1

Viktorija Lovrić sutkinja

Visoki trgovački sud RH

Zagreb, listopad 2007.

MATERIJAL ZA RADIONICU

MEĐUNARODNA SUDSKA NADLEŽNOST

NEKA PITANJA MEĐUNARODNE SUDSKE NADLEŽNOSTI ZA

GRAĐANSKE I

TRGOVAČKE STVARI

1. UVOD

Svaka država suvereno uređuje odnose na svom teritoriju, a pravila jedne države
samo iznimno vrijede u odnosima izvan njenog teritorija. S druge strane državne
granice nisu prepreka za nastanak raznih odnosa između osoba različite državne
pripadnosti. Razrješenje tih odnosa u pravilu nije moguće isključivom primjenom pravila
nacionalnog prava jedne države. S druge strane za sada ne postoji opće nadnacionalno
privatno pravo, izuzev u određenom smislu u slučaju međunarodnog privatnog prava
Europske Unije koje se izravno primjenjuje u zemljama članicama EU. Prekograničnu
primjenu nacionalnog prava i međunarodno razgraničenje sudske nadležnosti uređuje
međunarodno pravo koje se može podijeliti na međunarodno javno pravo i
međunarodno privatno pravo.

Nacionalno javno pravo u pravilu se ne primjenjuje izvan teritorija države u kojoj

je doneseno. Tako se na primjer procesna pravila upravnog, sudskog i carinskog
postupka primjenjuju samo pred organima države koja je ustrojila ta pravila. Ta se
pravila priznaju na teritoriju druge države samo iznimno, uglavnom kroz institute
priznanja i izvršenja stranih sudskih i arbitražnih odluka, ili kroz pravila o međunarodnoj
nadležnosti sudova i drugih tijela. S druge strane nešto je češća prekogranična primjena
nacionalnog privatnog prava bilo na temelju sporazuma sudionika određenog odnosa ili
primjenom kolizijskih pravila.

Međunarodno privatno procesno pravo čine pravila unutrašnjeg prava i

međunarodnih ugovora kojima se u vezi s privatnopravnim slučajevima s
međunarodnim obilježjem uređuju razna procesna pitanja, bilo da se uređuju procesnim
propisima ili pravilima međunarodnog privatnog prava. Pri tom se međunarodno
 2

privatno i međunarodno građansko procesno pravo uzajamno dopunjuju 1. Pravila

međunarodnog procesnog prava određuju koji će cjelokupni pravosudni sustav biti
nadležan suditi u određenoj pravnoj stvari, ne upuštajući se u određivanje nadležnosti
konkretnog suda neke zemlje. Pitanje unutarnjeg razgraničenja sudske nadležnosti čini
dio unutarnjeg građanskog procesnog prava.

Međunarodno građansko procesno pravo obuhvaća na prvom mjestu pravila

međunarodnog parničnog procesnog prava, ali u širem smislu također i izvanparničnog,
stečajnog i arbitražnog prava.

U izlaganju će biti riječi o izvorima međunarodnog građanskog procesnog prava,

pravnoj snazi i međusobnom odnosu pojedinih izvora, te međunarodnoj sudskoj
nadležnosti u građanskim i trgovačkim predmetima po europskom pravu. S obzirom na
obimnu materiju međunarodnog građanskog procesnog prava pregled će se ograničiti
na neke institute koji su po ocjeni autora najzanimljiviji pravnicima koji rješavaju
predmete iz nadležnosti trgovačkih sudova. Posebno će biti obrađena neka pitanja
međunarodne nadležnosti u europskom pravu za ugovorne sporove i za sporove iz
izvanugovornih obveza, pravila o isključivoj nadležnosti, nadležnosti po sporazumu
stranaka te ispitivanje nadležnosti i litispendencija prema Uredbi Vijeća (EZ) 44/2001 o
sudskoj nadležnosti, priznaju i ovrsi odluka u građanskim i trgovačkim predmetima.

2. IZVORI MEĐUNARODNOG GRAĐANSKOG PROCESNOG PRAVA U

HRVATSKOM PRAVU

Izvori međunarodnog građanskog procesnog prava su dvojaki: s jedne strane to

su unutrašnja pravila pojedine države, a s druge strane međunarodni ugovori.

Radi se o pravilima o međunarodnoj sudskoj nadležnosti (sudbenosti, jurisdikciji)

koja razgraničavaju nadležnost domaćih sudova od nadležnosti inozemnih tijela i osoba
s javnim ovlastima. Pitanje razgraničenja nadležnosti između sudova iste države
uređeno je unutarnjim građanskim procesnim pravom pojedinih država. Preduvjet za
primjenu pravila o međunarodnoj sudskoj nadležnosti je postojanje nekog građanskog
odnosa s međunarodnim obilježjem u vezi s kojim je zatražena sudska zaštita. Sud ili
tribunal jedne države dolazi u priliku ocijeniti svoju međunarodnu nadležnost u
konkretnom predmetu kad mu se stranka obrati radi zaštite kakvog pojedinačnog prava.
Polazište za ocjenu o međunarodnoj nadležnosti je unutrašnje pravo suda koje,kako je
navedeno, obuhvaća cjelokupni pravni sustav države dotičnog suda uključivši
unutrašnje i međunarodno pravo. Osim propisa unutarnjeg prava polazni sud će često
utvrđivati i međunarodno procesno pravo drugih država, primjerice da bi utvrdio da li je
za određenu pravnu stvar stranim pravom propisana isključiva međunarodna
nadležnost sudova koje druge države zbog određene veze predmeta spora s tom
državom. U koliziji više pravnih izvora koji uređuju istu materiju potrebno je voditi računa
o pravilima nadređenosti pravnih izvora o čemu će biti riječi u nastavku.

1
Prof. Dr. Sc. Krešimir Sajko: Međunarodno privatno pravo, Narodne Novine,Zagreb, 2005., str. 14
 3

2.1. Međunarodni izvori

Međunarodni pravni izvori pravila o međunarodnoj sudskoj nadležnosti su

međunarodni ugovori. To su u Republici Hrvatskoj na prvom mjestu oni ugovori koje je
sklopila i kojima je pristupila Republika Hrvatska. To su također i oni međunarodni
ugovori koje je sklopila i kojima je pristupila bivša SFRJ i koji su na snazi, pod
pretpostavkom da nisu u suprotnosti s Ustavom i pravnim poretkom Republike
Hrvatske2. Sve dok se ne riješi pitanje sukcesije bivše države u pogledu međunarodnih
ugovora koje je sklopila bivša država i koji su na snazi, ugovori će se primjenjivati uz
rezervu iz čl. III Ustavne odluke o samostalnosti i suverenosti RH. Međunarodni ugovori
koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio
unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona 3.
Odredbe međunarodnih ugovora mogu se mijenjati ili ukidati samo uz uvjete i na način
koji su u njima utvrđeni, ili suglasno općim pravilima međunarodnog privatnog prava.

Za sada ne postoji neko svjetsko nadnacionalno međunarodno procesno pravo,

a države sklapaju niz dvostranih i višestranih međunarodnih ugovora radi rješavanja
spornih pitanja u stvarima s međunarodnim obilježjem. Zato je realno da se pojavi
kolizija između više međunarodnih ugovora koji uređuju istu materiju između istih
zemalja.

U slučaju kada istu materiju uređuje više međunarodnih ugovora izbor

odgovarajućeg međunarodnog ugovora i njegova pravilna primjena izuzetno je
značajna. U međunarodnom privatnom pravu ustalila su se ili su utvrđena konvencijama
neka pravila o primjeni međunarodnih ugovora u slučaju kada istu materiju uređuje više
međunarodnih ugovora. U tom pogledu najvažnija je Bečka konvencija UN o pravu
međunarodnih ugovora4 koja se primjenjuje na ugovore sklopljene između država i koja
je uvažila sve veću važnost ugovora kao izvora međunarodnog prava i propisala neka
pravila za slučaj sukoba konvencija. Bečka konvencija se primjenjuje na ugovore
sklopljene između država i nema retroaktivni učinak.

Ako je država sklopila više uzastopnih ugovora o istom predmetu, uz rezervu

čl. 103. Povelje Ujedinjenih naroda5, vrijede slijedeća pravila:

a) ako neki ugovor određuje da je podređen prijašnjem ili kasnijem ugovoru ili da
ga ne treba smatrati inkompatibilnim s tim drugim ugovorom, odredbe tog drugog
ugovora imaju prednost,
b) ako su sve stranke prijašnjeg ugovora također stranke kasnijeg ugovora, a da
prijašnji ugovor nije prestao niti je njegova primjena suspendirana na temelju čl. 59.
Bečke konvencije, prijašnji se ugovor primjenjuje samo u onoj mjeri u kojoj su njegove
odredbe kompatibilne s odredbama kasnijeg ugovora,
c) ako sve stranke prijašnjeg ugovora nisu stranke kasnijeg ugovora:
2
Čl. III Ustavne odluke o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske od 1991. godine ; „Narodne Novine“ broj
31/91
3
Čl. 140. Ustava Republike Hrvatske; „Narodne Novine“ broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01,
55/01- dalje USTAV
4
Bečka konvencija o pravu međunarodnih ugovora; „Narodne Novine“ – Međunarodni ugovori broj 12/93- dalje
Bečka konvencija
5
Čl. 103. Povelje ujedinjenih naroda glasi:
U slučaju sukoba između ovbveza članica UN na temelju Povelje i njihovih obveza na temelju bilo kojeg drugog
međunarodnog sporazuma, prevladavaju njihove obveze na temelju Povelje
 4

- u odnosima između država članica obaju ugovora prijašnji se ugovor

primjenjuje samo u onoj mjeri u kojoj su njegove odredbe kompatibilne s odredbama
kasnijeg ugovora,
- u odnosima između države stranke obaju ugovora i države stranke samo
jednog od ugovora, primjenjuje se ugovor kojega su stranke obje države, a koji uređuje
njihova prava i obveze6.

Osim ovog pravila vrijedi i opće pravilo o dvostranim i višestranim ugovorima po

kojemu dvostrani ugovori imaju prednost ispred višestranih u stvarima koje uređuju oba
ugovora.

U velikom broju država znatan dio međunarodnog privatnog prava uređuju

višestrani i dvostrani ugovori. Neki od najvažnijih su konvencije donesene u okviru
Haške konvencije koja radi pod okriljem Nizozemske vlade. Republika Hrvatska je jedna
od zemalja članica Haške konvencije 7. U okviru konvencije donesen je niz
međunarodnih ugovora od kojih je na snazi 37., a neke od njih uređuju materiju
međunarodnog građanskog procesnog prava 8. Haška konferencija međunarodnog
6
Čl. 3. Bečke konvencije
7
Zemlje članice Haških konferencije za međunarodno privatno pravo:
Albania,Argentina,Australia,Austria,Belarus,Belgium,Bosnia and Herzegovina,Brazil, Bulgaria,Canada,Chile,People“s Republic
of China , Croatia,Cyprus,Czech Republic, Denmark,Egypt,Estonia,European
Community,Finland,France,Georgia,Germany,Greece,Hungary,Iceland,Ireland,Israel,Italy,Japan,Jordan,Korea, Republic of
Latvia, Lithuania,Luxembourg,Malaysia,Malta,Mexico,Monaco,Montenegro,Morocco, Netherlands,New
Zealand,Norway,Panama ,Paraguay,Peru,Poland,Portugal,Romania,Russian Federation,Serbia , Slovakia,Slovenia,South
Africa,Spain,Sri Lanka,Suriname,Sweden,Switzerland,The former Yugoslav Republic of Macedonia,Turkey,Ukraine,United
Kingdom of Great Britain and Northern Ireland,United States of America,Uruguay, Venezuela,
8
Popis haških konvencija međunarodnog privatnog prava (ukupno 37):
1. Statute of the Hague Conference on Private International Law
2. Convention of 1 March 1954 on civil procedure
3. Convention of 15 June 1955 on the law applicable to international sales of goods
4. Convention of 15 April 1958 on the law governing transfer of title in international sales of goods
5. Convention of 15 April 1958 on the jurisdiction of the selected forum in the case of international sales of goods
6. Convention of 15 June 1955 relating to the settlement of the conflicts between the law of nationality and the law of
domicile
7. Convention of 1 June 1956 concerning the recognition of the legal personality of foreign companies, associations and
institutions
8. Convention of 24 October 1956 on the law applicable to maintenance obligations towards children
9. Convention of 15 April 1958 concerning the recognition and enforcement of decisions relating to maintenance
obligations towards children
10. Convention of 5 October 1961 concerning the powers of authorities and the law applicable in respect of the protection
of minors
11. Convention of 5 October 1961 on the Conflicts of Laws relating to the Form of Testamentary Dispositions
12. Convention of 5 October 1961 Abolishing the Requirement of Legalisation for Foreign Public Documents
13. Convention of 15 November 1965 on Jurisdiction, Applicable Law and Recognition of Decrees Relating to Adoptions
14. Convention of 15 November 1965 on the Service Abroad of Judicial and Extrajudicial Documents in Civil or
Commercial Matters
15. Convention of 25 November 1965 on the Choice of Court
16. Convention of 1 February 1971 on the Recognition and Enforcement of Foreign Judgments in Civil and Commercial
Matters
17. Supplementary Protocol of 1 February 1971 to the Convention on the Recognition and Enforcement of Foreign
Judgments in Civil and Commercial Matters
18. Convention of 1 June 1970 on the Recognition of Divorces and Legal Separations
19. Convention of 4 May 1971 on the Law Applicable to Traffic Accidents
20. Convention of 18 March 1970 on the Taking of Evidence Abroad in Civil or Commercial Matters
 5

privatnog prava ima stalni karakter, a njene članice su zemlje koje su sudjelovale na
kojoj od konferencija i koje su prihvatile statut konferencije. Zemlje nečlanice mogu
pristupiti konferenciji pod uvjetima i na način uređen Statutom konferencije 9.

U ugovornim stvarima Republika Hrvatska je članica više konvencija od kojih

neke pored kolizijskih pravila i materijalnog prava za određene odnose uređuju i
međunarodnu nadležnost u sudskim ugovornim sporovima. Takve su primjerice
konvencije iz materije međunarodnog transportnog prava:
- Bernska konvencija o prijevozu putnika i prtljage (CIV) 10,
- Međunarodna konvencija o prijevozu stvari željeznicom (CIM) 11
- Konvencija o međunarodnom željezničkom prijevozu (COTIF) 12,
- Konvencija o ugovoru za međunarodni prijevoz robe cestom (CMR)13
- Varšavska konvencija za izjednačavanje nekih pravila koja se odnose na zračni
transport 14,

21. Convention of 2 October 1973 concerning the International Administration of the Estates of Deceased Persons
22. Convention of 2 October 1973 on the Law Applicable to Products Liability
23. Convention of 2 October 1973 on the Recognition and Enforcement of Decisions relating to Maintenance Obligations
24. Convention of 2 October 1973 on the Law Applicable to Maintenance Obligations
25. Convention of 14 March 1978 on the Law Applicable to Matrimonial Property Regimes
26. Convention of 14 March 1978 on Celebration and Recognition of the Validity of Marriages
27. Convention of 14 March 1978 on the Law Applicable to Agency
28. Convention of 25 October 1980 on the Civil Aspects of International Child Abduction
29. Convention of 25 October 1980 on International Access to Justice
30. Convention of 1 July 1985 on the Law Applicable to Trusts and on their Recognition
31. Convention of 22 December 1986 on the Law Applicable to Contracts for the International Sale of Goods
32. Convention of 1 August 1989 on the Law Applicable to Succession to the Estates of Deceased Persons
33. Convention of 29 May 1993 on Protection of Children and Co-operation in respect of Intercountry
Adoption
34. Convention of 19 October 1996 on Jurisdiction, Applicable Law, Recognition, Enforcement and Co-
operation in respect of Parental Responsibility and Measures for the Protection of Children
35. Convention of 13 January 2000 on the International Protection of Adults
36. Convention of 5 July 2006 on the Law Applicable to Certain Rights in respect of Securities held with an
Intermediary
37. Convention of 30 June 2005 on Choice of Court Agreements
9
Republika Hrvatska članica je Haške konferencije od 12. lipnja 1995. godine i članica Statuta Haške konferencije
od 1. listopada 1995. godine. Kao nacionalno tijelo, u skladu s člankom 6. Statuta Haške konferencije, a radi
olakšavanja komunikacije između članica konferencije i Stalnog ureda, u Republici Hrvatskoj određeno je
Ministarstvo vanjskih poslova i europskihintegracija.
Uz Statut Haške konferencije, Republika Hrvatska stranka je još 7 konvencija usvojenih u
okviru Haške konferencije i to:
Konvencije o građanskom postupku, od 1. ožujka 1954. godine,
Konvencije o sukobima zakona u pogledu oblika oporučnih raspolaganja od 5. listopada 1961. godine,
Konvencije o ukidanju potrebe legalizacije stranih javnih isprava, od 5. listopada 1961. godine,
Konvencije o mjerodavnom pravu za prometne nezgode od 4. svibnja 1971., Konvencije o zakonu koji
se primjenjuje u slučajevima odgovornosti proizvođača za svoje proizvode od 2. listopada 1973,
Konvencije o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece od 25. listopada 1980. i
Konvencije o međunarodnom pristupu pravosuđu od 25. listopada 1980.
10
Sl.list SFRJ Međunarodni ugovori 56/71
11
Sl. list SFRJ – Međunarodni ugovori 8/84)
12
NN – Međunarodni ugovori broj 12/2000
13
Službeni list FNRJ – Međunarodni ugovori 11/58
14
Službeni list FNRJ – Međunarodni ugovori 6/59
 6

- Konvencija (riječkih brodarstava) o režimu plovidbe Dunavom od 18. kolovoza

1948. godine uz Dodatni Protokol od 26. ožujka 1998. godine 15,
-
Budimpeštanska konvencija o ugovoru o prijevozu robe unutarnjim plovnim
putovima (CMNI) od 22. lipnja 2001. godine.

Republika Hrvatska uredila je odnose o međunarodnoj nadležnosti i nekim

dvostranim međunarodnim ugovorima koji prema pravilima o prioritetu imaju prednost u
primjeni pred višestranim konvencijama. To su na primjer ugovori o pravnoj pomoći,
ugovori o trgovini i plovidbi, ugovori o mirenju i arbitraži. Kad je u pitanju međunarodno
građansko procesno pravo značajni su ugovori o priznanju i izvršenju sudskih odluka u
građanskim i trgovačkim stvarima i konvencije o uređenju međusobne pomoći u vođenju
postupka u građanskim i trgovinskim stvarima 16

2.2. Unutarnji izvori međunarodnog procesnog prava koji vrijede u Republici

Hrvatskoj

Republika Hrvatska spada u red zemalja koje imaju gotovo u cijelosti kodificirano
međunarodno privatno i procesno pravo. Kodificirana pravila međunarodnog privatnog i
procesnog prava sadrži Zakon o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja
u određenim odnosima od 1991. godine 17. ZRSZ propisuje pravila o određivanju
mjerodavnog prava za statusne,obiteljske i imovinske te druge materijalnopravne
odnose s međunarodnim obilježjem, pravila o nadležnosti suda i drugih organa
Republike Hrvatske u stvarima s međunarodnim obilježjem, uvjete za priznanje i
izvršenje stranih sudskih odluka, priznanje i izvršenje stranih arbitražnih odluka te
nadležnost suda i postupak priznanja stranih sudskih i arbitražnih odluka.

Drugi važan propis koji uređuje međunarodnu nadležnost sudova u Republici

Hrvatskoj je Zakon o parničnom postupku 18. Taj Zakon uređuje međunarodnu
nadležnost hrvatskih sudova neposredno i posredno. Neposredno ZPP uređuje
međunarodnu nadležnost na način i u mjeri u kojoj njegove odredbe same po sebi imaju
značaj pravila o međunarodnoj nadležnosti,a posredno supsidijarnom primjenom pravila
ZPP-a o mjesnoj nadležnosti. ZPP primjerice neposredno uređuje međunarodnu
nadležnost za osobe koje nemaju općemjesnu nadležnost u Republici Hrvatskoj (čl. 58.
i čl. 60. ZPP-a). Za ugovorne sporove je naročito značajna odredba po kojoj u
sporovima protiv osobe koja u Republici Hrvatskoj nema općemjesnu nadležnost, za
obveze koje treba ispuniti u Republici Hrvatskoj, tužba se može podnijeti sudu na čijem
području tu obvezu treba ispuniti (čl. 58. st. 3. ZPP-a).

Posredno uređenje međunarodne nadležnosti sudova u Republici Hrvatskoj u

sporovima s međunarodnim obilježjem sadržano je u pravilu o primjeni odredaba o
mjesnoj nadležnosti. Sud u Republici Hrvatskoj nadležan je za suđenje kad je njegova
nadležnost u sporu s međunarodnim elementom izričito određena zakonom ili
međunarodnim ugovorom. Ako u zakonu ili međunarodnom ugovoru nema izričite
odredbe o nadležnosti suda u Republici Hrvatskoj za određenu vrstu sporova, sud u
15
„Narodne Novine“- MU 19/98
16
Popis najvažnijih dvostranih ugovora; Prof. Dr. Sc. Krešimir Sajko: Međunarodno privatno pravo, Narodne
Novine,Zagreb, 2005., str. 45-52
17
„Narodne Novine“ broj 53/91¸,88/01- dalje ZRSZ (preuzet ZRSZ bivše SFRJ od 1982. godine; Službeni list SFRJ
broj 43/82, 72/82)
18
„Narodne Novine“ broj 53/91, 91/92,112/99,88/01,117/03- dalje ZPP (preuzet ZPP bivše SFRJ ; Službeni list
SFRJ broj 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91)
 7

Republici Hrvatskoj nadležan je za suđenje u toj vrsti sporova i kad njegova nadležnost
proizlazi iz odredaba zakona o mjesnoj nadležnosti suda u Republici Hrvatskoj (čl. 27.
ZPP-a). U smislu čl. 27. ZPP-a međunarodna nadležnost hrvatskog suda unaprijed se
uređuje izričitim odredbama zakona ili međunarodnim ugovorom, a tek supsidijarno ako
nema izričitih odredaba o međunarodnoj nadležnosti hrvatski sud može primijeniti
odredbe o mjesnoj nadležnosti. Kada za određenu pravnu stvar postoji odredba zakona
koja izričito uređuje međunarodnu nadležnost suda u Republici Hrvatskoj (na primjer
ZRSZ),ne dolazi do primjene čl. 27. ZPP-a niti pravila o mjesnoj nadležnosti na koja
upućuje navedena odredba19.

Pored dva temeljna propisa o međunarodnoj sudskoj nadležnosti i neki posebni

propisi uređuju međunarodnu nadležnost sudova u Republici Hrvatskoj, među ostalim
Pomorski zakonik20 koji uređuje isključivu međunarodnu nadležnost za neke pomorske
sporove te Stečajni zakon21 koji uređuje isključivu međunarodnu nadležnost za glavni
stečaj (čl. 301.) te međunarodnu nadležnost za stečaj prema poslovnoj jedinici,
odnosno imovini stranoga dužnika u Republici Hrvatskoj (čl. 302.).

Redoslijed primjene iznesenih unutrašnjih pravila MGPP RH je slijedeći:

1. ako je međunarodna nadležnost suda u Republici Hrvatskoj u određenim

stvarima uređena međunarodnim ugovorom i zakonom, prednost u primjeni ima
međunarodni ugovor (prvenstveno dvostrani, a potom višestrani) 22,
2. ako nema međunarodnog ugovora, a međunarodna nadležnost je za tu stvar
uređena posebnim zakonom i ZRSZ, prednost u primjeni ima posebni zakon (na primjer
Pomorski zakonik)23,
3. ako nema međunarodnog ugovora, a međunarodna nadležnost za tu stvar nije
uređena posebnim zakonom i ZRSZ, primjenjuju se ZRSZ i direktna pravila ZPP-a o
međunarodnoj nadležnosti (na primjer čl. 58.),
4. ako nema izričite odredbe o međunarodnoj nadležnosti u dvostranim i
višestranim međunarodnim ugovorima, posebnom zakonu, niti u ZRSZ, niti direktne
odredbe ZPP-a o međunarodnoj nadležnosti, primjenjuju se pravila ZPP-a o mjesnoj
nadležnosti suda u Republici Hrvatskoj, ako se na njima može zasnovati međunarodna
nadležnost suda u Republici Hrvatskoj24,
5. ako nema nikakvog pravila o zasnivanju međunarodne nadležnosti u korist
domaćeg suda, sud će odbaciti tužbu.

Iznesena pravila vrijede do trenutka pristupanja Republike Hrvatske u

punopravno članstvo EU. Prema Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju između

19
Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revt 154/2003, Revt 3491/1994, Revt 96/1994
20
Pomorski zakonik NN br. 181/2004- Članak 988.
Hrvatski sud isključivo je nadležan za suđenje:
1) u sporovima o nagradi za spašavanje hrvatskih ratnih brodova i hrvatskih javnih brodova, o naknadi štete nastale zbog sudara brodova
od kojih je jedan hrvatski ratni brod ili hrvatski javni brod,
2) u sporovima iz članka 410., 411. i 412. ovoga Zakonika koji nastanu u tijeku i u vezi s provođenjem postupka ograničenja
odgovornosti brodara koji provodi hrvatski sud (članak 414.),
3) u sporovima koji nastanu u tijeku i u vezi sa sudskim ovršnim postupkom koji hrvatski sud provodi na brodovima (članak 844. do
847.).
21
Stečajni zakon, glava X, čl. 301 i 302,MEĐUNARODNI STEČAJ ; „Narodne Novine“ broj 44/96, 29/99, 123/03,
82/06 - dalje SZ

22
Čl. 140 Ustava RH
23
Čl. 3. ZRSZ
24
Čl. 27. ZPP
 8

Republike Hrvatske i Europskih zajednica i njihovih zemalja članica 25 Republika

Hrvatska se obvezala da će nastojati osigurati postupno približavanje zakona i budućeg
zakonodavstva s pravnom stečevinom Unije. Kada Republika Hrvatska postane
punopravna članica Europske Unije, a hrvatski sudovi postanu sudovi EU, izravno će se
primjenjivati pravila prava EU o međunarodnoj sudskoj nadležnosti između pravosudnih
sustava zemalja članica, jer su ta pravila sadržana u Uredbama koje se u zemljama
članicama EU primjenjuju kao nadređena pravila izravne primjene bez potrebe
implementiranja u nacionalni pravni sustav. Radi se o nadnacionalnom pravu
nadređenom pravu zemalja članica.

Kada sudac zemlje članice EU odlučuje o jurisdikciji u sporu s međunarodnim

obilježjem mora imati u vidu da se Uredbe EU o međunarodnoj sudskoj nadležnosti
primjenjuju samo ako se radi o sukobu međunarodne nadležnosti između sudova
zemalja članica EU.

3. IZVORI MEĐUNARODNOG GRAĐANSKOG PROCESNOG PRAVA NA

PODRUČJU EU U EFTA

Izvori međunarodnog građanskog procesnog prava na području EU i EFTA mogu

se općenito podijeliti u dvije skupine: izvore unificiranog europskog međunarodnog
građanskog procesnog prava, koji se primjenjuje unutar tih područja i izvore koji se
primjenjuju prema trećim državama26.

Primarno pravo EU (osnivački ugovori i ostalo primarno pravo) ne bavi se

posebno pitanjima međunarodne nadležnosti sudova zemalja članica EU i EFTE.
Pravila međunarodnog građanskog procesnog prava EU sadržana su dijelom u
međunarodnim ugovorima a dijelom u sekundarnom pravu EU.

3.1. Međunarodni ugovori građanskog procesnog prava na području EU

Međunarodni ugovori građanskog procesnog prava na području EU su:

- Bruxelleska konvencija o sudskoj nadležnosti, priznanju i ovrsi sudskih odluka u
građanskim i trgovačkim predmetima od 27. rujna 1968. godine 27 i
- Luganska konvencija o sudskoj nadležnosti, priznanju i ovrsi sudskih odluka u
građanskim i trgovačkim predmetima28.

Bruxelleska konvencija o sudskoj nadležnosti, priznanju i ovrsi sudskih odluka u

građanskim i trgovačkim predmetima iz 1968. godine (nastavno: Konvencija) donesena
je sukladno odredbi čl. 220. (sadašnji čl. 293.) Ugovora o europskoj ekonomskoj
zajednici da osigura pojednostavljenje formalnosti koje se tiču priznanja i ovrhe presuda

25
„Narodne Novine“ Međunarodni ugovori broj 14/2001
26
M. Reimann, Conflict of Laws in Western Europe, A Guide Through the Jungle (New York,1995.),citirano prema
Dc. dr. sci Babić; Davor,Međunarodna nadležnost za ugovorne sporove u europskom, hrvatskom i američkom pravu,
Pravni fakultet Zagreb 2005., str. 10
27
Sl. list EU,1998, C 27, str. 1. (pročišćeni tekst)
28
Sl. list EU 1988. L 318 str. 9
 9

sudova i tribunala29. Potpisnice prvotnog teksta Konvencije bile su tadašnje zemlje

članice EEZ (Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg, Nizozemska i Savezna Republika
Njemačka). Konvencija je višekratno revidirana prilikom pristupanja novih članica EEZ.
Radi se o konvenciji zatvorenog tipa čije su članice mogle biti samo zemlje članice EEZ,
odnosno EU, bez mogućnosti pristupanja Konvenciji zemalja nečlanica Unije. Polje
primjene Konvencije ograničeno je na građanske i trgovačke predmete, bez obzira na
prirodu i vrstu suda. Porezni, carinski i upravni predmeti isključeni su iz primjene
Konvencije.

Konvencija se ne primjenjuje na:

-osobno stanje, pravnu i poslovni sposobnost, kao ni na zakonsko zastupanje
fizičkih osoba, imovinskopravne odnose bračnih drugova, nasljeđivanje i oporuke;
-stečaj, prisilne nagodbe i slične postupke;
-socijalno osiguranje i
-arbitražu.

S obzirom na to da Bruxelleska konvencija nije ni primarno ni sekundarno pravo

EZ, pristupanjem u članstvo EEZ odnosno EZ nove zemlje članice koje nisu bile članice
Bruxelleska konvencije, nisu automatski postajale i zemlje članice konvencije, pa su
nakon pristupanja u članstvo EU posebnim aktom pristupale konvenciji. Činjenica da je
konvencija međunarodni ugovor a ne pravo EU u užem smislu imala je za posljedicu da
Europski sud, koji je po osnivačkim ugovorima nadležan za tumačenje prava EU, nije
bio nadležan tumačiti Konvenciju. Problem je premošten potpisom Protokola o
tumačenju Bruxelleske konvencije 1971. godine kojim su Europskom sudu dane ovlasti
obvezujućeg tumačenja Bruxelleske konvencije ako to od suda traže nacionalni sudovi i
tribunali zemalja članica EEZ. Iako je konvencija izgubila formalnu snagu osim u
određenim dominionima europskih zemalja, a njezin sadržan je pretočen u sekundarno
pravo EU, stvarno je njeno tumačenje od strane Europskog suda značajna polazna
osnova za primjenu Uredbe 44/2000.

Konvencija je po prvi puta na međunarodnoj razini uredila gotovo cjelovito

materiju međunarodnog građanskog procesnog prava. Njome je uređeno pitanje
međunarodne nadležnosti u građanskim i trgovačkim predmetima, uključivši pored opće
nadležnosti i posebne nadležnosti, nadležnosti u predmetima osiguranja, te potrošačkih
ugovora, isključive nadležnosti, sporazume o nadležnosti, ispitivanje nadležnosti i njene
dopuštenosti, litispendenciju i koneksne postupke, te privremene mjere. Konvencija je
propisivala i pravila za priznanje stranih odluka sudova država ugovornica, izvršenje tih
odluka te izvršavanje javnih isprava i sudskih nagodbi. Tekst Konvencije je uz neke
preinake i dopune pretočen u Uredbu Vijeća (EU) broj 44/2001 koja predstavlja temeljni
propis međunarodnog građanskog procesnog prava unutar EU.

Luganska konvencija je međunarodna konvencija otvorenog tipa nastala između

petnaest država članica Europske ekonomske zajednice i zemalja članica EFTE.
Potpisana je u Luganu 1988. godine, a stupila na snagu 1. siječnja 1992. godine.
Strane ugovornice Luganske konvencije su onih petnaest zemalja članica EU koje su to
bile prije svibnja 2004. godine, države članice EFTE osim Lichtensteina, te Poljska. Po
svom sadržaju ova konvencija je gotovo identična Bruxelleskoj konvenciji. Način
tumačenja i primjene Luganske konvencije uređen je Protokolom broj 2. o ujednačenom
tumačenju Luganske konvencije. Protokol obvezuje sve zemlje potpisnice Protokola i
Luganske konvencije, neovisno da li su članice EU, da u tumačenju Luganske
29
Preambula konvencije
 10

konvencije primjenjuju obvezujuća tumačenja Bruxelleske konvencije koja je dao

Europski sud prije potpisivanja Luganske konvencije.

Aktualna situacija (listopad 2007. godine) u pogledu važnosti pravila o

međunarodnoj sudskoj nadležnosti u građanskim i trgovačkim stvarima u EZ je
slijedeća:
- između 26 zemalja članica (izuzev Danske) vrijedi Uredba broj 44/2001,
- između EU i Danske vrijedi takozvani Paralelni sporazum Uredbi 44/2001 o
međunarodnoj nadležnosti (na snazi od 1. srpnja 2007. godine),
- Bruxelleska konvencija,
- Luganska konvencija u primjeni je između petnaest zemalja tadašnjih članica
EU30, Poljske, Švicarske, Islanda i Norveške.

U sporovima s međunarodnim obilježjem u kojemu se razgraničava sudska

nadležnost između sudova zemlje članice EU i sudova zemlje nečlanice EU primjenjuju
se pravna pravila prema slijedećem redoslijedu:
1. dvostrani međunarodni ugovor o međunarodnoj sudskoj nadležnosti odnosnih
zemalja, ako takav postoji,
2. potom višestrani međunarodni ugovor o međunarodnoj sudskoj nadležnosti
čije su članice obje zemlje, ako takav postoji,
3. potom unutrašnje međunarodno građansko procesno pravo zemlje suda koji
odlučuje o svojoj nadležnosti, ako nema međunarodnog ugovora.

Ako ni jedno pravilo nije primjenjivo, ni jedan sud zemlje članice EU nije
nadležan.

3.2. Sekundarno pravo EZ kao izvor međunarodnog građanskog procesnog prava

na području EZ

Već je rečeno da međunarodno GPP EU nije uređeno osnivačkim ugovorima EU

nego sekundarnim pravom, a prvenstveno Uredbama Vijeća. Osnovni propisi
sekundarnog prava EU u području međunarodnog građanskog procesnog prava su
slijedeći:
- Uredba (EZ) broj 44/2001 o sudskoj nadležnosti, priznanju i ovrsi sudskih
odluka u građanskim i trgovačkim predmetima od 20. prosinca 2000. godine 31;
- Uredba Vijeća (EZ) broj 1346/2000 o stečajnom postupku od 29. svibnja 2000.
godine32
- Uredba Vijeća (EZ) broj 1348/2000 o dostavi u državama članicama sudskih i
izvansudskih dokumenata u građanskim i trgovačkim stvarima od 20. svibnja 2000.
godine33,
- Uredba (EZ) broj 805/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 21. travnja 2004.
godine kojim se uvodi europski nalog za izvršenje nespornih zahtjeva 34

30
Austria (1. 9. 1996), Belgija (1. 10. 1997.), Danska (1. 3. 1996.), Finska (1.7.1993.), Francuska (1.1.1992.),
Njemačka (1. 3.1995.), Grčka (1.9.1997.), Irska (1.12.1993.), Italia (1.12.1992.), Luxemburg (1.2.1992.),
Nizozemska (1.1.1992.), Portugal (1.7.1992.), Španjolska (1.11.1994.), Švedska (1.1.1993.), Velika britanija
uključivši Gibraltar (1.5.1992.)
31
Službeni list EZ, 2001., L 12. str. 1., Uredba je stupila na snagu 1. ožujka 2002. godine
32
Službeni list EZ, 2000., L 160, str. 19.,Uredba je stupila na snagu 1. ožujka 2001. godine
33
Službeni list EZ 2000. L 160., str. 37., Uredba je stupila na snagu 31. svibnja 2001. godine
 11

- Uredba Vijeća (EZ) broj 1206/2001 o suradnji između sudova država članica u
izvođenju dokaza u građanskim i trgovačkim predmetima od 28. svibnja 2001. godine 35.

Uredba (EZ) broj 44/2001 predstavlja reformiranu Bruxellesku i Lugansku

konvenciju. Pretpostavke za uređivanje sudskog procesnog prava sekundarnim pravom
EZ nastupile su uspostavom takozvanog trećeg stupa Europske unije 36, odnosno
kasnijim prenošenjem materije sudske suradnje u građanskim predmetima u područje
slobode kretanja osoba37. Uredba se primjenjuje u svim zemljama EZ osim u Kraljevini
Danskoj u kojoj je u odnosu na zemlje EU na snazi Paralelni sporazum.

Primjena Uredbe, „paralelnog sporazuma“ s Danskom i Luganske konvencije ne

utječu na primjenu konvencija međunarodnog građanskog procesnog prava u posebnim
pravnim područjima, jer posebne konvencije imaju prednost u primjeni.

Ako je na primjer međunarodna nadležnost za ugovor o prijevozu stvari cestom

uređena CMR konvencijom, ta konvencija će se primijeniti prije Uredbe i prije Luganske
konvencije. Ako se radi o ugovoru o prijevozu na relaciji između dvije države između
kojih postoji dvostrani međunarodni ugovor o prijevozu stvari cestom, primijenit će se
dvostrani ugovor.

4. MEĐUNARODNA SUDSKA NADLEŽNOST PO UREDBI 44/2001

Međunarodna sudska nadležnost za sporove može se po Uredbi 44/2001

zasnovati po više osnova. Generalno se pravila o nadležnosti po Uredbi mogu podijeliti
na direktna i indirektna, a direktna na pravila opće i posebne nadležnosti te isključive i
izberive nadležnosti.

Polje primjene Uredbe određeno je u čl. 1.:

- Uredba se primjenjuje u građanskim i trgovačkim predmetima, bez obzira na
prirodu i vrstu suda.
- Ona se ne odnosi posebno na porezne, carinske i upravne predmete.
- Uredba se ne primjenjuje na:
a) osobna pitanja i pravnu sposobnost fizičkih osoba, vlasnička prava iz bračnih
odnosa, oporuke i nasljeđivanje;
b) stečajeve, prinudne nagodbe i slične postupke;
c) socijalno osiguranje;
d) arbitražu.

4.1. Opća međunarodna sudska nadležnost

Opća međunarodna sudska nadležnost je nadležnost za sve vrste sporova protiv

određenog tuženika bez obzira na vrstu spora i bez obzira na pravnu i činjeničnu
34
Službeni list EZ 2004. L. 143. str. 15., Uredba je stupila na snagu 21. siječnja 2004. godine a primjenjuje se od 21.
listopada 2005.
35
Službeni list EZ, 2000., L 160, str. 37, Uredba je stupila na snagu 1. srpnja 2001. godine
36
Ugovor iz Maastrichta
37
Ugovor iz Amsterdama
 12

povezanost predmeta spora s tom državom 38. Najčešće se međunarodna sudbenost

zasniva u državi tuženikovog prebivališta (za fizičke osobe) i sjedišta (za pravne osobe)
pa je tuženikovo prebivalište „poveznica“ sudbenosti. Prebivalište tuženika je u
sekundarnom pravu EZ poveznica za opću međunarodnu nadležnosti. Prema čl. 2. st.
1. Uredbe, uz rezervu za slučaj isključive i izberive nadležnosti, osobe s prebivalištem u
jednoj od država članica utužuju se, bez obzira na njihovo državljanstvo, pred sudom te
države. Ova odredba odnosi se ne samo na državljane država članica EU nego i na
državljane trećih zemalja s prebivalištem u kojoj od zemalja država članica.

Pitanje što se smatra prebivalištem neke osobe Uredba ne uređuje samostalno,

nego upućuje na primjenu unutarnjeg prava svake države članice 39. To u praksi znači da
će sud kojemu je podnesena tužba po pravilima svog javnog prava ocijeniti da li tuženik
ima prebivalište na području države suda. Ako stranka nema prebivalište u državi članici
pred čijim sudovima je pokrenut postupak, tada sud,ako odlučuje o tome da li stranka
ima prebivalište u kojoj drugoj državi članici, primjenjuje pravo te države.

S obzirom na to da pitanje nadležnosti u pravima zemalja članica EU može biti

različito uređeno, može doći do pozitivnog i negativnog sukoba nadležnosti. Dok je
pozitivni sukob nadležnosti u Uredbi riješen pravilima o litispendenciji 40 i u praksi ne bi
trebao stvarati probleme, negativni sukob nadležnosti izaziva više dvojbi. Kada ni jedan
sud države članice EU nije nadležan po prebivalištu kao „poveznici“,moguća poveznica
je boravište, ali se isti problem može pojaviti i u tom slučaju jer se i pitanje boravišta
ravna prema nacionalnim pravima država članica. Druga mogućnost je uspostava
nadležnosti polaznog suda (onoga kojemu je prvom podnesena tužba) za slučaj da za
suđenje ne bi bio nadležan ni jedan drugi sud države članice po kriterijima nacionalnog
prava za prebivalište kao poveznicu (renvoa). Nedostatak ovog pristupa sastoji se u
tome što bi polazni sud, nakon što nađe da tuženik nema prebivalište u državi tog suda,
morao ispitati odredbe materijalnog prava svih država članica i tek ako nađe da tuženik
nema prebivalište u kojoj državi članici po nacionalnom pravu svih država članica,
morao bi prihvatiti svoju međunarodnu nadležnost. Pri tom valja imati u vidu da sud
države članice kojemu je podnesena tužba pazi po službenoj dužnosti na svoju
jurisdikciju.

Uredba ne određuje izričito koji sud je općemjesno nadležan za pravne osobe, ali
određuje što se smatra prebivalištem (nastanom) pravne osobe. Smatra se da
trgovačka društva i druge pravne osobe imaju prebivalište u mjestu u kojemu imaju
statutarno sjedište, ili glavnu upravu ili glavno poslovno sjedište 41. Što se tiče
Ujedinjenog Kraljevstva i Irske, koji u ovom pogledu imaju poseban položaj, statutarno
sjedište znači registrirani ured ili, ako takav ne postoji, mjesto osnivanja, ili, ako takvo
mjesto nigdje ne postoji, mjesto po čijem je pravu osnovano. Za određivanje da li trust
ima prebivalište u zemlji članici pred čijim je sudovima pokrenut postupak, sud
primjenjuje pravila svog međunarodnog privatnog prava 42.

38
Ibid str. 5
39
Čl. 59. Uredbe: Za odlučivanje o tome da li neka stranka ima prebivalište na području države članice pred čijim
sudovima je pokrenut postupak, sud primjenjuje svoje unutrašnje pravo.
40
Čl. 27-30 Uredbe
41
Čl. 60. Uredbe
42
Mjerodavna odredba hrvatskog prava o nastanu pravne osobe glasi: Čl. 17, ZRSZ: Pripadnost pravne osobe
određuje se po pravu države po kojem je ona osnovana. Ako pravna osoba ima stvarno sjedište u drugoj državi, a ne
u onoj u kojoj je osnovana i po pravu te države ima njezinu pripadnost, smatrat će se pravnom osobom te države.
 13

Što se tiče trenutka koji je mjerodavan za ispitivanje sudbenosti postoje dva

pristupa: prema jednom je mjerodavan trenutak podnošenja tužbe sudu, a po drugom
trenutak litispendencije. Uredba je propisala da je mjerodavan trenutak podnošenja
tužbe sudu. To znači da eventualne naknadne izmjene polaznog mjerodavnog
materijalnog prava o prebivalištu tuženika ili promjena prebivališta tuženika i time
potpadanje tuženika pod druga pravila o prebivalištu nisu odlučne jer dolazi do
ustaljenja sudbenosti.

4.2. Posebne nadležnosti

Pravila Uredbe o posebnoj međunarodnoj nadležnosti određuju zasnivanje

nadležnosti za tuženika koji ima prebivalište u kojoj od zemalja članica EU. Pravila
propisuju zasnivanje posebne nadležnosti u korist suda druge države članice, a ne one
u kojoj tuženik ima prebivalište. Ako tuženik nema prebivalište u kojoj državi članici, sud
kojemu je tužba podnesena odlučit će o svojoj nadležnosti primjenom unutarnjih pravila
međunarodnog procesnog prava43.

Uredba propisuje pravila posebnih nadležnosti prema mjestu izvršenja ugovora

(čl. 5. st. 1.), u predmetima uzdržavanja (čl. 5. st. 2.), u predmetima izvanugovorne
odgovornosti za naknadu štete (čl. 5. st. 3.), nadležnost za adhezijske postupke (čl. 5.
st. 4.), nadležnost za podružnice (čl. 5. st. 5.) i nadležnost po uskoj povezanosti
tužbenih zahtjeva (čl. 6.). Uredba sadrži i posebna pravila o nadležnosti u predmetu
osiguranja (čl. 8. do 14.), u predmetu potrošačkih ugovora (čl. 15.-17.) i u pojedinačnim
ugovorima o radu (čl. 18.-21.). U nastavku će biti riječi o posebnoj nadležnosti prema
mjestu izvršenja ugovora i u predmetima izvanugovorne odgovornosti za naknadu štete.

4.2.1. Nadležnost za ugovorne sporove prema mjestu ispunjenja ugovora

Posebna nadležnost prema mjestu ispunjenja ugovora uređena je na isti način

Bruxelleskom i Luganskom konvencijom koje propisuju da u ugovornim sporovima
osoba s prebivalištem u državi članici može biti tužena u drugoj državi ugovornici, u
sudu mjesta gdje je obveza o kojoj je riječ ispunjena ili gdje je trebala biti ispunjena 44.

Uredba 44/2001 propisuje posebnu nadležnost prema mjestu ispunjenja ugovora

na slijedeći način:

Osoba s prebivalištem u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici:
- ako je predmet postupka ugovor ili zahtjevi iz ugovora, pred sudom mjesta gdje
je obveza izvršena ili treba biti izvršena,
- za svrhe navedene odredbe, ako drugačije nije ugovoreno, mjesto je izvršenja
obveze:
- u slučaju prodaje robe, mjesto u državi članici, u kojem je po ugovoru roba
isporučena ili treba biti isporučena,
- u slučaju pružanja usluga, mjesto u državi članici, u kojemu je po ugovoru
usluga izvršena ili treba biti izvršena.
43
U slučaju podnošenja tužbe sudu RH to bi bila pravila iz ZRSZ i ZPP
44
Članak 5. st. 1. reč. 1. Bruxelleske i Luganske konvencije
 14

U svim slučajevima koji se ne mogu podvesti pod pravilo b) primjenjuje se pravilo

a).45

Propisivanje posebne nadležnosti prema mjestu ispunjenja obveze opravdava se

prvenstveno time da između mjesta ispunjenja obveze i predmeta spora u velikom broju
slučajeva postoji uska činjenična veza koja omogućuje da se u tom mjestu postupak
provede brzo i ekonomično polazeći od pretpostavke da će se u mjestu ispunjenja
obveze najlakše moći utvrditi sporne činjenice, jer se u tom mjestu u pravilu nalazi
većina materijalnih dokaza i svjedoka 46. Često postoji i veza između mjesta ispunjenja
obveze i tužiteljevog zahtjeva. Pravilo se opravdava i uspostavom procesne ravnoteže
parničnih stranaka i davanja ustupka tužitelju u odnosu na opće pravilo koje preferira
interes tuženika odredivši opću međunarodnu nadležnost prema prebivalištu tuženika.

Što se smatra ugovornim sporom?

Prvo odlučno pitanje je polje primjene odredbe. Naime pojam ugovornog spora
različito se tumači u materijalnim pravima zemalja članica. Jedan te isti spor može se
prema kriterijima mjerodavnih nacionalnih prava svrstati u ugovorni, izvanugovorni ili
statusni spor. S obzirom na to da u europskom pravu nema izričite definicije pojma
ugovornog spora, pojavila se potreba tumačenja ovoga pojma od strane Europskog
suda. Sud je odstupio od uobičajene metode po kojoj se pri tumačenju pojma
ugovornog spora treba poći od prava države članice mjerodavnog za glavni odnos, jer
zbog nepomirljivih razlika nije na taj način mogao doći do zadovoljavajućeg rezultata, i
priklonio se metodi autonomnog tumačenja pojma ugovora kao što je to učinjeno i u
tumačenju niza drugih spornih i različito tumačenih pojmova. Ovo autonomno
tumačenje služi isključivo u svrhu određivanja međunarodne nadležnosti. Može se
dogoditi da nacionalni sud, nakon što odluči o svojoj jurisdikciji primjenom europske
formule pojma ugovornog spora, u rješenju spora nađe da se po mjerodavnom
nacionalnom pravu ne radi o ugovoru i spor meritorno riješi prema kojim drugim
pravilima, a ne onima za ugovore. Time se ne dira u njegovu međunarodnu nadležnost
na temelju ugovorne međunarodne poveznice.

Odgovarajući na pitanja nacionalnih sudova radi tumačenja prava EU, odnosno

konkretno čl. 1. i čl. 5. Bruxelleske i Luganske konvencije te čl. 1. i čl. 5. Uredbe,
Europski sud je dao nekoliko definicija što se smatra, odnosno ne smatra ugovornim
sporom. Sve definicije i tumačenja Europskog suda koja je dao u tumačenju Bruxelleske
konvencije obvezno se primjenjuju u tumačenju Uredbe 44/2001, koja je unutar EU
zamijenila Konvenciju:
- pojam građanskog i trgovačkog predmeta iz čl. 1. Konvencije ne treba tumačiti
prema pravima pojedinih država članica, već uzimajući u obzir, prvo; svrhu i sistematiku
konvencije i, drugo; opća načela koja slijede iz ukupnosti nacionalnih pravnih sustava.
Prema tumačenju suda Bruxelleska konvencija ne može se primjenjivati na presude
donesene u postupcima između neke javne vlasti i osoba privatnog prava, ako javna

45
Čl. 5. st. 1. točka 1. Uredbe
46
Citirano prema dc. dr. sci Babić; Davor,Međunarodna nadležnost za ugovorne sporove u europskom, hrvatskom i
američkom pravu, Pravni fakultet Zagreb 2005., str. 34, prema Izvještaju M. Jenarda i M. Mollera, Sl. list EZ 1990
C 189
 15

vlast djeluje u tom postupku izvršavajući javne ovlasti. Takav spor se ne može podvesti
pod građanski ili trgovački spor47,
- sporovi o novčanom zahtjevu udruge prema svom članu treba u smislu čl. 5.
Konvencije tumačiti kao ugovorne, što je sud formulirao u predmetu Peters 48. Ovo zato
što se prema sadržaju i tumačenju nacionalnih prava država ugovornica smatra da
zasnivanjem članstva u udruzi nastaje ugovorni odnos između udruge i člana. Svi
sporovi do kojih dođe tijekom ispunjenja ugovora trebali bi se riješiti pred istim sudom
neovisno o prebivalištu člana udruge. Obveze člana udruge koje proizlaze iz članstva
ispunjavaju se u istom mjestu, sjedištu udruge, taj sud najbolje može razumjeti
osnivačke dokumente, pravilnike i odluke udruge kao i okolnosti u kojima je došlo do
spora. Pri tom nije odlučno da li je obveza o kojoj je riječ proizlazi iz samog učlanjivanja
u udrugu ili iz odluke kojega tijela udruge.
- ugovorna kvalifikacija zahtjeva za isplatu na temelju članstva u udruzi
primjenjuje se i na članstvo u trgovačkim društvima. U predmetu Powell Duffryn 49 sud je
našao da se za potrebe primjene Bruxelleske konvencije statut trgovačkog društva
treba smatrati ugovorom koji obuhvaća uzajamne odnose između članova društva kao i
na odnose između članova društva i društva. Veze koje postoje između članova društva
usporedive su s vezama između stranaka ugovora. Osnivanje trgovačkog društva izraz
je zajedništva interesa članova društva u ostvarivanju zajedničkog cilja. U svrhu
ostvarivanja tog cilja svaki član društva ima prema drugim članovima i prema društvu
obveze naznačene u statutu društva koji u smislu Bruxelleske konvencije treba biti
shvaćen kao ugovor.
- spor o odgovornosti proizvođača za štetu sud je kvalificirao u predmetu
Handte50. Prema stajalištu suda ako kupac koji je robu stekao posredstvom prodavatelja
podnosi tužbu protiv proizvođača radi naknade štete zbog materijalnih nedostatka robe,
tada ne postoji ugovorni odnos između kupca i proizvođača, jer proizvođač prema
kupcu nije preuzeo nikakvu ugovornu obvezu. Osim toga, osobito u slučaju kad postoji
međunarodni lanac ugovora, obveze stranaka mogu se razlikovati od jednog ugovora
do drugoga, tako da prava koja kupac ima prema svom prodavatelju neće nužno biti ista
kao i ona koja je proizvođač prihvatio u svom ugovornom odnosu prema prvom kupcu.
Drugačije tumačenje bi bilo suprotno načelu pravne sigurnosti jer proizvođač ne bi
mogao razumno predvidjeti gdje bi mogao biti tužen. Ni u većini država ugovornica
konvencije i članica EU takva se odgovornost ne smatra ugovornom odgovornošću.
Zato se međunarodna sudska nadležnost u sporu između proizvođača i kupca koji nije
prvi kupac ravna prema pravilima za nadležnost u izvanugovornim stvarima. U postupku
se nije postavilo pitanje međunarodne nadležnosti za sporove o odgovornosti za štetu
između proizvođača i prvog kupca no u tom slučaju se radi o čistom ugovornom
odnosu.
- u predmetu Arcado51 sud se izjasnio o posebnoj nadležnosti za sporove o
naknadi štete zbog raskida ugovora. Zahtjev za isplatu ugovorene naknade i naknadu
štete zbog raskida ugovora sud je za potrebe primjene konvencije kvalificirao u
konkretnom predmetu koji se pred njim pojavio kao ugovorni spor. Arcado je sklopio
ugovor s trgovačkim društvom Haviland prema kojem je bio imenovan zastupnikom
društva za Belgiju i Luxemburg. Nakon što je društvo raskinulo ugovor Arcado je podnio
tužbu sudu u Belgiji zahtijevajući isplatu neisplaćenih nagrada i naknadu štete zbog

47
C-29/76, LTU Lufttransportunternehmen GmbH & Co. KG v Eurokontrol (1976) ECR 1541,1976.
48
C-34/82,Martin Peters Bauunternehmung GmbH v Zuid Nederlandse Aannemers Vereinigung (1983) ECR 987,
1983.
49
C-214/89, Powel Duffryn plc v Wolfgang Petereit (1992) ECR I-1745, 1991.
50
C.26/91, Jakob Handte & Co GmbH v Traitements Mecano-chimiques des Surfaces SA (1992) ECR I-3967, 1992
51
C-9/87, SPRL Arcado v SA Haviland (1988) ECR 1539, 1988
 16

raskida ugovora. Sud je našao da je obveza isplate nagrade bila predviđena ugovorom,
a zahtjev za naknadu štete temelji se na povredi ugovorne obveze od strane tuženika.
Sud se pozvao i na čl. 15. i 17. Direktive Vijeća broj 86/653 od 18, prosinca 1986.
godine o usklađivanju prava država članica o samostalnim trgovačkim agentima iz koje
proizlazi da se zahtjev za naknadu štete zbog raskida ugovora smatra ugovornim
zahtjevom.
- međunarodna nadležnost za sporove iz predugovorne odgovornosti testirana je
u predmetu Tacconi52. Sud je u tom predmetu dao tumačenje da se predugovorna
odgovornost ima tumačiti u smislu čl. 5. Konvencije kao zahtjev iz izvanugovorne
odgovornosti. Ovo zato što sud u pogledu pojma „ spor iz izvanugovorne odgovornosti
za štetu, delikt i kvazidelikt“ u smislu čl. 5. st. 3. konvencije utvrđuje da taj pojam
obuhvaća sve zahtjeve kolji se temelje na nekoj obvezi tuženika a koje nisu ugovorni u
smislu odredbe čl. 5. st. 1. konvencije“. Pojam „ugovorni spor“ ne obuhvaća situacije u
kojima nema slobodno preuzete obveze jedne stranke prema drugoj. Obveza naknade
štete uzrokovane neosnovanim prekidom pregovora može se temeljiti samo na povredi
zakonskih pravila, osobito pravila koja zahtijevaju da stranke tijekom sklapanja ugovora
djeluju u dobroj vjeri u pregovorima. Zato spor o pregovorima u okolnostima slučaja
kakav je bio Tacconi ne može biti ugovorni spor.

Tumačenje koje je sud dao u predmetu Tacconi nije jednoznačno za sve buduće
predmete, nego samo na činjeničnu osnovu iz konkrentog predmeta. Prema mišljenju
neovisnog odvjetnika Geelgoeda koje je poslužio kao podloga za presudu u predmetu
Tacconi, u postupku pregovaranja pojavljuju se tri stadija: u prvom stadiju stranke mogu
prekinuti pregovore bez posljedica, u drugom se stvara određeno opravdano očekivanje
da će ugovor biti sklopljen pa odustankom od pregovaranja može nastati šteta,a
pregovarač ne može naglo prekinuti pregovore bez posljedica i u trećem je već
postignut sporazum o glavnim pitanima ugovora, a pregovara se o sporednim stvarima.
U prvom slučaju očito nema nikakve odgovornosti pregovarača, a u slučaju spora
predmet se tretira kao izvanugovorni. U drugom slučaju radi se o situaciji iz predmeta
Tacconi gdje je na prijedlog samostalnog odvjetnika sud kvalificirao spor kao
izvanugovorni. Nikakav ugovor nije nastao, ali se na temelju pregovora moglo
opravdano očekivati nastavak pregovora i sklapanje ugovora, a neopravdani odustanak
od pregovora je povreda načela savjesnosti i poštenja u pregovaranju. Kada je u pitanju
treća situacija, radi se o ugovornom odnosu u smislu zasnivanja međunarodne
sudbenosti po čl. 5. st. 1. Konvencije.
- kada je u sporu radi ispunjenja ugovorne obveze osporeno pitanje postojanja
ugovora, to još uvijek ne znači da se tužitelj ne može pozvati na nadležnost sudova
mjesta ispunjenja obveza u skladu s odredbom čl. 5. st. 1. konvencije. O tom pitanju
sud se izjasnio u predmetu Effer 53, iako nije dao izričito tumačenje što bi bilo ako se
utvrdi osnovanim prigovor tuženika da nema ugovora. Za potrebe zasnivanja
nadležnosti u sporu radi utvrđenja da ugovor ne postoji polazi se od pretpostavke da se
radi o ugovornom odnosu. Svako drugačije tumačenje dovelo bi do apsurdne situacije
da sud koji utvrdi da nema ugovora, a po međunarodnom pravu nije nadležan za
izvanugovoni odnos, mora utvrditi svoju nenadležnost umjesto da utvrdi nepostojanje
ugovora.

Što se smatra obvezom uz čije se mjesto ispunjenja vezuje međunarodna

nadležnost ?
52
C-334/00 Fonderie Officine Meccaniche Tacconi SpA v Heinrich Wagner Sinto Machinenfabrik GmbH (2002/
ECR I- 7357, 2002
53
C-38/81, Effer SpA v Hans Joachim Kantner (1982) ECR 825, 1982
 17

Ugovori su u pravilu dvostarnoobvezni, a samo iznimno jednostranoobvezni. Bili

oni dvostrano ili jednostrano obvezni, iz svakog ugovora najčešće nastaje više obveza
ugovornih strana. Na primjer kod ugovora o djelu nužno postoji barem obveza isplate
naknade i obveza izvršenja djela. Nekada se sve obveze ispunjavaju u istom mjestu pa
je onda to mjesto ispunjenja obveze u smislu Uredbe. Postavlja se pitanje koja će se
obveza uzeti kao odlučna za zasnivanje međunarodne sudske nadležnosti ako iz
ugovora proizlazi da je za stranke nastalo više obveza koje se po ugovoru ili po
mjerodavnom pravu ispunjavaju u različitim mjestima ili su već ispunjene u različitim
mjestima. Moguće je izabrati jedno od ovih mjesta:
-mjesto ispunjenja obveze koja je karakteristična za predmetni ugovor,
-mjesto ispunjenja obveze na kojoj tužitelj temelji tužbeni zahtjev ili,
-mjesto ispunjenja bilo koje od više ugovornih obveza koju jedna ugovorna strana
treba ispuniti drugoj54.

Ovo pitanje je uredba riješila različito ovisno o vrsti ugovora. Kada su u pitanju
ugovori o prodaji robe i pružanju usluga, za suđenje je nadležan sud mjesta ispunjenja
karakteristične obveze. Karakteristična obveza iz ugovora o prodaji je isporuka robe, a
kod ugovora o usluzi pružanje usluge. To znači da, ako se stranke nisu drugačije
sporazumjele, mjesto ispunjenja obveze je:
-ako se radi o prodaji robe, mjesto u državi članici gdje je, prema ugovoru, roba
isporučena ili je trebala biti isporučena,
-ako se radi o pružanju usluga, mjesto u državi članici gdje su, prema ugovoru,
usluge pružene ili su trebale biti pružene.

Za zasnivanje međunarodne nadležnosti u sporu iz ugovora o prodaji i ugovora o

usluzi nije dakle odlučno o kojoj se obvezi vodi konkretni spor, nego koja je obveza
karakteristična za ugovor iz kojega je nastao spor. Sud mjesta gdje se ispunjava
karakteristična obveza u pravilu je u najužoj činjeničnoj vezi s predmetom spora. Osim
toga izbjegava se mogućnost raspršivanja nadležnosti u korist sudova raznih zemalja
članica ovisno o svakoj pojedinačnoj obvezi o kojoj je riječ. Ujedno ovakvo rješenje čini
predvidivim pred kojim će se sudom raspravljati eventualni spor iz ugovora.

Pojam ugovora o prodaji robe odnosi se samo na robu i to u smislu robe kako je
definiran u europskom pravu a ne u nacionalnim pravima zemalja članica. Valja
razlikovati pojam robe u svakodnevnom životu, pojam robe u smislu predmeta u
slobodnom kretanju roba unutar EU i pojam robe u smislu ugovora o prodaji robe.

Pojam robe je u europskom pravu najčešće definiran za potrebe primjene

Ugovora o europskoj Uniji (sloboda kretanja roba). Roba se u tom smislu definira kao
proizvod mjerljiv u novcu i podoban biti predmetom komercijalne transakcije 55.
Istovremeno se u praksi Europskog suda širi sadržaj tog pojma za potrebe uspostave
načela slobode kretanja roba, pa se primjerice robom smatra i otpad koji se ne može
reciklirati, a u slučaju prijevoza takvog otpada ne može govoriti o komercijalnoj
vrijednosti, nego dapače takav otpad ima negativnu novčanu vrijednost, jer stvara
trošak u zbrinjavanju. Ima i drugih primjera koji dovode u pitanje opću definicije pojma
robe. Tako je na primjer u praksi Europskog suda prijenos električnih signala svrstan u
54
Dc. dr. sci Babić; Davor Adrian, Međunarodna nadležnost za ugovorne sporove u europskom, hrvatskom i
američkom pravu, Pravni fakultet Zagreb 2005., str. 61
55
Predmet Europskog suda Walonia waste - Case C-2/90 Kommission v Belgium (1992) ECR I-4431
 18

pružanje usluga, dok je elektricitet koji se prenosi električnim nosačima svrstan u robu.
Pojam robe ponekad je teško razgraničiti i od pojma kapitala. Novac se ne smatra
robom nego kapitalom u smislu definicije Europskog suda, pa se primjerice kovanice
novca u opticaju smatraju se primjerice kapitalom a ne robom. S druge strane na
temelju odluke Europskog suda britanske srebrne kovanice od pola krune, koje doduše
nisu legalno sredstvo plaćanja, ali se u The Bank of England mogu zamijeniti za
aktualne valute, svrstane u robu. Prodajom robe ne smatra u europskom pravu se niti
prodaja vrijednosnica i prava.

Definiciju samog ugovora o prodaji robe, a u svrhu primjene odredbe čl. 5. st. 1.
Uredbe o nadležnosti, daje Bečka konvencija o ugovorima o međunarodnoj prodaji
robe. U smislu Bečke konvencije ugovorom o prodaji smatra se svaki ugovor koji
obvezuje prodavatelja na isporuku robe i prijenos vlasništva na robi, a kupca na
preuzimanje robe i isplatu cijene.

Ni pojam ugovora o pružanju usluga nije sasvim jednoznačan u pravima zemalja

članica EU. Što se tiče prava EU opće prihvaćeno pravilo nalaže da se pojam ugovora o
pružanju usluga tumači široko, s ciljem što šire primjene odredbe o slobodi pružanja
usluga zagarantirane osnivačkim ugovorima. Uobičajeno se ugovorima o pružanju
usluga smatraju ugovor o djelu, ugovori s osobama koje se bave slobodnim
zanimanjima, ugovor o prijevozu, špediciji, agencijskim uslugama, ugovor o uslugama
multimodalnih operatera, te o posredovanju prilikom financijskih i robnih transakcija.

Za sve ostale ugovore vrijedi opće pravilo po kojemu se mjestom ispunjenja

obveze za potrebe primjene odredbe čl. 5. st. 1. Uredbe smatra mjesto ispunjenja one
obveze na kojoj se zasniva tužbeni zahtjev 56. Ako je primjerice podnesena tužba za
isplatu ugovorene novčane svote mjesto ispunjenja obveze je ono mjesto gdje se po
ugovoru treba ispuniti ili gdje je ispunjena baš ta konkretna obveza koja je predmet
spora. Nedostatak ovoga propisa je u tome što zasnivanje nadležnosti često nije
usmjereno na mjesto s kojim je predmet spora činjenično povezan. Postavlja se i pitanje
primarnih i sekundarnih obveza iz spora, što može otežati tumačenje odredbe.

Važno pitanje u primjeni odredbe čl. 5. st. 1. Uredbe jeste koje će materijalno
pravo primijeniti sud koji odlučuje o svojoj međunarodnoj nadležnosti da bi utvrdio koje
se mjesto smatra mjestom ispunjenja konkretne obveze po mjerodavnom pravu.
Moguće su teoretski barem tri metode kojima bi se moglo riješiti ovo pitanje 57:
primjenom materijalnog prava države suda kojemu je podnesena tužba (lex fori),
primjenom materijalnog prava mjerodavnog za obvezu (lex causae) i primjenom
autonomnog tumačenja pojma mjesta ispunjenja obveze. Već na prvi pogled otpada
prva varijanta jer bi bilo toliko tumačenja koliko ima država članica. Ostaju dvije moguće
prihvatljive varijante. Kako se Uredba ima tumačiti na način na koji je Europski sud
tumačio odredbe Bruxelleske konvencije, a u tumačenju Konvencije se sud izjasnio što
se smatra mjestom ispunjenja obveze, u nastavku će biti izneseno obvezatno
tumačenje tog pojma koje je dao sud. Osnovno polazište u tumačenjima je da se
mjestom ispunjenja ugovorne obveze smatra ono na koje upućuje mjerodavno
materijalno pravo (lex causae) ako o tom nema sporazuma između ugovornih strana,
osim u slučaju iz čl. 5. st. 1. podstavak a Uredbe.

56
C-14/76 Etablissements A. DE Blos,SPRL v Societe en comandite par actions Bouyer (1976) ECR 1497,1976 g.
57
Dc. dr. sci Babić; Davor Adrian, Međunarodna nadležnost za ugovorne sporove u europskom, hrvatskom i
američkom pravu, Pravni fakultet Zagreb 2005., str 94
 19

Mjesto ispunjenja obveze protumačeno je prema mjerodavnom pravu u više

predmeta Europskog suda. Prvi od njih je predmet Tessili 58. Upitan od Njemačkog suda
kako se ima tumačiti pojam mjesta ispunjenja obveze sud je odgovorio da se radi o
pogodovanju tužitelju koji može podnijeti tužbu u mjestu ispunjenja obveze imajući u
vidu blisku vezu spora s tim mjestom. Nacionalni sud kojemu je podnesena tužba utvrdit
će primjenom kolizijskih pravila suda koje se mjerodavno pravo treba primijeniti u
rješenju spora te primjenom tog prava odrediti da li je mjesto ispunjenja obveze na
njegovom području.

Ovakvo tumačenje dovodi često od nelogičnosti, naročito kad se radi o sporu radi
ispunjenja novčanih obveza koje se po nekim mjerodavnim pravima ispunjavaju u
mjestu dužnik. U tom slučaju ne može se govoriti o najužoj vezi suda s predmetom
spora, niti u takvom slučaju pravilo radi u korist vjerovnika.

Ako je mjesto ispunjenja obveze unaprijed određeno ugovorom, tada je za

suđenje nadležan sud na čijem se području nalazi ugovorom određeno mjesto.
Sporazum o mjestu ispunjenja obveze ne treba u pogledu formalnosti vezati uz
sporazum o prorogaciji, pa se za ugovorno određenje mjesta ispunjenja obveze ne
traže posebne formalne pretpostavke. Iznimno kad se sporazumom se mjesto
ispunjenja obveze ne veže uz mjesto koje je u najbližoj vezi s ugovorom nego uz neko
treće mjesto, radi se apstraktnom ugovoru o mjestu ispunjenja. Takvo mjesto je
određeno očito samo radi zasnivanja nadležnosti suda određene zemlje. Kako se u
ovom slučaju radi o prikrivenom ugovoru o prorogaciji nadležnosti, a nadležnost se
može na temelju ugovora zasnovati samo ako su ispunjene formalne pretpostavke za
ugovorenu nadležnost, sud će apstraktnu odredbu o mjestu ispunjenja obveze uvažiti
za potrebe utvrđenja nadležnosti samo ako je ugovor o mjestu ispunjenja obveze
sačinjen u određenoj formi. U slučaju određivanja mjesta ispunjenja obveze radi
zasnivanja nadležnosti radi se o izberivoj prorogaciji, pa tužitelj bez obzira na ugovorom
određeno mjesto ispunjenja obveze može birati između suda općemjesne nadležnosti
prema prebivalištu tuženika i suda ugovorenog mjesta ispunjenja obveze.

Posebno je pitanje nadležnosti kad je obveza već ispunjena prije podnošenja

tužbe sudu u mjestu koje nije u ugovoru označeno kao mjesto ispunjenja obveze. Na
ovo pitanje treba odgovoriti primjenom materijalnog prava mjerodavnog za ugovor i
utvrditi da li se po tom pravu mjestom ispunjenja obveze smatra ono u kojemu je
obveza stvarno ispunjena, bez obzira što je obveza trebala biti ispunjena u drugom
mjestu obveze. Problem se pojavio i u slučaju kada postoji više mjesta ispunjenja
obveze, u pravilu u slučaju negativne obveze usmjerene na uzdržavanje od određenih
poslovnih aktivnosti (na primjer uzdržavanje od konkuriranja). I u tim slučajevima
Europski sud je uputio na primjenu materijalnog prava mjerodavnog za ugovor i uputio
nacionalni sud da utvrdi mjesto ispunjenja obveze vodeći računa o materijalnom pravu
koje vrijedi za ugovor.

Odredba o nadležnosti suda prema mjestu ispunjenja obveze trpi velike kritike
teoretičara i praktičara, prvenstveno zbog široke lepeze slučajeva privlačenja
međunarodne nadležnosti sudu tužitelja. Osim toga mjesto ispunjenja neke ugovorne
obveze često nije mjesto koje je u najužoj vezi s ugovorom, pa nema primjerene veze
predmeta spora s međunarodno nadležnim sudom. Naročiti problem u praksi
predstavljaju ugovori koji se izvršavaju na području velikog broja zemalja, pa se u
pogledu pojedinačnih obveza zasniva međunarodna nadležnost sudova različitih
58
C-12/76, Industrie Tessili Italiana Como v Dunlop AG (1976) ECR 1473, 1976 godina
 20

zemalja. To može dovesti do donošenja kontradiktornih presuda iz istog ugovora i

odbijanja priznanja učinka presude na području druge države članice EU. U tom smislu
se boljim pokazuje rješenje Uredbe o mjestu ispunjenja obveze iz ugovora o prodaji i
pružanju usluga koje veže nadležnost uz mjesto ispunjenja karakteristične činidbe.

4.2.2. Nadležnost u sporovima o izvanugovornoj odgovornosti i sličnim

predmetima

Osoba s prebivalištem u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici
ako se radi o predmetima izvanugovorne odgovornosti i sličnim predmetima, ili ako su
zahtjevi iz takvih radnji predmet postupka pred sudom gdje je štetna radnja učinjena ili
može biti učinjena (čl. 5. st. 3. Uredbe).

Prvo pitanje koje se postavlja je što se po Uredbi smatra predmetom

izvanugovorne odgovornosti, a što sličnim predmetima. Taj pojam u smislu čl. 5. st. 3.
Uredbe ne znači nadležnost za sve izvanugovorne obveze. Polazeći od sistematike
obveznih odnosa prema pravima zemalja članica EU, pojam izvanugovornih obveza
može imati različito značenje59 i obuhvaća pored obveze na naknadu štete i razne druge
obveze. Ovdje zakonodavac očito nije imao u vidu nikakve druge izvanugovorne obveze
osim onih koji se tiču počinjenja štete drugome bilo kažnjivim djelom ili kakvom
nekažnivom radnjom s građanskopravnim posljedicama. U tom pogledu polje primjene
odredbe o međunarodnoj nadležnosti na temelju izvanugovorne odgovornosti podudara
se s pravnim shvaćanjem izvanugovorne odgovornosti u hrvatskom pravnom sustavu.
Kada se naime određuje polje primjene ovog pravnog pravila, ne smije se širiti pojam
izuzetka na štetu općeg pravila o nadležnosti prema prebivalištu tuženika.

Europski sud je doduše u jednom od svojih predmeta, određujući polje primjene

odredbe o međunarodnoj nadležnosti za ugovorne sporove vrlo široko protumačio
pojam izvanugovornih obveza navodeći: „spor iz izvanugovorne odgovornosti za štetu,
delikt i kvazidelikt u smislu čl. 5. st. 3. konvencije utvrđuje da taj pojam obuhvaća sve
zahtjeve kolji se temelje na nekoj obvezi tuženika a koje nisu ugovorni u smislu odredbe
čl. 5. st. 1. konvencije60.“

S druge strane u predmetu Kalfelis61 te u kasnijem predmetu Blijedenstein62 sud

polazi od generalnog principa u sustavu Bruxellske konvencije da je za suđenje u
pravilu nadležan sud na području zemlje ugovornice u kojoj tuženik ima prebivalište.
Pravila o nadležnosti koja derogiraju opći princip ne smiju se interpretirati izvan onih
slučajeva koji su izričito navedeni u Konvencji. U tom svjetlu sud je odbio okarakterizirati
izvanugovornom obvezu iz predmeta u kojemu javno tijelo regresnim zahtjevom
potražuje vraćanje iznosa koji je isplaćen na temelju javnog prava kao potpora za
edukaciju u situaciji kad je javno tijelo subrogacijom ušlo u prava vjerovnika uzdržavanja

59
Prema Zakonu o obveznim odnosima RH,„Narodne Novine“ broj 35/05 pod izvanugovorne obveze svrstane su
obveze iz: javnog obećanja nagrade, poslovodstva bez naloga, prouzročenja štete, stjecaja bez osnove i vrijednosnih
papira.
60
C-334/00 Fonderie Officine Meccaniche Tacconi SpA v Heinrich Wagner Sinto Machinenfabrik GmbH (2002/
ECR I- 7357, 2002
61
C-189/87, Athanasios Kalferis i drugi (1988) ECR 5565
62
C-433/01, Freistaat i Jan Blijdenstein (2004) ECR I-0000
 21

prema dužniku. Da je sud smatrao da sve izvanugovorne obveze ulaze u polje primjene
čl. 5. st. 3. Uredbe, u ovom slučaju bi odlučio u korist suda posebne nadležnosti.

Pravilo izneseno u navedenim predmetima potvrđeno je u kasnijem predmetu

Kronhofer63 u kojemu sud nastavlja tvrdnju da je pravilo iz čl. 5. st. 3. Konvencije (a
sada Uredbe) temeljeno na posebno bliskoj vezi između predmeta i suda koji je različit
od onoga koji bi bio nadležan suditi po prebivalištu tuženika, a kad takve veze nema nije
moguća primjena čl. 5. st. 3. Konvencije.

Na tragu pravila o uskom tumačenju odredbe čl. 5. st. 3. Konvencije sud je u

nekim predmetima uspostavio pobliže kriterije tumačenja odredbe:
- u predmetu Kronhofer tužitelj koji ima prebivalište u Austriji podnio je tužbu sudu
u Austriji radi naknade štete protiv četiri fizičke osobe s prebivalištem u Njemačkoj koji
su obavljali poslove kao direktori ili investicijski konzultanti u trgovačkom društvu
Protectas Vermogensverwaltungs GmbH sa sjedištem u Njemačkoj. Tužbom potražuje
naknadu štete zbog financijskog gubitka koji je nastao u njegovoj imovini kao rezultat
tuženikovih loših vođenja povjerenih im poslova. Sud u Austriji postavio je pitanje da li
se odredba „mjesto gdje je nastupila štetna posljedica“ može tumačiti na način da je
štetna posljedica nastupila u imovini tužitelja u Austriji, jer je rezultat štetne radnje
pretrpljen u Austriji. Europski sud je našao da mjesto gdje se nalazi imovina tužitelja,u
ovom slučaju mjesto njegovog prebivališta, nema nikakve veze s predmetom spora.
Zato se odredba o nadležnosti prema mjestu gdje je nastupila štetna posljedica ne
može tumačiti na način da se takvim mjestom smatra mjesto prebivališta tužitelja ili
mjesto gdje je grupirana njegova imovina 64,
- odredbu po kojoj je pored suda opće mjesne nadležnosti za suđenje nadležan i
sud gdje je učinjena štetna radnja, Europski sud je protumačio na način da je nadležan i
sud gdje je štetna radnja mogla biti učinjena. U predmetu Henkel 65 sud je naveo da se
pravila konvencije odnose na građanske i trgovačke predmete. Preventivne tužbe
podnesene od strane organizacija za zaštitu potrošača u svhu preveniranja korištenja
termina u ugovoru koja mogu biti nefer prema potrošačima spadaju u materiju koja se
odnosi na odgovornost za štetu, delikte i kvazidelikte u svrhu primjene odredbe čl. 5. st.
3. Konvencije. Drugim riječima sud je interpretacijom proširio primjenu odredbe na način
da je pored suda prema mjestu prebivališta tuženika nadležan i sud gdje bi za tužitelja
mogla nastati šteta,
- u predmetu Spliethoff“s66 devet osiguravateljskih društava i jedan glavni
osiguratelj, kompanija Reunion europenne SA (dalje „osiguratelj“), koji su subrogacijom
stupili u prava kompanije Brambi Fruits čije je upisano sjedište u Francuskoj, podnijeli
su tužbu sudu u Francuskoj protiv kompanije Spliethoff“s Bevrachtingskamtoor BV čije
je registrirano sjedište u Nizozemskoj i brodara broda Alblagsgracht Voo2 s
prebivalištem u Nizozemskoj na temelju štete na teretu od 5.199 paketa krušaka
predanih Brambiu. Brodar je predstavljao vlasnike broda i čartera u glavnom postupku
pred sudom u Francuskoj. U prijevozu je sudjelovao tuženik koji nije izdavatelj teretnice.
Tuženik je osporio pravo osiguratelja da se koristi odredbom čl. 5. st. 3. Konvencije radi
uspostave nadležnosti suda u Francuskoj. Sud je našao da predmet ne spada u
ugovorne sporove. Tužba kojom primatelj robe potražuje naknadu štete zbog oštećenja

63
C-168/02, Rudolf Kronhofer i Mariane Moller
64
Napominje se da je odredba čl. 5. st. 1. Uredbe uža od one iz konvencije, pa se po Uredbi ne može zasnovati
nadležnost prema mjestu gdje je nastupila štetna posljedica
65
C-167/00,Verein fur Konzumenteninformation i Karl Heinz Henkel ECR (2000) 1-08111/02
66
C-51/97, Reunion europenne SA and others v Spliethoff“s Bevrachtingskamtoor BV and the master of the vessel
Alblagsgracht Voo2, ECR I-06511 (1998)
 22

robe prevožene morem i kopnom od osobe koju smatra stvarnim prijevoznikom, a koja
nije izdala teretnicu nego je teretnica izdana po drugoj osobi, nije tužba iz ugovora u
smislu odredbe čl. 5. st. 1.Konvencije. Radi se o predmetu iz počinjenja štete, delikta i
quazi-delikta u smislu odredbe čl. 5. st. 3. Konvencije jer je njezin domet zasnivanje
međunarodne nadležnosti u svim predmetima u kojima se traži odluka o odgovornosti
tuženika. Analizirajući činjenični supstrat sud je našao da nema mjesta primjeni odredbe
čl. 5. st. 3. Konvencije radi uspostave nadležnosti suda u Francuskoj, jer niti se tamo
zbio štetni događaj niti je tamo nastupila štetna posljedica. Mjestom štetnog događaja u
ovom slučaju označeno je mjesto gdje je brodar prevozio robu. S druge strane mjesto u
kojemu je primatelj trebao preuzeti teret nije mjesto u kojemu je nastupila štetna
posljedica u smislu odredbe čl. 5. st. 3. Konvencije. Sud je ipak našao da je za suđenje
nadležan Francuski sud, ali po čl. 6. st. 1. Konvencije. Osoba s prebivalištem na
području države ugovornice može biti tužena pred sudom na čijem području ima
prebivalište jedan od tuženika, ako se više osoba zajedno tuži. U prijevozu robe je
sudjelovalo više prijevoznika, jedan od njih sa sjedištem u Sidneyu (Australia) za kojega
je po posebnoj Konvenciji bio nadležan sud u Francuskoj. Povezujući činjenično i
pravno predmete sud je primjenom čl. 6. st. 1. Konvencije utvrdio nadležnost
francuskog suda za sve povezane predmete.

4.3. Isključive nadležnosti

Neki predmeti spora su u tako uskoj vezi s državama članicama i njenim

interesima, ili imaju tako usku vezu s radom njenih organa i tijela, da je u tim stvarima
za državu neprihvatljivo da o njima odlučuje sud koje druge države. Takve povezanosti
rezultiraju propisivanjem isključive nadležnosti za suđenje u eventulanim sporovima.
Šest država članica EEZ propisale su temelje isključive međunarodne nadležnosti
sudova zajednice Bruxelleskom konvencijom čija pravila su pretočena u čl. 22. Uredbe
44/2001. Pravila o isključivoj nadležnosti primjenjuju se uobičajeno samo kad je ta
materija predmetom glavnog zahtjeva o kojemu sud odlučuje i otklanjaju svaku
mogućnost zasnivanja nadležnosti suda koje druge zemlje članice a ne onoga koji je
isključivo nadležan. Ova pravila vežu se uz predmet spora i neovisna su o nacionalnoj
pripadnosti stranaka u postupku i primjenjiva su ne samo na stranke s prebivalištem u
kojoj zemlji članici, nego i s prebivalištem u trećim zemljama.

4.3.1. Stvarna prava na nekretninama, najam i zakup

Bez obzira na prebivalište isključivo su nadležni za tužbe kojima su predmet

stvarna prava na nekretninama, kao i najam i zakup nekretnina, sudovi države članice
gdje leže nekretnine. Radi se o zahtjevima in rem, te najmu i zakupu, a za takve
zahtjeve je i u nacionalnim pravima zemalja članica i bilateralnim sporazumima
propisana isključiva nadležnost prema mjestu gdje leži nekretnina. Pravilo ima porijeklo
u Ugovoru između Njemačke i Francuske koji uređuje pitanja Saara, a prema kojemu
sud zemlje u kojoj leži nekretnina ima isključivu nadležnost u svim pitanjima koja se tiču
posjeda i vlasništva takve nekretnine i svih zahtjeva in rem u odnosu na tu nekretninu.
Pravila o isključivoj nadležnosti zabranjuju svakom sudu zemlje članice da utvrdi svoju
nadležnost u pogledu nekretnine koja leži na području druge zemlje članice. Ako bi se
sud zemlje članice oglušio o pravila o isključivoj nadležnosti, priznanje takve odluke u
drugoj zemlji članici u pravilu se odbija pozivom na javni poredak.

Međutim, za tužbe kojima je predmet najam ili zakup nekretnina što je sklopljen
za privremeno korištenje najviše za neprekinutih šest mjeseci, sudovi države članice u
 23

kojoj prebiva tuženik također su nadležni, ako je najmoprimac/zakupnik fizička osoba te

najmoprimac/zakupnik i najmodavac/zakupodavac prebivaju u istoj zemlji članici.

U praksi Europskog suda nije bilo ozbiljnijih dvojbi oko toga što se smatra tužbom
in rem u smislu zasnivanja nadležnosti u sporovima o nekretninama. Sud je doduše dao
usku koncepciju pojma spora in rem u primjeni ovoga pravila. Postupak se primjerice u
pogledu spora o pravu vlasništva mora ticati stvari in rem u punom smislu riječi,
provedivog u odnosu na sve. Čak i kada je predmet spora isprava o pravu vlasništva,
spor ne spada pod spor o nekretnini nego se radi o sporu in personam.

U predmetu Reichert67 po paulijanskoj tužbi banke kreditora radi poništaja

prijenosa prava vlasništva na francuskoj nekretnini sa oca (dužnika) na sina (treću
osobu) sud je našao da pojam tužba in rem ne obuhvaća sve tužbe o nekretninama,
nego samo one koje se tiču opsega, sadržaja, vlasništva i posjeda nekretnine ili
postojanja drugog prava in rem radi zaštite interesa nositelja prava. Za paulijansku
tužbu u ovom slučaju je ocijenjeno da se ne radi o tužbi in rem.

Određene dvojbe su se pojavile oko kvalifikacije predmeta spora kad je u pitanju

zakup.

U predmetu Sanders68 sud je utvrdio da predmet radi osporavanje ugovora o otvaranju

cvjećarnice spada izvan pravila o isključivoj nadležnosti u smislu pravila tadašnje
konvencije. Radi se u glavnini o predmetu koji se tiče pokretanja biznisa, a ne zakupa
nekretnine. Spor zakupodavca i zakupca koji obuhvaća pitanja o postojanju ili
interpretaciji zakupa, ili radi naknade štete što ju je počinio zakupac ne spada sam po
sebi u zakupne, ako se u njegovom rješenju ne primjenjuju specijalna kompleksna
pravila o zakupnim i najamnim odnosima

U predmetu Rosler69,u kontekstu ugovora o zakupu, sud je ustvrdio da je smisao

isključive nadležnosti u vezi sa zakupnim odnosima po tadašnjem čl. 16. Konvencije i
činjenici da su zakupi usko povezani s pravom o nekretninama, i s odredbama prisilnog
karaktera u pogledu njihovog korištenja. U interesu je države u kojoj leži nekretnina
osigurati propisane uvjete njihovog korištenja. Svi sporovi koji se tiču postojanja zakupa
ili tumačenja ugovorenih rokova, njegovog trajanja, predaje u posjed, naknade štete
koju je prouzročio zakupac, povrata rente, kao i incidentalnih zahtjeva u vezi s
korištenjem nekretnine (voda, struja, gas) spadaju u pojam zakupnih sporova u smislu
isključive nadležnosti za njihovo rješavanje po čl. 22. Konvencije.

4.3.2. Trgovačka društva i odluke njihovih tijela

Za tužbe kojima je predmet valjanost, ništavost ili prestanak trgovačkog društva

ili druge pravne osobe ili udruženja fizičkih ili pravnih osoba, ili valjanost odluka njihovih
tijela, isključivo su nadležni sudovi države članice na čijem području trgovačko društvo,
67
C-115/88 Mario P.A. Reichert and others v Dresdner Bank (1990) ECR I-27
68
C 73/77 Sanders v Van der Putte (1977) ECR 2382
69
241/83 Rosler (1985) ECR 99
 24

pravna osoba ili udruženje ima sjedište. Radi utvrđenja tog sjedišta sud primjenjuje
svoja pravila mjerodavnog privatnog prava (legis fori).

Zahtjevi pravne sigurnosti ne trpe moguće proturječne presude koje se tiču

postojanja društva, udruge ili druge pravom priznate asocijacije ili valjanosti odluka
njihovih organa. Očito je da je u najbližoj vezi s takvim predmetima sud na čijem se
području vodi registar takvog društva ili udruge. Pored toga pravna sigurnost i pravo
trećih na informacije o društvu najbolje se štite ako su svi sporovi oko postojanja
društva i sličnih pitanja koncentrirani u jednoj državi i podaci javno objavljeni u toj
državi.

Ove sporove valja razlikovati od sporova o novčanim zahtjevima između članova

društva i društva i o novčanom zahtjevu udruge prema svom članu koji se svrstavaju u
ugovorne sporove.

4.3.4. Sporovi o valjanosti upisa u javne registre

Bez obzira na prebivalište za tužbe kojima je predmet spora valjanost upisa u

javne registre, isključivo su nadležni sudovi države članice na čijem se području vode ti
registri.

Ovoj odredbi nije potreban nikakav komentar. Postupak upisa u javne registre
spada u javno pravo zemalja članica, a sve zemlje članice ovu kategoriju sporova
stavljaju u svoju isključivu nadležnost pravilima unutrašnjeg prava. Europski sud se nije
izjašnjavao o primjeni ove odredbi, jer je ona jasna i općeprihvaćena u svim zemljama
članicama.

4.3.5. Sporovi o valjanosti patenata, uzoraka, žigova i modela i sličnih prava

Za tužbe u kojima je predmet spora valjanost patenata, žigova, uzoraka i modela

ili sličnih prava koja treba položiti ili registrirati,isključivo su nadležni sudovi države
članice na čijem je području zatraženo ili izvršeno polaganje ili registriranje ili se smatra
da je izvršeno na osnovi instrumenata Zajednice ili međunarodnog ugovora.

Ne dirajući u nadležnost na osnovi Konvencije o davanju europskog patenta,

potpisane u Munchenu 1973. godine, sudovi svake države članice imaju isključivu
nadležnost, bez obzira na prebivalište stranaka, o tužbama koje se tiču registracije ili
valjanosti europskog patenta izdanog za tu državu.

Ostali sporovi koji se tiču patenata, uključivši i one koji se tiču povrede patenata,
ne spadaju u isključivu nadležnost države registracije patenta. Nadležnost za takve
sporove se utvrđuje po generalnim pravilima o nadležnosti (opća i posebna nadležnost).

Ova odredba je propisana u ranijoj Konvenciji temeljeći se na patentnom pravu

zemalja članica EEZ. Europski sud je raniji čl. 16. Konvencije, a sadašnji čl. 22. Uredbe
u pogledu nadležnosti za patente protumačio prilično ekstenzivno. Ocijenio je da se
pravila dana u Konvenciji tiču svih postupaka koji se tiču registracije ili valjanosti
 25

patenata, neovisno radi li se o postupku po tužbi li po žalbi. Sud je među ostalim iznosio
i tumačenje da su sudovi zemlje registracije patenta isključivo nadležni za valjanost
patenta kao i u sporovima gdje je valjanost patenta upitna u sporu radi povrede patenta.
Ipak se konačno ujednačilo stajalište da se nadležnost za sporove o povredi patenata
ravna prema generalnim pravilima Uredbe, a ne pravilima o isključivoj nadležnosti.

4.3.6. Sporovi u vezi s prisilnim ovrhama

Za tužbe vezane uz prisilno izvršenje odluka isključivo su nadležni sudovi države

članice na čijem se području treba provesti ovrha.

Koje su tužbe vezane uz ovrhu prosuđuje se po procesnom pravu suda na čijem

području treba provesti ovrha (legis fori). Po nacionalnim pravima zemalja članica u ovu
kategoriju uglavnom spadaju tužbe radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Radi se o
parnicama koje su u velikoj mjeri vezane na ovršni postupak i čiji ishod se izravno
reflektira na taj postupak. Zemlje članice nisu bile spremne povjeriti ispitivanje valjanosti
provedbe ovrhe stranim sudovima između ostalog i zbog toga što ovrha uključuje
određene elemente prisile koja je uređena javnim pravom države članice.

5. PROROGACIJA NADLEŽNOSTI

Pravila o nadležnosti vrijede ako nema drugačijeg sporazuma stranaka, izuzev

pravila o isključivoj nadležnosti čiju primjenu nije moguće derogirati ugovorom.

Ako su se stranke, od kojih barem jedna ima prebivalište na području jedne

države članice (EU) sporazumjele da će sud ili sudovi jedne države članice biti nadležni
za rješavanje već nastalog spora ili budućeg spora koji će nastati iz određenog pravnog
odnosa, tada je taj sud ili ti sudovi nadležni. Ta nadležnost je isključiva, osim ako se
stranke nisu drugačije sporazumjele (čl. 23. Uredbe).

Sporazum o nadležnosti je zakonom uređen model podvrgavanja spora u

određenoj stvari onom sudu koji najbolje odgovara strankama. To je materijalnopravni
ugovor koji svoje stranke obvezuje u procesnom smislu. Da bi ugovor bio valjan mora
se odnositi na jedan ili više određenih pravnih odnosa (određena ili odrediva podloga,
određeni ugovor, događaj). Pravni odnos treba široko tumačiti, a iz jednog pravnog
odnosa može nastati više različitih sporova. Uredba uređuje ugovor o prorogaciji
nadležnosti samo u okviru svojega polja primjene, a to su građanski i trgovački predmeti
bez obzira na vrstu nacionalnog suda koji je nadležan. Da bi se ugovor o prorogaciji
mogao sklopiti nije nužno da već postoji spor iz takvog odnosa, ali mora postojati pravni
odnos na koji se veže sporazum o nadležnosti.

Ugovor o prorogaciji nadležnosti je formalni ugovor i za njegovu valjanost nije

dovoljno da su se stranke samo sporazumjele o predmetu ugovora nego to moraju
formulirati na način uređen Uredbom. Radi se o vrlo omekšanoj pisanoj formi.
Nadležnost se može zasnovati i prešutno. Ako je sud zemlje članice propustio u
određenom stadiju postupka nakon podnošenja tužbe ispitati svoju nadležnost, a
tuženik je propustio pravovremeno prigovoriti, sud koji inače nije nadležan suditi postaje
 26

nadležan. Do prešutne prorogacije može doći samo u slučaju ako za određenu pravnu
stvar nisu na temelju odredbe čl. 22. Uredbe za tu stvar isključivo nadležni sudovi koje
druge zemlje članice. To znači da se prešutnom prorogacijom, jednako kao i ugovorom
o prorogaciji, može zasnovati nadležnost u korist nenadležnog suda samo ako je koji
drugi sud nadležan po pravilima o općoj ili posebnim nadležnostima.

U ranoj fazi primjene Bruxelleske konvencije Europski sud je tumačio odredbu o

formi prorogacijskog ugovora vrlo striktno, insistirajući na pisanom ugovoru ili pisanom
dokazu o usmenom ugovoru. U predmetu Salotti 70 sud je dao tumačenje kada će se
smatrati da je sklopljen ugovor po čl. 17. Bruxelleske konvencije. Polazeći od toga da
ugovor isključuje primjenu pravila i opće i specijalne nadležnosti, sud nalazi da će sud
ugovorene nadležnosti imati na temelju prorogacijskopg ugovora isključivu nadležnost.
Zato on mora biti striktno određen i među strankama ne smije ostati dvojba o njegovom
sadržaju. Pravilo o formi ugovora mora biti doslovno protumačeno. Svrha propisane
forme je osigurati da je ugovor između stranaka zaista postignut. Slično stajalište sud je
zauzeo u predmetu Coreck71 gdje navodi da se pred sud pred kojim je podnesena tužba
postavlja zadatak utvrđenja postojanja prorogacijskog ugovora i da sud mora utvrditi da
li je ugovor o prorogaciji zaista postignut. I u nekim kasnijim predmetima sud je
insistirao na pisanoj formi ugovora ili pisanom dokazu o usmenom ugovoru.

U kasnijim tumačenjima sud je donekle omekšao stajalište utvrdivši da je

dopušteno dokazivati postojanje ugovora ako postoji barem ugovor potpisan od jedne
od ugovornih strana, a kojemu u sporu ne prigovara druga strana 72.

Na tragu tumačenja Europskog suda Uredbom je omekšana forma

prorogacijskog ugovora.

Ako barem jedna od ugovornih strana ima prebivalište na području jedne države
članice EU, ugovor je valjan ako je sklopljen:
- pismeno ili usmeno s pismenim dokazom,
- u obliku koji odgovara praksi što su je stranke uzajamno uspostavile,
-u međunarodnoj trgovini, u obliku što odgovara trgovačkom običaju (uzanci)
kojeg su stranke poznavale ili trebale poznavati, i kojeg ugovorne stranke takvih vrsta
ugovora općenito poznaju i redovito primjenjuju.

Svako priopćenje elektronskim putem koje omogućuje trajno bilježenje

sporazuma izjednačuje se s pismenim.

Za razliku od isprave o ugovoru koju su potpisale obje ugovorne strane, druga

mogućnost odstupa od jedinstvene isprave. Dovoljna je susljedna razmjena pismena,
ne zahtjeva se da obje stranke potpišu pismena koja se razmjenjuju i odstupa se od
(fizičke) materijalnosti ugovora, pa je dovoljna razmjena putem sredstava
telekomuniciranja uz pretpostavku mogućnosti bilježenja. Pisanim dokazom o ugovoru
smatra se i spominjanje ugovora u bilo kojem obliku, makar i elektroničkom, pod
pretpostavkom da ne ostavlja sumnju o sadržaju izjave i osobi koja je uputila izjavu.

70
C 24/76, Estasis Salotti di Colzani Aimo e Gianmario Colzani s.n.c v Ruwa Polsteraimaschinen Gmbh,(1976)
ECR 1931
71
C-387/98 Coreck Maritime GmbH and Handelsveem BV and others, (2000) ECR 9337
72
C-221/84
 27

Ako stranke koje ni jedna nemaju prebivalište na području koje zemlje članice EU
sklope sporazum u nekom od navedenih oblika, isključivo je za njihovu pravnu stvar
nadležan sud određen u sporazumu, a svaki drugi sud zemlje članice kojemu bi bila
podnesena tužba nije nadležan suditi osim ako se ugovorom određeni sud ne proglasi
nenadležnim (čl. 23. st. 3. Uredbe).

Sporazumom određena nadležnost je isključiva nadležnost, osim ako stranke

nisu drugačije ugovorile (čl. 23. st. 1. Uredbe).

Ugovore o prorogaciji sklopljene po pravilima Uredbe Europski sud je tumačio

naglasivši autonomiju harmoniziranih pravila i njihovu neovisnost od osebujnosti
nacionalnih procesnih propisa. Time je spriječio nacionalne sudove da, proglašavanjem
ugovora nevaljanim po nacionalnim propisima unatoč valjanosti po pravilima europskog
prava, osujete pravu volju ugovornih strana da im umjesto opće mjesno nadležnog sude
tribunal ili sud države kojega su sami izabrali.

Takvo tumačenje sud je dao u predmetu Elefanten Schuh 73. Sud je prije ostalog
utvrdio da se odredba čl. 18. tadašnje Konvencije o ugovoru o nadležnosti primjenjuje
čak i u slučaju kad je ugovorom određena nadležnost suda koji bi i inače bio nadležan
suditi po kojem drugom pravilu o nadležnosti. Ugovorom se u tom slučaju samo
pojačava veza između stranaka i inače nadležnog suda,pa izabrani sud postaje
isključivo nadležan. Budući da pravilo iz čl. 17. Konvencije propisuje minimalne
formalne pretpostavke kojima mora udovoljavati prorogacijski ugovor, zemlje članice
nisu ovlaštene propisivati neke druge dodatne formalne pretpostavke valjanosti ugovora
različite od onih iz Konvencije. Ako bi na primjer bila propisana pravila koja se tiču jezika
koji se ima koristiti pri sklapanju ugovora o nadležnosti, ona podrazumijevaju da će
pravosuđe svake zemlje ugovornice utvrditi valjanost takvog ugovora, bez obzira što
nije sklopljen na jeziku propisanim nacionalnim pravom. Valjanost ugovora ne smije biti
dovedena u pitanje samo zbog toga što je ugovor sačinjen na jeziku koji nije
nacionalnim pravom propisani jezik. Time što je ugovor o prorogaciji nadležnosti koji je
bio sporan u ovom predmetu sačinjen na Njemačkom jeziku, a taj jezik nije propisani
jezik, nije dovedena u pitanje njegova valjanost.

U drugom slučaju u predmetu Sanicentral 74 sud je prije ostalog utvrdio da

zapošljavanje spada u polje primjene Bruxelleske konvencije iako po nacionalnom
pravu zemlje ugovornice konkretno zapošljavanje nije spadalo u materiju koju uređuje
konvencija. Sud je odredio da se pravilo iz čl. 17. Konvencije o valjanosti ugovora ima
tumačiti na način da, ako je predmet iz ugovora ušao u sudsku proceduru nakon
stupanja na snagu konvencije, ugovori o jurisdikciji sadržani u ugovoru o zapošljavanju
sklopljeni prije toga dana, imaju se smatrati valjanim čak i u slučaju kada bi se po
nacionalnom pravu smatrali nevaljanima u vrijeme kad je ugovor stupio na snagu.

Pitanje valjanosti prorogacijske klauzule sadržane u tiskanici brodske teretnice

sud je tumačio u predmetu Tilly Rus75. Sud je utvrdio da prorogacijska klauzula
sadržana u tiskanim uvjetima brodske teretnice ispunjava uvjete valjanosti propisane u
čl. 17 Konvencije:
- ako je ugovor obiju strana bio sačinjen u pismenom obliku ili

73
C-150/80, Elefanten Schuh GmbH v Pierre Jacqmalin, (1981) ECR 1671
74
C-25/79, Sanicentral GmbH v Rene Colin, (1979) ECR 3423
75
C-71/83 Partnereedereims. Tilly Rus v NV Haven -& Vervoerbedrijf Nova and NV Gominne Hout
 28

- ako je prorogacijska klauzula bila predmetom usmenog ugovora između

ugovornih strana kojih se tiče prorogacijska klauzula u kojemu se slučaju teretnica
izdana po otpremniku ima smatrati pisanom potvrdom usmenog ugovora ili
- ako je teretnica izdana u okviru trajnog poslovnog odnosa između stranaka,
zasnovanog na temelju generalnih uvjeta koji sadrže prorogacijsku klauzulu.

Što se tiče odnosa između otpremnika i treće osobe imatelja teretnice,

zadovoljeni su uvjeti iz čl. 17. Konvencije za valjanost prorogacijske klauzule ako je
klauzula proglašena valjanom između brodara i imatelja teretnice ako u smislu
nacionalnog prava treća osoba stjecanjem teretnice stupa u prava i obveze brodara.

Samo sud kojemu se stranka obratila podneskom sa zahtjevom za pravnu zaštitu

ovlašten je odlučiti da li postoji njegova međunarodna nadležnost za postupanje. Ni
jedan sud ni jedne zemlje članice nije ovlašten odlučivati o međunarodnoj nadležnosti
drugog suda.

Nije dopušteno donositi odluke kojima se zabranjuje strankama koje vode

postupak pred sudom jedne države članice da pokreću ili nastave voditi postupak pred
sudovima koje druge države članice čak i ako ta stranka radi u lošoj namjeri s ciljem da
osujeti postojeći parnicu. Takve naredbe uobičajeno su donosili sudovi Ujedinjenog
kraljevstva (anti-suit injunction).

U predmetu Turner76 gospodin Turner, britanski državljanin s prebivalištem u

Ujedinjenom kraljevstvu bio je 1990. godine imenovan odvjetnikom grupe poduzetnika
jedne od kompanija koja je pripadala toj grupi. Grupa je osnovala više kompanija u
raznim zemljama EU. Turner je obavljao svoj posao u Londonu, a 1997. je uz
dopuštenje poslodavca preselio ured u Madrid. U Madridu je počeo raditi, da bi 31.
prosinca 1997. godine dobio otkaz od Harade, jedne od kompanija iz grupe u koju je bio
premješten. Podnio je tužbu sudu u Londonu protiv Harade pred radničkim tribunalom
zbog nezakonitog postupka. Sud je, odbivši prigovor nenadležnosti, našao osnovanim
zahtjev i dosudio tužitelju naknadu.

Changepoint SA (društvo „majka“) je pak 29. srpnja 1998. godine podnijela tužbu
sudu u Madridu radi isplate iznosa od 85 milijuna ESP kao kompenzaciju za gubitak.

Dana 18. prosinca 1998. godine Turner je podnio zahtjev Visokom sudu
Engleske radi izricanja zabrane Changepoint SA vođenja postupka u Madridu. Pitanje
dopustivosti izricanja zabrane postavilo se pred Europskim sudom nakon što je u prvom
stupnju engleski sud prihvatio prijedlog i izrekao zabranu vođenja postupka pred
stranim sudom. Europski sud je našao nespojivim odluku o zabrani strankama vođenja
postupka pred sudovima druge države s uzajamno proklamiranim načelom suradnje
među pravosudnim sustavima članica EU. Nije dopušteno ispitivati valjanost postupaka
sudova drugih zemalja članica izuzev u postupku priznanja i ovrhe stranih sudskih
odluka. Svaka odluka kojom se strankama zabranjuje vođenje postupaka pred
sudovima drugih država upliće se u pravosudni sustav drugih država što je suprotno
Konvenciji. Zato je sud ocijenio zabranjenim donošenje zabrana strankama da vode
postupke pred sudovima koje druge države članice čak i ako ta stranka radi u lošoj
namjeri s ciljem da osujeti postojeći parnicu.

76
C-159/02,Gregory Paul Turner and Felix Fareed Ismail Grovit; Harada Ltd ; Changepoint SA (2004)
 29

Ako su stranke ugovorile međunarodnu nadležnost pod uvjetima i na način

uređen odredbom čl. 23. Uredbe, ta nadležnost je isključiva ako nije drugačije
ugovoreno.

„Isključivost nadležnosti“ po prorogacijskom ugovoru nije isto što i „isključivost

nadležnosti“ po čl. 22. Uredbe. Ugovorom nije dopušteno derogirati isključivu
nadležnost propisanu čl. 22. Uredbe. Ako je takav ugovor sklopljen on ne proizvodi
pravne učinke. Odredba članka 22. Uredbe je nadređena odredbi čl. 23. i 24. Uredbe.

Posljedica ovoga pravila sastoji se u tomu da se u odnosu na konkurenciju

postupaka pokrenutih na temelju isključive nadležnosti po čl. 22. i ugovorene
nadležnosti ne primjenjuje odredba čl. 29. Uredbe primjenjive za slučaj sukoba
nadležnosti dvaju sudova zemalja članica od kojih svaki ima isključivu nadležnost.
Naime, ako za tužbe postoji isključiva nadležnost više sudova, treba se svaki sud, pred
kojim nije najprije pokrenut postupak, proglasiti nenadležnim u korist suda pred kojim je
najprije pokrenut postupak. Ako se isključiva nadležnost suda jedne države temelji na
pravilu iz čl. 22. Uredbe, a suda druge države na sporazumu stranaka po pravilu iz čl.
23. Uredbe, nadležni su sudovi one zemlje članice čija se nadležnost temelji na čl. 22.
Uredbe.

U konkurenciji ugovorene nadležnosti i opće ili posebne nadležnosti, ugovorena

nadležnost ima prednost i pravni učinak jednak isključivoj nadležnosti.

Posebna pravila vrijede za nadležnost ustanovljenu ugovorom o osnivanju trusta.

Sud ili sudovi države članice kojima je pismenim dokumentom o osnivanju trusta
određena nadležnost, isključivo su nadležni za tužbe protiv osnivača, trusta i korisnika
trusta, ako se radi o odnosima između tih osoba ili o njihovim pravima i obvezama u
okviru trusta. Sporazumi o sudskoj nadležnosti i odgovarajuće odredbe u pismenom
dokumentu o osnivanju trusta nemaju pravni učinak ako su protivne odredbi čl. 13., 17.
ili 21. Uredbe ili ako se njima isključuje nadležnost sudova koji su isključivo nadležni na
osnovi pravila iz čl. 22. Uredbe.

6. ISPITIVANJE NADLEŽNOSTI I LITISPENDENCIJA

Uspostavom jedinstvenog pravnog sustava među zemljama članicama Europske

Unije postalo je neprihvatljivo da sudovi u jedinstvenom pravnom sustavu donose
različite presude s nepomirljivim posljedicama. Takva praksa onemogućila bi slobodno
“kretanje“ presuda unutar Unije. Postojanje presude nacionalnog suda zemlje članice
koja je po sadržaju nepomirljiva s presudom druge zemlje članice čije se priznanje traži
je prepreka za priznanje i ovrhu presude. Ovaj problem Bruxelleska konvencija, a
kasnije Uredba, je riješila uredivši pravila za onemogućavanje paralelnih procedura.

Sud države članice EU po službenoj dužnosti pazi ne samo na litispendenciju

nego i na pravila o isključivoj nadležnosti sudova drugih zemalja članica. Ispitujući
nadležnost sud svake države članice proglašava se po službenoj dužnosti
nenadležnim,ako je pred njim pokrenut postupak radi spora za kolji su na osnovi čl. 22.
Uredbe isključivo nadležni sudovi druge države članice (čl. 25. Uredbe). Ponašanje
tuženika i njegovo eventualno upuštanje u raspravljanje ne dovodi do ustaljenja
nadležnosti ako postoji Uredbom određen isključivo nadležan sud. U primjeni ove
 30

odredbe može nastati problem u slučaju kad postoji isključiva nadležnost sudova dviju
država članica. Na primjer za tužbe kojima je predmet valjanost, ništavost ili prestanak
trgovačkog društva isključivo je nadležan sud države članice na čijem području društvo
ima svoje sjedište. Radi utvrđenja gdje se nalazi sjedište društva sud primjenjuje svoja
pravila međunarodnog privatnog prava što može dovesti do sukoba nadležnosti. Neke
države članice pojam sjedišta vežu uz registrirano sjedište, a druge uz stvarno sjedište.
Pomoćno pravilo u takvim slučajevima je ono iz čl. 29. Uredbe o prednosti u korist suda
kojemu je ranije podnesena tužba. Ako za tužbe postoji isključiva nadležnost više
sudova, treba se svaki sud, pred kojim nije prije pokrenut postupak, proglasiti
nenadležnim u korist suda pred kojim je prije pokrenut postupak.

Ako je tuženik koji ima prebivalište u jednoj državi članici tužen u drugoj državi
članici pa se ne upusti u postupak, sud će ispitati svoju nadležnost po pravilima Uredbe
o posebnoj i isključivoj nadležnosti. Nađe li sud da se njegova nadležnost ne temelji na
pravilima Uredbe, dužan je po službenoj dužnosti proglasiti se nenadležnim (čl. 26. st.
2). Ako se tuženi upusti u postupak, i ne ospori nadležnost, prestaje obveza suda da se
po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim, naravno pod pretpostavkom da u istoj stvari
među istim strankama ne teče parnica pred sudom koje druge države članice ili da sud
koje druge države nije isključivo nadležan.

Postavlja se pitanje kad se smatra da je pred sudom druge države počeo

postupak. Pretpostavka za početak postupka po Uredbi je dostava tužbe tuženiku. Sud
je dužan zastati s postupkom tako dugo dok ne utvrdi da je tuženome podnesak kojim
se pokreće postupak ili drugi odgovarajući podnesak dostavljen na način da ga je
tuženik mogao primiti i pripremiti obranu, odnosno tako dugo dok ne utvrdi da su
poduzete sve propisane mjere za dostavu podneska tuženiku.

Dostava sudskih i izvansudksih podnesaka u građanskim i trgovačkim stvarima iz

jedne države članice u drugu državu članicu vrši se po čl. 19. Uredbe Vijeća broj
1348/2000. Ako nema mogućnosti primjene navedene Uredbe,dostava će se obaviti po
č. 15. Haške konvencije od 15. studenog 1965. godine o dostavi u inozemstvo sudskih i
izvansudskih podnesaka u građanskim i trgovačkim stvarima.

6.1. Litispendencija

Eliminiranje konkurentskih postupaka između sudova zemalja članica EU

uređeno je čl. 27. i 28. Uredbe. Ako su pred sudovima raznih država članica podnesene
tužbe o istom zahtjevu između istih stranaka, sud kojemu je kasnije podnesena tužba
prekida postupak po službenoj dužnosti sve do trenutka dok se ne utvrdi nadležnost
suda pred kojim je prethodno podnesena tužba. Čim se utvrdi nadležnost suda kojem je
prethodno podnesena tužba, sud kojemu je kasnije podnesena tužba proglašava se
nenadležnim u korist navedenog suda. Pravilo vrijedi neovisno o nacionalnoj pripadnosti
stranaka u postupku. Europski sud je vrlo striktno primjenjivao pravilo unatoč njegovim
određenim nedostacima, kako bi se izbjegao rizik različitih odluka i ostvarila vladavina
prava u Uniji. Pravilo iz Uredbe vrijedi samo u slučaju prekogranične konkurencije više
tužbi podnošenjem tužbe u istoj stvari sudovima raznih zemalja članica. Litispendenciju
unutar jedne zemlje članice uređuje unutarnje procesno pravo dotične zemlje.
 31

Pretpostavka za primjenu pravila o litispendenciji je identitet predmeta spora i

identitet stranaka. U engleskom pravu pojam identiteta spora i identiteta zahtjeva se
razlikuju, ali u našem jeziku nema odgovarajućeg svima razumljivog ekvivalenta ovih
različitih riječi, pa će u nastavku biti riječi samo o identitetu spora.

6.1.1. Identitet spora

Pretpostavka za primjenu odredbe čl. 27. i 28. Uredbe je da se radi o sporu u

istoj pravnoj stvari. Pojam iste pravne stvari različito se tumači u raznim zemljama, pa je
Europski sud ponovno pribjegao autonomnom tumačenju pojma. Važno tumačenje sud
je dao u predmetu Gubisch77 u kojemu je našao da su dvije tužbe identične ako su
između istih stranaka i ako uključuju isti predmet spora i istu osnovu. U predmetu
Gubisch tužitelj je podnio tužbu sudu u Njemačkoj protiv tuženika sa sjedištem u Italiji
radi ispunjenja obveze iz ugovora o prodaji na temelju pravila o posebnoj nadležnosti.
Tuženik je pak nakon toga podnio tužbu pred sudom u Italiji radi utvrđenja ugovora
ništavim, tvrdeći da nema identiteta spora u odnosu na spor u Njemačkoj. Najviši
talijanski sud tražio je od Europskog suda tumačenje pojma „istovjetni predmet spora“.
Sud je odgovorio da se za pojam identiteta spora ne zahtijeva apsolutni identitet
zahtjeva. Spor u Italiji i onaj u Njemačkoj sud je ocijenio identičnim. Time je odstupio od
stajališta sudova u pojedinim zemljama članicama EU (naročito njemačkih) u kojima se
za primjenu pravila o litispendenciji traži totalni formalni identitet zahtjeva. Sličnu
situaciju Europski sud je imao u predmetu Tatry 78 u slučaju tužbe pred sudom jedne
zemlje članice za utvrđenje da ne postoji odgovornost tužitelja za štetu i tužbe druge
strane pred sudom druge zemlje članice radi isplate novčane svote po osnovi prava na
naknadu štete. I u ovom slučaju sud je našao da se radi o identitetu spora iako u
konačnici svaka od ovih tužbi rezultira različitim presudama, jer formalno i stvarno imaju
različiti predmet tužbenog zahtjeva. U konačnici se naime radi o tome da je jedna
presuda prirodna posljedica druge i nije dopušteno moguće različito suđenje. Objektivni
identitet predmeta spora između dvije parnice postoji kad bi spor o kojemu se vodi
jedna parnica bio na bilo koji način zahvaćen pravomoćnošću odluke u drugoj parnici.

Ovakva tumačenja imaju osim pozitivne i svoju negativnu posljedicu, jer

omogućuju ugovornim strankama da podnošenjem deklaratornih tužbi negativnog
sadržaja prije nego što obveza dospije osiguraju tužitelju nadležnost domaćeg suda.

Unatoč prednostima u primjeni konvencije, a i kasnije Uredbe, pojavile su se i

poteškoće, od kojih je najočitiji „stampedo“ velikog broja tužitelja prema svom
nacionalnom sudu. Fenomen je poznat kao „talijanski torpedo“79. Podnošenjem tužbe
na utvrđenje pred talijanskim sudom da sud utvrdi kako nije bilo povrede patenta tužitelj
je osigurao međunarodnu nadležnost suda u Italiji poznatog po sporosti i višegodišnjim
zaostacima u rješavanju predmeta. Problem talijanskog torpeda se povećao
priključenjem Uniji novih zemalja članica 2004. godine. Ovi problemi ipak nisu doveli do
korekcije tumačenja od strane Europskog suda jer za sada nije pronađeno objektivno
bolje rješenje.
77
C-144/86, Gubisch Maschinenfabric v Palumbo (1987) ECR 1846
78
C-406/92 The Tatry v The Macier Ratja (1994) ECR I- 5439
79
Citiraano prema Mr.. sc. Julia Eisengraeberg: Les alibi pendens under the Brussels I Regulation- How to minimize
„Torpedo Litigation“ abd other unwanted effects of the „first come- first served“ rule, Centre for European Legal
Studies,Exeter Papers in European Law No. 16
 32

6.1.2. Identitet stranaka

Druga pretpostavka za primjenu odredbe čl. 27. i 28. Uredbe je identitet stranaka
u sporu. Ni ovo pitanje nije identično riješeno u zemljama članicama pa je sud dao
autonomno tumačenje. Prije ostalog vrijedi glavno pravilo da identitet stranaka postoji
ako se radi o dvjema istim strankama neovisno da li su u ulozi tužitelja ili tuženika.

Kad je u pitanju više suparničara sud kojemu nije prvomu podnesena tužba
odbacit će tužbu u odnosu na onoga ili one suparničare u odnosu na koje postoji
identitet spora, a nastaviti postupak u odnosu na stranke za koje nema identiteta
stranaka u odnosu na stranke iz prije pokrenutog postupka. Samo iznimno, ako se u
dvije parnice radi o kombinaciji istih i različitih stranaka koje imaju u obje parnice
identičan interes (na primjer osiguratelji), može se raditi o identitetu spora unatoč
djelomično različitim strankama.

Specijalan slučaj nastao je povodom tužbe koja je pravilno po engleskom pravu

usmjerena protiv broda kao tuženika, dakle protiv stvari, a ne osobe. Sud je za potrebe
utvrđivanja litispendencije tužbu protiv broda protumačio kao tužbu protiv brodara i u
tom svjetlu ispitao da li postoji identitet stranaka u oba predmeta 80.

6.1.3. Vrijeme pokretanja prvog spora

U utrci za uspostavu međunarodne nadležnosti domaćeg suda po Uredbi

odlučan je trenutak podnošenja prve tužbe sudu. Za potrebe ocjene o litispendenciji
smatra se da je pred sudom pokrenut postupak:
1. u trenutku kad je podnesak kojim se pokreće postupak ili ekvivalentni
podnesak podnesen sudu, pod pretpostavkom da tužitelj nije kasnije propustio poduzeti
što je trebalo da se izvrši dostava tuženome,
2. ako se podnesak treba dostaviti prije podnošenja sudu, u trenutku kad ga je
primio organ odgovoran za dostavljanje, pod pretpostavkom da tužitelj nije kasnije
propustio poduzeti što je trebalo da se podnesak dostavi sudu (čl. 30. Uredbe).

6.1.4. Pravne posljedice litispendencije

Čim se utvrdi nadležnost suda kojemu je prethodno podnesena tužba, sud

kojemu je kasnije podnesena tužba oglašava se nenadležnim u korist navedenog suda.
Za sada nema učinkovite prisile prema sudu naknadne tužbe da se oglasi nenadležnim.
Ako bi sud kojemu nije prvom podnesena tužba nastavio voditi postupak i donio
presudu, takva presuda ne bi imala uvjete za priznanje i ovrhu u kojoj drugoj zemlji
članici EU.

80
Citiraano prema Mr. sc. Julia Eisengraeberg
 33

6.1.5. Neka otvorena pitanja

Što će učiniti sud države članice kojemu nije prvom podnesena tužba, ako je taj
drugi sud isključivo nadležan s obzirom na predmet spora? Doslovnim tumačenjem
odredbe čl. 27. st. 1. Uredbe taj sud bi trebao po službenoj dužnosti prekinuti postupak
dok sud kojemu je prvom podnesena tužna ne odluči o svojoj nadležnosti. Načelno bi
sud kojemu je prvom podnesena tužna trebao odbiti nadležnost, odnosno u slučaju iz čl.
22. Uredbe po službenoj dužnosti utvrditi da nije nadležan. No ako prvi sud ne otkloni
nadležnost, pitanje je treba li sud koji je isključivo nadležan nastaviti postupak?
Europski sud je na to pitanje odgovorio negativno. Može se postaviti i pitanje koji sud od
više (po raznim kriterijima) nadležnih sudova treba prvi donijeti odluku o nadležnosti.
Preporuka nezavisnih odvjetnika je u nekim ranim predmetima Europskog suda bila da
sud koji nađe da sasvim sigurno upravo on ima isključivu nadležnost, treba jednostavno
nastaviti postupak, bez obzira da li je sud kojemu je prvom podnesena tužba već
otklonio nadležnost. Europski sud nije išao u tom smjeru i držao se striktnog tumačenja
odredbe čl. 27. Uredbe. Dok god sud kojemu je prvom podnesena tužba ne odluči o
svojoj nadležnosti,drugi sud mora stajati s postupkom. Ako sud kojemu je prvom
podnesena tužba nađe da je nadležan, drugi sud nije nadležan nastaviti postupak
makar da smatra da je baš on isključivo nadležan.

U predmetu Gasser81 nacionalni sud je tražio tumačenje odredbe čl. 21

Brusselske konvencije (sada čl. 27. Uredbe). Nacionalni sud je pitao da li sud zemlje
ugovornice kojemu je tužba podnesena nakon što je već podnesena tužba pred sudom
druge zemlje ugovornice, i koji ima isključivu međunarodnu nadležnost na temelju
ugovora o prorogaciji, može na temelju derogiranja odredbe čl. 21. Konvencije nastaviti
postupak prije nego što se utvrdi nadležnost suda pred kojim je prije podnesena tužba.
Sud je otklonio takvu mogućnost i utvrdo da sud kojemu nije prvom podnesena tužba i u
ovakvom slučaju mora po službenoj dužnosti prekinuti postupak. Sud se u obrazloženju
pozvao na proklamiranu svrhu Konvencije: izbjegavanje paralelnih sudskih postupaka u
raznim zemljama ugovornicama i donošenje kontradiktornih presuda u istoj pravnoj
stvari. U potporu takvom stajalištu sud je citirao obrazloženje iz predmeta Overseas
union insurance te nastavio da nema nikakvog razloga odstupiti od općeg pravila o
litispendenciji, kao i da nema razloga vjerovati da će sud kojemu nije prvom podnesena
tužba bolje od prvoga ocijeniti međunarodnu nadležnost suda kojemu je prvom
podnesena tužba. Zato će drugi sud, unatoč tomu što smatra da je isključivo nadležan
za rješenje spora, zastati s postupkom dok o svojoj nadležnosti ne odluči sud kojemu je
prvom podnesena tužba. Time je sud odbio prihvatiti mišljenje neovisnog odvjetnika
Legera koji je predlagao da stajalište po kojemu sud kojemu nije prvom podnesena
tužba, a čija se nadležnost temelji na ugovoru o prorogaciji, može nastaviti postupak
pod pretpostavkom da je izvan svake sumnje njegova isključiva nadležnost.

Razumno je očekivati da će sud kojemu je prvom podnesena tužba, ako nađe da

nije nadležan, utvrditi svoju nenadležnost kako bi se postupak mogao nastaviti pred
sudom koji je prekinuo postupak, a koji jeste nadležan.

6.2. Povezani postupci

81
C-116/02 Erich Gasser i MISAT Srl
 34

Litispendencija je apsolutna zapreka za vođenje parnice među istim strankama u

pogledu istog zahtjeva. Ako su pred sudovima različitih država podnesene tužbe koje
nisu identične ali su vezane, sud kojemu je tužba kasnije podnesena može prekinuti
postupak. Povezanim tužbama smatraju se u smislu pravila iz čl. 28. Uredbe takve
tužbe između kojih postoje tako uske veze da je opravdan zajednički postupak i odluka
kako bi se izbjeglo donošenje proturječnih odluka u odvojenim postupcima.

Europski sud se bavio povezanim postupcima u predmetu Tatry 82 vezano uz

primjenu čl. 21., 22. i 57. Konvencije. Prema navodima nacionalnog suda 1988. godine
vršen je prijevoz sojinog ulja raznih vlasnika (u nastavku vlasnici tereta) ukrcanog na
palubi broda Tatry koji je pripadao poljskom brodaru. Prijevoz je vršen na relaciji Brazil -
Roterdam za dio tereta, te Brazil-Hamburg za ostatak. Vlasnici su prigovarali brodaru da
je paluba bila kontaminirana dizelom ili kojim drugim hidrokarbonatom što je prouzročilo
štetu na teretu.

Postojale su tri grupe vlasnika tereta: 1. onih čiji teret je prevožen na relaciji
Brazil - Roterdam na temelju zajedničke teretnice, 2. kompanija Phillip Brothers Ltd iz
Velike Britanije s posebnom teretnicom i 3. četiri vlasnika tereta na relaciji za Hamburg,
uz zajedničku teretnicu. Vlasnici tereta su imali registrirana sjedišta u Velikoj Britaniji i
Njemačkoj. Podnesene su razne tužbe raznih vlasnika tereta i brodara sudovima u
Nizozemskoj i Velikoj Britaniji.

Vlasnik broda podnio je tužbu na utvrđenje protiv prve i treće grupe vlasnika
tereta (izuzev Phibro) pred sudom u Nizozemskoj tražeći da sud utvrdi da brodar nije
odgovoran za kontaminaciju tereta. Nadležnost suda protiv prve grupe vlasnika tereta
prema tužbi temeljila se na odredbi čl. 2. Konvencije 83, a protiv treće grupe na odredbi
čl. 3. Konvencije84. Vlasnik Phibo bio je tužen u Nizozemskoj na temelju čl. 6.
Konvencije85.

Vlasnici broda pokrenuli su u Nizozemskoj izvanparnični postupak radi osnivanja

fonda ograničene odgovornosti brodara pozivom na Konvenciju o ograničenju
odgovornosti pomorskih brodara (1957. godine) 86.

Vlasnici tereta (grupa 1. i 3) podnijeli su tužbe radi naknade štete zbog

kontaminiranja tereta nakon neuspješnog pokušaja zaustavljanja broda u Hamburgu.
Tužba je podnesena engleskom sudu protiv broda kao tužba in rem po engleskom
pravu. Brod „Macej Rataj“ zaustavljen je u Liverpulu na temelju Konvencije o
zaustavljanju brodova87. Grupa 1. podnijela je tužbu i sudu u Nizozemskoj. Phibro je
također podnio tužbu protiv broda sudu u Engleskoj. Engleski sud obratio se
Europskom sudu s više pitanja i dobio slijedeće odgovore:
- Čanak 57. Bruxsellske konvencije… primjenjuje se na način da, ako je zemlja
ugovornica Konvencije istovremeno i ugovornica druge posebne konvencije koja se tiče
nadležnosti, primjenjuju se pravila o nadležnosti posebne konvencije.

82
The owners of the cargo lately laden on bord the ship „Tatry“ v The owners of the ship „Maciej Rataj“
83
Opća međunarodna nadležnost prema prebivalištu tuženika
84
Posebna nadležnost
85
Posebna nadležnost
86
Međunarodna konvencija zo ograničenju odgovornosti vlasnika pomorskih brodova, 1957
87
Međunarodna konvencija za izjednačenje nekih pravila o privremenom zaustavljanju pomorskih brodova, 1952
 35

- kada je podneseno više tužbi, a tužbe sadrže istu osnovu, ali ujedno stranke iz
jednih nisu sve i stranke iz drugih dok neke jesu, sud kojemu nije prvomu podnesena
tužba prekinut će postupak u odnosu na one stranke koje su ujedno i stranke prvog
pokrenutog postupka. U odnosu na ostale stranke sud će nastaviti postupak,
- tužba podnesena radi osnivanja fonda ograničene odgovornosti brodara ima za
potrebe primjene čl. 21. Konvencije istu pravnu osnovu kao i ona podnesena radi
utvrđenja da ne postoji odgovornost brodara za štetu zbog kontaminacije tereta (isti
identitet spora),
- tužbe podnesene između istih stranaka radi utvrđenja da nema odgovornosti za
štetu i one radi naknade štete nakon zaustavljanja broda nemaju istu osnovu, jer su
tužbe protiv broda podnesene in rem, a tužbe protiv vlasnika tereta in personam
(kasnije je ovo stajalište izmijenjeno).
- tužbe podnesene od strane vlasnika tereta pred sudom u Nizozemskoj i sudom
u Engleskoj su u bliskoj vezi u smislu čl. 22. Konvencije bez obzira što se temelje na
raznim ugovorima i teretnicama.

Iz ovih tumačenja nacionalni sudovi su mogli zaključiti koji od sudova mora, a koji
može prekinuti postupak.

7. SAŽETAK

Međunarodno građansko procesno pravo je dio sustava međunarodnog

privatnog prava. Njega čine unutarnja pravila MGPP-a i međunarodni ugovori kojima se
u vezi s privatnopravnim slučajevima s međunarodnim obilježjem uređuju procesna
pitanja. Pravila o nadležnosti MGPP-a određuju koji će cjelokupni pravosudni sustav biti
nadležan za slučaj spora u određenoj pravnoj stvari.

Izvore MGPP-a čine unutrašnja pravila pojedine države i međunarodni ugovori

koje je ta država sklopila i koji su na snazi. U Republici Hrvatskoj primjenjuju se uz
određene rezerve i međunarodni ugovori koje je sklopila bivša SFRJ pod pretpostavkom
da nisu u suprotnosti s Ustavom i pravnim poretkom RH. Međunarodni ugovori su
dvostrani i višestrani. Za MGPP su najvažniji višestrani ugovori sklopljeni u okviru
Haške konferencije. Pored tih ugovora značajni su i neki multilateralni ugovori
transportnog prava (CMR, CIV, COTIF,...).

Hrvatsko MGPP-a uređeno je Zakonom o rješavanju sukoba zakona s propisima

drugih zemalja u određenim odnosima od 1991. godine. Osim tog Zakona pravila
MGPP-a sadrži i Zakon o parničnom postupku, Pomorski zakonik, Stečajni zakon i
drugi. Subordinaciju između zakona i međunarodnih ugovora propisuje čl. 140. Ustava
RH po kojemu su po pravnoj snazi međunarodni ugovori ispod Ustava, a iznad zakona.

Na području EU najvažniji međunarodni ugovori MGPP su Bruxelleska

konvencija o sudskoj nadležnosti, priznanju i ovrsi sudskih odluka u građanskim i
trgovačkim predmetima od 27. rujna 1968. godine i Luganska konvencija o istoj materiji.
Bruxelleska konvencija pretočena je u sekundarno pravo EU- Uredbu broj 44/2001.
Tumačenja koja je Europski sud dao uz odredbe Bruxelleske konvencije obavezno se
primjenjuju u tumačenju i primjeni Uredbe 44/2001.

Aktualna situacija u pogledu pravnih izvora MGPP na području EU je slijedeća:

 36

- između 26 zemalja (izuzev Danske) vrijedi Uredba 44/2001,

- između EU i Danske vrijedi takozvani Paralelni sporazum Uredbi 44/2001 (na
snazi od 1. srpnja 2007.),
- Bruxelleska konvencija
- Luganska konvencija u primjeni u zemljama EFTE: između 15 zemalja EU,
Poljske, Švicarske, Islanda i Norveške,
- nacionalna pravila MGPP-a za međunarodnu nadležnost u sporovima u kojima
je dužnik iz koje zemlje izvan EU.

Uredba 44/2001 primjenjuje se u građanskim i trgovačkim stvarima bez obzira na

prirodu i vrstu suda. Ne primjenjuje na porezne, carinske i upravne predmete. Ne
primjenjuje se na osobna pitanja, pravnu sposobnost fizičkih osoba, vlasnička prava iz
bračnih odnosa, oporuke i nasljeđivanja; na stečajeve, prinudne nagodbe i slične
postupke; socijalno osiguranje; arbitražu.

Uredba propisuje opću nadležnost za sporove prema prebivalištu tuženika,

posebne nadležnosti prema mjestu izvršenja ugovora (čl. 5. st. 1.), u predmetima
uzdržavanja (čl. 5. st. 2.), u predmetima izvanugovorne odgovornosti za naknadu štete
(čl. 5. st. 3.), nadležnost za adhezijske postupke (čl. 5. st. 4.), nadležnost za podružnice
(čl. 5. st. 5) i nadležnost po uskoj povezanosti tužbenih zahtjeva (čl. 6). Uredba sadrži i
posebna pravila o nadležnosti u predmetu osiguranja (čl. 8. do 14.), u predmetu
potrošačkih ugovora (čl. 15.-17.) i u pojedinačnim ugovorima o radu (čl. 18.-21.).
Propisan su i pravila za isključive nadležnosti (čl. 22.), ugovorenu nadležnost (čl. 23. i
24.), ispitivanje nadležnosti i litispendenciju.

Uredba uređuje i priznanje stranih sudskih odluka (čl. 33.-37.) i ovrhu (čl. 38.-
42.).
Kada Republika Hrvatska postane punopravna članica EU, Uredba će se u RH
primjenjivati izravno, vodeći računa da su Uredbe po pravnoj snazi iznad nacionalnih
propisa. U primjeni europskog prava sudovi Republike Hrvatske morat će se pridržavati
tumačenja tog prava što ga daje Europski sud.

IZBOR IZ LITERATURE

Prof. dr. Sc. Krešimir Sajko; Međunarodno privatno pravo, četvrto izdanje,“Narodne
novine“ broj 2005

Dc. dr. sci Babić; Davor Adrian, Međunarodna nadležnost za ugovorne sporove u
europskom, hrvatskom i američkom pravu, Pravni fakultet Zagreb 2005
Akademik Siniša Triva, prof. dr. Mihailo Dika; Građansko parnično procesno pravo,
Narodne Novine 2004., VII izmijenjeno i dopunjeno izdanje,

Craig Paul, Graine de Burca; EU LAW, Text, Cases and materials, Oxford, Third edition

Mr.. sc. Julia Eisengraeberg: Les alibi pendens under the Brussels I Regulation- How to
minimize „Torpedo Litigation“ abd other unwanted effects of the „first come- first served“
rule, Centre for European Legal Studies,Exeter Papers in European Law No. 16

Dr. Sc. Grbin Ivo; Međunarodna nadležnost hrvatskih sudova, Informator, 5349, 5350,
(2005)
 37

IZBOR IZ PROPISA

Ustav Republike Hrvatske, Pročišćeni tekst, „Narodne n br. 41/01, 55/01

Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju izmedu europskih zajednica i njenih zemalja

članica s jedne strane i Republike Hrvatske, Official Journal of the European
Communities C 333 E/2, 27.

Zakon o rješavanju sukoba Zakona s propoisima drugih zemalja u određenim

odnosima, “Narodne novine broj 53/91

Zakon o sudovima RH, NN br. 150/2005

Zakon o parnicnom postupku RH, NN br. 53/91, 91/92, 112/99,88/01, 117/03

Stečajni zakon, NN br. 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 123/03, 197/03, 82/06

Treaty on European Union (consolidated text)

Official Journal of the European Communities, 24. 12. 2002. C-325/01

Treaty Establishing the European Community (consolidated text)

Official Journal of the European Communities, 24. 12. 2002. C-325/01

Treaty of Nice
Official Journal of the European Communities, 10. 03. 2001. C-80/01

Council Regulation no 44/2001 of 22. Dec. 2000-OJ L 12/I-16.1.2001.

Convention on Jurisdiction and the Enforcment of Judgements in Civil and Commercial

Matters, Bruxelles, 1968

Convention of 16. september 1988. on Jurisdiction and the Enforcment on Judgements

in Civil and Commercial Matters, Lugano 1988

Uredba (EZ) broj 44/2001 o sudskoj nadležnosti, priznanju i ovrsi sudskih odluka u
građanskim i trgovačkim predmetima od 20. prosinca 2001, Official Journal EU, 2001, L
12

Paralelni sporazum Uredbi 44/2001 o međunarodnoj nadležnosti (na snazi od 1. srpnja

2007, primjenjuje se u odnosu na Dansku),

Uredba Vijeća (EZ) broj 1346/2000 o stečajnom postupku od 29. svibnja 2000, Official
Journal EU; 2000. L 160
 38

Uredba Vijeća (EZ) broj 1348/2000 o dostavi u državama članicama sudskih i

izvansudskih dokumenata u građanskim i trgovačkim stvarima od 20. svibnja 2000.
godine, Official Journal EU, L 160

Uredba (EZ) broj 805/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 21. travnja 2004. godine
kojim se uvodi europski nalog za izvršenje nespornih zahtjeva, Official Journal EU, L
143

Uredba Vijeća (EZ) broj 1206/2001 o suradnji između sudova država članica u
izvođenju dokaza u građanskim i trgovačkim predmetima od 28. svibnja 2001

Bečka konvencija o pravu međunarodnih ugovora; „Narodne Novine“ – Međunarodni

ugovori broj 12/93

Povelja Ujedinjenih naroda

Izbor iz sudske prakse Europskog suda (Luxembourg)

C-29/76, LTU Lufttransportunternehmen GmbH & Co. KG v Eurokontrol (1976) ECR

1541,1976.
C-34/82,Martin Peters Bauunternehmung GmbH v Zuid Nederlandse Aannemers
Vereinigung (1983) ECR 987, 1983.
C-214/89, Powel Duffryn plc v Wolfgang Petereit (1992) ECR I-1745, 1991.
C.26/91, Jakob Handte & Co GmbH v Traitements Mecano-chimiques des Surfaces SA
(1992) ECR I-3967, 1992
C-9/87, SPRL Arcado v SA Haviland (1988) ECR 1539, 1988
C-334/00 Fonderie Officine Meccaniche Tacconi SpA v Heinrich Wagner Sinto
Machinenfabrik GmbH (2002/ ECR I- 7357, 2002
C-38/81, Effer SpA v Hans Joachim Kantner (1982) ECR 825, 1982
C-2/90-Predmet Europskog suda Walonia waste - Kommission v Belgium (1992) ECR
I-4431
C-14/76 Etablissements A. DE Blos,SPRL v Societe en comandite par actions Bouyer
(1976) ECR 1497,1976 g.
C-12/76, Industrie Tessili Italiana Como v Dunlop AG (1976) ECR 1473, 1976 godina
C-334/00 Fonderie Officine Meccaniche Tacconi SpA v Heinrich Wagner Sinto
Machinenfabrik GmbH (2002/ ECR I- 7357, 2002
C-189/87, Athanasios Kalferis i drugi (1988) ECR 5565
C-433/01, Freistaat i Jan Blijdenstein (2004) ECR I-0000
C-168/02, Rudolf Kronhofer i Mariane Moller
C-167/00,Verein fur Konzumenteninformation i Karl Heinz Henkel ECR (2000) 1-
08111/02
C-51/97, Reunion europenne SA and others v Spliethoff“s Bevrachtingskamtoor BV and
the master of the vessel Alblagsgracht Voo2, ECR I-06511 (1998)
C-115/88 Mario P.A. Reichert and others v Dresdner Bank (1990) ECR I-27
C 73/77 Sanders v Van der Putte (1977) ECR 2382
241/83 Rosler (1985) ECR 99
C 24/76, Estasis Salotti di Colzani Aimo e Gianmario Colzani s.n.c v Ruwa
Polsteraimaschinen Gmbh,(1976) ECR 1931
C-387/98 Coreck Maritime GmbH and Handelsveem BV and others, (2000) ECR 9337
C-221/84
C-150/80, Elefanten Schuh GmbH v Pierre Jacqmalin, (1981) ECR 1671
 39

C-25/79, Sanicentral GmbH v Rene Colin, (1979) ECR 3423

C-71/83 Partnereedereims. Tilly Rus v NV Haven -& Vervoerbedrijf Nova and NV
Gominne Hout
C-159/02,Gregory Paul Turner and Felix Fareed Ismail Grovit; Harada Ltd ;
Changepoint SA (2004)
C-144/86, Gubisch Maschinenfabric v Palumbo (1987) ECR 1846
C-406/92 The Tatry v The Macier Ratja (1994) ECR I- 5439
C-116/02 Erich Gasser i MISAT Srl