ZABRANA FIZIČKOG KAŽNJAVANJA - potrebna, zahtjevna, ali moguća!

Kazna, kao mehanizam “korekcije” neprihvaćenih, neprilagođenih i neželjenih

ponašanja, prisutna je i društveno prihvatljiva u većini sistema kroz koje je društvo organizirano
(npr. školstvo, pravosuđe), no mehanizam fizičkog kažnjavanja kojeg značajan broj pojedinaca1 i
društava još uvijek smatra prihvatljivim načinom “korekcije” ponašanja djeteta predmetom je
rasprava koje su rezultirale eksplicitnim zabranama u brojnim državama svijeta, u zadnjih
nekoliko desetljeća.

1. Šta je fizičko kažnjavanje djece2

Fizičko kažnjavanje definira se kao upotreba fizičke sile s namjerom da dijete doživi bol,
ali ne i ozljedu, u svrhu korekcije ili kontrole djetetovog ponašanja. 3 U našem društvu, za
korekciju ili kontrolu djetetovog ponašanja, koriste se još i nazivi discipliniranje, odgajanje, red.
Ono što je ključni element u definiciji fizičkog kažnjavanja, koji jasno navodi da je fizičko
kažnjavanje neprihvatljiva tehnika odgoja, jeste namjera povređivanja i sredstvo, tj. fizička sila
koja je alat u ostvarivanju cilja tj. korekcije ili kontrole djetetovog ponašanja. Fizička sila
podrazumijeva udaranje djece (šamaranje, lupanje, udaranje po tijelu), s rukom, nogom ili nekim
predmetom - bič, štap (šiba), kaiš, cipele, drvena kašika (kuhača) i sl. - ali i drmanje ili bacanje
djece, grebanje, štipanje, griženje, čupanje kose ili povlačenje ušiju, prisiljavanje djece da ostanu
u neudobnim i za njih ponižavajućim položajima (npr. da kleče), nanošenje opeklina i prisilno
gutanje. Prilikom definiranja fizičkog kažnjavanja važno je napraviti distinkciju kažnjavanja u
odnosu na fizičko zlostavljanje i fizičko nasilje. Naime, fizičko zlostavljanje se može
manifestirati na isti način kao i fizičko kažnjavanje, no ono što je ključna razlika jeste ozbiljnost
ozljeda koje su posljedica upotrebe fizičke sile za jedan i drugi oblik nasilja 4 . Kod fizičkog
kažnjavanja (npr. šamar) ozljede nisu dugotrajne i "ozbiljne", dok je kod fizičkog zlostavljanja
rizik za stvaranje ozbiljnijih ozljeda znatno veći. Važno je, ipak, istaknuti kako su i fizičko

1U ovom se tekstu govori o svim odraslim osobama koje sudjeluju u procesu odgoja i edukacije djeteta bez obzira na koji su način
povezani s djetetom (npr. roditelj, staratelj, odgajatelj, hranitelj, učitelj, nastavnik...).
2U Općoj preporuci broj 8 iz 2006. godine, Komitet za prava djeteta UN definira fizičko kažnjavanje kao svako kažnjavanje u kojem se

primjenjuje fizička snaga s namjerom da izazove neki nivo boli ili nelagode, ma kako blago.
3Straus, 2000. prema Velki, T., Bošnjak, M. (2012), Povezanost roditeljskih odgojnih postupaka s tjelesnim kažnjavanjem djece, Život i škola:

Časopis za teoriju i praksu odgoja i obrazovanja, 2/28, 63-82.

4Gershoff, E. T. (2002), Corporal punishment, physical abuse, and the burden of proof: Reply to Baumrind, Larzelere, and Cowan (2002), Holden

(2002), and Parke (2002); Psychological Bulletin, 128(4), 602–611.

1
kažnjavanje i fizičko zlostavljanje zapravo FIZIČKO NASILJE, i kao takvi predstavljaju
povredu dostojanstva, integriteta i prava djeteta.

2. Ko je sve i zašto zabranio fizičko kažnjavanje

Dvadeseto stoljeće je stoljeće istraživanja i promišljanja o djeci i njihovim pravima.

Ukupni razvoj društva, pri čemu se pogled na ljudska prava mijenjao, zajedno sa znanjima o
djeci, rezultirao je Konvencijom o pravima djeteta, krovnim dokumentom u zaštiti dječijih prava.
Konvencija se naslanja na Međunarodnu povelju o ljudskim pravima koja se sastoji iz Opće
deklaracije o pravima čovjeka (usvojena 1948), Međunarodnog pakta o građanskim i političkim
pravima (1966) s njihova dva Fakultativna protokola, te Međunarodnog pakta o ekonomskim,
socijalnim i kulturnim pravima (1966). Konvencija članom 19. izričito zahtijeva od država
potpisnica zaštitu djece od „svih oblika fizičkog i mentalnog nasilja“ dok su pod brigom
odraslih, roditelja i drugih staratelja. Konvencija je dovela do pozitivnih promjena u
zakonodavnim mjerama mnogih zemalja, a prva izmjena državnog zakonodavstva u svijetu, koja
je izričito zabranila fizičko kažnjavanje i druge oblike ponižavanja djece, napravljena je u
Švedskoj 1979. godine kao dodatak Zakonu o roditeljstvu i starateljstvu. Posmatrajući globalnu
sliku još uvijek je neophodno ulagati značajne napore kako bi se fizičko kažanjavanje djece u
porodici, školi, kaznenim i drugim institucijama iskorijenilo kao odgojna metoda i način
postupanja s djecom. Tako, naprimjer, u 92 zemlje svijeta još uvijek nije pokrenuta inicijativa za
reformom zakonodavstva koje bi zabranilo kažnjavanje djece u svim okruženjima, a u 69
zemalja nije potpuno zabranjeno fizičko kažnjavanje djece u školama.5
Dok je procedura zabrane / reforme zakonodavstva u toku u 55 zemalja svijeta,
procjenjuje se da je samo 10 % ukupne populacije djece zakonski zaštićeno od fizičkog
kažnjavanja.
Do oktobra 2016. godine, ukupno 51 zemlja u svijetu je zakonski uvela zabranu fizičkog
kažnjavanja djece u svim okruženjima, uključujući i porodicu. Najveći udio ovih zemalja se
nalazi u Evropi (19 je izvan evropskog kontinenta), a u neposrednom okruženju naše zemlje to su
Hrvatska (1999. godine), Albanija (2010. godine), Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija

5http://endcorporalpunishment.org/progress/countdown.html (pristup: 17.11.2016)

2
(2013. godine), a od ove godine (2016) i Slovenija se nalazi u društvu zemalja koje su zabranile
fizičko kažnjavanje u svim oblicima i okruženjima.
Bosna i Hercegovina, kao članica Konvencije od 1993. godine, napravila je značajan
iskorak u zaštiti djece od nasilja potpuno zabranjući fizičko kažnjavanje djece u školama,
kazneno-popravnim institucijama, te zabranom izricanja fizičkog kažnjavanja kao izricanja
kaznene mjere za počinjeni zločin. Međutim, kada je u pitanju zabrana fizičkog kažnjavanja u
porodici, te u alternativnim smještajima i centrima za dnevnu brigu, potrebno je dodatno
usklađivanje i dopunjavanje zakonodavstva uz izričitu zabranu korištenja fizičkog kažnjavanja u
odgojne svrhe u svim zakonima i na svim nivoima.
Komitet za prava djeteta koji nadgleda provođenje Konvencije za prava djeteta je u
Zaključnim zapažanjima Kombiniranog drugog, trećeg i četvrtog Periodičnog izvještaja Bosne i
Hercegovine iz 2012. godine istaknuo zabrinutost za rasprostranjenost fizičkog kažnjavanja u
porodici, kao i za visok stepen prihvatanja nasilja u cilju discipliniranja djece 6 . Bosna i
Hercegovina je u odgovorima na dodatna pitanja7 Komiteta iz iste godine navela da će prilikom
revidiranja zakonske regulative na federalnom nivou uzeti u obzir zabranu fizičkog kažnjavanja
u svim okruženjima, uključujući i porodicu. Akcijski plan za djecu Bosne i Hercegovine 2015 –
2018. predviđa unapređenje zakonskog okvira u cilju zabrane fizičkog kažnjavanja u svim
okruženjima na svim administrativnim nivoima, kao i pokretanje inicijative za donošenje
sveobuhvatnog zakona o pravima djece na državnom nivou koji bi bio u potpunosti u skladu s
odredbama Konvencije i pružio smjernice za njihovu primjenu na cijeloj teritoriji BiH.

3. Zašto je fizičko kažnjavanje pogrešno i zašto ga treba zabraniti?

Razlozi zbog kojih se fizičko kažnjavanje treba zabraniti kao mehanizam putem kojega se
regulira interakcija između odraslog i djeteta - u svrhu odgoja, discipliniranja, korekcije,
kontrole, zaustavljanja ili bilo koje promjene ponašanja u sklopu porodice, redovne škole, svih
oblika vannastavnih aktivnosti (sport, umjetnost, vjerska pouka, itd.), ustanova za zbrinjavanje
djece bez roditeljskog staranja, te kazneno / odgojnih ustanova - mogu se naći u sljedećim
argumentima:

6http://www.mhrr.gov.ba/PDF/djeca/Bosanska%20v%20FINAL%20prevod%20ISPRAVNE%20VERZIJE1.pdf (pristup: 17.11.2016)

7 http://www.mhrr.gov.ba/PDF/djeca/KONACNA%20zadnja_varijanta_odgovora_na%20dodatna%20pitanja_crc1.pdf (pristup:
17.11.2016)

3
 1. Priroda samog čina fizičkog kažnjavanja kao sredstva putem kojega se korigira ili
kontrolira djetetovo ponašanje, tj. fizička sila - NASILJE
Nasilje ne gubi svoj oblik nasilja ili negativni rezultat bez obzira kojim ga imenom nazvali i
neovisno o tome kome je upućen i ko je žrtva. Nasilje, kako ga Svjetska zdravstvena organizacija
(WHO)8 definira, uključuje “namjerno korištenje fizičke sile i moći”, te pored ostvarenog nasilja
nasiljem smatra i prijetnje i zastrašivanje. Fizičko kažnjavanje ili discipliniranje su zapravo
eufemizmi, tj. izrazi kojima smo ublažili i kulturološki racionalizirali i objasnili svrhu i značaj
nasilnog čina kojega u perspektivi moći, koju kao odrasli u odnosu na dijete imamo, smatramo
kao “dozvoljeno” sredstvo odgoja.9 Ovaj eufemizam, kojim se pokušava objasniti interakcija
odraslih i djece, u slučaju interakcije odraslih osoba bio bi okarakteriziran kao nasilni čin i
kazneni napad, no, zbog perspektive moći koju odrasli ima nad djetetom, ne nazivamo ga
pravim imenom.

2. Neefikasnost fizičkog kažnjavanja kao sredstva kojim se postiže promjena u ponašanju

djeteta
Fizičko kažnjavanje daje vanjski i to odmah vidljivi rezultat u zaustavljanju određenog
ponašanja, ali ispod fasade odgoja temeljenog na fizičkom kažnjavanju stvaraju se patološki
procesi i nestvarna promjena ponašanja.10 Fizičko kažnjavanje je KAZNA koja sprečava trenutno
ponašanje, ali ne mijenja ponašanje i ne uči dijete nekom novom obliku ponašanja. Fizičko
kažnjavanje djetetu govori samo da je nešto krivo učinilo, ali ne i što treba činiti da to ponašanje
promijeni. Fizičkom kaznom se ne uči novo ponašanje, nego strah. Argument da je “djelotvorno”
i da se neželjeno ponašanje ne pojavljuje nakon primjene fizičke kazne je vrlo upitnog karaktera.
Dijete je, u svojoj nemoći pred odraslim, spremno “sarađivati” tj. prilagoditi se kako bi dobilo
naklonost odrasloga11, što ostavlja dojam kao da je dijete shvatilo i prihvatilo poruku fizičkog
kažnjavanja. Ključno je razumjeti da se takvom “djelotvornošću” narušava dječiji integritet i da
dijete gubi sebe. Ono postaje više prilagođeno i onakvim kakvim ga okolina hoće, a ne onakvim
kakvo jeste. Time se propušta prilika da se u potpunosti razvije djetetova individualnost, osjećaj
za granice prema sebi i drugom, ja, karakter i identitet, što sve zajedno čini njegov integritet.12

8http://www.who.int/violenceprevention/approach/definition/en/ (pristup: 17.11.2016)

9 Juul, J. (1995), Vaše kompetentno dijete, Zagreb: Educa.
10isto
11isto
12isto

4
 3. Posljedice koje nasilni čin fizičkog kažnjavanja ostavlja su višestruke, te se može govoriti
o posljedicama po dijete, posljedicama po interakciju odrasli - dijete, posljedice po odraslog

A. Posljedice po dijete
Fizičko kažnjavanje ostavlja kratkoročne i dugoročne posljedice,13te ima štetne posljedice /
rezultate i u djetinjstvu i u odraslim godinama. Kao posljedica fizičkog kažnjavanja prvenstveno
se javljaju fizičke / tjelesne ozljede jačeg ili slabijeg intenziteta. Fizičko kažnjavanje ometa
proces učenja i optimalni dječiji kognitivni, senzorni i emocionalni razvoj. 14
Na
emocionalnom planu dijete doživljava strah, bol, poniženje, nepovjerenje i jaki osjećaj krivice
koje uglavnom potiskuje i koje trajno ostavlja posljedice na njegovu samosvijest, te na njegovo
samopoštovanje.15 Fizičko kažnjavanje povećava agresiju, delinkventno i antisocijalno ponašanje
i u djetinjstvu i u odrasloj dobi. U odrasloj dobi takvi pojedinci imaju poteškoća sa socijalnom
integracijom, s većom pojavnosti nasilja u vezama u odrasloj dobi, prema partneru ili djetetu, te
vjerojatnošću da će fizičko kažnjavanje prerasti u zlostavljanje.16
Na spoznajnom planu se ne ohrabruje učenje logičkog rasuđivanja u smislu razumijevanja
odnosa između ponašanja i njegovih posljedica. Dijete uči imitirajući odrasle da je nasilje
razuman način rješavanja problemskih situacija kada god on / ona procijene da je druga
strana “kriva” ili kada je druga strana slabija. 17 Grubo fizičko kažnjavanje značajno je
povezano s lošim uspjehom u školi, izostancima i napuštanjem škole.
Na osobnom nivou dijete će imati nizak stepen samosvijesti i nedostatak osjećaja za granice
drugih, što mu može predstavljati veliki problem u svakoj budućoj interakciji s drugim
osobama.18 Dijete se osjeća usamljeno, tužno i napušteno zbog nesigurnog odnosa kojega ima s
odraslim, što umanjuje i njegovo povjerenje u okruženje kao sigurno okruženje. Stopa
prevalencije samoozljeđivanja djece raste s učestalošću fizičkog kažnjavanja, a i bijeg od kuće

A. J., & Puzia, M. E. (2010), Bans against corporal punishment : A systematic review of the laws, changes in attitudes and behaviours.
13Zolotor,

Child Abuse Review, 19 (4), 229-247.

14Berlin et al., 2009; Straus and Paschall, 2009, prema Gershoff, E. T. (2002), “Corporal punishment by parents and associated child behaviors
and experiences: A meta-analytic and theoretical review”, Psychological Bulletin, vol. 128, no. 4 (pp. 539-579).
15Juul, J. (1995), Vaše kompetentno dijete, Zagreb: Educa
16Gershoff, E. T. (2002), “Corporal punishment by parents and associated child behaviors and experiences: A meta-analytic and theoretical

review”, Psychological Bulletin, vol. 128, no. 4 (pp. 539-579).

17Juul, J. (1995), Vaše kompetentno dijete, Zagreb: Educa;Porteus, K. et al. (2001), Alternatives to corporal punishment: Growing discipline and

respect in our classrooms, Witwatersrand University and South Africa Human Rights Commission, Heinemann Publishers, prema Global
Initiative to End All Corporal Punishment of Children (2010), Ending corporal punishment and other cruel and degrading punishment of children
through law reform and social change, London.
18Juul, J. (1995), Vaše kompetentno dijete, Zagreb: Educa

5
jedan je od načina dječijeg suočavanja s fizičkim kažnjavanjem.19

B. Posljedice po interakciju odrasli-dijete

Odlučujući element za zdravlje i razvoj djece i odraslih jeste kvalitet interakcijskog odnosa u
porodici. 20 U djetinjstvu učimo načine uspostavljanja odnosa i odgovornost za kvalitet tog
odnosa pripisujemo odraslima. Kvalitet odnosa roditelja i djece tj. komunikacija i emocionalna
veza u slučajevima fizičkog kažnjavanja je slaba. 21 Fizičkim kažnjavanjem narušava se
djetetov integritet i djetetovo dostojanstvo te se šalje poruka da tjelesni i duševni integritet
druge osobe nisu vrijedni očuvanja i poštovanja.22 Zbog nesrazmjera moći odrasloga i djeteta,
kao i zbog želje za prihvaćanjem i pripadanjem, djeca su spremna zanemariti svoje potrebe i
sarađivati čak i u nasilnom odnosu kako bi bila prihvaćena od svojih roditelja (slično poznatom
stockholmskom sindromu saradnje, tj. postojanja emotivne veze i identifikacije žrtve s
nasilnikom). Tako se uči da je, u interakciji koja se smatra bliskom i zasnovanom na ljubavi,
23
nasilje prihvatljiv i normalan obrazac interakcije. Istraživanja ukazuju da postoji veza između
fizičkog kažnjavanja u djetinjstvu i tendencije povezivanja seksa s nasiljem u odrasloj dobi.24

C. Posljedice po odraslog i druge članove porodice

Fizičko kažnjavanje, kao jedan od mehanizama tradicionalnog pristupa odgoju, nije
samo vrlo direktno štetno za djecu nego i za roditelje, jer nasilna interakcija između
roditelja i djeteta sprečava, kako osobni rast i razvoj roditelja, tako narušava i
komunikaciju između supružnika, ali i drugih članova porodice.25 Odrasli se, također, ne

19Meltzer, H. et al. (2001), Children and adolescents who try to harm, hurt or kill themselves, London: HMSO, prema Global Initiative to End All
Corporal Punishment of Children (2010), Ending corporal punishment and other cruel and degrading punishment of children through law reform
and social change, London.

20Juul, J. (1995) Vaše kompetentno dijete, Zagreb: Educa

21Gershoff, E. T. (2002), “Corporal punishment by parents and associated child behaviors and experiences: A meta-analytic and theoretical
review”, Psychological Bulletin, vol. 128, no. 4, pp. 539-579.
22Juul, J. (1995) Vaše kompetentno dijete, Zagreb: Educa
23
For example, see Douglas, E. M. & Straus, M. A. (2006), “Assault and injury of dating partners by university students in 19 countries and its
relation to corporal punishment experienced as a child”, European Journal of Criminology, vol. 3, no. 3, pp. 293-318; Woods, K. & Jewkes, R.
(1998), Love is a dangerous thing: micro-dynamics of violence in sexual relationships of young people in Umtata, CERSA Women’s Health
Medical Research Council
24
Strauss, M. (2001), Beating the Devil out of them: Corporal punishment in American families and its effects on children, 2nd edition, New
Brunswick, NJ: Transaction Publishers
25
Juul, J. (1995) Vaše kompetentno dijete, Zagreb: Educa

6
osjećaju dobro s onim što su učinili, pa onda vrlo često odgovornost za vlastiti postupak pripisuju
djetetu i njegovim karakteristikama. Pored toga, fizičko kažnjavanje je glavni faktor rizika za
fizičko zlostavljanje, budući da su fizičko kažnjavanje i fizičko zlostavljanje dvije tačke na istom
kontinuumu.26 Kazna ima karakter ovisnosti 27 te zna biti uspješan mehanizam u privremenom
zaustavljanju djetetovog neugodnog ponašanja, ali je i vjerovatno da će se povećati vjerovatnost
ponovne primjene kazne u sličnim situacijama. Zbog svoje nedjelotvornosti u promjeni
ponašanja, koju odrasli očekuje, navodi na intenzivnije fizičko kažnjavanje što može prerasti u
fizičko zlostavljanje jer odrasli vremenom postaju neosjetljivi na ono što rade. Roditelji-
zlostavljači u SAD-u su izjavili da je oko dvije trećine njihovih incidenata zlostavljanja započelo
kao pokušaj promjene djetetovog ponašanja.28

4. Pravo djeteta na dostojanstvo i fizički integritet je jednako pravu bilo koje (odrasle) osobe,
stoga utemeljenje za njegovo narušavanje ne možemo tražiti u tradiciji, kulturi, religiji ili bilo
kojoj civilizacijskoj tekovini

Prvi član Opće deklaracije o pravima čovjeka (1948)29 glasi: “Sva ljudska bića rađaju se
slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i sviješću i trebaju jedna
s drugima postupati u duhu bratstva”. Kada se govori o djeci univerzalnost ovoga članka u većini
zajednica dovodi se u pitanje. Pored toga, sumnja se u razum i svijest djece kao ravnopravnih
bića odraslim jer prisutnim nasiljem ugrožavamo njihovo dostojanstvo i osnove slobode.
Problem je u “prevodivosti” ljudskih prava na lokalne kontekste i na nivo zajednice koja ima
svoju dinamiku, te koja govori i živi svakodnevnicu drukčijim jezikom30. Međutim, čak i da
argument univerzalnosti ljudskih prava i njihove primjenjivosti na dijete dovedemo u
pitanje (a ne bismo smjeli), uporište za fizičko kažnjavanje djece (osim u pravu na
bezgraničnu volju i moć odraslih), ne možemo naći u sistemima vrijednosti zajednica kao

26
Gershoff, E. T. (2002), “Corporal punishment by parents and associated child behaviors and experiences: A meta-analytic and theoretical
review”, Psychological Bulletin, vol. 128, no. 4 (pp. 539-579).
27
Vasta, R., Haith, M. M. i Miller, S. A. (1998), Dječja psihologija, Jastrebarsko: Naklada Slap.
28
Gershoff, E. T., i Bitensky, S. H. (2007), The case against corporal punishment of children: Converging evidence from social science research
and international human rights law and implications for U.S. public policy. Psychology, Public Policy, and Law, 13(4), 231–272.

29
http://fmrsp.gov.ba/s/images/stories/Opsta%20deklaracija%20o%20pravima%20covjeka.pdf

30Merry, S. (2006), Human rights and gender violence (1st ed.), Chicago: University of Chicago Press.

7
što je kultura ili religija. Bez namjere otvaranja diskusije o definiranju kulture, važnom se
nameće spomenuti jednu od njenih glavnih odrednica a to je dinamičnost, odnosno progres.
Uloga kulture u ljudskom društvu jest humanizacija, usavršavanje čovjekovih prirodnih
datosti i osobina. Vrijednosti koje ne doprinose progresu je potrebno nadilaziti, a njegovati
univerzalna načela koja vode ka daljnjoj humanizaciji čovjeka. Društvena važnost porodice
kulturološki se značajno razlikuje, no egzistencijalna važnost porodice svugdje je ista.

Sve religije propagiraju principe mira, nenasilja, dostojanstva, saosjećanja, pravde,

a abrahamovske religije počivaju na jednakosti svih ljudi pred Bogom. Nasilje nad djecom
je u suprotnosti s temeljnim religijskim učenjima. To je pokazala studija koju je provela
Mreža imama i religijskih vođa za dječija prava u Mauritaniji, gdje nije nađeno uporište za
upotrebu nasilja u Kur’anu, samim tim ni u prakticiranju islama. Uzor i vodilja kršćana je život i
djelo Isusa Krista. Nema uporišta da je Isus Krist citirao Sveto pismo kako bi opravdao fizičko
nasilje nad djecom. 31 Dokazi o njegovom životu upućuju na milost, saosjećanje i štićenje
slabijeg. Važnost problema i podizanje glasa protiv fizičkog kažnjavanja podigli su brojni
religijski lideri, a jedan od takvih napora je rezultirao i potpisivanjem deklaracije o
“Multireligijskoj predanosti da se suprotstavi nasilju nad djecom”, koja je potpisana u Japanu u
gradu Kyoto 2006. godine, koja poziva na zakonsku zabranu nasilja nad djecom, kao i
omogućavanje mehanizama pomoću kojih bi religijske zajednice mogle učestvovati u
provođenju tih zakona.32

4. Što uraditi kako bi se fizičko kažnjavanje zabranilo i u potpunosti iskorijenilo

Kada je neka praksa prisutna „oduvijek“, kao što je s upotrebnom fizičkog kažnjavanja
djece, neophodan je sistemski pristup koji će obuhvatiti sve nivoe društva. Radi se o promjeni
paradigme kojom, u odnosu na raniju postavku „roditelj zna šta je najbolje za njegovo dijete“ (pa
bila to i upotreba šamara ili batina), izgrađujemo okruženje i uvjete u čijem je centru „najbolji
interes djeteta“ i prihvatanje odnosa koji se zasniva na "ravnopravnom dostojanstvu" u kojem se
poštuje djetetovo neotuđivo pravo na dostojanstvo i život bez nasilja.

31
Ending Corporal Punishment Campaigns Manual, str. 33.
32
isto

8
 U tu svrhu neophodno je imati u vidu 3 pravca djelovanja. Osnovu čini nedvosmislena
zakonska regulativa koja izričito zabranjuje i sankcionira svaki vid nanošenja fizičke kazne
djetetu u svrhu odgoja u bilo kojim okolnostima, kako oficijelni stav države po ovom pitanju ne
bi ostavio nikakav prostor za diskusiju o prigodnosti „jednog ili dva šamara“, odnosno upotrebe
fizičke sile za dobrobit djeteta. Prema istraživanjima i podacima prikupljenim u zemljama koje
su zakonski zabranile fizičko kažnjavanje u svim okruženjima, prisutan je pozitivan trend
smanjenja prevalencije stavova koji podržavaju isto, a u nekim rezultati pokazuju i smanjenje
fizičkog kažnjavanja djece, naročito u usporedbi sa zemljama u kojima fizičko kažnjavanje nije
još uvijek bilo zabranjeno.33

Nadalje, promjena zakonskog okvira bez promjene sveukupne politike će teško donijeti
značajan napredak. Potrebno je napraviti podršku kroz strateške dokumente i akcijske planove
koji će prodrijeti kroz sve strukture društva, tj. obuhvatiti sva okruženja u kojima borave djeca -
od porodice, alternativnih i dnevnih centara, do obrazovno-odgojnih institucija, vjerskih
institucija, kazneno-popravnih ustanova. To podrazumijeva i razvoj programa podrške koji
moraju ponuditi alternativu upotrebi fizičke sile kao odgojne metode i pružiti podršku
roditeljima, ali i svim drugim odraslim koji su u kontinuiranoj interakciji s djecom. Preporuka 19
Vijeća Evrope (2006) zagovara promoviranje „pozitivnog roditeljstva“ kao nenasilne metode
odgoja koja se temelji na njegovanju i uvažavanju djeteta, ali i postavljanju zdravih granica,
utemeljenih na ravnopravnom dostojanstvu u odnosu roditelj-dijete. Nadalje, djeca mogu pružiti
jedinstven uvid u njihov doživljaj fizičkog kažnjavanja i grubog postupanja, kao i perspektivu šta
se može učiniti da se zaustavi kažnjavanje na ovaj način. Važnu ulogu u ovom procesu imaju
stručnjaci koji svoje teorijsko znanje o razvoju djeteta i roditeljstvu moraju staviti u službu
partnerskog odnosa s roditeljima. Partnerski odnos s roditeljima podrazumijeva uvažavanje i
daljnje podsticanje roditeljskog potencijala i kompetencija uz pružanje novih informacija i ideja
koje će roditelji testirati i prilagoditi svome djetetu, i napokon pružiti korisne inpute stručnjacima
za njihov daljnji rad. U ovoj ravni djelovanja neophodni su i efikasni mehanizmi monitoringa i
evaluacije kako bi se mjerili efekti postavljenih programa i istovremeno omogućila korekcija i
daljnje usavršavanje.

33
Više detalja o provedenim istraživanjima dostupno na: http://www.endcorporalpunishment.org/assets/pdfs/research-summaries/Summary-of-
research-impact-of-prohibition.pdf (pristup: 18.11.2016)

9
 Kao treći pravac djelovanja potrebno je kontinuirano educiranje javnosti o štetnosti i
neprimjerenosti fizičkog kažnjavanja. Svi akteri moraju zauzeti i promovirati jasan stav o
štetnosti upotrebe fizičkog kažnjavanja u javnom diskursu. Uloga novinara posredstvom
tradicionalnih (radio, televizija i štampa) te novih medija (društvene mreže) je veoma važna,
naročito ako imamo u vidu da je fizičko kažnjavanje rijetko tema, za razliku od fizičkog i
seksualnog zlostavljanja, trgovine djecom, kao i ekonomskog iskorištavanja djece. Podizanje
svijesti o problemu i diskutiranje na temu je neminovna stepenica ka potpunom iskorjenjivanju
fizičkog kažnjavanja.

Zabranom fizičkog kažnjavanja država će biti predvodnik na putu ka iskorjenjivanju

ovakvog nasilja prema djeci. Iskustva drugih zemalja 34 ukazala su da podizanje svijesti o
štetnosti ove metode discipliniranja, kao i edukacija javnosti, bez zakonske reforme ima veoma
ograničene efekte, dok s druge strane zakonska zabrana fizičkog kažnjavanja, zajedno s
educiranjem javnosti, može dovesti do promjene stava i ponašanja prema djeci. Drugim riječima,
aktivnosti civilnog sektora (u koji ubrajamo i akademsku zajednicu, nevladine organizacije i
medije) i debata na temu nisu dovoljne da bi se desio prelomni moment. Neophodna je zakonska
reforma i vodstvo od strane vlasti kako bi se napravio značajan iskorak koji će podržati svi
ostali akteri i šira javnost.

5. Koje korake preduzeti

Da bismo zabranili i u potpunosti iskorijenili fizičko kažnjavanje djece, potrebno je:

Reformirati zakonsku regulativu sljedećim mjerama:

- uvesti eksplicitnu zabranu fizičkog kažnjavanja u odgovarajuće zakone o porodici, te u
zakone koji reguliraju sva okruženja u kojima borave djece, a koja će osiguravati zaštitu
djeteta na cijeloj teritoriji zemlje;
- imati u vidu, prilikom kreiranja svih budućih izmjena i dopuna zakona i podzakonskih
akata koji se odnose na porodice i / ili zaštitu djece u bilo kojem okruženju, jasnu zabranu
fizičkog kažnjavanja i ponižavanja u svrhu odgoja djeteta;

34
Više detalja o provedenim istraživanjima dostupno na: http://www.endcorporalpunishment.org/assets/pdfs/research-summaries/Summary-of-
research-impact-of-prohibition.pdf (pristup: 18.11.2016)

10
 - inicirati uvođenje krovnog zakona o zaštiti djece na državnom nivou koji će adresirati i
jasno zabraniti fizičko kažnjavanje u odgojne svrhe;
- u slučaju fizičkog kažnjavanja djeteta odrediti izricanje mjere obveznog psihosocijalnog
tretmana, tj. edukacije i savjetovanja o nenasilnom discipliniranju djeteta, kao i novčane
kazne za počinjeno djelo.

Osigurati sistem podrške za zabranu fizičkog kažnjavanja kroz socijalne politike, tako što
će se:
- u postojeće strategije i akcijske planove koji tretiraju pitanja djece uključiti mjere
suzbijanja fizičkog kažnjavanja djece (to prije svega mora uključiti senzibiliziranje svih
stručnjaka koji su u kontinuiranom kontaktu s djecom: socijalnih radnika, stručnih službi
u školama, učitelja, nastavnika, vjeroučitelja...);
- u nastavnim programima predškolskog i školskog obrazovanja tematske cjeline o nasilju
nad djecom senzibilizirati dodatno edukacijom o fizičkom kažnjavanju u porodici i
drugim okruženjima;
- koristiti roditeljska vijeća / savjete, roditeljske sastanke i druga redovna okupljanja
roditelja za promoviranje nenasilnih metoda discipliniranja koje uvažavaju djetetovo
dostojanstvo i integritet;
- formirati mrežu religijskih institucija koje će se svojim radom i aktivnostima zalagati za
iskorjenjivanje fizičkog kažnjavanja u skadu s religijskim učenjima;
- koristiti postojeće mreže organizacija civilnog društva za zaštitu djece u promociji
zakonskih rješenja i novih aktivnosti;
- razviti i realizirati program i koristiti postojeće (i prema potrebi nove) priručnike za
(re)edukacije roditelja o pozitivnom roditeljstvu i nenasilnim metodama discipliniranja;
- osigurati sudjelovanje djece i mladih u kreiranju programa za iskorjenjivanje fizičkog
kažnjavanja kroz učenička vijeća, projekte u školama, školske radove na temu, tematske
debate i slično;
- podsticati istraživanja i prikupljanje informacija o iskustvima djece s metodama
discipliniranja i fizičkim kažnjavanjem, u svrhu monitoringa i evaluacije.

Uključiti širu javnost u debatu u cilju podizanja svijesti o temi:

11
 - senzibilizirati i podstaknuti učešće i bavljenje medija važnošću iskorjenjivanja fizičkog
kažnjavanja djece kroz podizanje svijesti o pravima djece, štetnosti fizičkog kažnjavanja i
posljedicama koje može imati po dijete, te upoznavanje s drugim metodama odgoja koje
postižu bolji rezultat;
- pokrenuti široku debatu u akademskoj zajednici i organizacijama civilnog društva na
temu ljudskih prava i prava djeteta.

6. Prilog 1: Kratka analiza zakona i propisa u BiH u kojima je potrebno intervenirati kroz
uvođenje eksplicitne zabrane fizičkog kažnjavanja
7. Prilog 2: Lista najčešćih pitanja i odgovora o zabrani fizičkog kažnjavanja

12