Kraj osmanske uprave - vladavine u Bosni i Hercegovini

Berlinski kongres. Berlinski kongres je sazvan kao skup Europskih sila (A–U, Njemačke,
Engleske, Francuske, Rusije, Italije i O.C.). Trajao je mjesec dana: od 13. 06. do 13. 07. 1878.
Zvanični naziv Berlinskog ugovora je “Ugovor između Velike Britanije, Njemačke, Austrije,
Francuske, Italije, Rusije i Turske za rješenje poslova na Istoku”

Neposredan povod za njegovo sazivanje bila je potreba za revizijom člana XXIV tajnog
Sanstefanskog mirovnog ugovora između Rusije i O.C. Njime je, između ostalog, bila
predviđena autonomija za BiH u okvirima Osmanske države. Pitanje sudbine BiH došlo je na
dnevni red kongresa 28. 06. 1878. Srbija i C. Gora tražile su da Bosna (Srbiji) i Hercegovina
(C. Gori) pripadnu njima. O.C. nudilo je autonomiju BiH u svom državnom okviru, a A–U je
tražila njeno zaposjedanje radi uvođenja reda, pozivajući se na pravnu stabilnost i poredak
svoje države.Nakon višednevnih rasprava, uz opiranje osmanskih predstavnika, kongres je
donio odluku (član XXV Ugovora) da se A–U dadne mandat da “okupira i upravlja
pokrajinama Bosnom i Hercegovinom”.

Novopazarski sandžak, koji je 1877. izdvojen iz Bosanskog i pripojen Kosovskom vilajetu,

ostao je pod upravom O.C., s tim da se u bilateralnim odnosima sa A–U riješi pitanje držanja
vojnih efektiva u njemu.Na ovaj način je još jednom u Europskim centrima moći odlučeno o
BiH i njenom stanovništvu mimo nje i mimo njihove volje.

Reakcije u Bosni. Dok je sudbina Bosne rješavana na Berlinskom kongresu u samoj Bosni i
Hercegovini je došlo do previranja. Njeno stanovništvo nije se moglo pomiriti stim da njihova
zemlja pripadne bilo kojoj od susjednih zemalja. Najviše su ta nastojanja pogađala bosanske
muslimane.Zato su baš oni pokazali najviše interesiranja i aktivnosti da BiH bude autonomna.
U svemu tome je prednjačila sarajevska ulema.Nezadovojstva su bila usmjerena i prema Porti
za koju se smatralo da ne čini dovoljno za Bosnu i Bošnjake. Zato je već u aprilu 1878. od
strane sarajevskih uglednika (ulema i drugi) potpisana adresa (ittifaknama) i upućena Porti.
Traženo je da se provede odluka o autonomiji Bosne kojom bi upravljao njen sabor. Izražena
je i odlučnost da će Bosnu braniti svi Bošnjaci bez obzira na vjersku pripadnost.

Tako su ova nastojanja da se Bosna uzme u svoje ruke dovela do osnivanja Narodnog odbora
5. 06. 1878., kao nacionalno mješovitog organa.Odbor je imenovao Narodnu skupštinu
sastavljenu od 32 člana, 20 iz Sarajeva (12 muslimana, 5 pravoslavnih, 2 katolika i 1 jevrej) i
12 iz ostalih okruga (sandžaka) i to tako da je svaki od šest sandžaka trebao birati po jednog
muslimana i jednog nemuslimana.U tome se posebno istakao Muhamed ef. Hadžijamaković
(1815–1878), koji je postao duhovni vođa pokreta otpora. Bio je vrlo uticajan čovjek, šejh i
muderis Gazi Husref–begovog hanikaha. Uz njega je bio i energični Abdulah ef. Kaukčija
(1820–1878), hafiz i dugogodišnji imam Begove džamije u Sarajevu, potom Mehmed–beg
Kapetanović, Sunulah ef. Sokolović, Ahmed ef. Svrzo i dr.Jedan od prvih zahtjeva Skupštine
bio je da se smijeni vojni komandant Veli–paša. S druge strane austrijski konzul Konrad
Vasić je radio na pridobijanju uglednih muslimana za interese svoje države.

Priprema za odbranu od okupacije. Kada su se proširile vijesti da će A–U okupirati BiH, 4.

jula naveče se u Begovoj džamiji sakupilo mnogo naroda, kojima su se obratili

1
Hadžijamaković, Kaukčija i drugi. Narodu je rečeno da će Bosna sa sultanovim dopuštenjem
pripasti Austro–Ugarskoj.Nastali su protesti koje je jedan od samozvanih vođa pokreta Salih
Vilajetović (poznat kao Hadži Lojo) pokušao usmjeriti na pljačke i obračun sa
kršćanima.Narod se okupio oko Konaka (valijine rezidencije) tražeći da valija smijeni Veli–
pašu, zahtijevano je da konzul Vasić napusti Sarajevo. Ovi događaji prenijeli su se i na ostale
dijelove BiH.Tih dana je u Sarajevo došao novi (i posljednji) valija Hafiz–paša, a sa njim i
pljevaljski muftija Mehmed Nurudin Vehbi ef. Šemsekadić, vrlo obrazovan i ugledan čovjek,
dobar strateg i govornik, koji će postati jedan od stubova otpora austrougarskoj okupaciji. On
je te svoje sposobnosti pokazao već 13. jula, na zajedničkoj sjednici Idare–medžlisa i
Narodnog odbora, tražeći odlučan otpor okupatoru. Hafiz–pašin pokušaj da zabrani rad
Narodnogodbora nije uspio. Šemsikadić je preuzeo jednu od glavnih uloga u radu Odbora, u
okviru kojega su formirana dva odsjeka za rad na pripremi otpora: materijalnih sredstava i
ljudstva.Kancelaru Bizmarku, koji je predsjedavao Berlinskim kogresom, upućeno je
protestno pismo i iskazana riješenost da se Bosna brani.Mobilizacija ljudstva je počela 21.
jula, a 27. jula je u Sarajevu došlo do masovnih demonstracija i oružanih sukoba između
demonstranata i vojske. Hafiz–paša je pokušao pobjeći (27. jula) ali je uhvaćen i vraćen.
Narednog dana 28. jula Mazhar– paša i njegov pomoćnik Konstan–paša podnijeli su ostavke.

Tim aktom prestala je četverostoljetna osmanska uprava u BiH. Istoga dana vođe pokreta su
održale skup. Civilna uprava je povjerena Hafiz–paši a vojna pitanja Smail–begu
Selmanoviću Taslidžaku i Muhamed ef.Hadžijamakoviću.Domaća “bosanska” vlast i
okupacija od okupacije. Na stranu pokreta stavio se aktivno i Petraki ef. Petrović i još neki
pravoslavni uglednici. Sve je dobilo obilježja veselja i općeg zadovoljstva zbog prestanka
osmanske uprave. I učesnici bosanskohercegovačkog ustanka su izražavali svoje solidarisanje
sa organizatorima otpora protiv austrougarske okupacije.

Priprema za okupaciju. Uporedo sa diplomatskim aktivnostima u pripremi Berlinskoga

kogresa, A–U je vršila i vojne pripreme, počev od proljeća 1878. godineU aprilu. je izvršena
djelimična mobilizacija a ubrzane vojne pripreme nastavljene su odmah po završetku
Berlinskoga kongresa. Za komandanta snaga postavljen je baron Josip Filipović (1819–1889),
carskoj kruni odan, učesnik velikih bitaka, iskusan strateg ranije ađutant bana Jelačića, a u
vrijeme postavljanja bio je komandant Češke.Razmještaj snaga, od oko 82.000 vojnika i
oficira, izvršen je u toku juna i jula 1878. Angažirane su 6, 7, 18. i 20. pješadijska divizija.
Ispitujući raspoloženje naroda A–U se nije nadala većem otporu. Računalo se da katolici neće
pružiti veći otpor, kao ni pravoslavni.

A-U je išla u prilog i činjenica da u samoj BiH nije bilojakih vojnih snaga, jer su se postojeće
snage, sastavljene od 41 bataljona vojske (od čega 30 bošnjačkih), usljed stava Porte o
nepodržavanju pokreta otpora, već raspadale.Međutim, bošnjački bataljoni su se uglavnom
nakon toga pridruživali ustaničkom pokretu.Nastojeći da privoli stanovništvo BiH, na mirno
prihvatanje zaposjedanja njenog teritorija, Filipović je uputio Proklamaciju stanovništvu BiH,
naglašavajući da njegova vojska nije dušmanska već prijateljska bosanskom narodu, te da ona
dolazi radi uspostave reda i mira u skladu sa dobijenim mandatom.

2
Austrougarske trupe su prešle bosanskohercegovačke granice 29. 07. 1878. na četiri mjesta sa
sjevera (kod Bosanskog Broda, Bosanske Gradiške, Bosanske Kostajnice i Bosanskog Šamca)
i na dva mjesta sa juga (kod Vrgorca i Imotskog).Krećući se u tri kolone (dvije sa sjevera i
jedna sa juga) glavni zadatak im je bio da što prije dođu do Sarajeva. Istoga dana 29. 07, a-u
vojska je bez otpora ušla u Banja Luku i Imotski.Previranja u narodu koja su bila započela
ranije, u vrijeme napada su se pojačala. Odlučnost da se uključe u otpor okupacionim trupama
pokazali su muslimani. Njima se pridružio dio pravoslavnog i (manji) dio katoličkog
stanovništva. I Jevreji su se uključili u materijalno pomaganje otpora.

Centar otpora bilo je Sarajevo.Vođe otpora su pozivale narod, bez obzira na vjersku
pripadnost, da se priključi odbrani domovine. Iz Sarajeva su išli odredi u susret glavnoj a-u
koloni koja je nastupala uz rijeku Bosnu pravcem Bosanski Brod–Doboj–Zenica–Sarajevo.

Prvi poraz ova kolona doživjela je kod Maglaja 3. 08. 1878. godine. U Hercegovini su pak
okupacione snage zauzele Mostar i uputile se prema Stocu.Kolona iz pravca Banja Luke
hitala je prema Travniku u nastojanju da se spoji sa glavnom kolonom.Organizacija otpora na
području sjeveroistočne Bosne povjerena je muftiji Šemsekadiću.Iako su se u međuvremenu
ustanici organizirali i počeli sa napadima na okupacione snage na području Bos. krajine i
Hercegovine, Filipović je tim borbama pridavao manji značaj podredivši sve zauzimanju
Sarajeva. Na žestok otpor ova kolona naišla je kod Žepča, potom kod Vranduka, na Klokotu u
Kaknju i Visokom.Ipak, uz sve to Filipovićeve snage stigle su 17. avgusta pred Sarajevo i
započele operaciju zauzimanja grada kojom je on lično komandovao. Filipović je za
sarajevsku operaciju angažirao oko 14.000 vojnika i oficira, i 9 baterija artiljerije.Otpor je
organizirao energični Muhamed ef. Hadžijamaković sa sar. uglednicima: Salih–agom
Mehremićem, Edhem–agom Ćesrijom, Muhamed–agom Šagoljom, Mehagom Hadžićem,
braćom Muzaferija, Ahmed ef. Nakom, Ismet–pašomUzunićem, Smail–begom
Selmanovićem, Atif ef. Uzunovićem, Ahmed ef. Svrzom, Ristom Bujakom, Aleksandrom
Kezićem i dr. Okupilo se oko 5.000 branilaca.

Austrougarska okupacija Bosne i Hercegovine

Nadmoćne okupacione snage naišle su na snažan otpor branilaca Sarajeva. Borba se vodila za
svaku ulicu i svaku kuću. U borbama se istaklo mnogo žena i djevojaka. Borbe su vođene 19.
avgusta od 9 do 14 sati. Tada je otpor branilaca skršen. Filipovićeve jednice pokazale su
veliku okrutnost i u toku borbi ali i nakon zaposjedanja grada. Započela su hapšenja, pljačke i
sl. Šest stotina branilaca je osuđeno na robiju, a nekoliko desetina je osuđeno na smrt. Sam
Muhamed Hadžijamaković je osuđen na smrtnu kaznu vješanjem. Pri izvršenju toga čina
oteo je pušku od stražara i ranio dvojicu vojnika, poslije čega je bio izmasakriran i polumrtav
stavljen na vješala.Pad Sarajeva nije značio i kraj otpora. Okupaciona vojska je morala voditi
žestoke borbe u Hercegovini, Bosanskoj krajini i posebno u sjeveroistočnoj Bosni.

Odnos stanovništva Zvorničkog sandžaka prema nagovještavajućoj okupaciji BiH od strane

A–U u toku proljeća i ljeta 1878., nije se bitnije razlikovao od većine drugih sandžaka
Bosanskog vilajeta.Naime, kao i u drugim krajevima, i u Zv. sandžaku su dolazila do izražaja
različita stajališta u zavisnosti od konfensionalne pripadnosti stanovništva: muslimani su bili

3
najodlučniji protivnici okupacije, pravoslavni su također bili protiv okupacije, dok je većina
katoličkog stanovništva priželjkivala priključenje Bosanskog vilajeta A–U Monarhiji.

Sva ta opredjeljenja su došla do punog izražaja u toku priprema samog otpora. Pošto je u Zv.
sandžaku dominiralo muslimansko i pravoslavno st. to se stajališta katoličkog st. nisu bitnije
osjećala. Razumljivo, ovdje se više radi o raspoloženju vjerskih i trgovačkih slojeva u svakoj
konfesiji, nego o stajalištu cjelokupnog stanovništva. Većina njih zaokupljena je brigom za
svoje sopstvene pozicije: da li će ih izgubiti ili potvrditi u novoj državi?Muslimansko
plemstvo je brinulo o svojim zemljišnim posjedima i gradskim privilegijama, dok pravoslavni
trgovački sloj kao vodeća politička elita, više promišlja o sudbini svoga kapitala, itd.Politička
komešanja u Tuzli, sjedištu sandžaka, na pitanju odnosa prema okupaciji prisutna su u cijelom
ovom periodu. Glavnu ulogu u tome imaju muslimanski prvaci: Šemsibeg Tuzlić, Mehaga
Imširagić, Ahmedbeg Muradbegović, Hašim–aga Mutevelić, Mehmed Teufik ef. Azabagić,
Osman Prcić, Salih Tučić – Sahačija iSalih Tučić. Bio je među prvima koji je 1878. formirao
štab za odbranu Tuzle, kada je posada osmanskog garnizona, po naređenju tuzlanskog paše i
viših oficira uništila oružje i municiju, da bi na taj način olakšala «švabama» slobodan ulazak
u Tuzlu. Štab je, na čelu sa Salihom Tučićem, radio užurbano. O tim aktivnostima govori
sljedeći tekst:

„Izaslanici i kuriri štaba sa pozivom na otpor i borbu, danonoćno su išli po selima, odlazili u
gradove: Zvornik, Kladanj, Vlasenicu i druga mjesta, noseći poruke (...). Odziv i simpatije
naroda bili su na strani ustanika i vođa otpora, a najborbeniji i najagilniji bio je Salih
''Sahačija'' (...). Štab ga šalje u Kladanj, Vlasenicu i na Romaniju da uhvati veze sa muftijom
Šemsekadićem, koji ispred glavnog štaba dolazi do nekoliko stotina dobrovoljaca da pomogne
Tuzlacima i da rukovodi borbom oko Tuzle (...). Salih ''Sahačija'' poslije uspješno obavljenog
posla na Romaniji, u ime štaba potajno kao obavještajac, ide do Gračanice i Doboja da
provjeri jačinu i naoružanje švapskih snaga, a ujedno da kod naroda u dolini Spreče stvori
raspoloženje za otpor (...). I dok je većina naroda spremna da se bori i spriječi ulazak
okupatora u Tuzlu, dotle bivši turski oficiri, činovnici i druge šićardžije bježe skriveni u
feredži fratrima u Morančane, a muftija Ganibegović, takođe u feredži, u selo Dolove kod
svoga prijatelja Ibre Jahića (...). Neprijatelj je u prvom napadu odbačen sve do Doboja.
Međutim, ustanici su se pred velikom silom od 100.000 vojnika i jačim naoružanjem, morali
povući a neprijatelj je 23. septembra 1878. okupirao Tuzlu. Brzo su se izvukli «junaci iz
feredže» i sa šakom svojih simpatizera izveli poklonstvene deputacije pred okupatorske
generale: Saparija, Bineta i Frelika, koji su sa tri strane ušli u tada malu Tuzlu (...). Salih
Tučić je uhapšen među prvima i prijeki sud ga je, kao jednog od glavnih vođa otpora i člana
ustaničkog štaba, osudio na strijeljanje na Trnovcu, krajem sept. 1878.“

Muslimanski prvaci u sve to uključuju i pravoslavne trgovačke prvake: Niku Mihajlovića,

Ristu i Maksima Horoščića (Jovanovića), Pavla Stokanovića, Kostu Maksimovića, Živka
Crnogorčevića i dr.Od katolika su angažirani fra Pavo Semunović,Antun Subašić i dr.Održano
je više skupova na kojima se raspravljalo o zauzimanju stavova prema austrougarskoj
okupaciji: da li pružiti otpor ili ne? Na njima je postignut dogovor muslimana i pravoslavnih
da se pruži oružani otpor “samo da Vlada (misli se na Narodni odbor) bude na ruci što se tiče

4
oružja i municije”. Ovi skupovi političkih i vjerskih prvaka Tuzle intenzivirani su nakon
prelaska austrougarskih trupa u Bosnu 29. jula 1878.

Zauzimanje sjeveroistočne Bosne, austrougarska vojna komanda dala je u zadatak 20.

pješadijskoj diviziji komandanta feldmaršala Saparija (Feldzeugmeister Szapary). Ova
jedinica je kao lijeva kolona okupacionih trupa (brojnog sastava: 16.071 vojnika, 2.989 konja
i 41 top) 29. 07. prešla Savu kod Bosanskog Šamca koji je zaposjela bez otpora. Potom je
preko Gradačca stigla u Gračanicu 3. 08. 1878. godine. Tu joj je pružen oružani otpor od
strane domaćeg stanovništva. U tročasovnim borbama sa 18. i 19. četom rezervnog puka
“Baron Filipović”, br. 70 kojima je zapovjedao major fon Halper branioci su uz velike gubitke
pretrpjeli poraz. Nakon toga je uspostavljena okupaciona vlast.

Otpor u Gračanici je poremtio planove okupacione vojske koja je prema planu nastupanja
trebala zauzeti Tuzlu između 1. i 5. avgusta. U Tuzli je vladalo veliko interesovanje za mjere
koje je poduzimala austrougarska vojska prema stanovništvu Gračanice. Prva saznanja
donijeli su ljudi koji su iz Tuzle upućeni u Gračanicu, kao i oni koji su od strane
austrougarskih jedinica upućeni u Tuzlu sa ciljem da utiču na lojalnost stanovništva.

Suština tih informacija je glasila “da su savim mirno i pošteno došli do Gračanice a nisu
nikome nikakve štete pravili: što god kupe to plate”. Ovakve vijesti su opredijelile stav
tuzlanske čaršije.Pošto se očekivao dolazak muftije Šemsekadića, a što je značilo i pružanje
oružanog otpora, odmah je upućena deputacija komandi austrougarske vojske u Gračanici da
što prije dođe i zauzme Tuzlu, a naročito “depo sa puškama i hambarove sa hranom”, jer
onda ustaši ne bi mogli nikakva otpora dati”.

Pošto se deputacija nije vraćala iz Gračanice u Tuzlu, jer ju je kako se kasnije ispostavilo,
zadržala komanda austrougarske 20. divizije, neizvjesnost među tuzlanskom čaršijom čiji su
prvaci svakodnevno zasijedali u Konaku se stalno povećavala.Ipak, preovladavao je pomirljiv,
tj. lojalan stav prema okupatoru. Njega nije promijenio ni odred Kladnjaka koji je u
međuvremenu došao u Tuzlu i smijenio mutesarifa Muhidin–pašu i postavio Emin–pašu, ni
odredi Zvorničana koje je doveo Hadži Selimbeg Šahinpašić sa nekoliko pravoslavnih prvaka
– bimbašom Ristom Popovićem i juzbašom Đokom Nikolićem, koji se smjestio u Simin
Hanu, a koji su također izražavali spremnost na pružanje otpora okupatoru.

Na jednom od vijećanja (vjerovatno 7. avgusta) odlučeno je da se ne pruža otpor, već da se

pred Saparija uputi jedna deputacija sa pisanom porukom. Međutim, saznavši za
neprohodnost puta prema Gračanici koji su ustanici onesposobili (rušenjem mostova i sl.), a
čijom su većom dužinom postavljene zasjede ustanika očekivanom nastupu Saparijevih
jedinica, ova deputacija se vratila u Tuzlu neobavljena posla.

Umjesto priželjkivanog Saparija u Tuzlu je došao energični muftija Šemsekadić (umro u 60-oj
godini, 29. januara 1887. Kao zaslužna i izuzetno cijenjena ličnost O.C., ukopan u dvorištu
džamije sultana Memeda Fatiha (Osvajača) u Istambulu). Na putu za Tuzlu, muftija

5
Šemsekadić je iz Sarajeva krenuo preko Glasinca gdje ga je čekala vojska sa kojom je na
poziv vođa otpora iz Sarajeva došao iz Taslidže (Pljevalja) 4. avgusta.

Jedna od pjesama posvećena muftiji Šemsekadiću:San zaspao Mehmed-beg u Taslidži bijeloj.

Sabah-zora svitala, majka ga je budila: „Što si, sine, prispao, dušman Bosnu napao! Skupi
svoje delije, sve mlade Sandžaklije. Valja nam se boriti, vatan Bosnu braniti!"

U njegovoj pratnji su bili: Unčo Naumović (ratni komesar), Ali–efendija Bulbulović (lični
sekretar) i dr. Sa oko tri stotine vojnika iz Sandžaka muftija je 7. VIII stigao u Vlasenicu.
Sutradan je nastavio put. Došao je do sela Osmaka gdje je prenoćio. Tu mu se pridružilo 300
vlaseničkih dobrovoljaca.Narednog dana, 9. avgusta, nastavio je put prema Tuzli, kada mu se
pridružilo još oko 20 boraca iz Zvornika sa Alijom Džaferagićem na čelu. Na ulazu u Tuzlu,
sa istočne strane, čula se topovska paljba austrougarskih trupa na zapadnim prilazima gradu.
(...) U dvodnevnim žestokim borbama 9. i 10. avgusta Tuzla je odbranjena. Okupacione trupe
su natjerane na povlačenje. (...)Poslije poraza pred Tuzlom odstupajuće Saparijeve jedinice su
u stopu pratile Šemsekadićeve snage odbrane. Uzmičući austrougarska vojska se “oslobađala”
bacanjem u Spreču određenog ratnog materijala koji joj je usporavao povlačenje, a Sapari je
namjeravao da svoje snage ulogori kod Gračanice u očekivanju pojačanja iz pravca Doboja i
Gradačca.

Međutim, muftija Šemsekadić mu nije omogućio stabiliziranje odbrane. U dane 12. i 13.
avgusta vođene su žestoke borbe u neposednoj blizini Gračanice sa obje strane rijeke Spreče.
Snage branilaca su, rukovođene iskustvom iz borbi za Tuzlu, težište napada usmjerile na
bočne strane 20. divizije u čemu su imale uspjeha.Austrougarska vojska je 13. avgusta
popodne prisiljena na povlačenje prema Doboju. Odstupanje je izvršeno pod borbom u toku
13. i 14. avgusta, tako da su se Saparijeve jedinice našle na rijeci Bosni, do komunikacije
Brod–Doboj–Sarajevo kojom je nastupala glavna vojna kolona, 15. avgusta u popodnevnim
satima.Zaustavljen pred Dobojem muftija Šemsekadić je smjestio svoju komandu u Gračanici
odakle je nanosio stalne vojne udare austrougarskim jedinicama, nastojeći da prekine
komunikaciju Brod–Doboj–Sarajevo.Međutim, razvoj događaja na drugim ratištima nije
pogodovao takvim planovima. Austrougarska vojska je uglavnom napredovala na svim
pravcima nastupanja. Zbog svega toga, a nakon opsežnih vojnih pojačanja i novih napada iz
pravca Brčkog, koje je zauzeto 17. septembra, Bijeljine 20. septembra, iz Doboja su snage
otpora muftije Šemsekadića prisiljene na povlačenje. Nakon žestokih borbi Gračanica je
okupirana 16. septembra, a Tuzla 22. septembra 1878. godine.Filipović je morao nove trupe
angažirati na području Bos. krajine u operacijama za Kozarac, Prijedor, Ključ i dr. Bihać je
pao 19, a Kladuša 20. 10. 1878. Time je organizirani otpor A-U okupaciji prestao.

Žestok otpor stanovništva iznenadio je A–U, primoravši je da angažira znatno veće vojne
efektive, i da pretrpi značajne materijalne i ljudske gubitke. U toku tromjesečnog otpora (od.
29. jula do 20. oktobra 1878), A–U je angažirala oko 300.000 vojnika, koji su u 76 borbi imali
gubitke od oko 5.200 ljudi (178 oficira i 5020 vojnika). Računa se da su snage otpora brojale
oko 93.000 boraca, a njihovi gubici nisu poznati.Umjesto obećane sigurnosti koju je nudio
Filipović u svojoj proklamaciji počele su torture. Naime, nakon 19. avgusta 1878. i pada
Sarajeva, počinju hapšenja. Šejh Muhamed efendija Hadžijamaković zajedno sa Hadži Lojom

6
(Salih Vilajetović, umro u Meki u mahali "Džebeli-kubelis" 1887), Abdulah efendijom
Kaukčijom i još nekima bio je osoba broj jedan na potjernici okupatorskih vlasti. 22. avgusta
pretraživali su njegovu kuću. Nije bio tu, sklonio se u kući Abdulah-ef. Kaukčije.Već
sljedećeg dana se odlučio predati. Uhapšen je kod Šeher Ćehajine ćuprije. Sud je zasjedao tri
dana. Presuda je bila smrtna kazna vješanjem. Neki njegovi saborci strijeljani su iza logora u
Pofalićima. Istog dana, 25. avgusta, u 16 sat, i Hadžijamaković je odveden na Čomarinu njivi
na Gorici, blizu Marijinog Dvora. Izvršitelj kazne je bio vojnik Mihaly Boly(izuzetne
snage,visok oko dva metra),neki Mađar koji je tu bio iz osvete. “Vaj haluna Šeher
Sarajevo!”bile su njegove posljednje riječi. Danas to mjesto na Gorici nije obilježeno kao
mjesto pogibije ni kao grob.

Privremenost A-U okupacije (1878-1908)

Državnopravni položaj BiH. Iako je okupacijom 1878. BiH faktički ušla u sastav A-U
monarhije, ona je ipak sve do aneksije 1908. formalno-pravno ostala pod sultanovim
suverenitetom. Za sve to vrijeme, usljed međunarodnih okolnosti, unutrašnjih prilika i odnosa
u okupiranoj zemlji, te posebno usljed veoma složene ustavne strukture A-U monarhije, BiH
je u njenom okviru imala poseban državno-pravni položaj.Osnovni međunarodni pravni akti
koji su određivali taj položaj bili su član 25. Berlinskog ugovora i tzv. Novopazarska
(Carigradska, Aprilska) konvencija. Članom 25. Berlinskog ugovora je uopćeno određen a-u
okupacioni mandat kao pravo zaposjedanja i upravljanja pokrajinama BiH.

U isto vrijeme je određeno da A-U ima pravo da na području Novop. sandžaka drži svoje
garnizone, s tim da se o tome naknadno sporazumije sa osm. vladom.Državnopravni položaj
BiH. O.C. i A-U su 21. aprila 1879. zaključile u Istanbulu međusobni sporazum ili
Konvenciju. U uvodu te konvencije na prvom se mjestu ističe da "činjenica okupacije ne
vrijeđa suverena prava" sultana nad BiH.Konvencija garantuje slobodu vjeroispovijesti svim
stanovnicima okupirane zemlje. Muslimanima se posebno jamči lična i imovinska sloboda i
sigurnost, pravo da održavaju veze sa svojim duhovnim poglavarom u Istanbulu, da javno u
molitvama spominju ime halifa (sultana) i da na džamijama ističu osmansku zastavu tamo
gdje je to već bio običaj.

Organizacija vlasti u BiH 1878-1918.

Okupacijom 1878. BiH je falctičld ušla u "sastav Austrougarske monarhije iako je

zaposjednuta teritorija sve do anelcsfie 1908. fonnalno-pravno ostala pod sultanovim
suverenitetom. Usljed osobenosti medunarodnih okolnosti u kojima je izvršena okupacija,
unutrašnjih prilika i odnosa u okupiranoj zemlji i veoma složene ustavne strulmire
Habsburške monarhije, BiH je u njenom okvim sve vrijeme imala poseban državno-pravni
položaj i posebnu organizaciju i strukturu vlasti. Osnovni medunarodnopravni akti koji su
odredivali taj položaj bili su član XXV Berlinskog ugovora i tzv. Novopa2ars-ka konvencija,
poznata i kao Carigradska konvencija. Član XXV Berlinskog ugovora je uopčeno odredio
austrougarski olamacioni mandat kao pravo zaposjedanja i upravljanja pokrajinama Bosnom i
Hercegovinom. Istovremeno je odredeno da Austro-Ugarska ima pravo da na području
Novopazarskog sandžalca drži svoje garnizone, o čemu če se nalcnadno spo razumjeti sa
7
osmanskom (turskom) vladom (na Zapadu obično poznatom pod imenom Porta). Nakon dužih
pregovora Porta i Austro-Ugarska su 21.aprila 1879. zaključile u Istanbulu Medusobni
sporazum ili Konvenciju. U uvodu te konvencije na prvom se mjestu ističe da "činjenica
okupacije ne vrijeda suverena prava" sultana nad Bosnom i Hercegovinom. Konvencija
garantira slobodu vjeroispovijesti svim stanovnicima okupirane zemlje. Muslimanima se
posebno jani lična i imovinska sloboda i sigumost, pravo da održavaju veze sa svojim
duhovnim poglavarom u Carigradu, da javno u molitvama spominju ime halifa (sultana ) i da
na džamijama ističu osmansku zastavu tamo gdje je to več bio običaj. Konvencijom je
odredeno da se prihodi BiH mogu koristiti isključivo za upavu i potrebe ove polcrajine. Time
je postavljen princip samofinansiranja bosanskohercegovačke uprave, kojeg se Austro-
Ugarslca cijelo vrijeme svoje vladavine pridržavala. Ostale odredbe Konvencije uglavnom su
se odnosile na razna vojna pitanja vezana za stacioniranje tri austrougarska gamizona u
Novopazarskom sancižaku. Poslije dužih političkih rasprava na relaciji Beč - Budimpešta,
parlamenti Austrije i Ugarske su 22. februara 1880. paralelno usvojili Zakon o upravljanju
Bosnom i Hercegovinom. Ovaj je zakon odredio da nadzor nad privremenom upravom u BiH
pripada zajedničkoj vladi, ali da se pravci i načela te uprave (posebno izgradnja željeznica i
drugih javnih gradevina, donošenje propisa o carinama, indirektnim porezima i novcu) ne
mogu utvrdivati bez saglasnosti vlada oba dijela Monarhije. Zakonom je posebno odredeno da
se bez saglasnosti parlamenta Austrije i Ugarske ne može promijeniti odnos u kojem se BiH
nalazi prema Monarhiji. Donošenje ovakvog zakona značilo je da je u vrhovima vlasti
Monarhije preovladalo mišljenje da bi svaki radikalniji upravno-politički zaolcret ili zahvat u
okupiranoj zemlji doveo u pitanje njenu dualističku strukturu. Pored toga, izazvao bi i
spoljnopolitičke teškoće, jer bi se mogao shvatiti kao povreda sultanovog suvereniteta. Sve to
skupa, a posebno nespremnost i nemogučnost ni jedne od divju država Monarhije (i Austrije i
Ug,arske) da u većoj mjeri podnose finansijske terete politike radikalnih promjena u BiH,
lop,ično je vodilo preuzimanju, postepenom mijenjanju i pobofišavanju zatečenog osmanskog
pravnog i upravnog poretka. Austro-Ugarska je, tako, u biti zadržala: (I) zatečenu osmansku
adminis-trativnu organizaciju u BiH; (2) pravni poredak; (3) porAski sistem; i (4) pos-toječe
stanje agramih odnosa. Administrativna organizacija i upravna vlast. - Preduzimanjem
zatečene upravne strukture, Bosna vilajet je postao Rekhsland, sancižaci ili live postali su
olcruži, Icaže (srezovi) pretovrene su u kotare, a nahije u kotarske ispostave. Valija je postao
zemaljski poglavar (Landesschet), mutesarifi (upravnici sandžaka) postali su olcruini
predstojnici, a kajmakami ili mudiri (upravnici srezova) preimenovani su u kotarske
predstojnike. U cijelosti okruga (Saraje-vo, Travnik, Mostar, Tuzla, Banja Luka i Bihač) i 64
kotara sa 23 kotarske ispostave, mada se njihov broj Icasnije povremeno mijenjao. Pored ove
državne upravne strukture, okupacija je zatekla u BiH sistem opčinskih samouprava u okviru
seoskih općina (džemata) i gradskih opčina ili beledija. Nova vlast je zadriala ovu opčinsku
snukturu, ali su njena samoupravna prava i djelolcrug bili veoma ograničeni. Slično upravi, i u
pravosudu ,je zadriana osmanska organizacija sudstva. Prvostepeni su bili kotarski sudovi
kojih ,je bilo 48. Apelacionu vlast vršilo je šest olcružzlih sudova. U Sarajevu je od 7. jula
1.879. počeo djelovati Vrhovni zemaljski sud (Landesgericht). Pri svim kotarskim sudovima
postojali su i šeri-jatski sudovi za porodične i nasljednopravne poslove Muslimana. Pri
Vrhovnom sudu u Sarajevu djelovao je u svojstvu apelacije Whovni šerijatski sud
(Scheriatsobergericht). Okruđn sudovi su djelovali i kao trgovački sudovi. Svi operativni

8
poslovi vIasti povjereni su Zemaljskoj vladi (Landes-regjerung) za Bosnu i Hercegovinu koja
je ustanovljena carskom naredbom od 29. oktobra 1878. Zemaljska vlada sa sjedištem u
Sarajevu počela je svoj službeni rad I. januara 1879. Vlada se u početku sasojala od tri
odjeljenja: za unutrašnju upravu, za finansije i za pravosude. Tako je u njenoj organizaciji
zadržan raniji osmanski sistem, u kojem ,je kod viših upravnih organa postojala podjela vlasti
na unutrašnju, finansijsku i sudslcu, dok su se u kotaru kao najnižoj upravnoj instanci
sjedinjavale sve tri grane poslova. Vrhovna upravna vlast nad BiH povjerena je zajedničkoj
(austrougarskoj) vladi, u čije je ime administraciju vršilo zajedničko ministarstvo finansija.
Pri zajedničkom ministarstvu finansija u Beču postojao je Bosanski biro koji je preko
Zemaljske vlade u Sarajew upravljao poslovima BiH. ZemaIjsku vIadu su sačinjavali
zemaljski poglavar, civilni adlatus i Šefovi odjeljenja (pored tri prvobitna odjeljenja
vremenom su osnovani gradevinski, ochosno privredni odjel, te odjeljenje za nastavu i
bogoštovlje i tehničko odjeljenje). Titularni šef vlade bio je zemaljski poglavar, ali je njenim
radom stvarno rukovodio civilni adlatus, neposredno potčinjen Bosanskom birou, odnosno
zajedničlcom ministru finansija. Reorganizacijom ZemaIjske uprave 1912. godine ukinut je
položaj civilnog adlatusa, a rukovodenje vladom povjereno je neposredno zemaljskom
poglavaru, kojem je u tom pogledu pomagao "zamjenik zemaljskog poglavara". Zemaljski
poglavar je istovremeno bio komandant okupacionog korpusa, pa su tu funkciju u BiH stalno
obavljali i obnašali visoki carski oficiri. To je bila osobenost Bosne, jer ni u jednoj drugpj
polcrajini Monarhije zemaljski poglavari nisu mogli biti istovremeno vojni komandanti. Pored
toga, u isldjučiw nadležnost zajedničkog ministarstva vojske spadali su: a) svi poslovi
zajedničkih vojnih četa na teritoriji BiH i Sandžaka, b) komanda bosanskohercegovačkih
trupa i policije, c) pošta i telegraf, i d) uprava željezničke pruge Banja Luka - DobrIjin.
Prilikom preuzimanja osmanske uprave, austrougarske vlasti su se strogo držale načela da se
mogu prihvatiti samo one turske institucije i zakoni, koji nisu u suprotnosti sa interesima
Monarhije i općim javnim principima. U tom smislu nikako nije dolazilo u obzir aktiviranje
odredaba liberalnog osmanskog, Midhat-pašinog ustava iz 1876. godine, koji je predvidao
sazivanje bosanskog sabora. Da bi u upravi okupirane zemlje, radi svoje i evropske javnosti,
omogučila "sudjelovanje u nekoj mjeri samih urodenih stanovnika", Austro-Ugarslca je
zadržala u prvo vrijeme institucije tzv. upravnog viječa pri Zemaljskoj vladi, olautnim i
Icotarskim uredima i njihovim ispostavama. Zajedničlca vlada je posebnom uredbom, od 20.
jula 1879. regulirala rad ovih viječa. Uredba se oslanjala na član 13. Ustavnog zakona Vilajeta
Bosanskog iz 1867. godine, po kojem je ustanovljena instim-cija (idare medžlis) kao
pomočnog upravnog organa valije, odnosno mutesar-ifa i kajmakama. Prema Članu 2.
navedene uredbe, Upravno viječe pri Zemaljskoj vladi sastojalo se od 12 članova, pri
olauđtim oblastima od šest, a u kotarima i političkim ispostavama od četiri člana. Sefovi ovih
upravnih instanci imenovali su članove viječa, "pazeči pritom da to budu pouzdani ljudi koji
imaju uticaja na stanovništvo i koji poznaju prilike i potrebe zengje". Članovi vijeća su imali
savjetodavno pravo glasa, a funkciju su vršili počasno. Svoju posljednju sjednicu Zemaljsko
upravno vijeće održalo je 8. marta 1881. i nakon toga više nikad nije ponovo sazvano.

Donošenje vojnog zakona 1881. i Hercegovački ustanak 1882. godine