MAX SCHELER – POLOZAJ COVJEKA U KOZMOSU

- učinio antropologijski obrat u suvremenoj filozofiji

- kritičan je spram prirodoznanstvene antropologije
- metafizička deistički orijentirana koncepcijA
- kritizira religiju i filozofiju što su se trudili utvrditi odakle čovjek potječe, nego što on jest
- čovjek se nalazi između Boga i životinje
- nije antropomorfizam velika suvremena misao nego teomorfizam
- kritičan je spram ideje homo fabera koji za njega nije čovjek, nego tek žudnja za bogom budi čovjeka

ORDO AMORIS, NORMATIVNO I DESKRIPTIVNO ZNAČENJE PORETKA LJUBAVI

- što god da istražujemo, najbolje se može spoznati ako proučimo sistem njezinih faktičkih vrijednosnih
procjena i – taj sistem naziva ethosom nekog subjekta
- fundamentalna jezgra tog ethosa je poredak ljubavi i mržnje- taj sistem je uvijek upravljen svjetonazorom,
činima i radnjama subjekta
- pojam ordo amoris ima dvostruko značenje:
1. normativno- normom ordo amoris postaje tek kad se spoznat dovede u svezu s htijenjem čovjeka i kada mu se
od nekog htijenja nalaže
2. deskriptivno- sredstvo da se iz zbunjujućih činjenica moralno-relativnih ljudskih radnji, djela nađe
najjednostavnija struktura najelementarnijih ciljeva ciljno djelotvorne osobne jezgre
- sve što kao moralno značajno spoznajemo na nekom čovjeku, mora se reducirati na naročitu vrst izgradbe
njegovih akata ljubavi i mržnje
1. okolni svijet, sudbina, individualno određenje i ordo amoris
- tko ima ordo moralis nekog čovjeka, ima čovjeka- vidi sve linije njegove duševnosti koja zaslužuje da se zove
jezgrom čovjeka kao duhbića, nego spoznavanje i htijenje
- objektivnu stranu ordo amoris predstavaljaju poredak oformljenih vrijednosti i vrijednosnih kvaliteta
- čovjek se ispunjava s određenim pojedinim stvarima, ali to ispunjenje usljeđuje po obrazovnom zakonu koji
propisuje vrijednosna struktura miljea
- sudbina i okolni svijet čovjeka počivaju na istim faktorima ordo amorisa i razlikuju se samo dimenzijama
vremena i prostora
- sudbina- od nje očekujemo da nam nehotično i nepredviđeno pristupa, predstavlja jedinstvo svekolikog smisla
- sudbina je neovisno slaganje čovjeka i svijeta neovisno o htijenju, nakani, želji
- sudbina obuhvaća ono što se događa- ono što je s onu stranu volje i nakane, ali i ono što se moglo dogoditi i to
baš ovom jednom moralnom subjektu
- ishodom sadržine čovjekove sudbine vlada način obrazovanja faktičkog poretka ljubavi, i to njegov način
obrazovanja po posve određenim pravilima postupnog funkcionaliziranja primarnih ljubavivrijednih objekata u
njegovom ranom djetinjstvu
- ideja pravog poretka ljubavi- ideja strogo objektivnog i o čovjeku neovisnoga carstva sređenih
ljubavidostojnosti svih stvari- nešto što mi možemo spoznati, ali nikako ne možemo postaviti
- individualno određenje- mjesto koje u planu spasa svijeta pripada baš ovom subjektu, izražava time i njegovu
naročitu zadaću, njegov poziv
- individualno određenje nekog subjekta može spoznati adekvatnije netko drugi od nas samih, drugi mi isto tako
može pomoći da ga dosegnem
- individualno određenje u sebe uključuje solidarnost odgovornosti u krivnji i zasluzi od moralnih subjekata
- individualno određenje može spram sudbine i unutarsvjetske strukture stajati dijelom u odnosu podudaranja, a
dijelom u odnosu protivljenja
- sudbina se ne može birati, ali sfere izbora su određene sudbinom, a ne sudbina izborom
- sudbina nije izbor, ali se čovjek može osobnoslobodno odnositi spram nje- može stajati pod njenom vlašću, ali
može i stajati iznad nje ako je spozna, može joj se predati ili pružiti otpor
- čovjek može sudbini pružiti otpor samo pomoću Boga
- sudbina i struktura miljea izrastaju iz ciljno djelotvornih, ali ne i aktivnih, slobodno svjesnih akata suđenja,
biranja, nego iz automatskih, uz tuđu pomoć još otklonjivih, procesa psihovitalnog subjekta u čovjeku
- individualno određenje je stvar uvida, a sudbina je nešto što valja konstatirati
- ljubav prethodi spoznaji individualnog određenja
- razlikuje samoljublje od prava sebeljublja ili ljubavi za vlastiti spas
- u samoljublju vidimo sebe i sve oko nas kroz vlastito oko i sve dovodimo u vezu s našim osjetilnim stanjima
osjećaja, tako da nam ovaj odnošaj ne dospijeva do odvojene, jasne svijesti
- prava sebeljubav- naše duhovno oko usmjereno nadsvjetski duhovni centar- mi sebe vidimo kao kroz Boga-
vidimo se sasvim predmetno, sasvim kao sastavni dio cijelog univerzuma-
- sudbina i milje različiti su od individualnog određenja toliko da je moguć tragički odnošaj sukoba između njih-
ljude zna sudbina tjerati protiv njihova određenja

2. forma poretka ljubavi

1
- ljubav je tendencija ili akt koji svaku stvar pokušava voditi u smjeru njoj svojstvenog vrijednosnog
savršenstva
- bit ljubavi- podižuća i izgradbena akcija u svijetu i preko svijeta
- ljubav je neko bivanje, rast, naviranje stvari u smjeru praslike koja je o njima postavljena u Bogu-
svaka faza unutrašnjeg vrijednosnog rasta stvari koju stvara ljubav, stanica na putu svijeta k Bogu
- svaka je ljubav još nedovršena ljubav spram Bogu
- ljubav je pra-akt kroz koji neko biće sebe sama napušta kako bi na nekom drugom biću kao ens
intentionale tako učestvovalo i uzimalo učešće
- spoznavati znači taj pra-akt- napuštanje sebe i svojih stanja, svojih vlastitih sadržaja svijesti,
transcediranje tih sadržaja
- ljubav je budnica na spoznaju i na htijenje-majka duha i uma
- Bog je centar kozmosa, on je Sveljubeće i Svespoznajuće
- Ordo amoris je jezgra svjetskog poretka kao Božjega poretka, u tom svjetskom poretku stoji čovjek kao
službenajdostojniji i najslobodniji sluga Boga, i samo kao takav se smije nazvati gospodarem stvorbe
- Čovjek prije nego što je ens cogitans ili ens volens, on je ens amans
- Snaga njegove ljubavi određuje snagu njegovoga mogućeg duha i snagu njemu mogućeg raspona u
kontaktu s univerzumom
- Čovjekova duševnost je vezana uz biti stvari, a prividnim i izvedenim će mu izgledati ono što se od svoga
predmeta udaljuje. Ljubav čovjeka ne oblikuje i ne stvara
- Govori o jedinstvu svijeta, ali jedinstvo ne znači završenost- nijedan dio svijeta ne može se iscrpiti u punini
- Ljubav čiji nagonski impuls opada, traži zadovoljenje prelaskom s objekta na objekt, a sve dublje
ispunjavajuće zadovoljenje ljubitelja duhovnih objekata, daje pri jednakom nagonskom impulsu, uvijek nova
obećanja- i uslijed toga se osoba razvija u njoj svojstvenom smjeru idealnosti i savršenstva principijalno
neograničeno- tu razlikuje zgoljno zadovoljenje užitka i najvišu osobnu ljubav
- Bog je izvor i cilj carstva ljubljenadostojnosti
- Ako čovjek vjeruje da je našao apsolutno posljednje ispunjenje i zadovoljenje svoga ljubavnog poriva na
nekom konačnom dobru- to je tlapnja
- Zablenutost- poremećaj poretka ljubavi- privučenost i uvučenost čovjeka u konačno dobro
- Razlikuje:
o Kumir- apsolutna zablenutost- apsolutno mjesto svoje faktičke vrijednosti svijesti nalazi zaposjednuto
s vrijednošću nekog konačnog dobra
o Relativna zablenutost- ogrešuje se čovjek o objektivni poredak ranga onoga ljubljenjavrijednog
- jedinstvo carstva sastoji se u njegovoj strogo zakonito upravljanoj stepenastoj gradbi koja se konstantno
održava u svakoj fazi ovoga beskonačnoga procesa
- duševnost nije kaos slijepih stanja osjećaja, ona je sama raščlanjena kopija kozmosa svih mogućih
ljubljenjadostojnosti- ona je mikrokozmos svijeta vrijednosti
- PASCAL- čitave škole su postavljale zadaću da povežu zahtjeve razuma sa zahtjevima srca u jedinstveni
svjetonazor- Pascal kaže: do vraga sa srcem i duševnošću ondje gdje se radi o zbiljnosti i istini.“- što je
htio reći:
- srce posjeduje strogi analogon logike na svome vlastitom području koji ono ne posuđuje od logike
razuma- u njega su upisani zakoni koji odgovaraju planu po kojem je svijet izgrađen kao svijet
vrijednosti- ono može slijepo i uviđajući ljubiti i mrziti
- srce nema svoje razloge, nego samo motive i želje- srce ima svoje razloge o kojima razum ništa ne zna i
nikada ne može ništa znati
- srce nije sjedište zbrkanih stanja, uzbuđenja- to je ukupnost dobrousmjerenih akata, funkcija, što u sebi
nose strogu, o psihologijskoj organizaciji neovisnu samostalnu zakonitost, koja precizno radi
- krivnja ljudi i vremena je što se na cjelokupni emocionalni život gledalo kao na muklu, subjektivnu
ljudsku činjeničnost, bez značenja koje ima objektivna nužnost, bez smisla i smjera
- to što se unutar osjećajnog života i sfere ljubavi i mržnje nije tražila nikakva evidencija i
zakonomjernost i to što se osjećajima odricao svaki odnošaj zahvaćanja predmeta- uzrok je besavjesnost
i nepreciznost
- sve što nije razumski utemeljeno, drži se da je subjektivno
- svjestan je da povratak na ove duhovne snage optužit će kao neznanstven
- unutar umjetničke i estetske oblasti općenito je vladajući pogled: to je stvar ukusa svakog pojedinca
- unutar morala vlada princip slobodne savjesti- to predstavlja prepuštanje moralnog suda pukoj
samovolji
- on se buni protiv toga
- moderni čovjek misli da uopće ne postoji ništa čvrsto i određeno tamo gdje si on jednostavno ne da
truda i ne uozbilji se da nešto takvo traži
- srednji vijek poznavao je kulturu srca kao samostalnu i od kulture razuma posve neovisnu stvar

2
- danas se gleda na to sve kao na slijepe događaje koje eventualno treba tehnički usmjeriti kako bi se
izbjegla šteta, ali koje ne treba osluškivati da čujemo što nam hoće reći- moderni čovjek u ono što bi se
moglo čuti, nema povjerenje
- posljedica toga je da je carstvo emocionalnog života prepušteno samo psihologiji, a ona je uvijek smjer
prema ja.
- Mi možemo putem bitne spoznaje i spoznaje bitne strukture na tvorevinama ovog faktičkog, zbiljskog svijeta
spoznati ustrojstvo ne samo ovog zbiljskog svijeta nego i bitno ustrojstvo svakog mogućeg svijeta
- Svaki predmet i individuum ima svoje mjesto unutar poretka ljubljenjadostojnosti, ako pogodimo
mjesto, onda ljubimo pravilno i sređeno, a ako se mjesta zamjenjuju, ako se pod utjecajem strasti i
nagona odstupnjevani poredak ranga izvrće, onda je ljubav nepravilna i nesređena
- Poremećen poredak- npr.- metafizička zabludjelost- ako se neki predmet koji je vrijednosnorelativan,
ljubi tako kako bi se trebalo ljubiti samo predmet apsolutne vrijednosti- ako čovjek stoji spram
predmeta u odnosu vjerovanja i obožavanja-pogrešno ga obogotvoruje- idolizira- takva ljubav nije
adekvatna predmetu- postoje stepenice adekvacije koje se mogu pojačavati od slijepe ljubavi sve do
potpune adekvatne ili evidentno bistrovidne ljubavi
- Akt mržnje je posljedica na bilo koji način nepravilne ili poremećene ljubavi- svaki akt mržnje fundiran
je kroz jedan akt ljubavi, bez kojega bi u njemu nedostajao smisao
- Ljubavi i mržnji je zajednički moment jake zainteresiranosti za predmet kao nosioca vrijednosti
- Svaka zainteresiranost je izvorno pozitivna zainteresiranost ili ljubljenje-primat ljubavi nad mržnjom-
to ne znači da smo svaku stvar koju mrzimo, prethodno morali voljeti- mržnja koja se osjeća spram neke
stvari, dolazi od ljubavi koja se osjeća za neku drugu stvar- mrzim bolest zato što ljubim zdravlje
- Mržnja i ljubav su suprotstavljeni emocionalni načini odnošenja- ne možemo isto u istom vrijednosnom
pogledu u jednom aktu ljubiti i mrziti
- Naše je srce primarno određeno da ljubi- mržnja je reakcija na način krivog ljubljenja
- Mržnja se ne smije gledati kao osobno kriva u smislu krivnje onoga koji mrzi
- Mržnja je ustanak našeg srca i duševnosti protiv povrede poretka ljubavi
- Ljubav znači „zainteresiranost za“- ona je uvjet zbivanja svakog spoznajnog akta
- Razlikuje duhovno-duševne osnovne klase akata, od osjećajnih stanja i vrlo složenih afekata i strasti
- Osjećajna (vrijednosnoslijepa) stanja- ovisna o aktima ljubavi i mržnje, ali i aktima teženja i htijenja- osjećajna
stanja su naznake disharmonije ili harmonije našega svijeta ljubavi i mržnje s tijekom i uspjesima naših žudnji
i voljnih akata
o Nikad se ljubav i mržnja ne daju svesti na proticanje osjećajnih stanja naspram objekta- ta proticanja
su uvjetovana smjerom, ciljem i vrijednošću određenog ljubljenja i mrženja
o Osjećajna stanja samo su eho iskustva svijeta koje stječemo u našem ljubljenju i mrženju stvari
o Nema govora o seberavnanju ljubavi i mrženj prema osjećajnim stanjima, ni prema aktima žudnje i
voljnim aktima- ljubav i mržnja su izvornije od jednih i drugih
o Osjećajna stanja nisu ovisna o objektnim sadržajima, nego o tome kako se tim sadržajima stremi ili
gnuša, i kako to stremljenje ili gnušanje harmonira ili disharmonira s njegovim smjerom ljubavi i
mržnje
o Osjećajna stanja ovise o ljubavi i mržnji jer ljubljeno pričinjava zadovoljstvo, a ono što se mrzi-
nezadovoljstvo, i s promjenom naše ljubavi ili mržnje, mijenja se i kvaliteta osjećajnog stanja
o Osjećajna stanja su znakovlje za čovjekovo usmjerenje ljubavi ili mržnje
- ljubav i mržnja upravljaju i afektima i strastima
- afekti- uvijek tipično različito složene u tipičnim izražajnim očitovanjima sebe predstavljajuće akutne iskode
jakih osjećajnih stanja koje prate jaki nagonski impulsi i organski osjeti
o posjeduju vrijednosnu sljepoću u pogledu predmeta koji ih izaziva i nemaju nikakav njima svojstven
intencionalni odnošaj spram ovih
- strasti- trajne vezanosti nehotičnog teženja i odupiranja nekog čovjeka uz izvjesne oblasti funkcija, činjenja i
djelovanja koje su odlikovane naročitom kategorijom vrijednosne kvalitete
- afekt je akutan i bitno pasivan- - strast-trajna potencija, aktivna je i agresivna
- afekt- slijep i stanje – strast- kretanje i vrijednosnovida, neprestano kretanje nagonskog života
- ništa veliko nije moguće bez velike strasti, a sve veliko je bez afekta
- afekt je pretežno događaj u sferi tijelo-ja, a strast ima svoje izlazište u dublje položenom vitalnom centru duše
- Bossuet: „uklonite li ljubav, nema više nikakve strasti, a postavite li ljubav, puštate sve njih da nastanu.“
3. vrste ljubavi i njihov zakon ispunjenja

- 3 zablude:
1. platoničko shvaćanje ljubavi: nauk o urođenim idejama ljubavi
prigovor: ne posjedujemo nikakve urođene svjesne ili nesvjesne ideje stvari koje ljubimo ili mrzimo, nemamo ni
urođenu ideju Boga, nekog tipa čovjeka čiji bi nosioci u nama ulijevali naročitu ljubav- sve ljubavi nastaju na
iskustvu predmeta koji nam pridolazi posredstvom osjetila

3
 2. emprisitičko shvaćanje: sva izgradba smjerova ljubavi i mržnje i izgradba normalnog čovjeka, nastajale su
istom putem faktičkog iskustva okolnog svijeta, posebno njegovih učinaka zadovoljstva i nezadovoljstva na
čovjeka
3. moderni nauk da su sve vrste ljubavi i mržnje samo preobrazbe jedne jedine ljubavne snage

O IDEJI ČOVJEKA
- svi središnji pojmovi filozofije mogu se svesti na pitanje što je čovjek i koje metafizičko mjesto i položaj
zauzima u cjelini bitka svijeta i Boga
- odbacuje shvaćanje da je postojao prirodni čovjek koji je došao do povijesnog čovjeka kojega se može
razumjeti na osnovi zakona smisla i razumijevanja i u kojega se prošlost može gledati kroz dokumente i
spomenike
- nauk o prirodnom čovjeku je nastao kao samovoljna slika nastala iz interesne politike dotičnih suvremenika

1. čovjekovo jedinstvo
- dosad su religija i filozofija nastojale reći od čega je čovjek nastao, a ne što jest
- nekoliko tisućljeća trebalo razlikovati čovjeka od Boga i bića koja se nalaze između –anđela, heroja,
sjena, sablasti, ali dogodio se obrat pa sad čovjek prelazi u životinjstvo, u donju prirodu
- u grčkoj filozofiji čovjek se gledao kao anima rationalis, taj nauk je preuzet i u kršćansku nauku, ali govori se
da je razum oslabljen istočnim grijehom, kako bi se mogla uvrstiti priča o milosti i potrebi spasenja
- Luther kaže da je čovjek caro-meso, da je korumpiran i pokvaren
- Treba bolje odrediti definiciju
- Aristotel i Anaksagora su se pitali ima li čovjek ruke zato što je razuman ili je razuman zato što ima ruke
- Bergson kaže da je čovjek više homo faber nego homo sapiens i da je njegov razum nastao u obavljanju
njegovih poslova, ali on govori da iznad razuma i logike stoji duhovna čista svijest koja može intuicijom
shvatiti sam svijet i upravo time razvija čovjeka u pravcu nadčovjeka
- Pozitivisti vide jezik i oruđe kao prijelaz između životinje i čovjeka- on upozorava na jaz između jezika i
izraza- izraz upućuje samo natrag na doživljaj, a riječ upućuje na predmet u svijetu
- Zabluda je da se riječ može podrediti širem pojmu znaka, a jezik pojmu znakovnog sustava
- Što znači razumjeti riječ? Da onaj kome se netko obratio, slijedeći misaonu intenciju govornika i njegova
govora, s njime zajedno shvaća stanje stvari- ne znači da s njime sudi
- Samo ako nekog doživljavamo kao poremećenog, onda ćemo dok on govori razmišljati ne da je lijepo vrijeme,
nego da on sudi da je lijepo vrijeme- tada od osobe koju razumijemo, govornik postaje predmetom čije držanje
razjašnjujem
- Svi znakovi žive od našeg postavljanja i konvencije, a to već pretpostavlja sporazumijevanje riječima
- Riječ se ponaša kao ispunjenje zahtjeva samog predmeta
- Riječ i jezik nisu složeni od ćutilnosti i razuma
- Doživljajni prijelaz od glasa k smislu predstavlja bit riječi
- Pogrešno je shvaćanje da čovjek ima sposobnost govora za razliku od životinje zato što ima artikuliran
glas ili se ta sposobnost artikulacije dovodi u vezu s nekim fiziološkim svojstvima govornih organa
- Ono što se naziva artikuliranošću glasa- posljedica je smisaone raščlanjenosti u kojoj čovjek shvaća
danost vanjskoga i unutrašnjeg svijeta- artikulacijske jedinice akustičke građe žive samo po milosti
smisaonih jedinica što ih razumijevajući ih, iščitavamo iz njih- strani jezik koji slušamo, a ne
razumijemo- ne možemo akustičke dojmove raščlaniti na verbalne i rečenične jedinice, nego ih
shvaćamo kao neraščlanjenu struju šumova
- Ono što tvori jedinstvo neke riječi, nije ni njezina akustička građa, ni njezin smisao- ista riječ se može različito
glasno i brzo izgovarati, riječ može i promijeniti svoje značenje
- Pogrešno je shvaćanje da je jedinstvo riječi jedinstvo glasovnog kompleksa, optičke grafije slike i predodžbe
značenja- sve te sastavnice mogu nestati, a da ne razore jedinstvo riječi, a mogu i sve postojati, a da ne
uspostave jedinstvo riječi
- Riječ omogućuje govor i pismo
- Glasovno utjelovljenje uopće ne pripada biti riječi-ono je samo najprirodnije ruho
- Postanku govora i pisma već su pretpostavljeni bit i posjedovanje riječi- nikako ne može od govora postati
riječ, životinja ne govori jer ne posjeduje riječ
- Riječ je prafenomen- ona je pretpostavka smisla i osnovno spoznajno sredstvo svake moguće povijesti koja je
kao takva nešto posve drugo nego objektivni slijed zbivanja u vremenu
- Povijest je bitno konstituirana riječju
- Riječ konstituira svaku povijest, ali ona nema povijest, nema mosta koji vodi iz te povijesti u prirodnu povijest
- Čovjek je čovjek po jeziku, ali da bi pronašao jezik, već je morao postati čovjek
- Isto je s oruđem- upotreba stvari kao sredstva za svrhu ne tvori jedinstvo i bit oruđa- oruđe je smisaona
tvorevina sekundarno postavljena u službu svrhe i za njih postupno preoblikovana- oruđa zapravo posjeduju
nesvrhovitu bit male umjetnine
- Razlika oruđa i umjetnina je ta što duhovna snaga kod oruđa slobodno stupa u službu zadovoljenja potrebe, u
tvorbi kulture potpuno slobodna prikazuje vlastite sadržaje

4
 - Tvorba oruđa ima svoju vrijednost i krajnji smisao kao put u kulturu i kulturi primjerenu slobodnu duhovnu
djelatnost
- Oruđe nije pozitivno usavršavanje organotvornog života, nego izraz i posljedica vitalnog nedostatka
- To da je usavršavanje organotvornog života, kažu pozitivisti i on sad donosi njihovo stajalište:
- Nekakva sposobnost za tvorbu oruđa, tj. razum može se pojaviti kada se snaga za proizvodnju organa iscrpi,
kada se prirodne snage za svladavanje i napadanje životinja i oblikovanje okoliša pokažu tako slabima da još
preostaje samo put prijevare
- Komentar: Kad bi duh i razum bili samo korisno oruđe u borbi za opstanak, onda bi oni bili najniže, najlošije
od svih oružja- tek bijedan nadomjestak za novu tvorbu organa
- Unutar ljudske vrste upravo su duševno najzaplašenije i najpotlačenije rase i narodi razvijali oprez,
prepredenost u vođenju života
- Instinkt- duh koji odgovara organizaciji i djelatnostima organa i njihovu stalnom redoslijedu, te ih donekle
prožima- Fabre
- Instinkt se sastoji samo od apsolutno dobrih uvida koji su primjereni tipičnim situacijama
- Instinkt nije mehanizirana djelatnost razuma, instinkt je druga vrsta i oblik duha
- On nije samo kompliciran refleks, nego duh koji najraznovrsnija gibanja pretvara u smisaono jedinstvenu
radnju
- Razum i mišljenje nadomjestak su konstitutivnom nedostatku dobrih uvida koji se pojavljuju sa sve većom
instinktivnom nesigurnošću vrste
- Razum nije izvorna krepost, nego krepost koja je posljedica izvornog nedostatka
- Instinkt neće funkcionirati kada se promijeni situacija, ali ta zbunjivanja događaju se rijetko-tek kada propada
ta vrsnoća organizacije, pa biće dospje u sve moguće situacije, može se početi razvijati razum i njegova
djelatnost koja uspostavlja odnose i računa
- Nietzsche je shvatio da je čovjek bolesna životinja koja razmišlja, ali nije shvatio da je baš u tome njegovo
dostojanstvo-vidio je samo negativna rezultat
- Čovjek je biće koje transcedira sav život i u njemu sebe samo
- Čovjek je intencija i gesta same transcedencije, biće koje moli i traži Boga- čovjek se ne moli, on jest
molitva života preko sebe, on ne traži Boga- on je živo X koje traži Boga
- Razum, oruđa i strojevi daju čovjeku sve više dokolice za kontemplaciju Boga i ljubav prema Bogu
- Razum, oruđe, civilizaciju pravda to da oni čine njegovo biće sve propusnijim za duh i ljubav koji
smjeraju na Boga
- „On je more; oni su rijeke. A već od svoga izvora rijeke predosjećaju more u koje teku.“
- Civilizacija je prijeko potrebno mjesto za pojavljivanje duhovne kulture
- Najkoncentriranija duhovna kultura i korijen svake kulture je Bog
- Zabluda dosadašnjih nauka o čovjeku- ljudi su između Života i Boga htjeli umetnuti još jednu stalnu postaju-
čovjeka- ta postaja ne postoji i upravo je mogućnost definiranja bitno obilježje čovjeka- on je samo prijelaz,
pojavljivanje Boga u struji života i vječno samonadilaženje života
- Mišljenje koje se gleda kao bolest s gledišta života- ipak je pionir onoga što je bolje od života i razuma- pionir
duhovnog stvaranja kulture i pionir milosti u konačnici
- Osuđuje mišljenje da je ideja Boga antropomorfizam- jedina smislena ideja čovjeka je čisti teo-
morfizam- ideja stanovitog X koji je konačna i živa slika Boga
- Bog je ono po čemu se oblikuje bitak- o Suncu je bilo svakakvih ludih ideja, ali nitko ne osporava istinu
današnje astronomije
- Antropomorfizam zastupaju oni koji sami ne priznaju ništa nad čovjekom- njima su ideje i zakoni
smisla i besmisla, dobra i zla samo stečevine čovjekova prirodnog razvitka, prilagodbe njegova mozga i
okoliša čovjeku, a ne ideje i zakoni koji su neovisni o činjenici i prirodi čovjeka i koji u svojoj ukupnosti
izražavaju bitni ustroj duha uopće i svih mogućih svjetova
- O antropomorfizmu se smisleno može govoriti samo ako čovjek nije mjera svih stvari, nego jedan jedini
predmet mogućih mjerenja
- Čovjek mora imati u duhu ideju Boga da bi mogao govoriti i to pokudno govoriti o antropomorfizmu
- Između preporođenog i starog Adama, između djeteta Božjega i izrađivača oruđa i strojeva postoji
nepremostivo bitna razlika; između životinje i homo fabera postoji naprotiv gradualna razlika
- Tek buđenjem protiv svega što je puki svijet, željom za Bogom, postaje homo bestia naturalis- sam homo

Homo naturalis
- krvno je srodan sa životinjama- postoje oni koji to žele ukloniti, a on ih dijeli na
1. sentimentalno majmunski romantičari- čovjek se razvio iz životinjskog svijeta
2. reakcionarni demokrati- opovrgavaju to, i kažu da sve što ima pokretljiv palac i međučeljusnu kost, ima i
razumnu dušu koja se nije mogla razviti iz životinjskog svijeta
- ozbiljno prirodoslovlje pokazuje samo jedno: čovjek=homo naturalis jest životinja- čovjek se nije razvio
iz životinjskog svijeta, nego je bio životinja, jest životinja i ostat će životinja
- ideja čovjek je mjesto za pojavljivanje i objavljivanje reda stvari koji je bitno različan od prirode: on se
zove duh, kultura i religija

5
 - nisu ljudi nastali od čovjekolikih majmuna, nego cijepanjem zajedničkih skupina predaka na ogranke
od kojih je svaki proizveo i ljudske rase i čovjekolike majmune
- nisu specifične prilagodbe, nego organološki diletantizam sačuvali čovjeka od toga da postane spretan
specijalist, kao njegovi najbliži srodnici majmuni
- u čovjeku se na osnovi nedostataka specifičnih prilagodbi okolišu mogao se razviti uvjet za samovoljnu,
slobodno pokretljivu prilagodbu, tj.za razum i izbor, ali za drugi uvjet postajanja čovjekom –za
intencionalne duhovne činove, nema uvjerljiva naturalističkog razjašnjenja
- nema prirodnog jedinstva čovjeka- nešto bitno i vrsno novo ne počinje kod homo naturalisa, nego tek u
historijskom čovjeku dovedenu u vezu s Bogom- u čovjeku koji svoje jedinstvo dobiva tek po tome što
treba biti i postati
- u pojmu, svijesti, osjećaju bezuvjetno pridržavamo čovjekovo jedinstvo- naše jedinstvo ne počiva u prirodnoj
organizaciji, nego na nekom drugom temelju- Bog okuplja rase u jedinstvo
- u čovjeku nema ni gibanja ni zakona koje ne bi nalazio ili u prirodi koja je pod njim, ili nad njim u kraljevstvu
Božjem
- Pascal je zaključio da se čovjek ne može odreći odluke kamo pripada po svom osjećaju
- Čovjekova istinska čovječnost je cilj koji se zove Bog

Čovjek i spol
- žene niječu svoj spol i postavljaju si za cilj čisto čovještvo
- ideja čovjeka koji obuhvaća muškarca i ženu, muška je ideja- ta ideja ne bi nastala u kulturi u kojoj vladaju
žene

OBLICI ZNANJA I OBRAZOVANJE

- nikada nije bilo nužnije, i nikada nije bilo teže pravo obrazovanje vodećih elita
- ovo je vrijeme masa koje se teško mogu voditi
- ozbiljna tjeskoba obuzima čovjeka zbog neslobode i tuposti što svakodnevno rastu
- cijelom kulturnom svijetu prijeti opasnost da propadne
- sloboda je uvjet za mogućnost obrazovanja
- uspoređuje Rusiju u kojoj je marksizam vladajuća doktrina, ne smiju se knjige koje sadržavaju riječ bog,
prenijeti preko granice, u Americi opet nastoje Bibliju uzdići do apsoluta fundamenta znanja i života
- sveučilište se nalazi u ponižavajućoj ovisnosti o financijerima
- došlo je do omasovljenja života, proširilo se pravo glasa, ljudi traže vođe koji će im zapovijedati-sve to čini
potrebnim obrazovanje, ali i teškim
- demokracija može od diktature spasiti samu sebe i obrazovanje na jedan način: time da samu sebe ograniči, da
služi duhu i obrazovanju, a ne da njima hoće zavladati
- marksistička klasna ideologija se uzdiže u znanost proletarijata nasuprot građanskoj, ali znanost nikada ne
može biti u službi neke klase
- u filozofiji se opet javlja misticizam, crkvene skolastike sve više prodiru u filozofiju i znanost, javljaju se
tmurne ideologije populističkih masovnih pokreta
- tko se hoće obrazovati i tko hoće druge obrazovati, mora imati uvide u sljedeća pitanja:
1. što je bit obrazovanja
2. kako nastaje obrazovanje
3. kakve vrste i oblici znanja uvjetuju i određuju proces kojim od čovjeka nastaje obrazovano biće

- obrazovanje je kategorija bitka, ne znanja i doživljavanja, to je uobličenje i oblikovanje neke žive cjeline u
formi vremena, sastoji se od akata, procesa
- obrazovanom bitku subjekta odgovara jedan mikrokozmos
- čovjek nije s cjelinom svijeta identičan u tubitku, ali je bitno identičan, a cjelina svijeta je potpuno sadržana u
čovjeku kao dijelu svijeta
- bitnost svih stvari sijeku se u čovjeku
- obrazovanje je samokoncentriranje makrokozmosa u mikrokozmos
- izvor procesa je ljubav prema bitnome

- čovjek je oboljela životinja koja ima razvijeniji živčani sustav, a od kralježnjaka ga razlikuje i razvoj čeonog
mozga koji je zaslužan za uspravan hod i procese pažnje
- svakoj fazi života odgovara razvojni stupanj mozga i njegovih funkcija
- ali jaz između čovjeka i kralježnjaka ne čini toliko to- čovjek je rob svoje moždane kore, organa koji se
najmanje regenerira
- kod čovjeka je daljnji razvitak vrste najmanje vjerojatan- možda je razlog i pad prosječne plodnosti naroda pri
rastućoj civilizaciji i kulturi, individualizacija- polarna opreka u kojoj se nalaze funkcije mozga i
razmnožavanje
- čovjek je slijepa ulica prirode, biće duha koje samo sebe može deificirati pa je on i izlaz iz te slijepe ulice- biće
u kojem prabiće započinje samo sebe znati i shvaćati

6
- čovjek je i slijepa ulica i izlaz
- „teško je biti čovjek. Rijetko je to – veoma rijetko da čovjek kao biologijsko biće vrste jest čovjek u smislu
ideje humanitas. Upoznajte životinje kako biste uvidjeli koliko je teško biti čovjek.“
- Životinji se priznaje samo asocijativno pamćenje, pa instinkt- prema otkrićima psihologije životinja moramo
prihvatiti da životinje imaju i druge sposobnosti- pokazuju začetke tehničke inteligencije- umije se suočiti s
novim situacijama, altruizam oko brige za mladunčad
- Istinsko dostojanstvo čovjeka bilo je pogrešno shvaćeno zbog tog podcjenjivačkog određenja životinjske duše-
ne čini čovjeka čovjekom praktičko-tehnička inteligencija, ona je u čovjeku samo kvantitativno povećana-
čovjek ima posjed akata autonomne zakonitosti nasuprot svemu psihičkom vitalnom kauzalitetu, zakonitosti
koji ne idu analogno i paralelno funkcijskim tokovima u živčanom sustavu, nego paralelno i analogno
objektivnoj strukturi stvari i strukturi vrijednosti samoga svijeta
- Čovjek postavlja sebe nasuprot svijetu- životinja posjeduje svijest o općenitosti, ali nije kadra razlučiti opći
sadržaj od pojedinačnih objekata
- Životinja nije slijepo nagonsko biće, nego može jedno dobro suprotstaviti drugom dobru- veću hranu, ali ne
može neku vrijednost pretpostaviti na ljestvici neovisno o situaciji
- Tri temeljna određenja na koja se mogu svesti prave ljudske funkcije duha i uma
1. odredivost subjekta samo sadržajem neke stvari, u suprotnosti odredivosti nagonima, potrebama, unutrašnjim
stanjima organizma
2. požude oslobođena ljubav spram svijeta spram nagonskom odnošenju prema stvarima
3. sposobnost da se što-bitak (bit) razluči od da-bitka (opstanka)

- to su funkcije relativne askeze

- čovjek nije neka pozitivna snaga stvaranja i proizvođenja, nego kočenja i otkočivanja nagonskih impulsa. Akt
volje, u odnosu na radnju, primarno je vazda neki „non fiat“, a ne „fiat.“
- Pojam konstitucije čovjeka: biće koje je u sebi samome uzdignuto i uzvišeno nad svekolikim životom,
uzdignuto nad cijelu prirodu- biće u kojem se ono psihičko od služenja životu pročistilo i oslobodilo do duha u
čiju službu stupa život u objektivnom i subjektivno-psihičkom smislu
- „čovjek – kratka svečanost u golemu trajanju vremena univerzalnog razvitka života – znači, dakle, nešto za
određenje nastavljanja božanstva samog. Njegova povijest nije puki igrokaz za vječno savršenog božjeg
promatrača i suca, nego je upletena u nastajanje samog božanstva.“
- Svaka povijesna djelatnost završava u božjem suozbiljenju kroz čovjeka
- Obrazovanje nije izborazba za nešto, za poziv, struku
- Sva izobrazba za nešto je tu za obrazovanje kojemu nedostaju sve vanjske svrhe- za valjano oblikovanje
čovjeka samog
- Obrazovanje nije moguća direktna svrha volje, to nije htjeti-sebe-učiniti-umjetničkim djelom
- Obrazovanje se zbiva izvan puke namjere i htijenja- samo onaj tko se hoće izgubiti u nekoj plemenitoj stvari
ne strepeći pri tome što će mu se dogoditi, taj će zadobiti sebe, a to znači svoje pravo sebstvo iz samoga
božanstva
- Koje je vanjsko poticajno sredstvo za obrazovanje najdjelotvornije?- prvi i najveći vrijednosni uzor neke osobe
koja je zadobila našu ljubav, jest naše poštovanje
- Čovjek mora potonuti u nečemu cijelom i pravom ako hoće postati obrazovanim
- Svako doba, profesija, čovjek ima svoje osobite uzore, ali osoba u čovjeku je individualna jednokratna
samokoncentracija božjeg duha pa uzori nisu predmet oponašanja i podvrgavanja, oni su samo krčitelji puta
prema osluškivanju zova naše osobe
- Uzorne ličnosti trebaju nas učiniti slobodnima
- Razlika između obrazovanog znanja i znanja- obrazovano znanje- znanje koje više ne krulji neprobavljeno u
želudcu- to je znanje za koje ne znamo kako smo ga dobili, a imamo ga, znanje čije se podrijetlo ne može više
pronaći- to je znanje kojega se ne moramo sjetiti i ne može sjetiti- ono je potpuno spremno u svakoj situaciji,
postalo je drugom prirodom, ono nije primjena pojmova, nego imanje, ono je nenametljivo, jednostavno,
nečujno, samorazumljivo
- Obrazovan je onaj kod kojeg se ne primjećuje da je studirao ako je studirao, i da nije studirao, ako nije
- Obrazovan zna što ne zna
- Obrazovanje zahvaća i srce, a ne samo razum i mišljenje
- Dalje donosi definicije spoznavanja raznih škola, ali kaže da je njihova greška u tome što ne polaze od
fundamentalnog pitanja- što je znanje?
- Spoznavanje je samo znajuće imanje nečega kao nečega
- Znanje=odnos bitka, i to odnos bitka koji pretpostavlja forme bitka cjelinu i dio, ono je odnos sudioništva
jednog bića u takobitku drugog bića
- Ono znano postaje dio onoga tko zna, a da se pri tome ne pomakne sa svog mjesta
- Svijest je samo vrsta znanja, postoji i pred-svjesno ekstatičko znanje
- Samo znanje je jedan odnos spram bitka
- Takobitak može biti ujedno i in mente i extra mentem, ali opstojanje je uvijek extra mentem

7
 - Svijest ili znanje znanja-con-scientia, pretpostavlja posjedovanje ekstatičkog znanja- djeca, životinje,
primitivni,
- Bez tendencije proizlaženja i izlaženja iz sebe u biće koje zna, prema imanju udjela u drugom biću, ne
postoji nikakvo moguće znanje- tu tendenciju naziva ljubav
- Takobitak biva shvaćen ondje gdje se označeno s promatranim potpuno podudara, odnosno gdje se svi zorovi
podudaraju međusobno- u doživljaju podudaranja zora i značenja rasvjetljuje se stvar samsa prema svome
takobitku u duhu sve adekvatnije
- Sve djelatnosti mišljenja vode k znanju, one same nisu znanje
- Znanje je odnos spram bitka pa njegov cilj ne može biti „za što znanje“ ili neko drugo znanje, nego bivanje,
bivanje drukčijim
- Znanje kao sve što ljubimo, mora imati neku vrijednost i finalni ontički smisao- znanje služi nekom bivanju,
ali bivanju koga, čega, čemu?
- Tri najviša cilja bivanja kojima znanje može i treba služiti
1. bivanju i potpunom razvijanju osobe koja zna- to je obrazovano znanje
2. bivanje svijetu i bezvremenom bivanju njegova najvišeg samog temelja takobitka i opstojanja- znanje radi
božanstva, ens a se- znanje iskupljenja ili izbavljenja
3. bivanje praktičnog ovladavanja i preobrazbe svijeta za naše ljudske ciljeve i svrhe- znanje gospodstva ili
učinka
- među njima postoji rang- od znanja ovladavanja koji služi praktičnoj preinaci svijeta- cilj se dalje usmjerava na
obrazovano znanje kojim bitak i takobitak duhovne osobe proširujemo i razvijamo do mikrokozmosa time što
nastojimo dobiti udio u totalitetu svijeta- dalje ide znanje iskupljenja- srž naše osobe nastoji dobiti udio u
vrhovnom bitku i temelju stvari samih
- znanje radi znanja ne postoji i ne treba postojati
- zapad se bazirao potpuno na znanje ovladavanja, a azijske kulture imaju prednost u njezi obrazovanog znanja i
znanja iskupljenja pred Europom, kao što Europa ima prednost na području znanja koje služi ovladavanju
vanjskom prirodom
- pragmatizam i pozitivizam dovode na prijestolje radnu znanost, s tim da pragmatizam ima značajnu prednost
svjesnosti
- spoznajni ciljevi i mjerila znanosti i filozofije su suprotstavljeni- Filozofija prema Aristotelu započinje
duhovnim uzbuđenjem čuđenja što bilo koja stvar ove konstantne biti jest tu- ona se uvijek bita o temelju i
uzroku totaliteta svijeta, njezin je predmet apriorna bitna struktura svijeta
- pozitivna znanost učinka i rada ne započinje svoje propitivanje čuđenjem, nego potrebom koja je izazvana
nečim novim, da to novo može drugi put očekivati
- filozofija nema spram prirode veze sa zakonima prostornovremenskih koincidencija, nego s pitanjem o
konstantnoj biti, sa smislom i ciljem onoga što se pojavljuje
- filozofija započinje tek svjesnim isključenjem svakog mogućeg požudnog i praktičnog duhovnog držanja duha
- filozofija je pokušaj zadobivanja znanja čiji predmeti nisu relativni s obzirom na život
- svako pitanje o kojem se ne može odlučiti mogućim promatranjem i mjerenjem, nije pitanje pozitivne znanosti
- za filozofiju su mjerila istinito-lažno, te apriorno istinitog i lažno, te i apsolutnog stupnja bitka predmeta
znanja
- nije obrazovan učenjak-poznaje mnogo slučajnih takobitaka stvari, ni istraživač-prema zakonima može
maksimalno predvidjeti događanja i njima vladati, nego je obrazovan onaj koji je usvojio neku osobnu
strukturu shema za zor, mišljenje, shvaćanje svijeta i bilo kojih slučajnih stvari u njemu
- nijedna od triju vrsta znanja ne može nadomjestiti drugu
- Indija je razvila znanje iskupljenja, Kina i Grčka obrazovno znanje, a Zapad radno- sad je vrijeme da dođe do
poravnanja

ČOVJEK I POVIJEST
- antropologija je znanost o biti i bitnoj izgradnji čovjeka- danas su nazori o biti i podrijetlu čovjeka
najnesigurniji i najneodređeniji
- mi smo prvi vijek u kojem je čovjek sebi potpuno postao problematičnim
- do održivih uvida može se doći samo ako se čovjek učini tabula rasom sa svim predajama o ovom pitanju
- on shvaća da je to nemoguće pa je odlučio donijeti te odgovore kroz povijest
- zamjećuje ipak jednu crtu, a to je smjer sve višeg uzdizanja ljudske samosvijesti na istaknutim točkama
povijesti koji slijede uvijek u novim skokovima
- događaju se i nazadovanja, ali ne znače puno
- odvajanje čovjeka o ostatka živog svijeta dogodio se u helenizmu kada su uveli ideju o logosu, umu, duhu koji
pripadaju samo čovjeku koji ga treba visoko postaviti iznad svih bića i staviti ga u odnos s božanskim
- kršćanstvo znači novo uzdizanje samosvijest- čovjek ide tada dalje pa si pripisuje kozmičku i metakozmičku
važnost
- novovjeko mišljenje- Kopernik donosi tezu u vrijeme kad se pojavio razlog za opadanje ljudske samosvijesti,
Bruno kaže da je Kopernik na nebu otkrio novu zvijezdu- Zemlju pa zaključuje da smo mi već na nebu pa nam

8
 nije potrebna crkva i nebo- čovjek je shvatio da je samo stanovnik male zvijezde, ali da njegov um posjeduje
snagu pa je to djelovalo na njegovu samosvijest
- kod Descartesa um dobiva novo mjesto u odnosu prema božanstvu- cogito, ergo sum- samosvijest i svijest o
bogu se prožimaju
- daje u 5 osnovnih tipova samoshvaćanje čovjeka

1.
- prva ideja o čovjeku koja je vladala u teističkim, posebno crkveno vezanim životnim krugovima, nije proizvod
filozofije ni znanosti, nego ideja religioznog vjerovanja
- mit o tome da je Bog osobno stvorio čovjeka, da potječe od para, o iskonskom grijehu- utječe snažnije nego što se
misli- tko u ove dogme više ne vjeruje, ipak nije ni izdaleka sa sebe otresao i oblik i vrijednosnu obojenost ljudske
samosvijesti koji su ovdje ukorijenjeni
- donosi doživljaj slomljenosti, neizlječivosti, pad i krivnja
Židovsko-kršćanska koncepcija
2.
- izum Grka
- ideja homo sapiensa od Anaksagore, Platona i Aristotela
- dijeli čovjeka od životinje- ne traži se ovdje da se čovjek samo empirijski odijeli od životinje time što će se
utvrditi morfologijske, fiziologijske i psihologijske različitosti- takav postupak bi čovjeka suprotstavio samo
izabranom poredbenom objektu
- misao o čovjeku nastala je iz pretpostavljene misli o bogu i nauci o božjoj slici i prilici
- klasična grčka filozofija koncipirala je tu misao prvi put- koncipiranjem materije-trpnog faktora bitka i idejnog
oblika- prvi put se ljudska samosvijest izdiže iznad ostale prirode
- ljudskoj vrsti pripada specifični agens koji samo njoj pripada, a nerastvoriv je u one pokretne snage koje
pripadaju biljnim i životinjski dušama: - um- tek tim umom čovjek može sebe spoznati
- um u čovjeku smatra se kao djelomična funkcija božanskog, ideje stvarajućeg uma koji ovaj svijet i njegov red
uvijek nanovo proizvodi, ne u smislu stvaranja, nego u smislu vječnog kretanja i oblikovanja
1. čovjek ima u sebi božanski agens koji sva priroda subjektivno ne sadržava
2. taj agens i ono što svijet tvori i oblikuje kaos, materiju u kozmos racionalizira- ontologijski je- pa je čovjek
dorastao za spoznaju svijeta
3. ovaj agens kao logos i kao ljudski um je dovoljno moćan i snažan da ostvari svoje idealne sadržaje
4. on je povijesno, narodno i staleški apsolutno konstantan

- to će uvijek biti prisutno, jedino će Hegel poricati konstantnost ljudskog uma- on pozna povijest subjektivnih
kategorijskih svjetova oblika i likova ljudskog duha, a ne povijest kumulacije djela uma
- i ta povijest ljudskog duha neovisna je od biologijske mijene ljudske prirode, nagoni i strasti uvedeni su kao
sluge logosa, tj. kao lukavo izabrana oruđa božanske ideje pomoću kojih ona dokučuje cilj, vođa je govornik i
poslovođa svjetskog duha
- danas se čini da analiza prirode postupno napušta vezu prirode s nekim višim redom
- ovo je homo sapiens

3. ova nauka je naturalistička, pragmatička i pozitivistička- o homo faberu

- poriče posebnu specifičnost ljudskog uma
- ne postoji bitna razlika između čovjeka i životinje, samo gradualne diferencijacije, čovjek je samo posebna
životinjska vrsta
- u čovjeku djeluju isti elementi, nagoni i zakoni kao u drugih bića, samo s kompleksnijim posljedicama
- iz nagona i osjeta mora se ovdje razumjeti sve duhovno i duševno
- duh je samo naknadni epifenomen i nedjelotvorno održavanje svijesti onih pokretnih sila koje djeluju i u
podljudskom životinjskom svijetu
- čovjek nije na prvom mjestu umno biće-homo sapiens, nego nagonsko biće
- to što se naziva umom, duhom nema samostalno odvojeno metafizičko podrijetlo, nema elementarnu i
autonomnu zakonitost koja odgovara samim zakonima bitka, nego je razvoj daljnjih najviših duševnih
sposbnosti koje susrećemo i kod antropoidnih majmuna
- duh je samo dio psihe-nutarnje strane životnih procesa
- spoznaja je samo niz slika koji se sve obilatije umeću između podražaja i reakcije organizma
- čovjek je:
o životinja sa znakovima-govorom
o životinja s oruđem
o biće s mozgom, tj. biće u kojem se mnogo veći dio energije utroši samo za mozak nego kod životinje
- Demokrit, Epikur, Bacon,Hume, MIll, Comte, Spencer, Darwin, Lamarck; Hobbes, Machiavelli,
Schopenhauer, Nietzsche, Freud, Adler
- Nagoni sačinjavaju jedinstvo psihofizičkog organizma

9
 - Tri pranagonske moći:
1. nagon za rasplođivanjem i svi njegov derivati-spolni nagon, nagon za njegovanjem legla, libido
2. nagon za rastenjem i nagon za moći
3. nagoni koji služe prehrani
-
Naturalistička shvaćanja povijesti imaju tri osnovna tipa prema tome kojemu je od nagonskih sistema dana
prednost:
1. ekonomsko, marksističko shvaćanje povijesti- povijest je primarno klasna borba i borba za mjesto hrane-
nagon za hranom vide kao najmoćniju i najodlučniju pokretnu snagu kolektivnog zbivanja
2. primat rasplođivanja i rađanja- Schopenhaure, Freud
3. težnja za političkom moći- Bizmark, Hobbes, Machiavelli

4. ova teorija nije priznata od općeg obrazovnog svijeta

- nastrana je i čudna
- govori o čovjekovoj dekadenciji
- čovjek živi kao dezerter života
- „Čovjek – tj. jedna vrst grabežljivog majmuna koji je zbog takozvanog duha polagano poludio od
umišljenosti“- Lessing
- Čovjek nije slijepa ulica u kojoj se dalje u razvoju ne može napredovati, nego je čovjek slijepa ulica života
uopće
- Čovjek je rob kore mozga jer se velika energija ondje troši, bolestan je
- Pojedini čovjek možda nije bolestan, ali čovjek sam predstavlja bolest
- Čovjek je sve izumio zbog svoje biološke slabosti i neoći
- Odvojili su duh i um i život, život se poistovjećuje s dušom, duh s tehničkom inteligencijom, a životne
vrijednosti su učinili najvećim vrijednostima
- Povijest čovječanstva je samo nužni proces odumiranja ispočetka mrtvo-ranjene vrste koja je mrtvoranjeno
rođena
- Čovjek gubi životnu snagu i zapliće se u mehanizam civilizacije i davi ga- vlastiti civilizacijski kozmos
prerasta snagu i granice ljudske volje i duha
- Čovjek je u povijesti više izgubio nego dobio
- Dionizijski čovjek koji je naročitim tehničkim sredstvima isključio duh da bi se osjećao istovjetnim sa
životnim porivima, on je onaj koji najbliže odgovara metafizički zbiljskom

5. Nietzscheova ideja nadčovjeka- preuzeli Kerler i Hartmann

- Ateizam čini osnov te nove ideje o čovjeku
- Naziva to postulatornim ateizmom ozbiljnosti i odgovornosti
- Dotadašnji ateizam vrijedio je opstanak boga o sebi kao pozitivan, ali nije se mogao dokazati ili nije bio
poželjan ili se nije mogao shvatiti
- Bog ne smije egzistirati radi odgovornosti, slobode, zadaće, radi smisla ljudskog opstanka
- Nietzsche: „kad bi bilo bogova, kako bih izdržao da ne budem bog, dakle, nema bogova!“
- Hartmann- samo u mehanički i neteologijski sazdanom svijetu ima slobodno ćudoredno biće mogućnost
egzistencije
- U svijetu u koje božanstvo po planu stvorilo ili u kojem bi se mimo čovjeka odlučivalo o njegovu smislu,
čovjek kao ćudoredno biće-osoba, bio bi uništen
- Treba birati ili teleologiju svega postojećeg ili teleologiju čovjeka
- Čovjeka ne obespravljuje mehanizam- to mu omoguće da ono što je ugledao, ugradi u svoju zbilju
- Mehanizam je instrument njegove slobode
- Negiranje boga se ne osjeća kao rasterećenje od odgovornosti i umanjenje samostalnosti i slobode čovjeka,
nego upravo kao najkrajnje izdizanje odgovornosti i suverenosti
- Povijest je sama od sebe prikazivanje duhovnog lika junaka i genija

POLOŽAJ ČOVJEKA U KOZMOSU

- upita li se obrazovana Europljanina što je čovjek, spore se tri potpuno nespojiva idejna kruga
1. misaoni krug židovsko-kršćanske tradicije o Adamu i Evi, o stvaranju, raju i padu
2. grčko-antički- čovjek je čovjek po posjedu uma, iz toga slijedi da u osnovi cijelog svemira leži nadljudski um
na kojem od svih bića, učestvuje samo čovjek
3. moderna prirodna znanost i genetička psihologija- čovjek je konačno dostignuće razvoja Zemlje, od životinja
se razlikuje samo po komplikacijskom stupnju mješavina energije i sposobnosti koje se po sebi pojavljuju već
u podljudskoj prirpdi
- ne posjedujemo jedinstvenu ideju čovjeka
- razvoj znanosti koje se bave čovjekom, više prikrivaju njegovu bit, negoli je otkrivaju
- sama riječ čovjek je dvoznačna

10
 o posebna obilježja koja posjeduje čovjek kao podskupina kralježnjaka i sisavaca, sačinjava maleni
kutak životinjskog carstva- prirodno-sistematski pojam čovjeka
o ukupni pojam stvari koje se najoštrije suprotstavljaju pojmu životinja uopće- bitni pojam čovjeka
- za temu određuje da vidi daje li taj drugi pojam čovjeku posebno mjesto neke žive vrste
- granica psihičkog poklapa se s granicom živoga uopće
- psihički prafenomen života- psihička strana samostalnosti, samokretnja živog bića
1. najdonji stupanj psihičkog- čuvstveni porivi- u njemu osjećaj i nagon nisu razdvojeni- bezobjektna ugoda i
bezobjektna trpnja jedine su njegove dvije značajke
- već biljka ima čuvstveni poriv, a dojam da biljci nedostaje unutarnje stanje, potječe od sporosti njenih životnih
tokova
- no biljci se ne može pridati osjet i svijest
- osjet- podražaji krvnih žlijezda na mozak- specifična povratna poruka trenutnog stanja organa ili kretnje živog
bića jednom središtu i kretnja koja slijedi u sljedećem trenutku zbog te povratne poruke- biljka nema nikakvo
pamćenje ni sposobnost učenja
- biljka ima opći poriv za rastom i razmnožavanjem- čuvstveni poriv- biljka pokazuje da život nije volja za moć,
nego poriv za razmnožavanjem i smrću
- nema ni specifične osjete, ni nagone, asocijacije, uvjetne reflekse
- razlika između biljke i životinje- poriv usmjeren u potpunosti prema van
- biljci nedostaje osjet jer ona sama sebi stvara hranu
- biljci nedostaju funkcije očitovanja koje nalazimo u svih životinja
- oskudno je individualiziranje, tj. mjera prostorne i vremenske zatvorenosti
- čuvstvene porive imaju i životinje i čovjek
- vegetativni živčani sustav predstavlja organologijski u čovjeku još prisutnu biljnost
- san je relativno biljno stanje čovjeka kada se uskraćuje energija animalnog sustava i upravlja u prilog
vegetativnog

2- duševni oblik bića – instinkt

- definirat će polazeći od ponašanja živog bića, a ponašanje je uvijek predmet vanjskog promatranja i mogućeg
opisa, ustanovljivo je nezavisno od fiziologijskih jedinica kretnji
- pogreška bihaviorista je ta što uključuju fiziologijsko odvijanje ponašanja, a ono je psihofizički indiferentan
pojam
- ponašanje se može objasniti i psihologijski i fiziologijski jer nema unutarduševnog koje se ne izražava u
ponašanju
- instinktivno ponašanje:
o mora biti primjereno smislu, tj. mora biti teleoklinu za cjelinu samog nositelja života, za njegovu
ishranu, razmnožavanje
o mora se odvijati prema čvrstom, nepromjenjivom ritmu
o smjera na tipično ponavljanje situacije koje su značajne za život vrste, a ne za posebno iskustvo
pojedinca- to odvaja instinktivno ponašanje od samodresure pomoću pokušaja i pogreške, i od svega
učenje; dalje odvaja od razuma jer i samodresura i razum služe individui, a ne vrsti
o to je reakcija na posebnu strukturu vrsno tipično uređenje mogućih dijelova okoline, a ne reakcija na
specijalne sadržaje okoline koji se mijenjaju od individuuma do individuuma- posebni sadržaji se
mogu znatno izmijeniti da se instinkt ne omete, a najmanja promjena strukture ima za posljedicu
pometnje
o urođen je i naslijeđen
o to je ponašanje nezavisno od broja pokušaja koji izvodi životinja kako bi predusrela neku situaciju-
ono je unaprijed gotovo- nije nastao zbrajanjem djelomičnih kretanja
o osjetilni podražaj samo izaziva ritmički čvrsto odvijanje instinktivne djelatnosti, a ne određuje
njegovo tako-odvijanje
o ono što životinja može predočiti i osjetiti a priori je ovladano i određeno odnošenjem njenih urođenih
instinkta spram strukture okoline
o nagonske radnje čovjeka potpuno su suprotne instinktu jer one mogu biti potpuno besmislene
- naivici primjereno i inteligentno ponašanje imaju iskon u instinktivnom ponašanju
- iz navici primjerenog razvija se treći psihički oblik- asocijativno pamćenje
- asocijativno pamćenje je ukupni pojam činjenica asocijacija, reprodukcije, uvjetnog refleksa
- tu sposobnost nemaju biljke
- imaju je sva živa bića u kojih se ponašanje koje služi životu mijenja polako i stalno pomoću broja pokušaja ili
pokusnih pokreta
- to što životinja radi pokusne pokrete i ponavlja ih bez obzira na ugodu ili neugodu, ne počiva u pamćenju,
nego u nagonu za reprodukciju- to je urođeni nagon za ponavljanjem

11
- ako su ti pokreti imali uspjeha za bilo kakvo zadovoljenje nagona, nastoji ih češće ponavljati, tako da se oni u
životinji fiksiraju- princip uspjeha i zabluda- to je vježba ako se radi o kvantitativnom, a ako se radi o stjecanju
navike u kvalitativnom- samodresura
- osnova asocijativnog pamćenja je, po Pavlovu, uvjetni refleks
- samo kao psihološka analogija tomu važi asocijativna zakonomjernost prema kojoj neki doživljajni cjeloviti
kompleks predodžba nastoji sebe ponovno uspostaviti i upotpuniti nedostajuće članove, ako dio kompleksa,
npr.dio okoline, biva senzorno ili motorički ponovno doživljen- ako se neki dio kompleksa raspadne na više
dijelova, onda se i ove pojedinačne predodžbe mogu ponovno povezati po zakonu dodira i sličnosti- odatle
zakoni asocijacije za reprodukciju predodžbi
- nema čiste asocijacije nego je sve asocijativno pamćenje izloženo determinirajućoj snazi nagona, potreba i
njihovih zadaća
- naš psihički život se uspostavlja na navici primjerene sprege predodžbi i načina ponašanja- čovjek u starosti
postaje rob navika
- asocijativno pamćenje nije čisto ni od intelektualnog utjecaja- prijelaz od asocijativne reakcije k smislenoj ne
raste samo s brojem pokušaja- taj obrat od pokušaja k smislu nastupa ranije nego što to dopušta princip
pokušaja i pogreške
- princip asocijativnog pamćenja djelatna je kod svih životinja, a posljedica je rastavljanja senzornog od
motoričkog sistema- jači je taj princip kod bića s plastičnijim instinktima
- povezuje se s oponašanjem radnji i pokreta
- oponašanje je samo specijalizacija onog nagona za ponavljanjem primijenjen na tuđe ponašanje i doživljavanje
- spajanjem oponašanja i ponovaljanja nastaje činjenica tradicije koja biologijskom nasljeđivanju daje važnu
dimenziju- ali treba to odvojiti od svjesnog sjećanja na prošlo-anamnezis, i svake predaje na temelju znakova,
izvora-od povijesnog znanja
- posljednji oblici svojstveni su i čovjeku, a tradicija već u stadima, čoporima
- pravi ljudski razvitak počinje razgradnjom tradicije- to je djelo ratia koji objektivira predani sadržaj i baca ga
natrag u prošlost, i time se oslobađa tlo za nova otkrića
- utjecaj povijesti sve više popušta zbog razvoja znanosti
- princip asocijacije omogućava odvajanje individuuma iz vezanosti vrstom i neprilagodljive ukočenosti instinta-
individuum se uspijeva prilagoditi novim situacijama
- princip asocijacije prema praktičkoj inteligenciji još je relativan princip ukočenosti i navike, a spram instinkta
je oruđe oslobađanja
- princip užitka je posljedica porasle asocijativne inteligencije- ako se životinje pare i onda kada nije vrijeme
parenja. Seks nije tada služitelj života- isto vrijedi i za čovjeka
- kod čovjeka dolazi do potpunog odvajanja principa užitka i služenja životu pa ne možemo reći da je čovjek
životinja
- četvrti bićevni oblik psihičkog života: praktična inteligencija- s njom je povezana sposobnost izbora i čin
izbora
- biće se ponaša inteligentno ako bez pokusnih pokušaja izvršava smisleno ponašanje naspram novih, ni vrsno ni
individualno tipičnih situacija, i to iznenada, sasvim nezavisno od prethodno učinjenih pokušaja
- ta inteligencija se naziva praktičnom jer joj je uvijek konačni smisao neka radnja kojom organizam doseže svoj
nagonski cilj
- ista inteligencija se može kod čovjeka postaviti u službu specifično duhovnih ciljeva
- ona je uvid u neko stanje stvari na temelju jednog odnošajnog ustrojstva čiji temelji su jednim dijelom dani u
iskustvu, a drugim bivaju anticipativno nadopunjeni u predodžbi- za to je uvijek važna anticipacija nečega
novog
- razlika inteligencije i asocijativnog pamćenja- situacija nije samo vrsno nova, nego i individuumu je nova
- on vjeruje da životinje imaju inteligenciju, a to vidi u pokusima u kojima su životinjama između ploda i
njih stavljali prepreke, a oni su morali dohvatiti s predmetima koji su bili u blizini, životinje su u te
predmete utisnule svoje predodžbe za pokretno i izduženo kako bi došli do ploda
- zabluda je odricati životinjama čin izbora- životinja može odgoditi ispunjenje nagona ako vidi da joj se
dalje nalazi veći plod
- životinja nema davanje prednosti među samim vrijednostima- preferiranje korisnog pred ugodnim
- ako životinji pripada inteligencija, ima li nešto više od stupnjevite razlike između čovjeka i životinje- bit
čovjeka i ono što se zove njegovim posebnim položajem stoji visoko iznad onoga što se naziva
inteligencija i sposobnost izbora- novi princip leži iznad svega što možemo nazvati životom
- čovjeka čini čovjekom stupanj života
- Grci nazivali taj princip um
- On upotrebljava riječ duh koja obuhvaća- um, mišljenje ideja, zor, zor prafenomena ili bitnih sadržaja,
klasu volitivnih i emocionalnih akata-dobrota, ljubav, kajanje, duhovno udivljenje, blaženstvo, slobodnu
odluku
- Središte akta u kojem se duh pojavljuje- osoba- ona nije funkcionalno središte života promatrano prema
unutra što se zove duševno središte

12
- Duh ima posebno znanje- stanovita egzistencijalna odrješivost od organskog, njegova sloboda,
odvojivost, odvojivost njegova središta opstanka od stege, od zavisnosti o organskom životu
- Duhovno biće nije vezano okolinom i nagonom, ono je otvoreno svijetu, takvo biće ima svijet
- Može pojmiti takobitak predmeta, ima predmetnost-odredivost po samom takobitku stvari
- Dogodio se kod duhovnog bića obrat- u životinje svaka radnja koju izvodi, proizlazi iz fiziologijske
nadležnosti njena živčana sustava
- Životinja se uvijek ponaša od fiziološko-psihičke nadležnosti – sve što životinja vidi iz okoline, uvijek je
u granicama strukture njene okoline
- Odvijanje životinjskog ponašanja uvijek ima smjer od životinje prema okolini i od okoline prema
životinji, a kod bića koje ima duh, ima suprotni oblik odvijanja- ponašanje biva motivirano čistim
takobitkom zornog kompleksa uzdignutog do predmeta, i to nezavisno od fiziološke i psihičke
nadležnosti ljudskog organizma, drugi akt drame je slobodno proizašlo kočenje nagonskog impulsa,
treći akt je promjena predmetnosti neke stvari doživljena kao samovrijedna i konačna- otvorenost
prema svijetu se naziva taj oblik ponašanja- čovjek se u neograničenoj mjeri može ponašati prema
svijetu
- Postajanje čovjekom je uzdizanje k otvorenosti svijetu uz pomoć duha
- Životinja okolinu ne može učiniti predmetom, ona se ne može distancirati od okoline
- Predmetni bitak najformalnija je kategorija logičke strane duha
- Životinja se previše uklapa u svoju životnu zbilju da bi je mogla shvatiti kao predmet, inteligencija
životinje je uvijek nagonski-organski-praktički vezana
- Duhovni akt kakav može izvršiti čovjek, nazivamo sabiranje, a njega i njegov cilj nazivamo svijest
duhovnog središta akata o sebi samome, ili samosvijest
- Životinja ima svijest za razliku od biljke, ali nema samosvijest
- Sabiranje, samosvijest i sposobnost za predmet tvore jednu jedinu neraskidivu strukturu
- Druga čovjekova značajka, uz onu da može stvari iz okoline učiniti predmetima, on može i svoju vlastitu
fiziološku i psihičku kakvoću i svaki pojedini predmetni doživljaj, svaku svoju pojedinu vitalnu funkciju
učiniti predmetnom- samo zbog toga to biće može odbaciti i svoj život
- 4 stupnja bića u kojima se sve bitkujuće pojavljuje s obzirom na svoj unutarnji bitak i samobitak:
1. anorganski tvorbe nemaju ni unutarnji bitak, nemaju ni središte, ni okolinu
2. biljka- ima čuvstveni poriv- ima središte u kojem je postavljena bez povratne poruke o različitim
stanjima središta, ali neki unutarnji bitak i poduševljenost biljaka ima
3. osjet i svijet- ima životinja-. Ima i središno mjesto javljanja promjenjivih stanja njena organizma
4. čovjek- ima samosvijest i predmetnost okolnog svijeta i svojih psihičkih aparata

- čovjekove posebnosti s obzirom na samosvijest, sposobnost da učini predmetom okolinu i svoj psihički i
fizički bitak:
o 1. ma kategoriju stvari i supstancije- za životinju je jedan prostor ono što gleda, a drugo ono što
pipa- nemaju središte u kojemu bi se ono što gledaju, pipaju, slušaju, moglo staviti u jednu te
istu stvar
2. čovjek ima jedinstveni prostor- životinji nedostaje prostor kao pozadina koja je nezavisna od njezina
kretanja, nedostaju joj prazni oblici prostora i vremena- kod čovjeka se ta praznina stvara time što
nezadovoljenje nagona nadmašuje njegovo zadovoljenje- na prijelazu od životinje k čovjeku nalazimo
potpuno obrtanje praznog i punog, i to i po vremenu i prostoru- iako životinje posjeduju prostorne
raznolikosti, nisu homogene, nemaju mjesta koja ostaju fiksna u unaprijed danom sistemu mjesta . samo
najviša optika čovjeka posjeduje taj sustav
a. životinja se uživljava u konkretnu zbiljnost dane sadašnjosti
b. životinja može cijeli život boraviti u vrtu, a da nema cjelokupnu sliku vrta- to je zato što ne
može svoje tijelo i pokrete učiniti predmetima
c. samo se čovjek može uzdići iznad sebe- može s onu stranu prostornovremenskog svijeta sve pa i
sebe učiniti predmetom svoje spoznaje- tako je čovjek kao duhovno biće samom sebi i svijetu
nadmoćno biće, kao takav sposoban je i za ironiju i za humor koji uključuje uzdizanje iznad
opstanka
d. središte iz kojeg čovjek izvršava aktove, po kojima tijelo i dušu opredmećuje- to ne može biti dio
svijeta- ono može biti položeno samo u najvišem temelju bitka
3. duh je jedini bitak koji nije sposoban za predmetnost- on je čista aktualnost, svoj bitak ima samo u
slobodnom vršenju svojih akata
- središte duha, osoba, nije ni predmetni ni stvarni bitak, nego sklop reda akata koji stalno sam sebe
izvršava
- osoba jest samo u svojim aktima i po njima
- duševno ne izvršava samo sebe nego je niz događaja u vremenu kojemu mi iz središta našeg duha
principijelno možemo prisustvovati
- sve duševno je prikladno da bude predmet, ali duhovni akt to nije

13
- do duha se možemo koncentrirati, ali ga ne možemo objektivirati
- na aktima nadsingulatnog duha možemo postići udio samo suizvršavanjem- na poretku biti ako se radi o
spoznavajućem duhu, na objektivnom poretku vrijednosti ako se radi o ljubećem duhu, na ciljnom poretku
vrijednosti, ako se radi o duhu kao htijućem
- specifični duhovni akt-akt ideiranja- on je različit od sve tehničke inteligencije- ako nas boli, ne tražimo uzrok,
lijek, nego da postavimo pitanje što je to bol
- duh postavlja takva pitanja, duh je sposoban za matematiku, a ne inteligencija koja zaključuje, koja može dati
samo sredstvo za njegovo rješenje
- ideirati znači nezavisno o veličini i broju promatranja koje činimo i o induktivnim zaključivanjem koji
proizvodi inteligencija, dohvatiti esencijalne kakvoće i oblike izgradnje svijeta na samo jednom primjeru
odgovarajuće regije bića- takvo znanje vrijedi za sve moguće stvari koje su takve biti, sasvim nezavisno od
svih naših osjetila- uvidi koje ovako stječemo važe izvan granica naših osjetilnih iskustava, oni ne važe samo
za ovaj zbiljski opstojeći svijet, nego za sve moguće svjetove
o to ima dvije različite funkcije: prirodnim znanostima daje aksiome, a metafizici daju prozor u
apsolutno
- odvajanje biti i opstanka je temeljna značajka ljudskog duha koja sve ostale značajke fundira, za čovjeka nije
bitno da ima znanje nego da ima znanje apriori
- Kant je zaključio da nema konstantne organizacije uma, nego podliježe povijesnoj mijeni- konstantan je samo
um sam kao predispozicija i sposobnost da se funkcionaliziranjem novih bitnih uvida tvore i oblikuju novi
oblici mišljenja, zrenja, ljubavi
- Akti koji vode do akta ideiranja- potrebna je tehnika koju naziva ukidanje zbiljskog karaktera stvari,
svijeta
o Životinja živi u konkretnom i zbiljskom
o Da bismo shvatili taj akt, moramo odrediti u čemu počiva naš doživljaj zbiljnosti- mišljenje,
opažanje, uvijek daje takobitak stvari, a nikad tubitak(zbiljski bitak)
o Tubitak daje doživljaj otpora svjetske sfere, a taj otpor ima samo naš nagonski život
o Do realnog postavljanja vanjskog svijeta ne vodi zaključak, ni opažanje- daje doživljeni utisak
otpora naspram najnižeg, najprimitivnijeg, čuvstvenog poriva
o Iskonski doživljaj zbiljnosti kao doživljaj otpora svijeta, prethodi svoj svijesti, predodžbi,
opažanju
- ideirati svijet znači ukinuti sam moment realnosti
- taj akt onezbiljenja može učinit duh- prvo je to akt sputavanja- neaktualiziranja onog središta
čuvstvenog poriva koje smo spoznali kao pristup do zbiljskosti zbiljskoga- čovjek se može asketski
odnositi spram svoga života, tj. potiskivati svoje nagone
- čovjek je biće koje može reći ne, asket života
- čovjek uvijek žudi probiti sada-ovdje-takobitak, uvijek želi transcedenirati zbiljnost oko sebe
- samo zbog tog ne čovjek može opažajni svijet nadgraditi idealnim misaonim carstvom- može svoju
nagonsku energiju sublimirati u duhovnu djelatnost
- proizlazi li duh po svojoj askezi, potiskivanju ili on po tome dobiva energiju- on ne proizlazi iz toga,
nego je to njegovo opskrbljivanje energijom
- duh je u svojoj čistoj formi prvobitno bez ikakve moći, sile, djelatnosti, da bi dosegnuo bilo koji stupanj
snage i djelatnosti, mora doći do askeze
- dvije mogućnosti shvaćanja duha:
o grci- pripisuju duhu i bitnost i autonomiju i snagu i djelatnost- klasična teorija čovjeka- opasnija jer je
obuzela cijelu zapadnu filozofiju- Platon; Aristotel- ideje se javljaju kao oblikujuće forme; Fichte,
Hegel
 supstancijalno učenje o duši- rastavlja kategoriju duše i tijela
 učenje prema kojem egzistira samo jedan duh
 zabluda učenja je da svaki viši oblik bitka proizlazi iz procesa koji pripadaju nižim oblicima
bitka
 Scheler kaže da svaki viši oblik bitka relativno je nemoćan u odnosu na niži
o negativna teorija čovjeka- duh u sve kulturne djelatnosti nastaju zbog onoga ne- Buda, Schopenhauer,
Freud- odbija tu teoriju jer nitko ne daje odgovor na pitanje što to u čovjeku negira volju za životom
o Scheler odbija obje teorije: duh ima vlastitu bit i zakonitost, ali nikakvu izvornu energiju, po
negativnom aktu htijenja koje koči nagon, postiže energiziranje
- duh nema vlastitu energiju- viši oblik bitka biva ozbiljen po principu koji stvara realnost i određuje slučajne
slike, a koji zovemo poriv, odnosno porivna fantazija koja stvara slike
- ono najmoćnije u svijetu su središta snaga anorganskog svijeta kao najniže djelatne točke poriva- ta središta ne
podliježu nikakvoj ontičkoj zakonitosti, nego slučajnoj zakonitosti statističke vrste
- ljudski duh ne može značiti ništa više od vođenja i upravljanja, a to znači da duh kao takav pred nagonskim
moćima drži ideje, a htijenje pred nagonske impulse daje ili uskraćuje takve predodžbe koje mogu
konkretizirati ozbiljenje tih ideja

14
- središnje duhovno htijenje nema iskonsku određujuću moć upravljanja nad samim nagonima, nego nad
izmjenom predodžaba
- htijenje uvijek postigne suprotno od onoga što hoće ako se umjesto da smjera višoj vrijednosti čije ozbiljenje
gura u zaborav loše i privlači čovjekovu energiju, usmjerava na puko potiranje, negiranje nagona- čovjek mora
naučiti trpjeti i samog sebe i ona nagnuća koja u sebi spoznaje kao loša- ne smije napasti direktnom borbom,
nego ih mora indirektno nadvladati korištenjem svoje energije za vrijedne zadaće koje njegova savjest spoznaje
kao dobre i valjane
- dalje govori o klasičnoj teoriji čovjeka koju u modernoj filozofiji zastupa Descarters- on razdvaja misaonu i
protežnu supstanciju i kaže da ih samo čovjek ima obje- unio je time najteže zablude o čovjeku u zapadnjačku
svijest- time oduzima životinjama i biljkama psihičku prirodu- time je istrgnuo čovjeka iz prirode
- vrijedno u njegovu učenju je: nova autonomija i suverenost duha
- pogrešno je, međuostalom, da psihičko počiva u svijesti i vezane su za koru velikog mozga
- danas se prema odnosu duše i tijela pristupa kao prema jedinstvu- jedan te isti život ima sposobnost u svojoj
unutrašnjosti za psihičko, a u svome bitku za tjelesno oblikovanje forme
- fiziološki i psihički proces života ontologijski su strogo identični, a oni su samo fenomenalno različiti, ali i
fenomenalno strogo identični u strukturnim zakonima i u ritmici njihova odvijanja- oba procesa su
amehanička, teleoklina i postavljena na cjelinu
- fiziološki i psihički samo su dvije strane promatranja jednog te istog životnog tijeka
- on želi istraživanju postaviti cilj da se vidi u kojoj mjeri jednaki načini ponašanja mogu biti prouzročeni i
promijenjeni jednom pomoću fizikalno-kemijskih podražaja izvana, a drugi put pomoću psihičkog
podraživanja: hipnoza, sugestija
- zapadnjačka medicina više se posvećuje fizičkom, ali uzrok bolesti jednako može
biti i psihičko
- čovjek po svojim senzomotornim funkcijama nije bitno nadmoćan životinji, ali raspodjela
energije između velikog mozga i svih ostalih sustava organa bitno je drugačija
- jedina suprotnost koju srećemo kod čovjeka, jest suprotnost duha i života, ali su upućeni
jedno na drugo-duh ideira život, a samo život može aktivirati duh i ozbiljiti ga
- odnos duha i tijela bio je u brojnim učenjima promašen:
1. naturalističke teorije:
a) formalnomehaničko shvaćanje- učenje Demokrita, Epikura, Lukrecija Kara, Lamettrija, te Hume- oni
predviđaju bit života; previđaju osebujnost kategorije života
b) vitalističko- čini kategoriju života prakategorijom, precjenjuju domašaj životnog principa- Peirce, Nietzsche,
postoje tri struje ove teorije s obzirom na to koji nagon smatraju vodećim-nagon za ishranu, razmnožavanje ili
moć- dobro su pokazali da ono što je u čovjeku stvaralački važno, nije duh, nego mračne, podsvjesne nagonske
moći duše

- iz temeljne strukture ljudskog bitka proizlaze svi specifični ljudski monopoli, postignuća i
djela: jezik, savjest, oruđe, ideje, država, vodstvo
- čovjek je sebe izopćio iz prirode i nju učinio svojim predmetom pa je svjestan da nije dio
svijeta kojim je okružen, stoga mora postaviti pitanje gdje je on
- pritom okretanju gleda unutra u ništa i tu otkriva mogućnost apsolutnog ništa, a to ga tjera
pitanju zašto uopće svijet jest i kako ja jesam
- nužna je sprega između čovjekove svijesti o svijetu, samosvijesti i formalne svijesti o bogu
- čovjek mora otkriti da svijet uopće jest a da uopće nije, i da on sam jest a da uopće nije-
potpuna zabluda je pretpostaviti ja jesam ili svijet jest
- kada je čovjek rekao ne konkretnoj zbiljnosti okoline u kojem se konstituiraju aktualni
duhovni bitak i njegovi idealni predmeti i okrenuo se prilagođavanju otkrivenog svijeta sebi,
u tom trenutku je sebe ispostavio iz prirode, te je morao usidriti svoje središte bil gdje izvan
i s onu stranu svijeta
- čovjekova jezgra bitka postala je ekscentrična i čovjeku su bila moguća dva ponašanja:
mogao se nad tim čuditi i pokrenuti svoj spoznajni duh, shvatiti apsolutno i sebe u njega
uklopiti- to je iskon svake vrste metafizike; a mogao je iz neodoljivog poriva za spasom uz
pomoć ogromnog viška fantazije, napučiti tu sferu bitka proizvoljnim likovima da bi se
sklonio u njihovu moć po kultu i obredu- takvo sklanjanje od nihilizma, naziva se religija,
ona je primarno grupna i pučka religija
- monoteistička religija za najvišu predodžbu i najčišću, ima tu da je odnos Boga spram
čovjeka odnos oca-djece
- on odbacuje to i govori o odnosu čovjeka spram svjetskog temelja da se sastojiu tome da taj
temelj u čovjeku sebe neposredno dohvaća i ozbiljuje- prabitkujuće biva samo sebe svjesno u
čovjeku u istom aktu u kojem čovjek sebe gleda u njemu utemeljenim- Spinoza, Hegel,- on
samo nadopunjuje ovu misao i kaže da znati-sebe posljedica je aktivnog zauzimanja našeg
središta bitka za idealni zahtjev deitasa i pokušaja da ga se izvrši i u tom izvršenju tek
suproizvode iz pratemelja postuajući bog kao napredujuće prožimanje duha i poriva

15
 - mjesto tog ozbiljenja je čovjek, čovjek je jedino mjesto božjeg postanka koje nam je
dostupno, ali on je zbiljski dio samog tog transecedentnog procesa
- u čovjeku biva logos prema kojem je oblikovan svijet, suizvršivi akt
- postajanje čovjeka i boga upućeno je jedno na drugo
- duh i poriv nisu u sebi dovršeni nego oni po sebi samima rastu

ČOVJEK U SVJETSKO DOBA PORAVNANJA

- zalaže se za stvaranje njemačke elite koja će biti političko vodstvo
- najveća zabluda je dovođenje elite i demokracije u suprotnost
- elita treba naciji dati jedinstvo obrazovanja i moći
- elita se rađa iz duhovnih pokreta, a ne političke sfere, elita ne nastaje iz određene klase ili
zanimanja
- jedna pretpostavka za obrazovanje elite je da steknemo ideju i strukturi svjetskog doba u koje
smo stupili, te o načinu preoblikovanja vodećeg tipa čovjeka koji bi bio primjeren ovom
dobu svijeta
- posljednji koji je pokušao stvoriti takvu sliku, jest Nietzsche i nadčovjek- 1. imao je ideju
nove vrste čovjeka u biološkom smislu, a posljednji oblik je bila ideja stege i odgoja nove
historijske elite unutar granica postojeće vrste
- treba prekinuti s idejom preobrazbe čovjeka u biološkom smislu- čovjek je morfološki
definirano fiksirano biće- ne vjeruje ni u razvitak ni u dekadenciju čovjeka
- čovjek treba oblikovati plastični dio njegova bića što je dostupan volji i duhu
- ideal je svečovjek, a ne nadčovjek
- svečovjek- ideja čovjeka koji u sebi sadržava ozbiljene sve svoje bitne mogućnosti, on je
jako daleko čovjeku, ali za svako doba postoji relativan svečovjek, maksimum
svečovječnosti koji mu je dostupan
- ime koje bi dao ovom svjetskom dobu- poravnanje- poravnanje u svim karakterističnim,
specifičnim prirodnim obilježjima, i psihičkim i fizičkim koja pripadaju ljudskim grupama
kao takvima na koje se može podijeliti cijelo čovječanstvo, a s druge strane prisutno je
povećavanje duhovnih, individualnih i nacionalnih razlika
- prisutno je poravnanje rasnih napetosti, mentaliteta, shvaćanja sebe, svijeta i boga u velikim
kulturnim krugovima u Europi i Aziji
- poravnanje muških i ženskih specifičnosti, , kapitalizma i socijalizma, viših i nižih klasa,
mladosti i starosti
- to poravnanje je neizbježna sudbina, a ne sudbina koju bismo mogli birati- za to poravnanje
je Prvi svjetski rat bio prvi zbiljski zajednički doživljaj- to je prvi zajednički događaj
čovječanstvu- zadaća duha je povećanje vrijednosti tipa, a to je zadaća i politike
- nije za svjetsko doba najopasnije gomilanje napetosti i snaga, nego poravnanje
- vrste poravnanja:
 miješanje krvi-poravnanje rasa- dijeljenje rasa bilo je uključeno u sam proces
postanka čovjeka- jedno čovječanstvo nije bilo polazište povijesti, ni po rasi, ni
po kulturi, nego po cilju
 poravnanje u obrazovanju-
 poravnanje između apolinijskog i dionizijskog čovjeka- to je proces re-
sublimiranja- on pod time smatra ograničavanje mjere dotoka snage od
organizma primljene energije prema mozgu, odnosno prema inteligenciji u
kojoj se nalaze duhovne djelatnosti- to re-sublimiranje se očituje u manjem
vrednovanju duha- naglasak je na tijelu, antiintelektualistički pokreti vladaju-
da bismo došlo do svečovjeka, duh i duhovne vrijednosti trebaju dobiti svoje
mjesto
 poravnanje muškog i ženskog- došlo je do povećanja vrijednosti i dominacije
žene
 poravnanje između Europe i triju azijski centara-Kine, Indije i Japana- Europa
je ondje prenijela svoja tehnička dostignuća i oni sada postaju neovisniji o
Europi, a Europa preuzima staru životnu mudrost istoka- dolazi do poravnanja
ideje čovjeka i uzora što oblikuju čovjeka- poravnanje između zapadnjačkog
temeljnog ideala junaka aktivnog prema van i u Aziji ideala mudraca koji trpi-
zapad je okrenut više prema van-jednostrano okretnu- zapadnjačka politika je
politika lovca, pozitivna politika moći, a istočnjačka- politika žrtve, negativna
politika neodupiranja
- usvajanjem i oblikovanjem posebne tehnike trpljenja i patnje, te njenom sintezom s
izvanjskom tehnikom moći, bit će moguće preoblikovanje opće kulture spoznaje-
podređivanje pozitivnog operativnog i stručnog znanja, a s druge strane metafizičko znanje

16
 spasa-zrenje biti vezano je za pasivno, trpeće- takvo znanje oplemenjuje čovjeka i usrećuje,
dok ga prirodna znanost čini lukavijim i moćnijim da uređuje prirodu i ovlada njom
- što se tiče metafizike- čovjek je izgubio i izvornu ideju o njoj- shvaća se kao dogmatska vjera
crkve i vjera u znanost
- tri su strahopoštovanja potrebna čovjeku, kaže Goethe: strahopoštovanje pred onim što je nad
njim, pod njim i pored njega
 poravnanje klasa i nacija- - isto posljedica svjetskog rata
 poravnanje socijalizma i kapitalizma- Rusija prima sve više kapitalizma, a
London sve više socijalizma- unatoč principu privatnog vlasništva, preuzimaju
oblike zajedničke privrede
- on se zalaže za temeljitu reformu nastave povijesti- dok se to ne učini, svi će pristajati uz
naturalizam što ponižava duh- što će zastupati niža klasa, a viša klasa će personalistički
teizam-ideologiju viših klasa
- niža klasa će zastupati čisto naturalistički shvaćanje čovjeka, povezano s jednostrano
socijalnim i ekonomskim objašnjenjem religije i njenih autoriteta, a viša klasa će vjerovati u
samomoć čistog duha
- najviše metafizičko i religiozno ujedinjenje, te političko-socijalno ujedinjenje i pomirenje
slojeva, bit će moguće samo na tlu metafizike
- stav elite prema crkvenom konfesionalizmu, 4 stava elite prema metafizici i religiji:
1. konfesionalno vjerovanje u crkvenu dogmatiku u svim njenim konsekvencijama
2. politika Rusije i marksizam
3. Machiavellijev stav- fašizam- državnik je skeptik u religioznom pogledu, on izvanjski
promiče religiju kao sredstvo za kroćenje masa, dok ih u sebi ravnodušno promatra i prezire
4. stav svih filozofa antike i novog vijeka, od Platona preko Spinoze i Geothea, hegle,
Hartmanna- religija je metafizika masa, a metafizika je religija mislilaca
- njegovo uvjerenje je da se elita ne smije obvezati nijednoj pozitivnoj crkvi, ona će na crkvene
tradicije gleda s poštovanjem, boriti se i braniti protiv konfesionalne svađe svakakvog oblika,
a zahtijevati rasprave o vrijednosti i istini pozitivnih religija na najvišoj duhovnoj i moralnoj
razini

FILOZOFSKI NAZOR NA SVIJET

- mnoštov nikada neće biti filozof- rekao je Platon, a Scheler se slaže pa kaže da većina ljudi
dobiva svoje svjetonazore od religiozne ili druge tradicije, tko želi imati filozofski nazor na
svijet, mora slušati svoj um
- filozofija je stvar elite koja se okuplja oko neke misao ne ličnosti
- njemačka filozofija 19.st. želi biti služavka znanosti, ali to ne smije biti i ne smije biti ni
služavka crkvi
- danas je filozofija stekla temeljite i stroge metode kako bi metafizičke probleme dovela
nekom rješenju
- tri smjera koja su proglasili svaku metafiziku nemogućom: pozitivizam, novokantizam i
historizam
- čovjek nema izbora sam sebi stvoriti metafizičku ideju što on jest i od koga zavisi, nego to
leži u čovjeku samom
- čovjek nužno stalno ima tu ideju i čuvstvo, a on ima samo izbor da sebi stvori dobru ili lošu
ideju o apsolutnom
- čovjek može sferu apsolutnog bića ispuniti konačnom stvari što on u svom srcu uzim kao
apsolutno- novac, narod, ljubljeni čovjek- to je fetišizam i idolopoklonstvo, da bi čovjek
prevladao to stanje duše, mora naučiti dvije stvari:
1. samoanalizom mora postati svjestan svoga idola koji je nastupio na mjesto nekog apsolutnog
bitka, i ljubljenu stvar mora vratiti na svoje relativno mjesto u konačnom svijetu
-čovjek ima tri vrste znanja:

1. gospodstveno ili djelotvorno koje oblikuje stvari

2. bitno ili obrazovano-oblikuje čovjeka
3. metafizičko ili spasonosno- oblikuje apsolutno

1. DJELOTVRONO ILI GOSPODSTVENO

- služi našoj tehničkoj moći nad prirodom, društvom, povijesti
- to je znanje pozitivnih posebnih znanosti
- cilj- pronaći zakone prostorno-vremenskog kontakta pojava što nas okružuju, žele otkriti
zakone njihova slučajnog sada-ovdje-takobitka

17
 - sveukupni pojmovi svih mogućnosti kretanja i promjene, što vrijeme i prostor faktički jesu, u
krajnjoj osnovi služi našem gospodstvu nad njima
- jedno čisto spoznajno biće ne bi imalo realnost, pri čemu je realnost sveukupnost svega što
našoj težnji pruža otpor

2. BITNO ZNANJE ILI OBRAZOVANJE

- to je znanost o načinima bitka i bitnoj strukturi svega što jest
- Husserl je utvrdio da je to znanje u suprotnosti s znanjem djelovanja
- Znanje gospodstva traži zakone prostornovremenskih koincidencija slučajnih svjetskih
zbiljnosti i njihova takobitka, a bitno znanje svraća pogled od slučajnog
- Oni traže prafenomene i ideje svijeta, a ne prirodne zakone
- Odvraćaju pogled od relanog opstanka stvari pa mogu proučavati i fantazirane stvari-
naslikanog psa
- Nisu nezavisne od svakog iskustva, ali jesu od kvantuma iskustva i od indukcije- one se
mogu izvršiti na jednom primjeru
- Spoznaje vrijede i s onu stranu malog područja realnog svijeta koji nam je pristupačan preko
osjetilnog iskustva
- Spoznaje imaju transcedentni doseg
- Bitne spoznaje prve filozofije su umske spoznaje i razlikuju se od onih do kojih smo došli
osjetilima što počivaju na razumskim zaključcima
- Sve dok je razum u službi nagona, on nije specifično ljudski
- A kad intelekt stupa u službu uma, tj. u službu primjene prethodno izvršenih apriornih bitnih
spoznaja na slučajne činjenice iskustva
- Bitne spoznaje imaju dvostruku mogućnost primjene: za prirodne znanosti tvore aksiomatiku,
a za metafiziku su prozor u apsolutno
- Dva temeljna atributa najvišeg bitka-
1. idejnotvorni beskonačni duh, um koji iz sebe otpušta bitnu strukturu svijeta i samog čovjeka
2. iracionalni poriv koji postavlja iracionalni opstanak i slučajni takobitak
- prožimanje daje svijet-

3. METAFIZIČKO ILI SPASONOSNO ZNANJE

- između metafizike i graničnih problema prirodnih i društvenih znanosti, stoji filozofska
antropologija- njezino je pitanje što je čovjek- Kant je rekao da su svi oblici bitka zavisni o
bitku čovjeka
- transcedentalni način zaključivanja- bitak samog svijeta nezavisan je od slučajnog opstanka
zemaljskog čovjeka i njegove empirijske svijesti pa područja bitka koji stoje nezavisno od
kratkovjekog čovjeka pripisat ćemo aktima jednog jedinog nadsingularnog duha koji je u
čovjeku djelatan i kroz njega raste
- čovjek je mikrokozmos na kojem se sijeku sve bitne generacije bitka, pa na temelju njega
možemo proučavati makrokozmos
- zato je bitak čovjeka kao miktotheos i prvi pristup bogu
- moderna metafizika nije kozmologija i metafizika predmeta nego metantropologija i
metafizika akta- ono što čovjek viš

18