SVEUČILIŠTE U ZADRU

Odjel za arheologiju

IV. semestar, akad. godina 2015./16.

RASPODJELA GRADSKOG PROSTORA U SALONI

Seminarski rad iz kolegija Romanizacija antičkog Ilirika

Mentor: Studentica:

dr. sc. Silvia Bekavac Ivana Banovac

Zadar

14. travnja 2016.

SADRŽAJ

1. UVOD ............................................................................................................................ 2
2. RASPORED GRADSKOG PROSTORA .................................................................. 2
2.1. Planimetrija agerskog dijela grada...................................................................... 2
2.2. Planimetrija urbanog dijela grada ....................................................................... 4
3. FORTIFIKACIJE ........................................................................................................ 4
3.1. Urbs vetus ........................................................................................................... 5
3.1.1. Istočni bedem .............................................................................................. 5
3.1.2. Sjeverni bedem ............................................................................................ 6
3.1.3. Zapadni bedem ............................................................................................ 6
3.2. Fortifikacije Urbs occidentalisa i Urbs orientalisa ............................................ 6
4. AKVEDUKT ................................................................................................................. 7
5. PROSTORNO UREĐENJE GRADA ........................................................................ 8
5.1. Urbs vetus ........................................................................................................... 8
5.1.1. Forum s kapitolijem..................................................................................... 8
5.1.2. Teatar ........................................................................................................... 9
5.1.3. Hram uz teatar ........................................................................................... 10
5.2. Urbs occidentalis .............................................................................................. 10
5.2.1. Amfiteatar .................................................................................................. 11
5.2.2. Zapadna nekropola .................................................................................... 12
5.3. Urbs orientalis .................................................................................................. 12
5.3.1. Lokalitet Pet mostova ................................................................................ 13
5.3.2. Velike terme .............................................................................................. 13
5.3.3. Istočne nekropole ...................................................................................... 14
6. ZAKLJUČAK ............................................................................................................. 14
7. LITERATURA ........................................................................................................... 15
8. POPIS ILUSTRACIJA .............................................................................................. 15

1
 1. UVOD

Salona, glavni grad rimske provincije Dalmacije, bio je najznačajniji kulturni,

trgovački, politički i vojni centar na prostoru antičkog Ilirika. Grad je smješten šest kilometara
sjeverno od Splita u današnjem Solinu. Njegov pogodni položaj uz deltu rijeke Salon (Jadro) i
Kaštelanski zaljev, te na kopnenom sjecištu važnih putova koji su ga povezivali s
unutrašnjošću, bio je jedan od glavnih razloga interesa naseljavanja i kasnijeg kontinuiranog
razvoja grada. Počevši prvo kao ilirsko naselje, te zatim kao grčko-isejski emporij, Salona je
tek za vrijeme rimskih osvajanja postigla najveći status urbanizacije i postala glavno
administrativno središte na ovim prostorima. Sredinom 1. st. pr. Kr., Salona se, od prethodnog
statusa konventa rimskih građana, uzdigla na rang kolonije - Colonia Martia Iulia Salonae - te
postala centar provincije Dalmacije. Kulturnim i političkim uzdizanjem, te neprestanim
razvojem, urbanistička struktura grada tada se počela drastično mijenjati. Ono što je prvotno
bio rimski oppidum (Urbs vetus) će kasnije, tijekom 1.st., postati stara fortificirana jezgra
Salone dok će se grad postupno širiti prema istoku (Urbs orientalis) i zapadu (Urbs
occidentalis). Salona je najveći procvat doživjela u 2. st. o čemu nam svjedoče brojni
arhitektonski ostaci, međutim njezin razvoj nije posustao sve do ranog srednjeg vijeka kada je
djelovala kao značajno kršćansko središte.

2. RASPORED GRADSKOG PROSTORA

2.1. Planimetrija agerskog dijela grada

Kod planiranja rimskog grada

primarni zadatak bilo je organiziranje agera
(zemljišnog posjeda) i gradskog prostora. Čin
organizacije provodili su rimski dužnosnici –
svećenici auguri i agrimenzori
(zemljomjernici). Prvo se utvrđivao gradski
perimetar, te pravci glavnih komunikacija –
glavnog karda i dekumana, a zatim su se
Slika 1. Odnos gradskog areala i agerskog rastera
(preuzeto od: M. SUIĆ, 2003, 165.) povlačili pravci sporednih karda i dekumana i
time se stvarao mrežni raster. Mjerna jedinica u sustavu mjerenja terena je aktus, a sam čin se
naziva parcelacija, odnosno centurijacija (prema temeljnoj čestici agerskog rastera –

2
centuria). Centurija ima oblik kvadrata sa stranicama od oko 720 m, strogo je ortogonalna s
ravnim pravcima u smjeru I-Z (decumanus) i S-J (cardo). Cijeli ager uglavnom nije bio
razdijeljen u centurije, već su površine gdje su bile šume i pašnjaci ostavljene za javne i
privatne upotrebe, dok su centurije spadale pod ager publicus. Centurije su bile podijeljene na
četiri jednaka dijela od kojih je svaki bio podijeljen na još manje parcele (sors) koje su bile
posjedi kolonista. Na teren su se postavljali biljezi tj. cipusi koji su označavali centurije u
prostornom odnosu na glavni kardo i dekumanus, a ujedno su služili i za brzu orijentaciju na
mapi i terenu.1

Pod uži salonitanski ager koji je podijeljen prilikom osnivanja kolonije spadao je
prostor na kojem se nalazio urbani dio grada, te splitsko i kaštelansko polje (od Kaštel Starog
do rijeke Žrnovnice) sa zaleđem do Kozjaka i Mosora. Pretpostavlja se da su pod salonitanski
ager spadali također antički Tragurij i Stobreč s okolicom. O tome svjedoče ostaci rastera
centurija oko Tragurija koji imaju isti opseg i orijentaciju kao i centurije na području Salone,
te nedostatak dokaza o njegovom municipalitetu. Drugi dokaz je nalaz cipusa iz Podstrane
(Pituntium) iz 1. st. koji je pripadao salonitanskom ageru. Također se pretpostavlja da se
salonitanski ager mogao protezati do antičkog Oneja (Omiš) iz razloga što tamo, kao ni u
Traguriju, nisu pronađeni dokazi o municipalitetu, te su pronađeni ostaci svetišta s tragovima
carskog kulta. Međutim, to nije dovoljno da bi potvrdilo ovu činjenicu.2

Broj centurija u ageru kolonije govorili su o ekonomskoj moći, te broju kolonista na

tom prostoru. Salona kao glavna rimska kolonija brojala je oko 80 centurija što je bilo znatno
manje u odnosu na primjerice Parentium ili Polu koji su brojali preko 400 centurija.3

Ager i naselje koje mu je pripadalo su činili jedinstvenu cjelinu. Glavne komunikacije

agera i grada, odnosno njihovi cardo maximus i decumanus maximus, u pravilu su se trebali
poklapati. Međutim, to je rijetko bilo izvedivo zbog geografskog smještaja gradova. Salona je
jedan od gradova čiji se urbani raster djelomično poklapa s agerskim. Linija istočnog bedema
koji okružuje Urbs vetus se u cijelosti poklapa s linijom jednog karda agera, dok dio južnog
bedema prati liniju jednog agerskog dekumana.4

1
M. SUIĆ, 2003, 162 – 163
2
S. BEKAVAC, 2015, 5 – 10
3
M. SUIĆ, 2003, 167.
4
M. SUIĆ, 2003, 162 – 167

3
 2.2. Planimetrija urbanog dijela grada

Kada je u pitanju
planimetrijska struktura urbanog dijela
grada, razlikujemo dva osnovna oblika
– pravilni i nepravilni. Na smještaj
naselja mogli su utjecati prirodni i
kulturni faktori koji su određivali hoće
li grad pratiti klasični urbanistički
smještaj ili odstupati od istog.
Slika 2. Tlocrt Salone (preuzeto od: J. JELIČIĆ-RADONIĆ,
2009, 8.)
Smještaj gradskih cjelina, javnih
građevina, te gradskih komunikacija pokazuje da je Salona također bila građena prema uzoru
na pravilno organizirani rimski grad, međutim ne u toliko strogom ortogonalnom obliku kao
što je to primjerice bio Iader. Razlog tome su vjerojatno bile pretkolonijalne gradnje (iz doba
kada je Salona bila grčko-ilirsko naselje) koje su otežale kasniju nadogradnju i primjenu
urbanističkih principa. Najstariji dio Salone tzv. Urbs vetus, bio je trapezastog oblika, gotovo
kvadratnog kakav je bio primjer pravilne gradnje. Glavni dekuman vodio je kroz grad od
Porta Caesarea, iznad forumskog kompleksa križao s glavnim kardom te gradske jezgre, te je
završavao kod zapadnih vrata, tzv. Porta Graeca. Spomenuti položaj foruma, na križanju
glavnih gradskih ulica, također govori o poštivanju rimske urbanističke gradnje. Međutim,
ono čime Salona kasnije odstupa od takve gradnje jest njezino proširenje prema istoku i
zapadu. Proces širenja Salone izvan zidina Urbs vetusa tekao je u pravcu prema obližnjim
gradovima prateći ceste, u ovom slučaju zapadno prema Trogiru, te istočno u više smjerova:
jedan prema sjeveru, drugi prema jugoistoku. Zbog nepravilnog terena na kojima su građene,
te ceste su bile krivudave zbog čega su oba proširenja grada dobila nepravilan oblik. S
obzirom na takav raster komunikacija i dalje se tijekom izgradnje nastojalo ispraviti
nepravilnosti te stvoriti mreža koja se poklapa s komunikacijama stare urbane jezgre.5

3. FORTIFIKACIJE

Kako se kolonija Salona razvijala i dobivala na značaju u Rimskom Carstvu, tako se i

njezina urbanizacija sve jače razvijala. Fortifikacije su bile neizbježan građevinski dodatak
gradu, kako u republikansko vrijeme kada je grad tek koloniziran, tako i kasnije kada se
proširio izvan jezgre prema istoku i zapadu.
5
M. SUIĆ, 2003, 213 – 215

4
 3.1. Urbs vetus

Počevši od najstarije jezgre Salone, Urbs vetus prema E. Dyggveu ili tzv. Salona
''Quadrata'' prema D. Rendiću-Miočeviću, nakon brojnih istraživanja provedenih od strane
Dyggvea, F. Carrare, don Frane Bulića i mnogih drugih, danas na tom prostoru sa sigurnošću
možemo utvrditi postojanje istočnog, sjevernog i zapadnog bedema, dok su fortifikacije
južnog dijela grada još uvijek neistražene.6

3.1.1. Istočni bedem

Najbolje očuvani ostaci bedema nalaze se upravo na istočnom krilu stare jezgre grada.
Smatra se da je bedem prošao dvije građevne faze, odnosno da su sjeverni i južni dio građeni
u različitim vremenskim fazama. Sjeverni dio bedema u koji su usječena znamenita Porta
Caesarea građen je od masivnih blokova s dva lica i ispunom od zemlje i sitnog kamena
(opus quadratum), dok je njegov južni dio koji se protezao prema moru drukčije konstrukcije:
unutrašnje lice bedema je građeno manjim kamenim blokovima vezanih malterom. Razlog
tim građevinskim diferencijacijama i dalje je nepoznat.7

Dakako, najznačajniji dio tog bedema su upravo istočna vrata, tzv. Porta Caesarea,
koja su nekoć bila glavni ulaz u oppidum. Datiraju se u doba Augusta prema fragmentima
kamenog natpisa iz ranocarskog doba. Ulaz je flankiran s dvije osmerokutne kule koje su bile
naslonjene uz zidine, a sama vrata su imala tri prolaza. Srednji, najviši prolaz bio je
namijenjen za kola i zatvarao se spuštanjem masivnih rešetki, dok su bočni prolazi propuštali
pješake i bili zatvarani drvenim vratima. Vrata su bila dvokatna što dokazuju fragmenti
arhivolta, kapitela i stupova koji su pripadali gornjem katu. Prilikom istraživanja pored
ostatka gradskih vrata također su pronađeni ostaci akvedukta.8

Slika 3. Rekonstrukcija Porta Caesarea (preuzeto od: J. JELIČIĆ-RADONIĆ, 2009, 10.)

6
D. RENDIĆ-MIOČEVIĆ, 1991, 52.
7
D. RENDIĆ-MIOČEVIĆ, 1991, 53.
8
H. KAHLER, 1991, 205 – 230

5
 3.1.2. Sjeverni bedem

Ostaci sjevernog bedema bili su

gotovo u potpunosti skriveni nakon što je
na istom mjestu bila izgrađena cesta, dok
don Frane Bulić prilikom istraživanja
nije otkrio južno lice bedema. Zidovi su
također građeni od masivnih blokova s
dva lica i ispunom od sitnog kamenja u
sredini. Međutim, izgled vanjskog i

Slika 4. Sjeveroistočni ugao Urbs vetusa (preuzeto od: J. JELIČIĆ-

unutarnjeg lica bedema razlikuju se od
RADONIĆ, 2009, 16.)
onih na istočnom bedemu. U ovom
slučaju je unutarnje lice koje gleda prema gradu građeno od znatno većih kamenih blokova
nego vanjsko lice. To je dovelo u pitanje postojanja nekog drugog salonitanskog naselja koje
se nalazilo sjeverno iznad Urbs vetusa čiji je sjeverni bedem bio nekoć njegov južni bedem.
Tu teoriju nije moguće sa sigurnošću dokazati. Na uglu sjevernog i istočnog bedema iskopana
je kula koja je najverojatnije bila naknadno izgrađena, pored koje je prolazio vodovod.
Njezina svrha nije sasvim sigurna, no smatra se da je služila u obrambene svrhe.9

3.1.3. Zapadni bedem

Najznačajniji ostaci zapadnog bedema su tzv. Porta Graeca, odnosno zapadna vrata,
koja se nalaze nasuprot Porta Caesarea. Vrata je otkrio E. Dyggve među ostacima nisko
sačuvanog bedema. Glavna komunikacija (cardo) vodila je od jednih do drugih vrata. Zbog
nedovoljne istraženosti bedema nemoguće je detaljnije govoriti o njemu, osim da je bio
građen u različitoj tehnici od prethodnih.10

3.2. Fortifikacije Urbs occidentalisa i Urbs orientalisa

Kasnije širenje izvan gradske jezgre na istok (Urbs orientalis) i zapad (Urbs
occidentalis) nije ispočetka dovelo do značajnijih promjena u fortifikacijama. Stanovništvo se
nesputano i slobodno širilo, te dok je vladao Augustov Pax Romana nije bilo potrebe za
dodatnim pojačanjem zidina. Tek je 170. godine za vrijeme cara Marka Aurelija, kada je
nastupila prijetnja Markomana i Kvada, čitava Salona, njezina jezgra s istočnim i zapadnim

9
D. RENDIĆ-MIOČEVIĆ, 1991, 55.
10
N. CAMBI, 1991, 16.

6
krilom, ujedninjena zajedničkim obrambenim zidom. O izgradnji novog prstena zidina
svjedoče ostaci natpisa koji spominje da su bedeme podigle Prva kohorta Delmata pod
vodstvom tribuna Granija Fortunata i 2. legija pod zapovjedništvom centuriona Publija
Emilija Amintijana.11 Ovim putem su također izgrađena i vrata, Porta Andetria na
sjeveroistočnom dijelu bedema, Porta Occidentalis na zapadu, te Porta Capraria i Porta
Suburbia na sjevernom bedemu.

Opseg bedema je tada dosegao 4080 m, a ukupna površina grada iznosila je oko
516.000 m2. Zidine su u više navrata bile nadograđivane i s vremenom bivale sve veće, te su
potom bile ojačane s preko sto četvrtastih kula i prizama u svrhu što bolje obrane. To se
najbolje očituje na sjevernom bedemu koji je bio najjače obranjen zbog mogućih provala sa
sjevera.12

4. AKVEDUKT

Obližnja rijeka Salon (Jadro) nekoć je jednako kao i danas bila od izuzetne važnosti za
opskrbu grada vodom. Salonitanski vodovod izgrađen je za vrijeme cara Augusta, protezao se
od izvora rijeke podno Mosora (Klis – Majdan) i tekao uzduž sjevernog bedema. U grad je
ulazio kroz sjeveroistočni ugao bedema Urbs vetusa i prelazio preko Porta Caesarea gdje se
granao prema ostalim dijelovima grada.13 Vodovod se nije spajao direktno na sve kuće u
gradu već je bio spojen uglavnom na terme i bunare, odnosno nimfeje gdje su se građani
opskrbljivali vodom. Ostaci nimfeja pronađeni su kod sjevernog bedema Urbs vetusa, te kod
Porta Caesarea.14

11
M. ABRAMIĆ, 1991, 43.
12
D. RENDIĆ-MIOČEVIĆ, 1991, 54.
13
S. PIPLOVIĆ, 2012, 24 – 25
14
M. SUIĆ, 2003, 280.

7
 5. PROSTORNO UREĐENJE SALONE

5.1. URBS VETUS

Najstariji dio Salone, Urbs Antiqua ili Urbs vetus kako ga naziva E. Dyggve, bio je u
antičko vrijeme središte života grada Salone. Taj stari nukleus bio je fortificiran sa sve četiri
strane svijeta, trapezastog oblika, te su kroz njega tekle dvije glavne ceste, Cardo Maximus i
Decumanus Maximus. Na tom prostoru pronađeni su ostaci najznačajnijih javnih građevina
kao što su forum, kapitolij, terme, kurija, teatar i hram.

5.1.1. Forum s kapitolijem

Prva temeljna istraživanja foruma u

Saloni započeo je 1923. godine E. Dyggve.
Forum se nalazi s istočne strane karda, bio je
dugačak 70 m i širok 45 m.15 Prilikom
istraživanja Dyggve je naišao na ostatke
popločanog trga na sjevernom dijelu Urbs
vetusa. Među gomilom ruševina pronađeni su
ostaci zidnih konstrukcija koje su upućivale na
postojanje javnih spomenika i građevina koji su
zajedno činili nekakav monumentalni kompleks.
On je zaključio da se tu nalazio sklop hramova,
Slika 5. Forum (preuzeto od: J. JELIČIĆ-RADONIĆ, odnosno kapitolij koji je svojom širinom
2009, 19.)
odgovarao širini foruma. On je podijelio razvoj
kapitolija u više faza. U prvu fazu svrstava najstariji skup građevina – dva zasebna hrama koja
flankiraju nisku građevinu u obliku tribine. Građevine datira u sredinu 1. st. Sljedeća faza
podrazumijeva rekonstrukciju foruma zbog širenja Salone. Hramovi su žrtvovani, ruše se
njihovi bočni zidovi, te dolazi do spajanja istih s prethodno spomenutom tribinom u jednu
jedinstvenu građevinu. Dyggve tvrdi da je to kurija zbog otkrivenih ulomaka natpisa koji
svjedoče o njezinoj izgradnji. Suić tu teoriju osporava.16 Zatim dolazi do reorganizacije
južnog dijela grada. Dyggve tu fazu datira u vrijeme Dioklecijana. Mijenja se raspored
spomenika. Građevina koja se u prethodnoj fazi spojila postaje veća i kompliciranija, te se

15
M. SUIĆ, 2003, 249.
16
M. SUIĆ, 2003, 237.

8
gradi trijem na njezinoj sjevernoj strani. U 4. st. kapitolij postaje crkveno vlasništvo i on gubi
svoju prvotnu funkciju.17

Problematika Dyggveove inerpretacije forumskog kapitolija veže se najviše uz

činjenicu da je Salona postala rimski grad i kolonija gotovo stoljeće prije nego je izgrađen
kapitolij koji on istražuje. M. Suić postavlja pitanje postojanja kapitolija s trodijelnom celom
iz vremena kasne republike ili s početka carstva na istoj lokaciji gdje je i kasniji kapitolij,
međutim zbog nedovoljne istraženosti to nije moguće utvrditi.18

Osim navedenog, na forumu su također pronađeni ostaci manje pravokutne građevine

s apsidom na sjeveroistočnom dijelu foruma za koju se smatra da je to zapravo bila kurija, a
ne prethodno navedeni kapitolij kako je to Dyggve tvrdio. Tu se također još nalaze i ostaci
dvaju termalnih kompleksa. Jedan se nalazi sjeverno od foruma, tzv. ranoantički balneum o
kojem svjedoče ostaci natpisa o rekonstrukciji termi. Drugi kompleks se nalazi u sjevernom
dijelu Urbs vetusa u blizini vodovoda za koji se smatra da je bio korišten sve do kasne
antike.19

5.1.2. Teatar

Na padini jugozapadno od foruma smješten je teatar. Njegova izgradnja datira se u

Trajanovo doba (kraj 1. ili početak 2. st.). Bio je dugačak oko 58 metara i promjera 65 metara.
S njegove južne strane nalazila se scenska zgrada, a gledalište na sjevernoj. Ulaz u teatar
nalazio se na obje strane. Prema Suiću, teatar je izgrađen na ravnoj površini s čitavim
gledalištem podignutim na koncentričnim zidnim supstrukcijama.20 Neki istraživači,
primjerice D. Rendić-Miočević, tu teoriju osporavaju i tvrde da je teatar građen na dvije
razine, odnosno da je gledalište građeno na prirodnoj padini, bez supstrukcija, osim najvišeg
dijela (summa cavea) koji je na ravnom terenu i poduprt nosačima.21 Vanjski plašt gledališta
oblikovalo je 19 masivnih pilona kvadratne osnove. Cavea je prema procjeni imala 25 redova
i mogla je primiti otprilike 3000 gledatelja. Scenska zgrada je bila pravokutnog oblika i
sadržavala je podij pozornice i skenu (scaena) s monumentalnim pročeljem čiji su ostaci
vidljivi i danas. Prema Dyggveu, teatar nije prošao neke značajne promjene sve do vremena

17
E. DYGGVE, 1991, 241 – 251
18
M. SUIĆ, 2003, 236 – 237
19
D. RENDIĆ-MIOČEVIĆ, 1991, 59.; J. JELIČIĆ-RADONIĆ, 2009, 28.
20
M. SUIĆ, 2003, 261.
21
D. RENDIĆ-MIOČEVIĆ, 1991, 261.

9
 Dioklecijana kada je skena modificirana po uzoru na dekoraciju obližnje Dioklecijanove
palače. 22

5.1.3. Hram uz teatar

Paralelno uz teatar, s njegove južne strane, stajao je hram koji je zajedno s teatrom
činio jedinstveni arhitektonski kompleks. Od te dvije hram je starija građevina izgrađena u 1.
st. Njegova izgradnja dijeli se u više faza. Prva faza podrazumijeva ostatke prostora
pravokutnog tlocrta koji je prethodio hramu. U drugoj fazi nastaje prostilni tetrastil s dubokim
pronaosom podignut na visokom podiju s osam stuba. Smatra se da je izgradnja teatra
započela u drugoj ili trećoj fazi hrama. U trećoj fazi uklanja se pristupno stubište i zatvara se
pronaos. U posljednjoj fazi izgradnje hram na bočnim stranama dobiva trijem do kojeg vodi
par lateralnih stubišta. Ta građevinska evolucija pripisuje se razvoju kulta i urbanizma u
Saloni. Nije poznato kome je hram bio posvećen. Prema građevinskm konceptu M. Suić
pretpostavlja da se radi o bogu Dionizu, odnosno Liberu. Oblik hrama može se stilski i
konstruktivno usporediti s Augustovim hramom u Puli.23

5.2. URBS OCCIDENTALIS

Urbs occidentalis, odnosno zapadno

Slika 6. Salonitanska Urbs occidentalis (preuzeto od:
J. JELIČIĆ-RADONIĆ, 2011, 68.)
proširenje grada u početku je, zajedno s istočnim
proširenjem, činilo predgrađe Salone koje su ljudi
spontano naseljavali kroz vrijeme. Taj dio manji je
od istočnog i nešto pravilnijeg oblika, te je mreža
cesta bila približno ortogonalnog karaktera.
Odrednica širenja prema zapadu bio je glavni
dekuman (Via principalis prema Dyggveu) koji je
vodio iz Urbs vetusa zapadno kroz Porta Graeca do
Porta Occidentalis i dalje van grada prema
Trogiru.24 Osim zapadnih vrata (Porta Occidentalis)
koja su bila glavni ulaz u zapadni dio Salone,

22
D. RENDIĆ-MIOČEVIĆ, 1991, 257 – 264
23
M. SUIĆ, 2003, 243 – 244
24
N. CAMBI, 1991, 17.

10
također su postojala i sporedna vrata, tzv. Porta Suburbia I na sjevernoj strani grada. F.
Carrara je tijekom istraživanja od 1846. do 1849. godine otkrio sjevernu i zapadnu stranu
bedema, te djelomično južnu, koji su, kako je već navedeno, izgrađeni za vrijeme cara Marka
Aurelija.25 Među značajnim ostacima antičke urbanizacije Salone ističu se amfiteatar, zapadna
nekropola, te ostaci zgrade s termalnim uređajima.

5.2.1. Amfiteatar

Salonitanski amfiteatar,
čiji su ostaci danas očuvani samo
u temeljima, simbol je
romanizacije i jedna od
najmonumentalnijih građevina u
Saloni. U 2. st. novi prsten
bedema obuhvaća samu
građevinu, odnosno dio vanjskog
plašta amfiteatara ulazi u sklop
fortifikacija, te građevina više
Slika 7. Rekonstrukcija amfiteatra (preuzeto od: J. JELIČIĆ-RADONIĆ,
2011, 73.)
nije dio perifernog gradskog
prostora, već urbanog dijela grada.26 Amfiteatar je elipsoidnog oblika, dužine (I-Z) oko 125
m, te širine (S-J) oko 100 m. Arena je bila dugačka oko 65 m i široka oko 40 m. Imao je tri
kata, od kojih su donja dva imala otvore s lukovima. Gledalište je bilo izgrađeno na
supstrukcijama, a sastojalo se od dva menijana koji su zajedno brojali 30 sjedišta i galerije na
vrhu. U središnjem dijelu donjeg menijana nalazile su se počasne lože za gradske magistrate i
namjesnika provincije.27 U unutrašnjosti amfiteatra, ispod arene i gledališta, nalazile su se
prostorije za koje se smatra da su prvotno bile središta štovanja Nemeze, božice osvete, te
kasnije oratoriji salonitanskih mučenika iz vremena Dioklecijana. E. Dyggve je pretpostavio
da je u amfiteatar moglo stati do 20.000 gledatelja.28

25
J. JELIČIĆ-RADONIĆ, 2011, 69.
26
J. JELIČIĆ-RADONIĆ, 2011, 74.; M. SUIĆ, 2003, 263.
27
J. JELIČIĆ-RADONIĆ, 2011, 74
28
M. SUIĆ, 2003, 263 – 265.

11
 5.2.2. Zapadna nekropola

Zapadna nekropola, odnosno tzv. Hortus Metrodori (prema pronađenom natpisu), bila
je najznačajnija i ujedno najveća gradska nekropola. Nalazila se uz cestu Via principalis koja
vodi iz Urbs vetusa prema zapadnim vratima grada i izvan njega. Za vrijeme izgradnje novog
prstena bedema dio nekropole se našao unutar gradskog areala koji je potom prestao biti u
funkciji iz razloga što se pokapanje ne odvija unutar bedema. Mnogi nadgrobni spomenici s
tog dijela nekropole završili su kao građevni materijal u izgradnji novih fortifikacija.
Istraživanje je započelo još u 19. st. kada je osnovan Arheološki muzej u Splitu i trajalo je sve
do kasnog 20. st.29 N. Cambi podijelio je razvoj nekropole na tri faze. Prvu fazu datira do 2.
st. kada su grobne građevine bile pravokutnog ili kvadratnog oblika, pokopi su uglavnom bili
u urnama i nešto rijeđe skeletni. Druga faza spada u 2. st. kada dolazi do promjena u
prostornoj organizaciji nekropole, pokopi su u sarkofazima. Treća faza je iz druge polovice 3.
i početka 4. st. Pokapanje se širi prema sjeveru i gotovo su svi pokopi skeletnog karaktera.
Najveći broj pokopa pronađenih datiran je u rano carsko doba. Pretpostavka je da su oni iz
kasnorepublikanskog i carskog doba devastirani.30 Od grobnih sadržaja pronađene su urne i
skeletni ostaci, ukopne rake, nadgrobni natpisi, te dragocjeni predmeti od dragog kamenja i
vrijednih metala. Vrlo važno otkriće je kiklopski zid, murazzo, na lokalitetu Martinčevo (100
m JZ od Porta Graeca) koji se proteže izvan zidina Urbs occidentalisa, a prema F. Carrari
služio je kao ''razdjelnica između javne ceste koja je vodila prema Trogiru i zapadne
nekropole.''31 Na tom lokalitetu također je otkriven mauzolej cijenjene rimske obitelji Lollia s
brojnim ostacima arhitekture i skulpture, sarkofag Homonoeae Zosime s prikazima godišnjih
doba, te sarkofag Valerija Dinensa i Atije Valerije.32

5.3. URBS ORIENTALIS

Kako se grad razvijao i širio zapadno prateći cestu koja vodi do Trogira, tako se
jednako razvijao i u suprotnom smjeru prema istoku. Prostorno širenje odvijalo se uz glavne
cestovne prometnice koje su vodile prema sjeveru i jugoistoku zbog čega je s vremenom
istočno proširenje dobilo nepravilan oblik i ujedno postalo prostorno veće nego zapadno.

29
J. JELIČIĆ-RADONIĆ, 2011, 76.
30
N. CAMBI, 1991., 21 – 22
31
J. JELIČIĆ-RADONIĆ, 2011, 78 – 79
32
J. JELIČIĆ-RADONIĆ, 2011, 78 – 79

12
Zbog spontanog širenja tih komunikacija na ovom dijelu grada, gradske ulice su kasnije imale
nepravilan raspored. Nakon izgradnje novih bedema koji su zaokružili cijelu Salonu, na
sjeveroistočnom uglu su izgrađena vrata, tzv. Porta Andetria, koja su predstavljala istočni
ulaz u Urbs orientalis. Za razliku od drugih gradskih vrata u Saloni, ova su bila manja,
jednostavnija i bez ukrasa iz razloga što su građena na brzinu. Urbs orientalis je u kasnoj
antici postao novo urbano središte Salone o čemu svjedoče ostaci ranokršćanskih objekata
(bazilike, episkopalni kompleks).33

5.3.1. Lokalitet Pet mostova

Cesta koja je vodila od Porta Caesarea prema istoku na jednom dijelu je prelazila
jedan od rukavaca rijeke Jadro koji je tekao kroz Urbs orientalis. Na tom dijelu cesta je bila
postavljena na most s pet lukova (kanala) zbog čega lokalitet dobiva naziv ''Pet mostova''.
Tijekom istraživanja od strane don Frane Bulića i dr. na lokalitetu su pronađeni ostaci koji su
upućivali na postojanje radionica, radničkih nastambi, nekih važnijih građevina poput
namjesnikove rezidencije s ostacima mozaika, te javnih zgrada za municipalne potrebe.34

5.3.2. Velike terme

Uz već spomenute terme s prostora Urbs vetusa,

dakako najznačajnije i najveće su bile terme u istočnom
dijelu Salone. Objekt je otkopan 1906. godine, a nalazi se
istočno od Porta Caesarea. Ove terme su prema
standardima drugih rimskih termi vrlo skromne. Bile su
pravokutnog oblika s četiri apside. U centralnoj, najvećoj
prostoriji nalazio se hladni bazen ograđen stupovima, dok
su ostale prostorije bile svlačionice, kaldariji, tepidariji,

Slika 8. Tlocrt Velikih termi (preuzeto od: S. frigidariji i sudatoriji. Zagrijavanje prostorija provodilo se
PIPLOVIĆ, 2005, 22.)
sistemom hipokausta i šupljim cijevima koje su provodile
vrući zrak. Prema S. Piploviću terme su bile pregrađivane više puta što se očituje u drukčijim
tehnikama izgradnje na raznim mjestima građevine. On broji četiri faze adaptacije termi. U
prvoj fazi je bila prizemna zgrada, vjerojatno vila nekog uglednog građanina. U drugoj fazi
tvrdi da dolazi do relativnog uništenja objekta, te izgradnje javnog kupališta na ostacima vile.

33
S. PIPLOVIĆ, 2012, 26 – 27; 34.
34
S. PIPLOVIĆ, 2012, 29.

13
Treća i četvrta faza se datiraju u kasnoantičko razdoblje kada terme gube svoju prvotnu ulogu
i počinju se koristiti za kršćanske obrede.35

5.3.3. Istočne nekropole

Na prostoru istočnog proširenja zabilježene su još dvije nekropole. Tzv. nekropola B

se nalazila uz cestu koja je izlazila iz Porta Caesarea, te zatim prolazila kroz Urbs orientalis i
izvan njega. Osim prema sjeveru, nekropola se proteže istočno. Iako nekropola nikada nije
sustavno istraživana, dokazi da je postojala na tom području potječu od istraživanja okolnih
objekata prilikom kojih su izronili fragmenti raznih nadgrobnih spomenika i natpisi koji
svjedoče o postojanju grobnih parcela.

Isto se može reći i za nekropolu C koja se nalazila uz cestu koja je skretala prema
jugoistoku i protezala se sve do delte Jadra. Uz lokalitet Pet mostova pronađeno je dosta
fragmenata nadgrobnih spomenika, te nešto južnije pronađeni su natpisi na arama.36

6. ZAKLJUČAK

Salona, prvobitno ilirsko naselje i grčki emporij, te kasnije značajna rimska kolonija,
zahvaljujući svojom bogatom spomeničkom baštinom, jedinstven je primjer antičkog grada na
području istočnog Jadrana s kontinuiranim povijesnim, političkim i kulturnim razvojem. Više
od dva stoljeća posvećena su istraživanju grada i njegovim brojnim arhitektonskim ostacima
koji svjedoče o razvojnim procesima koji su ga zatekli. Urbs vetus, kao najstariji dio grada,
bio je najduže podložan velikim urbanističkim promjenama i prostor je na kojem je
salonitanska baština iz doba antike najjasnije zabilježena. Kasnija proširenja grada prema
istoku i zapadu obilježit će procvat kolonije, njezin uspon kao glavni grad provincije
Dalmacije, te pridonijeti upotpunjavanju povijesno-topografske slike antičke Salone, kako za
vrijeme rimske vladavine, tako i za vrijeme ranog srednjeg vijeka kada ona postaje
najznačajnije kršćansko središte i djeluje kao isto sve do ranog 7. st.

35
S. PIPLOVIĆ, 1991, 289 – 303; S. PIPLOVIĆ, 2012, 26.
36
N. CAMBI, 1991, 21 – 24

14
 7. LITERATURA

 BEKAVAC, S., 2015. – Rimska religija i kultovi u društvenoj strukturi pretkršćanske

Salone, doktorski rad, Sveučilište u Zadru, Zadar
 CAMBI, N., 1991. – Antička Salona, Književni krug, Split
 JELIČIĆ-RADONIĆ, J., 2009. – Topografija antičke Salone (I), Tusculum 2, Solin, 7 –
32
 JELIČIĆ-RADONIĆ, J., 2011. – Topografija antičke Salone (III), Tusculum 4, Solin, 67
– 86
 PIPLOVIĆ, S., 2012. – Karakteristike i problemi urbanističkog razvitka Salone,
Tusculum 5, Solin, 21 – 45
 SUIĆ, M., 2003. – Antički grad na istočnom Jadranu, Golden marketing, Zagreb

8. POPIS ILUSTRACIJA

 Slika 1. SUIĆ, M., 2003. – Antički grad na istočnom Jadranu, Golden marketing, Zagreb
 Slika 2. JELIČIĆ-RADONIĆ, J., 2009. – Topografija antičke Salone (I), Tusculum 2,
Solin, 7 – 32
 Slika 3. JELIČIĆ-RADONIĆ, J., 2009. – Topografija antičke Salone (I), Tusculum 2,
Solin, 7 – 32
 Slika 4. JELIČIĆ-RADONIĆ, J., 2009. – Topografija antičke Salone (I), Tusculum 2,
Solin, 7 – 32
 Slika 5. JELIČIĆ-RADONIĆ, J., 2009. – Topografija antičke Salone (I), Tusculum 2,
Solin, 7 – 32
 Slika 6. JELIČIĆ-RADONIĆ, J., 2011. – Topografija antičke Salone (III), Tusculum 4,
Solin, 67 – 86
 Slika 7. JELIČIĆ-RADONIĆ, J., 2011. – Topografija antičke Salone (III), Tusculum 4,
Solin, 67 – 86
 Slika 8. PIPLOVIĆ, S., 2005. – Recikliranje arhitektonskih i skulpturalnih elemenata u
Saloni, Radovi zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 1 – 25

15