Atif Kujundžić – Znaci Rahmanu – Naravno, naravno! To, ja, figurativno.

Ali,
ZNACI RAHMANU
Prvo, čega se sjećam:
U lijevoj ruci osjećam bol, kojoj, uzrok ne znam.
Od ramenog zgloba i ključne kosti, do šake i
vrhova prstiju. Uporna i razorna, olovno teška
bol, radi koje bih najrađe: od ramena odbacio
cijelu ruku.
osim toga sve drugo je isto – pohiti da mi
pojasni.
– Eh! Mislio sam odoh liječniku, a dođoh kod
pjesnika! - rekoh i ja njemu.
Nasmija se. Ne možeš barabu ni uvrijediti!
Gledam ga, a ne znam, šta da radim s rukom.
Kad bi otpala barem, ovako, dok stojim pred
njima.

Jer, više, ni ruka, ni ja, to ne možemo podnijeti. Poklonio bih im je, ali da mi organiziraju: Čas iz
Možda, nekome, to i nije lahko razumjet. kirurgije. Ono, kao na slici Thomasa Eakinsa, ili
Rembrantovoj slici: Čas profesora Tulpa. Na
Ja, na primjer, nikad ranije nisam osjetio ništa njoj je profesor Tulp sa učenicima i uglednim
slično. građanima Amsterdama.
Opisujem to doktorima i njihovim konzilijima. Podlaktica lijeve ruke leša na obdukcionom
stolu raščlanjena je na vlakna. Sliku čuvaju u
Bez prenemaganja.
Muzeju, u Hagu.
Sit svega.
Danilo Kiš je reprodukciju slike Čas profesora
Svojim prijateljima. Tulpa stavio u pročelje svoje znamenite knjige
Čas anatomije. A, ako je o anatomiji riječ, volio
Ali, stalno mučen mišlju kako je to samo znak i
bih vidjeti kako joj odvajaju vlakno po vlakno,
kako iza toga ima nešto drugo. Nešto, što bih
mišiće, tetive, kosti, krvne sudove do kapilarnih,
trebao shvatit, a eto, ne umijem…
živce…
Doktori me gledaju, pipaju, savijaju, istežu.
Pitaju iste stvari stotinutrinaest put.
To mora boljeti! Ali, kako da se bol ne vidi?!
Šalju me da snimim.
Razgledaju snimak.
To je, ustvari, nešto što postoji nepostojeći…
Vrte glavama.
Sliježu ramenima.
I boli!
Reumatizam.
Artritis.
Ali, zašto? Sve je tu na okupu kao i u desnoj…
Spondiloza.
Nije to ništa. – kažu
Potom, mislim kako uopće ne razumiju!
– Auto, Rahmane, brate slatki! Auto! Otvoriš
prozor, isturiš lakat, a stisneš gas! – objašnjava
jedan. Oni, pojma nemaju!
– Aferimi! Ma, aferimi! – kaže i osmjehuje se
drugi.
Ne mogu, prokletnicu, namjestiti ni da zaspim.
– Fantomska bol… – kaže jedan.
– Jami, bolan ne bio, pa vidiš da imam ruku! –
Nešto, kao popusti, kad legnem na trbuh, a
kažem.
nesretnicu pustim da visi prema podu. Ali, kako
je oslonac na podu jači, bol je snažnija. U cijeloj I, ugoda je znak.
zapremini, u njezinoj ukupnoj masi. Kao da bol
dolazi iz same kosti od ramenog zgloba, pa
ispunjava sve do same površine kože. I, nikad dobar…

Čini se, da me i dlake na njoj bole. Posebno me brine, što na trenutke ne primjetim
da je bol nestala. Kao da je nikad nije bilo! Dok
se ne javi, ponovo, kao da nije ni nestajala.
Svašta se pitam o sebi, ruci i bolu.

Tupa i teška bol.

O porijeklu svega, najviše.

Oh, oh!
Zašto je bol ženskoga roda?

Dobri Bože…
Zato što samo žena, može ovako boljeti,
čovjeka…

***
Kao: ironiziram, a ni do čega mi nije.

Nekoliko noći ranije, bio sam na starom

Više se pitam šta mi bol hoće reći, jer uvijek
mezarju u Halilbašićima.
imam znake. Uvijek. Sada je bol tolika, da
zaklanja prostor spoznaje.

Lokalitet: Rudine.
Nevjerojatno.

Odatle vodi put do Suhe i Habukinog Turbeta.

Da me malo niže boli, uzeo bih bradvin i otišao
do panja.
Mirna noć, puna mjesečine.

Neizdrživo je to, ljudi moji. Ili, odjedanput me

uopće ne boli i tek tada, ne znam šta da mislim. Radi mira svoje duše, ponekad dođem.

Toliko me ne boli, pa zaboravim kako me uopće Tu se odavno nikoga ne kopa.

boljela!

A ja ljepotu vidim u toj ostavljenosti.

A znam: za sve sam, sam kriv.

Posebno kad ne shvatim na vrijeme. Mir me ispuni dok gledam stare nadgrobnike.
Raznih oblika s različitim oznakama. Otiskuje me.

Mjesec i zvijezda. Da sam bio sam, šutio bih i sad. Ne bih rekao ni
riječ.

Davidova zvijezda.
U naprezanju da ukoračim, ugledam oko greblja
bijeli prsten svjetla.
Stećak.

Stanem, napregnem se da provjerim vid ili

Križ. privid. A prsten svjetla, poče se sužavati.

Turski nišan, s fesom. Gledam i vidim, pretvara se u bijelu tačku

nasred mezarja.

Arapski nišan, s čalmom.

Hoću da upamtim mjesto, ali, svjetlo zgasnu i
vidim samo nišani sijaju blijedim svjetlom
Običan kamen. mjesečine.

S natpisima i bez natpisa. Noć opkoljava iz šume.

Kamen bez oznaka. I mene i moju misao.

Potpisi na zemljinom licu. Šta sam to, upravo, vidio?

Bili i prošli ljudi. Pitam se uzalud.

Kamenje svjedoči. Opet nešto što ne razumijem, dobri moj Bože…

Kažem, da sam bio sam, pomislio bih da sam
šen'o.
Valja i nama tamo ići.
Ni slova, ni glasa – ne bih prozborio. Tad, ni
sad.
Te večeri, hoću, da uđem u mezarje, kao i ***
uvijek.

Ubrzo, potom: još jedan znak. U šumi, u blizini

Ali, nevidljiva neka sila i prepreka, ne da mi. raskršća, na putu Šišići – Kovačevići.

Jedva ukopčam, šta se događa. To je sporedan put.

 Nešto se skrši u meni.
Sada, van upotrebe.
Sjedoh u travu i digoh oči nebu u strahu od
kakvog drugog prizora.
Zaustavismo i sjedosmo na travu ispred auta.

Dođem kući, pa pričam majci Hadžiri.

Usred bijela dana.

– Koliko je to daleko od raskršća? – upita.

Debela hladovina.

– Kao od tvoje, do moje kuće. – kažem.

Ptice.

– Aha… – kaže ona.

Možda potražimo i gljive.

– Je li, kad odavde ideš, prije raskršća ili s

Ugledah lijepu ženu i staricu, na desetak
druge strane? – doupita.
metara ispred nas.

– Kad se maši raskršće i zađe u šumu, a

Sjedi na travi. Sa njima djevojčurak.
odmah iza okuke. – kažem.

Nagnute iznad razmotanog farculeta, jedu

– Pa, jah! Eh, sine, na tom mjestu, u Drugom
pogaču i suhi sir. Starica između njih ima
ratu, u dva navrata bio je pokolj. Bošnjačka
smežurane ruke.
sirotinja, žene, djeca, starci. Jest, jest. Dobre i
drage duše…

Prelijepu, okeranu šamiju. Vidim, ispod šamije

izviruje: tepeluk, a lice uokvirile mekike.
Reče moja Hadžira i uzdahnu, kao da ju je
Curica i mlada žena, pokrivene bijelim brinulo: možda će čut nešto što ne razumije.
mahramama.

Vidim, krajem šamije pokupi suze u borama

Ustanem i pođem prema njima privučen ispod očiju.
ljepotom i jasnoćom slike.

– A, vidio si moju sestru Šahsenu i sestričinu

Kako nazavah selam, one gajb. Nazifu i njezinu šćeru Muliju. Pa, upamti. Ali, ja
ti ne umijem reći: zašto su izašle predate! Uzmi
abdest, prouči Fatihu. Klanjaj istiharu. Tako će
Odjedanput, bez zvuka i traga. ti se kazat samo.

Nestadoše. To je moj prvi susret sa slikom koju ***

je ukinuo gajb na moje oči.
Jah! – Ah, pa to on govori o meni!

Stalno imam išaret. Rekoh:

I veče prije. – Ovo je. Bujrum. Ulazi. Ne pitaj. Prispio si na

kahvu!

Ali, ne znam zašto sam prestao čitati znake.

Pa, kako pružih ruku, da mu pokažem na
zadnju kapiju, jer, na prednjoj je uvijek katanac,
Zašto se sada ne snalazim, kad već pohajli, tako vidjeh, da na lijevoj ruci nemam palac i
živim… kažiprst.

*** Zapanjen, pažljivo zagledah svoju šaku: ama,

nije! Imam!

Iziđem pred kuću, iznesem kahvurinu.

Pogledah u njegovom pravcu, u kapiju, a ono:
ni auta, ni bradonje.
Sjednem na ćok. Pripalim cigaretinu i opet
počnem mislit: kako je vakat da bacim duhan i
da se čistim. Kad, kašljem iz mene bije zift, k'o Ni zglave.
iz aždahe…

Gajb.
I baš sam u mislima o tome, kad, ispred kapije,
stade crna limuzina, a iziđe bradonja u bijeloj
košulji. Dina mi.

Zakopčan do pod bradu. Ah, dragi Bože…

Ama, svi takve znadu. – Euzubillahi imne Šejtan ni radžim, bismillahir

rahmanir rahim. Krenuh napolje preko praga,
desnom nogom.
Nasloni se na kapijska vrata i reče:

***
– A, gdje je, ovdje, Rahmanova kuća?

Vratih se do ćoka.
Učini mi se da pita za nekog, koga, ne
poznajem.
Sjedoh.

Kad, sinu mi, dosjetih se:

Nalih findžan.
Pripalih još jednu.
Srknuh.
A onda, dođe brat Zijo.
Hoće kahvu.
– Na.
Prži cigaru na cigaru.
– Na.
Prigovara mi što kasno dolazim kući, a on i mati
čekaju. Misle o meni i ne mogu zaspat. Ide
zima. Treba pregledat krov na kući i na šupi.
Izgleda da i garaža kisne. Treba spremit drva i
ćumur. Sikiraju se.
– Pusti me Zijo, dina ti. Sve će bit u redu. Ama,
je l’ ikad falilo?
– Ama, vala i nije! I materi to kažem. Ali, znaš ti
nju? – reče Zijo, pa opet uze cigaru iz moje
kutije…
Gledam ga, a znam ga. Eh, kako puši!
– E, da ti je sad jedna cigaretina, ali dugačka
odavde do Husina! – nasmijem se naglas.
– Uh, kad bi bilo, al’ bi valjalo! – reče Zijo.
– Ili, još bolje: litrenjača ohlađene šljivke! –
kažem.
– Jah! Ili gajba ohlađene pive! – reče.
– Jah! Pa da opet zaglaviš u Kreku! – dočekam
ga.
Samo me, zamagljeno pogleda kroz dim.
Ustade i ode. Više, ni jednu, ne reče. Ne voli
terapije, a pridike ne podnosi.
Ostadoh sam, pa mislim:
– Što ga, Rahmane, bolan ne bio, zarijevaš?
Dosta mu je i sebe. A valaha, ni sa tobom nije
sve u redu…
***
Sutradan, po planu, radim na cirkularu.
Hoću da obavim taj posao i da montiram
namještaj za dnevnu sobu. Godinama radim za
druge, a ko god dođe vidi: U majstora, kuća
oborena…
Bijeli javor. Suho i tvrdo drvo. Alat dobar,
precizan, oštar. Sve izmjereno, obilježeno,
iscrtano.
Žedan, uđem u kupatilo, da pijem vode.
Podižući čašu, vidim u ogledalu: Lijeva ruka mi
do lakta krvava a prsti odsječeni.
Iziđem iz kuće s Bismillom.
Kao somnambul.
Neuzubillah i talla. Preko kažiprsta na tlu, stavim težak komad
debele daske. Dok se ne vratim.

Pa, pod nadstrešnicu, za testeru.

Da ga ne pojede mačka.

Nastavih s poslom.
Zamotam ruku maramicom.

***
Tek, onako.

Režem, evo, ovaj komad drveta, koji mi uopće

nije potreban, niti sam ga trebao rezat. Krv ne teče.

Ali, znam da sam radio kao automat: ono što Odem do komšije i zamolim ga da me odveze u
jedino mogu i moram. Dom zdravlja.

Vidim sebe, k'o da drugog gledam. ***

Duh mi se odvojio od tijela i lebdi iznad moje Rekoh im da mi ne treba anestezija.

pojave i slike.

Neka slobodno rade.

I, ne brine me to.

Bol iz ruke – nestala.

Čekam da vidim ishod.

Bilo mi je lijepo.
Izgledalo je: kao da se testera vratila iz drveta i
odsjekla mi dva prsta.
Tamo mi povežu tetive i ušiju rane.

Kažiprst i palac na lijevoj ruci.

Zamotaju.

Nije me zaboljelo.
Stave mi ruku u trouglu maramu.

Samo, odmah osjetim: ruka me više ne boli.

***

Kažiprst, crn, pade na tlo.

Kod kuće, uzmem haš i u zemlju zakopam
kažiprst.
Palac, visi na malo kože.
Uđem u kuću, a ona sija kao da je Sunce
uselilo u nju. Čudo jedno.
Ne osjećam bol.
Bio sam u raspoloženju u kojem sjedam ispred
šafelaja.
U času shvatih da sam poslije svih znaka koji
su mi upućeni, očekivao: smrt.
A ovo je čist osjećaj neuništivog života u meni
lično.
Čudo jedno.
Borac Armije BiH, koji je Božijom Voljom
izbjegao sigurnu smrt, pričao mi je o istom
takvom osjećaju neponovljive ljepote! Kaže:
Nikad ranije nije imao predstavu o tome, da su
život i svijet tako i toliko lijepi…
Da je lijepo plakat.
Ići na dženazu.
Biti gladan.
Bez ruke ili noge…
Gaziti blato.
Trčati uzbrdo pod ratnom spremom.
Ali, živjeti!
Hej, živjeti!
Jer, sve to može: Samo Živ Čovjek!
***
Iste večeri, zanoćalo se, a meni se ne spava.
Odjedanput, pred kućom, čujem mačke.
Mijauču ispred kućnih vrata.
Nemam mačku, pa izađoh da vidim šta je to.
Kako izađoh, vidim krupnu, narandžastu mačku
velike glave i drugu, manju, crno-bijelu.
Kad me ugledaše, narandžasta mojim jezikom,
reče:
– Iznesi nam meso.
Uđem u kuću.
Iz frižidera izvadim i iznesem sve meso koje
imam.
***
Vratim se u kuću i nazovem Rifata.
Ispričam šta mi se dogodilo.
– Dobro je, Rahmane, dobro. Dobro je. –
ponovi Rifat i reče: – Znaš, to se već jedanputa
dogodilo. Eto me tebi, za minut.
U meni puče praznina.
Kao beskraj.
Rifat zna da se sada sve rasprtljava.
A ja, misleći da je sve gotovo, nisam razumio
da je i ovo tek jedan znak, koji nisam pročitao.
Jah.
*** FIHI-MA-FIHI.

Ali, od tad, ne boli me lijeva ruka. Elhamdulillah.

Dobro sam i prsti mi ne nedostaju. ***

Muharema, 1421. h. g.
Kao da ih nikad nisam ni imao.
I, duša mi je dobro, hvala Allahu, Stvoritelju
Svjetova…
***
Rahman završi priču, a Rifat na vrata.
Na moje oči, dođe i posvjedoči.
Istina je uvijek takva.
Pa, kako uđe, poče o Rumiju i pokaza knjigu na
Rahmanovoj polici:
– To je to.
***
FIHI-MA-FIHI.
Mašallah.
Sufizam uči, kako čovjek može pročistiti sebe,
poboljšati svoj moral, izgraditi svoj unutarnji i
vanjski život i postići neprekinut skald.
Eto, treći sam Svjedok u nizu i računam: Nisam
posljednji sve dok ovo neko bude čitao.

Sve je Znak.

To, što računam na tvoje oči i misao, samo je

dio iskustva s kojim bilježim.

Želim ti više sreće i spoznaje.

To je ono što sam iskreno želio sebi.

Pa, cijenim, nećeš se protiviti.