ličnosti je da služi cjelini ličnosti itd. Ali se s vremena na vrijeme u organizmu,
organizaciji ili psihi događa da njihovi dijelovi zaborave ciljeve višeg reda i počinju da služe sopstvenim
ciljevima, koji nekada nisu i ciljevi veće cjeline. Oni kao da stiču poseban život. Kada imamo posla sa bilo
kojom strukturom, bilo da je to grupa ljudi ili psiha individue, treba držati na umu da je evolutivni cilj ili svrha
svakog manjeg dijela te strukture da služi veći dio strukture.
Hijerarhiju ideja srećemo kod mnogih filozofskih i mističnih sistema. Na primjer, Plotin koji je razvio
Platonovo učenje i stvorio Neoplatonizam, uči da se iz Najvišeg, koji je Jedno, procesom emanacije ili
radijacije stvaraju niži nivoi egzistencije. Prva emanacija je Nus ili Duh, iz kojeg proishodi Svjetska duša koja
je veza između čulnog svijeta i nadčulnih svjetova, a potom daljom emanacijom razvijaju se sve niži oblici.
Postoji hijerarhija stupnjeva kojima se Ljudsko Biće vraća u Jedno obratnim putem. Nužno je prvo se
pročistiti, a pročišćavanje se svodi na oslobađanje Duše od tjelesnih veza i prakticiranje glavnih vrlina. Na
drugom nivou Duša se uzdiže iznad čulne percepcije do Nusa kroz kontemplaciju. Treći stupanj, koji je
neizreciv, vodi do spoja sa Nusom. Konačno, uzdizanje se završava ekstatičkim spajanjem sa Jednim.
“Jedno” kod Plotina predstavlja bezmalo savršenu paralelu Brami u hinduizmu i Statiku u Sajentologiji,
Sunjati u klasičnom budizmu, Zenu, Čanu i Praznini u Aspektici. Ono je izvan realnosti i izvan ljudske
ličnosti. Plotin piše o Jednom: “ Jedno je prije Ono nego On... Sa Jednim su sve stvari povezane i njemu teži
čitava egzistencija... Ono je bez želja, dovoljno samo sebi, izvan misli, izvan definicija, izvan shvaćanja i
realnosti. Povratni put Duše ide obrnutim smjerom sve do Jednog, Najvišeg.”
U Kabali model Drveta Života služi za prikaz hijerarhijske strukture univerzuma, a također za mentalnu
operaciju poznatu pod imenom uspinjanje na planove, u kojoj se Praktičar kreće od najkonkretnijeg nivoa,
ovozemaljskog, koji predstavlja Sefirot Malkut, do najapstraktnijeg, čiji je simbol Keter. Iza Ketera nalazi se
Ain ili Ništavilo. Obratnim smjerom teče proces spuštanja od najapstraktnije ideje Ništavila do najkonkretnijeg
ispoljenja od kojeg smo pošli.
Hijerarhije idejnih nivoa koristi također Alister Kroli kao objašnjenje zašto efikasna magija mora biti
bijela. Ritualna magija nema moći, kaže Kroli, ukoliko operator ne prizove kozmičke sile, odnosno Kozmičku
Inteligenciju koja vladar sferom pod koju spada cilj magijske operacije. Postoji hijerarhija tih Inteligencija, od
najnižih elementarnih sila do Svemogućeg Boga. Da bi ga odgovarajuća Inteligencija slušala, operator mora
prizvati njoj nadređenu Inteligenciju. Ali, i od nje postoji superiornija, tako da je u slijedećoj operaciji prinuđen
prizvati i nju. Pri tome, kako se operator penje u hijerarhiji, Kozmičke Inteligencije su u moralnom i
Spiritualnom smislu sve savršenije. Pri vrhu hijerarhije jesu sile Pravde, Dobra i Svjetlosti. Da bi njih prizvao,
operator mora da se usmjeri na Inteligenciju koja je i u odnosu na njih superiorna, a to je Apsolut, iznad koga
nema ničeg. Stoga se najviša i najefikasnija magija pretvara u Teurgiju, odnosno direktno obraćanje
Apsolutnom Božanstvu.
U “Kreatonu” sam naveo Habardovu strukturu dinamizama po kojima ljudsko Biće preživljava u ovom
univerzumu. Tih osam dinamizama su hijerarhijski strukturirani od najkonkretnijeg - samoodržanja - do
najapstraktnijeg, a to je postojanje i preživljavanje kroz Apsolut i Beskonačnost.
Drugi dinamizam je očito apstraktniji od prvog, jer porodica uključuje pored pojedinca i bračnog druga,
djecu, roditelje i ostale srodnike. Na taj način drugi dinamizam je obuhvatniji i apstraktniji od prvog. Socijalne
grupe, kao što su pripadnici jednog grada, jednog udruženja ili nacije su apstraktnije od porodice, jer one
obuhvaćaju porodicu, a porodica je uža od njih. Ideje koje odgovaraju višim dinamizmima su apstraktnije od
ideja nižih. Ideja čitavog fizičkog univerzuma je apstraktnija i obuhvatnija od ideje živog svijeta, jer pored
njega obuhvaća i takozvani neživi svijet. A Apsolut ili Beskonačnost je apstraktnija od svih ideja nižeg nivoa,
jer ih ona sve obuhvaća i od nje nema apstraktnije.
Jedini način da pronađete da li i kako manja struktura služi veću strukturu jeste pitanjem “Što je njen
cilj?”, odnosno nekom varijantom tog pitanja. To vam je neophodno da biste mogli prepoznati specifično i da
se krećete od specifičnog ka apstraktnom.
U Lančanoj Tehnici, pošto utvrdimo koji je prvi cilj Aspekta, krećemo se vertikalno od specifičnog ka
apstraktnom postavljanjem pitanja Aspektu sa kojim radimo:
Koji cilj je tebi još vrijedniji i viši?
Verbalizacija pitanja je važna da bismo se najbrže kretali po vertikali. U početnoj fazi formiranja
Aspektike nisam na to obraćao pažnju, pa sam varirao verbalizaciju komandi. Ali se pokazalo da je to važan
činilac. Značajniji ili važniji cilj utjelovljen je u apstraktnijoj, odnosno hijerarhijski višoj ideji, a do nje se
najbrže stiže naglašavanjem vrijednijeg i višeg cilja.
Primjenjujući na Klijenta Lančanu Tehniku, nemamo potrebe da mu spominjemo hijerarhiju ideja, ali se
on, slijedeći pravilno datu komandu, spontano kreće uz hijerarhiju sve općijih ideja. Kao prvi cilj nekog
neželjenog ponašanja obično se navodi zaštita od neprijatnih iskustava, izolacija i slični. Ponekad se navode
i negativni ciljevi, kao što su osveta, samokažnjavanje ili kažnjavanje drugih i smrt. Potom se Klijent, obično
bez jasne svijesti o tome što se dešava, penje hijerarhijom sve apstraktnijih ideja, a to su u Aspektnom
Procesu istovremeno stanja veće neurološke i psihološke integracije. On se kreće po Ciljnom Lancu sve do
nekoliko najapstraktnijih ideja (“Istinsko ja”, “Ja jesam”, “Mir”, “Totalna Sreća”, “Jednost”, “Sve-je-kako-treba-
biti”, “Bog”, “Istina” itd.), koje predstavljaju prva ispoljenja iz Iskonskog Stanja ili Praznine i konačno ulazi u
Nju, najvišu i najapstraktniju od svih ideja.
Tokom Aspektnog Procesa možemo se uvjeriti u hijerarhijske odnose o kojima smo prethodno govorili,
 34
tj. da je u svakoj strukturi cilj manje organizacije da služi veću. Također, kada razmišljamo o svom
nepoželjnom ponašanju ili bilo kojem ispoljenju koje nam smeta, možemo da vidimo da se takav jedan
Aspekt često osamostaljuje, uzurpira vlast i nameće se višoj organizaciji, čitavoj ličnosti, iako je samo jedan
njen dio.
Hijerarhija ideja značajna nam je i kod Kreatonskih operacija kao što je uklanjanje konflikta između
dvije Vrijednosti. Ako imate bilo koje dvije ideje (Vrijednosti ili Aspekta ličnosti) koji su u konfliktu, utvrditi ćete
da možete ukloniti konflikt ako, tražeći njihove sve više ciljeve, konačno dođete do Najvišeg Cilja, koji je
zajednički za obje Vrijednosti ili Aspekta.
U pogledu vrijednosti i snage ili moći postoji sasvim jasna zakonitost: Ima više moći i veća je vrijednost
u apstraktnoj ideji nego u specifičnoj. Razlog je u tome što apstraktnija ideja kontrolira specifičniju ideju, jer
je uključuje u sebe, ima viši emocionalni ton i zahvaća veći prostor. U to će se uvjeriti svaki Praktičar. Više
snage i viši emocionalni ton, a također veću prostornost, ima ideja” Ja sam ja” ili “Sveopća ljubav” nego “ja
sam liječnik”, “Ja sam otac dvoje djece” “Pošten čovjek”, osjećanje mržnje ili napetosti pred nepoznatim
ljudima.
Kretanje uz hijerarhiju ideja uočljivo je u ponašanju Majstora na Intenzivu Gnoze. Na samom početku
on Učesnicima ukazuje da je jedini cilj Intenziva Gnoza ili Prosvjetljenje. Na taj način on stavlja grupu u ciljnu
strukturu. Potom počinje voditi Intenziv obraćajući pažnju Učesnicima na veoma specifične stvari. Ukazuje im
na veliki broj detalja, počevši od pravila ponašanja, pa do toga kako da postupaju da bi što prije naučili
tehniku, kako da se ponašaju prema partneru, kako da meditiraju u šetnji i tome slično. Tokom odvijanja
Intenziva Gnoze u njemu je primjetno kretanje od pojedinačnog i konkretnog ka sve apstraktnijem. Majstor
usmjerava pažnju Učesnika na sve više ideje: na ljubav prema partneru i ljudima uopće, na dobrotu,
žrtvovanje za druge, na vrijednost toga što rade, na savlađivanje osjećaja krivice itd. Odlučujući trenutak
nastaje u trenutku takozvanog Otvaranja Intenziva, kada im nedvosmisleno i naglašeno ukazuje na konačni
i najvrijedniji cilj - Iskustvo Gnoze! Nekada Majstori zaborave Najviši Cilj Intenziva i usmjeravaju Učesnike na
učenje tehnike kao na glavni cilj. Kada Učesnici nauče tehniku, odnosno ostvare taj cilj, njihova ciljna
struktura se raspada, oni ostaju u praznom prostoru i gube svaku motivaciju. Stoga, kada je tehnika naučena
i neko vrijeme prakticirana, Majstor mora otvoriti Intenziv, a to znači da Učesnike snažno emotivno pokrene
ka ostvarenju osnovnog cilja, Gnoze. Od tada nadalje, u završnom djelu Intenziva, on im govori samo o
Istini, jer ta ideja ima tada najveću moć. A na početku im je o njoj malo govorio, koliko da ukaže da je Istina
njihov konačni cilj na Intenzivu, da su zbog nje ovdje i da im stvori motivaciju da izdrže kroz teškoće. Na taj
način Majstor svojim Učesnicima stvara ciljnu strukturu koja ih najefikasnije gura ka ostvarenju.
Hijerarhiju ideja možemo također predstaviti kao hijerarhiju točaka gledišta. Postoje niže točke
gledišta i više, sve više i više... i najzad Najviša. Bol i nepoželjna osjećanja kao što su strah, ljubomora,
mržnja i slična čovjek osjeća na nižim točkama gledišta. Na višim i sveobuhvatnijim točkama gledišta bol je
nevažan i zanemariv (kao i nepoželjna stanja), a na vrlo visokim, koje odgovaraju Spiritualnim stanjima, on
ne postoji. Sa uspinjanjem uz hijerarhiju točaka gledišta emocionalni ton postaje sve viši: na najvišim
točkama gledišta i u Spiritualnim stanjima koja im odgovaraju (na primjer, Ja Jesam, Bog, Sve Je Jedno, Sve
Je Kako Treba Biti, Ljubav, Svjetlost) čovjek ne može osjećati mržnju, zavist, ljubomoru i slične negativne
emocije.
U vezi sa položajem u hijerarhiji točaka gledišta jeste ne samo njihov emocionalni ton, već i njihova
prostornost, odnosno prostor koji obuhvaćaju.
Niže i negativne točke gledišta imaju uske granice, koncentrirane su na ograničen prostor i u tom
suženom prostoru sabijena je njihova energija.
Pozitivna stajališta imaju viši emocionalni ton i istovremeno su prostranija i obuhvatnija.
Kada osoba osjeća bol ili ljubomoru, taj osjećaj i ili osjećanje (prožeto odgovarajućim idejama)
koncentrirani su u skučenim dijelovima fizičkog tijela: u glavi, sinusima, stomaku i tome slično. Takvom
osjećaju i emociji odgovaraju hijerarhijski niske točke gledišta.
Kada osoba osjeća radost, to osjećanje i ideje koje sa njim idu su mnogo šire nego tijelo, ispunjavaju
veliki prostor, a u hijerarhiji su mnogo više. Nekada osoba ima utisak da se njena radost ili ljubav prostiru i
obuhvaćaju čitav svijet. Isto važi i za ostale više ideje i emocije: sreću, žrtvovanje za druge, ushićenje pred
prirodom Ljudskog Bića, ljepotom itd. Što je viša ideja i viši emocionalni ton osjećanja, ona obuhvaća veći
prostor, stajalište je više i šire. Na to nas upućuje i osnovno značenje riječi “ekstaza” “izvan tijela”. Što je viša
točka gledišta to više života ona zahvaća, ima veću energiju i veću moć psihološke i Spiritualne integracije.
Znanje o hijerarhiji ideja pomaže nam da u primjeni Lančane Tehnike izbjegnemo moguće greške.
Na početku Aspektnog Procesa moramo Aspekt sa kojim radimo definirati najkonkretnije. Ako to ne
učinimo, pogriješiti ćemo, jer će granice tog Aspekta biti preopširne i u njih će ući mnoštvo detalja koji tu ne
spadaju, tako da će nam zamagliti sliku. Apstraktne ideje, premda su moćnije od pojedinačnih, ne sadrže
dovoljno detalja. Stoga moramo poći uvijek od sasvim specifičnog Aspekta, očišćenog od svega što u njega
ne spada, jer ako nismo dovoljno specifični Klijent će morati izmišljati detalje ili će ih uzimati od sličnih
pojava, a takvi detalji su za konkretnu operaciju štetni ili opterećujući.
Druga mogućnost da pogriješimo jeste ako zastanemo na nekom nižem, podbačajnom cilju i tako ne
dospijemo do Najvišeg Cilja, odnosno Praznine.
Da bismo te greške izbjegli, uvijek na početku uzimamo Aspekt u njegovoj najvećoj specifičnosti,
tražimo njegov neposredni cilj i krećemo se dalje po Lancu Ciljeva od konkretnih ka općijim, sve do najopćije
i tada vodimo Klijenta u Prazninu. U tom kretanju, dok radimo Aspektni Proces, ne treba da sebe
 35
opterećujemo razmišljanjem koliko su ciljevi na koje nailazimo konkretni ili apstraktni, ali ako poslije
završenog Procesa analiziramo čitav postupak i konkretnost, odnosno apstraktnost ciljeva na Lancu,
možemo vidjeti da smo se vrlo brzo kretali od najkonkretnijeg do najapstraktnijeg. On predstavlja konačan
cilj iza kojeg nema ničeg višeg, a izražava se najapstraktnijim mogućim idejama: Apsolut, Praznina,
Apsolutna Praznina, Vakuum, Bog, Ništa, Ništavilo ili Istina.

OBLASTI PRIMJENE ASPEKTNOG PROCESA

Budući da sve što postoji u ovom univerzumu, prvenstveno sva ispoljenja Ljudskog bića, teži Stanju
Praznine, Praktičar može da radi sa bilo kojim svojim Aspektom ili ispoljenjem. Stanje egzaltacije i sreće je
također težnja ka Najvišem Cilju, kao i stanje depresije i nesreće, premda je sa relativnog ljudskog stajališta
nešto čemu Biće teži. Ono je prijatno i poželjno, za razliku od depresije koja je neprijatna i nepoželjna. Malo
je vjerojatno da ćete poželjeti ukloniti prijatna emocionalna stanja, ali je sasvim moguće da sa njima
eksperimentirate. Ona su većinom bliža Praznini, jer su to hijerarhijski više točke gledišta, tako da ima manje
beočuga na Ciljnom Lancu do Nje.
Aspektni Proces ne možete uspješno da primijenite na svoje sposobnosti, osjećanja, točke
gledišta, stanja i iskustva koja su već dobro integrirana u cjelinu Bića. Ne možete puniti čašu koja je
već puna! Na primjer, ako je neka osoba doživjela Gnozu na pitanje “Tko sam ja?” i ako je to iskustvo u
potpunosti integrirala, besmisleno je raditi Aspektni Proces sa Aspektom koji se ispoljava kao osjećanje “
Ja”, jer je suština tog procesa integracija, a sa tim Aspektom proces integracije je već završen. Ako, pak,
osoba nije imala takvo iskustvo, ili ako ga je imala, ali ga nije potpuno integrirala, otvara se veoma plodno
polje eksperimentiranja sa “Ja” Aspektom (vidi poglavlje Iskustvo Gnoze i Aspektika).
Ponekad, kada Praktičar eliminira dva ili tri oblika ponašanja koji mu smetaju, imati će utisak da nema
više što da uklanja i transformira. Međutim, ukoliko sistematski pregleda nekoliko glavnih oblasti u kojima se
najčešće javljaju nepoželjna ispoljenja, lako će naći brojne Aspekte sa kojima je rad koristan i poželjan.
Napominjem da čovjek sam određuje što mu smeta i što treba da mijenja u sebi, a nikako njegov Voditelj,
partner ili neko treći. Ne postoje opća pravila za sve ljude.
Ovdje su vam navedene neke oblasti radi lakše orijentacije, a vi ih slobodno izostavite ako vam ne
odgovaraju ili dodajte nove, koje ovdje nisu navedene.

Aspekti moralne inferiornosti

To su Aspekti koji nam smetaju sa moralnog stanovišta. Na primjer, želja za ogovaranjem i pasivno
učestvovanje u ogovaranju - slušanje kada to neko čini. Želja da se laganjem privuče pažnja na sebe ili prida
sebi značaj. Osjećanje da nam je krivo kad neko drugi postigne uspjeh u nečemu, odnosno zavist. Osjećanje
ljubomore. Ograničavanje slobode ponašanja bliskih osoba, naročito partnera i djece. Netrpeljivost prema
pripadnicima drugih narodnosti ili religija itd.

Bez čega ne mogu (Aspekti koji me drže ovdje)

Bez slobode, ljubavi, pravde, bez uloge majke ili oca, domovine, seksa, novca, udobnog ili “pristojnog”
života itd.
Neke osobe ne žele da rade sa ovim Aspektima, jer osjećaju strepnju da će ih izgubiti ako ih
integriraju. Takav stav je neosnovan. Logika koja je u osnovi rada sa njima je ova. Ljudsko Biće treba da ima
beskonačne mogućnosti ponašanja, a veći broj opcija ima osoba koja može da živi bez ljubavi, nego osoba
koja osjeća da joj bez ljubavi nema života. Da ponovim ono što sam prethodno istakao. Kada integrirate
osjećanje ljubavi, to ne znači da ćete izgubiti sposobnost da volite, već nešto sasvim drugo: moći ćete da
volite, ali nećete morati da volite. Imati ćete slobodu izbora između te dvije mogućnosti. Kada postanete
sposobni i voljni da usvojite bilo koju točku gledišta, biti ćete u stanju uvijek odabrati onu koja najbolje
odgovara danoj situaciji. Aspektno Procesiranje je, u biti, vraćanje individui njenog nekadašnjeg Spiritualnog
determinizma i slobode.

Nepoželjne navike

Prejedanje ili pretjeran nedostatak apetita, pušenje, alkoholizam, narkomanija, uklanjanje napetosti
kroz prenaglašen seks ili masturbaciju. Predugo spavanje ili nesanica, predugo ležanje u postelji poslije
buđenja zbog kojeg se čovjek osjeća krivim. Kronično zakašnjavanje. Nemogućnost da se posao obavi do
kraja i odustajanje prije konačnog ishoda. Nemogućnost da se počne sa provođenjem sopstvenih odluka.
Grickanje noktiju. Nervozno smijanje u prisustvu drugih osoba, prisilno lupkanje prstima po stolu, prisilno
održavanje čistoće (ako je pretjerano). Prisilno provjeravanje da li su vrata zaključana i struja isključena.
Prekidanje drugih u govoru itd.

Osjećanja
 36
Svaki normalan čovjek je s vremena na vrijeme izložen nepoželjnim emocijama, ali kada savlada
Aspektni Proces on ne mora da ih trpi ako to ne želi. Razmislite da li ste podložni strepnji, da li vam se često
javljaju strahovi od mogućih nesreća, depresije, nastupi agresije ili bijesa, tuga i nesrazmjerna patnja,
osjećanja uvrijeđenosti, besciljnosti i usamljenosti?

Odnosi sa drugim ljudima

Da li vam je teško tražiti usluge od drugih ljudi? Je li vam teško da drugima odbijete uslugu kada vam
traže? Osjećate li ustezane kada treba da kažete “ne” drugima? Da li vam je teško da iznesete sopstveno
mišljenje, suprotno od osobe sa kojom razgovarate? Imate li problema da u društvu preuzmete inicijativu?
Da li obično činite stvari da biste zadovoljili neku osobu, iako je to na vašu štetu? Da li ste na neke osobe ili
situacije posebno osjetljivi? Da li izbjegavate ljude? Imate li teškoća da stupite u razgovor sa nepoznatim
osobama ili da ih nešto pitate? Da u ste vi osoba koja ima tremu kada treba da govori pred grupom ljudi,
pogotovu nepoznatih? Da li se priklanjate željama drugih i kada vi želite nešto sasvim drugo? Imate li strah
da će vas osobe za koje ste emotivno vezani napustiti? Da li vas nervira kada se neko pred vama hvališe i
razmeće itd.

Odbojnost prema korisnim stvarima i aktivnostima

Matematika i sve što je povezano sa računanjem (ukoliko vam je to potrebno u životu). Nesposobnost
da održite urednost u svom stanu ili radnom mjestu. Osjećanje odbojnosti prema učenju nekog stranog
jezika (ili svih), prema tehničkim novitetima i kompjuterima, prema doškolovavanju i usavršavanju u struci i
životu uopće, prema fizičkim vježbama ako su vam neophodne itd

Tjelesni poremećaji i oboljenja

Aspektni Proces nije zamjena za liječenje i njegu pod nadzorom kvalificiranog liječnika i ja ga nipošto
ne savjetujem u tom smislu. Vjerovati da je bilo koji psihološki, gnostički ili Spiritualni proces lijek za sve
nevolje, naročito tjelesne, bilo bi sasvim pogrešno! Tijelo ima svoje zakone i podložno je kako psihičkim tako
i fizičkim nepoželjnim djelovanjima, ali je prevashodno pod kontrolom Genetskog Entiteta (o Genetskom
Entitetu vidi kasnije). Težnje Genetskog Entiteta se ispoljavaju u najvećoj mjeri kao tendencija održanja vrste
i samoodržanja. Te tendencije se mogu samo privremeno potisnuti, a ne mogu se eliminirati. Na primjer, vi
možete da osjećaj gladi dovedete po Ciljnom Lancu do Praznine, ali će se taj osjećaj ponovo javiti poslije
nekog vremena, jer ga Genetski Entitet neprestance stvara da bi tijelo preživjelo. To važi i za druge osnovne
životne nagone.
Sa druge strane, budući da Aspektni proces djeluje na cjelinu Ljudskog Bića, sasvim je logično da na
taj način možete ukloniti većinu nepoželjnih psihičkih komponenata oboljenja ili poremećaja kao što su
alergije, glavobolje, migrene, crvenjenje pred drugima, ekcemi, proljev i zatvor, čir u stomaku ili
dvanaestercu, visok krvni pritisak, bolovi u kičmi, vratu, ramenima, bol u nogama, brzo zamaranje i slični.
Dosta osnova ima stav da je bolest poruka koja nam dolazi od dijelova našeg tijela ili duha. Ta se
poruka prvobitno ispoljila na neke druge načine, ali smo je mi ignorirali. Zato je poruka postepeno postajala
sve drastičnija. U javljanju različitih oboljenja postoji izvjestan uočljiv sistem. Različita oboljenja koja
zahvaćaju određene organe znače različite stvari. To značenje nije apsolutno, ali postoji velika korelacija
između određenog tipa ljudi i ponašanja i vrste oboljenja. Ljudi koji potiskuju ljutnju i bijes vjerojatno će
oboljeti od upalnih oboljenja kao što je čir u stomaku. Neprihvaćanje drugih često izaziva srčana oboljenja.
Neprihvaćanje sebe sreće se kod mnogih bolesnika od raka. Stalni umor i iscrpljenost ukazuju da se osoba
opire nečemu ili poriče to. Problemi sa grlom nagovještavaju da osoba nije u stanju prevaliti preko usana ono
što bi htjela itd.
Također postoje životne situacije kada oboljenja učestalo izbijaju ili se pogoršavaju ukoliko su već bila
prisutna. To su situacije kao smrt voljene osobe, gubitak posla ili društvenog ugleda, razvod braka, odlazak
iz roditeljske kuće, preseljenje i slične.
Oboljenja nam otvaraju oči za činjenicu koliko mogu biti uporni potisnuti ili zanemareni Aspekti da bi
privukli našu pažnju. Izazivanje oboljenja je za njih mučan i naporan način da skrenu pažnju na sebe da
bismo im omogućili da ostvare svoj Najviši Cilj. Oni istrajavaju ka tom cilju, iako ih mi nekada godinama
odbacujemo.
Držite na umu slijedeće. U nastanku i istrajavanju oboljenja učestvuje obično grupa Aspekata:
jedan ili nekoliko Aspekata izazivaju bolest, drugi Aspekti je održavaju ili pogoršavaju, treći joj doprinose,
neki se odupiru bilo kakvoj promjeni, a postoje i takvi koji od oboljenja imaju koristi itd. Očito je da će bolest
biti pogoršana ako bolesnik ima jako osjećanje grižnje savjesti, snažno osjećanje krivice i ako uporno i
rigidno potiskuje svoja osjećanja. Također ako od bolesti ima sekundarnu korist, na primjer veću pažnju
okoline. Posebno naglašavam da kod nekih osoba postoje Aspekti koji žele smrt kao rješenje svih problema i
nirvansko spokojstvo i smirenje. Takvi Aspekti svakako doprinose izbijanju oboljenja ili njegovom
istrajavanju.
Prakticirajući Aspektiku utvrditi ćete da u ovoj oblasti mogu da se dogode čudne stvari. Vi često bez
jasnog znanja i svjesne namjere uzgred integrirate neke Aspekte koji izazivaju tjelesne poremećaje. Primjera
 37
radi, jedan moj poznanik je godinama patio od teškog oboljenja hemeroida, tako da se podvrgao i operaciji,
ali bez velikog uspjeha. Poslije 2 mjeseca od kako je počeo da redovno radi Aspektiku, primijetio je da već
nekoliko sedmica nema više nikakvih problema.

Rad sa nepoželjnim identitetima

Kao Praktičar možete primijeniti Aspektni Proces na bilo koji identitet, jer svi identiteti postoje u nama
kao Aspekti. Logično je i vjerojatno da ćete ga primijeniti na nepoželjne identitete koje uočite kod sebe. Kao
smjernica može da vam posluži lista nepoželjnih identiteta iz “Novog Ekskalibura”, na primjer “Rugalica”,
“Osvetoljubiva osoba”, “Nametljiva osoba”, “Vulgarna osoba”, “Sugestibilna osoba” , “Kukavica” i drugi.

Rad sa negativnim vjerovanjima, blokadama i ograničenjima

Sa negativnim vjerovanjima, blokadama i ograničenjima radimo direktno ili indirektno. Kada činimo to
neposredno, polazimo od liste ograničenja i negativnih vjerovanja koja je data u “Ekskaliburu” ili “Novom
Ekskaliburu” (možemo da stavimo na listu i druga, koja tu nisu navedena). Redom se usredsređujemo na
jedno po jedno negativno vjerovanje i pokušavamo da otkrijemo da li ono postoji u nama, makar u maloj
mjeri. Na primjer, vjerovanje “Ja nisam u stanju ukloniti svoje nedostatke”, ukoliko postoji u nama je
ispoljenje koje nam svakako smeta, a ispoljava se kao Aspekt. Ako u nama nema tragova takvog negativnog
vjerovanja, već smo ubijeđeni da možemo da uklonimo svoje nedostatke, očito da takav Aspekt ne postoji u
nama, tako da sa njim ne radimo. Ili je duboko pokopan u našoj ličnosti, tako da će znatno kasnije da se
ispolji.
Kada takvo negativno vjerovanje postoji, na njega primijenimo Aspektni proces na uobičajen način.
Posredno uklanjamo negativna vjerovanja, ograničenja i blokade kada radimo na nekom drugom
Aspektu, koji je na različite načine povezan sa njima. Ona su usađena u naše ciljeve na lancu kao
komponente njihove prirode i poslije izvjesnog vremena možemo utvrditi da je neko naše negativno
vjerovanje otpalo, kako nam se čini, “samo od sebe”. Uistinu, mi smo ga uklonili usput, radeći na drugim
Aspektima.

Zabrane i zapovijedi

Ono što je rečeno za negativna vjerovanja, ograničenja i barijere važi u potpunosti i za zabrane.
Uzmite listu zabrana datu u Novom Ekskaliburu: “Nemoj!”, “Nemoj osjećati”. “Ne pokazuj svoje emocije”, “Ne
plači!” i ostale, udubite se u njih i utvrdite da li neka od njih nalazi odjek u vama, pa na nju primijenite
Aspektni Proces.

Rad sa Osnovnom Formulom Životnog Neuspjeha

Interesantni rezultati mogu se postići ako se Aspektika primjeni na Osnovnu Formulu Životnog
Neuspjeha iz Ekskalibura-2 (vidi knjigu “Ekskalibur-2”). Prvo je treba otkriti preko zadržavanja daha, pa onda
primijeniti Aspektni Proces radi njene integracije. Nije potrebno dva puta zadržavati dah (kao što se to radi u
Ekskaliburu-2,) već samo jednom, jer ovom prilikom ne pokušavamo je savladati, već samo da je otkrijemo
da bismo primijenili na nju Aspektni Proces.
Možemo pretpostaviti da Osnovna Formula Životnog Neuspjeha nije ista u svim periodima života. U
izvjesnom periodu života to je primarni način na koji se povlačimo od svojih ciljeva. Također pretpostavljamo
da je takva Formula postojala u prethodnim životima i ukoliko u njima nije prepoznata i diskreirana javiti će
se i u nekom trenutku ovog života, jer je na dubljem nivou uzročnosti u odnosu na sadašnju Formulu.

Rad sa Alfama i uklanjanje Beta

Aspektni Proces nam omogućava stvaranje izuzetno jakih i prodornih Alfi. Postupak je jednostavan.
Date sebi Alfu ili je saopćite svom partneru i ako se javi Beta, tretirate je kao jedan Svoj Aspekt, što ona
svakako jeste. Kada je dovedete do Praznine, ona će nestati i sva njena deblokirana energija biti će vam na
raspolaganju za podršku Alfi (vidi energetske Aksiome). Kada tu Alfu iskažete sebi ili partneru, sva
oslobođena energija će joj se pripojiti i učiniti će je izuzetno snažnom.
Aspektni Proces treba da primjenjujete samo na izuzetno žilave Bete. Na uobičajene, “normalne” Bete
jednostavnije je primijeniti Formulu Ekskalibura-1 ili Prihvaćanje.

Primjena Aspektnog Procesa na teške i kronične probleme

Pojava Aspektnog Procesa ne znači da je Metoda-1 Ekskalibura postala suvišna, već da imamo na
raspolaganju još jedan efikasan postupak. Od Praktičara zavisi koji će metod primijeniti. Trajni problemi su
način na koji se ispoljavaju neki Aspekti, koji uporno i na neprijatan način također teže Najvišem Cilju.
Tehnički postupak je isti kao za bilo koji drugi Aspekt. Kod teških problema primjena Aspektnog Procesa je
zahvalna, jer se Klijent odmah i neposredno uvjerava u njegovu učinkovitost. Aspektnim Procesom takvi
 38
problemi se rješavaju izuzetno brzo, za nekoliko minuta, koliko je potrebno i za bilo koji dragi Aspekt. Jer
restimulirani Dio, koji izaziva nepoželjna stanja, nije ništa drugo do Aspekt koji iza prvog cilja na Ciljnom
Lancu ima niz ciljeva sa sve višim nivoom integracije koji vode Napišem Cilju, zajedničkom za sve što postoji
u ovom univerzumu.
Već dana napomena da se teža nepoželjna stanja obavezno rade u parovima polariteta posebno je
naglašena kod kroničnih problema.
Navesti ću primjer iz svoje prakse koji se dogodio u periodu kada sam usavršavao Aspektni Proces.
Tada nisam imao iskustva sa teškim akutnim problemima i pitao sam se koliko će ovaj postupak biti
djelotvoran u takvim slučajevima. Jedna osoba zapala je u teško psihičko stanje zbog porodičnih problema.
Ona je imala veliko iskustvo, jer je sama vodila brojne tečajeve i pomogla je mnogim ljudima. Pokušala je
primijeniti svoje dotadašnje znanje da bi sebi pomogla, ali nije uspjela. Ušla je u stanje potpune konfuzije,
depresiju i očajanje.
Kada sam pokušao odrediti Aspekt sa kojim treba raditi i dio tijela gdje se on javlja, odgovori te osobe
ukazivali su da je Aspekt zahvatio bezmalo čitavo njeno Biće, ostao je samo mali Dio koji je htio da se izvuče
iz nevolje. Rekla mi je za nepoželjni Aspekt da je “Lociran je u grudima, pleksusu, rukama, nogama, glavi...” i
najzad je zaključila “Osjećam ga u cijelom tijelu”.
Kada je, slijedeći instrukcije, zapitala Aspekt što je njegov cilj, nije mogla dobiti odgovor. Zbog teškog
stanja u kome se nalazila, nisam postupio na uobičajen način - da uzmem tu “nemoć da dobije odgovor”
kao novi Aspekt od kojeg bismo počeli primjenu Procesa, već sam je donekle usmjerio:
“Pitaj ga da nije njegov cilj za tebe možda smrt Fizičkog tijela?” Klijentkinja je poslije nekoliko sekundi
dobila odgovor: “Da, on želi smrt mog fizičkog tijela kao olakšanje ovih muka.” Sada je proces tekao glatko i
Ciljni Lanac je konačno ovako izgledao:
1. Smrt fizičkog tijela
2. Da pobjegnem iz ovog svijeta
3. Da ostanem zauvijek izvan ovog svijeta
4. Da budem posmatrač zbivanja u ovom svijetu, ali da me ništa ne pogađa
5. Da budem Apsolutna Praznina
Čim je stupila u Apsolutnu Prazninu kao Najviši Cilj, čitava ciljna struktura se raspala. Klijentkinja je
osjetila ogromno olakšanje praćeno napadom zdravog smijeha. Nije imala nijedan opozicioni Aspekt, a
integrirani Aspekt, koji je bio izvor problema, više se nije ispoljio. Od tada je prošlo dosta vremena. U
nekoliko navrata sam razgovarao sa njom i sve što joj se javljalo u vezi sa tom situacijom bilo je čuđenje
kako je tako težak problem nestao na tako brz, jednostavan i lak način.
Čitav postupak trajao je pet i po minuta. A koliko bi trajale patnje te osobe da nismo imali na
raspolaganju Aspektni Proces? I koje bi sve bolesti stvorio Aspekt da bi ostvario svoj prvi cilj - smrt fizičkog
tijela?

Kao pomoćno sredstvo u primjeni drugih metoda

Veoma zahvalna oblast primjene Aspektnog Procesa je uklanjanje emocionalne nestabilnosti Klijenata
poslije upražnjavanja drugih tehnika. Mogućnost da se takva nestabilnost ispolji kod Učesnika različitih
seminara i tečajeva činila je mnoge Voditelje nervoznim. Uvijek je bila prisutna strepnja da neka osoba
poslije dubokih iskustava “odlijepi”, postane nestabilna, prestrašena ili uđe u stanja koja su na granici
psihoze.
Na jednom 14-dnevnom Intenzivu Gnoze, čija je jedna komponenta bila sjećanje prošlih života, kod
jednog Učesnika došlo je do vrlo jake restimulacije identiteta majmuna. Ispoljavanje te restimulacije bilo je
neprijatno i za ostale Učesnike zastrašujuće. Ta osoba je počela da se ponaša kao majmun i, štoviše, njen
fizički izgled se izmijenio tako da je doista ličila na majmuna. Majstor se namučio dok je uspio smiriti tu
osobu i ukloniti restimulaciju. U to vrijeme nije postojala Aspektika. Da jeste, stvar bi se drugačije odvijala.
Aspektni Proces takve probleme rješava izuzetno brzo, za nekoliko minuta, koliko je potrebno i za bilo koji
drugi Aspekt.

Čišćenje prošlosti

U mnogim terapeutskim sistemima na čovjeka se gleda kao na zbir njegovih iskustava iz prošlosti.
Premda je čovjek u suštini Spiritualno Biće ili Atman, njegova ličnost je svakako produkt prošlih iskustava.
Postoji više Neognostičkih postupaka za čišćenje negativnih iskustva iz prošlosti i njih Praktičar treba birati
prema prilici i na osnovu svog iskustva. Među najefikasnijim su Ekskalibur-1, Ekskalibur-2 i Kreaton, ali se u
iste svrhe veoma djelotvorno može primijeniti Aspektika. Postupak je jednostavan. Postavimo Klijentu 2-3
pitanja koja nisu striktno određena, već treba da na najbolji način otkriju Aspekt sa kojim ćemo raditi. Na
primjer:
“Da li postoji srodnik koji je na tebe negativno utjecao u prošlosti, tako da ti još uvijek osjećaš taj
negativan utjecaj (otac, majka, brat, sestra)? Kako se on ispoljava u tebi, kako u tebi živi?”
“Da li postoji događaj iz prošlosti koji je na tebe negativno utjecao, tako da ti to još uvijek osjećaš?
Kako se on ispoljava u tebi?”
“Da li si ti sam učinio nešto što na tebe još uvijek negativno djeluje? Kako se to ispoljava u tebi?”
 39

Buduća iskustva (strepnja za buduće događaje)

Ne bi trebalo da bude mnogo nejasnoća oko primjene Aspektike u ovoj oblasti. Utvrdi se kako se kod
Klijenta ispoljava strepnja od neprijatnih budućih događaja i to ispoljenje tretiramo kao Aspekt sa kojim se
radi proces.

Primjena na uklanjanje konflikta Vrijednosti u Kreatonu

Proces Kalemljenja izložen u Kreatonu, sada dobiva veoma vrijednu dopunu. Kod Kalemljenja je
ključni problem konflikt Vrijednosti, koji potkopava rezultate tog procesa. Kada je konflikt očigledan, Praktičar
ga uklanja tako što dovodi obje Vrijednosti do zajedničkog cilja. Ali on je najčešće prikriven. Sa Aspektnim
procesom mi veoma lako utvrđujemo koji se Aspekt protiv podizanju ranga neke Vrijednosti u hijerarhiji
Vrijednosti. Sve što treba uraditi jeste dovesti Vrijednosti koje su u konfliktu do Najvišeg Cilja koji je
zajednički za obje i tada konflikt trajno nestaje!
Na primjer, jednom prilikom radio sam sa Klijentkinjom Kalemljenje elemenata njenog doživljaja osobe
koju je voljela na novac. Kalem je bio vrlo jak i izgledalo je da će rezultati biti trajni. Ali kada je, po mojoj
instrukciji, postavila pitanje “Da li se neki moj Aspekt protivi ovakvoj Vrijednosti novca?”, osjetila je jak otpor u
stomaku. Primijenili smo Aspektni Proces na otpor kao Aspekt i dobili Ciljni Lanac od samo dva cilja. Drugi
cilj na Lancu bio je Bog, a za Boga je odmah rekla da je isto što i Praznina.
1. Želim vrijednije stvari od novca - Spiritualni razvoj
2. Boga (“Između Boga i Praznine nema razlike”)
Otpor na novu strukturu novca i njegov viši položaj u hijerarhiji Vrijednosti je nestao i to stanje bilo je
trajno.
Suština konflikta Vrijednosti jeste u javljanju polariteta. U poglavlju o polaritetima naglasio sam da
svaki ozbiljniji problem treba rješavati kao par polariteta da bi djelovanje bilo relativno trajno. U praktičnom
radu utvrditi ćete da konfliktne tendencije uvijek imaju isti cilj (Najviši), a da konflikt nastaje u vezi sredstava
ili načina na koji taj se cilj treba ostvariti.

Primjena na rad sa čakrama

Ova oblast primjene biti će jasna osobama koje su prošle bar jedan napredni Intenziv Gnoze na čakre.
Na Intenzivu Gnoze radi se na nekoliko čakri: vrh nosa, povije, pleksus solaris, osnova potiljka i tjeme glave.
Primjena Aspektike je sasvim logična, jer vrh nosa je također Aspekt koji Učesnici doživljavaju kao nešto
odijeljeno od Bića. Na Intenzivu je bilo potrebno dva dana da se dođe do Direktnog Iskustva sa realizacijom -
“Nema vrha nosa, postojim samo Ja!”, ili nekom sličnom. Sada je integracija moguća za mnogo kraće
vrijeme.
Moje dosadašnje iskustvo u ovoj oblasti pokazuje slijedeće. Ako je neki dio tijela dobro integriran
besmisleno je na njega primjenjivati Aspektni Proces, jer je cilj integracija - već ostvaren! Treba ga raditi
samo na dijelove koji nisu integrirani u potpunosti ili u situacijama kada se prethodno integriran dio polarizira,
na primjer u bolesti, prilikom javljanja akutnog bola, ili kada nam taj Aspekt hoće uporno poslati neku poruku,
tako što stalno skreće pažnju na sebe.

Ključni Aspekti necjelovitosti

Obavezno primijenite Aspektni Proces na ključne Aspekte na kojima počiva necjelovitost Bića.
Zanemarite samo one od slijedećih za koje ste sigurni da se kod vas ne ispoljavaju.
To su Aspekti slični stavkama u Završnom procesu Ekskalibura. Neke sam već spomenuo u instrukciji
za čišćenje prošlosti. Na primjer, vaš otac koji živi u vama na način koji vam smeta da se osjećate kao
cjelovita osoba - ako osjećate da vas prekorava zbog nečega ili da se ne bi složio sa nekim vašim
postupkom i slično. Svakako da nećete raditi Aspektni Proces na oca sa kojim ste imali ili imate dobar i zreo
odnos, tako da vas vežu većinom lijepe uspomene, jer on već jeste integriran u vaše Biće na najbolji mogući
način. Aspektni Proces ćete primijeniti također na majku, ili bilo kojeg bliskog srodnika ako za to imate
razloga, a također na različite situacije.
Opći princip je ovaj: Ključni Aspekti necjelovitosti jesu značajni Aspekti odijeljeni od Ja kao cjeline na
takav način da vam ta razlika smeta.
1. Da li su neki prizori na tebe negativno utjecali, tako da ti taj utjecaj još uvijek osjećaš?
2. Da li postoji neki činilac (odnosno Aspekt) u tebi koji te sprečava da u potpunosti izraziš svoje Biće
osobi koju voliš, djeci, prijateljima ili poznanicima?
3. Da li osjećaš strah od sopstvene smrti ili smrti bliskih osoba?
4. Da li imaš utisak da je materijalni svijet na bilo koji način odijeljen od tebe?
5. Da li imaš utisak da vrijeme postoji nezavisno i odijeljeno od tebe?
6. Da li imaš utisak da bilo koji oblik energije postoji nezavisno ili odijeljeno od tebe?
7. Da li imaš utisak da bilo koji dio prostora postoji odvojen od tebe?
8. Da li imaš utisak da je sudbina na bilo koji način i u bilo kojoj mjeri činilac izvan tebe?
 40
9. Da u postoji u tebi utisak da su druga Ljudska Bića odijeljena od tebe?
10. Da li imaš utisak da Bog postoji odvojeno od tebe?
11. Da li osjećaš u sebi snažnu nacionalnu ili religioznu pripadnost koja te odvaja od ljudi čija se
nacionalna ili religiozna pripadnost razlikuje od tvoje?
12. Da li u tebi postoji otpor na tvoju spolnu pripadnost (ako si žena, da li ti to smeta, ili te to nervira)?
Kod stavki kao što su “odijeljenost vremena od tebe” ili “odijeljenost Boga od tebe” Aspekt nije vrijeme,
niti Bog, već samo osjećanje odvojenosti!
Praktičar treba sam da na ovu listu za rad stavi nove Aspekte necjelovitosti koje osjeća u sebi.

Primjena Aspektnog Procesa na Ideniku

Idenika je jednostavan metod rješavanja problema putem oslobađanja Klijenta od identiteta u koje je
ukopan, tako da ne može po volji da ih se oslobodi. Premda je Idenika jednostavna, primjena Aspektnog
Procesa na nju čini je još jednostavnijom. Kratko rečeno, kada Voditelj nađe pomak kod Klijenta i oba
identiteta (prije i poslije pomaka), treba primijeni Aspektni Proces na oba identiteta. Tako će ih dovesti do
zajedničkog Najvišeg Cilja i osloboditi Klijenta vezanosti za bilo koji od njih. Oni najčešće izražavaju
polaritete u problemskoj situaciji.

Primjena Aspektnog Procesa na uklanjanje Entiteta iz aure

To je posebna oblast primijene o kojoj detaljno govorim u jednom od slijedećih poglavlja.

Aspektika i Iskustvo Gnoze

Ovo je sasvim nova i neistražena oblast koja mnogo obećava Majstorima Intenziva Gnoze koji su
spremni uložiti napore u istraživanja. Posebno sam je obradio u slijedećem poglavlju.

Rad sa heksagramima Ji Džinga

Ovakav rad daje veoma zanimljive i vrijedne rezultate, ali trebate se upustiti u ovu oblast samo ako
vas privlači. Postupak je jednostavan. Uzimate jedan po jedan heksagram (ne više od jednog dnevno) i iz
dobrog priručnika čitate smireno i pažljivo njegovu značenje. Heksagrami su arhetipske situacije i žive u
svakom Ljudskom Biću. Neki od njih su duboko pokopani, neki su blizu površine budne svijesti. Ukoliko bilo
koju situacija, o kojoj govori neki heksagram, doživite kao odvojenu od sebe, primijenite na nju Aspektni
Proces i tako je integrirajte. Na primjer, ako je savjet da se povučete a vama je teško da tako postupite,
primijenite Proces na taj vaš Aspekt! Potpuna asimilacija svih arhetipskih situaciju, do koje treba da dođe
postepeno da bi se ostvarila trajna integracija, izazvati će značajne promjene u vašoj ličnosti.
Druga mogućnost za rad sa heksagramima je nekima privlačnija. Koristite je u problemskim
situacijama, kada dobijete loš heksagram koji govori o problemu u kome ste se našli. Ne uvijek, ali dosta
često, kada tretirate svoje osjećanje problema kao Aspekt i integrirajte ga Aspektnim Procesom, problem će
nestati iz egzistencije, ili će vam se nametnuti jednostavno rješenje koje vam je prethodno izmicalo. Nužni
prethodni uvjet jeste da problemsku situaciju prihvatite bez otpora, jer otpor na nju dovodi do polarizacije.
Moguće objašnjenje ovakvog ishoda je slijedeće. Problemi, teškoće i nevolje predstavljaju prilike da
naučimo neke lekcije u životnoj školi. U društvenoj i fizičkoj realnosti učenje jedne lekcije traje veoma dugo,
ali kad je lekcija naučena, ona je integrirana u naše Biće i nema više potrebe da se ući. Aspektni Proces
omogućava da Dio koji hoće nešto naučiti, proleti kroz ta iskustva u obliku ciljeva ostvarenih i doživljenih u
svijesti. Potrebno vrijeme je mnogo kraće, ali je ishod isti - integracija.

Rad sa Tarot kartama

Tarot karte također predstavljaju arhetipske situacije u obliku praslika. To su vječni pralikovi koji
ukazuju na stanja i okolnosti kroz koje putnik mora proći na svojoj Stazi do konačnog cilja. Princip rada sa
njima sličan je kao kod Ji Džinga.

Rad za druga Bića

Metodologija svih valjanih Spiritualnih sistema može se primijeniti za pomoć drugim Bićima. Mnogo
puta smo ponovili da je osnovni mehanizam kojim to postižemo identifikacija ili poistovjećenje sa drugima.
Na taj postupak sam uzgred ukazao kada sam opisao holističko procesiranje.

ISKUSTVO GNOZE I ASPEKTIKA

Vertikalno kretanje po Ciljnom Lancu dovodi nas, vidjeli smo, vrlo brzo do Spiritualnih stanja. Na
izvjesnom stupnju razvoja Aspektike postavilo se pitanje, kakav je odnos Gnostičkog iskustva postignutog na
 41
Intenzivima Gnoze i spajanja sa Prazninom kao suštinom Bića do kojeg dolazi na Aspektici? Da li je to, po
svojoj suštini, isto iskustvo, slabije samo po intenzitetu, pliće i površnije? Naravno, jedini vrijedan kriterij za
prosuđivanje jeste bitno svojstvo Gnoze - nestanak razlike između subjekta i objekta. Da li do takvog
spajanja subjekta i objekta dolazi u posljednjoj fazi Lančane Tehnike, kada Klijent uđe u Prazninu i sa njom
se identificira.
Pitanje koje se ovdje prevashodno nameće jeste: koliko je potpuna identifikacija koja se događa tokom
Aspektnog Procesa? Ako su subjekt i objekt jedno, a to se dešava u potpunoj identifikaciji, onda u okviru
Aspektike imamo metodu za namjerno i voljno ulaženje u Iskustvo Gnoze!
U prvoj fazi razvoja Aspektike ta ideja se nije javljala. Tada sam eksperimentirao sa osobama koje su
odavno bile u Meuni, a one svakako nisu mogle doživjeti ništa slično probojnom Direktnom Iskustvu, koje su
nekada ranije doživljavale na Intenzivima Gnoze. Međutim, takve osobe nisu mogle doživjeti takvo Direktno
Iskustvo niti na Intenzivima Gnoze, jer su stalno u neposrednom dodiru sa sobom, Drugim Ljudskim Bićem i
životom. Ono što Meunu čini Stabilnim Stanjem Svijesti jeste nepostojanje duhovnih masa u polju svijesti,
koje bi spriječile čovjeka da neposredno doživljava svoj objekt. Početnik ili manje iskusan čovjek razlikuje se
od osobe u Meuni samo po tome što mu je polje svijesti ispunjeno duhovnim masama koje ga sprečavaju da
stvari doživi neposredno. Kada takva osoba hoće da dožive sebe, Drugo Ljudsko Biće ili život, umjesto
neposrednog iskustva tih objekata ona nailazi na masu (identitete i identifikacije, sjećanja, traume, patnje,
lijepe uspomene, bilo što...) i ima indirektno iskustvo, jer ne doživljava svoj objekt, već duhovnu masu koja
mu se u svijesti ispriječila i koja ga odvaja od objekta.
Neke od emocionalnijih Meuna-osoba imale su jači doživljaj Praznine od neemocionalnih osoba, ali
razlike nisu bile toliko značajne da bi nagovještavale javljanje pretpostavki o srodnosti ili istovjetnosti tog
stanja i probojnog Iskustva Gnoze sa Intenziva.
Situacija se dramatično izmijenila kada sam počeo eksperimentirati sa osobama koje nisu imale
Direktno Iskustvo (nisu ni učestvovale na Intenzivu), ili su imale samo dva-tri takva Iskustva, odnosno nisu
bile u Meuni. U tim eksperimentima nisam radio sa nepoželjnim Aspektima koje je trebalo integrirati, već sa
koanima sa Intenziva, koje sam tretirao kao Aspekte. Prva osoba sa kojom sam radio imala je prethodno na
Intenzivima jedno iskustvo na Tko sam ja i jedno na Drugo Ljudsko Biće. Uzeli smo Drugo Ljudsko Biće kao
objekt njene Gnoze i radili sa njim Aspektni Proces. Tehnika koju sam primijenio predstavljala je kombinaciju
tehnike Intenziva Gnoze i Lančane Tehnike (ta kombinacija opisana je kasnije u ovom poglavlju). Za
nekoliko minuta osoba je ušla u stanje koje bih ja kao Majstor na Intenzivu uvijek validirao kao Direktno
Iskustvo. Sva u suzama ona mi je saopćila svoju realizaciju: “Drugo Ljudsko Biće je Praznina, isto kao i ja,
isto kao i sve drugo”! Zatim je ispoljila očitu potrebu da govori o tom svom iskustvu, da ga stabilizira. Premda
je nisam ništa pitao, rekla mi je: “To je nesumnjivo Iskustvo Gnoze. Nema suštinske razlike između ovog
iskustva i onog prethodnog sa Intenziva. Samo je druga realizacija. Tada sam doživjela da sam ja Drugo
Ljudsko Biće, a sada da je Drugo Ljudsko Biće Praznina, isto kao i ja, isto kao i sve ostalo.”
Kada sam primijenio isti postupak na osobu koja je bila u Meuni (premda nije bila toga svjesna), ona je
pokušala raditi tehniku, ali je morala odustati: “Ne mogu. Drugo Ljudsko Biće je Drugo Ljudsko Biće! Nema
što drugo.” Isti ishod imao je moj pokušaj eksperimenta sa osobom koja je imala punu svijest da je u Meuni.
Naravno, nemoguće je integrirati ono što je već integrirano. Ne može se puniti puna čaša.
Rad sa novom, potpuno neiskusnom osobom, ukazao je na mogućnost da takvi ljudi imaju Direktna
Iskustva na brži i jednostavniji način. Ona je također imala iskustvo koje bih kao Majstor na Intenzivu bez
ustezanja validirao kao Direktno. I opet je u svojoj realizaciji došla do Praznine.
Ustezao sam se od donošenja preuranjenih zaključaka, jer je situacija izgledala zavodljivo, a u takvim
situacijama najprije se pogriješi. Jedan od razloga za moje ustezanje bio je taj što nisam mogao isti postupak
primijeniti na sebi, a u taj način sam se vazda najviše pouzdavao. Nastavio sam eksperimentirati i, u ovom
trenutku, sa dosta osnova mogu kazati slijedeće.
Ljudi koji su u Meuni ne mogu imati Direktno Iskustvo na ovaj novi način, koji je kombinacija tehnike
Intenziva Gnoze i Aspektike. Ali oni ne mogu da ga imaju ni na Intenzivima. Oni sve vrijeme neposredno
doživljavaju sebe, druge osobe i život.
Osobe koje nisu u stabilnom stanju mogu da dožive Iskustvo Gnoze na ovaj način. U takvom
doživljaju utoliko više energije biva oslobođeno ukoliko su manje Direktnih Iskustava prethodno imale,
odnosno ukoliko imaju više duhovnih masa. Međutim, u Iskustva Gnoze doživljenom na ovaj način uglavnom
ima malo emocionalnog pražnjenja, jer to su tiha iskustva, iskustva do kojih dolazi postepenim
“uklizavanjem”, a ne naglim probojem. Istini za volju i današnji Intenzivi Gnoze većinom su tihi, bez
emocionalnih pražnjenja i katarzi. U prilog zaključka da je takvo iskustvo moguće doživjeti identifikacijom sa
Prazninom na vrhuncu Aspektnog Procesa ukazuje zapažanje mnogih Majstora Ekskalibura, da početnici ili
neiskusni ljudi ponekad doživljavaju Iskustvo Gnoze u završnom procesu Ekskalibura, kada dožive sebe kao
Prazninu. Prosječno jedna od svakih sedam-osam takvih osoba ima Direktno Iskustvo.
Moram naglasiti i slijedeće. Nije svako dosezanje Praznine prilikom kretanja po Ciljnom Lancu
istovjetno sa Iskustvom Gnoze. Nekada jeste, a nekada nije. U ovom trenutku nisam u stanju da kažem od
čega sve zavisi da li će konačni ishod biti Direktno Iskustvo ili ne. Ja koristim izraz Praznina kao da je ona
jedna i uvijek ista. Ali iskusni Majstori Zena razlikuju 17 vrsta Praznine i koriste za njih različite termine. Izrazi
“Prazna Praznina samog sebe” i “Apsolutna Praznina” djeluju apstraktnije i Spiritualnije od izraza “Praznina
materije” i “Praznina svojstava”. Sasvim je moguće da se u nekim slojevima Praznine doživljava Gnoza, a u
nekima ne, pa ishod zavisi od toga u koji je sloj Praznine Praktičar prodro. Tome u prilog govori i to što neki
 42
avangardni istraživači Spiritualne tehnologije, kao što je Roland Bakli, radi procese sa Statikom i Super-
Statikom, što znači da razlikuje najmanje dvije vrste Praznine (Statik je, kao što sam ranije napomenuo,
sajentološki termin adekvatan Praznini, Brami i dr.).
Ne smijemo zaboraviti ni činjenicu da sva iskustva koja na Intenzivu Gnoze Učesnici prijavljuju
Majstoru nisu Direktna, niti su to sva iskustva koja je Majstor validirao, jer on može da se prevari u procjeni.
To su iskustva koja spolja liče na Direktna: katarze, “mistična iskustva”, vrhunska iskustva i, najčešće, duboki
uvidi o sebi, drugima i životu. Što više, mnogo su češća ovakva indirektna iskustva, za koja Učesnici
Intenziva zabludno vjeruju da su Iskustva Gnoze, nego istinska Direktna Iskustva.
Ono što može zbuniti manje iskusne ljude je slijedeće: Na ovaj način, Lančanom Tehnikom, bivaju
zaobiđene realizacije tipa “Ja sam Ja”, “ Ja sam Drugo Ljudsko Biće”, Ja sam sve”, “Život je sve”, “Život to
sam Ja” i slične. Uvijek se dolazi do realizacije koja se izražava riječju “Praznina”, a ponekad “Svjetlost”,
“Tišina”, Ništa”, Ništavilo”, “Zaborav” i sličnim, premda se ponekad javlja i “Istinsko Ja” i “ Ja jesam”.
Pometnja se može stvoriti i iz slijedećeg razloga. U jednoj fazi klasičnog Intenziva Učesnik bi stupio u
stanje Praznine, koje se tretiralo kao jedna od faza kroz koje treba da prođe da bi imao Iskustvo Gnoze.
Nameće se slijedeći zaključak: Ako to nije bilo Direktno Iskustvo, ne može biti ni ovo iskustvo Praznine. U
takvom zaključku se prenebjegava slijedeće. U stanju prazne svijesti postojala je jasna podjela: jedno je bio
subjekt, a drugo praznina. I od osobe se nije tražilo da se spoji sa Prazninom. U Aspektnom Procesu od
učesnika tražimo da uđe u Prazninu i da se poistovjeti sa njom. Drugim riječima, da subjekt i objekt postanu
jedno. Pri tome ne smijemo zaboraviti da je Praznina Najviša Istina o našem Biću. Nije to objekt različit od
nas sa kojim se spajamo, već najsuštinskija suština našeg Bića.
Drugi problem je u slijedećem. Nisu sve identifikacije sa Prazninom potpune. Neki Klijenti to urade
manje ili više površno. Tokom identifikacije oni se pitaju što se sa njima zbiva, da li su ispoštovali Voditeljev
zahtjev kako treba i tome slično. Da bi se dogodilo iskustvo Gnoze Klijent bar za trenutak mora biti u
totalnom spoju sa Prazninom, odnosno svojom najvišom suštinom. Drugim riječima, to valja naglasiti, bar za
trenutak mora da dođe do potpunog spoja i nestanka odjeljenosti između subjekta i objekta.
Bili smo u ubjeđenju da do Direktnog Iskustva mora da dođe iznenada, samo od sebe ili milošću
Proviđenja i da samo tako dobiveno Direktno Iskustvo ima vrijednost. Sada se nameće zaključak da to ne
mora da bude tako.
Ovakva diskusija nije od velikog značaja. Sve nedoumice raščistiti će buduća praksa. Ono što sada
sigurno znamo jeste da kako integracija polariziranih Aspekata napreduje, osoba sve više i potpunije sebe
doživljava kao Prazninu.

Tehnika

Tehniku kojom dolazimo do Iskustva Gnoze razvio sam kao kombinaciju Tehnike Intenziva Gnoze i
Lančane Tehnike u kojoj se vertikalno penjemo ka doživljaju objekta na sve višem nivou Istine. U prvoj
verziji tehnike koristio sam izraz “na sve dubljem nivou Istine”, ali se pokazalo da taj izraz zbunjuje Klijenta,
jer ga usmjerava naniže, umjesto vertikalno naviše! Zato završni dio komande, bilo da radite solo ili sa
Klijentom, uvijek treba glasiti... na još višem nivou Istine!
Na početku svakog pokušaja da primjeni tehniku Klijent treba naći konkretan objekt na koji se odnosi
njegov koan. Za pitanje Tko sam ja? to je tko on doista jeste u tom trenutku.
Za pitanje Što sam ja? objekt je što on jeste za sebe u tom trenutku.
Za pitanje Što je život? objekt je ono što za Klijenta jeste život u tom trenutku.
Za pitanje Što je Drugo Ljudsko Biće? objekt je ono što je Drugo Ljudsko Biće za njega u tom
trenutku.
Uzeti ćemo za primjer da Klijent na ovaj način želi da doživi život na najvišem nivou Istine. Procesor
mu kaže:
“Što je za tebe zaista život?”
Kada nađe konkretan objekt, Klijent treba da ga osjeti u potpunosti. Odgovor je, na primjer, “Moj pas”.
Kada je to učinio, Procesor treba da ga dalje vodi:
“Osjeti u potpunosti da je život tvoj pas, (slijedi pauza, da bi Klijent mogao da se potpuno uživi u to)...
Dok osjećaš da je život tvoj pas, doživi život na još potpunijem, još istinitijem, još višem nivou Istine!”
“Zvuk ptičjeg pjevanja”
“Osjeti da je život zvuk ptičjeg pjevanja, osjeti to u potpunosti... (pauza) Dok osjećaš u potpunosti da je
život zvuk ptičjeg pjevanja, doživi život na još potpunijem, još istinitijem, još višem nivou Istine!”
Kada nađe sadržaj koji je za njega život na još višem nivou Istine, Klijent treba da ga osjeti u
potpunosti. Dok je u tom osjećanju, on treba da traži što je za njega još istinitije život, na još višem nivou
Istine. I tako do samog kraja, kada kaže da nema ničeg višeg. Ukoliko Klijent nije ušao u Prazninu, Procesor
treba da traži od njega da opiše to ništa, što je iza posljednjeg sadržaja na Lancu, a potom da uđe u to i da
se identificira sa tim Ništavom ili Prazninom.
Procesor može da provede Klijenta nazad, niz Lanac objekata koji su za njega bili život i svi ti objekti
na Lancu usuglasiti će se sa najvišom suštinom života, Prazninom ili će nestati.
U primjeni ove tehnike nekim Klijentima više odgovara da umjesto izraza Praznina koriste druge
izraze, kao što su: Jedno, Sve, Punoća, Tao itd. Procesor treba da im to dozvoli, jer je Istina neimenjljiva, pa
su svi termini arbitrarni i ne odgovaraju suštini Najvišeg.
 43
Poslije ovakvih iskustava, neke pokretačke metafore koje smo negda shvaćali na jedan način, dobijaju
za nas nov smisao i punoznačnost. Takva je priča o Prosvjetljenju Šimana, najčuvenijeg putujućeg
pripovjedača srednjovjekovnog Japana. Za njega se govorilo da je svojim pričama i najtvrđim ratnicima
mogao natjerati suze na oči. Dok je pričao, pred ljudima su se stvarale vizije bitaka, čuo se zveket mačeva,
jauci ranjenih i njištanje konja. Glas o njegovom umijeću dopro je do najudaljenijih sela njegove zemlje. Ali
jednoga dana on je poželio da se prosvijetli i otišao je kod ništa manje čuvenog Učitelja Džigora. “Hoću se
prosvijetliti”, rekao je Šimano. “Čuo sam da mi ti možeš prenijeti Istinu”.
“Mogu”, odgovorio mu je Džigoro, “ali hoću da mi za uzvrat učiniš nešto.” “Samo reci. Učiniti ću sve da
bih se prosvijetlio.”
“Ispričaj mi priču kao što mi je pričala moja majka kada sam bio dijete. To su najljepše priče koje sam
ikada čuo. Star sam čovjek, ali čeznem da čujem glas svoje majke. Ispričaj mi priču kao moja majka i ja ću te
prosvijetliti.”
Ništa lakše, rekao je Šimano i počeo je da priča. To je bila lijepa priča i on je uzbudljivo pripovijedao.
Svi Džigorovi Učenici, koji su okupljeni slušali, bili su uzbuđeni. Ali je Učitelj Zena rekao: “Ti lijepo pričaš, no
moram da ti kažem da sam sve vrijeme vidio tebe i čuo tvoj glas. To nije bila moja majka.”
Šimanu je teško pao neuspjeh i on se zarekao da će ostvariti to što je od njega Majstor tražio. Tri
mjeseca je od jutra do mraka lutao selima i gradovima, posmatrao majke sa djecom i slušao što govore.
Potom se vratio kod Džigora sa riječima: “Ispričati ću ti priču kao tvoja majka.”
Govorio je mekim glasom kao majke kada pjevuše voljenom djetetu i dirnuo je u srca okupljene
Učenike. Svima su oči zasuzile, osim Džigoru, koji je netremice gledao u Šimana i najzad mu rekao: “Ovog
puta je bilo mnogo bolje. Žao mi je, ali moram da ti kažem, nije to bila moja majka. Sve vrijeme sam vidio
tebe kako pokušavaš biti kao ona.”
Džigorov ponos bio je povrijeđen i njegovo samopouzdanje uzdrmano. Odlučio je da pokuša još
jednom, pa da odustane ako pretrpi neuspjeh. Čitavu godinu dana samo je tražio majke sa malom djecom i
slušao što govore. Slušao ih je dok tješe svoju djecu kada se povrijede i njihovu radost kada dijete načini
prve korake. U ljetnim večerima prikradao se ispod otvorenih prozora dječjih soba i slušao kako majke
riječima punim ljubavi pjevaju uspavanke. Obilazio je groblja na kojima su majke sa lelekom sahranjivale
svoju prerano umrlu nejač i upijao njihov bol. Potpuno je zaboravio na sebe i jednog dana je znao da je
spreman. Došao je kod Džigora i rekao mu: “Sada ću ti ispričati priču kao što ti je pričala tvoja majka kada si
bio dijete.” I počeo je da priča. Dok je on govorio, veliki Učitelj Zena se sasvim izgubio. Pred njim nije bio
pripovjedač Šimano, već njegova majka. On se osjetio kao malo dijete, suze su mu grunule na oči i on je
dječjim glasom pozvao: “Mama, mama!” U tom trenutku Šimano se prosvijetlio. Tako je Džigoro prenio Istinu
čuvenom pripovjedaču.
Koji je bio mehanizam, ili ako hoćete, put i način Šimanovog Prosvjetljenja? Bez sumnje identifikacija,
poistovjećenje preko osjećanja! Poistovjećujući se sa majkom koja priča svome djetetu, osjećajući se u
potpunosti i bez ostatka kao ona, Šimano je ostvario stapanje objekta i subjekta u jedno, a to je suštinsko i
jedino svojstvo Gnoze. Iz ove poučne priče sasvim je jasno da su Majstori Zena koristili ne samo meditaciju
za ostvarenje Prosvjetljenja, već i druge postupke, kao što je identifikacija, koje mi danas ponovo otkrivamo.

ASPEKTIKA I SRODNA DREVNA I MODERNA UČENJA

Premda Aspektika predstavlja nov metodološki proboj, rad sa Aspektima star je koliko i najstarija
okultna i mistična učenja. U tim učenjima Aspekti su različito nazivani, ali su u suštini tretirani na dva načina:
kao otcjepljeni Dijelovi nekada jedinstvenog Ljudskog Bića i kao Entiteti pridošli od drugih Bića i iz drugih
dimenzija, obdareni manje ili više jasnom sviješću, koji su sa čovjekom u odnosu uzajamnog djelovanja. Na
osnovu ciljeva koji su im pripisivani, Entiteti dijeljeni su na dobre i zle. Teško je precizno odrediti kada je
nastao prvi sistematski pristup Ljudskom Biću preko njegovih Dijelova ili Aspekata. Sva je prilika da se to
dogodilo u okrilju šamanizma. Osnov šamanizma je vjerovanje da zli duhovi uzrokuju bolesti i mentalne
poremećaje krađom duše osobe ili Dijelova duše. Šaman ih u šamanskom transu nalazi, vraća žrtvi i tako
postiže ozdravljenje. Ovakav postupak, znatno osuvremenjen, prakticira se danas u Neognosticizmu pod
nazivom Povratak Duše.
Sličan pristup kasnije srećemo u egzorcizmu koji je prakticiran u okviru etabliranih religija. Egzorcizam
je istjerivanje zlih duhova, utvara, demona i drugih nefizičkih Entiteta. Egzorcistički metodi bili su rašireni u
mnogim kulturama u kojima se vjeruje da se bestjelesna Bića upliću u ovozemaljski odnose i izazivaju
nesreće, bolesti i opsjednutost. Primjenjuju ih posebno obučeni pojedinci, obično svećenici ili znalci ritualne
magije. Sam termin egzorcizam potiče od grčkog “exorkizo” što znači “zakletva”, odnosno “kletva” i sastoji se
u prizivanju višeg Spiritualnog autoriteta da prinudi duha ili demona da napusti svijest ili tijelo posjednute
osobe.
U judaističkoj religioznoj literaturi iz prvog vijeka spominju se egzorcistički rituali i vjeruje se da dibuk ili
zao duh posjeda dušu žrtve i da ga je nužno otjerati. U hinduizmu, budizmu, islamu i šintoizmu, i u mnogim
manjim religijama, također postoje razni religiozni rituali, u suštini egzorcistički, kojima se na sličan način
protjeruju zli duhovi.
Kršćanstvo povezuje egzorcizam sa demonskom opsjednutošću za koju se vjeruje da je izaziva
Satana, a sam akt egzorcizma predstavlja borbu za dušu opsjednutog.
 44
U modernom okultizmu, koji je procvjetao u 19. vijeku, dosta pažnje je posvećivalo takozvanim
larvama u ljudskoj auri. Larva je umjetno biće koje nema fizičko tijelo, već samo astromentalno. Ona je
koncentrat astralne energije, a njena “duša” je ideja čovjeka koji ju je začeo. Stoga ona može djelovati kao
programirani automat samo u jednom smjeru, koji odgovara začetnoj misli njenog tvorca. Takva larva će sve
vrijeme podsjećati čovjeka, u čijoj se auri nalazi, da ne zaboravi ideju koja čini njenu mentalnu kičmu i da ga
navede da je hrani energetskom hranom tako što će često razmišljati o istoj temi.
Da bi se čovjek oslobodio štetnih larvi klasičan okultizmu je nudio dva glavna sredstva:
1. Da se svjesnim naporom volje usredsredi na druge teme u meditaciji ili molitvi i tako prestane da
hrani larvu. Prestanak obraćanja pažnje na nju dovodi do njenog uvenuća i slabljenja. Ovaj način nas
podsjeća na Ekskalibur. Držanje pažnje na nekom objektu predstavlja njegovo konstantno kreiranje. Kada
skrenemo pažnju sa njega, mi prestajemo da ga kreiramo, on kopni i gubi snagu.
2. Paracelzusov trozubac, o kome sam pisao prije više od 20 godina u svojoj knjizi “Simboli
hermetizma”. Spominje ga više okultnih pisaca, počevši od knjige “Transcendentalna magija” Elifasa
Levija, objavljenoj u prošlom stoljeću. Udar metalnim šiljcima trazupca po larvi dovodi do njenog energetskog
pražnjenja, kao što se koncentrirani atmosferski elektricitet prazni preko gromobrana.
Ti podaci ostali su zadugo u domenu klasičnog okultizma, ali su šezdesetih godina ovog vijeka uskrsli
u Sajentologiji. Do ponovnog otkrića larvi, zlih duhova i Entiteta, koje je Habard nazvao tjelesnim Tetanima,
došlo je eksperimentalnim putem, oditiranjem u bezbrojnim seansama. Na osnovu prikupljenih podataka,
Habard je razvio teoriju o kozmičkoj historiji Atmana (on ih naziva Tetanima), ali je podatke o nastanku
tjelesnih Tetana čuvao kao najveću tajnu. I poslije njegove smrti u Sajentološkoj crkvi se održao isti stav
prema tom djelu operativne Sajentologije. Tek je nastanak Nezavisne Sajentologije poslije Habardove smrti
doveo do značajnih promjena. Nekolicina Nezavisnih Sajentologa objavila je djelomične podatke o
galaktičkoj Odiseji Atmana i kozmičkoj kataklizmi koja se dogodila u ovom dijelu univerzuma. Ja sam 1985.
godine, prvi na ovim prostorima, objavio dijelove tajnih materijala OT-2 i OT-3 pod naslovom “Galaktička
Odiseja Rona Habarda”. Ti materijali činili su jedan od članaka u knjizi “Onostrano je u nama”, koju je
priredio i izdao Milan Gligorijević. Osjećao sam se slobodnim da to učinim, jer sam podatke dobio u
organizaciji Dejvida Meja (“Centar Naprednih Sposobnosti”) u Santa Barbari, gdje nitko od mene nije tražio
obavezu da ću ih držati u tajnosti. Ponoviti ću neke podatke tamo iznijete i ukazati na nove materijale koji su
od tada izašli na vidjelo.
Materijali stupnja OT-2 i OT-3 predstavljaju za Klijente sajentološkog oditiranja veliko iznenađenje. Do
tog trenutka sajentološki procesi nalikuju na efikasnu psihoterapiju, premda zahvaćaju oblasti prošlih života i,
kod nekih ljudi, sjećanja na druge planete i kozmičke civilizacije. Ali to su bili individualno obojeni podaci. U
OT materijalima Sljedbenik se suočava sa engramom koji je zajednički za bezmalo sve pripadnike ljudskog
roda. Naime, dijanetika, kao terapeutska metoda, zasnovana je na hipotezi da je neophodno utvrditi najraniji
ili bazični engram koji je osoba doživjela da bi se postiglo oslobođenje Bića od traumatske prošlosti. U
povjerljivim OT materijalima Habard iznosi tvrdnju da postoji bazični engram u dalekoj prošlosti koji je
zajednički za sva Ljudska Bića na ovoj planeti. Sa materijalima OT-2 Klijent kreće u avanturu koja nalikuje na
naučno fantastičnu seriju “Zvjezdane staze”.
Evo kako glasi početak tih tajnih materijala:

“HISTORIJA OT-2:
“Prije nekih 95.000.000 godina u ovom dijelu univerzuma osnovana je konfederacija od 76 planeta.
Nazvana je Galaktičkom Konfederacijom.
“Prije oko 75.000.000 godina Konfederacijom je vladao izuzetno svirepi despot Ksenu. On se suočio
sa problemom prenaseljenosti u Konfederaciji (prosječno je živjelo 178 milijardi stanovnika na planeti, a na
nekim planetima bilo je 250 milijardi ili više). Njegovo rješenje tog problema i masovno implantiranje čini ga
možda najgorim kriminalcem svih vremena.

“DOGAĐAJ br. 2
“Ksenuovo rješenje prenaseljenosti naziva se događaj br. 2. On se sastojao iz tri faze: hvatanja,
pakovanja i implantiranja bića.

“HVATANJE:
“Ksenu je naredio da njegovi otpadnici pohvataju višak stanovništva. Ovo je značilo da će oni koji
predstavljaju taj višak biti ubijeni na neki način. Zatim su pohvatani Tetani bili zamrznuti glikolom ili etanolom.
Tako zamrznuti Tetani pakovani su u sanduke i transportirani na Zemlju. Zemlja se tada zvala Tegeak.
“Samo implantiranje obavljeno je nekoliko sedmica ili mjeseci kasnije (“implant” je po Habardovoj
definiciji, bolno i nasilno sredstvo savlađivanja Bića sa vještačkim ciljem i lažnim pojmovima, koji se u njega
usađuju u zlonamjernom pokušaju da se kontrolira i potisne njegova istinska priroda - primjedba moja).
Naravno, žitelje Tegeaka nije trebalo hvatati...”
Čitalac sa izvjesnim znanjem Neognosticizma može da postavi pitanje kako su Tetani (držite na umu
da je to sajentološki termin za Atmane) bili zamrzavani, kada oni nemaju masu, energiju i položaj u prostoru?
Nisu bila zamrzavana mrtva tijela iz kojih su Tetani htjeli da se izvuku, već njihova energetska polja oko
fizičkih tijela. To je postizano prskanjem mješavine zamrznutog alkohola i glikola u vidu finog spreja, što je
stvaralo izuzetno niske temperature koje paraliziraju elektronske vibracije u njihovoj blizini. U ovom slučaju to
 45
su bile vibracije energetskog polja Tetana.
U OT materijalima slijedi detaljan opis implantiranja. Zamrznuti Tetani stavljani su na ivice i u grotla
nekih vulkana u Aziji i na pacifičkoj obali Amerike. Potom su aktivirane nuklearne eksplozije u vulkanima koje
su uništavale zamrznuta fizička tijela Tetana. Te eksplozije stvarale su snažne elektronske vjetrove koji su
nosili Tetane uvis. Oni su tada hvatani elektronskim instrumentima i lijepljeni su na specijalne trake, a potom
su implantirani elektronskom hipnozom i tako im je stvaran prvi, najraniji engram, kojim su sprječavani da
postanu slobodna Bića, jer im je svaka misao o slobodnom djelovanju i Spiritualnim ciljevima izazivala
patnju, kritičke misli i odbojnost.
Za Aspektiku je značajan slijedeći podatak iz sajentološkog učenja OT-3. Na svakom Ljudskom Biću i
oko njega, u njegovom psihoenergetskom polju, nalazi se veći broj drugih Tetana, pojedinačno ili u
grozdovima. To su Tetani koji nisu uspeli naći odgovarajuća individualna fizička tijela u koja bi ušli i koristili ih
kao svoje nosače. Stoga se oni, kao psihičke pijavice, lijepe za auru koja se nalazi oko fizičkog tijela neke
osobe i u izvjesnoj mjeri utiču na njeno ponašanje, jer su i oni implantirani. Habard ih je nazvao tjelesnim
Tetanima, premda se oni ne nalaze samo u tijelu, već i u njegovoj auri ili psihoenergetskom polju koje
okružuje tijelo. Oni svojim psihičkim usmjerenjem utiču na čovjekov proces mišljenja i osjećanja, naročito
tako što sprečavaju svaku misao o Spiritualnom razvoju, slobodi djelovanja i mišljenja, a svaka ideja o
napuštanju ove planete, životu u kozmosu i tome slično izaziva strah, nervozu ili oboljenja. Pri tome čovjek
njihove ciljeve i implantirane stavove doživljava kao svoje, premda ne umije da ih objasni na zadovoljavajući
način.
Treba držati na umu kako ih je Habard otkrio. Kada je sajentološkim procesiranjem potpuno očistio
reaktivni duh nekog Klijenta, on je očekivao da će se takav čovjek ponašati kao zdrava, dobro integrirana,
socijalno prilagođena i sretna osoba i da će svoje problemske situacije rješavati kao savršen kompjuter. Ali
je utvrdio da i tako očišćeni ljudi ispoljavaju agresivne i asocijalne ideje, opsesivne misli i depresije.
Objašnjenje te pojave bilo je u tome što su takvi sadržaji poticali ne od samog očišćenog Klijenta, već od
tjelesnih Tetana u njegovom energetskom polju. Budući da Klijent nije bio svjestan njihovog postojanja, on je
takva nepoželjna ponašanja tumačio kao svoje otuđene Aspekte. Da bi čovjek nastavio svoj Spiritualni razvoj
poslije dijanetičkog čišćenja bilo je neophodno, utvrdio je Habard, u slijedećoj fazi, očistiti oditiranjem
njegove tjelesne Tetane od implanata. O tome govore OT-materijali.
Cilj OT-2 bio je da ukloni prvobitni implant izazvan u Ljudskom Biću prije 75.000.000 godina.
Cilj OT-3 stupnja da oslobodi Ljudsko Biće tjelesnih Tetana, koji su također implantirani i utiču na
njegovo ponašanje.
Implanti, kao i tjelesni Tetani, ne nestaju sa smrću fizičkog tijela, jer su vezani za psihoenergetsko
polje čovjeka ili njegovo individualno nesvjesno, koje ga prati iz inkarnacije u inkarnaciju. Međutim, tjelesni
Tetani ponekad mijenjaju svoje nosače, odnosno prelaze iz aure jedne osobe u auru druge, tražeći
najpogodniji nosač za svoje ispoljenje.
Podaci koje sam ovdje naveo zvuče većini zdravorazumskih ljudi kao izljev mašte nekog ljubitelja
naučne fantastike. Ali to je fantastika od koje se donedavno moglo ozbiljno razboljeti. Jer izlaganje takvim
podacima restimuliralo je mnoge ljude i njihove implantirane ideje bi počele da se aktualizuju u obliku
nemira, strepnje, straha, opsesivnih ideja ili, ponekad, tjelesnih oboljenja. Sajentolozi starog kova i danas
vjeruju da je odavanje ovakvih podataka široj javnosti opasno. Taj stav je začet instrukcijama samog Rona
Habarda, koji je u OT-3 materijalu 28. oktobra 1968. godine napisao svojom rukom: “Taj implant je sračunat
da ubije (preko zapaljenja pluća i na slične načine) svakog tko pokuša da ga razriješi. Ova opasnost je
uklonjena kada sam ja razvio odgovarajuću tehniku... Decembra 1967. godine znao sam da neko mora da
se baci u to. Ja sam to učinio i isplivao sam nokautiran, ali živ. Vjerojatno sam prvi koji je u tome uspio u ovih
75.000.000 godina. Ja sada raspolažem sa svim podacima, ali samo ovi koji su vam dati su neophodni.”
Većina Sajentologa tvrdi da je Habard otkrio postojanje tjelesnih Tetana, ali Džefri Filbert u svom
neobjavljenom, ali proslavljenom, rukopisu “Obnovljeni ekskalibur” tvrdi da se jedan istraživač sa tom idejom
obratio Habardu još 1958. godine, ali da je ovaj odbacio kao izmišljotinu.
Da li su ljudi u prvo vrijeme zaista umirali kada bi se izložili materijalima OT-2 i OT-3, ja ne znam.
Premda ranije nisam vjerovao nijednu riječ od tih tvrdnji, uvjerio sam se iz ličnog iskustva i iskustava mojih
bliskih suradnika da su mnogima izbijala blaža ili teža oboljenja. Najčešće bi se ispoljila preko sluzokože
nosa, očiju, desni, grla, anusa i spolnih organa. Neki su dobijali iznenadne i neobjašnjive napade straha i
panike, a kod mnogih su se javile jake alergije. Istini za volju, ti poremećaji nisu bili trajni. Prošli bi poslije
nekoliko dana ili sedmica. Sada je to malo vjerojatno, tako da mogu mirne savjesti objaviti te podatke. Evo
zašto.
Opisani događaji čišćeni su na hiljadama Klijenata, tako da je njihov potencijal za restimulaciju drugih
ljudi sasvim iscrpljen preko kolektivnog nesvjesnog. Početkom sedme decenije mnogim oditorima bile su
potrebne mnogobrojne seanse solo oditiranja da bi uklonili naboj sa tih događaja, a sada je za to dovoljno
nekoliko diskreiranja Metodom-1 ili dosljednim Prihvaćanjem, ali i bez njih poremećaj prolazi za kratko
vrijeme. Tu se iznova srećemo sa fenomenom stotog majmuna: kada dovoljan broj ljudi prođe uspješno kroz
izvjesna iskustva, ma koliko bila neprijatna, ostali ih slijede bez teškoća kao dobro utabanim putem.
Do ovog trenutka nekolicina Nezavisnih Sajentologa je objavila djelomično OT-2 i OT-3 materijale, a
već cirkuliraju i preko elektronske pošte. Pa ipak, L. Kin u svojoj knjizi, u kojoj je do sada najdetaljnije
opisano implantiranje Atmana i čitava njegova historija u ovom univerzumu, upozorava čitaoca: Opomena!
Svako tko nastavi da čita preko ove točke čini to na sopstveni rizik!
 46
A potom daje praktičan savjet: Ako preuzmete na sebe rizik usprkos ove opomene i osjetite neko
neprijatno osjećanje, mučninu ili nesanicu na bilo kojem mjestu u tekstu, evo što možete uraditi.
“Uzmite vitamine C, E, B1, kalcij i magnezij u velikim količinama... da ojačate energetsko polje tijela”
itd. Potom detaljno opisuje postupak koji čitalac treba primijeniti ukoliko ga sadržaj knjige restimulira.
Postoji još nekoliko verzija katastrofe koja je zadesila ovaj dio galaksije. Najpoznatija je ona koju je
1987. i 1988. objavilo Markev društvo. Godine 1991. u knjizi “Praktičan kurs Gnostičkog Okultizma” iznio
sam podatke o takozvanoj Civilizaciji M, koji potiču uglavnom od te Neognostičke grupe. Premda su Markev
materijali u još većoj mjeri od Sajentoloških ličili na naučnu fantastiku, bilo je dosta opipljivih pokazatelja da u
njima ima istine.
U odnosu na Habardovo učenje, Markev teorija se slaže u pogledu tri stvari: da je postojala Galaktička
federacija (u Markev materijalima naziva se Subgalaktičkom federacijom, jer se prostirala na planetima
jednog dijela galaksije), da je izvršeno masovno implantiranje bezmalo svih njenih žitelja i da su se ti
događaji odigrali prije oko 75.000.000 godina. Ostali podaci se razlikuju u velikoj mjeri.
U Markev materijalima tvrdi se da su žitelji Subgalaktičke federacije imali ne organska, već vještačka,
androidna tijela. Ova razlika dovela je do sasvim različitih posljedica, pogotovo u prikazu načina života i
nivoa koje je to društvo imalo. Atmani koji su se koristili androidnim, elektronskim, tijelima nisu osjećali bol i
glad, niti su bili podložni bolestima i starenju. U toj civilizaciji nije bilo djece, staraca, bolesnih, pa ni liječenja.
U izvjesnom smislu nije bilo ni umiranja, jer bi oštećena elektronska tijela lako bila zamijenjena. Vijek tih
tijela, mjeren zemaljskim vremenom, kretao se između 10.000 i 900.000 godina. U Spiritualnom smislu,
Markev civilizacija je bila superiornija od društva koje u svojim materijalima opisuje Habard i većina
Nezavisnih Sajentologa, jer su Atmani koji su koristili androidna tijela bili stabilno eksteriorni, odnosno
upravljali su svojim vještačkim tijelima iz točke gledišta izvan njih, a dokgod Bića koriste organska tijela ona
su veći dio vremena interiorna, odnosno koriste točku gledišta iz tijela. To dovodi do toga da se Atman u
organskom tijelu u velikoj mjeri identificira sa njim, a sa androidnim tijelom to nikada ne čini, jer ima prirodnu
tendenciju da se od njega raspoistovjeti, kao što malo tko može da se poistovjeti sa svojim automobilom ili
drugim prijevoznim sredstvima.
Obje teorije govore o masovnom implantiranju, ali se tehnički podaci razlikuju. Markev govori o
tuđinima koji su došli u ovaj dio galaksije i preventivno razorili Markev civilizaciju, da ne bi previše ojačala i
tako ih ugrozila, a dozvoljava se i mogućnost da je to bio pljačkaški pohod. Potom su u prostor oko Zemlje i
drugih planeta koje su sačinjavale Galaktičku konfederaciju stavljene implantne stanice, kao neka vrsta
elektronskih klopki. Atmani su se, lišeni dotadašnjih tijela i mogućnosti da ih zamijene drugima, usmjeravali u
slobodan kozmički prostor i nailazili bi na implantne stanice, koje bi ih privukle svojim zračenjem, kao što
svjetlost privlači noćne leptire. Kada bi ušli u implantnu stanicu, njihova budućnost bi bila zapečaćena za
veći broj slijedećih inkarnacija, jer bi bili implantirani da osjete strah pri svakoj pomisli na slobodu, odlazak sa
Zemlje, razvoj svojih telepatskih i ostalih psihičkih sposobnosti i tome slično. Tada su bili prinuđeni da
uzimaju i koriste inferiorna organska tijela, na koja je lako utjecati, jer osjećaju bol. Da bi se njihov razvoj
kontrolirao na najefikasniji način, među njima su stvorene podjele po rasama, narodima, jezicima i sličnim
kriterijima i implantirani su da osjećaju neprijateljstvo prema pripadnicima drugih grupa, sklonost prema
svireposti u odnosu na njih i tome slično.
Za razliku od implantnih stanica u Markev učenju, Nezavisni Sajentolozi koji slijede učenje pokojnog
“kapetana” Bila Robertsona obznanjuju da su eksperimentalno, putem oditiranja, potvrdili podatke koje
Habard daje (izvor tih podataka je takozvana “Audiotraka br. 10”) o postojanju elektronske mreže, koja se
nalazi na visini od samo 26,5 kilometara iznad površine Zemlje. Njena debljina bita je 300 metara i
podsjećala je na elektronsko saće. To nije bila materijalna, već energetska tvorevina, tako da se nije mogla
vidjeti, ali se posljedice njenog djelovanja mogu pratiti. Ona je podsjećala na zavjesu od mlazova toplog
zraka koja se instalira zimi na otvorene ulaze u robne kuće. Dok ne stupite u toplu zračnu struju vi je ne
vidite, ali je tada sasvim dobro osjetite. Kozmonauti koji su bili lansirani u Zemljinu orbitu ili su letjeli na
Mjesec prolazili su kroz tu mrežu ne primjećujući je, ali bi tada bili “ozračeni” implantima. Kao što tijelo strada
kada se ozrači velikom dozom “X” zraka, a ne osjeća ih, tako isto ličnost i psiha trpe posljedice od ovakvog
nevidljivog implantiranja, jer su u toj elektronskoj mreži koncentrirani svi podaci o implantu i uvijek se
aktiviraju kada podložna osoba uđe u oblast njenog djelovanja. Kao dokaz da se to doista događa, pripadnici
grupe koju je stvorio Bil Robertson (Ron”s Org) navode da su kozmonauti koji su prošli kroz mrežu postajali
ili religiozni mistici ili alkoholičari i narkomani.
Iako se ovi podaci prikazuju kao novootkriveni, oni predstavljaju samo osuvremenjena tvrđenja koja
srećemo u klasičnom okultizmu o postojanju Nahaša ili astromentalne zmije što opasuje planetu Zemlju i,
kao neka vrsta energetske bodljikave žice, sprečava nedovoljno očišćena Ljudska Bića da napuste njenu
sferu poslije smrti njihovih fizičkih tijela. Štoviše u starovjekovnom Gnosticizmu ta prepreka nazvana je
“neprolaznim prstenom”, koji odvaja ispoljeni svijet, pun patnji i gadosti od uzvišenog svijeta Plerome ili
Punoće Božje i sprečava neupućene da napuste zemaljsku tamnicu. Perati, pripadnici najmističnije od svih
gnostičkih sekti, znali su tajnu prolaza kroz neprolazni prsten. Kao što sam spomenuo na drugim mjestima,
ime “Perate” znači “Oni koji znaju da se probiju”, “Oni koji znaju da prođu kroz nebeski svod”.
Postoji vrlo malo Ljudskih Bića koja mogu da prođu kroz ovu mrežu nedirnuti. To su Bića koja su
dostigla visok nivo svijesti i Spiritualne čistoće, a to znači Bića koja su se raspoistovjetila od tijela, duha, čak i
samog postojanja, tako da implantna mreža nema preko čega da na njih djeluje. Kada se takve osobe, koje
često na početku nemaju svijest o svom stanju, aktivno angažiraju u nekom od gnostičkih procesa, brzo se
 47
otkrije da sa njima ima malo toga da se radi. Obično male teškoće u svakidašnjem životu. One vrlo brzo
rehabilitiraju sjećanja prošlih života i događaja koji imaju mnogo zajedničkog sa OT-3 materijalima, iako
nikada nisu imali prilike da to negdje pročitaju ili čuju u ovom životu.
Prilikom oditiranja ili drugih gnostičkih procesa sve češće se nailazi na ljude koji su bili članovi
takozvane Galaktičke Patrole i kao kozmički misionari došli na zemlju. O takvim osobama L. Kin piše:
“Takvi ljudi su obično lišeni ikakve pomisli na to i žive miran i običan život, tako da su obično
zaprepašteni doživljenim uvidima o svojim onostranim ciljevima i misiji. Bez obzira koliko uporno pokušavali
potisnuti i odbaciti takve spoznaje “naučnim skepticizmom” i “realnim gledanjem na stvari”, oni u tome ne
mogu uspjeti i zbog toga se sve gore osjećaju. Međutim, kada jednom prihvate svoju misiju, oni se osjećaju
kao da su konačno našli svoj svrhovit put kao Tetani (a ne prosto kao stanovnici Zemlje). Njihovi životi tada
imaju tendenciju da se ubrzaju i pretvaraju se u uzbudljivije igre nego ranije.”
Većina Bića čija svjesnost nije na tako visokom nivou može proći kroz mrežu kada ulazi, ali ne može
da izađe napolje, kao iz neke velike mišolovke. Na našoj planeti u ovom trenutku postoji veliki broj osoba
koje su, u stvari, udošlice, Bića sa drugih planeta, koja su došla na Zemlju poslije katastrofe o kojoj govore
Habard i Markev društvo, ali su prilikom ulaženja, odnosno prolaska kroz elektronsku mrežu, implantirani i
nisu mogli otići sa ove planete. Praktično, većina istaknutih mislilaca, naučnika i umjetnika, kao i mnoštvo
samosvojnih individua, pripada toj skupini. Neki imaju nejasna sjećanja na svoju kozmičku prošlost i živote u
drugim civilizacijama u kozmosu. Nikola Tesla piše u svojim autobiografskim spisima da je polovinu svog
života provodio u paralelnom svijetu u nekoj drugoj civilizaciji. Premda ne kaže kako su Bića sa kojima je
prijateljevao izgledala i što su radila, on nedvosmisleno ističe da su ona bila u istoj mjeri realna kao i
poznanici iz ovog života. A Wilhelm Rajh je u spisu “Kontakt sa kozmosom” (1957.) doslovno napisao:
“Dvadesetog marta 1956. godine, u 10 sati uvečer, misao o izvjesnoj mogućnosti mi se javila u
svijesti, koja me, bojim se, nikada više neće napustiti: “Da li sam ja čovjek iz kozmosa?” Da li sam ja
pripadnik nove rase na zemlji, stvorene ukrštanjem vanzemaljaca i žena sa zemlje? Jesu li moja djeca
potomci prve interplanetarne rase?... Mnogi događaji iz mog života su, kao posljedica ovog pitanja, došli na
svoje mjesto, a samo do prije četiri dana predstavljali su potpunu neizvjesnost; iskušenje da potvrdno
odgovorim na prethodno pitanje je neodoljivo. Međutim, ja ću odložiti konačan odgovor sve dok ga činjenice
ne potvrde. U međuvremenu nastaviti ću da djelujem na osnovu pretpostavke: Sasvim je moguće da su se
ljudi iz kozmosa spustili na zemlju (ili će to učiniti u budućnosti) i početi se ukrštati sa zemljanima iz
bilo kojeg svog razloga.”
Budući da Rajh nije osvijestio gnostička iskustva o dolasku na zemlju kao Atman, bez fizičkog tijela,
on je pretpostavljao da je jedini način dolaska na zemlju bio u takvom tijelu. Međutim, podaci prikupljeni na
osnovu različitih gnostičkih procesa ukazuju na to da je većina Atmana došla na Zemlju u astromentalnim
tijelima, a ne u kozmičkim letjelicama.
Neke istaknute ličnosti današnjice imale su još određenija iskustva od Rajha, ali su izbjegavale da o
tome govore da ne bi privukle pažnju okoline. Ipak, sve je veći broj individua koje su spremne da to učine.
Pako Raban, jedan od najradikalnijih i najutjecajnijih modnih kreatora, u svojoj nedavno objavljenoj
autobiografiji “Kraj vremena” piše:
“Tokom jednog svog astralnog putovanja vidio sam sve svoje prethodne živote. A imao sam sedam
godina i tada, 1940. godine, nisam ni čuo za reinkarnaciju... Došao sam prije 70.000 godina iz sazviježđa
Orla, iz jedne veoma stare civilizacije sa planete Altar.”
Tisuće sati oditiranja od 1968. godine do danas dovele su do cijepanja i do uništenja implantne mreže
u velikoj mjeri, tako da sada Ljudska Bića mogu proći kroz nju neozračena. Također, na nivou čitave ljudske
rase taj implant je u velikom stupnju potrošen i istanjen, pa podaci o kozmičkoj katastrofi mogu relativno
slobodno da se saopće.
Markev društvo je vodio čovjek po imenu Džon Lorens, a sjedište mu je bilo u Feniksu, u Arizoni.
Nedovoljno upućen čovjek bi mogao pomisliti da su pripadnici društva kao što je Markev čudaci, fantasti i
slične osobe koje imaju slab kontakt sa realnošću. Nije tako. Džon Lorens je direktor jedne od najvećih
američkih kompanija za proizvodnju kompjutera, čija je godišnja produkcija veća od dvije milijarde dolara.
Njegovo ime nalazi se u poznatim izvorima podataka “Tko je tko u USA” i “Tko je tko u svijetu”. On je tipičan
američki čovjek od uspjeha, energičan, sposoban i inteligentan. Prije oko tri godine Markev društvo je
nestalo sa scene i pisma upućena na njihovu adresu u Feniksu vraćaju se sa naznakom “primalac
nepoznat”. Međutim, Džon Lorens je, u pismu koje mi je uputio neko vrijeme prije povlačenja, nagovijestio
takav postupak. On je bio uvjeren da je jedini mogući uspješan način da izbjegnemo nov napad, uništenje
zemaljske civilizacije i ponovno masovno implantiranje da se, ovdje na Zemlji, primirimo i ne pokazujemo
koliko znamo, sve dok nam se sposobnosti toliko ne razviju da budemo u stanju da uklonimo implantne
stanice, koje imaju ulogu elektronske bodljikave žice i proširimo se u slobodan kozmički prostor. Glavnu
smetnju takvom oslobođenju i napuštanju ovog prostora predstavljao je, sve do sada, ljudski mozak, koji je
vrsta elektronskog i perceptivnog interfejsa između Atmana/Tetana i tijela. On je tako programiran (u
implantnim stanicama u kozmičkom prostoru) da njegova čula ne mogu da surađuju sa elektronskim,
androidnim mozgom. Ta neusuglašenost je jedino sigurno sredstvo koje nas sprečava da se pojavimo u
galaktičkom društvu i do ovog perioda djelovala je kao izuzetno efikasna barikada. “Ali mi ćemo to izmijeniti”,
obećao je prije nekoliko godina Lorens, “i okrenuti ćemo tok historije u svoju korist. Pridružite nam se.
Potrebna nam je vaša pomoć.” To je sada teško, jer se Markev društvo, kao što sam rekao, povuklo sa javne
scene. Nijedan od mnogih istaknutih Nezavisnih Sajentologa sa kojim sam u kontaktu ne zna što se sa
 48
Sljedbenicima Markev organizacije u ovom trenutku zbiva.
Ono što sam napisao o posljedicama restimulacije OT-3 materijalima, važi u većoj mjeri za “Markev
Rundown”, odnosno Markev materijale. One se ispoljavaju najčešće u vidu jakih, iznenadnih alergija,
oboljenja sluzokože i napada straha ili panike kod inače smirenih, sređenih i spokojnih osoba. Za rješenje tih
problema Sljedbenici Markeva razvili su poseban postupak oditiranja, čiji je cilj destimulacija Bića od
implanta usađenog prije 75.000.000 godina. Premda je bio jeftiniji od sajentološkog OT-3 stupnja, ipak je bio
skup. Koliko je bio efikasan, ja ne znam.
Habardova zabluda svodila se na vjerovanje da tjelesni Tetani stvaraju nevolje i probleme, da su to
paraziti i neprijatelji kojih se moramo osloboditi. Umjesto toga, možemo ih tretirati kao svoje Aspekte i dovesti
ih Lančanom Tehnikom do Dinamičke Praznine, jer to je i njihov najviši cilj, premda njihovi prvi, neposredni
ciljevi u Ciljnom Lancu mogu biti za čovjeka jako neprijatni.
Većina praktičara Neognostičkih sistema danas gleda na problem tjelesnih Tetana šire od Rona
Habarda i umjesto izraza tjelesni Tetani koristi izraz Entiteti. Taj termin potiče od latinskog “esse”, što znači
“biti”. Rječnici daju više definicija Entiteta. Po svemu sudeći najbolje su slijedeće dvije: “Entitet je stvar ili
pojava koja ima određenu individualnu egzistenciju u realnosti ili ljudskom duhu” i “Entitet je sve što može da
se percipira kao individualna egzistencija”. To može biti pisac ili čitalac ovog teksta, to može biti njegovo
tijelo, bol u ramenu, pritisak u glavi ili sasvim određen problem. Međutim, to nije naziv, već aktualna,
postojeća “stvar”. Entitet može biti dio veće cjeline i on sam može biti djeljiv na svoje dijelove. Suština
entiteta je u tome - vraćam se na prethodne definicije - da on može biti percipiran kao individualna jedinica
bilo u materijalnoj i društvenoj realnosti, bilo u ljudskom duhu, svjesnom ili nesvjesnom.
Sve je živo, sve što postoji obdareno je manje ili više jasnom sviješću, sve jeste svijest. Stoga će svaki
dio velikog oceana svijesti biti za vas entitet ako tako odlučite i ako se tako ponašate prema tom dijelu
svijesti. Možete komunicirati sa njim i prihvatiti da ima svoju individualnost i svoj život. To ne znači da oni
zaista jesu ili nisu nezavisna Bića i to uopće nije važno. Za praktičan rad važno je da se oni ponašaju kao da
jesu, pa smo stoga u stanju da komuniciramo sa njima kao sa individualnim jedinicama. Ćelija ljudskog tijela
ima svoju posebnu svijest, grupa ćelija također, svijest imaju organi i grupe organa itd. Pored Aspektike, i
prije nje, sa Entitetima su radili i rade Šamanizam, različiti sistemi egzorcizma, Ritualna magija, Geštalt
Terapija, NLP, Holodinamika, Transakciona analiza i mnogi drugi. Izučavanje različitih starih i suvremenih
sistema razvoja svijesti ukazuje da svaki takav sistem, pokušavajući da oslobodi Ljudsko Biće, prije ili poslije
mora da se suoči sa Entitetima. To je također iskustvo mnogih individualnih istraživača.
Robert Monro, biznismen koji se proslavio svojim knjigama o astralnoj projekciji, izdao je posebnu
audio traku posvećenu Entitetima. Materijali na toj traci primljeni su čeneliranjem sa planova Više Svijesti. Po
njemu, upravo svjesni i nesvjesni Aspekti ličnosti drže naše tijelo zakovano u materijalnoj realnosti. Njihova
misaona energija često preplavljuje našu svijest i nama padaju napamet misli koje nas iznenađuju, zbunjuju
ili ponižavaju. Ovo je drugim riječima izražena ista ideja koja je toliko opsjedala Habarda.
Arhetipovi su također Entiteti, premda su tokom normalnog života duboko pokopani u nesvjesnom. U
određenim situacijama oni bivaju aktivirani i tada prodiru u svijest i sa velikom snagom opsjedaju individuu,
tako da je najčešće primorana da se sa njima identificira. Karakteristični su Vječito dijete, Heroj, Velika
svećenica, Mag, Žrtva, Pustinjak itd.
“Mali ljudi” je termin koji za Entitete koriste šamani plemena Seminola. Po njihovim tvrdnjama, kada se
mali ljudi posvađaju ili stupe u sukob, javljaju se tjelesna i duševna oboljenja. Ako prevedemo to na razumljiv
jezik, do takvih poremećaja dolazi uslijed konflikta energetskih masa i energetskih tokova.
Entitet možemo sebi predstaviti kao ograničeni dio svoje svijesti na koji smo se usredsredili ili dio
svoga tijela obdarenog sviješću na koji smo usmjerili pažnju. Najčešće je to koncentrat sopstvenih misli i
osjećanja sasređenih u energetsku formu. Drugim riječima, dio nas. Osoba ih postaje svjesna kada oni
djeluju negativno na nju. Ali oni također omogućavaju druge točke gledišta sa kojih bolje možemo da
shvatimo što u nama postoji i što se u nama događa, tako da smo u stanju da preko njih naučimo korisne
lekcije i nastavimo svoj razvoj.
Praksa pokazuje slijedeće: Jedina nevolja nastaje kada se sa Entitetima identificiramo!
Zanimljivo je da je moguće svjesno i namjerno stvoriti Entitet obdaren sviješću. Takvi veoma
komplicirani postupci bili su opisivani još u srednjovjekovnim magijskim tekstovima, ali je moguće to postići
na jednostavan i kontroliran način. Dobar primjer za takav postupak je opit grupe kanadskih parapsihologa
izvršen sedamdesetih godina ovog vijeka. Eksperiment je izvelo osam članova Društva za psihička
istraživanja u Torontu pod vodstvom A.R.G. Ovena. Nijedan od osmoro učesnika eksperimenta nije bio
parapsihološki obdaren. Cilj im je bio da stvore, putem intenzivne koncentracije i vizualizacije, kolektivnu
misaonu formu ili mentalno-emocionalni koncentrat obdaren posebnom sviješću, drugim riječima Entitet.
Na početku su stvorili vještački identitet, fizički izgled i prošlost osobe koju su nazvali Filip Ajlsford.
Zamislili su da je rođen 1624. godine u Engleskoj, da je postao vitez sa šesnaest godina i imao značajnu
ulogu u Građanskom ratu na strani rojalista. Bio je prijatelj Čarlsa II i radio kao njegov tajni agent. Doživio je
ljubavnu aferu sa mladom Cigankom. Kada je njegova supruga to otkrila, optužila je suparnicu za
vještičarstvo i ova je bila spaljena na lomači. Očajan zbog toga, Filip je izvršio samoubistvo u svojoj tridesetoj
godini.
Ovenova grupa je pokušavala da spiritističkim sredstvima prizove tako stvorenog Filipa. Pored toga
uporno su ga vizualizirali, meditirali o njemu i diskutirali detalje iz njegovog života. Tokom spiritističkih seansi
neki članovi Ovenove grupe imali su veoma žive slike Filipa. Poslije nekoliko mjeseci javili su se
 49
psihokinetički fenomeni: stol koji su koristili u seansama počeo je da podrhtava i da se pokreće naizgled sam
od sebe, njegova površina je vibrirala, čuli su se snažni udari i lupa.
Filip je na pitanja davao odgovore u skladu sa svojom izmišljenom prošlošću, ali je davao i druge
historijski točne informacije o stvarnim ljudima i događajima. Oven i njegovi suradnici tumačili su to
priticanjem informacija iz kolektivne nesvijesti njihove grupe. Fenomen levitacije koji se ispoljavao u grupi
snimljen je na film 1974. godine, a članovi su tvrdili da na svoja pitanja čuju Filipove odgovore izgovorene
šapatom.
Uspeh Ovenove grupe podstakao je i druge grupe u Torontu i Kvebeku da počnu sa ovakvim
eksperimentima, pa su tako stvorene Francuska špijunka iz II. svjetskog rata Lilit. srednjovjekovni alkemičar
Sebastijan i čovjek iz budućnosti Aksel. Svi oni ispoljili su osobine slične Filipovim.
Ove podatke naveo sam da bih ukazao na činjenicu da ono što Sajentolozi nazivaju Entitetom ima iste
karakteristike kao i bilo koji drugi Aspekt sa kojim radimo u Aspektici. To je energetski koncentrat obdaren
posebnom sviješću, ma koliko bila na niskom nivou, sa kojim se može stupiti u komunikaciju.
Jednostavan i dosta efikasna metoda općenja sa Aspektima je šestostepeno preramljivanje koji su
uveli NLP praktičari (vidi “Psihološke vještine menadžera” Srđana Mihajlovića). Nasuprot raširenom stavu da
su Entiteti koji posjedaju osobu uvijek zlonamjerni, osnovna pretpostavka NLP praktičara, koja se pokazala
ispravnom, jeste da je svako ponašanje u osnovi dobronamjerno, svaki Entitet hoće da zadovolji neku
potrebu, da ispuni želju ili ostvari koristan cilj. Ali neki od načina kojima pokušava da to postigne su
prevaziđeni i mogu da se zamijene primjerenijim ponašanjem. Koje je to ponašanje govori nam Aspekt preko
uspostavljenog sistema komuniciranja. To je postupak u kome na konkretna pitanja koja čovjek postavlja
neki oblik njegovog ponašanja (mi bismo rekli Aspekt) daje odgovore o svom prvom, neposrednom cilju. Ali
NLP praktičari su se zadovoljili time da im Aspekt saopći efikasniji i primjereniji oblik ponašanja i na tome se
priča završila.
Mnogi Nezavisni Sajentolozi, NLP Praktičari i Sljedbenici drugih sistema Novog Doba ukazuju da
traganje za korijenima, odnosno primarnom intencijom nekog Aspekta (taj smjer kretanja sam nazvao
“Kako”) otkriva njegovu pozitivnu usmjerenost. To je nesumnjivo točno. Ali u Aspektici koristimo suprotan
smjer kretanja (“Što”): pristupamo Dijelovima Ličnosti ili Aspektima teleološki, tragamo za njihovim ciljevima,
koji u Ciljnom Lancu proishode jedan iz drugog sve do Konačnog Cilja koji je uvijek Spiritualne, uzvišene
prirode.
Entitet ne mora da se ispolji kao osoba, niti vi treba da ga prikazujete sebi antropomorfistički. Ali ako
se tako ispolji, prihvatite ga kao osobu. Inače, kao i svaki drugi Aspekt, on može da se javi u vašoj svijesti
kao obojeno tijelo, pravilno ili nepravilno, balon, oblak, lopta, čovječuljak ili tijelo promjenjivog oblika kao
tekućina koja se komeša.
Stupite sa njim u komunikaciju kao sa svjesnim Bićem. Kada god vam da odgovor, zahvalite mu se
kao što biste to učinili razgovoru sa bilo kojom osobom.
Radite sa njim Lančanu Tehniku i dovedite ga do njegovog prvog cilja na Ciljnom Lancu. Kod Entiteta
o kojima govori Habard, kao i kod zlih duhova, prvi cilj je često negativan, na primjer da nanese bol i zlo
ljudima, da ih uznemiri, osveta i slični.
Već će slijedeći cilj biti pozitivan. Izuzetno rijetko i drugi cilj na Lancu može biti negativan, ali ako jeste,
ne uzbuđujte se. Nastavite sa primjenom Lančane Tehnike do Najvišeg Cilja.
Međutim, iako možemo prihvatiti da je Aspekt sa kojim radimo ponekad sajentološki Entitet, koji se
kao psihička pijavica zalijepio za našu auru ili boravi u tijelu, treba uvijek zadržati kauzalan odnos prema
njemu. Mi smo mu dozvolili da bude tu, mi smo ga na ovaj ili onaj način prizvali ili stvorili itd.
Postavlja se pitanje, zašto je neka osoba podložna utjecaju nepoznatih Entiteta koji često izazivaju
nepoželjne posljedice? Razlog je jednostavan - i ta osoba je Entitet u najširem smislu reći. Kao dio pravila u
životnoj igri koju igramo, mi smo se složili da, kao Entiteti, imamo moć ili sposobnost da komuniciramo sa
drugim Entitetima ili utičemo na njih, bilo da su u tjelesnoj formi ili bestjelesni, a također da oni imaju istu
takvu moć i sposobnost u odnosu na nas. U životnoj igri individualni Entiteti – ja, ti, on, ona - složili su se
nekada sa pravilom da mogu uzrokovati posljedice na drugima i drugi na njima.
Prednost Aspektnog Procesa u radu sa Entitetima nad OT procesima je u tome što u Aspektici
Praktičar nikada ne dolazi u položaj posljedice, on uvijek ima kauzalni stav da je on to uzrokovao i da će on
također uzrokovati uklanjanje ili integraciju nepoželjnog Aspekta. Tome nasuprot, OT praktičar često pravi
grešku i tretira implante kao nešto što je njemu učinjeno, čija je on posljedica ili žrtva i za što nije odgovoran
(vidi materijale o OT-3 i Markevu). A bez preuzimanje kauzalne pozicije nema ni uklanjanja nepoželjnog
stanja. Neprihvaćanje odgovornosti za sva svoja iskustva čini zaludnim svaki pokušaj da se iskorači iz
sopstvene sudbine.
Ako ste savladali Aspektni Proces, bilo na Jednodnevnom Kursu na brz i jednostavan način, bilo uz
pomoć ove knjige i partnera, kada naiđete na restimulaciju koja izgleda kao da potiče od opisanog implanta,
od negativno usmjerenih Entiteta ili od poremećaja koji nalikuju na njih, nećete morati razmišljati o hiljadama
dolara koji se traži za pomoć te vrste, niti će vam biti potrebne prethodno navedene mjere predostrožnosti o
kojima piše L. Kin. Riješiti ćete, taj problem brzo i efikasno preko Aspektnog Procesa. Jer i tjelesni
Tetani/Atmani, odnosno koncentrati psihičke energije u auri obdareni sviješću, hoće istu stvar kao i bilo koji
drugi Entitet - hoće svoj Konačni Cilj, spajanje sa Prazninom iz koje su potekli.
Tjelesni Tetani ispoljavaju se kao bilo koji drugi nepoželjni Aspekti - u obliku blagih zdravstvenih
poremećaja kao što su alergije ili bolovi u nekim dijelovima tijela, zatim kao prisilne misli, trajni strahovi i
 50
strepnje, nastupi agresivnog ponašanja ili depresije i tome slično. Njihov neposredni cilj je da izazovu takva
stanja, ali je njihov Konačni Cilj, ponoviti ću, isti kao kod bilo kojeg drugog Aspekta - praiskonska Praznina.
Ljudi koji su primjenjivali Aspektni Proces ponekad su radili sa tjelesnim Tetanima, a da nisu to ni znali.
Uzgred rečeno, stara gnostička mitologija predstavlja bezmalo savršenog preteču sajentološke teorije:
gnostički Demijurg je očito Ksenu; zarobljavanje Božanskih Iskri u tjelesnu tamnicu i izazivanje zaborava u
njima nije drugo do proces implantiranja Bića; tajne gnostičke formule oslobađanja od vlasti Arhona
predstavljaju jasnu paralelu gnostičkom procesiranju itd.
O tehničkom postupku uklanjanja tjelesnih Tetana nemam što da dodam, izuzev da sa njima radite
Aspektni Proces kao sa bilo kojim Aspektima. Ja vam ne savjetujem da se upuštate u istraživanja da li je
neki Aspekt, sa kojim radite, nastao na ovaj ili onaj način. Ali ako ste voljni da uložite vrijeme i napore u to,
možda ćete imati interesantnih iskustva.

POVRATAK DUŠE: NAJBOLI I NAJSRETNIJI DIO MENE

Strogo uzevši, Povratak Duše nije dio Aspektike, jer je ona originalan i samosvojan sistem. Unio sam
ga u sadržaj i često sam ga radio grupno na Kursu Aspektike, zato što se u njemu također radi sa Aspektima
i zbog dobrih rezultata koje daje.
Povratak Duše je proces ponovnog sticanja dijelova ličnosti koje je individua negdje ostavila ili
izgubila, ili koje je netko od nje pozajmio ili uzeo. Cilj ovog procesa je učiniti osobu cjelovitijom i u većoj mjeri
integriranom.
To je u stvari suvremena verzija šamanskog postupka, prakticiranog u šamanskim tradicijama Amerike
i Azije. Sastojao se iz manje ili više složenog rituala, koji je u šamanu izazivao stanje transa. U takvom
izmijenjenom stanju svijesti šaman bi se identificirao sa Klijentom i odlazio Vremenskom Stazom u njegovu
prošlost ili alternativne svjetove da bi našao Dio ličnosti koji je nedostajao Klijentu i pozivao ga da se vrati
sopstveniku.
Suvremenu verziju ovog postupka razvili su, koliko je meni poznato, Roland Bakli, Dženi Keje i grupa
njihovih suradnika u Australiji. Ja sam ga preuzeo, još više pojednostavio i ponekad prakticirao u radu sa
individualnim Klijentima. U osuvremenjenom postupku mi šaljemo Klijenta da sam putuje u svoju prošlost, ali
se pokazalo korisnim da sazna porijeklo ovog procesa.
Većina ljudi bez teškoća prihvaća metaforu o dijelovima sebe koji su negdje ostali. Ona izgleda kao
prirodan način gledanja na takvu situaciju.
Povratak Duše je jednostavan proces. Obzirom na uloženo vrijeme on je izuzetno efikasan. Ostali
Gnostički procesi idu mnogo brže i lakše kada se prethodno uradi Povratak Duše. Neki Praktičari (Roland
Bakli i Dženi Keje) tvrde da Klijenti na takav način očiste i do 3/4 svojih problema. Premda je ovakva tvrdnja
možda pretjerana metoda je sasvim sigurno djelotvorna. Ako su značajni Dijelovi ličnosti otcjepljeni i u
prošlosti blokirani, onda se ne mogu očekivati stabilni rezultati od procesa koji te Dijelove ne zahvaćaju, jer
tokom njih nije prisutna cijela osoba. Naročito su neka iskustva praćena gubitkom Dijelova ličnosti, moći ili
sposobnosti. To su iskustva koja nagone osobu da odcijepi Dio sebe. Ona to čini da bi lakše preživjela bolnu
situaciju, kao što gušter u kandžama grabljivice ostavlja dio repa da bi preživio. Kasnije gušteru izraste
izgubljeni dio, ali se za čovjeka tokom daljeg života pokazuju neprijatne posljedice takvog gubitka Dijela
sebe, jer on više nije cjelovita ličnost. Treba istaći da i drugi Gnostički procesi indirektno vrše osvješćivanje i
povratak potisnutih Dijelova ličnosti. U Povratku Duše to činimo direktno.
Čovjek je u osnovi cjelovit, on inherentno posjeduje sve kvalitete koji su mu potrebne. Kada u jednom
trenutku nije tako, razlog je uvijek u tome što je nekada podijeljen i svoja iskustva ne doživljava cjelovit. Ako
je Klijent “izgubio samopouzdanje”, ono se negdje nalazi. Ono nije nepostojeće. Može da se nalazi na nekoj
zabavi, 30 godina daleko u prošlosti, na kojoj je Klijenta odbila djevojka u koju je bio zaljubljen, a okolina
zbog toga ismijala. Ta zabava još uvijek traje, muzika još uvijek svira i otcjepljeni Dio svo vrijeme pati. Taj
Dio treba naći i povratiti.
Budući da mi za Dušu ili Istinsko Biće koristimo termin Atman, postavlja se pitanje da li pod Povratkom
Duše mislimo na povratak nekog dijela Atmana? Svakako ne, jer Atman je Individua (In-dividua), što znači
“Nedjeljiv” i ne može se svoditi na dijelove. Pod Dušom u ovom procesu podrazumijevamo skup ličnih
kvaliteta, sposobnosti ili osjećanja. Najčešće je to emocionalni kapacitet osobe. Na primjer, žena od 45
godina bila je, kao beba ostavljena duže vrijeme u kolijevci, što je na nju traumatski djelovalo i ona je izgubila
sposobnost da se osjeća kao beba. A ona kao odrasla osoba treba imati pristupa i takvom osjećanju, pored
ostalih. Stoga, kada se javi svijest o izgubljenom osjećanju, slijedi pitanje Praktičara: “Da li je tada Dio tebe
otišao?” Ili “Da li si tada izgubila Dio sebe?” I potom: “Da li bi ti željela da ti se on vrati?
Moguće je vidjeti nagovještaje o izgubljenim Dijelovima ličnosti kada ljudi govore o svojim bolnim
iskustvima. “Tada je sva moja sigurnost nestala.”, “Ona mi je ukrala srce”, “Odnio je moju sreću sa sobom”,
“Izgubio sam svoju djetinju nevinost”, “Tada sam izgubio snagu”, “Moja ljubav je zauvijek ostala na tom
ljetovanju”.
Ponoviti ću da u ovom procesu kao Dio ili Aspekt prihvaćamo skup ličnih kvaliteta, sposobnosti ili
osjećanja. Osoba osjeća nedostatak tog izgubljenog Dijela. Taj Dio možemo posmatrati kao skup jedinica
pažnje ili Spiritualne energije. Što je najvažnije, praksa pokazuje da on ima sopstvenu svijest i sopstveni
život koji živi sasvim odvojeno od cjeline ličnosti. Kada se taj Dio reintegrira sa ostatkom ličnosti, mi ga više
 51
ne zovemo Dijelom, već se obraćamo toj osobi kao cjelini.
Proces ide ovako. Na početku tražimo od Klijenta da skenira ili brzo prođe u mislima svoj život i nađe
točke na kojima su se dogodila iskustva poslije kojih iznenada više nije imao moći i sposobnosti koje su
prethodno bile prisutne.
Prvo treba utvrditi da li je Klijent spreman da slijedi tu metaforu. Pošto se prisjeti takvog iskustva i
restimulira ga, postavljate mu pitanje:
“Jesi li ti tada izgubio neki Dio sebe?... Da li ti taj Dio nedostaje?”
Ukoliko je odgovor odrečan, besmisleno je da radite ovu tehniku.
Ako je potvrdan i po Klijentu se to vidi, usmjeravamo Klijenta da taj dio Duše povrati:
“Da li hoćeš da ga nađemo i vratimo tebi?” Kada Klijent potvrdi slijedi:
“Gdje je taj dio sada?”
Ako Klijent oklijeva, treba mu dati izvjestan nagovještaj što treba da radi:
“Je li taj dio u prošlosti?... Je li sada tu negdje oko tebe?... Da li se taj Dio tebe krije?... Da li ga neko
drugi sada posjeduje?...”
Najčešće se taj dio nalazi u prošlosti i ostao je istih godina kao kada ga je Klijent izgubio.
Druga najčešća mogućnost je da ga je Klijent dao nekoj drugoj osobi, na primjer u nekom odnosu
ispunjenom emocijama i da je još uvijek kod te osobe. Ali, sve je moguće. On može biti u bilo kojoj
alternativnoj dimenziji. Veoma često su dijelovi ličnosti u poetskim, bajkovitim ili vilinskim svjetovima: “U
zalasku sunca na ljetovanju prije 30 godina”, “U očima djeteta”, “U zvjezdanoj noći kada sam bio najsretniji u
životu” i tome slično.
Ako je Klijent prošao Kreaton, treba da se uputi Vremenskom Stazom u vrijeme u kojem se taj Dio
nalazi. Ukoliko nije, jednostavno mu recite da ide u prošlost tamo gdje se Dio sada nalazi. Nalaženje Dijela
ličnosti nije stvar logike, već osjećanja.
Kada smo se našli na mjestu gdje se Dio nalazi, trebamo utvrditi što on radi. Stoga pitamo: “Što taj
tvoj Dio sada radi?”
Zanimljivo je da on obično ima svoj poseban život. Mala djevojčica se još uvijek igra u školskom
dvorištu, dijete koje je imalo sposobnost da se raduje životu sjedi još uvijek u uglu sobe dječjeg obdaništa,
sretno sa svojim igračkama i slično. To je često druga verzija Klijenta, obično sa mlađim tijelom i različitim
odlikama nego što ih danas posjeduje.
Neophodno je stupiti u komunikaciju sa dijelom. Kažete Klijentu: “Usmjeri svu svoju pažnju na njega.
Oslovi ga.”
Potom slijedi: “Kada gledaš taj Dio sebe, što osjećaš?... Pusti neka tvoja osjećanja slobodno teku ka
njemu.”
Kada Klijent shvati da je to istinski Dio njega, tuga što ga je izgubio može da se veoma snažno ispolji.
Sada je važno ne požurivati Klijenta, neka provede onoliko vremena koliko je neophodno sa tim svojim
Dijelom. Klijent može da razgovara sa svojim Dijelom o čemu god želi. Oni mogu da razmijene obavještenja i
dobre želje, osjećanja itd. Potrebno je da iznova postanu bliski. Ali glavna stvar na koju ciljamo jeste da
navedemo Dio da se vrati Klijentu:
“Pitaj taj svoj Dio, da u želi da ti se vrati”.
On će vjerojatno željeti, ali ne uvijek. Jer postoje razlozi zašto je on tamo, van cjeline ličnosti. Obično
je potrebna neka vrsta pregovora ili nešto treba da se izmijeni u Klijentu prije nego što mogu da se spoje.
Otcjepljeni Dio je neka vrsta zabludjelog sina i cjelina Bića pati sve dok joj se on ne vrati. Kada Dio potvrdno
odgovori, kažete Klijentu:
“Pitaj ga što ti treba da učiniš da bi on zauvijek ostao u tebi?”
A potom: “Jesi li ti voljan učiniti to?”
Klijentov Dio obično sugerira nešto vrlo pozitivno i valjano. To može biti “Da više vodiš računa o
drugima”, “Da imaš više samopoštovanja” ili nešto slično.
Često se čitava stvar ne može dovesti do kraja odjedanput. Klijent i njegov izgubljeni Dio možda
trebaju raščistiti nešto između sebe, na primjer da imaju probni period u kome će biti intimniji. Za nas je to u
redu ukoliko to možemo da prihvatimo u procesu i ako smo sigurni da će proces da se nastavi.
Ponekad je neophodno provesti Dio ličnosti kroz izvjesne promjene. Možda je potrebno da on odraste,
ukoliko je još dijete. On tada treba da prođe kroz PROCES ODRASTANJA sve do sadašnje starosti ličnosti.
Taj proces ne treba da traje duže od minut-dva. Klijentu se kaže:
“Pozovi ga da odraste i da dođe do iste starosti koje si ti sada. Neka nakratko proleti kroz prošla
iskustva i pridruži ti se.”
Ukoliko je Dio spreman da se vrati odmah i bez uvjeta, kažite Klijentu:
“Neka on zna da si sretan što ti se on vraća i da ćeš se dobro starati o njemu. Pruži mu ruke, zagrli ga
snažno i unesi ga u svoje tijelo!”
Trenutak ponovnog spajanja se obično ispoljava kao slabašan toplotni ili elektro šok. Integracija
također može da bude vrlo suptilna, tako da mi treba da provjerimo da li je do nje došlo, pa pitamo: “Gdje je
Dio sada? Da li ti se vratio?”
Ako se Dio vratio, Klijent treba da provjeri reintegraciju (vidi dolje). Kada se integracija dogodi. Klijent
je često euforičan ili u stanju ošamućenosti i zaprepaštenja. Često ima utisak da okolina drugačije izgleda. I
doista, mnogo toga će se promijeniti za Klijenta.
Kažite Klijentu da će se proces reintegracije nastaviti tokom slijedećih dana i sedmica.
 52
Druge varijante izgubljenog Dijela mogu imati donekle izmijenjen redoslijed akcija. Ako je Dio bio
ukraden i sada je u posjedu neke druge osobe, mi treba da stupimo u telepatski kontakt sa lopovom i da
pregovaramo o uvjetima pod kojima će da ga vrati. Ako je neophodno, mi ćemo da ga jednostavno uzmemo,
ali je uvijek bolje imati obostrano prihvatljiv dogovor.
Sljedeći fenomen na koji možemo da naiđemo je duševni poklon. To je slučaj kada je neko drugi dao
Klijentu Dio sebe. To se najčešće događa u emotivnim odnosima i osoba koja je primila Poklon možda toga
uopće nije svjesna. U takvom slučaju proces radimo tako da stupimo u komunikaciju sa tim Dijelom, utvrdimo
kako se on tu našao i kakve su mu namjere i potom zatražimo da se vrati svom sopstveniku.
Povraćaj Duše nije proces koji se često radi. To je akcija koja u značajnoj mjeri mijenja život Klijenta,
jer mu vraća ključne emocionalne kapacitete i kada ste sa njim prošli nekoliko glavnih situacija, koje su
dovele do gubitka emocionalnog kapaciteta ili moći individue, više ga ne radite, a ako je kasnije potrebno,
jednom u 6 mjeseci.
Vodite računa o mogućim greškama. Najčešća se sastoji u tome da Klijent ne uzima iskustvo u kojem
je izgubio neke Dijelove svoje ličnosti, odnosno svoje kvalitete, sposobnosti ili osjećanja, već se usmjerava
na traumatičan događaj kao takav i počinje da se “ispovijeda”. Osnovni kriterij jeste da li je tada izgubio
nešto vrijedno, tako da sada nema ta osjećanja ili sposobnosti koja je do tog iskustva imao?
Premda su vam navedene faze i pitanja koja se Klijentu postavljaju, ona su data uslovno, konkretne
riječi nisu najvažnije, glavni vodič treba da vam je intuicija. Ovdje ću ukratko ponoviti faze procesa Povratka
Duše:
1. Tražimo da Klijent prođe u mislima svoj život i uoči iskustva u kojima su se desile za njega značajne
promjene u tom smislu što poslije tih iskustava nije više imao moći, sposobnosti i emocionalne kapacitete
koji su do tada u njemu postojali. Kada nađe takvo iskustvo i u nekoliko riječi nam ga opiše, slijedi pitanje:
2. “Jesi li ti tada izgubio neki Dio sebe?... Da li ti taj dio nedostaje?”
3. “Da li hoćeš da ga nađemo i vratimo tebi?
4. “Gdje je taj Dio sada?”
4. “Što taj tvoj Dio sada radi?”
5. “Kada gledaš taj Dio sebe, što osjećaš?”
6. “Pusti neka tvoja osjećanja slobodno teku ka njemu i oslovi ga.”
7. “Pitaj ga što bi ti trebalo da učiniš (kako da se ponašaš) da bi ti se on vratio i zauvijek ostao u tebi?”,
a potom:
8. “ Jesi li ti voljan da to učiniš?... Reci mu da hoćeš.”
9. “Neka zna da si sretan što ti se on vraća i da ćeš se dobro starati o njemu. Pruži mu ruke, zagrli ga
snažno i unesi ga u svoje tijelo!”
Provjera reintegracije:
10. “Gdje je sad taj tvoj Dio? Da li je sjedinjen sa čitavim tijelom podjednako ili ga jače osjećaš u nekoj
oblasti?”
Ukoliko ga jače osjeća u nekoj oblasti svog tijela slijedi:
11. “Neka se potpuno razlije po čitavom tijelu, neka se sasvim pretopi!”
12. “Da li osjećaš da ti se... (izgubljeni kapacitet) vratio...Da li ti imaš to...”
B. Pošto je Klijent povratio izgubljen Dio sebe, treba da prođe munjevito od tog vremena kada je
izgubio Dio sebe, do sadašnjosti i to UKLJUČEN, sa tim dijelom potpuno integriranim, tako da sva svoja
kasnija iskustva ozrači kao cjelovita ličnost. Kada dođe do sadašnjosti, treba da se isključi i da vidi svoje
tijelo kako se kreće u budućnost, kao na ekranu, i kako ozračava sva svoja buduća iskustva kao cjelovita
osoba.
Na Seminarima Aspektike, u okviru ove tehnike, obično prakticiram povratak “Najsretnijeg i najboljeg
Dijela sebe”. Razlog za povratak tog Dijela Bića je u tome što je on u najvećoj mjeri ispunjen emocijama i što
bez njegove integracije mnogi odrasli ljudi nisu u stanju da budu sretni. Međutim, redoslijed kojim vraćate
izgubljene Dijelove nije od bitne važnosti.
Da bi se Praktičari lakše sjetili kada su takav emocionalni kapacitet imali, pa ga potom izgubili, dobro
je ukazati im preko primjera drugih osoba na situacije kada su se, iz bilo kojeg razloga, osjećali voljeni, sretni
ili sposobni.
Jedan Praktičar kaže: “Imao sam 7, 8 ili 9 godina, ne sjećam se točno. Bio sam kod svoje bake na
selu. Išao sam putem i bosim nogama gazio po prašini. Sunce je sijalo, pčele su zujale, ptice pjevale.
Odjednom sam osjetio strahovitu sreću i prožimanje sa čitavim svijetom.”
Ili: “Ležao sam na travi jednog toplog i lijepog dana. Bio sam sasvim sam, opušten i sretan. Gledao
sam kako po plavom nebu plove bijeli oblaci. Vrijeme kao da je stalo. Osjećao sam da bih mogao da
ostanem zauvijek u tom stanju. Sve je bilo u najvećem skladu, kako treba da bude.”
Slično je i ovo iskustvo: “Bio sam na selu i jedne ljetne večeri ležao sam na travi i gledao prelijepo
zvjezdano nebo iznad sebe. Obuzelo me je osjećanje strahopoštovanja i sreće prema tim beskonačnim
svjetovima. Dok sam se pitao kakva sve čudesa postoje tamo daleko, osjetio sam neizmjerno duboku sreću
bez vidljivog razloga. Uvijek kada mislim na sreću, dolazi mi u sjećanje slika tog zvjezdanog neba, ali nema
tog osjećanja.”
Da biste uzeli u rad neki takav Dio, nužno je da Klijent osjeća da ga nikada poslije tog vremena nije
osjetio, ili da ga je nekada kasnije izgubio, a da bi volio da sada ima mogućnost da to isto iskustvo ponovo
doživi.
 53

NIVOI SPIRITUALNE ZRELOSTI

Svi oblici života su Spiritualni, ne postoji nijedno ispoljenje lišeno Istine, ali takva spoznaja ne može da
se javi na osnovu intelektualnih spekulacija, već sviće tek u svijesti prosvijetljenog bića. Aspektika to
pokazuje u praksi, ali davno prije njenog nastanka u svim Spiritualnim tradicijama je istican takav stav. O
tome nam, pored ostalog, govori Zen priča o mladom kaluđeru koji se upravo prosvijetlio i sa nove točke
gledišta gnuša se ljudi koji ne vide Istinu, već obožavaju njene prazne forme. On je furiozno ušao u budistički
hram, u kome su se oko Budinog kipa molili vjernici i pljunuo je na kip. “Bezumniče”, povikali su vjernici, “što
radiš to?! Pljuješ na Budu, na samu Istinu!” Na to im je on sa prezirom odgovorio: “Neka mi neko od vas
pokaže gdje nije Istina, da tamo pljunem.”
O Spiritualnosti u užem smislu govorimo kao o probuđenosti za Istinu i moguće je, na osnovu
ponašanja ljudi i njihovog pogleda na svijet, zaključiti na kome stupnju Spiritualnog razvoja jesu u nekom
periodu vremena. Takva procjena ima i praktične posljedice u međuljudskim odnosima, jer različiti nivoi
Spiritualne zrelosti dvije osobe dovode do teškoća u njihovoj komunikaciji i nerazumijevanja. Osjećajući to,
neki psiholozi i alternativni mislioci su davali svoje sheme ili mape Spiritualne zrelosti, premda ih nisu uvijek
tako nazivali. Najpoznatije takve pokušaje učinili su Erik Erikson, Abraham Maslov, Erik Bern, Ken Vilber i
Ron Habard. Vjerujem da su relativno precizno opisani nivoi Spiritualne zrelosti potrebni Sljedbeniku bilo
kojeg Spiritualnog sistema da bi mogao da valjano shvati tko je on, kuda ide i da barijerama koje ga čekaju
na Stazi priđe sa većim stupnjem razumijevanja. Ovo je posebno važno u vremenima Spiritualnih kriza, kada
se Sljedbeniku čini da gubi čvrsto tlo ispod nogu.
Ljudsko mladunče neko vrijeme poslije rođenja zavisi u potpunosti od svoje okoline, jer nije u stanju
da preživi bez potpore odraslih. Ali vrlo brzo ono otkriva načine za utjecaj i kontrolu svoje sredine. Kada
počne da stiče osjećanje svoga Ja, roditelji obično bivaju iznenađeni njegovom tvrdoglavošću i upornošću.
Kasnije dijete uči da je korisno ne samo potvrđivati se u društvenim situacijama već i da kooperacija sa
okolinom ima vrijednost, uči da je davanje drugima jednako vrijedno kao i primanje. Potom u periodu
mladalačkog sazrijevanja osoba obično oscilira između potpune zavisnosti od drugih i samopotvrđivanja. Da
bi izborilo svoje mjesto u svijetu mlado Biće mora da postane nezavisno, a to zahtijeva sticanje i razvoj
mnogih vještina i znanja o svijetu i ljudskom društvu.
Radeći sa pacijentima različite starosti, Jung je primijetio dr se proces ucjelovljenja individue ubrzava
kada ona dosegne srednje doba. I naše vrijeme i u ovoj oblasti vidljive su promjene. Sve je više mladih ljudi
kod kojih je uočljivo ubrzano odvijanje procesa individuacije. Ovaj proces zahtijeva djelomično povlačenje i
distanciranje od društvenih normi i općeprihvaćenih vrijednosti i usmjeravanje čitavog Bića na traženje novog
psihološkog težišta u sebi. On također podrazumijeva prihvaćanje tamnih dijelova svoje ličnosti, koji su u
periodu socijalizacije gurnuti u dio nesvjesnog koji Jung naziva sjenkom. Ukoliko taj proces teče kako valja,
osoba nalazi novu točku ravnoteže i potpunije prihvaća sebe i druge sa vrlinama kao i slabostima.
Proces individuacije je posebno ubrzan ako osoba počne prakticirati neki od sistema Spiritualnog
razvoja. Tokom takve prakse ključni trenutak jeste Iskusno Gnoze na pitanje “Tko sam ja?” Kroz takvo osoba
otkriva da ona nije tok misli koji se konstantno odvija u njenoj svijesti, da nije niz slika, čulnih otisaka ili
osjećanja, premda sa svim tim sadržajima može da se identificira i to čini u trenucima jakih iskustava. Čovjek
otkriva da on jeste zapravo taj koji se pita i koji traži. Osoba se u takvom iskustvu obično ne identificira sa
svjesnim Egom, već ima osjećanje Jastva kao šireg i potpunijeg Bića. U tim trenucima individua ima
neporecivo osjećanje da je “sve kako treba biti”, “da je sve jasno, tako da je suvišno bilo kakvo objašnjenje”,
da je ona - ona, a ljudi su ljudi, takvi kakvi jesu.
Premda ima dalekosežne posljedice, pogotovo na ubrzanje Spiritualne evolucije, ovakvo iskustvo je
trenutno ili kratkotrajno. U Zen terminologiji naziva se Kenšo stanjem, a u suvremenom gnosticizmu
odgovarajući termin je Lumejo. To stanje svijesti može da bude tiho, ali je obično praćeno pražnjenjem
energije. Bilo da je mirno ili burno, uvijek ide sa potpunom satisfakcijom i nalaženjem novog psihološkog
težišta u sebi. U suštini to novo težište, koje se izražava kroz spoznaju Ja sam Ja, također je nova
identifikacija, ali osoba zadugo nije toga svjesna. Ona je uvjerena da su identifikacije prethodile tome stanju
svijesti (“dobar”, “zao”, “pametan”, “glup”, lično ime, profesija i dr.), a da je “Ja sam Ja” neporeciva i
apsolutna Istina.
Sljedbenik koji pohađa Intenzive Gnoze i prakticira ostale Gnostičke sisteme Spiritualnog razvoja, kroz
veći broj kratkotrajnih Direktnih Iskustava Istine prije ili poslije neumitno stupa u stabilno stanje svijesti koje
nazivamo Meunom. Zajedničko je iskustvo mnogih ljudi da čovjek u jednom periodu počinje da prepoznaje u
sebi to stanje. On neko vrijeme potiskuje tu pomisao, koja se najčešće javlja kada druge osobe, koje su u
tom stanju, u njegovom prisustvu opisuju kako se osjećaju. Poslije nekog vremena očiglednost tog stanja
svijesti ne može više da se potiskuje i Sljedbenik ga konačno prihvaća. Na mjestu kratkotrajnih Lumejo
iskustava postupno je nastalo i očvrslo trajno osjećanje Ja sam Ja. Čovjek ima snažan utisak da je igra
žmurke sa samim sobom konačno završena. Gdje god da se čovjek usmjeri, nalazi sebe: u drugim Ljudskim
Bićima, u životu, u Bogu, u svjetlosti i tami.
U suštini, Meuna je ograničena na prvi dinamizam, samopreživljavanje individue, ali zahvaća donekle
drugi i treći (“Ti” i “Mi”). Čovjek ima jasnu svijest da je on to što jeste, ta svijest je postojana i ne zavisi od
toga da li se dobro ili loše osjeća. Prije Meune na osobu su različita iskustva djelovala tako da je ulazila u
 54
različite identitete, stalno se pitajući koji od tih identiteta ona doista jeste. Kada je nešto rđavo učinila, ona je
imala utisak da je zla osoba; kada je učinila nešto dobro - da je dobra. Kada se ponijela kukavički, da je
kukavica, a kada je ispoljila hrabrost, da je hrabra osoba. U trenucima objektivnog razmišljanja o sebi javljala
se stalna upitanost - Tko sam ja ustvari? Odgovor na to pitanje privremeno bi dalo Lumejo stanje, ili trenutna
Gnoza po pitanju “Tko sam ja?”, ali bi to osjećanje brzo ishlapilo i osobu bi opet okolnosti bacale iz jednog
identiteta u drugi.
Sa ostvarenjem Meune osoba sve vrijeme ima neporecivo osjećanje da je ona ona! Uvijek i u svim
okolnostima. Ona je to što jeste, nekad se ponaša kukavički, a nekad hrabro, nekada rđavo, a katkad
plemenito, ali je to uvijek ona, kao glumac koji ide iz jedne uloge u drugu. Uloge se mijenjaju, ali je glumac
isti.
Prvih nekoliko sedmica ili mjeseci poslije prihvaćanja Meune ispunjeni su uglavnom osjećanjem
satisfakcije. Ovakvo osjećanje djelomično potiče od spoznaje da je završen period neizvjesnosti u kome su
se rezultati različitih procesiranja gubili poslije dužeg ili kraćeg vremena i da je osoba konačno uplovila u
luku spokoja. Obično je ovakvo stanje praćeno fiziološkim i psihološkim promjenama. Nestaje velika mišićna
tenzija, usporava se i gubi neprekidni unutrašnji dijalog i čovjek postaje izoštreno svjestan sopstvenog
prisustva i egzistencije. On se dobro i usuglašeno osjeća ovdje i sada. Ponekad i u izvjesnim situacijama
svakodnevnog života, pogotovo u konfliktnim ili problemskim odnosima, on automatski ulijeće u identifikaciju
sa svojim Egom, ali daleko češće i trajnije se poistovjećuje sa osjećanjem Sebe kao potpunog i ucjelovljenog
Bića.
Suštinu Meune, pored stabilnosti iskustva o svom Ja-stanju, čini oslobođenost od duhovnih masa ili
reaktivnog duha. Ona nije potpuna, ali je značajna i primjetna. Čovjek u Meuni ne može da pati dugotrajno,
niti snažno, zbog nesretnih iskustava iz prošlosti. Okolnosti ponekad restimuliraju neprijatna sjećanja, ali su
restimulacije znatno slabije nego ranije i kratko traju. Osoba je samousredsređena u višem smislu riječi: niti
prisilno žrtvuje svoj integritet da bi zadovoljila druge, niti je prisilno sebična, već se ponaša primjereno
situaciji. Prevelika očekivanja su nestala, istovremeno sa velikim razočaranjima. Stvari su takve kakve jesu,
ljudi su ljudi, život je život.
Iskustvo pokazuje da osoba koja je Spiritualno ispod stadija Meune nije u stanju da preuzme
odgovornost za sva svoja iskustva, pogotovu nepoželjna. Njena neprijatna stanja, problemi, teškoće i
neprilike izgledaju joj kao posljedica djelovanja drugih osoba, društvenih okolnosti i sličnih činilaca izvan nje.
Kada Spiritualnim razvojem dostigne stadij Meune, čovjek ubrzano počinje da preuzima odgovornost za
svoja iskustva, dok u jednom trenutku ne shvati da je on jedini i isključivi tvorac svih svojih iskustva, da ih
stvara i rastvara u dugoj igri postojanja u ovom svijetu.
Od tog trenutka nadalje čovjek relativno lako može da rastvori neprijatna stanja i iskustva kojih je
svjestan. On tada ima jasnu i izoštrenu točku usredsređenja pažnje sa koje može da duplira i rastvori ona
iskustva koja je iz te točke stvorio. Stanja svijesti koja ne može da rastvori iz te točke sasvim su sigurno
stvorena iz drugih točaka gledišta. Sve što treba da učini jeste da otkrije gdje su, da ih zaposjedne i sa tih
točaka iskusi ta stanja svijesti i tako ih rastvori.
Na toj točki gledišta osoba se zadržava duže vrijeme, nekada godinama, jer je još uvijek
upletena u igru identifikacija sa točkom gledišta Ja sam Ja, koju doživljava kao apsolutnu i konačnu.
Ona, na tom nivou, još nije u stanju da učini kvantni skok u višu svijest i prepozna da su sve
iskustvene pozicije, sve točke gledišta i svi identiteti arbitrarni i približni, uslovljeni nivoom razvoja
svijesti, a nikako apsolutni.
Meuna ili Stabilno Stanje Ja sam Ja također je identifikacija, jača i trajnija nego prethodne, ali ipak
prolazna mijena u Spiritualnom razvoju.
Kontakti sa Majstorima Intenziva Gnoze i voditeljima drugih sistema Spiritualnog razvoja uvjerilo me je
da mnogi od njih dijele ubjeđenje da je to kraj iza kojeg nema ničeg višeg. Ono je zabludno, ali je razumljivo,
jer ništa osim svoga Ja čovjek ne može da nađe. Svijet je postao nalik na sobu sa ogledalima. Kuda god
krene, čovjek ide od sebe do sebe. Međutim, to je samo jedan stadij Spiritualne zrelosti, premda stamen i
naizgled vječit. Stadiji Spiritualne zrelosti nisu ništa drugo do nivoi ograničenosti naše percepcije i
kada se percepcija proširi u nove dimenzije nužno bivaju prevaziđeni.
I na ovom stadiju čovjek je podložan Ego igrama koje mogu da njegov dalji razvoj uspore ili zadrže
duže vrijeme. Neki ljudi će se dokopati ovog stanja kao krune njihovog Spiritualnog života i neće htjeti da ga
puste ni po koju cijenu. Ono im daje osjećanje sigurnosti i konačnosti, a iz luke spokoja nerado se isplovljuje
na široku pučinu oceana. Stvar se usložnjava i pogoršava ako je osoba na tom stanju svijesti i na Spiritualnoj
metodologiji kojom je do tog stanja došla izgradila osjećanje sopstvene vrijednosti. Moji kontakti sa ljudima
koji su stvorili sebi reputaciju kao Majstori Intenzivima Gnoze ili voditelji drugih Spiritualnih sistema pokazuju
da Ego spremno koristi novonastalu situaciju. Takvi ljudi ili tvrde da ne postoji ništa više i dalje od Intenziva,
da je to posljednja riječ u metodologiji ljudskog razvoja i da je sve što se javi poslije toga zabluda i
napuštanje Istine; ili uzimaju sebe kao primjer kako treba i mora da se odigrava proces Spiritualnog razvoja.
Ovo drugo se svodi na uvjerenje da svi ljudi koji iza njih dolaze moraju proći kroz iste patnje i uložiti isto
vrijeme i iste napore koji su njima bili potrebni. Pri tome zaboravljaju na fenomen 101. majmuna, sveprisutan
u svijetu Spiritualnog sazrijevanja: neke individue probijaju led, a oni iza njih “piju vodu”, odnosno postižu to
isto sa mnogo manje napora.
Primjera radi, meni i grupi mojih najbližih suradnika trebalo je punih deset godina da dosegnemo
stanje Meune i da prihvatimo to stanje svijesti. Te godine bile su ispunjene bezbrojnim trodnevnim
 55
Intenzivima, mnogim dugim i vrlo dugim Intenzivima i nemalim brojem specijalnih Intenziva. Danas nije ništa
neobično da osoba prođe nekoliko dvodnevnih (to su praktično jednodnevni Intenziv) Intenziva, jedan dugi i
nekoliko Specijalnih Intenziva, kao što su Intenzivi na zvuk, čakre i Zlatna Meditacija, pa da stupi u stanje
Meune. Ista pojava je uočljiva unutar jednog Intenziva. Na starim trodnevnim Intenzivima Prosvetljenja prva
Iskustva Gnoze mogla su se očekivati drugog dana uvečer, a većina Učesnika bi ih doživjela tokom trećeg
dana. U ovo novo vrijeme nije ništa neobično da početnici dožive Gnozu u prve tri ili četiri dijade.
Ponekad Iskusni Majstori stare generacije daju primjedbu da brže stečena iskustva Gnoze nemaju istu
vrijednost kao iskustva za koje se Učesnik namučio, kao u njihovo vrijeme. Kao primjer navode ljude koji su
brzo i relativno lako doživjeli Iskustvo Gnoze i otišli drugim putem, kao da su pri tom zaboravili na Stazu
Istine. Takav stav ispušta iz vida važnu činjenicu da također ima mnogo ljudi koji su prošli kroz više kratkih i
dugih Intenziva i naizgled ostali nezahvaćeni Istinom, pod krutom dominacijom svog Ega. Također se ne
uviđa da je takva vrsta Spiritualnog ideološkog sukobljavanja postojala prije nas i da je većinom odražavala
sukob generacija. Tako je, primjera radi, Filip Kaplo, prvi rukopoloženi Zen Roši sa Zapada, na pitanje svojih
Učenika o vrijednosti Intenziva i sličnih suvremenih tehnika, dao odsječan i nedvosmislen odgovor: To su
“instant prosvetljenja” koja ne vrijede dvije pare. U tom svom odgovoru ispustio je da spomene da su
pripadnici Zen škole u kojoj je dobio zvanje Rošija istu takvu kritiku upućivali njemu - da je izdao izvorne
principe Zena i podlegao zapadnjačkoj opsesiji da je vrijeme novac. Ali priča nije tu počela. Prethodne
generacije Zen Majstora kritizirale su kasnije Majstore da radi vremenskog ubrzanja daju manje kvalitetnu
obuku. Vjekovima je star ideološki sukob dvije glavne struje unutar Zena, škola Soto i Rinzai.
Na osnovu mog petnaestogodišnjeg vođenja Intenziva, učešća na brojnim kratkim, dugim i specijalnim
Intenzivima, obuke preko 150 Majstora Intenziva Gnoze i praćenja rada mnogih od njih, nametnuo mi se
ovakav zaključak:
Jedini kriterij za procjenu da li osoba treba da nastavi sa Intenzivima ili ne, odnosno da li je u Meuni ili
nije, jeste da li može da doživi Iskustvo Gnoze na Intenzivu ili ne?
Do stupanju u Meunu i njenog potpunog, nesumnjivog prihvaćanja, Intenziv Gnoze je od
najveće vrijednosti za Spiritualni razvoj Individue. Tako će biti dokgod ne nastane bolji i efikasniji
metod.
Kada individua stupi u Meunu i to stanje osvijesti i u potpunosti prihvati, Intenzivi Gnoze
postaju prevaziđeni i neefikasni. Kakvo Direktno Iskustvo može osoba da doživi kada je ona svo vrijeme u
tom Iskustvu? Ona je ona, sve vrijeme i uvijek, točnije rečeno dokgod to stanje ne prevaziđe. Ona je ona,
Drugo Ljudsko Biće je Drugo Ljudsko Biće. Život je život. U trenutku kada pokuša da Direktno Doživi neki od
tih objekata, ona se vraća na sebe. Stigla je na cilj u trenutku kada je krenula sa starta, jer su start i cilj
jedno.
Ali se i u Meuni, poslije vremena ispunjenog satisfakcijom i osjećanjem da je konačni cilj postignut,
javlja osjećanje prikraćenosti potpune slobode. To osjećanje koje karakterizira Meunu javlja se iz nekoliko
razloga.
Prevashodno zato što Atman koristi fizičko tijelo kao svoj nosač i ne može da trajno djeluje bez njega
u fizičkom univerzumu na ovom stadiju evolucije. A fizičko tijelo nije samo gomila tjelesnih ćelija povezanih
tjelesnim procesima, već ima sopstvenog kontrolora kojeg Sajentolozi nazivaju Genetskim Entitetom. To je u
stvari čovječje psihoenergetsko polje. Budući da u ostalim sistemima nisam našao bolji termin, ja ću nadalje
koristiti taj. Genetski Entitet ima ciljeve različite od ciljeva Atmana, a dominantni su mu preživljavanje fizičkog
organizma i nastavak vrste. On nalikuje na Genetski Entitet bilo koje razvijene životinje, kao što su majmun,
delfin, pas ili mačka. Genetski Entitet ima sopstveni vremenski trag u ovom životu i prošlim životima. Zbog
toga, kada doživljava iskusna prošlih života, čovjek može da ih ima jednovremeno dva vremenska traga:
jedan čine iskusna Atmana, a drugi iskustva koja je doživio njegov genetski materijal u prošlosti.
Suštinski problem odnosa Bića sa njegovim fizičkim tijelom na stadiju Meune je u tome što tijelo ne
pripada Prvom dinamizmu. Ja-dinamizmu, već Petom, a to je čitav živi svijet u fizičkom univerzumu. Na taj
način Procesiranje po Prvom dinamizmu i oslobađanje Ja od reaktivnih masa nesvjesnog duha i njegova
ekspanzija u stanje Meune ne zahvaća tijelo. Ono se svakako bolje osjeća kada čovjek počisti mnogobrojne
restimulacije iz prošlosti, jer duh utiče na tijelo, kao i tijelo na duh, ali će se tjelesno stabilno stanje, “tjelesna
Meuna”, dogoditi tek poslije procesiranja na Petom dinamizmu. Djelovanje duha na tijelo ostvarujemo u
Aspektici procesiranjem raznih Aspekata oboljenja, jer neki Aspekti imaju za neposredan cilj izazivanje
oboljenja, drugi podržavaju oboljenje, treći stvaraju otpor na izlječenje itd.
Sljedeći razlog koji u čovjeku stvara osjećanje da njegova sloboda nije potpuna jesu velike promjene u
njegovim emocionalnim i društvenim odnosima. Realnost u kojoj smo se našli nastala je tko-kreacijom ili
zajedničkim stvaranjem nas i drugih Bića sa kojima smo u relativnoj suglasnosti. Realnost svake osobe je
nalik na kazališnu dramu, a istovremeno to je i igra, sa strukturom na koju sam više puta ukazao. U vašoj
drami vi ste i režiser i glavni glumac. Ostale osobe igraju sporedne uloge. Vi ste, istovremeno, sporedni
glumac u komadima u kojima oni igraju glavne uloge. To dovodi do toga da vam je teško da izmijenite svoj
život kada vas dotadašnji više ne zadovoljava. Jer vi imate nesvjesna slaganja sa mnoštvom osoba o
mjestu, vremenu i načinu na koje se vaše isprepletene drame odigravaju.
Ako donesete odluku i počnete da djelujete na promjeni svoje realnosti dok ste još uvijek povezani sa
osobama sa kojima ste dijelili prethodnu realnost, to nećete uspjeti učiniti, a da pritom ne izmijenite realnost
tih ljudi. Svi oni imaju svoje životne programe i nijedan se potpuno ne poklapa sa vašim. Oni veoma često
nesvjesno pokušavaju da vas izmjene i da vas uguraju u sporedne uloge koje odgovaraju njihovom komadu
 56
na životnoj pozornici. Ali promjene su rijetke i kada jedna osoba pokuša da izmijeni svoju dramu, nailazi na
veoma jaku inerciju. Kada ste vi osoba koja je odlučila da izmijeni svoj život, inercija malim dijelom potiče od
vas, a velikim dijelom od njih. Kao sporedni glumac u komadu nekog od njih, vi ćete u njihovoj drami stvoriti
probleme ako odbacite dotadašnju ulogu i napustite pozornicu.
Vi možete otpustiti nekog od glumaca koji je igrao sporednu ulogu u vašoj drami, ili nekoliko njih, čak i
sve, ako se ne uklapaju u vaš novi scenarij. Sa druge strane, ako neko sa kim ste se godinama viđali ili
družili na misteriozan način nestane iz vašeg života, budite sigurni da ste vi otpušteni. Ukoliko vi sve manje
želite da komunicirate sa starim poznanicima koji su igrali sporedne uloge u vašoj drami i prestanete da to
činite, onda ste vi njih otpustili.
Sasvim je jasno da težnja da zadržite stare prijatelje u nepromijenjenim odnosima jeste siguran način
da zadržite stare modele ponašanja i stari način života. Vi ne možete da održite nekadašnje prijatelje u istim
ulogama koje su prethodno igrali i da istovremeno izmijenite svoj život. Zašto? Zato što oni čine bitne
elemente vašeg života i ako elementi ostanu nepromijenjeni, ne može ni život da bude drugačiji.
U rijetkim i veoma sretnim situacijama čitava grupa ljudi maltene istovremeno stvara novu realnost. To
nalikuje na grupu glumaca koji svi skupa počinju da igraju novu dramu. Veze između takvih ljudi, premda
prolaze kroz povremene krize, postaju još čvršće i uzajamni odnosi se produbljuju.
To su sve razlozi zbog kojih poslije prvog perioda ispunjenog satisfakcijom, koja prati svijest o
ulaženju u Meunu, čovjek doživljava teškoće u pokušaju da kontrolira sve oblasti svog života i veliki su
izgledi da će početi doživljavati nepoželjne emocije i impulse. Ovo ga može navesti da počne podcjenjivati
stanje Meune. Tijelo, sa svoje strane, obično počinje ispoljavati neke poremećaje u tom periodu, za čija su
uklanjanja nužna fizička sredstva.
Ono što većina ljudi nije pretpostavljala kada je težila Meuni jeste da čovjek postaje osjetljiv i ranjiv na
spoljašnje utjecaje. To više nisu direktni utjecaji na njega kao individuu, već utjecaji koji su prisutni u
mnogobrojnim oblastima života, kojih on sada postaje izoštreno svjestan. Postati će ranjiv na ponašanja
svoje najbliže okoline, kao što su članovi porodice, prijatelji i poznanici. Stupanjem u Meunu čovjek se
izmijenio, ali njegova okolina nije. Duhovne mase koje je ranije imao bile su za Spiritualni razvoj glavna
prepreka, ali su ga na izvjestan način štitile od okolnih utjecaja. Na primjer, neki čovjek je ranije imao
unaprijed stvorenu ideju da je moralna osoba; kritičke primjedbe ljudi o njegovom moralu odbijale su se od te
rigidne ideje kao od energetskog oklopa. Kada ukloni takvu fiksiranu ideju, koja je smetnja za razvoj
Spiritualnosti, on ostaje ogoljen i doživljava kritiku svog morala od strane okoline kao mnogo jaču,
nepravedniju i suroviju. Ponašanje okoline nije se izmijenilo, ali je on postao mnogo povredljiviji i nalikuje na
novorođenče koje iz sterilne situacije u rodilištu ulazi u svijet prepun bakterija, gljivica i virusa.
U osnovi, čovjek počinje da vodi više računa o stvarima koje se dalekosežno tiču čitave planete. Brige
oko novca i većine životnih potreba gube snagu, on ih doživljava kao potrebe tijela koje se tiču jedino svijeta
fizičkih odnosa. Čovjek će činiti ono što je neophodno da održi fizičku komponentu svoga Bića, ali će to
doživljavati kao suštinski nevažno. On će srediti svoje stare odnose iz prošlosti sa drugim ljudima, iz kojih
Karma crpe svoju energiju i imati će jasne ciljeve u budućnosti, ali njihovo ostvarenje nije nešto oko čega će
mnogo brinuti. Ono što je do tada postigao sada je za njega ravno, plosnato, prežvakano i izigrano do kraja.
Svijet mu izgleda prazan, pun poremećenosti i nenormalnosti. Čovjek počinje da gubi strpljenje i motivaciju
da pomaže ljudima koji ne žele da im se pomogne, već se grčevito, i zubima i noktima, drže svoje bijede.
Tako mu se sada putevi sa mnogima razilaze. Čovjek se odvaja od mnogih prijatelja, poznanika i rođaka koji
su igrali značajne uloge u njegovom životu. On ih, kao što sam rekao, otpušta iz svoje nove životne drame
koju postavlja na scenu, koju režira i u kojoj igra glavnu ulogu. Zato je to obično teško razdoblje u životu
Sljedbenika.
Što je najgore, kada hoće da ukloni nepoželjna emocionalna stanja koja prate ovakve doživljaje, on će
rezignirano utvrditi da mnogi metodi Spiritualne tehnologije, Intenzivi i drugi sistemi sticanja Direktnog
Iskustva Istine više nisu djelotvorni, ili neće imati ni truni volje da njihovu vrijednost provjerava. Čovjek nalazi
da je “sam, sam, sam, na širokom, širokom oceanu”. Samoća, makar usred velike gomile poznanika, postaje
prevladavajuće osjećanje. Čovjek je sam sa svojim Bogom, bilo koga da je postavio na to mjesto. On je u
Spiritualnom i psihološkom bezizlazu. Postaje podložan depresijama, koje kratko traju, ali često dolaze.
Samoća, svuda samoća, inercija, nepostojanje ciljeva kojima bi težio i bezgranična dosada. Sada čovjeku
više nije tako čudna tvrdnja da je Bog stvorio svijet i sva Bića u njemu, sa njihovim kompliciranim odnosima,
jer mu je bilo dosadno u svom vječitom i bezgraničnom savršenstvu.
Ne samo da su metodi, sistemi i vježbe izgubili djelotvornost, već sam čovjek najčešće potpuno gubi
motivaciju za Spiritualni rad i razvoj. Duhovna disciplina, metodi, vježbe, procesi, posebni načini ishrane i
življenja, okultne moći, preobražaji i Spiritualna evolucija... sve ovo u jednom trenutku za Tragača postaje
prevaziđena igra. Budući da je sve prožeto Spiritualnošću, meditacija nema veću vrijednost od cijepanja
drva, kuhanja ili pranja dječjih pelena. Vrijeme kao takvo postaje jedini Spiritualni proces u kome čovjek
učestvuje. To i jeste taoističko djelovanje nedjelovanjem.
Ovaj fenomen u prvo vrijeme veoma zbunjuje Sljedbenika u Meuni, ali je njegovo objašnjenje sasvim
jednostavno. Čovjek nema motivaciju da nastavi putem Spiritualnog razvoja, jer on već jeste na tom putu i
on jeste put. Njega ka krajnjem odredištu nosi postojana struja života i pomisao na naprezanje da bi što prije
dosegao cilj liči mu na zaludnu ideju da puše u jedra svog jedrenjaka da bi ubrzao njegovo kretanje.
U tom periodu doista se nastavlja Spiritualni razvoj, premda mnogi nisu svjesni promjena koje se
dešavaju. Ljudi se sada ne suočavaju sa duhovnim masama, jer su one u velikoj mjeri uklonjene, već sa
 57
odlukama. To potvrđuje zapažanje zasnovano na iskustvu da najveću korist od Zlatne Meditacije, u kojoj se
radi sa odlukama, imaju osobe koje su u Meuni. U takvom radu nema katarzi, jer nema diskreiranja velikog
energetskog naboja, već on nalikuje na intelektualnu analizu sa minimumom emocija. Kada čovjek dođe do
spoznaje da on ispunjava čitav svoj univerzum, da ne postoji nijedan dio bez njega (I. nivo Zlatne
Meditacije), onda se sva iskustva u tom univerzumu nameću kao posljedica njegovih sopstvenih odluka (II.
nivo).
Ekspanzija osjećanja Sopstva daleko preko granica starog Ja, dovodi do preuzimanja mnogih točaka
gledišta koje je čovjek ranije doživljavao kao tuđe, ili ih nije bio svjestan. Sada on počinje da se suočava sa
problemima za koje bi neiskusan posmatrač rekao da ne bi trebalo da ga se tiču, jer pripadaju drugima, bilo
da su to Bića (ljudi i životinje) koja imaju fizička tijela, bilo Entiteti, odnosno energetski koncentrati obdareni
sviješću. On ekspanzijom obuhvaća i njih, tako da njihove probleme doživljava kao svoje. Neki od Entiteta
imaju sopstveni reaktivni duh, koji je bio u stanju mirovanja dok se nivo sresti Praktičara nije podigao. Sada
reaktivni duh takvih Entiteta biva restimuliran, premda je on najčešće u jakoj konfuziji u odnosu na to tko su
oni i u odnosu na sopstvene ciljeve. Da nije tako Entiteti bi ušli u slobodna tijela i njih bi koristili kao svoje
nosače. Na sreću po Praktičare, takvi Entiteti su prije Meune obično u stanju veoma pomućene svijesti i
zadaju malo nevolja. Procesiranje ih budi i restimulira u aktivnost. Čak i razgovor o tome, ili čitanje materijala
u kojima se spominju Entiteti, kod nekih ljudi je ranije izazivalo neprijatne restimulacije. Oni podsjećaju na
uspavanu vojsku apatičnih bića, koji gunđaju i stenju, ali ne znaju ni tko su, niti što hoće. Međutim, oni su u
stanju da restimuliraju tjelesne poremećaje Praktičara i vezuju veliku količinu njegove pažnje, jer on
pokušava da odbije i porekne njihovo postojanje i fenomene koje oni izazivaju.
Različite točke gledišta, premda naizgled pripadaju drugim ljudima i bićima, stvorili ste vi sami, da
biste mogli da opažate ovaj univerzum iz njih. Vi možete da igrate dugo igru pretvaranja da ta stajališta
pripadaju drugim Bićima, ali kad vam jednom ta igra dosadi, potrebno je samo da obrnete proces, zauzmete
te točke gledišta i sa njih preuzmete odgovornost za iskustva koja sa njih imate. Tada možete da ih u svojoj
svijesti duplirate i uklonite iz postojanja.
Postavlja se pitanje, kakve će se promjene dogoditi u vašem Biću u odnosu na stanje Meune poslije
duže primjene Aspektnog Procesa?
Sa integracijom mnoštva otcjepljenih Aspekata neizbježna je ekspanzija tog stanja i njegovo
ucjelovljenje. Postepenim procesom integracije i Spiritualizacije tamo gdje je bio Ego dolazi Jastvo. Stabilna
svijest o Ja, koja je suština Meune, širi se na nove prostore i zahvata sve veći broj točaka gledišta, a
dvojstvo između ispoljenog svijeta i Praznine se gubi, oni se pretapaju i doživljavaju kao Jedno. Čovjek
zakoračuje u stanje “Aine”. To je algolijanski i gnostički termin koji znači Sve Jednost, odnosno da je sve što
postoji u suštini jedno. Naravno, stupanje u to stanje ne označava jedan trenutak, već je to postepen, ali
neizbježan proces. Nužan uvjet za prevazilaženje Meune jeste da se kapacitet identiteta “Ja sam Ja”
potpuno iscrpi, da se on proživi do krajnjih granica, jer poslije toga te granice nestaju i dalji razvoj se svodi
na ekspanziju čiste svijesti u do tada zatamnjene sfere.
Što dalje slijedi? Smjena kratkotrajnih depresija sa blagim euforijama i povremeno zaranjanje u još
neosvijetljene dijelove Bića, kojim ono otkida komad po komad hladnog i tamnog kozmosa.
U doslovnom smislu čovjek se susreo sa samim sobom. Smrtno Biće sa svojim mukama i besmrtno
Biće sa svojom ravnotežom koja izaziva dosadu i on sada treperi između to dvoje. On stoji na ivici duboke
provalije sa ludostima uskovitlanog svijeta iza sebe, prema kome osjeća gađenje i bezgraničnim prostorima
vječnosti ispred sebe. Ukoliko ste vi, koji ovo čitate, prevazišli svoje strahove, i prerasli sirenski zov prošlosti
koji vas je dotada zadržavao, ukoliko ste naučiti dosadašnje životne lekcije kako valja i ako ste zaista
Spiritualno sazreli, onda je daleko najbolje da prepoznate ovo stanje u sebi i da ga prihvatite, jer to je istina o
vama u ovom trenutku.
Ukoliko to ne učinite, vratiti ćete se u zaošijane vrtloge vremena i ludorija svakodnevnog življenja i
doživjeti ćete da ponavljate stare lekcije, jedino ovoga puta sa manje poleta. Očigledan dokaz da čovjek
korača ponovo istim putem jeste stanje depresije i ponekad konfuzije. Jedini način da okonča svoja
spuštanja u blato, iz kojeg je odavno prvi put izašao, jeste da prepozna to stanje u sebi i da prestane da se
brlja u istoj staroj bari, štogod ona bila.
Kada potpuno prihvati da je na ivici provalije pred nepoznatim i shvati da je pokušavao da je izbjegne
vraćajući se i igrajući stare igre, smirena radost će se spustiti na njega, koja je uvijek bila tu negdje. To
stanje postajati će sve jače i jače kako on potpunije bude shvaćao da je prerastao staro igralište. Ono ne
mora da ukloni osjećanje usamljenosti, ali usamljenost će vjerojatno biti posljednje iskušenje na tom nivou,
jer mi smo prvenstveno došli u ovaj svijet pretrpan smrtnim Bićima zbog užasnog osjećanja usamljenosti da
bismo doživjeli sami sebe kroz druga Bića. Ali za razliku od prethodnog razdoblja, ovo je puno Bića koji su
izgradili za sebe most između smrtnog i besmrtnog, između materijalnog i Spiritualnog i pošto su prije nas
proputovali Stazom usamljenosti sada nas kao prijatelji čekaju na drugoj strani. Kada Individua prepozna i
prihvati da stoji na ivici bezdana, ona će početi da osjeća toplu i sveprožimajuću ljubav Bića koja je čekaju
na drugoj strani. Tada će se ona sjetiti da su je ta Bića tamo oduvijek čekala, ali da je ona bila gluha za
njihove pozive. Također može spoznati da je oduvijek bila spremna za taj korak, ali da nije to shvaćala. Na
ovom nivou čovjek je predodređen da uspije i bolje je za njega da to shvati i ne ponavlja stare greške.
Ukoliko Praktičar usmjeri svoju pažnju unutar sebe, na centar svog identiteta, doživjeti će sebe u
velikoj mjeri bezlično. Umjesto “jesam”, u svijesti će se sve jače formirati osjećanje “jeste”, Praznina,
ništavilo, nešto prisutno, a bez ikakvog svojstva, čista svijest slobodna od sadržaja.
 58
Aspektni Proces će, kroz primjenu, doživjeti svoju evoluciju. U prvo vrijeme, tokom Procesa, Praktičar
dolazi do Spiritualnih stanja kao pretposljednjih ciljeva na Ciljnom Lancu i sagledava ih odvojeno od
Praznine koja je iza njih. Zatim ih sagledava kao istovjetne. U slijedećem razdoblju primjene Lančane
Tehnike on će sagledati drugi, treći ili četvrti cilj na Lancu i odmah će imati u svijesti i Najviši Cilj ili Prazninu.
Taj doživljaj Sve Jednosti se pomjera sve bliže početku Ciljnog Lanca, dok najzad Praktičar u svemu ne vidi
Ainu, to jest Sve Jednost. Čim usmjeri pažnju na neki svoj Aspekt, on će ga doživljavati kao istovjetan sa
svim što postoji, ispoljenim i neispoljenim. U jednom periodu, tokom tog procesa, istovjetnost sa Prazninom,
Sunjatom, Bićem, Taom, Božanstvom, čistom sviješću, sviješću bez objekta - nazovite to kako hoćete -
postaje tako jasna, da prestaje svaka identifikacija sa ličnim “Ja -jesam” stanjem i čovjek identifikaciju “ Ja
sam Ja” doživljava spolja, kao posmatrač ili svjesni svjedok procesa identificiranja. Elementi ličnog života koji
su vezani za Ja ostaju, ali su sagledani iz točaka gledišta izvan Ja-stajališta. To stanje je neemocionalno,
stanje prisustva, ali neuključenosti u doživljaje Ja ili svijeta. To nije stanje raspadanja koje karakterizira
duševne bolesti, jer je čovjek uglobljen u pojam Sopstva kao čiste svijesti. On više nije vezan za pojedinačni
identitet, niti prelazi iz jednog identiteta u drugi. On se tada identificira sa čistom sviješću ili sa osnovom iz
koje nastaju svi identiteti. Neki ljudi imali su takva kratkotrajna iskustva na specijalnim Intenzivima,
posebno Intenzivima na kojima se radilo na povije i potiljak (“Bezlično Ja”, “ Ja prije svakog ja” i “Ja koje
sadrži sva ja”, a u prijelazu iz Meune u Ainu to postaje sve trajnije stanje. Suštinska razlika između stanja
Meune i Aine izražava se u pomjeranju težišta sa ličnog Ja na Prazninu. Od prvog Direktnog Iskustva Istine
sa koanom Tko sam ja? čovjek je doživljavao sebe kao ja. Na pitanje: Tko si ti? uvijek je neizbježno i
nedvosmisleno odgovor bio samo jedan: Ja sam Ja! Stupanjem u stanje Meune taj odgovor postaje stabilan i
nepomjeriv. Sa ekspanzijom Ja u druge točke gledišta i sve dublje kroz njih ka Praznini, iskustvo samog
sebe se mijenja i sa njim i odgovor na to pitanje, jer se ograničeno Ja kao takvo gubi. U stvari, Ja postoji kao
funkcionalni Ego u situacijama svakidašnjeg života, kada rješava tekuće probleme egzistencije. U trenucima
smirenosti i meditativnog usredsređivanja čovjek nedvosmisleno zna da je on Praznina. Proces
sagledavanja suštine svoga Bića, koji sam spomenuo u odjeljku o primjeni Aspektnog Procesa na pitanje
Tko sam Ja, otkriva da će Praktičar sada neminovno doći do odgovora “ Ja sam Praznina”, umjesto
prethodnog odgovora” Ja sam Ja”.
Stanje Aine je posljedica procesa Spiritualizacije, a on se svodi na sagledavanje sve većeg dijela
ispoljenog svijeta kao istovjetnog sa Sveizvorom. Ciljni Lanci postaju sve kraći. Praktičar teži Praznini kao
Najvišem Cilju, ali Praznina kao da odgovara na njegove napore i hrli mu u susret. Proces Spiritualizacije se
okončava kada osnovni polaritet Ja i Ne Ja nestane u Praznini iz koje je nekada i nastao i Praktičar suštinu
svog Bića doživi kao istovjetnu sa suštinom svijeta.
Kada potpuno iskusimo tu Istinu, ona nam daje ogromno olakšanje. Tada neposredno doživljavamo
da ne možemo nestati, odnosno prestati da postojimo. Drugim riječima, ako prestanem da postojim, Ja sam
u još većoj mjeri Ja. Kao što lucidno uviđa pjesnik Mića Danojlić, “Ima me koliko me nema!” Mi možemo da
se vratimo u Prazninu, da se sa njom stopimo kroz identifikaciju i nestanemo kao Ja i da se opet vratimo na
pozornicu ispoljenog univerzuma bezbroj puta. To nam pokazuje praksa Aspektnog Procesa. Mi smo
integralni dio i onoga što je nastalo i onoga što je nestalo. Što god prividno da pati ili se raduje, plaši se ili se
junači, nastaje, iščezava ili umire, to nije vaše Istinsko Biće. Vi ste najdublja suština svega postojećeg.
Nemoguće je da vi nestanete, jer vi jeste u najdubljoj svojoj suštini Praznina ili Neispoljeno, ono Jedno iz
kojeg je sve proisteklo i u koje se sve konačno vraća.
Kada se takva iskustva ustale, dostignut je stadij Aine, koji odgovara stanju dubokog Satorija i
Aspektni Proces nadalje postaje suvišan i prevaziđen. Iz tog stanja je Šesti Patrijarh Zena napisao svoje
stihove:

Drvo Saznanja nije nikakvo drvo

Niti je naš duh ormar sa ogledalima.
Kada je sve što postoji Apsolutna Praznina,
Na čemu će se prašina nahvatati?

U kontekstu teorije igara, promjene se ispoljavaju tako što čovjek sve manje igara koje je nekada
započeo ostavlja nedovršenim i započinje sve manje igara koje ne može da završi. Također, on se sve
manje i sve rjeđe opire neprijatnim iskustvima, a to znači da ih sve više i potpunije prihvaća i na taj način ih
ubrzano proživljava i diskreira. Takva osoba privučena je igrama višeg nivoa. To su, ako su ograničene na
ovu planetu, igre spašavanja svijeta, nesretnih Bića ili čitave prirode; igre usmjerena na to da se ovaj svijet
učini boljim i pravednijim. U psihološkom smislu, kao posljedica dosljedne primjene Aspektnog Procesa na
različite komponente i ispoljenja svoje ličnosti život individue i njeni odnosi sa drugim Bićima bivaju u sve
većem stupnju prožeti osjećanjem odgovornosti, brigom za okolinu, skladnom suradnjom, neposesivnom
ljubavlju i Spiritualizacijom.
Većina takvih osoba, pak, usmjerava svoj pogled preko kozmičkog bezdana ka daljim horizontima.
Igre ove planete postaju im dosadne, kao što su djetetu koje je sazrelo za školu nezanimljive igre iz dječjeg
vrtića i one se posvećuju igrama čije se polje prostire u daleki svemir.