2.

UVOD U INFORMACIJSKE SUSTAVE

Informacijski sustavje sastavni dio svakog ciljno orijentiranog sustava.

Osnovna funkcija informacijskog sustava je permanentna opskrba potrebnim



informacijama svih razina upravljanja i odlučivanja u danom tehnološkom
odnosno organizacijskom obliku (Slika 2.1.).









Slika 2.1. Informacijski sustav kao sastavni dio cilino orijentiranog
sustava

2.1. Pojam sustava



Pojam sustava javlja se u prostoru tehnoloških, organizacijskih i

znanstvenih aktivnosti, kao i u neformalnom (prirodnom) govoru odnosno


jeziku. Govorimo o željezničkom, telekomunikacijskom i brojnim drugim

sustavima. Pojam sustava je moguće definirati npr. kao skup elemenata i
odnosa među njima ili određenu prostornu ili funkcijsku izolaciju jednog


dijela iz cjeline. Dio cjeline koji nije obuhvaćen sustavom nazivamo

okolinom sustava. Sustav je organizirani skup elemenata (ljudi, strojeva,
procesa, ...) koji djeluju radi ispunjavanja postavljenog cilja.


Karakteristika sustava, koji su predmet čovjekova praktičnog interesa, je

sposobnost njihovog djelovanja, tj. rezultat odnosa između elemenata je


proizvod. Pomoću proizvoda (izlazne velične) i elemenata potrebnih za

njegovu proizvodnju (ulaznih velična) realni sustavi komuniciraju s


 okolinom. Djelovanjem sustava razumijevamo transformaciju ulaznih
veličina u izlazne veličine.
Djelovanje realnih sustava u pravilu se promatra sa stanovišta učinka
(svrhe, cilja) toga djelovanja. Svrha djelovanja sustava jest produkcija



određenog izlaza (dobra). Svaki ili gotovo svaki sustav je istovremeno
podsustav većeg sustava, koji nazivamo nadsustavom promatranog sustava.
2.1.1. Pojam informacijskog sustava


Informacijski sustav nekog tehnološkog i/ili organizacijskog sustava je


onaj dio tog sustava koji stalno opskrbljuje potrebnim informacijama sve
razine upravljanja i odlučivanja u sustavu. Ulazne i izlazne velične
informacijskog sustava su podaci odnosno informacije. Moguće definicije
pojma podatka i informacije glase:

Podatak je iskaz dan (jednom) izjavnom rečenicom.
Informacija je podatak koji primatelju posreduje neku relevantnu novost.
Podaci odnosno informacije se najčešće zapisuju kao jedan sam broj,

znak ili pak ime. Međutim, svaki takav zapis (ili prikaz) popraćen je
prethodno definiranom interpretacijom. Vrijednost informacije utvrđuje se
na osnovi toga u kojoj mjeri ta informacija otklanja neizvjesnost kod
primatelja. Tu vrijednost često puta nije moguće direktno odrediti, već se


ona određuje prema rezultatima koje je informacija omogućila.
2.1.2. Aktivnosti informacijskog sustava

Temeljne aktivnosti informacijskog sustava jesu: obuhvat, obrada,

čuvanje i razdioba informacija/podataka (Slika 2.2.).







Slika 2.2. Informacijski sustav


 Obuhvat podataka podrazumijeva obuhvatanje (zapisivanje) podataka na
nosioce podataka koji su za sustav čitljivi. Suvremena informatička
tehnologija omogućava direktan unos podataka, time se procesi obuhvata i
unosa podataka ujedinjuju. Temeljna odlika takvog sustava za obradu



podataka jest da se podaci unose direktno sa mjesta njihova nastanka
(željeznička postaja, računski centar, ...) i pod kontrolom sustava, što
omogućuje veću efikasnost djelovanja sustava. kao efikasniju kontrolu
ispravnosti podataka.


Obrada podataka (Slika 2.3.) općenito predstavlja proces transformacije
ulaznih (unesenih) podataka (veličina) u izlazne podatke (veličine). Takve


izlazne veličine obično nazivamo rezultatima obrade.

Slika 2.3. Sustav za obradu podataka.

Za razliku od standardnih procesa, npr. kemijskih, proces obrade



podataka ne mora stvarno transformirati ulazne podatke. Naime, ti podaci se

u toku proizvodnje izlaza ne moraju potrošiti, već se samo na temelju njih
pomoću logičkih i aritmetičkih operacija generiraju izlazne veličine odnosno


rezultati obrade.
Čuvanje podataka predstavlja bitnu aktivnost u okviru informacijskog


sustava. Naime, dobiveni podatak može za primatelja biti relevantna novost

samo tren. Nakon toga, podatak može još dugo biti relevantan, ali za tog
primatelja ne više novost. Međutim, budući je ljudsko pamćenje prilično


neprimjereno za neke vrste i količine podataka, memoriranje podataka

predstavlja značajnu aktivnost informacijskog sustava. Memorirani podaci, u


tzv. bazama podataka, mogu biti korišteni u kasnijim procesima obrade i/ili
odlučivanja. Podaci se memoriraju i radi dokumentiranja.


 Razdiobom informacija/podataka moguće je ostvariti prisutnost podataka
na pravom mjestu u pravo vrijeme. Time se povećava učinkovitost
informacijskog sustava. Ispunjenje tako postavljenog cilja predstavlja
složeni organizacijski tehnički problem.



Promatrajući s ekonomskog stajališta poželjno je da su ukupna ulaganja u
razvoj i funkcioniranje informacijskog sustava manja od ukupne koristi koju
informacijski sustav donosi. Ukupnu korist koju informacijski sustav donosi
cjelokupnom sustavu npr. hrvatskih željeznica, najčešće nije moguće


direktno utvrditi. Stoga je pri procjeni ukupnih pozitivnih učinaka
informacijskog sustava vrlo bitno uzeti u obzir njegove posredne učinke na


funkcioniranje i razvoj cjelokupnog tehnološkog odnosno organizacijskog
sustava. Pritom treba posebno imati na umu da suvremena informatička
tehnologija, pored toga što omogućuje izrazito povećanje efikasnosti rada,
zahtijeva i veću stručnost i točnost u radu. Stoga se kao jedna od pozitivnih

popratnih pojava uspješnog uspostavljanja kompjutorskog informacijskog
sustava redovito javlja i opći porast profesionalnosti rada svih djelatnika u
dosegu sustava, a to znači svih sudionika u poslovnom procesu.

2.2. Osnove metodologije projektiranja informacijskih sustava


Suvremena informatička tehnologija omogućava razvoj i primjenu
raznovrsnih informacijskih sustava. Suradnja stručnjaka iz područja za koje
se sustav razvija i informatičara je neophodna. Prometni stručnjaci će se sve
češće nalaziti u timovima koji rade na projektiranju informacijskih sustava.
Za potpunije razumijevanje postupka projektiranja nužno je poznavanje

osnova izrade projekta informacijskog sustava. Okvirni prikaz jedne

metodologije prikazuje slika 2.4.







 1. POČETAK RADA

1.1. Definicija problema

- Definiranje ciljeva i granica sustava



1.2. Ocjena izvedivosti sustava
- Okvirni prijedlog sustava i dinamike rada


2. ANALIZA POSTOJEĆEG SUSTAVA

2.1. Izrada fizičkog modela sustava


- Opis fizičke strukture sustava: podsustava, tokova, procedura,
modela podataka
- Definicija zahtjeva koji se predstavljaju pred novi sustav

2.2 Izrada logičkog modela sustava

- Definicija Iogičke strukture sustava: podsustava, tokova, procesa,

modela podataka.

3. PROJEKTIRANJE NOVOG SUSTAVA

3.1. Izrada okvirnog projekta


- Definicija Iogičke strukture novog sustava: oblikovanje podsustava,
tokova, procesa i modela podataka, prema zadanim ciljevima/zahtjevima
i mogućnostima optimizacije postojećeg sustava
- Izrada i prihvaćanje prijedloga fizičkog modela novog sustava

zajedno s detaljnom specifikacijom potrebne informatičke opreme

3.2. Izrada detaljnog projekta



- Definicija korisničkih procedura sa svim ulazima, izlazima i

načinima izvođenja pojedinih funkcija, odnosno obrada


- Definicija baze podataka i procesa/programa obrade podataka



4. REALIZACIJA SUSTAVA

4.1. Inicijalizacija baze podataka



4.2. Izrada programa

4.3. Izrada konačne dokumentacije
4.4. Uvođenje sustava


Slika 2.4. Metodologija projektiranja informacijskih sustava


 1. POČETAK RADA

Rad na projektu otpočinje definiranjem problema te ocjenom

mogućnosti i načina njegova rješavanja tj. ocjenom izvedivosti sustava.



1.1. Definicija problema

Način definiranja problema i ciljeva novog informacijskog sustava nije


formalno definiran. Projektiranje informacijskih sustava izvodi se u vrlo
širokom spektru problemskih prostora i situacija. te su forma i sadržaj


problema i ciljeva vrlo raznoliki. Međutim, postoje preporuke za oblikovanje
problema i ciljeva.
Probleme i ciljeve treba dokumentirati u neformalnom, ali pismenom
obliku. Ciljevi nesmiju biti idealizirani, već realno ostvarivi. Prilikom

procjene realnosti ciljeva treba uzeti u obzir opću razinu razvijenosti
tehnologije i organizacije u sredini u kojoj se informacijski sustav razvija.
Postavljanje ciljeva ispod te razine ne bi imalo smisla. Međutirn, ni

pretjerano nadilaženje te razine u pravilu ne daje dobre rezultate. U tom

slučaju su troškovi razvoja sustava relativno visoki, dok je efikasnost
njegove primjene obzirom na ostvarene mogućnosti relativno niska.
Kao polazna osnova za definiranje problema odnosno ciljeva budućeg


informacijskog sustava rnogu poslužiti vidljive slabosti postojećeg sustava.
Otklanjanje tih slabosti može biti polazni cilj koji se postavlja pred novi
sustav.
U praksi se ciljevi sustava često oblikuju po uzoru na druge postojeće

inforrnacijske sustave iz bliže ili dalje okoline. Taj način oblikovanja ciljeva
je posebno prikladan ako se u novom sustavu nastoji učiniti korak dalje,
otklanjanjem nekih slabosti uzora. Rijetko se razvija potpuno novi


inforrnacijski sustav bez ugleda na neke već postojeće proizvode.

1.2 Ocjena izvedivosti sustava



Nakon definiranja ciljeva sustava, slijedi analiza rnogućnosti i načina



njihova ostvaranja. Generira se nekoliko okvirnih prijedloga, izgleda novog

sustava, te koje organizacijske, tehnološke i financijske zahtjeve prepostavlja
njegova realizacija.


Nije precizno definirano koje elemente i u kom obliku treba sadržavati

ocjena izvedivosti sustava. U svakorn slučaju, ocjena treba predočiti


investitoru kako će sustav izgledati, koliko će koštati, te uvjeriti ga da će

raditi. Okvirno se zadaje dinamika realizacije.


 Radi utvrđivanja navedenih elemenata, ocjena izvedivosti sadrži prikaz
razložne strukture inforrnacijskog sustava, te dijagrame konteksta
pojedinanih podsustava. Dijagrami konteksta mogu sadržavati relativno
dobro definirane ulazne i izlazne tokove podataka, pokazujući na taj način



korisniku što će sustav raditi, odnosno kakve će ulazne podatke primati i
izlazne informacije generirati. Nadalje, definiraju se funkcije pojedinih
podsustava, te način izvođenja pojedinih procedura ručno/automatski.
Za utvrđivanje visine investicije potrebno je utvrditi koju opremu i u


kojim količinama treba nabaviti, te cijenu i dinamiku njena nabavljanja.
Ocjena izvedivosti sustava može upozoriti na nove probleme ili


mogućnosti razvoja sustava, i time utjecati na izmjenu prethodno
postavljenih ciljeva. Međutim, iako ocjena izvedivosti sadrži elemente
analize sustava, ona to nije, jer ne zalazi u detalje, već postavlja samo
osnovne konture sustava, okvirne performanse funkcije te okvirne troškove

informacijskog sustava.

2. Analiza postojećeg sustava

Proces analize informacijskog sustava definiran je preciznije nego što je

to slučaj s početnim fazama rada na razvoju informacijskog sustava. Nadalje,
u toj fazi rada koriste se standardna sredstva za prikazivanje strukture i


pojedinih elemenata sustava.

2.1. Izrada fizičkog modela sustava

Upoznavanje i prikaz fizičke strukture postojećeg informacijskog

sustava izvodi se po metodi od vrha na dolje. Najprije se određuje globalna
struktura informacijskog sustava. Globalna struktura sustava opisuje se


dekompozicijom sustava na njegove podsustave. Za prikaz globalne

strukture sustava koriste se tzv. dijagrami dekompozicije.
Slijedi izrada dijagrama konteksta za svaki od podsustava. Te dijagrame


prati neformalan opis procesa, te pripadnih tokova podataka i spremišta

podataka.


Dijagrami konteksta za podsustave zatim se detaljiziraju. Rezultat

detaljizacije je detaljan opis postupaka obrade podataka, ulaznih i izlaznih
tokova podataka te spremišta podataka za svaki od procesa iz dijagrama toka


podataka generiranih detaljizacijom.

Prikaz procedura i tokova podataka ujedno izražava i strukturu temeljnih


podataka informacijskog sustava. Ti podaci tvore bazu podataka postojećeg

sustava bez obzira na koji način su ti podaci u određenom sustavu zapisani i
održavani. Rezultat analize podataka postojećeg sustava je globalni model


 podataka za cjelokupni sustav. Globalni model oblikuje se integracijom
pogleda tj. pojedinanih spremišta podataka iz dijagrama toka podataka.

2.2. Izrada logičkog modela sustava



Analizu je pogodno započeti izradom fizičkog modela sustava, jer se tim
modelom direktnije slijede i opisuju postojeći postupci koji se odvijaju u
danom informacijskom sustavu. S druge strane, logički model sustava


prikazuje logičku strukturu elemenata susrava, ne zalazeći u načine odvijanja
pojedinih procedura. Logički model ističe procese, zanemarujući postupke,


sredstva i zaduženja pojedinih subjekata postojećeg informacijskog sustava.
Definicija 1ogičkog modela informacijskog sustava čini svojevrsnu
pripremu za izradu projekta novog sustava. Projektiranje novog
informacijskog sustava započinje definiranjem njegove logičke strukture.

Stoga logički model postojećeg sustava, zajedno s definicijom zahtjeva i
ciljeva, pruža pogodnu polaznu osnovu za projektiranje novog sustava.
Sredstva i rezultati rada na definiranju logičkog modela sustava razlikuju

se od onih za fizički model samo utoliko što se u logičkom modelu

procedure zamjenjuju procesima. Dakle, polazeći od danog fizičkog modela
sustava, definiranje pripadnog logičkog modela u pravilu ne iziskuje velik
posao.


U praksi se logički model postojećeg sustava često puta uopće ne
izrađuje, već se na temelju fizičkog modela i zahtjeva, kao rezultata analize,
odmah projektira logički model novog informacijskog sustava.

3. PROJEKTIRANJE NOVOG SUSTAVA

Izrada projekta sustava je složeniji postupak od same analize sustava.



Osnovni razlog je što analiza opisuje postojeći sustav, dok projektom treba
biti dan prijedlog novog sustava. Stoga, kod analize postoji pouzdan kriterij
uspješnosti rada: analiza je uspješno izvedena ako generirani model točno


opisuje postojeći informacijski sustav.

S druge strane, uvijek postoji više naična oblikovanja i realizacije novog


informacijskog sustava. Projektom može biti predloženo više različitih

modela novog informacijskog sustava. Modeli se mogu međusobno
razlikovati po tehničkim i operativnim svojstvima, kao i po cijeni koštanja


njihove realizacije. Pritom, ne postoji općeprimjenljiva ocjena najboljeg ili

najprimjerenijeg prijedoga u danom tehnološko-ekonomskom kontekstu.


Projektiranje sustava polazi od logičkog modela generiranog u fazi analize,

te od ciljeva i ograničenja istaknutih u fazi definiranja problema i ocjene


 izvedivosti, kao i od operativnih zahtjeva postavljenih u toku analize
postojećeg sustava.
Projektiranje novog sustava obično se izvodi u dvije faze: izrade
okvirnog projekta i izrade detaljnog projekta.



3.1. Izrada okvirnog projekta

Okvirni projekt sustava izrađuje se u dva koraka: definiranje logičkog


modela i definiranje fizičkog modela novog sustava. Općenito, definiranje
logičke strukture novog sustava uputno je otpočeti rješavanjem onog


problema koji se najizrazitije nameće. Ako su to nedostaci nekog od procesa
ili podsustava iz postojećeg sustava, onda se izrada okvirnog projekta novog
sustava može započeti rješavanjem tog problema. S druge strane, ako dani
ciljevi i zahijevi ukazuju na potrebu za opsežnijim preoblikovanjem sustava,

onda izrada logičkog modela novog sustava može otpočeti definiranjem
globalne strukture novoga sustava.
Slijedi izrada fizičkog modela novoga sustava. U toj fazi utvrđuje se koji

se procesi (detinirani logičkim modelom) odvijati ručno, a koji će biti

automatizirani. Nadalje, definira se kompjutorska oprema, potrebna za
realizaciju predloženog sustava. Pri definiciji potrebne opreme, nužno je
utvrditi i zahtjeve po fizičkim performansama (glavnih) elemenata sustava.


To se prije svega odnosi na količinu podataka te frekvenciju i brzinu pristupa
(za spremišta), te na frekvenciju i brzinu izvođenja (za procese). Okvirni
projekt fizičkog modela sustava samo nadopunjava projekt logičkog
modela. Projekt se upotpunjuje određivanjem granica automatizacije i

definiranjem potrebne kompjutorske opreme te procedura njena korištenja.

U fazi izrade okvirnog projekta sustava poželjno je predložiti nekoliko
mogućih fizičkih modela sustava. Slijedi izbor jednog od tih prijedloga, koji


se zatim detaljno razrađuje (u slijedećoj fazi projektiranja).

3.2 Izrada detaljnog projekta



Izrada detaljnog projekta polazi od prijedloga fizičkog modela novog



sustava, definiranog i prihvaćenog u prethodnoj fazi rada. Detaljni projekt

informacijskog sustava precizno definira sve tokove podataka, procesa
obrade i struktura podataka, kao i načine njihove fizičke realizacije.


Projektiranje započinje definiranjem korisničkih procedura. Te procedure

opisuju kako sustav izvodi pojedine funkcije odnosno obrade podataka, te


što korisnik treba činiti da bite funkcije bile izvedene. Korisnike procedure
oblikuju se detaljnim prikazom elemenata iz fizičkog modela podsustava


 (funkcije), te mogu biti prikazane dijagramom toka podataka (zajedno s
pripadnim opisima elemenata iz dijagrama).
Logički model baze podataka se izgrađuje na temelju globalnog modela
podataka za cijeli sustav. Globalni model podataka se prikazuje tzv.



dijagramom objekti-relacije. Taj dijagram se definira u fazi analize, a prema
potrebi preoblikuje u fazi izrade okvirnog projekta informacijskog sustava.
Globalni model podataka se prevodi u logički model baze podataka
orijentiran zapisima koji podržava sustav za upravljanje bazama podataka na


kojem će se informacijski sustav i realizirati.
Na temelju korisničkih procedura koje definiraju ulazne i izlazne tokove


podataka te logičkog modela baze podataka, definiraju se procesi obrade
podataka. Definicija procesa se ovdje svodi na izradu detaljnih projekata
programa. Oblikovanje opsežnijih programa započinje definiranjem
strukture programa. Zatim se svaki od modula detaljno opisuje pomoću tzv.

dijagrama akcija. Definicijom korisničkih procedura, strukture baze
podataka i procesa obrade podataka dan je detaljan projekt informacijskog
sustava.

4. REALIZACIJA SUSTAVA



Realizacija sustava započinje fizičkom realizacijom logičkog modela


baze podataka, i njenim inicijalnim punjenjem test podacima. Zatim slijedi
izrada programa, koji realiziraju tokove i procese obrade podataka.
Svaka komponenta sustava testira se neposredno nakon programske
realizacije kako se posljedice grešaka iz jednog modula ne bi širile pri

razvoju na slijedeće module koji su s njime povezani. Nakon razvoja svih

komponenata sustava slijedi završno testiranje sustava kao cjeline, punjenje
baze stvarnim podacima te pokusni rad i uhodavanje sustava.


Rad i rezultati rada na projektiranju i razvoju informacijskog sustava

dokumentiraju se kroz sve faze životnog ciklusa sustava. Dokumentiranje
sustava odnosno rezultata rada služi evidentiranju, komuniciranju i


izvještavanju te znači nužan preduvjet za uspješan rad na razvoju opsežnih i

složenih informacijskih sustava. Potpuna i ažurna dokumentacija sustava


neophodna je i za efikasno održavanje informacijskog sustava.

Dokumentacija implicitno definira i standardnu metodologiju rada.
Rad starog informacijskog sustava neophodno je održavati sve dok novi


sustav i osoblje nije u stanju preuzeti te kvalitetno i pouzdano izvoditi

njegove funkeije. To često implicira razdoblje paralelnog rada tih dvaju


sustava, što iziskuje dodatne napore kolektiva, a posebno onih djelatnika koji
su neposredno vezani za rad informacijskog sustava. Međutim, prekid rada
starog sustava prije nego se izvrši konverzija podataka na novi i provjeri


 kvaliteta novog sustava kao i osposobijenost kadrova za njegovu primjenu
može bitno ugroziti funkcioniranje samog tehnološkog odnosno poslovnog
procesa čiji se rad temelji na određenom informacijskom sustavu.



2.3. Osnove geografskih informacijskih sustava

Smanjenjem cijena, povećanjem raznolikosti i razvijenosti informatičke


tehnologije primjena geografskih informacijskih sustava nalazi svoje mjesto
i u suvremenom željeznikom sustavu.


Geografski informacijski sustav (GIS) je moguće definirati kao
organizirani skup sklopovske i programske opreme, geografskih podataka te
osoblja s ciljem učinkovitog prikupljanja, pohranjivana, obnavljanja, obrade,
analize i prikaza svih oblika informacija vezanih uz prostor (Slika 2.5.).








Slika 2.5. Geografski informacijski sustaw (GIS).

Realni prostor pa tako i prostor vezan uz željeznički sustav sastavljen je



od različitih geografija koje je moguće prikazati nizom međusobno

povezanih slojeva prostornih podataka, npr. željeznička mreža,


signalizacijska mreža, građevinski objekti, hidrologija, tlo, itd.


 Za razliku od ostalih široko korištenih kompjutorskih programa npr.
tabličnog računa (Excel), statistčkih obrada (Statgraphics) ili tehničkog
crtanja (AutoCAD), programi za obradu geografskih podataka raspolažu
konstrukcijama za izražavanja prostornih operacija nad podacima. Npr.



Tablica 1 prikazuje broj zaposlenog osobija na postajama hrvatskih
željeznica u 1991. godini (Napomena: Podaci u tablici su približni.).

Tablica 1. Broj zaposlenog osobija na postajama hrvatskih željeznica u


1991.


Postaja Geograf. širina Geograf. duljina Broj zaposlenih
Zagreb 45.48 N 15.58 E 210
Karlovac 45.30 N 15.30 E 60
Ogulin 45.10 N 15.10 E 57

Delnice 45.20 N 14.50 E 14
Rijeka 45.20 N 14.30 E 196

Podatke u Tablici 1 moguće je interpretirati kao sadržaj baze podataka o

zaposlenom osoblju na postajama hrvatskih željeznica u 1991.godini. Pitanje
koje ne zahtijeva upotrebu prostornih operacija nad podacima u bazi može


glasiti: "Koliki je prosječan broj zaposlenih na svakoj postaji?". Odgovor na
navedeno pitanje ne koristi podatke o prostoru zapisane u bazi (geografsku
širinu i duljinu postaja). Odgovore na pitanja "Koliko zaposlenih radi u
postajama na pruzi Zagreb- Rijeka?", "Koje se postaje nalaze ne međusobnoj
udaljenosti od 50 km?" ili "Koji je najkraći put prolaza kroz sve postaje?"

moguće je dobiti tek upotrebom podataka o geografskoj širini i duljini

navedenih postaja.
Pitanja na koja bi GIS trebao odgovoriti moguće je podijeliti u slijedeće


grupe:
- Pitanja vezana uz lokaciju: "Što se nalazi na ...?". Lokaciju je moguće


opisati na različite načine, npr. koristeći naziv mjesta, poštanski broj ili
geografske oznake
- Pitanja vezana uz uvjet: "Gdje je ...?". Želi se pronaći mjesto ili


područje u prostoru koje zadovoljava određene uvjete. Npr. "Gdje

postoji područje neobrađene zemlje površine 150 kvadratnih metara,


unutar 200 metara pruge a s tlom pogodnim za izgradnju željezničke

postaje?",
- Pitanja vezana uz trendove: "Što se promijenilo od ...?". Traže se


promjene u prostoru tokom vremena,


 - Pitanja vezana uz modeliranje: "Što ako ...?". Npr. "Kako će se odraziti
izgradnja nove pruge na promet u postojećoj željezničkoj mreži?”.
Odgovor na takvu grupu pitanja zahtjeva od GIS-a uz geografske
podatke raspolaganje i matematičko logičkim modelima promatranog



prostora.
Na temelju podataka o prostoru pohranjenih u bazi, GIS može nacrtati
karte u različitim mjerilima, projekcijama i bojama. Međutim uspostavljanje
prostornih odnosa izrneđu podataka o prostoru predstavlja osnovni zadatak


GISa. GIS povezuje prostorne podatke s geografskim informacijama
objekata na karti. Informacije se pohranjuju kao svojstva grafički prikazanih


objekata. Npr. željezničku mrežu je moguće prikazati središnjom linijom
pruge pri čemu grafički prikaz pruge neće pružiti dodatnih informacija.

2.4. Primjer primjene računala u željezničkom prometu

Posljednjih deset godina donijelo je važne promjene u metodama i

sredstvima koja koriste planeri prometnih sustava. Istraživanje, određivanje

planiranja je dalo stil planiranja koje je djelomično i prilagodljivo.
Planiranje je postalo:
- djelomično, jer je svrha činilaca, donositelja odluka i operatora često


kontradiktorna. Predložene strategije i akcije često nemaju nikakve
šanse osim ako nisu razvijene kroz savjetovanje i ako odluka nije
prilagođena institucionalnom kontekstu.
- prilagodljivo jer, s obzirom na brze društvene promjene, daljnje
predviđanje u budućnosti sve više je sklono greškama. Da bi izašli na

kraj s neizvjesnostima, planeri moraju istraživati šire područje rješenja,

nego u prošlosti, da bi našli takva koja su najprikladnija.


Štoviše, ograničeni resursi i rastuća potražnja za povratkom na ulaganje

prisilili su planere, graditelje i operatore da razviju brojne opcije i svaku


detaljno procijene. Ti donositelji odluka mogu tako izabrati opcije koje

obećavaju najbolje rezultate, tj. zadovoljavaju prisile i najbolje odgovaraju


svrhama. Za složeni prometni sustav takav pristup optimalizaciji je moguć,

osim ako iskustvo praktičara nije kombinirano s razvojem snage računa1a.
Ovo ulaganje ljudskih i tehničkih resursa ne može biti korisno, ukoliko


upotreba računala nije pravilno shvaćena kao obična pomoć planerima koji
zadržavaju potpunu kontrolu procesa planiranja.



 2.4.1. Proces planiranja pomoću računala

Proces za tehničko i ekonomsko proučavanje prometnog sustava (slika

2.6.) općenito uključuje kvalitativnu i kvantitativnu analizu sljedećih faktora:



- značajki prometnog tržišta,
- trgovine, tj. količina potražnje i reagiranje na razine usluga i
- određivanje prometne ponude, tj. njezinih veličina, odnosno njena


elastičnost i kako reagira na potražnju.
Planeri stoga moraju razumjeti interakcije izmedu tržišta, potražnje,
ponude obavljanja transporta (vidi sliku 2.6.).Osim toga, njihovo analiziranje


mora uzeti u obzir raznolikost pojave u vremenu i prostoru i objasniti
dinamiku sustava na sljedeći način:
- pročtivajući prošla i sadašnja stanja da bi dijagnosticirali kako sustav
radi i odredili ciljeve,

- razvijajući dugoročne strateške opcije za strukturu i funkciju mreže na
temeljima scenarija na društveno-ekonomskim promjenama u budućoj

potražnji i,
- i konačno, razvijajući slobodni izbor za akciju u kratkim i srednjim
razdobljima i procjenjujući kako će svaka opcija utjecati na djelovanje
transportnog sustava.


PROMETNO PLANIRANJE

TRANSPORTNO TRŽIŠTE

POTRAŽNJA PROIZVODNOST

PONUDA



Slika 2.6. Komponente i interakcije



Neminovne promjenljivosti u trendovima prometnih potreba i resursa

zahtijevaju neprekidno planiranje. Ovo znači, periodičko određivanje tijeka
akcija koje će zadovoljavati potrebe svake dolazeće faze s prihvatljivim


troškom. Planeri će se stoga bolje pripraviti za neočekivano, ako prihvate

rješenja koja ostavljaju otvorena veća područja za kasnije akcije. Takav
znanstveni pristup osnovan na metodama istraživanja novih opcija iznosi na


svjetlo one tijekove akcije za poboljšanje transportnog sustava koji najviše

obečavaju. Obzirom na njihovu kombinatoričku prirodu, proces određivanja


 opcija je težak bez pomoći računarskih sredstava koja dopuštaju planerima
pregled kako će akcije unutar jednog sektora utjecati na cijeli sustav i
njihove komponente.
Slijedeća sekcija se bavi s tri računarska modela, koji su razvijeni kao



pomoć planerima željezničkih mreža, pruga i postaja. Predstavljanje ovih
sredstava pomaže ilustraciji procesa planiranja pomoću računala. Stvoreni u
posljednjih nekoliko godina, ovi paketi računarskih programa su testirani i
opsežno primijenjeni u Švicarskoj i drugim zemijama, uključujući ostale


razvijene i one u razvoju.


2.4.2. Sustav sredstava za pomoć planerima

2.4.2.1. Ciljevi

Putnička prometna mreža obuhvaća mnoštvo vrsta javnog prometa,
uključujući željezničke, podzemne željeznice, osobne automobile, gradske i
prigradske autobuse i brodove.

Obavljanje takvih multimodalnih sustava mora biti konstantno

prilagođeno zadovoljenju prometnib potreba. Najveći dio vremena planeri
provode tako što:


- integriraju u postojeći sustav nove elemente za mrežu, pruge ili postaje
- obnavljaju ili povećavaju vozni park,
- uspostavljaju ili unaprijeđuju veze između prometnih grana ili
- modificiraju djelovanja i obrade tržište, tako da nudi ciklički red
vožnje ili jedinstveno regionalno određivanje cijena.

Paketi računarskih programa, razvijeni naročito za javne transportne

studije, omogućuju planerima delikatno analiziranje izvedbe postojećih
gradskih, regionalnih i nacionalnih sustava, brzo razvijanje opcija za


budueće djelovanje i da objektivno procjenjuju efekte tih djelovanja

oblikovanih po uzoru na cijeli sustav. Ova su sredstva dizajnirana kao


pomoć planerima čija je odgovornost:

- razviti i procijeniti ciljanu uslugu strategija u mreži prometne potražnje,


- odrediti koje su promjene potrebne u kratkom i srednjem razdoblju u

sustavu elemenata, za bolje prilagođenje, uvođenje i opremu pruga i
postaja, željezničkog voznog parka ili reda vožnje,


- definirati faze za izvršenje plana tako što ograničavaju troškove i

najbolje koriste postojeće instalacije.



 2.4.2.2. Svojstva paketa

Ovi ciljevi obuhvaćaju planove čiji se vremenski horizonti mogu kretati -

ovisno o opsegu promjena koje oni imaju za nužnu posljedicu - od nekoliko



tjedana do mnogo godina. Što smo bliže datumu početka za plan, veće
poboljšanje možemo i moramo očekivati u točnosti ulaznih podataka, razini
detalja i pouzdanosti rezultata. Prema tome, tri software paketa su razvijena


za upotrebu u procesu studiranja faza za fazom. Planeri mogu upotrijebiti
ove pakete neovisno, jedan poslije drugoga, ponavljanjem, u razvoju rješenja
koja su kompatibilna u pogledu tehnike i izvođenja planova za mrežu, pruge,


postaje ili kolodvore.
Potpuno uzajaman i grafički, svaki od ovih modela je integrirani komplet
programa koji vodi dijalog između planera i računala, upravljajući
informacijom u bazi podataka, upotrebljava algoritme u obradi ovih

podataka i prikazuje ulazne podatke u alfanumeričkom ili grafičkom obliku.
Planer može u bilo kojem trenutku odrediti koju fazu računanja će izvesti,

koje operacije izvršiti, koje podatke upotrijebiti i u kojem obliku bi rezultati

trebali biti isporučeni za analizu. On tada može procijeniti te rezultate,
uspoređivati ih i tražiti bolja rješenja bez prekidanja ispitivanja. Slično tome,
on može obogatiti bazu podataka opisom novih opcija u planiranju i
pohraniti rezultate.


Koristeći ovu vrstu programa, donosioci odluka, više rukovodstvo i čak
zainteresirane grupe mogu sudjelovati direktno u procesu planiranja. Opcije
koje se razvijaju i proučavanje njihovih efekata na prometni sustav imaju
naizmjence iduktivan i deduktivan pristup. Ovo je učinjeno mogućom

konverzacijskom prirodom programa i njihovim neposrednim prikazivanjeni

kao rezultata. Proces potiče učenje i kreativnost u planerima, upoznaje ih s
radom složenog sustava te proučavanjem ih usmjerava prema efektivnim


rješenjima. Otuda je utemeljena baza podataka, obogaćena i osuvremenjena,

što je također od očigledne vrijednosti za tekuće, neprekidno operativno


planiranje.

2.4.2.3. Funkcije paketa



Tri, gore navedena, paketa programa, dakie, dozvoljavaju razvijanje,

oblika faza za fazom:


- transportne ponude na razini mreže - npr. vlakova, puta vožnje,

strukture reda vožnje - kao odgovor na kvantitetu i kvalitetu danom


pokazatelju putničke potražnje. Za ovu fazu, model RAILNOBTS

uzima u obzir sve informacije potrebne za analizu rada mreže
(uključujući kretanje vlaka i ponašanje putnika) za svaku opciju


 djelovanja koju planer razvija, izračunava protok putnika, prihode,
razine usluga i troškove.
- pružnih operativnih planova koji su u skladu s različitim poravnanjem
ili alternativnom opremom. Modul RAILNET II obrađuje ulazne



podatke na prugama, signalizaciji i vagonima, da bi izračunao vrijeme
vožnje vlaka, razvio i procijenio red vožnje i odredio promjene koje bi
se trebale učiniti na fiksnim instalacijama.
- operativnih planova za vlakove i skretanje u glavnim kolodvorima,


uključujući smjerokaze za ulaz i izlaz i određivanje kolosiječnih perona.
Takvi planovi moraju odražavati ograničenja izazvana instalacijama,


kretanjima drugog vlaka i sastavom svakog vlaka. Modul AFAIG
dozvoljava planeru rješavanja problema cijelog viaka i ispituje rješenja
koja nude najbolju stabilnost reda vožnje. Cijelo vrijeme ovog procesa
model provjerava potivanje svih ograničenja.

2.4.3. Primjer modula RAILNETII

Pake tprilagođen pristupu planera



Modul RAILNET II je predstavnik software-a koji podržava gore

opisani proces planiranja. Model ubrzava i olakšava posao planera. On ga


oslobađa ponavljajućih dosadnih zadataka koji su lako automatizirani, dok
mu je ostavljena potpuna sloboda za odabiranje opcija, za ostvarivanje
rješenja i za poštivanje pravila.
Dakle, algoritamski dio RAILNET-a II je relativno malen: ograničen je

do izvježbanosti za izračunavanje vožnje vlakova. Najveći dio software-a

obavlja, osuvremenjuje i prikazuje podatke i, prema tome, brine o tome koji
su bitni zadaci vođenja tehnologije.


Kako računalo pridonosi projektu planiranja

Proučavanje, planiranje jedne ili više željezničkih pruga ili čak cijele


sekcije mreže, je iterativan, proces faza za fazom koji napreduje unutar tri
petlje:
- razvoj ravnanja, tj. geometnijskih karakteristika pruga;


- razvoj plana kolosijeka i opreme,

- definicija operativnog plana za pruge i glavne postaje, tj. kako radi
sustav koji se proučava.


Premda ih planeri ispituju u nizu, ove faze su u stvari međuovisne -

detaljno poravnanje ovisi o planiranim instalacijama; potanki plan i


instalacije ne mogu biti izvedene ako se ne uzme u obzir operativni plan; itd.
Ovo proučavanje faza znači planerima da se moraju vratiti natrag i učiniti


 prijašnje ispravke i prilagoditi posao u završnoj fazi s obzirom na opcije koje
uvode kasnije u projekt planiranja. Prema tome, npr., uvođenje posebnog
detaljnog plana može natjerati planere da ponovno razmisle o određenim
detaljima poravnanja koje je već bilo sastavljeno i možda službeno



potvrđeno. Ručno izvoden, ovaj proces je glomazan i skup, a može voditi do
niza rješenja ispod optimuma, od kojih svako može biti optimalno unutar
jedne od petlji u planiranju.
U ovom kontekstu važno je opskrbiti planera sredstvima koja mogu


olakšati njegov zadatak, ubrzati određene faze planiranja i automatski
upravljati ažuriranjem podataka u cijelom projektu. Proučavanje tada može


postati zaista iterativno i prema tome omogućuje planeru da pronađe rješenja
koja su bliže optimalnom.

2.4.3.1. Funkcije i struktura modula REILNET II

Modul RAILNET II uključuje:

- bazu podataka koja opisuje željeznički sustav na temelju proučavanja.

U toku proučavanja, planer uvodi automatski u ovu bazu podataka
glavne opcije.
- skup programa koji obavljaju funkcije svakog od modela.


U skladu s procesom planiranja, opisanim ranije, model dozvoljava
alternative za različite usporedbe:
- procijenjuje primjerenost između proračuna i željezničkog voznog
parka. To znači npr., da je svako provjeravanje općenitih karakteristika

proračuna prilagođeno onim u raspoloživom željezničkom voznom

parku ili obratno, određivanje željezničkog voznog parka (vozila za
vuču, garnitura vlaka itd.) je potrebno za dobar proračun.


- razvija operativni plan i/ili potanki plan kompatibilne pruge.

Dakle, glavne funkcije modela su:
- izračunavanje vožnje vlakova


- razvoj pružnog voznog reda.

Ovim dvjema funkcijama mora-biti dodana i treća:


- upravljanje bazom, podataka.

Baza podataka je podijeljena na podatke:
- za željeznička stabilna postrojenja,


- za željeznički vozni park,

- za pravila kretanja vlaka,


- za organizaciju djelovanja
- za najvažnije rezultate već postignute za vrijeme rada s bazom podataka
(vremena vožnje, upotreba energije, vozni red itd.)


 2.4.3.2. Primjer iprikaza ulaznih podataka i rezultata.

Interaktivnost modela zajedno su grafičkim prikazom odgovarajućih



podataka rezultata olakšava vrlo brzu i sveobuhvatnu analizu. Prateći slike
(slike 2.7., 2.8., 2.9., 2.10.) objašnjavaju grafičku kvalitetu tih prikaza, koji
su što je moguće sličniji uobičajenim dokumentima u željezničkim
sekcijama.


Jednostavni model, složeni software
Kao što je već istaknuto, algoritamski dio RAILNET-a II je namjerno


napravljen jednostavnim. Ovo potječe od želje tvoraca modela - ne miješati
se sastvaralačkim dijelom procesa planiranja. RAILNET II daje planerima
elastičnost u tome kako organizirati i izvršiti svoj posao. Model pristaje u
dobro definiranu filozofiju planiranja, ali dozvoljava planeru uvođenje

njegovog vlastitog tijeka operacija i njegovog uobičajenog načina rada. U
cilju oslobođenja planera ponavljajućih zadataka, jedina uloga računala je da
vodi brigu o operacijama za koje je on sposobniji. Planer ostaje gospodar

domena gdje njegova intuicija, kreativnost i iskustvo mogu biti uzete u obzir
samo vrlo djelomično u unaprijed definiranom kompjuteriziranom okviru.









Slika 2.7. Shematski dijagram za Slika 2.8. Profll pruge

detaljni plan pruga i postaja



 U usporedbi s ovom jednostavnošću, software RAILNET-a II je relativno
složen, dajući:
- veličinu problema koji je predviđen za rješavanje
- pažnju koju su oni koji su ga razvili dali korisnicima uređaja.



Štoviše, model RAILNET II uključuje moćni korisnički uređaj koji
dozvoljava rad planerima s minimumom prethodnog iskustva s računalom.
Program koristi popise i pitanja adresirana na planera, s terminima koji su
mu poznati. RAILNET II je prema tome neopterećen jezikom naredbi


specifinim za taj model dozvoljava praktičaru da izbjegne učenje apstraktnih
komandi čije mu značenje može izmaknuti.


Osim toga, profesionalna pojava koja je trebala za grafički prikaz, vođena
je prema ekstenzivnom razvoju korisnosti software-a. Iskustva u razvijanju
software-a ove vrste je pokazalo da trošak kompleksnosti smještaja nije tako
velik u razvoju, već u održavanju otklanjanju smetnji, adaptacijama,

poboljšanjima i proširenjima. Samo podrobnom ustrajnošću kod preciznih
programskih osnova za vrijeme razvoja, troškovi održavanja mogu biti
sadržani unutar prihvatljivih granica. Ovo je osnovni uvjet za opstanak bilo
kojeg software-a u srednjoročnom razdoblju.









Slika 2.9. Vrijeme vožnje, brzina, Slika 2.10. Grafikon reda vožnje
vučni napor i upotreba energjje



 2.4.3.3. Zaključci i perspektive

Ako je do sada upotreba računala u području željezničkog planiranja

bila ograničena i podijeljena na sektore, kao razlog navedenog određenog



skepticizma koji ima korjene u:
- prirodnim strahom od inovacija,
- tendencijom novih metoda planiranja da postavljaju pitanje načina posla
- planiranja i organizacije ljudi zaduženih za planiranje


- lošim iskustvima u prošlosti sa sofiware-ima, ne uvijek dobro
prilagođenih potrebama.


Rastuća upotreba računala u raznim područjima, kao i širenje
mikroračuna1a, pomoglo je otkrivanju računala i njegovom donošenju na
njegov pravi status - da je sredstvo kao i svako drugo tj. alat. Mnoštvo
uspješnih primjena je u porastu, a izvorna skeptičnost postupno nestaje.

Štaviše, metode istraživanja su sada često viđene kao jedini način vođenja
poboljšanja u složenim sustavima. Ovo je osobito važno u slučaju kada u
kontekstu ograničenih resursa:

- rješenja poprimaju visoko kombinatorički karakter ili

- moraju biti opravdani s ekonomskog i političkog aspekta.
Planeri stoga moraju imati u svojoj nadležnosti pravi sustav sredstava
koji je prilagođen procesu planiranja i tipologiji situacija s kojima radi. Ovaj


sustav mora, osim toga, obuhvatiti grupu međusobno spojenih uređaja i ne
samo jedan software-ski paket, jer pouzdanost ulaznih podataka, razina
detalja pročuavanja i željena točnost rezultata jako varira odslučaja do
slučaja.

Poticanje ljudskih i tehničkih resursa jasno povečava djelotvornost

planiranja istovremeno podržava njegov sudionički i prilagodljiv - i stoga
kontinuirani - karakter. Ovo će, prirodno, voditi do sijedeće generacije


uređaja koji pomažu planerima, a ti uređaji bit će izgrađeni na temelju

napretka u izračunavanju, osobito u području umjetne inteligencije.