Bizantska umjetnost

Izvor: Wikipedija

Bizantska umjetnost je umjetnička produkcija i

izričaj greciziranog Bizantskog Carstva, nastala
nakon podjele Rimskog Carstva na istočnu i
zapadnu polovicu. Proizašla je iz kasne antike oko
500-ih godina i ubrzo je izgradila bogatu tradiciju
različitu od katoličke Europe. Bizantska umjetnost
je izuzetno konzervativna, iz religioznih i
kulturalnih razloga, ali održava kontinuiranu
tradiciju s grčkim realizmom, kojemu je
suprotstavljen snažan anti-realizam vjerskog
simboličnog prikazivanja. Bizantska umjetnost je
kontinuirano utjecala na zapadnoeuropsku
umjetnost, te su sjaj bizantskog dvora i samostana,
čak i pri samom kraju carstva, služili kao model Aja Sofija u Konstantinopolu
zapadnim vladarima, kako svjetovnim tako i
crkvenim pokroviteljima.

Konstantinopol iz zlatnog doba Bizanta u 6. st.

Sadržaj
Freske crkve sv. Pantelejmona u blizini Skoplja
(1164.), svojim jedinstvenim spojem snažne 1. Povijest
tragedije, nježnog humanizma i domaćeg realizma, 2. Ranobizantska umjetnost
navješćuje talijansko kasnogotičko slikarstvo koje je 3. Ikonoklazam
bilo uvod u renesansu. 4. Srednjobizantska umjetnost
5. Kasnobizantska umjetnost
6. Izvori
7. Poveznice
8. Vanjske poveznice

Povijest
Bizant je naziv za širu oblast oko grada Bizanta kojeg je Konstantin Veliki 330. g. proglasio glavnim gradom
Rimskog Carstva (od tada – Konstantinopol), prije svega zbog njegovog strateškog položaja na Bosporu kao
prirodnog mosta između Europe i Azije. Nakon podjele Rimskog Carstva, on postaje glavni grad Istočnoga
Carstva i održava kontinuitet rimske prostorne organicacije: u središtu je forum na čijem jednom kraju se
podiže centralna crkva (Aja Sofija), a na drugom carska palača s vrtovima, dok je na jugozapadu veliki
hipodrom. Bizantsko carstvo se formira nakon 395. g. i raspada Rimskog carstva i glavni mu je grad
Konstantinopol. Za vrijeme Justinijana, ovaj grad na poluotoku odvojen
je od kopna slavnim Teodozijevim zidinama (moglo se ući samo kroz
monumentalna zlatna vrata) i u našim krajevima postaje poznat kao
Carigrad. U ranom srednjem vijeku on postaje najveći i najnaseljeniji
grad na svijetu. Osim Carigrada, Bizantsko carstvo obuhvaćalo je južne
dijelove Balkanskog poluotoka, Egejske otoke, zapadni dio Male Azije,
Ravennu, Veneciju, jug Italije, te Mezopotamiju, Siriju i sjevernu
Afriku. U 11. st. Turci Seldžuci su zavladali velikim dijelom Male
Azije, a Bizant je sveden na Balkan i Grčku, sve do konačnog pada
Konstantinopola 1453. pod Osmanlijama. Unutar tih desetak stoljeća
carevina je preživjela više faza:

Zlatno ili klasično doba (527.-726.), vrhunac za cara Justinijana

(527. - 565.). To je vrijeme apsolutne moći države koja se
prostirala sve do Ravenne, Venecije i Juga Italije;
doba ikonoklazma (zabrana ljudskog lika unutar sakralne
građevine) (726. - 843.); Bjelokosni diptih Barberini, koji
doba makedonske (843.-1081.) i komnenske dinastije prikazuje Justinijana ili Anastazija I.,
(1081.-1185.) i na kraju Louvre, Pariz.
doba paleologa (vrijeme obnove, ali i propadanja i raspada
Carstva) (1258. - 1453.).

Ranobizantska umjetnost
U ranom srednjovjekovnom
razdoblju najbolja bizantska
umjetnost, često stvorena
izravno u carskim
radionicama, predstavljala
je ideal sofisticiranosti i
tehničke rafiniranosti koju
su europski pokrovitelji
pokušavali usvojiti. U
San Vitale u Ravenni, 526.-547. unutrašnjosti se zidovi
crkava ukrašavaju pored
mozaika i freskama, a
glavni brod je naglašen
ikonostasom, oltarnom
pregradom koja dijeli
svetište od ostalog prostora
crkve, a čine je kameni
pluteji ili ikone. Ikone su
prenosive slike na platnenoj Unutrašnjost Aja Sofije u
ili češće drvenoj podlozi, Konstantinopolu, 537. god.
rađene po vrlo strogim
pravilima prikazivanja
Justinijan s pratnjom, mozaik u apsidi likova; po njima prozvanim ikonografskim pravilima. Tijekom
crkve San Vitale, 547. god., 264 x 365 cm. bizantskog ikonoklazma od 730. do 843. bila je uništena velika
većina ikona (svetih slika najčešće naslikanih na drvu). Vrlo je
malo starijih bizantskih ikona ostalo očuvano do danas i većina očuvanih djela nalazi se u Italiji (Rim, Ravenna
i ostali gradovi), Hrvatskoj (Eufrazijeva bazilika) i Egiptu (Samostan Svete Katarine na Sinaju). Najznačajniji
spomenici ranobizantske umjetnosti nalaze se u talijanskoj Ravenni koja je 402. g. postala prijestolnicom
Zapadnog Rimskog Carstva, a za cara Justinijana (od 554. g.) bila je sjedištem bizantske vlasti u Italiji. Crkva
San Vitale u Ravenni (526.-547.g.) ima tlocrt osmerokuta iznad čijeg središnjeg dijela je kupola. Središnja lađa
komplicirano je povezana s bočnim brodom i to nizom polukružnih niša. Crkva ovakvog tlocrta s kupolom
prevladava u Pravoslavlju sve od Justinijana, kao što na Zapadu prevladava bazilikalni tip crkve.

Mozaik, kao način ukrašavanja zidova u rimskoj umjetnosti, dobio je

posebnu važnost u Bizantu i postao posvuda prisutan u carskim i
sakralnim građevinama. U crkvi San Vitale s obje strane oltara nalaze se
raskošni mozaici (Car s pratnjom i Carica s pratnjom) koji
simboliziraju i odražavaju moć i slavu carskog dvora. Oni prikazuju
„bizantski ideal ljepote”: visoke istanjene figure, ovalnih glava sa
prodornim očima, povijenim obrvama, dugog i tankog nosa, malih usta,
malih stopala u odnosu na veličinu tijela, te raskošno dekorirane odjeće.
Svaka scena je lišena pokreta. Likovi na tim mozaicima su tipizirani,
statični, ceremonijalni, ogromnih očiju, a pozadina je zlatna (nebo je
uvijek boje zlata u ranom kršćanstvu).

Crkva Aja Sofija (532.-537.) u Carigradu je najpoznatija građevina ovog

razdoblja. Tlocrt je kombinacija uzdužne bazilike i centralnog tipa s
kupolom na sredini. Tada najveću kupolu na svijetu podupiru dvije
polu-kupole i sferni trokuti zvani pandativi. Kupola je prošarana
prozorima i svjetlucavim mozaicima pa se čini kao da je bez težine.
Izvana je volumen zatvoren ravnim geometrijskim plohama, dok je
iznutra zid potpuno dematerijaliziran mramornim oplatama i mozaicima
dajući mu slikarski karakter.

Jedini očuvani ranobizantski

Eufrazijeva bazilika u Poreču, 553.
god.
spomenik u Hrvatskoj je Sveti Petar, ikona iz samostana Svete
trobrodna Eufrazijeva bazilika u Katarine s planine Sinaj (Egipat),
Poreču iz 5. st., s mozaicima iz enkaustika na dasci, 6. stoljeće.
6. st. (npr. portret biskupa
Eufrazija). Sama bazilika je
najstariji primjer troapsidalne crkve
na zapadu; izvana poligonalna, a
iznutra polukružna (bočne apside su
utopljene u zidnu masu i to će
postati karakteristika predromanike
i romanike). Nova je bila i tehnika
gradnje zidanjem pločastih
udrobljenih lomljenica. Mozaici
označavaju prekretnicu u
prikazivanju gdje figurativni likovi
s frontalnom kompozicijom,
izrazito plošni i simetrični, imaju
dostojanstvene smirene geste.

Kiparstvo je u bizantskoj umjetnosti bilo potisnuto, osim male plastike Jednostavni križ u apsidi crkve sv.
izvedene u slonovoj kosti (bjelokost) i metalu (emajl) s izrazitom Irene u Carigradu kao primjer
plošnošću. Bizantsko carstvo je proizvelo većinu najcjenjenije umjetnosti umjetnosti ikonoklazma iz 8. st.
srednjeg vijeka u smislu kvalitete materijala i izrade. Bizantska svila, često
ukrašena motivima životinjskih ili ljudskih figura, bila je nenadmašna po
kvaliteti u cijelom kršćanskom svijetu, gotovo do kraja postojanja Carstva. Proizvodila se, vjerojatno ne u
potpunosti, u carskim radionicama u Konstantinopolu, o čijem poslovanju znamo vrlo malo. Neke druge vrste
dekorativnih umjetnosti bile su manje razvijene; bizantska keramika rijetko se uzdizala iznad razine atraktivne
narodne umjetnosti, usprkos naslijeđu Stare Grčke, ili npr. impresivne otomanske keramike iz İznika koja će se
kasnije razviti na ovim prostorima.
Ikonoklazam
Podrobniji članak o temi: Ikonoklazam
Vjernici su obožavali ikone i kipove, ljubeći i moleći ispred njih, vjerujući tako da će im molitve biti
djelotvornije – što su vjerske vođe tumačile kao nastavak poganskog idolopoklonstva. Tako dolazi do velikih
razmirica između ikonoboraca (protivnici ikona) i ikonofila (pristalice ikona), što je kulminiralo 726. g.
zabranom upotrebe ikona od strane cara Leona III. To vrijeme katastrofalnih sukoba, uništavanja mozaika i
fresaka, devastacije samostana, ali i progona svećenika i ikonofila, nazivamo doba ikonoklazma. Bizantsko
carstvo se stalno branilo od napada islamskih naroda, pa je ovaj zakon bio i političke prirode, jer se podilazilo
islamskoj zabrani prikazivanja svetih likova.

Napuštanjem sakralnih motiva posezalo se za seoskim motivima, motivima prirode, lova, svakodnevice ili
apstraktne ornamentike. Procvat profane umjetnosti najjasnije se očituje u ukrašavanju carskih palača
(keramika, tepisi, i dr.) jer su se carevi nadmetali u raskoši s islamskim bagdadskim kalifima.

God. 843. spor je završio pobjedom štovalaca slika i dolazi do procvata slikarstva pod makedonskom
dinastijom.

Srednjobizantska umjetnost
Nakon ponovne uspostave
proizvodnje ikona bizantska
je umjetnička tradicija
nastavljena s relativno
malim promjenama,
usprkos ili zbog polaganog
propadanja carstva.
Postojalo je razdoblje
značajnog buđenja
Bazilika svetog Marka u Veneciji, 1063. klasičnog stila u djelima
god. dvorske umjetnosti 10.
stoljeća kao što je Pariški
psaltir. Tijekom cijelog
razdoblja „makedonske renesanse” postojali su paralelni stilovi
oslikavanja iluminiranih rukopisa „ikonskih” likova u uokvirenim
minijaturama, često i kod istog umjetnika, a više neformalne manje
scene ili likovi dodavani su neuokvireni uz rubove teksta u puno
realističnijem stilu (npr. Jošuin svitak). Makedonsko razdoblje je i
vrijeme obnove kasnoantičkog rezbarenja bjelokosti u raskošnim Vladimirska Gospa, ikona iz 12. st.,
diptisima i triptisima. Moskva.

Početkom 10. st. potpuno će se ustoličiti tipična građevina Bizanta -

crkva tlocrta grčkog križa (istokrakog), upisanog u osnovu kvadrata. Kupole će povećati svoj tambur (donji
okvir kupole) i na tom visokom tamburu otvorit će se mnogi prozori te tako obasjati tu građevinu građenu
potpuno bez prozora na zidu (Hosios Lukas, Nea Moni, Dafni).

Dinastija Komnen je bila veliki pokrovitelj umjetnosti koja je za njihove vladavine krenula putem humanizma i
emotivnosti čiji vrhunac predstavlja Vladimirska Gospa i mozaici samostana Dafni, te freske crkve sv.
Pantelejmona u blizini Skoplja (1164.). Neke od najljepših primjera djela ovog razdoblja se mogu pronaći izvan
Carstva: Bojanska crkva (Sofija, Bugarska), mozaici samostana Gelati (Gruzija), Katedrala Svete Sofije u
Kijevu, Bazilika svetog Marka u Veneciji, arapsko-normanski Palermo i katedralne crkve u Cefalú i Monrealeu,
i dr.
U kasnijim razdobljima bizantske arhitekture javlja se nekoliko tipova crkava, smanjuju se veliki jedinstveni
prostori (koji su dominirali u zlatnom dobu), a na važnosti dobiva vanjska obrada volumena, gdje se javljaju i
ornamentalni ukrasi od opeke (npr. Crkva sv. Luke u Fokidi, Grčka, ili sv. Pantelejmon kod Skopja,
Makedonija).

Bazilika svetog Marka u Veneciji (1063.), koja nije bila pod vlašću Bizanta, bila je pod njegovim direktnim
umjetničkim utjecajem. Ona ima osnovu grčkog križa upisanog u osnovu kvadrata i kupole iznad središnjeg
kvadrata i svakog kraka križa - odlike bizantske gradnje. Venecijanske kupole nemaju tambur nego su obložene
drvenim krovovima. Unutrašnjost je vrlo prostrana i ukrašena mozaicima.

Mozaik iz samostana Mozaik u apsidi Pala d'Oro („Zlatno Mozaik Krista

Daphni (Grčka), oko katedrale Gelati ruho”), oltar Bazilike Svevladara u apsidi
1100. (Gruzija), oko 1106. sv. Marka u Veneciji katedralne crkve u
(1063.) Cefalú, Sicilija (1148.)

Posljednji sud,
Katedrala Torcello,
komnenski mozaik iz
12. st.

Kasnobizantska umjetnost
U 13. st. Carigrad pada u ruke križara i formira se Latinsko Carstvo
(1204.-1261.), što dovodi do intenzivnijeg razvoja umjetničke
djelatnosti na periferiji Bizanta, kao što je Makedonija (Crkva sv. Sofije
u Ohridu), Srbija (Sopoćani i srednjovjekovni spomenici na Kosovu),
Bugarska (Crkve u stijenama Ivanova, Manastir Rila), Rumunjska
(Manastir Horezu, Moldovske oslikane crkve) i Rusija. U Srbiji nastaju
crkve Raške škole u kojoj se osjete utjecaji romanike, dok Crkva
Manastira Gračanica na Kosovu (1315. god.) zbog svoje visine
podsjeća na gotičku gradnju. Ona ima narteks spojen s centralnim
prostorom kvadratnog tlocrta (upisan grčki križ) koji je izvana naglašen
Manastir Studenica, Srbija, 1196.
stupnjevanjem četiri manje kupole iz kojih se u sredini izdvaja peta,
najviša i najveća; sjajan ritam nižih i viših tijela koja skoro ne izlaze iz
kvadratne osnove.

Paleolozi (1258.-1453.), koji su ponovno osvojili Carigrad 1261. god., stvaraju carsku školu u kojoj se njeguju
tradicionalni mozaik (Crkva Hora), oslikavanje patoralnih krajolika i naposlijetku narativno freskoslikarstvo
(Mistras). Ikone su ipak postale najomiljeniji medij kojega sada odlikuje uzdržanost izričaja, snaga
 dekorativnih kvaliteta i pedantna
pozornost detaljima zbog čega
se ikonoslikartvo tog doba
naziva „paleološkim
manirizmom”. Ovo
ikonoslikarstvo je preživjelo pad
Bizantskog Carstva 1461.
godine, prije svega u „Kretskoj
školi” koja je pripada Veneciji
još od 1212. godine, a kojoj je
pripadao i slavni El Greco u 16.
st.[1]

Ostale lokalne tradicije

bizantske umjetnosti u Armeniji,
Siriji, Gruziji i drugdje općenito
Crkva Svetog Vasilija Blaženika u
Anđeo iz Manastira Mileševo u nisu bile toliko sofisticirane, ali
Moskvi, 1561. god.
jugozapadnoj Srbiji, 14. st. često su bile energičnije od
umjetnosti Konstantinopola i
ponekad, posebno u arhitekturi, izgleda da su imale utjecaj čak i na
Zapadnu Europu. Kao primjer može se navesti postavljanje figurativnih monumentalnih skulptura s vanjske
strane crkava koje je na istoku bilo prisutno nekoliko stoljeća prije nego se pojavilo u romanici na zapadu.[2]
Iako je bizantska umjetnost zbog svog dugog kontinuiteta naoko statična i nepromijenjena, ipak se uočavaju
neke razlike. Tako za komnenske dinastije umjetnost ima obilježja romanike na Zapadu: vodoravno stremljenje,
načelo zbrajanja relativno samostalnih dijelova, plošno slikarstvo jednostavnih kompozicija i dr., dok umjetnost
u doba Paleologa teži građenju u visinu, naraciji u slikarstvu, izraženijoj osjećajnosti i sl., što podjeća na
zapadnoeuropsku gotiku.

Kada se pravoslavlje potpuno proširilo na teritoriju današnje Rusije, počelo se sve više graditi u drvetu, a
pomalo se mijenjao i bizantski tip crkve. Kupola će postajati sve viša, veća i raskošnija, i umnožavat će se
(oblik lukovičaste glave uveo se zbog lakšeg otpora snijegu). O tome svjedoči najreprezentativniji primjer
bizantske arhitekture, Crkva Svetog Vasilija Blaženika u Moskvi (1555.-1561. god.). Ruske ikone u početku
strogo slijede principe izrade iz bizantske umjetnosti, a kako je vrijeme prolazilo, Rusi su razvili vrste i stilove
izrade ikona, kakvi nisu bili poznati u ostalom pravoslavnom svijetu (npr. Andrej Rubljov).
 Freske u kupoli Rođenje Kristovo, Navještenje, ikona iz Manastir Gračanica,
paraklezija, Crkva freska u manasiru crkve sv. Klimenta u Kosovo, 1315.
Hora, Carigrad, oko Peribleptos, Mistras, Ohridu, Makedonija
1321. Peloponez (Grčka), (početak 14. st.)
1348.-1380.

Lukovičaste glave na
crkvi na otoku Kiži, 16.
st.

Izvori
1. Herbert L. Kessler, On the State of Medieval Art History, The Art Bulletin, Vol. 70., No. 2., srpanj 1988., str. 166.
2. V. I. Atroshenko i Judith Collins,The Origins of the Romanesque, Lund Humphries, London, 1985.ISBN 0-85331-487-
X

J. Beckwith, Early Christian and Byzantine art (New Haven, 1993).

R. Cormack, Byzantine art (Oxford, 2000).
H.C. Evans, ed., Byzantium: faith and power (1261-1557) (New York, 2004).
H.C. Evans, ed., The glory of Byzantium (New York, 1997).
Sharon E. J. Gerstel and Julie A. Lauffenburger, ed., A Lost Art Rediscovered (Penn State, 2001) ISBN 0-
271-02139-X
C. Mango, ed., The art of the Byzantine Empire, 312-1453: sources and documents (Englewood Cliffs,
1972).
K. Weitzmann, ed., Age of spirituality (New York, 1979).

Poveznice
Rimska umjetnost
Trojice-Sergijeva lavra, Bijeli spomenici Vladimir-Suzdalja (Rusija)
Ranokršćanski i bizantski spomenici u Solunu (Grčka)
Srednjovjekovni spomenici na Kosovu, Studenica (Srbija)
Moldovske oslikane crkve, (Rumunjska)

Vanjske poveznice
 Byzantium, Faith and Power, 1261-1453. Izložba u Metropolitan muzeju u New Yorku (2004).
"Byzantine art", iz Encyclopædia Britannica Online.
"Byzantine art", preuzeto iz Encyclopædia Britannica iz 1911.
Anthony Cutler on the economic history of Byzantine mosaics, wall-paintings and icons; at Dumbarton
Oaks.

Razdoblja i pravci zapadne umjetnosti

Egejska umjetnost · Etruščanska umjetnost · Umjetnost stare Grčke · Umjetnost starog Rima ·
Stari vijek
Ranokršćanska umjetnost
bizantska umjetnost · predromanika (karolinška renesansa , otonska renesansa , starohrvatska umjetnost ) ·
Srednji vijek romanika (arhitektura romanike , kiparstvo romanike , slikarstvo romanike ) · gotika (arhitektura gotike ,
kiparstvo gotike , slikarstvo gotike )
renesansa (rana renesansa , visoka renesansa , sjevernoeuropska renesansa ) · manirizam · barok
Novi vijek (barokna arhitektura , barokno kiparstvo , barokno slikarstvo , barokna glazba ) · rokoko · neoklasicizam (directoire,
ampir, bidermajer)
romantizam (književnost romantizma , slikarstvo romantizma , glazba romantizma , historicizam ) · prerafaeliti ·
realizam (književnost , likovna umjetnost , glazbena umjetnost , verizam) naturalizam · impresionizam ·
Modernizam
postimpresionizam (sintetizam, pointilizam ) · simbolizam · parnasovstvo · Arts and Crafts · secesija ·
bečka moderna
fovizam · ekspresionizam · naiva · kubizam · orfizam · vorticizam · purizam · internacionalni stil ·
apstraktna umjetnost (suprematizam , De Stijl, konstruktivizam , sinkromizam ) · futurizam · dadaizam ·
20. stoljeće metafizičko slikarstvo · nadrealizam · apstraktni ekspresionizam · kinetička umjetnost · pop art ·
op art · tašizam · informel · neorealizam (precizionizam , fotorealizam ) · minimalizam ·
konceptualna umjetnost · Land art · postmoderna
Povezani članci larpurlartizam · esteticizam · dekadentizam · avangarda · funkcionalizam · eklekticizam
srednjovjekovna umjetnost
asturijska umjetnost · germanska umjetnost (langobardska umjetnost ,
ostrogotska umjetnost) · insularna umjetnost · predromanička crkva ·
predromanika
karolinška renesansa · otonska renesansa · starohrvatska umjetnost ·
vikinška umjetnost
bizantska umjetnost ikona · ikonoklazam ·
romanika arhitektura romanike · kiparstvo romanike · slikarstvo romanike
arhitektura gotike (manuelinski stil , mudéjar, pleterski stil ) · kiparstvo gotike ·
gotika
slikarstvo gotike (rano nizozemsko slikarstvo )
islamska umjetnost islamska arhitektura · islamska kaligrafija · maurska umjetnost ·
srednjovjekovna indijska umjetnost · srednjovjekovna kineska umjetnost ·
srednjovjekovna umjetnost izvan Europe
srednjovjekovna japanska umjetnost
<< umjetnost starog vijeka renesansa >>

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Bizantska_umjetnost&oldid=4806055"

Kategorije: Bizantska umjetnost Povijest umjetnosti

Ova je stranica posljednji put uređivana dana 10. studenog 2016. u 09:26.
Tekst je dostupan pod licencijom Creative Commons Imenovanje/Dijeli pod istim uvjetima; dodatni
uvjeti se mogu primjenjivati. Pogledajte Uvjete uporabe za detalje.