Čudo u Balvangradu kao novela

Priča “Čudo u Balvangradu” napisana je u formi novele. Prema tome neke od njenih glavnih
osobina su to što je koncentrirana na jedan događaj i jedan hronotop. Novela je pripovjedni oblik
koji prednost daje događju, a ne likovima. To znači da likovi najčešće funkcioniraju kao čiste
funkcije događaja. Tako je i u slučaju ove priče, većina likova, svi osim centralnog lika zapravo
ništa I ne poduzimaju niti zaista djeluju, oni su tu da stvore mogućnost događaju da bude
sproveden. Centralni lik, Fehim, ima određenu djelatnu energiju, ali samo onoliko koliko je
potrebno da bi se ostvario konkretni neobični događaj. Njegovo je djelovanje, kao i cijeli njegov
lik, zapravo svedeno na tu jednu jedinu djelatnu silu. Još jedna od važnih karakteristika novele
jeste oblik sižea, koji je u pravilu jednolinijski i jednosmjeran. U priči “Čudo u Balvangradu”
siže se upravo tako uspostavlja. Od početka do kraja nižu se događaji koji čine elemente sižea, a
koji su uzročno-posljedično povezani. Od početne sižejne tačke do posljednje, likovi su sredstva
kojima se ostvaruju elementi sižea, oni su dakle sižeu potpuno podređeni i njihovo djelovanje ne
prevazilazi taj okvir. Naravno, novela je književna forma koja upravo i računa sa takvim likova,
jer je kako je na početku rečeno, u njenom centru događaj.

Centralni događaj “Čuda u Balvangradu” jeste prva bračna noć grotesknog bračnog para. Za
primjer funkcioniranja lika kao čiste funkcije događaja može se uzeti ženska polovina tog para,
dakle, mladenka koja čak nema ni ime, jer je ona tu bitna jedino kao funkcija koja će ostvariti
postojanje ljubavnog para, odnosno objekat nad kojim će se provjereti čudotvornost eliksira
mladosti, Muške vode. Ovaj događaj se ne bi mogao odviti ovako da mu to nije omogućeno
hronotopom. Naime, kroz opise ambijenta i vremena u kojem se zbiva radnja novele, uspostavlja
se kontekst u kojem je potpuno uvjerljivo imati mit o Muškoj vodi, koja muškarcima vraća
mladalačku snagu i udarac, a mit je u ovom slučaju, da parafraziramo Tvrtka Kulenovića,
“istinita priča za one koji u njega vjeruju”. Dakle, ovaj neobični događaj je neostvariv bez
ovakvog hronotopa u kojem je moguće postojanje čudotvorne vode.

Iako žanrove u književnosti ne možemo gledati kao u sebe zatvorene i završene forme, koje
imaju stroga pravila izvan koji se ne može, postoje neke okvirne činjenice koje su zapravo
izvedene iz učestalosti neke pojave u nekom žanru. Kao o jednoj od takvih činjenica može se
govoriti o tipu pripovjedača u noveli. Nije nužno niti je isključiva obaveza novele da ima
određeni tip pripovijedanja, ali činjenica je da novela najčešće ima objektivnog ili sveznajućeg
pripovjedača. Ona tako najbolje funkcionira, a kako je u književnom djelu svaki element
strukture neodvojiv od cjeline, kao konačnog oblika djela, tako se ovaj tip pripovjedača može
dovesti u vezu i sa već spominjanim tipom likova, odnosno funkcija, koje uglavnom susrećemo u
noveli, i to onom tipu novele koji je najčešći i koji je najbliži njenom tradicionalnom obliku.
Ovakvi likovi i njihovo postojanje oblikuju i upravljaju se u najvećoj mjeri upravo naratorovom
privilegiranom pozicijom i perspektivom. Pripovjedanje u “Čudu u Balvangradu” ostvareno je
kroz objektivnog pripovjedača koji je upućen u sve događaje i koji distancirano, skoro pa u
maniru didaskalija, prenosi ono što se događa. Čitatelju se nudi isključivo jedna perspektiva i ona
je strogo vanjska, a ukoliko bi se ona pokušala mijenjati, ukoliko bi se ovaj događaj pokušao
gledati iz perspektive nekog od likova, ukoliko bi nam ovu priču kazivala npr. Minkica, kroz sav
njen unutarnji doživljaj i emociju, onda bi ova priča prevazišla okvir novele i eventualno bi
zadržala samo neke njene strukturalne elemente. To bi onda nužno značilo i pomjeranje
centralnog fokusa priče sa događaja na lik, jer govor lika o nečemu je uvijek i govor o njemu
samome.

A onda se, lančanom reakcijom, u priči mijenja mnogo toga, do te mjere da se ona više ne bi ni
mogla zvati “Čudo u Balvangradu”, jer sam taj naslov je potpuno u skladu sa prirodom novele,
odnosno sa stavljanjem događaja (čuda) u centar. Ovom pričom zapravo i jesam na primjeru i
svojom idejom htio provjeriti funkcioniranje novele ukoliko se za konstruiranje priče koriste
osnovni strukuturalni elementi novele.