METODE ZA RJEŠAVANJE

PROBLEMA TRANSPORTA

1. Općenitosti o metodama za rješavanje problema transporta

Zatvoreni (izvorni ili transformirani otvoreni) transportni problemi s

troškovima transporta kao kriterijem rješavaju se na više načina.
Najpoznatiji su metode koje se baziraju na simpleks metodi, i to:

1. Metode za nalaženje početnog rješenja:

a) metoda sjeverozapadnog kuta,

b) metoda najmanjih troškova (uzajamno preferiranih tokova),
c) Vogelova metoda.

2. Specifične metode za testiranje optimalnosti dobivenog i

nalaženje povoljnijeg rješenja:

a) metoda skakanja s kamena na kamen,

b) MODI metoda.

Te se metode mogu, a u nekim metodama i moraju kombinirati, npr.

na način da se metoda uzajamno preferiranih tokova upotrijebi za
dobivanje početnog rješenja, zatim da se MODI metoda koristi za
testiranje je li dobiveno rješenje optimalno ili nije, pa ukoliko
dobiveno rješenje nije optimalno, primijenimo metodu skakanja s
kamena na kamen za nalaženje povoljnijeg rješenja.

Poseban slučaj je problem degeneracije transportnog problema.

Na primjeru koji je rješavan elementarnom grafičkom metodom

prikazat će se osnovne značajke navedenih metoda i to za:

a) zatvoreni transportni problem

b) oba slučaja otvorenog transportnog problema
c) problem degeneracije
 Metode linearnog programiranja

d) dobivanje dualnog problema s rješenjem

2. Opis metoda za dobivanje optimalnog rješenja transportnog

problema

1. Metoda sjeverozapadnog kuta

Metoda se sastoji od postupka u kojem se zadovoljavaju po redu

potražnje svih odredišta i to počevši od prvog O1 , na način da se
iscrpljuju po redu ponude svih ishodišta počevši od prvog I1 , što nam
daje kao prvi korak popunjenje prvog kvadrata, koje sa stajališta
geografije predstavlja sjeverozapadni kut.

2. Metoda najmanjih troškova

Metoda najmanjih troškova sastoji se u tome da se počevši od prvog

zadovolje po redu zahtjevi svih odredišta, ali se ponude ishodišta ne
iscrpljuju po redu jedan za drugim počevši od prvog, već se potrebne
količine uzimaju iz onog ishodišta ( u odnosu na potražnju danog
odredišta) koji ima najmanji trošak transporta. Naravno, ukoliko
imamo više najmanjih troškova za dano odredište, tada biramo bilo
koji od ishodišta s tim troškom.
Druga je mogućnost da se odabre najmanji trošak u cijeloj matrici
[ ]
cij i u to polje stavi najveća moguća vrijednost x u odnosu na
ponudu i potražnju.

3. MODI metoda

Prije same primjene MODI metode potrebito je utvrditi je li dobiveno

rješenje degenerirano ili nije. Degeneracija se utvrđuje primjenom
formule m + n − 1 koja nam pokazuje broj pozitivnih bazičnih
rješenja. Naime, ukoliko broj bazičnih pozitivnih rješenja (broj
popunjenih polja) nije jednak vrijednosti koju dobijemo primjenom te
formule, već je manji, imamo problem degeneracije, koji se rješava na

88
 Metode linearnog programiranja

poseban način, u suprotnom možemo pristupiti neposrednoj primjeni

MODI metode.

MODI metodom možemo testirati optimalnost dobivenog

rješenja. Bit MODI metode sastoji se u tome, da se ocjenjuje
vrijednost nepopunjenih polja, tj. onih pola kod kojih je vrijednost
varijabli jednaka nuli, primjenom formule:

cij′ = (ui + v j ) − cij ≤ 0 (1)

Ukoliko je vrijednost svih nepopunjenih polja ≤ 0 , tada je dobiveno

rješenje i optimalno, ukoliko to nije, tj. ako je u nekom polju
pozitivna vrijednost, primjenjuje se neka od metoda za dobivanje
novog poboljšanog rješenja, npr. metoda skakanja s kamena na
kamen.

Moguće je, naravno, primijeniti i drugi kriterij

cij′ = cij − ui − v j ≥ 0 (2)

koji proizlazi iz (1) množenjem cijelog izraza s (–1). U tom slučaju je

rješenje optimalno ukoliko je vrijednost svih nepopunjenih polja ≥ 0 .

Ovdje će se koristiti kriterij pod (1).

Da bi se primijenio bilo koji od tih kriterija moraju se izračunati

vrijednosti parametara ui i v j primjenom sljedećih formula: 1

ui = cij − v j
(3)
v j = cij − ui

Taj sustav je rješiv ukoliko je zadana vrijednost nekog parametra.

Uobičajeno je da se uzme za parametar u1 = 0 .

1
Te formule proizlaze iz formule cij = ui + v j

89
 Metode linearnog programiranja

Sada se mogu izračunati vrijednosti ostalih parametara, na način da se

u prvom redu u kojem je parametar u1 = 0 nađu sva popunjena polja.
Za ta polja se izračunaju odgovarajući v j , i ponovno se vraćamo
izračunavanju onih vrijednosti od ui koje odgovaraju popunjenim
poljima u odgovarajućim kolonama od izračunatih v j . Taj se
postupak naizmjeničnog računanja primjenjuje sve dok nismo
izračunali sve vrijednosti od ui i v j .

4. Metoda skakanja s kamena na kamen (stepping stone method)

Bit metode skakanja s kamena na kamen je u prebacivanju određene

količine s jednog popunjenog polja u neko prazno, tj. u biranju nove
rute s novom količinom robe. Ta se metoda sastoji od sljedećih
koraka:
1. Prvo određujemo u koje ćemo nepopunjeno polje staviti neku
količinu robe. Kao kriterij nam služi ona ocjena nepopunjenih
polja koja je najveća (najveća apsolutna vrijednost). Na to polje
stavljamo tzv. “kamen” koji označimo s x , čime smo zapravo
odredili gdje ćemo staviti nepoznatu količinu robe x .
2. S kojih popunjenih polja će se prebacivati neka količina robe x ,
određuje se na temelju parnog broja “skakanja”, polazeći od
nepopunjenog polja označenog s x , i vraćajući se na to polje.
Naime, skakanje započinjemo tako da se s polaznog polja
označenog s x , skače na odgovarajuće popunjeno polje u retku ili
stupcu gdje se nalazi polje x . Pritom je svejedno kako
započinjemo skakanje (zbog parnog broja skakanja), na
odgovarajuće polje u retku ili stupcu. Pod odgovarajućim poljem
se smatra ono popunjeno polje koje nam daje alternativa da s tog
polja skačemo na drugo popunjeno polje, do kojeg se mora doći
suprotnim skokom od onog do kojeg smo došli do tog polja.
Naime, ako smo na to polje došli skakanjem po retku, onda iz tog
polja moramo skočiti na drugo popunjeno polje skakanjem po
stupcu, odnosno obrnuto. Taj postupak skakanja nastavljamo sve
dok ne skočimo natrag na polazno polje označeno s x . Moguće je
da će se tim skakanjem izostaviti neka popunjena polja. Skakanja
se mogu označiti s strelicama.

90
 Metode linearnog programiranja

3. Koja će se količina robe prebacivati, određuje se tako da polazeći

od polja označenog s x , označimo sva polja koja smo koristili
prilikom skakanja naizmjenično s (+) i (-). Iz polja označenih s (-)
izaberemo najmanju količinu i tu količinu dodajemo količinama u
poljima označenim s (+) i oduzimamo od količina u poljima
označenim s (-). Time smo dobili novo poboljšano rješenje koje
testiramo primjenom MODI metode.

3. Degeneracija u transportnom problemu

Degeneracija je relativno česta u transportnom problemu. Javlja se

uvijek kada je broj bazičnih pozitivnih varijabli manji od m + n − 1 ,
gdje je m broj ishodišta , a n broj odredišta, odnosno da je rang
matrice A, r ( A) < m + n − 1. To zapravo znači da su kod
degeneriranog bazičnog rješenja neka od m + n − 1 bazičnih rješenja
jednaka nuli, tj. neke bazične varijable xij = 0 . Takvo bazično
rješenje nije moguće poboljšati metodama za dobivanje početnog
rješenja, već je potrebno degenerirano rješenje pretvoriti u
nedegenerirano. Degeneraciju je moguće dobiti bilo kojom početnom
metodom ili kasnije u nekoj iteraciji.
Degeneracija je posljedica postojanja jedne ili više jednakih
parcijalnih suma ponude ai' i potražnje b 'j , tj. ∑ a i' = ∑ b 'j .
Degenerirano rješenje pretvaramo u nedegenerirano ubacivanjem
fiktivnog tereta u neko popunjeno polje i to ono ili ona polja koja su
nam potrebna za izračunavanje svih vrijednosti u i i v j . Fiktivni teret
2
može, ali ne mora nestati do kraja iterativnog procesa traženja
rješenja.

2
Kod nekih autora se taj teret bilježi s ε .

91