2.

Uvod

Proces metalurgije je jedan od najstarijih primijenjenih znanosti.Njezina historija može se

pratiti natrag do 6000 god..Njegova forma je u to vrijeme bila rudimentarne,ali,da bi smo
razumjeli proces metalurgije potrebnmo je proučiti ljudsku povezanosti sa metalima.Trenutno
su 86 poznatih metala.Prije 19. vijeka samo 24 od tih metala je otkriveno ,od tih 24 metala,12
ih je otkrivenih u 18. vijeku.Od otkrića prvih metala-zlata i bakra do kraja 17. vijeka(7700god.)
samo 12 metala su bili poznati.Četiri od tih metala:arsen,antimon,bizmunt i cink ,otkrivena su
u 13. i 14. vijeku,dok je platina otkrivena u 16. vijeku.Ostalih sedam metala,poznati kao metali
antike bili su metali na kojima se temeljila civilizacija.Ovih sedam metala su:

 Zlato (6000BC),
 Bakar (4200BC),
 Srebro (4000BC),
 Olovo (3500BC)
 Lim (1750BC)
 Željezo(1500BC),
 Merkura(750).

Metali imaju vrlo važnu ulogu u modernom svijetu. Pogledamo li bilo koje područje ljudske
djelatnosti ustanoviti ćemo da nas metali svakodnevno prate na različite načine npr. u obliku
automobila, alata, nakita, posuđa, cijevi, žice itd.Brojne industrijske grane zasnivaju se na
dobivanju i preradi metala pri čemu postoji stalna težnja za što boljim i ekonomičnijim
proizvodima. U razvijenim zemljama metalurgija je treća ili četvrta privredna grana po svojem
značaju. Dobivanje i prilagodba metala ljudskim potrebama glavni je zadatak inženjera
moderne metalurgije. Čak i površno upoznavanje s metalima otkriti će nam da su oni
iznenađujuće kompleksni, te da ih treba proučavati i upoznavati s različitih stajališta.

Metali su bili poznati u Mezopotamiji,Egiptu,Grčkoj i Rimu.Međutim ,pojava ovih metala nije

bila u izobilju i prva dva metala koji su se koristili bili su zlato i bakar.

Slika 1.Proces u metalurgiji

3. Kratki pregled historije metalurgije (historija metalurgije željeza)
Historija metalurgije željeza započinje još u prahistorijsko doba, ali se ne zna da li je prvo
željezo proizvedeno slučajno, kad je prahistorijski čovjek naložio vatru na ležištu čiste željezne
rude ili je koristeći se već stečenim iskustvom u topljenju bakarne rude primijenio isti postupak
na željeznu rudu. Taj postupak je bio prilično jednostavan: u plitkom ognjištu se željezna ruda
pokrila drvenim ugljenom, koji se zatim zapalio, pa je ispod vatre nastala gnječava i spužvasta
željezna masa (spužvasto željezo). Da bi se iz spužvastog željeza dobilo tehničko željezo ili
čelik ovisilo je prije svega od kvalitete željezne rude.

Plitko ognjište je bilo vrlo jednostavne konstrukcije. Sastojalo se od gnijezda oslonjenog na

jedan zid, kroz koji je prolazila mlaznica mijeha za raspirivanje vatre. Gnijezdo se je ispunilo
izmjenično slojevima željezne rude i drvenog ugljena, koji su se zatim zapalili. Puhanjem zraka
kroz mijeh povisila bi se temperatura, tako da bi iz drvenog ugljena nastajao ugljikov monoksid,
koji je vezao kisik iz željezovih oksida (uglavnom hematit), te se dobivalo spužvasto željezo i
ugljikov dioksid. Pri tome je dobar dio željeza i dalje ostao vezan s kisikom (željezovi oksidi),
te zajedno s nečistoćama kao tekuća troska otjecao iz ognjišta. Spužvasto željezo se skupljalo
na dnu ognjišta sve dok ga ne bi potpuno ispunilo, pa bi se izvadilo i kovanjem bi se istiskivali
ostaci troske i nečistoća (kovano željezo). Omjer između težine željezne rude i drvenog ugljena
je bio otprilike 1 : 4. Ovim postupkom se dobivalo tek oko 12,5% željeza iz željezne rude, a
težina spužvastog željeza je iznosila do 70 kilograma. Ovakva plitka ognjišta su se održala u
Štajerskoj i Šleziji sve do 18. stoljeća.
4. Opća svojstva metalurgije
Općenito, metalurgiju možemo definirati kao znanost o dobivanju i prilagodbi metala ljudskim
potrebama. Ovim, čak i na prvi pogled, ogromnim zadatkom bavi se široko i kompleksno
područje metalurgije.Iako u Zemljinoj kori postoji obilna količina metala, velika većina njih se
ne nalazi u obliku pogodnom za ljudsku upotrebu. Oni se, naime, nalaze kombinirani s atomima
nemetala u različitim spojevima kao što su sulfidi, oksidi, karbonati....

Prvi korak u dobivanju metala u upotrebljivom obliku je oslobađanje metala iz njegovih

spojeva. Tim područjem bavi se ekstraktivna metalurgija. Ali čak i nakon taljenja, rafinacije i
legiranja metal je samo djelomično podesan za konačnu upotrebu. Metali, koje svakodnevno
koristimo, kao npr. grlo sijalice, oprugu, svrdlo itd. imaju specifičan oblik. Tim područjem –
oblikovanjem metala – bavi se mehanička metalurgija. Pritom, za njihovo oblikovanje ona
koristi brojne procese kao što su valjanje, kovanje, izvlačenje itd. Ponekad ogromni strojevi,
teški i više tona, daju metalnim predmetima, kao npr. željezničkim tračnicama, cijevima i
limovima konačan oblik.

Manje spektakularna, ali ne i manje značajna je fizička metalurgija, koja se bavi kontrolom
procesa uz pomoć različitih metoda i testova. Ona istražuje važne teorijske i praktične principe
ponašanja metala kod različitih uvjeta upotrebom metoda fizike, kemije, termodinamike itd.
Time se ujedno postižu i optimalni proizvodni parametri za željenu kvalitetu i oblik. Fizička
metalurgija ispituje također unutarnju strukturu čvrstih metala, koja u mnogome određuje
mehanička i druga svojstva, te otvara mogućnost njihovog predviđanja i planiranja. Istražuje i
objašnjava ravnotežne i neravnotežne dijagrame stanja metala, te principe legiranja koji uz
teorijsko značenje nalaze i direktnu primjenu u praksi.

Industrijska grana koja se bavi dobivanjem metala iz rude zove se metalurgija. Razlikujemo
crnu i obojenu metalurgiju te laku i tešku metalurgiju.
5. Opće osobine ruda (rudača)

Ruda je smjesa stijena, koje sadrže različite komponente ili minerale, a što ih čini dovoljno
vrijednim za njihovu eksploataciju iz zemlje .Svaka ruda mora sadržavati minerale koji su:

 vrijedni,
 u koncentracijama u kojim će njeno vađenje, transport, prerade i procesuiranje biti
profitabilno,
 u mogućnosti da se ekstrahuju iz otpadnih stijena putem tehnika za preradu minerala.

Naslage ruda su naslage minerala, koje su ekonomski isplative za vađenje. Naslage minerala,
također, mogu sadržavati neke neželjene sastojke mineralizacije, koji su neekonomični resursi.

Rudni minerali su, generalno, oksidi, sulfidi, silikati ili "slobodni" metali (kao što je bakar),
koji se obične ne nalaze u Zemljinoj kori ili "plemeniti" metali (koji se obično ne nalaze u
smjesama), kao što je zlato. Rude moraju biti procesuirane kako bi se iz njih ekstrahovao i
odvojio metal, koji je od interesa, od otpadnih stijena, kao i iz mineralne rude.

Rude nastaju pomoću raznih geoloških procesa.

Rude se obogaćuju na više načina: ručnim odabiranjem, prosijavanjem, taloženjem, magnetnom

metodom, flotacijom i izluživanjem. Kada je ruda obogaćena prelazi se dobijanju metala iz nje.
Postoji zato više metoda. Koji će se metod primijeniti ovisi o tome da li je ruda oksidna,
sulfidna,karbonatna ili je so neke kiseline. Stoga se primjenjuju postupci:redukcije, oksidacije
s naknadnom edukcijom i postupak elektrolize. Željezo se dobija metodom redukcije, a aluminij
metodom elektrolize.

Sve mineralne sirovine koje se pojavljuju u Zemljinoj kori mogu se grupirati u 3 glavne grupe:

1. Metalne mineralne sirovine (ili rude/rudače),

2. Nemetalne mineralne sirovine,
3. Energetske mineralne sirovine.
5.1. Metalne mineralne sirovine (rude ili rudače)

Metalne mineralne sirovine (ili rude/rudače) koriste se za dobivanje metala kao npr. zlato,
srebro, platina, željezo, olovo, cink, bakar, aluminij,kalaj, nikal, krom, titanij, molibden,
mangan, vanadij, kobalt, volfram, antimon, živa i dr..

Rude ili rudače su prirodni spojevi (koncentrirani na pojedinim mjestima u Zemljinoj kori) u
kojima se nalaze metali u takvoj količini koja omogućuje rentabilno dobivanje odgovarajućeg
metala.

Podjela ruda može se vršiti po više kriterija kao što je:

1. Vrsta metala koji se dobiva iz rude:

Npr. rude željeza, rude bakra, rude mangana itd...
2. Pojavljivanje u prirodi:
- Jednostavne rude iz kojih se dobiva jedan metal.
Npr. ruda kasiterita koja služi za dobivanje kalaja
- Složene rude iz kojih se dobiva dva ili više metala.
Npr. ruda tetraedrita iz koje se dobiva bakar, antimon, srebro i telur.
3. Sadržaj metala u rudi:
- Bogate rude (imaju veliki postotak metala i prerađuju se direktno)
- Srednje bogate rude
- Siromašne rude (ove rude se prije metalurške prerade moraju obogaćivati)
4. Hemijski sastav:
- Samorodne rude sadrže plemenite metale u elementarnom stanju.
To su najčešće zlato, srebro i platina.
- Sulfidne rude kod kojih je metal vezan sa sumporom.
Npr. halkozin, kovelin, galenit, sfalerit, cinabarit, pirit, halkopirit, bornit, realgar,
auripigment, antimonit, molibdenit, arsenopirit, kobaltin, nikelin i dr..
- Oksidne rude kod kojih je metal vezan sa kisikom u obliku oksida.
Npr. magnetit, hematit, kromit, kasiterit, boksit, kuprit, limonit, uraninit, piroluzit,
ilmenit i dr..
- Karbonatne rude kod kojih je metal vezan u obliku karbonata.
Npr. magnezit, siderit, rodohrozit, smitsonit i dr..
- Silikatne rude kod kojih je metal vezan za silicijevu kiselinu. Ove rude su česte u
prirodi ali vrlo često su neprikladne za industrijsko dobivanje metala jer su kompleksnog
kemijskog sastava.
Npr. garnierit služi za dobivanje nikla.
5.2. Nemetalne mineralne sirovine

Imaju vrlo široku i svestranu primjenu u građevinarstvu, hemijskoj tehnologiji i kao topitelji u
metalurgiji.

Kao npr. pijesak, šljunak, tehnički i ukrasni kamen, gips, lapor, vapnenac, ciglarska, keramička
i vatrostalna glina, kaolin, kreda, kalcit, kvarc i kvarcni pijesak, magnezit, fluorit, barit, grafit,
sumpor, kuhinjska sol, azbest i dr..

5.3.Energetske mineralne sirovine

Koriste se za pogon motornih vozila, u hemijskoj industriji i energetici.

Ovdje spada ugljen (primarni energetski resurs), nafta, prirodni plin i uran (sekundarni
energetski resursi).

Osim gore navedenih čvrstih mineralnih sirovina one se još u prirodi pojavljuju u tekućem (npr.
nafta, mineralne i geotermalne vode) i gasovitom stanju (prirodni plin).
6. Postupci dobivanja metala iz rude

Za dobivanje metala danas se primjenjuju:

o pirometaruluški,
o hidrometaruluški i
o elektrometaluruški procesi (elektroliza rastopa i elektroliza rastvora soli).

U pirometaluruške procese ubrajaju se i metalometrijski postupci.Posebno se može pomenuti

tzv. amalgamaciona matalurgija koja se zasniva na ekstrakciji metala pomoću metalne žive.
Najveći broj metala dobiva se pirometaruluški (željezo,olovo,bakar,cink itd.).Proces najčešće
obuhvata redukciju metalnog oksida s tim što se sulfidne rude prethodno prže.Proces se izvodi
na povišenim temperaturama,a metali se dobivaju u tečnom stanju ili u obliku pare.Najčešće
upotrebljavano redukciono sredstvo i gorivo je koks.i oksidaciono i redukcioni procesi spadaju
u grupu pirometaruluških procesa.

Hidrometaruluški procesi se rjeđe primjenjuju.Ruda se rastvara u nekom pogodnom rastvaraču

pa se iz rastvora metal dobiva bilo elektrolitički bilo redukcijom pomoću nekog
plina,istiskivanjem pomoću jonskih izmjenjivača,ekstrakcijom ili talaoženjem,a zatim
preradom u metal

Elektrometaluruški prcesi obuhvataju elektrolizu rastvora neke soli (bakar,cink),ili elektrolizu

nekog stopljenog jedinjenja (npr.kalcijum,natrijum,alminijum,magnezijum).
Upotreba metala zasniva se na njihovim dobrim osobinama:

o Metali imaju visoka tališta i vrelišta,

o Dobri su vodiči električne struje i topline,
o Čvrsti su, plastični, tvrdi i žilavi,
o Metalni se komadi lako oblikuju u proizvode različitim tehnološkim postupcima
(lijevanje, plastična deformacija, skidanje strugotine, spajanje,kovanje,legiranje),
o Postojani su prema hemijskom uticaju,
o Lako se dobavljaju u obliku različitih poluproizvoda (limovi, trake, šipke, cijevi).

Rude koje se prerađuju u metale su najčešće oksidne i sulfidne,a rjeđe karbonatne,silikatne ili
neke druge.

Metali se dobivaju iz ruda (kemijski spojevi s nemetalima) metalurškim postupcima.

U pravilu se dobivanje metala iz ruda odvija u koracima:
6.1. Obogaćivanje ruda

Tri su osnovne metode obogaćivanja:

1. masena separacija (odvajanje) – ruda se od jalovine odvaja na temelju različite brzine

taloženja u određenom mediju – tekućini,
2. magnetska separacija – samo se Fe separira,
3. flotacija – Odvija se u velikim strojevima ili bazenima, posudama koje su napunjene
vodom i rudom. Pri dnu posude, pod tlakom se upuhuje zrak koji se mehanički razbija u
mjehuriće. Mjehurići napreduju prema površini, a kako je ruda hidrofobna (ne upija vodu),
mjehurići se lijepe za rudu i nose ju prema površini, a jalovina je kvašljiva (upija vodu) i
taloži se na dnu posude. Na taj način se vrši odvajanje rude od jalovine. Može biti kolektivna i
selektivna. Kod kolektivne se izdvajaju sve korisne komponente iz rude, a kod selektivne
samo jedna ili dvije.

6.2. Podjela tehničkih metala

Tehnički metali se mogu podijeliti u dvije velike grupe:

1. Željezo,čelik i fero-legure (crna metalurgija)

2. Obojeni metali(npr.bakar,olovo,cink,kalaj,živa,antimon,plemeniti metali-
aluminijum,magnezijum,titan ii svi drugi metali osim željeza(obojena metalurgija)

Sirovi metali se prečišćavaju selektivnom oksidacijom primjesa,

pretapanjem,destilacijom,frakcionom kristalizacijom,hemijskim metodama ili elektrolitički.
Osobine legura ne predstavljaju srednje osobine legiranih metala,već se znatno razlikuju od
osobina sastojaka.Legure imaju niže tačke topljenja,veću tvrdoću ,veuću otpornost prema
koroziji.Najveći dio metalnih proizvoda nije od čistih metala već od legura.
7. Željezo

Atomski (redni) broj 26

Relativna atomska masa 55,845
Naziv na hrvatskom Željezo
Internacionalni naziv Ferrum
Oksidacijska stanja -2, -1, 0, 1, 2, [3], 4, 5, 6
Talište / Vrelište (K) 1808 / 3023
Elektronegativnost 1,83 / 4,06 eV
Konfiguracija zadnje ljuske 3d64s2
Element je Prijelazni element
Spada u grupu 8 / VIIIb
Spada u skupinu Trijada željeza

Željezo(Fe),je tehnički najvažniji metal.Nosi u periodnom sistemu elemenata simbol Fe,

atomski (redni) broj mu je 26, a atomska masa mu iznosi 55,845 .

U zemljenoj kori maseni mu je udio oko 5%.Pojavljuje se uglavnom u

oksidnim,karbonatnim,silikatnim i sulfidnim rudama.Međutim za dobijanje željeza danas se
najčešće koriste oksidne i karbonatne rude.

Slika 2. Željezo u vezanom stanju

Poznato je od pradavnih vremena, a danas sigurno najvažniji tehnički metal koji se upotrebljava
na mnogo načina. Najvažnije je od svih metala i uglavnom se koristi kao čelik, u kojem ima
ugljika (do 2,06%). Željezo hrđa na vlažnom zraku i otapa se u razrijeđenim kiselinama. Željezo
je prijelazni metal 8. skupine periodnog sistema elemenata.
Željezo u prirodi najčešće dolazi kao mineral magnetit. Kristalizira u obliku crnih kubičnih
kristala. Simbol Fe dolazi od ferrum, latinskog naziva za željezo. Ferat je naziv za željezo u
anionskom kompleksu. Telursko željezo je naziv za elementarno željezo, koje je nastalo u
Zemljinoj kori.

Elementarno željezo se u prirodi nalazi samo kao meteorno, dospjelo na zemlju iz Svemira i
telurno prisutno u Zemljinoj kori od iskonskih vremena. Prisutnost željeza utvrđena je i u
sastavu Sunca, Mjesečevim stijenama i drugim nebeskim tijelima gdje ga ima oko 14,3%, kako
svjedoče meteoriti pali na Zemlju od kojih se polovina sastoji pretežno od željeza.

U elementarnom stanju čisto je željezo: srebrnobijeli, razmjerno mekan, kovan (kovak) metal,
hemijski dosta otporan. Također, ono je i feromagnetično, što znači da zadržava magnetska
svojstva i prestankom djelovanja magnetskog polja.Željezo je hmijski vrlo reaktivno i kao
neplemeniti metal otapa se u neoksidirajućim kiselinama. Na zraku je vrlo nestabilno i relativno
brzo oksidira (korozija). U oksidirajućim kiselinama (koncentriranoj sumpornoj i azotnoj
kiselini) površina željeza se ne otapa, nego pasivizira stvaranjem zaštitnog sloja. Kristalna mu
se struktura mijenja s promjenom temperature.

Čisto elementarno željezo (Fe°) ima 3 kristalne forme (alotropske modifikacije):

 alfa-željezo (α-Fe) ili ferit, stabilno ispod 906 °C s volumno centriranom kubičnom
kristalnom strukturom, magnetično je, a u čvrstom stanju može otopiti vrlo malo ugljika;
 beta-željezo (γ-Fe) ili austenit, stabilno između 906 i 1403 °C s nemagnetičnom plošno
centriranom kubičnom kristalnom strukturom; nemagnetično je i u čvrstom stanju može
otopiti mnogo ugljika;
 gama-željezo (δ-Fe) stabilno iznad 1403 °C s volumno centriranom kubičnom
kristalnom strukturom.

Alfa-željezo je feromagnetično do temperature od 770 °C (1043 K). Pri temperaturi 770 °C

gubi feromagnetska svojstva, ali ne mijenja strukturu, pa se ponekad pogrešno naziva i beta-
željezo.

Željezo ima 9 izotopa. U prirodi se željezo nalazi kao smjesa četiri stabilna izotopa: željezo-54
(5,8%), željezo-56 (91,72%), željezo-57 (2,2%) i željezo-58 (0,28%), a ostali su izotopi
radioaktivni, s kratkim vremenom poluraspada, osim izotopa željezo-60 (t1/2 = 3x105 godina).
Izotop željezo-56 poznat je kao nuklid s najstabilnijom jezgrom, jer ima najveću nuklearnu
energiju vezanja.
Željezo izravno reagira s većinom nemetala pri umjerenim temperaturama. Osim s kisikom
reagira s ugljikom, sumporom, hlorom, fosforom i drugima.

Tehničko željezo predstavlja redovito leguru željeza s većim ili manjim količinama ugljika,
silicija, mangana, sumpora i fosfora pa mu svojstva uvelike ovise o količini tih sastojina,
odnosno primjesa. Dodacima drugih metala, kao hroma, titana, molibdena, nikla, tantala,
vanadija, kobalta, niobija, volframa i dr, svojstva željeza se mogu i dalje modificirati u širim
granicama nego bilo kojeg drugog tehničkog metala. Stoga danas ima na hiljade vrsta tehničkih
željeza za najrazličitije namjene. Tehničko željezo, osim vrsta koje su posebnim dodacima
(nikla i kroma) učinjene hemijski otpornima (nehrđajući čelici), hemijski je manje otporno nego
čisto. Ono na vlažnom zraku hrđa, tj. prevlači se slojem hidroksida koji ne štiti metal od daljeg
nagrizanja. Željezo grijano na višu temperaturu pokriva se crvenom prevlakom oksida Fe3O4.

Slika 3. željezo u elementarnom stanju

Sitnije čestice željeza mogu na zraku i gorjeti pri čemu frcaju iskre usijanog oksida, a u sasvim
finom razdjeljenju željezo je i piroforno, tj. samozapaljivo na zraku. S usijanim željezom
vodena para reagira uz postanak oksida Fe3O4 i vodika. Na visokoj temperaturi željezo se
direktno spaja s hlorom i sa sumporom. U Zemljinoj kori udio je željeza oko 5%, a u cijeloj
Zemlji se računa da je 37%. Na mnogim mjestima Zemljine površine spojeno se željezo
nakupilo u većim koncentracijama; stijene koje sadržavaju 20 i više posto željeza mogu služiti
kao željezne rude. Najvažnije od njih sadržavaju minerale hematit (Fe2O3), limonit (FeO(OH))
i magnetit (Fe3O4); vrlo rašireni pirit (FeS) i siderit (FeCO3) moraju se pržiti prije preradbe u
sirovo željezo da pređu u oksid. Iz rude se sirovo željezo dobiva preradbom u visokoj peći.
Tako dobiveno sirovo željezo upotrebljava se manjim dijelom za proizvodnju predmeta
lijevanjem, a većim dijelom prerađuje se u čelik.
Slika 4.Hematit (to je željezov oksidni mineral, hemijske formule α-Fe2O3, najstabilniji je i
najrasprostranjeniji od svih željezovih oksida)

Slika 5. Magnetit( hemijska formula Fe3O4, je crni ferimagnetički željezov oksid)

Slika 6. Limonit
 Slika 7. Pirit

Slika 8. Siderit

Crvena željezna ruda sadrži mineral hematit. Druge rude sadrže mineral magnetit, koji je crne
boje i magnetičan. Željezo rijetko nalazimo u elementarnom obliku koji se nalazi u okolici
vulkana i u meteorima.

Željezo je najkorišteniji od svih metala i njegova proizvodnja čini 95% (maseno) od ukupne
svjetske proizvodnje metala. Razlog tome je kombinacija niske cijene i pogodnih fizičkih
svojstava, zbog čega je željezo neizostavni materijal u automobilskoj industriji, brodogradnji i
graditeljstvu.

Slika 9. Hrđa željeza

8. Dobivanje željeza i čelika
Za dobivanje željeza danas se uglavnom koriste oksidne, a rjeđe karbonatne rude.

Iz oksidnih ruda željezo se dobiva redukcijom ruda koksom, odnosno ugljikovim(II) oksidom
(ugljikov monoksid) u visokim pećima. Iz ruda koje su siromašne željezom (npr. limonita),
željezo se dobiva tzv. kiselim taljenjem i Kruppovim postupkom.

Redukcijom oksida željeza koksom (CO2) ,dobivamo sirovo željezo koje sadrži približno 4,5%
ugljika.Osim ugljika željezo sadrži i neke druge primjese :silicij,fosformangan i male količine
sumpora.Uklanjanjem tih primjesa i smanjenjem sadržaja ugljika na manje od 1,7 % dobivamo
čelik.

Visoka peć koja je posebni oblik jamaste peći,gledajući od vrha naniže,ima usta(grotlo),gornji
dio jame koji se nešto prošiuje u najširi dio tzv. Trbuh peći,dojni suženi dio i cilindričnu
pećicu.Visoka peć radi kontinualno:čvrsti i tečni materijal ide odozgo naniže nasuprot
plinovima koji se kreću naviše.Jama je ozidana šamotnim opekama,a opasana je željeznim
obručima.Dojnji dio jame i pećica postavljeni su na betonsko postolje.Jama se hladi
vodom,pomoću naručitih,ugrađenih kutija za hlađenje,a dojni dio peći i postolje
poljvanjem.Voda za hlađenje se kod visokih peći recirkuliše-ponovo se upotrebljava poslije
hlađenja u tornjevima.Peć je tako postavljena da sirovo željezo može da se izljeva direktno u
kazane –vagonete.Otvor za ispuštanje sirovog željeza nalazi na dnu pećice.

Na oko 1m iznad otvora za željezo nalazi se jedan ili dva otvora za povremeno izljevanje
zgure.Željezo se izljeva 4 sata ,a zgura češće.

Slika 10 .Visoka peć

Za 1t željeza potrebno je:

 2t rude,
 3000 m3 zraka
 0,5 t topitelja,
 10-20 m3 vode /min,
 O,8 koksa.

Kroz gornji otvor visoke peći (grotlo), peć se naizmjenično puni slojevima koksa i rude s
talioničkim dodacima. Osim oksida željeza ruda sadrži i jalovinu,najčešće alumosilikate koji se
uklanjaju u obliku troske sa dodatcima bazičnog karaktera (vapnenac).

Ovisno o rudi, talionički dodatak je vapnenac ili dolomit (ako su rude kisele, jer jalovine sadrže
silikate i aluminijev oksid) ili kvarcni pijesak (ako su rude alkaline, jer jalovine sadrže kalcijev
oksid).

Najdonji sloj koksa se zapali, a dovodi mu se vruć zrak (do 800 °C) obogaćen kisikom. Pri tom
koks izgara dajući najprije CO2, a zatim prolaskom kroz sljedeći sloj koksa prelazi u CO:

2 C + O2 → 2 CO
CO2(g) + C(S) -> 2 CO(g)

Nastali ugljikov(II) oksid (ugljikov monoksid) glavno je redukcijsko sredstvo koje postupno,
ovisno o temperaturi pojedinih zona peći.
Pri vrhu peći redukcija vjerovatno ide do Fe3O4.

3Fe2O3 (s) + CO (g) → 2Fe3O4 (s) + CO2 (g)

U nižim slojevima redukcija ide do FeO:

Fe3O4 (s) + CO → 3FeO (s) + CO2 (g)

Da bi u još nižim spojevima dobili spužvasto željezo:

FeO (s) + CO(g) → Fe(s) + CO2 (g)

Sve te reakcije događeju se na gornjem dijelu peći na temperaturi izmežu 300 i 800 oC.
Sve reakcije se sumarno mogu svesti na:

Fe2O3 + 3 CO → 2 Fe + 3 CO2

Reakcijama oslobođeni CO2 (koji nastaje raspadom karbonata) reagira s ugrijanim koksom
dajući ponovo CO, koji se u manje vrućim dijelovima peći raspada na CO2 i fino dispergirani
ugljik, koji se otapa u spužvastom željezu. Ugljik tako snizuje talište reduciranog željeza na
1100 - 1200 °C. Rastaljeno željezo se, zbog veće gustoće, slijeva polagano u donji dio peći i
skuplja se na dnu odakle se ispušta u kalupe ili vagonete kojima se odvozi na daljnju preradu.
Tekuća i lakša troska pliva na rastaljenom željezu i ispušta se kroz nešto više smješten ispust.
 Slika 11.Visoka peć

Dijelovi visoke peći

1. željezna ruda + vapnenac

2. koks
3. mehanizam za prijevoz zasipa
4. ždrijelo peći
5. sloj koksa
6. sloj željezne rude i vapnenca
7. puhalica zraka za visoku peć (oko 1200 °C)
8. ispust za trosku
9. ispust za sirovo željezo
10. prijevoz troske
11. prijevoz sirovog željeza
12. pročišćavanje prašine iz plina visoke peći
13. zagrijači zraka (kauperi)
14. dimnjak
15: predgrijači zraka
16. dostava ugljena
17. peć za koks
18. koks
19. zasipni toranj s dovodom grotlenog plina.
 Slika 12. Visoka peć u mjestu Sestao, Španjolska

Slika 13.Rad u postrojenju sa visokom peći

Proizvodi koji nastaju u visokoj peći su:

 Sirovo željezo. Polaganim hlađenjem dobiva se sivo sirovo željezo iz kojeg se izlučio
grafit. Naglim hlađenjem dobiva se bijelo sirovo željezo iz kojeg se grafit nije stigao
izlučiti. Međutim, sirovo željezo obično se ne hladi nego odmah prerađuje u čelike.

 Troska ili zgura, koja je uglavnom kalcijev alumosilikat, upotrebljava se za proizvodnju

cementa i kao izolacijski materijal.

 Grotleni plin nastaje kao proizvod navedenih procesa gorenja, a sastoji se od azota,
ugljikovog dioksida, ugljikovog monoksida, vodika i metana. Koristi se za zagrijavanje
zraka koji se upuhuje u peć.
8.1. Sirovo željezo

Sirovo željezo se dobiva u visokim pećima, ali je zbog većeg sadržaja nečistoća i ugljika, jako
krhko i nepodesno za obradu ili primjenu. Sirovo željezo ima uglavnom sadržaj ugljika od 3,5
do 4,5%. Može se koristiti samo za lijevanje najgrubljih masivnih predmeta (npr. postolja), koji
nisu mehanički ili toplinski opterećeni. Da bi se dobilo kvalitetnije željezo ili čelik, sirovo se
željezo prerađuje u čeličanama, što uključuje smanjenje sadržaja svih primjesa i podešavanje
željenog sadržaja ugljika, koji bitno određuje kvalitetu čelika. Čelikom se smatra legura željeza
od 0,05 do 2,06% ugljika.

Sastav sirovog željeza ovisi o kvalitetu upotrebljene rude,vrsti goriva i režimu radne peći.Pa se
prema tome dobivaju različite vrste sirovog željeza.Uobičajna je podjela sirovog željeza na sivo
sirovo željezo i bijelo sirovo željezo.

Ovisno o brzini hlađenja pri skručivanju taline iz visoke peći i o masenom udjelu silicija i
mangana nastaje bijelo ili sivo sirovo željezo. Polaganim hlađenjem dobiva se sivo sirovo
željezo, iz kojeg se izlučio grafit, a obično se koristi za dobivanje sivog lijeva. Siva boja
prijeloma sivog željeza dolazi od finih ljuskica (lamela) grafita u strukturi.Sivo sirovo željezo
sadrži dosta silicija (više od 2%) i vrlo malo mangana (manje od 1.0 %).Pretaljivanjem sivog
sirovog željeza sa starim željezom dobiva se lijevano željezo.Bijelo sirovo željezo sadrži malo
silicija (manje od 1,0%) i dosta mangana (više od 2%). Naglim hlađenjem dobiva se bijelo
sirovo željezo, iz kojeg se grafit ne može izlučiti i nalazi se u cementu u obliku cementita Fe3C.

Slika 14.Sirovo željezo

8.2. Troska

Sastav troske također može biti vrlo raznolik.

Tabela 1.Sastav troske:

Tvar SiO2 Al2O3 CaO MgO MnO S Fe

Maseni 32% 22% 36% 7% 1% 1% 1%
udjeli
8.3.Grotleni gas

Sastoji se najvećim dijelom od azota.

Tabela 2. Sastav grotlenog gasa:

gas CO CO2 N2 H2
Volumni udjeli 12% 24% 60% 4%

Željezo se prema primjeni sirovog željeza dijeli na:

1. Sirovo željezo za lijevanje (sivo)koje se dijeli na hematitno željezo sa ispod 0,1%

fosfora i željeza za livnice sa više od 0,1% fosfora,
2. Sirovo željezo za Besmerov proces ,koji je siromašan sa fosforom (manji 0,1 %),
3. Sirovo željezo za pudlovanje(bijelo),
4. Sirovo željezo za Tomasov postupak (bijelo) sa većim sadržajem fosfora (1,6-3%) a
manjim količinama silicijuma i mangana,
5. Sirovo željezo za Simens Martinovu peć (bijelo ili melirano),
6. Sjajno sirovo željezo (bijelo) koje sadrže mangan kao glavnu primjesu.

Za dobivanje sirovog željeza mogu se upotrijebiti i električne visoke peći za koje su dovoljne
oko 2/5 od količine ugljika koja je potrebna za običnu visoku peć.Ugljik se u ovom slučaju
koristi samo za redukciju i na rastvaranje željeza.Najčešće se upotrebljava drveni ugalj ali i
koks.Zrak se ne upuhava.Gas iz električne peći ima visoku toplotnu vrijednost,jer sadrži 55-
75% ugljen monoksida.Električne peći za željezo mogu biti različite:visoke ili relativnmo
niske.Kvalitet željeza dobiven na ovaj način je bolji.
9. Dobivanje čelika
Dobivanje čelika iz sirova željeza se svodi na oksidaciju svih nečistoća.

 Sirovo željezo iz visokih peći kvalitetno je neujednačeno,što stvara određene poteškoće

za dobivanje ujednačene kakvoće čelika,
 Vrlo je teško uskladiti vremenski kapacitet visoke peći sa kapacitetom postrojenja za
dobivanje čelika,

Obje poteškoće mogu se riješiti izgradnjom velikih mješača u kojima se drže dovoljno velike
količine rastaljenog sirova željeza.

Oksidacija nečistoća sirova željeza prilikom prerade u čelik provode se na dva mačina:

a) Neposrednim upuhivanjem zraka kroz rastaljeno željezo.To se radi u konverterima.U

tom slučaju fosfor s baznom oblogom daje trosku,Ca3(PO4)2,koja se upotrebljava kao
umjetno gorivo.
b) Posrednom oksidacijom- Ona se provodi u Simens Martinovim pećima.Oksidaciju
obavlja kisik iz gasova iznad taline,a oksidaciju pomažu oksidi željeza iz starog željeza
koje se dodaje rastaljenom žljezu.

U metalurgiji čelika najprije se koristio postupak po Bessemeru-Birneu (1855).

-Prečišćavanje sirovog željeza dovodom zraka pod pritiskom u kiselo ozidanom

konverteru.Proces se izvodi u konverteru gdje se toplota dobiva iz reakcije sagorjevanja
primjesa.Reakciona toplota je dovoljna da se čelik zagrije na potrebnu temperaturu.Besmerov
konvertor je kruškastog oblika,visok oko 5-6m ,kapaciteta 15-40t,koji se okreće oko osovine.Na
dnu ima 100-300 otvora naručito podešenih dimenzija kroz koju se upuhava zrak.Prije livanja
izvodi se proba na kovanje i brza hemijska analiza.Za oko 20 min.ponekada i manje ,koliko i
traje proces dobiva se oko 5-25 t čelika.

Slika 15.Bessemerov konverter

 Slika 16. Proizvodnja čelika po Bessmeru

Proizvodnja zahtijeva sirovo željezo iz Švedske siromašno fosforom.

Slika 17 . Bessemerovog konverter u Sheffieldu (Ujedinjeno Kraljevstvo)

Slika 18. Bessemerov konverter u radu

  Siemens-Martin postupak(1865.)

Ovaj postupak se zasniva na prečišćavanju sirovog željeza u ognjištu pomoću ostatka zraka u
plamenu plina i dodatku čeličnog otpada.Proizvod je troska dobre kvalitete.
Kod Siemens Martinovog postupka primjese se oksidiraju na višoj temperaturi u plamenoj peći
koja se zagrijava pomoću nekog plinskog goriva.Ovaj proces služi za dobivanje boljih vrsta
čelika (manganskog,niklenog,hromnog i drugih vrsta čelika).Simens Martinov porsupak
prvenstveno služi za preradu teško topljivih otpadaka i starog željeza zajedno sa sirovim
željezom,ne temperaturi od oko 180 oC.Primjese se oksidiraju pomoću oksidacionog
plamena,pod sredstvom zgure,i pomoću hrđe iz otpadaka,pa proces traje duže.

Slika 19.Simens-Martinova peć

Slika 20. Dijelovi Simens-Martinove peći

Dijelovi Siemens-Martinove peći:

A. ulaz zraka i plina

B. regeneratorske komore za predgrijavanje
C. tekuće sirovo željezo
D. ognjište
E. hladne regeneratorske komore
F. izlaz plina i zraka

Slika 21. Otvoren izljev Siemens-Martinove peć

Slika 22. Stari čelik s otpada je vazna sirovina za Siemens-Martinovu peć.

Simens Martinova peć tzv. Otvorena peć zagrijava se po regenerativnom sistemu pomoću
generatorskog plina ili nekog drugog plinskog goriva koji se kao zrak zagrijava na oko 800-
1000 oC.Peć se može zagrijavati pomoću tečnog goriva.
U Simens Martinovim pećima mogu se prerađivati i vrste željeza koje nisu pogdne bilo za
Besemerov ili Tomasov postupak.

 Thomas postupak(1880)

Sličan je postupku u Simens Martinovim pećina,ali je konverter bazičan,a troškovni je materijal

vapnenac.S obzirom da je Tomasova zgura upotrebljiva kao đubrivo,često se postavlja i dojnja
granica za sadržaj fosfora da bi se dobilo đubrivo standardnog sastava.
Pri Tomasovom postupku glavna količina toplote dobiva se sagorijevanjem fosfora što se
dešava pred kraj procesa,pošto glavni dio drugih primjesa već sagori:

2P + 2,5 O2 = P2O5

 Linz – Donawitz postupak (1950)

Pročišćavanje puhanjem tehnički čistog kisika na tekuće sirovo željezo (kod temperature 2500
°C). Oksigenski konvertorski postupci ,koji se primjenjuju u nekoliko varijanti(različito po
načinu upuhivanja zraka ),tehnološko ekonomski su savršeniji ne samo prema klasičnim
konverktorskim postupcima nego i prema S-M postupku,koji se sve više potiskuje iz upotrebe.

Slika 23.Proizvodnja čelika po Linz Donawitzu

Čeliki siromašan ugljikom je teži i tone.Kvalitete je SM čelika,ali je proizvodnja 10 puta kraća.

9.1. Elektro peći

Imaju ograničenu primjena zbog skupe proizvodnje. Primjenjuje se za dobivanje legiranih

čelika, gdje je potrebna velika čvrstoća i tačnost proizvodnje.

9.2. Dupleks postupak

Kombinacija dva procesa proizvodnje čelika naziva se dupleksni postupak. Tako, na primjer,
kombinacija Bessemer i Siemens-Martinovog postupka štedi gorivo, produžava vijek peći, ali
su potrebni i veliki investicijski troškovi.

Sirovi čelik dobiven po nekom od opisanih načina izlučuje se u kalupe tzv.kokile prizmatičnog
oblika.Blokovi (ingoti) dalje se prerađuju valjanjem,kovanjem ili presovanjem u gotove
proizvode ili polufabrikate.
10. Fero legure i plemeniti čelici

Fero legure sadrže obično veliku količinu drugih elemenata i služe najčešće da se u tom obliku
dodaju pojedini elementi pri proizvodnji legiranih elemenata.
Legirani čelici igraju veliku ulogu kao materijali za izradu hemijskoprocesnih aparata,alata itd.

Čelik je metastabilno kristalizovana Fe –C (Fe-Fe3C) legura sa sadržajem ugljenika manjim od

2,06%.Dodavanjem volframa ,hroma,molibdena,vanadijuma,mangana,nikla,kobalta i drugih
metala,pojedinačno ili u kombinaciji,dobijaju se legirani čelici za specijalne svrhe,izuzetno
mehanički ,hemijski ili toplotno postojani,Ako je maseni udio legirajućih elemenata veći od
masenog udjela željeza,ili se željeza nalazi samo u tragovima onda ne govorimo o čeliku već o
novim tipovima legura.Nevjerovatan raspon i fleksibilnost osobina (uz pomoć
legiranja,termičke obrade i plastične prerade) kao i relativno niska cijena proizvodnje čine ga i
dalje najrasprostranjenije korišćenim metalnim materijalom.

Mn 6-12% manganski čelik Ni 3-30% nikleni čelik

6-25% „sjajno“ željezo 4-11% Cr hrom nikleni
25-88% fero-mangan 1-20% Ni čelik
Si 10-20% fero-silicijum(u visokoj peći) Cr 12% fero hrom
25-98% fero-silicijum (u električnoj peći) (u visokoj peći)
Do 70% fero hrom
u električnoj peći
P 25% fero-fosfor W 60-80% fero-wolfram
Mo 50 -85% fero molibden
V 50% fero-vanadijum

Čelik se dobiva u pećima koje se zovu Simen Martinove peći.Te peći leže na dvije komore u
okjima se zagrijava zrak.U koritu se sipa hematit,sirovo željezo i otpatci starog željeza.Peć se
zagrijava generatorskim plinom kako bi izgaranje bilo potpunije .Proces dugo traje sve dok se
ne smanji procenat ugljika ispod 2%.
Proizvodnja čelika ima za cilj dobijanje legura (željeza i ugljenika) željeznog hemijskog sastava
i mehaničkih osobina.Postizanje željenih mehaničkih osobnina zavisi od tri međsobno
povezana faktora:

 Hemijskog sastava (kombinacija legirajućih elemenata),

 Plastične prerade,
 Termičke obrade.

Proizvodnja čelika se odvija u čeličanama,koji su dio šireg postrojenja pod imenom

željezare.To postrojenje se najčešće sastoji od :pogona visoke peći,čeličane i valjaonice (tople
i hladne ).Pogon visoke peći nije neophodan u slučaju ako se čelik dobije iz čeličnog otpada
pomoću elektro lučnih peći.Postoje generalno dva tipa željezara:
1. integralna željezara,ona koja posjeduje postrojenja visoke peći,konvertorske
čelične , tople i hladne valjaonice,
2. ostali tipovi željezara,ona koje nemaju proizvodnju željeza (nemaju visoku peć)
 Slika 24.Legirani čelik

Slika 25 .Posuda od nehrđajućeg čelika

Slika 26. Glavni materijal za gradnju brodova je čelik

 (Fe i Ti) (Fe i P)

(Fe i Nb) (Fe i Mn) (Fe i Cr)

(Fe i Si) (Fe i V)

Slika 26. Neke legure željeza

Kaljenje je najvažniji od termičkih obrada čelika.Zagrijani na određenu temperaturu i naglo
ohlađeni čelici dobivaju naručitu tvrdoću.

Slika 27. Kopija revolvera Colt 1873, na kojoj se vide boje od otvrdnjavanja površine čelika.

Slika 28. Kaljeni čelik nakon popuštanja. Različite boje pokazuju temperature na koje je čelik
bio zagrijan. Svijetlo žuta boja na lijevoj strani prikazuje temperaturu od 204 °C, a svijetlo
plava boja na desnoj strani pokazuje temperaturu od 337 °C.

Cementiranje
Površinskom sloju nekih mašinskih dijelova koji su,da bi bili savitljivi i izdržljivi na
udare,izrađeni od jeftinijeg mekšeg čelika,a koji se mogu dobro kaliti,dodaje se do izvjesne
količine ugljik,čime se površina osposobljava za bolje kaljenje.
Postupak se sastoji u tome da se predmeti pakuju u sanduke sa prahom za cementiranje i žare
bez prisustva zraka na oko 900 oC.

Slika 29. Cemantiranje čelika1

1
Različito otvrdnjavanje japanskog samurajskog mača katane. Svijetle valovite linije (nioi) odvajaju martenzitne
krajeve od perlitne osnove.